Oliver Jurišić – Stranica 32

PREPUSTITI ŽIVOT NJEMU SAMOM

Prepuštanje je odustajanje od svake smislene borbe, priznanje da je umor od života postao jedina misao umornog uma i umornog duha. Grčevita i borbena zrelost najjačih životnih godina nevidljivo je i neprimjetno uklonjena prepuštanjem života njegovom vlastitom življenju. Prepustiti znači dati životu da živi sam sebe bez naše vlastite prisutnosti. Prepustiti se znači odlučiti biti duhovno i umno odsutan iz vlastitog života. Prepuštanje označava promatranje životnih trenutaka i događaja iz perspektive trećeg lica, hladno bez zanimanja, želje, htjenja, emocije.

Nikada se ne može predvidjeti kada će se prepuštanje pojaviti. Prepuštanje ne dolazi poput nečega opipljivog, prepuštanje se ne može osjetiti da bi ga se zaustavilo ili usporilo. Prepuštanje se samo pojavi. Iz početka u malim sitnicama života. Bezvoljnost da se ujutro ustane čini se beznačajnim. Ili je znak prepuštanja? Nemoć da se nešto čvrsto odluči. Je li to samo slabost ili znak prepuštanja? I tako tiho, nevidljivo onako kako to samo ono zna, prepuštanje osvaja rekli bismo neke beznačajne životne događaje poput odlaska u šetnju, poput nekih ritualnih životnih svakodnevnih navika kao što je recimo kava ujutro. Trenutak kada se čovjeku ne da ono u čemu je redovito uživao i pronalazio smislenost. Ustajanje ujutro ili kava ujutro po sebi i nisu toliko značajni u usporedbi s nekim velikim događajima života. Odustajanje od njih jer nam se više ne da znači da nas je prepuštanje već zarobilo. Uskoro ćemo početi prepuštati ostalo. Susrete s prijateljima, zajedničke izlaske, zajednička druženja.

I vrlo brzo osvrnut ćemo se unatrag i shvatiti da je prepuštanje života da živi sam sebe počelo davno prije nego smo primijetili prve sijede vlasi. Problem s prepuštanjem jest što kada shvatimo da nas je zahvatilo, više nemamo snage da mu se odupremo, a dok smo mu se mogli oduprijeti nismo ga primjećivali ili nismo znali kako. Zašto život prepuštamo njemu samom nezainteresirani da njegove uzde držimo čvrsto u svojim rukama? Što nas to pretvara u bogalje pred životom? Je li društvo u kojem živimo toliko depresivno i loše da i pomisao na ustajanje ujutro stvara osjećaj nemoći? Je li sivo nebo dovoljno da se odustane od kave ujutro? Što god naveli kao razlog prepuštanja života da se sam živi bez nas, ostaje činjenica kako čovjek u nekom trenutku života shvati da je prepustio život njemu samom bilo da je to učinio svjesno bilo da ga je to iznenadilo.

U starosti čovjek se svjesno daruje prepuštanju. Ako je smatrao da mu je život bio ispunjen, prepuštanje dolazi kao nagrada, godišnji odmor od svega. U starosti prepuštanje je svjesno prihvaćanje da je život zapravo uglavnom odživljen i ono što još ostaje jest razmišljati i gledati unutar sebe. Život nastavlja dalje sam i čovjek od njega još samo traži malo zdravlja i umne prisebnosti. Svjesno prepuštanje života da ide sam bez čovjeka nije toliko strašno. Tek je tu i tamo ispraćeno tugaljivim pogledom sijedog starca što je prepuštanje došlo nekako uvijek prerano. Ali se čovjek u starosti brzo navikne da više ne drži uzde života u rukama jer i kad bi ih držao ne bi više imao toliko snage kao nekada da ih upravlja i vuče. I time se tješi i prihvaća prepuštanje kao neminovnu životnu sudbinu.

Prepuštanje života njegovom vlastitom življenju uvijek ide uz određenu zrelost kojom se utvrđuju vlastite granice i dometi onoga što se može učiniti i onoga što se više ne može učiniti i od čega treba odustati. Zato u starosti čovjek svjesno prepušta život njegovom vlastitom trajanju jer postignuta zrelost nije zrelost godina i bijelo-siva boja očiju, brade i kose, nego životna mudrost o tome da se jednog dana uzde života moraju milom ili silom prepustiti njemu samom.

Nesvjesno prepuštanje nije mudro puštanje uzda životu da sam sebe upravlja, nego neprimjetno ali ustrajno prepuštanje nemoći i samosažaljenju u sitnim životnim okolnostima. Nesvjesno prepuštanje je svakodnevno odustajanje od malih životnih koraka koje život čine smislenim i sadržajnim. Nesvjesno prepuštanje je nezadovoljni starac koji u sebi osjeća bijes očajnika koji želi rastrgati život, dok nema snage ni da se uspravi uz pomoć staračkog štapa. Nesvjesno prepustiti život njemu samom znači predati se nemoći onda kada svoju moć trebamo pokazati držeći uzde života čvrsto i sigurno u vlastitim rukama.

Prepuštanje izriče sadržaj riječi umoran od života. Biti umoran od života može se biti na dva načina. Svjesno prepuštanje života njemu samom je priznanje samom sebi da sam ispunjeno umoran kao trkač koji pada od umora, ali sretan jer je dodirnuo cilj. Nesvjesno prepuštanje života njemu samom kroz nemoć i samosažaljenje čini se kao trkač koji još na startu osjeća sav umor kao da je već jednom otrčao cijeli krug do cilja, a zapravo se nije pomjerio s početnog mjesta. Prepuštanje je umor od života, ali nije svejedno kako je život prepušten. Ako je život svjesno prepušten samom sebi, onda je umor neka vrsta osjećaja ispunjenja da se je živjelo, ako je život nesvjesno prepušten sam sebi gdje se čovjek u najjačoj snazi ponaša bespomoćno i samosažaljivo, onda je umor neka vrsta kazne za život koji ionako živi sam za sebe bez da čovjeka išta pita, od njega traži i zahtjeva.

A od takvog života čovjek i ne može biti ništa drugo nego umoran jer jedna od najtežih stvari za čovjeka jest biti prisiljen živjeti život na čije zahtjeve, želje, molbe i emocije čovjek gleda iz perspektive trećeg lica potpuno nezainteresiran i hladan prema uzdama koje mu život pruža da ih uzme u svoje ruke i počne živjeti.

U Sarajevu, 23. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O laži

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Vrijeme je hodanje prema istini gdje je svaka laž, mala ili velika, predah na putu. Lažemo iz zlobe, lažemo iz straha, lažemo iz želje, lažemo zbog drugih, lažemo za druge. Lažemo da predahnemo od istine, da predahnemo od vremena. Nemoguće je predahnuti od vremena i od istine, jer su vrijeme i istina nužni završetci naših usputnih predaha. Nekada laž može biti dugotrajan predah od vremena i od istine, predah koji nas prevari kako nećemo morati nastaviti putovanje prema kraju. Prevarimo sebe i umislimo da možemo dugotrajno stajati na nekoj životnoj postaji sačinjenoj od naših laži. Slavodobitno promatramo vrijeme i istinu kako nam se primiču misleći kako nas nikada neće sustići. Ili se samozadovoljno osmjehujemo gledajući vrijeme i istinu kako prolaze ispred nas dok se mi zlobno osmjehujemo skriveni ponavljajući u sebi kako jednom kada vremenu i istini umaknemo, više nas nikada neće uhvatiti i nikada nećemo morati ići za njima.

Vrijeme i istina se odlikuju nevidljivošću, strpljivošću, šutnjom i čekanjem. Nekada se vrijeme i istina prave da nas nisu ni vidjeli ni susreli, prođu pored nas kao da ne postojimo. U tom trenutku likujemo vjerujući da je naša zasluga što vrijeme i istina nisu otkrili našu laž. Uživamo u predahu računajući da je ovaj predah konačan završetak našeg skrivanja. Jer ako su vrijeme i istina već prošli i nisu nas primijetili, kako stojimo na našoj životnoj postaji, čega se još treba bojati kada više nema ni vremena ni istine? Skriveni iza predaha satkanih od velikih i malih laži kada procijenimo da su vrijeme i istina dovoljno odmakli, hrabro i samouvjereno istupamo na prostor naše životne postaje. Mi smo prevarili i vrijeme i istinu, ima li itko jači, moćniji i mudriji od nas?

Ali vrijeme i istina nisu samo konačni krajevi života prema kojima smo usmjereni. Vrijeme i istina su ljudi koji za vremenom i istinom prolaze pored naše životne postaje, pored našeg životnog predaha, pored naše male i velike laži. Sažalijevamo te jadnike koji se vuku k’o aveti nesposobni da barem na trenutak predahnu. Poslušno, strpljivo i šutljivo idu za vremenom i istinom. Kao slijepci i robovi puštaju i dopuštaju vremenu i istini da ih vode prema kraju. Sažalijevamo njihove malene i beznačajne živote, jer onako kako mi to vidimo velik je samo onaj koji se sakrio od vremena i istine. I zato smo mi titani, atlasi koji na svojim plećima i ramenima drže sve svoje laži i male i velike i pri tom se uspijevamo sakriti. Kakve smo samo veličine, mi titani laži i lukavstava dok se gnušamo sitnih ljudskih sudbina koje bez pitanja slijede vrijeme i istinu.

Usta nam se razvuku u osmijeh tek onda kada susretnemo nekoga sebi slična, nekoga tko je kao i mi uspio prevariti vrijeme i istinu i izgraditi životnu postaju od svojih laži i osigurati sebi dugotrajan predah od hodanja za vremenom i istinom. Odvojeno stojimo svatko na svojoj strani puta gledajući mnoštvo koje ne zastaje, mnoštvo koje slijepo vjeruje kako vrijeme i istina vode dobrom kraju. Krišom se pogledavamo dobacujući jedan drugom kako pred nama hodi rijeka slabića nesposobnih da se odupru vremenu i istini. Divimo se vlastitoj snazi i lukavstvu da naoko prevarimo ono što se čini nemogućim prevariti.

Ali što će se dogoditi s nama kada rijeka ljudi ode za vremenom i istinom? Što će biti s našim predahom, s našom životnom postajom, s našom laži? Što će biti s nama kada vrijeme i istina od nas odustanu i ostave nas na pragu kraja? Što će biti s nama ako se jednom umorimo i poželimo i mi krenuti za rijekom onih koji slijede vrijeme i istinu? Što će biti s nama ako nas vrijeme i istina ostave da čekamo u predvorju dobrote, poštenja, plemenitosti? Hoćemo li i tada sebe zvati titanima koji su svojom laži naoko prevarili istinu i vrijeme? Hoćemo li i tada rijeke ljudi koji mirno promatraju i uživaju u istini na kraju vremena smatrati slabićima, kukavicama, priprostim spodobama i robovima?

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Među ljudima možda i nema pravih lažova nego samo putnika koji povremeno zastanu da predahnu na nekoj od svojih životnih postaja. Istinski lažov bio bi onaj tko bi na životnoj postaji zastao da predahne misleći da je najbolje da na tom mjestu ostane vječno. Ali nitko ne želi na jednom mjestu ostati vječno iako se na početku čini privlačno i zavodljivo. Nakon predaha svima nam dosadi prije ili kasnije toliko čekanje na nekoj od životnih postaja i na kraju budemo pomalo i sretni i uplašeni i iscrpljeni videći konačno kako se vrijeme i istina približavaju da nas pokupe i da krenemo dalje, jer samotno, gluho i vječno čekanje na životnoj postaji satkanoj od laži bez igdje ikoga – dok svi drugi pored nas prolaze za vremenom i istinom ostavljajući nas same da trunemo i propadamo – nije ništa drugo nego predokus neke vrste osobnog pakla. I što je na kraju zapravo laž? Ona smišljena, ciljana, zlobna, pakosna i pokvarena laž? Ona je vječna životna postaja utemeljena na vječnom predahu od hodanja za vremenom i istinom. Ali nisu li ipak i životne postaje i životni predasi prolazni? Za laž nisu, u tome je i njena zabluda i njezin pakao, misliti da je vječna dok se skriva od vječnosti koja upravo pored nje prolazi kroz mnoštvo onih koji slijede vrijeme i istinu vjerujući da putovanje ima svoj kraj upravo u onoj vječnosti koju laž ne prepoznaje i od koje se skriva.

U Sarajevu, 19. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O SVIM NAŠIM NOSTALGIJAMA

Donošenje velike i važne životne odluke znači napraviti izbor u odnosu na nešto drugo veliko i važno. To drugo može nekada biti važnije ili manje važno u odnosu na ono što je trenutno izabrano. Obično mislimo kako izabiranje nečega znači ujedno i odustajanje i odricanje od nečega drugog. Kao kada osoba izabere u životu biti glumac umjesto liječnik, biti sportaš umjesto profesor u školi. Jedan izbor označava barem za nas nemogućnost izbora drugih stvari. Neizabrani izbori i neodlučene odluke ne mogu se tako jednostavno ukloniti iz života, one ostaju dobrim dijelom prisutne u čovjekovu životu. Iako ih čovjek s vremenom zaboravi, one se jave povremeno u nekim silovitim intervalima života u trenutcima kada se jave, navru kao jaka sjećanja, kao jaki snovi i jake želje. One se javljaju u obliku nostalgije.

Propušteni izbor je nostalgija čovjekove fantazije za čudesnim svijetom i životom. Čovjeku se čini da bi mu život nekako bio čudesniji da je izabrao ono što nije, umjesto dosade života jer živi ono što je izabrao. Tako se javljaju nostalgije za starim ljubavima kao da bi život s njim ili s njom bio čudesan u odnosu na trenutni život. Rađaju se nostalgije za određenim zanimanjima koja se čine čudesnima u odnosu na dosadu sadašnjeg života. Kao da bi bilo čudesno biti glumac, a tako je dosadno biti pilot, kao da bi čudesno bilo biti arheolog, a tako je dosadno biti kustos muzeja. Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke su nostalgije ljudske mašte prožete snažnim emocionalnim nabojima tako da se naoko glupa konstatacija „što bi bilo kad bi bilo“ zapravo pretvara u dominantno životno pitanje.

Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke dominirajući nad fantazijom polako postaju jedna stvarnost, ona koju zovemo alternativnom stvarnošću. Alternativna stvarnost je nepostojeći prostor življenja nenapravljenih izbora i nedonesenih odluka. Upravo zato jer je nepostojeći podložan je utjecajima mašte jer ga mašta stvara u svojoj divljoj sposobnosti da iz ništavila izgradi cijeli jedan nepostojeći svijet. Nostalgija nastupa kada mašta pod pritiskom prave stvarnosti odustane od gradnje alternativnog svijeta. Kao recimo kada netko zamišlja svoj život s nekom ženom ili muškarcem kojega nije izabrao u pravoj stvarnosti iako je mogao ili mogla. Mašta stvara alternativni svijet zajedničke i snažne ljubavi, nabijenih emocija i strasti, skladne obitelji i dugovječnog života. I sve dokle mašta gradi taj alternativni svijet još nema nostalgije. Nostalgija se javi kada čovjek zapovijedi mašti da odustane od gradnje alternativnog svijeta ljubavi s neizabranom osobom i vrati se u pravu stvarnost.

Na taj način nostalgija je, iako ponekad opisana kao mješavina melankolije, depresije i tuge, zapravo vremenska kapsula kojom čovjek putuje između alternativne i prave stvarnosti. Kada smo nostalgični, mi zapravo putujemo između svjetova onih stvarnih i onih nestvarnih, između pravih i alternativnih stvarnosti, između svakodnevne i uhodane razmjene ljubavi do strastvene i nepoznate dimenzije ljudskih osjećaja. Neki će reći kako su nostalgije loše, opterećujuće, kako one sputavaju, zabranjuju i ne dopuštaju. No, one su mali podrumski prozori koji gledaju na velike i osvijetljene ceste i puteve onoga što nismo izabrali i ono onoga što smo odbili odlučiti.

Nostalgije su maštoviti mehanizmi svladavanja krutih i nesalomljivih granica prave stvarnosti, one su alternativne ceste, skriveni prečaci do tajnih i skrivenih skrovišta naših duša. Iako ponekad opisane kao nepotrebne i psihički opterećujuće, iako povremeno okrivljenje kao kapije za bijeg od stvarnosti, mi svejedno želimo biti povremeno nostalgični ne da bismo bježali, nego da bismo putovali kroz vrijeme.

Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti. Nostalgija je vječno putovanje između svjetova i čovjek je star i umoran od putovanja tek onda kada odustane od maštanja i kada mašta prestane graditi alternativni svijet.

U međuvremenu on ostaje putnik koji vječno putuje za nenapravljenim izborima i nedonesenim odlukama koje uvijek izmiču pravoj stvarnosti, ali se mogu tu i tamo susresti u maštovito izgrađenom alternativnom svijetu. Sve dok nostalgija ne odluči da je vrijeme za kratki predah od putovanja, ali iza kojega slijedi novo i uzbudljivije putovanje u novi alternativni svijet … i tako vječno…

U Sarajevu, 16. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

O TRENUTKU

Fenomen trenutaka nije isto što i latinska poslovica koja nagovara: carpe diem! Iskoristi dan! Fenomen trenutaka je neobvezno pojavljivanje i odlazak iz života ljudi koji bi trebali nešto čovjeku značiti. Fenomen trenutaka je ne javljati se nekome mjesecima, a onda iznenada se pojaviti ponovo u nečijem životu. Fenomen trenutaka je nemati volje, želje vezati se uz bilo koga ili bilo kada, nego samo se povremeno pojavljivati i nestajati iz života drugih ljudi. U fenomenu trenutaka, u njihovom življenju drugi ljudi su tek usputne neobvezne stanice gdje se povremeno i nezainteresirano zastane i produži dalje čim naiđe netko drugi. Nekome je življenje trenutaka uzbudljivo, možda čak izgleda kao da je riječ o ispunjenom životu. Prolaziti od čovjeka do čovjeka znajući da nemaš obvezu ni prema jednom od njih stvara ugodan osjećaj nesputanosti.

Fenomen življenja trenutaka odbija bilo kakvu mogućnost vezanja ili dubljeg povezivanja. Fenomen trenutaka je život na rezervi. Ali ta rezerva nije posljednja slamka spasa kao da bi na kraju ostala barem jedna osoba za koju bi se čovjek mogao vezati i na koju bi se čovjek mogao osloniti. Rezerva označava množinu, mogućnosti da se bira, ali da se ni s kim posebno ne veže ili povezuje. Rezervni dečki, rezervne cure, rezervni prijatelji, rezervni muževi, supruge i ljubavnici pokazuju ništa drugo nego čovjekov strah od vezivanja ili u ovom slučaju čovjekovu mogućnost da nesputan živi trenutke. Ako ne može jedna cura, može druga treća ili četvrta, važno je imati rezervu. Isto vrijedi i za druge odnose među ljudima. Osoba se pretvorila u rezervu ili sredstvo da se odživi trenutak, ako netko ne želi biti rezerva, onda se protivi življenju trenutka. Ako kojim slučajem osoba zahtjeva ili očekuje vezivanje, ona je protiv čovjekove nesputanosti.

Umjesto carpe diem bolje je reći carpe momentum! Fenomen življenja trenutaka neke ljude ostavlja na periferiji života gdje čekaju, iščekuju, očekuju i nadaju se. Tu na periferiji života zajedno s njima našli su se i ono što se zove obveza, vezivanje, obećanje. Življenje trenutka postao je središnji događaj života, obveza i vezivanje postali su periferija društva i ljudskih odnosa. Bačeni su na neku vrstu smetlišta međuljudskih odnosa zajedno s ljudima koji ih ozbiljno shvaćaju ili zahtijevaju od drugih. I dok uživateljima trenutaka ništa ne smije promaći jer se poput lešinara okupljaju oko strvine, dotle oni s periferije nemoćno promatraju kako trenutak proždire sve pred sobom i obećanje i vezu i obvezu i zakletvu. Uživatelj trenutka ne može ni razumjeti nemoć, ljutnju, jal onoga koji još uvijek vjeruje i očekuje obvezu i obećanje jer trenutak je nesposoban po sebi za obvezu ili zakletvu. Trenutak ne obećava, ne veže se i ne zaklinje se, samo laže da tako čini jer se nekako mora približiti čovjeku.

Ali trenutak se ne približava samo jednom čovjeku jer trenutak obožava mnoštvo. Stoga se trenutak približava mnogima i stvara od njih vlastite rezerve za svoje vlastito življenje i postojanje. Onaj tko živi samo trenutke uvijek u rezervi ima nekoliko prijatelja, muževa, ljubavnica, djevojaka, momaka jer trenutak ne može živjeti od jedne osobe. Ne može živjeti od jedne osobe jer bi jedna osoba mogla zahtijevati vezivanje, zakletvu, čvrsto obećanje. Ako bi to zahtijevala, trenutak bi prestao živjeti. Zato trenutak uvijek zahtjeva više osoba da bi živio i preživio. Druge osobe zovu se rezerve, i one su rezerve istinskog života za trenutak da bi trenutak postojao.

Trenutak ima potrebu svakome tko mu je rezerva govoriti drugačije. Ako itko onda trenutak zna da ljudi nisu isti i da različito shvaćaju obećanja, zakletve i obveze. Trenutak stoga supruzi govori jedno, dugogodišnjoj ljubavnici drugo, a novoj i naivnoj ljubavnici treće. Isto vrijedi manje-više i za druge slične i manje slične odnose među ljudima. Trenutak svakome govori ono što želi čuti u tom malenom djeliću vremena u kojem se trenutak sprema odživjeti na brzinu ljubav, prijateljstvo, brak, sviđanje… Trenutak je po svojoj naravi nesposoban za dugotrajan i samostalan život bez laganja, pretvaranja i dvoličnosti iz razloga što se pretvara da je obećanje, zakletva, vezivanje. Zato trenutak mora lagati i pretvarati se. Trenutak se pretvara da je obećanje, pretvara se da je zakletva, ali trenutak to nije.

Trenutak je puki i prazni fenomen življenja života od danas do sutra bez ikakvog smislenog početka ili nekog smislenog kraja. Zbog toga se razlikuje od vezivanja, obećanja i zakletvi. Jer ovo troje imaju svog smisla samo ako imaju svoj početak i svoju svrhu. I nemoguće je se čovjeku zakleti, obećati i vezati se ako to nema početka i nema svrhe prema kojoj ide. Obećati nekom vezivanje, zakleti se ima smisla ako postoji vrijeme kad smo obećali i ako postoji svrha zbog čega smo to učinili. Obećavati, vezivati se i zaklinjati se bez vremena i svrhe je besmisleno jer nema nikakve svijesti kad smo to počeli i zašto smo to učinili. Trenutak je upravo besmisleno obećanje, prazna zakletva, lažno vezivanje jer trenutak po svojoj naravi nema početka niti ima svrhu. Trenutak samo stoji tu pred čovjekom. Pitati trenutak da ti nešto obeća, da se zakune ili da se veže je u samom zahtjevu osuđeno na neuspjeh jer trenutak ne poznaje vrijeme i svrhu. Jedini smisao trenutka jest živjeti, ali kada je počeo živjeti i zašto živi trenutak je nesposoban dati odgovor. I od trenutka to ne treba tražiti niti očekivati kao ni od onih koji isključivo žive trenutke. Treba ih jednostavno pustiti da žive, da uživaju, slijede svoj carpe momentum!!! Iskoristi trenutak!!!

Čovjek koji nastoji živjeti obećanja, zakletve i vezivanja redovito je u napasti da onoga koji živi trenutak sažalijeva pa čak da mu i oprosti. Prvo mu zavidi, ali kako vrijeme odmiče i približava se svrha života tako nekako sve više osjeća napast oprostiti uživatelju trenutka koji je izigrao njegovo obećanje, izigrao zakletvu, dok je on na periferiji života strpljivo čekao svoj trenutak. I konačno kada je dočekao svoj trenutak ako ne za osvetu a onda barem za glasno izgovoreni prijezir prema onome tko je živio od trenutka do trenutka bez vremena i svrhe javi se osjećaj sažaljenja….

Nije li taj osjećaj poznat mnogima koji strpljivo na periferiji života čekaju da naplate izigrana obećanja, zakletve, vjernosti, ljubavi i prijateljstva? Ali kad do toga dođe, nešto se u čovjeku dogodi. Što se dogodi u čovjeku teško je odgonetnuti, ali se dogodi barem jedna stvar. Čovjek na periferiji shvati da je periferija središte života i da je življenje trenutka bez vremena, smisla i svrhe istinska i najdalja periferija života do koje čovjek može uopće doći. Čovjek shvati da obećanja, zakletve i vezivanja nikada ne čine periferiju života, nego njegov smisao i svrhu, njegovu bit. Nije li to onaj osjećaj kada se susretne nekoga nakon nekoliko desetljeća tko je živio samo trenutke, nekoga tko je obećavao i zaklinjao se da će vratiti posuđeni novac, javiti se za kavu, ponuditi prijateljstvo i podršku, pobrinuti se za tebe, udati se za tebe ili te oženiti, a zapravo je samo živio trenutak bez ikakve namjere da bilo što od toga učini? Je li ti žao što si toliko dugo čekao ili čekala da sada vidiš pred sobom ruševinu od muškarca ili žene, od poznanika ili prijatelja, rođaka ili rodice? Ili tek sad čovjek shvaća da je relativno najbrži put do čovjekove propasti upravo fenomen življenja trenutka, njegov sud, suđenje i presuda su njegov carpe momentum u svemu.

U tom i jest prokletstvo življenja trenutka što ljude smatra rezervama za vlastito preživljavanje ne znajući da ljudi nisu toliko naivni, glupi i da neće shvatiti da su rezerva. Tko god živi život kao carpe momentum treba ga pustiti i povući se na periferiju života među obećanja, zakletve i vezivanja. Doći će sam jednog dana kad mu ponestane ljudskih rezervi i kada bude na izdisaju priznati da je njegov carpe momentum najgori oblik periferije koji je ikada postojao među ljudima. Jer nije teško živjeti na periferiji s drugima, ali živjeti na periferiji života potpuno usamljen i sam je daleko, daleko teže. Carpe momentum je moto onih koji ponekad prekasno otkriju da su sami na periferiji života daleko od svakog obećanja, vezivanja i zakletve, a time daleko i od svih drugih ljudi koji ozbiljno jedni drugima obećavaju, zaklinju se i vežu se jedni za druge. Carpe momentum znači živjeti bez vremena i svrhe bez svijesti kad se počelo živjeti i bez samosvijesti zašto se uopće živi.

U Sarajevu, 3. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

O poslovnim dilemama današnjice – riskantna sloboda “freelancinga” ili prividno sigurna podčinjenost udruženog rada ?

Ideja o savršenom poslu s apsolutnom slobodom dobila je i svoj kolokvijalni izričaj freelancer. Riječ je o samozaposlenoj osobi koja ne ovisi o trajnom ugovoru ili nekoj specifičnoj firmi. Ideja freelancera je ideja koja u svojoj biti ima privlačnu misao kako je biti slobodan i raditi ono što te ispunjava ideal radnog života i vijeka. Freelancer je zamišljen kao slobodan putnik, slobodan tragač. Freelancer je tehnološki postmoderni nomad koji ide za sa svojom slobodom i eventualnim poslom. Freelanceru je daleko važnije biti slobodan, nego imati siguran posao.

Po toj matrici netko sa sigurnim poslom, ali bez mogućnosti da živi život freelancera čini se sputan, zarobljen, generalno neslobodan. Nemaju svi mogućnost, privilegiju, hrabrost ili što već biti freelancerima. Čovjek po naravi radije teži sigurnosti, nego slobodi pa iz želje da bude siguran dopušta da bude zarobljen. Zbog nesigurnosti bira slobodno biti sputan. Treba li zavidjeti freelanceru na njegovoj slobodi, ili pokušati dati smisao vlastitom poslu kojega se radi? Treba li tražiti ispunjenje u slikama freelancera diljem bespuća interneta od planinskih visina do egzotičnih gradova i skupih hotela ili se zadovoljiti poslom od osam sati koji se svaki dan odvija na relaciji od nekoliko kilometara kroz loš gradski saobraćaj i stalne prometne gužve?

**Slika 1: Freelencer na “radnom mjestu”. Izvor(foto):123rf.com**

Čovjekova dilema i povremena zavist prema onome tko sam sebe opisuje freelancerom je pokazatelj jednog dubljeg shvaćanja života. To dublje shvaćanje nazivamo dilemom. I kad je riječ o freelanceru i poslu dilema je upravo pitanje: želim biti slobodan i raditi ono što želim ili želim vezan i biti siguran i raditi ono što me ispunjava? Ova dilema kod freelancera se završava tako da freelancer radije bira slobodu, nego posao. Iz tog razloga freelancer nekad radi i posao koji ne želi, ali taj nedostatak nadoknađuje mišlju kako je slobodan. S druge strane, ova dilema kod čovjeka koji igra na sigurno završava tako što nastoji zavoljeti i uživati u poslu kojega radi i tako nastoji nadoknaditi gubitak slobode. Međutim, s godinama i s vremenom i freelancer i onaj koji igraju na sigurno susreću se s novom dilemom i pitanjima. Jedno od tih pitanja je i sljedeće. Freelancer se pita do kada biti slobodan i konačno naći neki siguran posao. Čovjek koji igra na kartu sigurnog posla se pita dokad biti zarobljen poslom i osloboditi se i dokopati se željene slobode i „čistog zraka“.

Nije točno kako svi zavide freelancerima na njihovoj slobodi, jer ima i freelancera koji zavide običnom čovjeku na sigurnom poslu. Ponekad freelancer mašta o tome da bude zarobljen poslom i sigurnošću, a onaj koji ima siguran posao mašta o tome da bude oslobođen i pušten u nesigurnost. Odnos freelancera i sigurnog čovjeka je jedna vrste paradigme ili dileme koju svatko prije ili kasnije susretne u vlastitom životu. Ako me posao koji imam ispunjava, ako je siguran i iako sam vezan i zarobljen radnim vremenom, planiranjima, šefovima, obiteljskim životom, trebam li prijeći u prostor slobode ostaviti sve i biti postmoderni nomad? Ne da bih imao drugi posao, nego da budem slobodan. S druge strane, je li vrijeme da dobrovoljno se odreknem dijela vlastite slobode i prestanem biti freelancer, da se skrasim, nađem neki siguran posao, steknem prijatelje, obitelj i život u nekom gradu? Ne da bih bio slobodan, nego da bih imao siguran posao, odnosno sigurnost. Odnosno da se slobodno zarobim.

Na početku studija koji se na neki način uzima kao ona prijelomna točka koja će u većoj ili manjoj mjeri obilježiti čovjekov život, pogotovo ako se bira neki specifičan fakultet koji ne nudi širok prostor za različite poslove postalo je čini se pomalo romantičarski i idealistički razmišljati hoće li me ispuniti budući rad? Razlog tome je što si danas, pogotovo kod nas u BiH, teško može dopustiti takav luksuz da se još i razmišlja hoće li me budući rad ispuniti s obzirom na nemogućnosti oko pronalaska posla uopće. No, ta dilema će se javiti kasnije kada čovjek iziđe iz razdoblja nesigurnosti i pronađe posao. Kada ode u drugu zemlju, kada stegne dovoljan broj godina iza sebe u poslu, onda će se javiti ako ne dilema, onda barem pitanje: jesam li trebao raditi nešto drugo, jesam li trebao biti slobodniji, hrabriji, odvažniji? Jesam li trebao biti pametniji, mudriji? Jesam li trebao izabrati ovo zvanje i ovaj posao ili neki drugi? Svi smo mi ponekad upravo u takvoj dilemi pogotovo nakon godina i godina rada u određenom poslu. Iako vezani poslovnim i obiteljskim vezama kao liječnici, profesori, električari, stolari, bravari ponekad se čovjek upita jesam li trebao biti glumac, profesionalni fotograf, sportaš.

To je onaj trenutak kada u čovjeku progovara freelancer, čovjek koji je želio biti slobodan i možda misli s dozom sumnje da je previše zarobljen. Freelancer nije puko zanimanje, prazan pomodni izraz kako bi se opisalo neradnika, zgubidana i lijenčinu. Freelancer je skrivena želja, neostvareni tajni plan o životu negdje drugo kao netko drugi i u nekom drugom poslu i zanimanju, freelancer je skrivena požuda za biti slobodan od sigurnosti i svakodnevnice posla. Za što se god odlučimo prije ili kasnije javit će se pitanje: biti slobodan i nesiguran ili biti siguran i zarobljen?

U Sarajevu, 28. 4. 2018.

O. J.

ZLONAMJERNO SAVJETOVANJE

“Nikad ne vjeruj savjetu čovjeka u nevolji.” – Ezop (Lisica i koza)

Neobično kako ljudi znaju namjerno savjetovati kako bi čovjeka doveli u isti položaj u kojem se oni sami nalaze. Riječ je o zlonamjernom savjetovanju čovjeka. Cilj takvog savjetovanja je dovesti sretnog čovjeka u položaj patnje, problema i muke. Zavist je temelj zlonamjernog savjetovanja drugoga. Ona ne trpi sreću, uspjeh, slobodu, radost, dobro drugoga.

Zlonamjerno savjetovanje obično počinje s tvrdnjama kako je život po svoj naravi siv, mračan i mučan i preporučuje se što prije ući u one životne situacije koje će nečiji život učiniti takvim. Netko tko je u nesretnom braku ponekad će iz zavisti dosadljivo i nametljivo nagovarati nekoga drugog da se što prije oženi ili uda, krijući pri tom motive svojih savjeta. Netko tko je lakomislen i površan i izgubi i upropasti vlastite financije drugoga će savjetovati da učini isto. Ali neće otkrivati skrivene motive svojih savjetovanja.

Zato je uz zavist i dvoličnost temeljni dio zlonamjernog savjetovanja. Zlonamjerno savjetovanje se teško prepoznaje jer se ono doima kao istinska briga za budućnost drugoga. Teško ga je proniknuti i teško ga je uhvatiti. Nažalost, čovjek naknadno kada je već upao u vrtlog problema razumijeva da je savjetovanje koje je prihvatio bilo zlonamjerno. Uz zavist i dvoličnost, znanje i razum igraju važnu ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Tko zlonamjerno savjetuje poučen iskustvom nepodnošljive samoće, nesretnog braka, loših financija savjetuje sa spoznajom kako će ishod njegovih savjeta biti ono što već zna, a to je loš život, brak, financije drugoga. Nemoguće je zlonamjerno savjetovati, a da u tom ne sudjeluju znanje i razum o konačnom ishodu takvih savjeta.

Uz zavist, dvoličnost, znanje i razum i zlo ima svoju ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Zlo se javlja kao uživanje u neuspjehu onoga koga se zlonamjerno savjetovalo. Osim što se javlja kao uživanje, zlo se javlja i kao prikriveno iznenađenje, šok kao da se ništa nije znalo što će biti. Šokiranost neuspjelim brakom, financijama i životom drugoga kojega smo zlonamjerno savjetovali je zapravo reakcija kojom se prikriva planirano zlo.

Šok i iznenađenje su zapravo oblici dvoličnosti onoga koji je zlonamjerno savjetovao drugoga o njegovom životu što i kako treba učiniti. Iznenađenjem i šokom se nastoji sakriti od drugoga kako su znanje i razum odigrali presudnu ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Šokiranost neuspjelim brakom ili neuspjelim poslovnim potezima su dvoličnosti kojima se prikriva zlo kao čisto uživanje u tuđoj nevolji, nesreći i patnji. Zlo koje smo ciljano i svjesno planirali zlonamjernim savjetovanjem drugoga. Zlonamjerno savjetovanje stoga počiva na temeljima zavisti, dvoličnosti, znanja, razuma i zla. Ovi elementi se skrivaju i teško ih je razaznati. Oni se tek otkrivaju na vlastitoj koži kada se razumije da su životne odluke bile pogrešne ili kobne za vlastitu budućnost iako su donesene na temelju navodnih iskrenih i dobrih prijateljskih savjeta.

Čovjeka najviše muči pitanje zašto bi mu netko tako nešto učinio. Iz kojeg razloga? Što je to on nekome učinio? I tu se često gubi u šumi i zbrci pitanja i odgovora. Je li bio naivan, previše dobar? Je li previše vjerovao? Je li previše dobar, pozitivan, pa to smeta drugima? Je li mlad na početku života, pred beskrajnim brojem mogućnosti za razliku od nekoga tko je već mogućnosti života prokockao?

Mogućnost ostvarenja života i životnih prilika meta su zlonamjernog savjetovanja. I opet i tu i zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo igraju svoju već odigranu ulogu.

Starac nekad zavidi mladiću. Mladić zbog svoje mladosti vjeruje starcu i njegovim savjetima. Starac je dvoličan jer je površnim i pokvarenim životom prokockao životne mogućnosti. Zlonamjerno savjetuje mladića da učini kao i on jer zna i njegov razum je svjestan što će se dogoditi ako ga mladić posluša. Mladić to još ne zna. Naivan je. Starac polako uživa na neki način u budućem zlu koje se ima dogoditi mladiću jer ga je zlonamjerno savjetovao. I konačno iz starca progovara nesposobnost i nemogućnost da se ostvare životne mogućnosti i životne prilike. Život je neumitno prošao za starca, ali ne i za mladića. On je tek na početku života. Zašto je starac bio takav pitat će se mladić jednog dana isto tako promašenog i izgubljenog života? Bit će najgore ako mladić, a sada starac odluči savjetovati drugoga poput starca koji je njega savjetovao. Opet će se okrenuti začarani krug: zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo.

Zato je i teško ponekad savjetovati drugoga na vlastitim pogreškama jer zlonamjerno savjetovanje nije ništa drugo nego zabluda da sam u životu sve bezgrešno odlučio, zaključio i učinio. Zato zlonamjerno savjetovanje ima privid istinskog, ljudskog, poštenog i dobrog savjeta. Jer onaj koji zlonamjerno savjetuje oponaša dobrotu, iskrenost, poštenje i plemenitost. Ne usudi se priznati zabludu, ali ju razumije i za nju zna jer ju živi. Ali je skriva negdje u mraku svoga bića. Skrivajući zabludu savjetuje zavodeći samog sebe misleći da čini dobro drugom, ali ga zlonamjerno savjetuje. A kada onaj zlonamjerno savjetovan optuži ga da ga je naveo na zlo, ovaj se pravi iznenađen i šokiran takvom reakcijom. Razumljivo da se pravi šokiran i iznenađen jer jedini način da sakrije zabludu o kojoj ima znanje i razumno je svjestan te zablude jest da bude glumac i da glumi. Gluma od šokiranosti i iznenađenje prelazi u glumu povrijeđenosti i uvrijeđenosti. Gdje ćeš „mudroj“ glavi reći da te zlonamjerno savjetovala. A „mudra“ glava je u međuvremenu šutjela i skrivala svoj zlonamjerni cilj koji te odveo u probleme, patnje i sukobe.

Puno je „mudrih“ glava, ali ne treba sve „mudre“ glave slušati u svemu, nego prije prihvaćanja savjeta „mudre“ glave, treba nekako moći utvrditi ono što prethodi svakoj mudrosti, znanju i savjetovanju. A to je je li dotična „mudra“ glava „dobra“ ili „zla“. Jer se savjetovanje sastoji ne od toga ima li samo u glavi „mudrosti savjeta“ nego još i više ima li u glavi „dobre mudrosti“ ili „zle mudrosti“.

Zvuči neshvatljivo i neprihvatljivo da postoji i ima „zlih mudrosti“, ali kolona onih koji su zlonamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da ipak postoji, kao što i mali broj onih koji su dobronamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da postoje i „dobre“ mudrosti.

Dakle, savjetovanje ne ovisi o mudrosti, nego puno više o dobroti ili zloći samog mudraca. Zato oprezno kod primanja savjeta, dobro i četverim očima treba prvo promotriti i proučiti život samog mudraca koji savjetuje. Nakon toga neće biti teško zaključiti kakvi su mu savjeti. Jer brak, financije i općenito život mudraca i savjetnika je najbolja slika kakva mu je mudrost i kakvi su mu savjeti i gdje bi te mogli odvesti ako ih lakomisleno i naivno odmah poslušaš, prihvatiš i u život provedeš. Jer savjet nije mudar, savjet je dobar ili zao i tu se nalazi sav njegov smisao, sadržaj i svrha.

U Sarajevu, 23. 4. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O DVOLIČNOJ SIMPATIČNOSTI

Filozof Bertrand Russell u jednom kratkom eseju naslova „Simpatični ljudi“ opisuje kroz nekoliko zanimljivih opisa fenomen dvolične simpatičnosti. Kaže Russell na kraju svoga eseja kako su dvolično simpatični oni ljudi koji mrze život i oni ljudi čije su misli najpokvarenije. Osmijeh je psihološka maska iza koje se skriva predator, manijak, manipulator. Iza osmijeha se također skriva hladan i bešćutan lik čovjeka koji grabi i uzima bez obzira na sredstva i cijenu.

Kaže Russell kako dvolične simpatičnosti ima svugdje. U obitelji, među roditeljima, među djecom, u društvu, među poslovnim suradnicima, u politici. U gotovo svim ljudskim odnosima prisutna je veća ili manja doza dvolične simpatičnosti. Kako veli Russell, dvolična simpatičnost se prepoznaje kod čovjeka po tome što ne može čuti grubu i sirovu istinu, nego se istina treba izreći simpatično umotana u što ugodniji rječnik. Jedan od razloga nastanka dvolične simpatičnosti jest dvostruki moral koji zahtjeva da se u društvenim okolnostima živi tako kao da unutar čovjeka ili njegove obitelji ne postoje nikakve moralne dileme, problemi, sukobi i neuspjesi. Moral, kojega Russell opisuje kao viktorijanski, zahtijevao je poštivanje društvenih moralnih normi iako sam čovjek i njegova obitelj privatno nisu živjeli u skladu s tim normama.

Način da čovjek izbjegne psihološko „pucanje po šavovima“ bio je upravo fenomen dvolične simpatičnosti. Lažni i namješteni osmjesi za javnost kako se slika o obdržavanju društveno propisanog standarda ne bi urušila. Fenomen dvolične simpatičnosti doveo je prema Russellu do toga da ljudi počinju mrziti vlastiti život i počinju razvijati privatne psihološke patologije čija je posljedica nutarnja misaona pokvarenost. Netko uživa privatno u virtualnom nasilju od filmova do video-igara dok u društvenim odnosima ostavlja dojam smirene i staložene osobe. Netko uživa privatno u različitim perverzijama dok u društvenom ponašanju pokazuje visok stupanj moralnog ponašanja koje zahtjeva i od drugih. Russell napominje i kako je politikom ovladala dvolična simpatičnost, a proizvod političke dvolične simpatičnosti zove se diplomacija. Diplomacija je dvolična simpatičnost i važna je za razumijevanje ne samo politike, nego i šireg društvenog ponašanja. Diplomatski osmjesi, rukovanja, susreti i izjave su slike uobičajeno rasprostranjenog društvenog ponašanja među ljudima koje Russell opisuje kao dvoličnu simpatičnost. Ono što se najviše gubi u društvenim odnosima kroz dvoličnu simpatičnost prema Russellu je istina u svojoj sirovosti i grubosti. Dvolična simpatičnost prema Russellu podnosi istinu samo u onoj mjeri u kojoj istina može biti simpatična, ali i dvolična. Međutim, Russell napominje kako istina – ukoliko je surova i gruba – ne može biti simpatična, posljedično ni dvolična. Stoga je laž simpatična istina.

Jer u društvenim odnosima laž igra ulogu simpatične istine, njezina se dvoličnost i narav pokazuje tek u nutarnjim čovjekovim sukobima sa sobom. Kao kad je čovjek privatno nasilan i uživa u nasilju, a javno uživa ugled mirnog i umjerenog čovjeka. Svjestan je da društvena slika o njemu jest simpatična istina, odnosno, privatno je svjestan da je riječ o laži i da je lažov. Sve dokle postoji svijest o ovoj disproporciji, postoji i psihološka napetost i frustracija u samom čovjeku kao i strah od mogućeg otkrivanja njegove naravi. Zato se takav čovjek sve dublje povlači u prostor vlastite nutrine. U toj nutrini stvara najpokvarenije slike o samom sebi i sebe oslobađa društvenih normi i simpatične istine, odnosno laži kako je miran i umjeren čovjek.

Iako samo psihološki – tek u svojoj nutrini – on je potpuno oslobođen čovjek. U nutarnjem čovjeku krije se gruba i sirova istina o čovjeku koji igra društvenu ulogu umjerenog i mirnog čovjeka. Zato Russell i veli kako je dvolična simpatičnost plodno tlo za čovjekovu nutarnju pokvarenost i mržnju prema društvu i životu. Nemogućnost da nadvlada dvoličnu simpatičnost i simpatičnu istinu u čovjeku stvara mržnju prema društvu, društvenim sredinama i normama društva. On se sve više zatvara u svoj nutarnji svijet. U tom nutarnjem svijetu on prestaje biti dvolično simpatičan i prestaje podržavati simpatičnu istinu, odnosno laž. U tom nutarnjem svijetu istina se konačno pojavljuje u svoj svojoj grubosti i sirovosti i tu se on pojavljuje kao istinski čovjek.

Nekad je dobro u životu poslušati mislioce poput Russella i onda kad se s njim ne slažemo u mnoštvu drugih stvari. Russellove misli o dvoličnoj simpatičnosti mogu biti korisne u svakodnevnom životu i dan danas premda su napisane 1931. godine. I danas smo manje-više i prečesto dvolično simpatični jedni prema drugima, dok sirovog i grubog čovjeka i grubu i sirovu istinu o njemu skrivamo. I onda kada taj čovjek provali svojom mržnjom, nasiljem, ubijanjem, surov i grub treba se pokušati prisjetiti je li taj čovjek donedavno u društvu i društvenim normama bio miran, staložen, umjeren i dobar kao da nikada ne bi „ni mrava zgazio“, je li bio zapravo prilično simpatičan … ili dvolično simpatičan…

U Sarajevu, 19. 4. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Preambula konvencije zdravog razuma o zaštiti muškarca i žene kao ugroženih vrsta

Prema pravilima zdravog razuma na kojima se ova Konvencija temelji definiraju se neke i ne sve obveze, dužnosti i prava muškarca i žene kao i obveze i zadaće koje muškarac i žena imaju. Termin „muškarac“ odnosi se na osobu muškog spola koja je od samog rođenja po svojoj naravi definirana kao muškarac i čija se kasnija narav izriče jezičnim izrazima poput dječak, sin, otac, djed, pradjed, čukundjed, stric, ujak, tetak, bratić, amidžić, dajidžić, ljubavnik, mladić, momak, jaran, haver, maher, majstor, frajer, bankar, liječnik, vojnik, sportaš, političar, predsjednik, car, kralj. Za razliku od muškarca, osoba suprotnog spola, odnosno, termin žena definira se također po svojoj naravi od samog rođenja kao žena čija se kasnija narav izriče izrazima poput kćer, djevojčica, majka, baka, prabaka, čukunbaka, strina, ujna (dajinica), tetka, tetična, sestrična, bratična, amidžična, ljubavnica, djevojka, najbolja prijateljica (drugarica), jaranica, haverica, maherica, liječnica, sportašica, političarka, predsjednica, kraljica, carica, smisao i svrha muških svađi, prijepora, sukoba, pa i ratova i fizičkih obračuna.

Termin „rod“ se može koristiti za muškarca odnosno ženu, tek nakon što se Ustavom i pozitivnim zakonima zemlje ukinu sve jezične prepreke, odnosno nakon što se za jezične izraze u svakodnevnoj upotrebi u selu, gradu i cijeloj državi koji se odnose na muškarca i ženu poput strina, balduza, tetka, majka, otac, sin, kćer, i slične uvedu neutralni jezični izrazi poput roditelj jedan, rodica dva, rođak tri, dijete četiri. U tu svrhu potrebna je promjena cjelokupnog jezičnog naslijeđa jedne države, naroda ili grupe naroda koji govore ili još uvijek koriste retrogradne, zaostale, mračnjačke i arhaične izraze poput uzvika ženskom djetetu kćeri ili muškom djetetu sine.

Potrebna je izrada novih jezičnih gramatika i prijevoda svakodnevnih jezičnih izraza zaostalih muškaraca i žena. S obzirom da postoje obitelji s dvoje i više djece, Konvencija predlaže da se svako dijete označi brojem prema datumu rođenja tako da se onda bez zabune može pozvati dijete broj četiri da ode u kupovinu jer u slučaju obitelji s četvero ili više djece zapovijed poput: ”Dijete, otiđi u trgovinu”, može izazvati zbunjenost i konfuzno ponašanje i nepotreban trošak. Brojčano obilježavanje djece će se morati dodatno dorađivati zbog vrtića, osnovnih i srednjih škola da ne bi došlo do zabune kada nastavnik prozove dijete broj pet da odgovara da ne bi ustao cijeli razred. Tu se prepušta državnim zakonima i Ustavu da riješe praktične probleme oko ovakvih mogućih pojava i država će osnovati Povjerenstvo koje će nadzirati praktična rješenja ovog problema u vrtićima, osnovnim i srednjim školama i na fakultetima.

Konvencija se ne bavi ekonomskim pitanjima kako povećati porodiljsku naknadu trudnicama niti kako zaštiti trudnice i njihova radna mjesta i kako im osigurati plaću tijekom porodiljskog, jer Konvencija smatra da ta pitanja ne ulaze u meritum stvari o kojima se ovdje govori jer je temeljna zadaća Konvencije čisto ideološka.

Također, Konvencija se ne bavi pitanjima korupcije, zapošljavanja preko veza, propadanjem firmi i odlaskom mladih koja jednako pogađaju i muškarce i žene i njihovu djecu i njihove obitelji, nego je njezina namjera i zadaća ideološka, stoga ekonomska pitanja o zaštiti muškaraca i žena na poslu, briga o visini mirovina, briga o zdravstvu i listama čekanja nisu predmet i sadržaj ove Konvencije s obzirom da termin rod i uvođenje roda sa ovim pitanjima zaista i nema nikakve veze, stoga Konvencija i ne može govoriti o ovim problemima muškaraca i žena, njihove djece i njihovih obitelji.

Međutim, ostaje ustavna obveza svake države i naroda i poreskog obveznika financirati od svojih novaca i plaćenih poreza preko odbijanja i smanjivanja plaća, mirovina, porodiljskih naknada financirati tiskanje rječnika, knjiga, djelovanje onih nevladinih udruga koje se isključivo sastoje od predsjednika koji je ujedno i blagajnik jer je prema Konvenciji temeljni problem današnjeg svijeta kako ubuduće bez problema i na tečnom domaćem jeziku balduzu zvati rodica jedan, strinu rodica tri, oca roditelj pet, sina dijete četiri.

Konvencija, s obzirom da nema zakonsku snagu, svejedno preporučuje predsjednicima i blagajnicima nevladinih udruga koje se bave ideološkim i svjetonazorskim pitanjima da ne sudjeluju u štrajkovima radnika, napose u štrajkovima radnica koje su ili ostale bez posla kod privatnika ili jer nemaju mirovinu zato što im nije uvezan radni staž. Konvencija se ne bavi ekonomskim problemima i stoga nevladine udruge uglavnom također nemaju tu obvezu.

Muškarac, s obzirom na svoju narav, ima raznolike obveze prema sebi kao muškarcu. Neke njegove obveze i dužnosti su svakodnevne dok su neke obveze mjesečne, godišnje. Neke njegove obveze su kratkotrajne neke su dugotrajne. Konvencija ne može ovdje iscrpno nabrojiti sve obveze muškarca nego samo neke. Komisija je svjesna da muškarac nije uvijek poštivao te obveze i dužnosti, stoga ova Konvencija ide u smjeru radije podsvješćivanja obveza i dužnosti koje ima.

Jedna od prvih obveza muškarca je poštivanje roditelja, oca i majke. To je jedna od dugotrajnih obveza koja je na prvom mjestu uključuje zahvalnost, poslušnost, a kada odraste poštovanje i kad roditelji ostare obzirnost i strpljivost. Odnosom prema ocu i majci muškarac izgrađuje samog sebe, odnosno, ova točka spada u odnos prema samom sebi. Konvencija je svjesna kako problemi na ovom području u dobroj mjeri uzrokuju probleme koje muškarac kasnije ima sa sobom i svojim identitetom. Ova obveza se također odnosi i na braću i sestre, starije ljude, ljude koji su potrebni pomoći. Na ovaj način muškarac sebe izgrađuje i stvara o sebi pozitivnu sliku. Konvencija ovu obvezu definira kao dugotrajnu. Od svakodnevnih obveza muškarca Konvencija preporuča redovitu brigu o higijeni, urednost, točnost, marljivost, savjesnost u poslu i požrtvovnost i plemenitost u odnosu prema radnim kolegama. U svakodnevne obveze muškarca spadaju također točnost, čuvanje zadane riječi, čuvanje dobrog glasa svojih prijatelja, poznanika i članova obitelji.

U druge obveze muškarca Konvencija nabraja psihološko utemeljenje muškog identiteta koje se manifestiraju kroz aktivnosti koje su tipično muške. Među tim aktivnostima se nalaze i posjete nogometnim stadionima, odlazak u vojsku, rad na bauštelama na visokim temperaturama posebno kada se radi o teškim građevinskim radovima kao što je postavljanje asfalta, zidanje, malterisanje, rad u željezari i slično. Konvencija ne preporučuje da kod izvođenja radova na zgradi od maksimalno pet katova više od 70% radnika budu žene, ali nije zabranjeno da žena bude arhitekt projekta izgradnje, niti zabranjuje da žena bude vlasnik građevinske firme koja izvodi radove.

Naravno, Konvencija se ne bavi pitanjem samog natječaja za izvođača radova niti pitanjem je li natječaj namješten prije nego li je raspisan. Iz ovoga Konvencija izvodi pozitivni zakonski princip kako u principu teške građevinske radove mogu izvoditi uglavnom muškarci dok se ženama prepušta onaj važniji dio radova, a to su izrada projekta i kompletne projektne dokumentacije kao i vođenje računovodstva kod isplate plaća i potrošnje građevinskog materijala. Naravno, Konvencija očekuje da će svi biti plaćeni za svoj posao u skladu s radnim mjestom. Komisija stoga preporuča da teške radove izvode muškarci u bilo kojem obliku ili segmentu.

S obzirom da na bitni dio života spada vrijeme kvalitetnog odmora, Konvencija preporučuje kako muškarac treba imati barem jedan hobi ili zabavu uz profesionalni posao koji obavlja. Tu mogu biti različiti elementi kao što su gledanja sportskih prijenosa preko medija, tu i tamo izlazak s muškim društvom bilo u kavanu, bilo planinarenje, bilo splavarenje, pecanje ili neki drugi hobi koji okuplja samo muškarce.

S obzirom da Konvencija prepoznaje obitelj kao temeljnu stanicu društva, Konvencija preporuča da muškarac pristojno i galantno pristupa ženi tijekom uspostave komunikacije. Konvencija preporučuje tradicionalne stavove i geste pristojnosti kao što su uljudno otvaranje i zatvaranje vrata, pristojno ophođenje i pozdravljanje, kod upotrebe jezične komunikacije Konvencija također preporuča tradicionalne izraze poput žena je lijepa, žena je privlačna, žena je osoba, žena ima dostojanstvo, žena zaslužuje poštovanje, žena je krhko biće i potrebna joj je zaštita i sigurnost. U iznimnim slučajevima ako se žena osjeti uvrijeđenom gore navedenim izrazima, muškarac može prestati s komunikacijom. Naravno, jer je Konvencija univerzalni dokument, pojedinačni slučajevi će se obraditi u okvirima pozitivnih zakona i Ustava dotične zemlje i to samo u onim slučajevima gdje žena izričito podnese kaznenu prijavu protiv muškarca jer joj je rekao da je lijepa, privlačna, posjeduje osobno dostojanstvo, ima karizmu, zaslužuje poštovanje.

Konvencija traži od zemalja da na svaki mogući način sankcioniraju krkanluk i ulete ženama i djevojkama koji su po svojoj naravi nerazumljivi i diskriminirajući a najčešće se događaju u zadimljenim kavanama, diskoklubovima, za volanom, na ulici, na nekim sportskim manifestacijama kao što je ženski tenis, ženska odbojka, ženski nogomet, ženski rukomet i slično. Konvencija prepušta zakonodavstvima pojedinih zemalja da pobliže urede ova područja.

Muškarac što se tiče „roda“ nije ništa drugo nego opet muškarac. Njegova društvena uloga može se nazvati socijalnom u smislu društvene uloge poput bauštelac, majstor, irget, taksist, trgovac, konobar, bankar, liječnik i slično. Konvencija prepoznaje specifičnost jezika svake zemlje koja u svom zakonodavstvu upotrebom jezičnih termina prepoznaje društvenu ulogu muškarca koja sama po sebi ne pripada isključivo njemu, osim kada je riječ o radovima gore navedenim tako da u tom smislu za žena ne treba obavljati društvenu ulogu bauštelke, irgetice, a i sam jezik većine zemalja ne poznaje društvenu ulogu žene u teškim građevinskim radovima s tim da prepoznaje i Konvencija potiče žene da budu bankarice, liječnice, odvjetnice i u tom smislu ostvare svoju ulogu u društvu.

U susretu sa tzv. fluidnim identitetima, u susretu s onima koji se ne deklariraju niti kao muškarci niti kao žene, muškarac nema obvezu prestati biti muškarac, otac, sin, odnosno Konvencija potiče zemlje potpisnice da se muškarca kao ljudsku osobu zaštiti prije svega kao vrstu koja polako izumire, a isto tako i ženu. S obzirom na njihovu ugroženost i moguće ideološko istrjebljenje, Konvencija po naputku Komisije za Zdrav Razum ističe obvezu svih zemalja koje eventualno ratificiraju ovu Konvenciju da imaju voditi posebnu brigu o muškarcima i ženama kao ugroženim vrstama, a to se posebno odnosi na promicanje pozitivne pronatalitetne politike s obzirom da kod fluidnih identiteta pitanje politike nataliteta nije još uvijek adekvatno riješeno iz razloga što ne postoji obzirom na fluidnost jedan temeljni dogovor unutar stranaka i udruga fluidnosti žele li ili ne žele provoditi politiku nataliteta i na koji način s obzirom da se ne bave pitanjima ekonomije.

U ovom kontekstu Konvenciju posebno zabrinjava ekonomski aspekt fluidnog identiteta s obzirom da u velikom broju zemalja na koje se ova Konvencija odnosi broj onih koji rade i onih koji su u mirovini se u zadnjih nekoliko desetljeća promijenio jer jedan aktivni radnik radi u prosjeku za dva ili više umirovljenih. Unatoč naporima Komisije da dobije odgovore od nekih nevladinih udruga o ovom velikom problemu, nažalost nijedna nevladina udruga koja se bavi ideološkim pitanjima treba li se muškarac zvati muškarac, a žena, žena nije ponudila nijedno suvislo rješenje ovog problema.

Nekoliko udruga se javilo s dopisom da se dio novaca koji je predviđen za njihovo djelovanje u razvoju i promicanju ideoloških pitanja ne smije dati nikome osim njima i da će podignuti građanske tužbe pred nadležnim sudovima ukoliko se novac koji njima treba ići usmjeri na povećanje broja rođenih, zaposlenih, općenito poboljšanju ekonomskog stanja zemlje. Konvencija stoga izražava zabrinutost s obzirom na broj nevladinih udruga i količinu novaca koja im se daje i poziva zemlje koje ratificiraju Konvenciju da pobliže uz pomoć zakonskih odredbi prate potrošnju novaca poreskih obveznika.

Kada je riječ o ženi, Konvencija ističe kako u smislu „roda“ žena ostaje i žena i u susretu s fluidnim identitetima nema obvezu prestati biti žena, kćer, majka, baka, tetka što i jezici u zakonodavstvima zemalja na koje se ovo odnosi prepoznaju. Što se tiče ženine društvene uloge osim teškim građevinskih radova na baušteli, Konvencija smatra da je žena prikladna za obavljanje svakog drugog posla u skladu sa svojom fizičkom građom i psihološkim profilom, stoga i jezici i zakonodavstva zemalja govore o liječnici, odvjetnici, trgovkinji, sportašici, profesorici, znanstvenici, biologinji, kemičarki i slično.

S obzirom na ženinu strukturu, Konvencija ističe kako postoje žene koje zbog različitih fizičkih ili psiholoških uvjeta ne mogu biti majke i napominje kako to ne mijenja zahtjev da se ženi pokazuje dolično poštovanje i obzirnost, a onim ženama koje se odluče biti majke zajedno sa svojim mužem odnosno suprugom, Konvencija iskazuje posebnu zahvalnost jer rođenjem djece najviše doprinose ne samo obnovi obitelji kao temeljne stanice društva, nego i općenito društvenoj i biološkoj obnovi zemalja, država i nacija.

Stoga Konvencija preporuča, imajući u vidu moguće katastrofalne posljedice, da se dio novaca koje dobiju nevladine udruge koje se bave pitanjima fluidnosti identiteta preusmjeri u ona ministarstva zemalja koja se bave zaštitom žene na radu, povećanjem porodiljskih naknada za samohrane majke i očeve kao i za obitelji sa troje i više djece ako takvih još uvijek ima, da se u onim područjima gdje je pad nataliteta alarmantan pokuša otvaranjem novih radnih mjesta muškarce i žene i njihove obitelji zadržati i ohrabriti, da se općenito pokaže veća ekonomska senzibilnost prema muškarcima, ženama i njihovim obiteljima.

Konvencija je svjesna da ovakav prijedlog uzrokuje smjene vlada i državnika, pa jedino što može jest preporučiti ovu inicijativu svjesna da šefovi vlada i država nisu spremni na ovako radikalne korake, ali s određenom nadom gleda na one vlade i države koje su dio sredstava nevladinih udruga preusmjerili na natalitetni i ekonomski oporavak obitelji i vlastite zemlje, stoga Konvencija zaključuje da nije nemoguće.

Zaključno, svjesna da u ovoj preambuli mnoge stvari nisu rečene i još toga treba dodati, uraditi i domisliti, Konvencija se uglavnom oslanja na zdrav razum onih koji se još uvijek deklariraju kao muškarci i žene, sinovi i kćeri, tetke, balduze, daidže i amidže u svojim obiteljskim i rodbinskim odnosima i onih koji smatraju možda da i ženi ne bi bilo teško postavljati asfalt na baušteli svaki dan tri mjeseca po dvanaest sati, ali koji radije razmišljaju da se žena treba školovati i ulagati u sebe jer nam treba kvalitetnih, liječnica, profesorica, političarki, književnica i pjesnikinja i posebno požrtvovnih očeva i majki koje će svijetu i čovječanstvu darovati nove muškarce i žene.

U Sarajevu, 9. 4. 2018.

O. J.

„Prestajem/počinjem … od ponedjeljka“ – odricanje i puni početak

Odricanje je vrlo popularan fenomen. Na području zdravlja i kvalitete života i življenja odricanje je poput religioznog osjećaja. Jedan drugi fenomen koji prati odricanje možemo nazvati punim početkom. Zašto se za fenomen odricanja veže fenomen početka? Ili zašto odricanje mora početi u ponedjeljak, na početku tjedna, a ne recimo u četvrtak? Zašto odricanje mora početi u prvom mjesecu u siječnju, a ne recimo u kolovozu? Zašto odricanje mora početi s prvim datumom nove kalendarske godine, a ne sredinom godine? Zašto odricanje mora početi prvog u mjesecu, a ne sredinom mjeseca? Što se to nalazi u fenomenu početka da odricanje uvijek nastojimo započeti na početku nečega, godine, mjeseca, tjedna, sata?

Fenomen početka koji se vezuje uz odricanje ili poboljšanje kvalitete života, kao recimo kad se netko odriče slatkog pa si zacrta da će to početi prvog u mjesecu a ne sutra, ima nešto privlačno i magično u sebi. Kao da ljudsko biće nastoji oponašati prirodu koja u određenim ritmovima ima određene početke kao što su to godišnja doba, cvjetanje, opadanje lišća.

Fenomen početka ima svoju pozitivnu stranu. Na početku određenog odricanja čovjek se osjeća spreman, vjeruje u sebe, stvara planove kako odricanje provesti do kraja. Pravi tablice, nacrte, zapisuje datume, sate i minute. Prije nego počne s odricanjem, čovjek doživljava neku vrstu ushićenosti pred sam početak. S određenom nervozom dočekuje taj puni početak, taj ponedjeljak, taj prvi datum u mjesecu, tu novu godinu, taj novi sat, taj novi dan. Sva njegova snaga i misao je usmjerena na taj puni početak kada će se konačno početi odricati cigareta, kave, alkohola, ili će konačno početi raditi na sebi, kretati se, trčati, voziti bicikl, ići u teretanu. Svi ovi oblici odricanja i ne bi bili tako privlačni da nije tog neobičnog fenomena punog početka. Stoga puni početak možemo definirati kao napeto i željno iščekivanje početka novog života.

To je najprivlačniji element odricanja, odnosno, najprivlačniji element punog početka na neki prvi dan, mjesec, i godinu jest zamisliti sebe u novom životu i životnom obliku. Zbog toga prvi datum u mjesecu, prvi dan u tjednu i općenito bilo što prvo u ljudskom kalendaru ima gotovo pa magično značenje jer obećava novi i drugačiji život. Zato i možemo razumjeti entuzijazam i pozitivan stav onih koji govore kako od ponedjeljka idu na dijetu, idu na trčanje, prestaju pušiti, kako općenito u ponedjeljak ili prvog siječnja na novu godinu počinju život odricanja od određenih stvari jer se nadaju i vjeruju u jedan novi, drukčiji, ali ipak još uvijek njihov vlastiti život.

Fenomen punog početka ima i svoju negativnu stranu koja se javlja već u ponedjeljak kada se ujutro ne zapali cigareta, ne popije kava, ili neko drugo zadovoljstvo kojega se čovjek odriče. Već prvi dan entuzijazam i pozitivan stav opada jer ponedjeljak ili prvi datum u mjesecu ili nova godina gube svoje magično značenje. Toliko iščekivanja i nervoze da se počne s promjenom na kraju se svede na činjenicu da se taj dan ne razlikuje u bitnom od drugih dana koji imaju doći ili su već prošli. Već tu se javlja opasnost monotonije i dosade koja slabi odricanje i čini ga besmislenim kao i od činjenice da treba tako svaki dan, a svaki dan nije ponedjeljak, nije prvi u mjesecu, nije nova godina. Zapravo čovjeku bi bilo vrlo lako odricati se svaki dan određenih stvari ako bi svaki dan imao to magijsko značenje punog početka, odnosno, ako bi svaki dan bio ponedjeljak, prvi u mjesecu, prvi dan u novoj godini, prvi jutarnji sat, prva jutarnja minuta.

Međutim, jer dan, mjesec i godina brzo gube taj magijski smisao punog početka, i kod čovjeka polako splašnjava želja i volja za odricanjem i promjenom života. Uz ove negativne aspekte početka treba dodati i one trenutke kada se u odricanju popusti i prekrši obećanje dano sebi. Kao kad nakon predviđenih mjesec dana bez slatkiša, nakon tjedan i pol čovjek prekrši obećanje i manično zadovolji svoju potrebu za slatkim. Nakon zadovoljstva nastupa osjećaj razočaranja i određenog gubljenja. Čovjek je na neki način prekršio taj puni početak, taj prvi u mjesecu mu se čini daleko iza njega, ta nova godina je daleko iza, taj ponedjeljak ostao u prošlosti i sada u stanju određene besciljnosti, čovjek ponovno čeka ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi siječnja nove godine kako bi pokušao ponovno započeti proces punog početka.

Ostavljajući po strani sva odricanja i različite razloge zbog kojih se odričemo određenih stvari, postavlja se pitanje što nas tako privlači u tome da odricanje započnemo u ponedjeljak, a ne u srijedu, prvog siječnja, a ne prvog rujna, prvog siječnja nove godine, a ne recimo prvog travnja te iste godine. Što ima tako magično u tome da životna odricanja moramo početi s punim početkom, s ponedjeljkom, sa siječnjem, s prvim datumom u mjesecu i zašto smo tako duboko razočarani kad izdržimo odricanje od ponedjeljka do petka, pa upropastimo sve u subotu? Zašto ne nastavimo u subotu navečer odmah, zašto čekamo ponedjeljak, zašto čekom prvi datum u mjesecu, zašto čekamo novu godinu da nešto započnemo? Zašto nešto ne započnemo u sredini tjedna, u sredini mjeseca i u sredini godine?

Fenomen punog početka je puno više od običnog plana odricanja, puni početak je čovjekova podsvjesna želja za novim, drugačijim i drugim životom. S obzirom da čovjekov život ima samo jedan početak s njegovim rođenjem, razumljivo je da čovjek želi da njegov život bude usklađen s punim početkom odricanja od cigareta, kave i sličnih stvari. Čovjek kao da ima osjećaj da kao što mu život na zemlji počinje jednom i završava jednom rađanjem i umiranjem, želi i da njegovi puni početci odricanja i promijene života počnu samo jednom, a ne bezbroj puta. Zato možda čovjek bira ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi dan nove godine da nešto promijeni, učini, odrekne se jer osjeća da i te stvari poput života može ozbiljno i stvarno započeti samo jednom u životu.

U Sarajevu, 7. 4. 2018.

O. J.

Izvor (foto): www.neradni-dani.com

USKRSNUĆE

Svijetlo sunca dopiralo je kroz prozirnu tkaninu na prozoru. Otvorim oči. Udahnem duboko. Danas je trebalo početi proljetnu sjetvu u polju. Nevoljko ustanem. Stresem se pri pomisli na napor koji me čeka. Uzmem haljinu od grubog platna i prašnjave sandale i iziđem u dvorište. Nekoliko cvjetova je dobilo boju. Znak proljeća. Bio je početak četvrtog mjeseca. Stanovao sam u maloj kući od opeke na rubu Jeruzalema, blizu potoka koji je prolazio većim dijelom grada. Kuće su bile načičkane jedna uz drugu. Uskim ulicama u vrijeme gužve jedva se prolazilo. Vriska djece i putujućih trgovaca kao i domaćih stanovnika znala je biti nepodnošljiva. Prijeđem nekoliko metara kroz dvorište do male kolibe daščare. Gurnem u stranu na brzinu sklepana vrata. Uzmem srp, motiku, i nekoliko drugih alatki. Stavim ih u veliku pletenu vreću, stegnem prošivenim konopom i izbacim van u dvorište. Vratim se u kuću.

Žena i djeca su još spavali. Zagrabim malo vode iz drvene posude i otpijem nekoliko gutljaja. Uzmem zavežljaj sa stola. Ručak za danas. Sir, masline i kolači od brašna i meda. Prebacim vreću preko ramena, otključam zasun na vratima i iziđem na prašnjavu ulicu. Nekoliko dječaka igralo se s čupavim i prljavim psom. Drugih ljudi nije bilo. Čudio sam se. U ovo doba dana ulica već vrvi kao mravinjak bezglavih stanovnika koji jure na sve strane. Skrenem u Ravnu ulicu koja je vodila dolje prema središtu grada. Nešto više ljudi koji su hodali, kupovali i cjenkali se nasred ulice stvarali su jaku buku. Iz Ravne ulice skrenem desno u Trgovačku ulicu popločanu finim kamenom dovučenim s obala Mrtvog mora. Tu su se mogle kupiti svakojake i skupe stvari. Zlatno prstenje i ogrlice, skupe pomasti, skupocjeno oružje i bogato vezeni plaštevi, haljine i marame. Ljudi su već uvelike prolazili i razgledali robu. Različiti jezici i glasovi borili su se za naklonost onih koji su prolazili i svako malo znatiželjno zavirivali u neki od nadsvođenih ulaza koji su skrivali od znatiželjnih očiju neki skupocjen predmet od zlata, srebra ili nekog dragog kamenja. Iz Trgovačke ulice spustim se ravno kroz Hramsku ulicu koja je prolazila s druge strane Hrama. Dok sam prolazio, čuh nekakvu viku i galamu. Pred Hramom je uvijek bila gužva jer se predvorje Hrama koristilo kao neka vrsta tržnice gdje se moglo kupiti i zamijeniti novac ako je netko želio prinijeti žrtvu u Hramu ili dati novac u hramsku riznicu.

Pasha je bila blizu pa me tolika galama nije iznenadila. Dok sam prolazio pored Hrama razmišljajući koliko mi još treba vremena da dođem do njive, prema meni je išla skupina hramskih čuvara. U lancima su vodili svezanog čovjeka. Onda skrenuše prije stražnjeg ulaza u Hram prema tržnici i otvorenom trgu ispred Hrama. Začuje se zaglušujuća vika i povici. Skrenem za njima, ali ne mogoh proći do trga nego me hramski čuvari zadržaše kod metalne ograde koja je dijelila hramski trg od ulice. Na trgu je bila oveća skupina ljudi sastavljena uglavnom od farizeja, saduceja i nekih uglednika grada. Trg je bio skoro prazan. Buka nije dolazila od trgovaca i mjenjača, nego ove skupine. Bilo je tu još običnog svijeta, nekih žena, muškaraca i djece koji su znatiželjno gledali što se događa. Čovjek u lancima stajao je okružen hramskim stražarima na dnu stepenica. Iz Hrama iziđoše svećenici i njihove sluge. Na kraju se pojavi i Veliki svećenik Kajfa držeći u ruci štap. Pokuša utišati ljude, ali oni nisu marili nego su glasno negodovali i tražili da se čovjek u lancima ubije. Veliki svećenik se spusti do njega. Vidjelo se da mu nešto govori. Ovaj je šutio jedno vrijeme. Onda podiže pogled i nešto progovori, jer je Veliki svećenik razderao svečanu haljinu za bogoštovlje i ostao samo u plaštu upirući štapom u njega i govoreći nešto onima oko sebe. Nisam imao vremena zadržavati se na trgu pa se okrenem i krenem ulicom uz ogradu. Nakon nekoliko prijeđenih ulica buka je jenjavala dok nije potpuno nestala.

Nešto kasnije konačno dođem do njive. Skinem gornju haljinu, izvadim alat i bacim se polako na posao. Dan je bio vedar, puhao je lagan vjetar. Bilo je idealno za rad u polju. Pomalo sam kopao zemlju. Odmorio bih nakon nekoliko minuta i onda nastavio. Velika mješina od kozje kože s hladnom vodom bila je pravi blagoslov. Bilo je lijepo raditi u polju. Osim zvuka vjetra i povremenog javljanja ptica, bilo je to vrijeme napornog rada i tišine. Nakon nekoliko sati sjedoh ručati. Pogledam prema gradu. Sunce je već bilo visoko na horizontu. Poslije ručka pokušam raditi još neko vrijeme, ali sam već bio poprilično umoran i ruke su me boljele, posebno desno rame. Odložim srp i sjednem na tlo. Polijem lice i ruke vodom iz mješine i napijem se. Računao sam koliko mi treba do kuće. Sutra je subota, a tu je i Pasha. Večeras mora biti sve spremno za blagdan.

Spremim alat u pletenu vreću, prebacim preko lijevog ramena i zaputim se prema gradu. Dok sam se spuštao kroz maslinik na Getsemanskoj gori, ugledam na susjednom brdu nedaleko od maslinika dva križa kako stoje uspravno i nekoliko ljudi koji su nešto radili oko njih. Spustim se prema sjevernim vratima i ulici koja je išla prema njima. Iznenadih se kada vidjeh veliki broj ljudi koji su stajali na visokoj kamenoj stazi iznad ulice i glasno vikali. Ličilo je na prizor iz rimskih arena i borilišta. Zastadoh na trenutak razmišljajući kuda bih mogao skrenuti da prođem kroz Sjeverna vrata, ali nije bilo moguće. Ulica je bila jedna, a oko Sjevernih vrata izdizao se visok zid. Prokunem u sebi i nestrpljivo stanem na vrhu ulice čekajući da se gužva raziđe. Sjeverna vrata bila su otvorena i kroz njih je stalno nadiralo mnoštvo ljudi. Uskoro se i ulica i mala livada s donje strane ulice ispune ljudima. Tada u povorci iziđe Veliki svećenik i nekoliko svećenika za njim, a nakon njih rimski zapovjednik i nekoliko vojnika koji su ispred sebe gurali čovjeka koji je nosio, kako mi se činilo, drvenu gredu za koju su mu bile privezane ruke. Masa oduševljeno zavika kad je čovjek s gredom na rukama pao na tvrdo i prašnjavo tlo. Jedan od vojnika ga udari bičem. Čovjek se nekako pridigne i krene dalje. Neka žena pritrča i stavi mu neku krpu na glavu da ga obriše, ali je vojnik žestoko ošamari i žena se uz bolni jauk povuče držeći omanji komad platna u rukama. Još je nekoliko puta taj čovjek pao, ali se svaki put pridigao. Razjarena masa tu i tamo bi ga gađala kamenjem ili udarala ako bi se približio zidu. Vojnici se nisu osvrtali na to. Uskoro je vika postala tako glasna da sam na trenutak morao zatvoriti uši rukama kada se čovjek približavao mjestu na kojem sam stajao malo isturen ispred ostalih s vrećom na ramenu. Kada je čovjek došao skroz blizu, vojnik ga udari bičem i on pade na leđa udarajući ramenima od tvrdu gredu. Uz bolne, gotovo neljudske krikove svijao se i savijao od bolova. Tada jedan vojnik munjevito skoči prema meni, udari me po ramenu bičem i naredi da mu pomognem. Nesvjestan i iznenađen na trenutak nisam shvatio što se dogodilo i što se to traži od mene. Samo sam osjećao bol biča u ramenu. Tada me vojnik ponovno udari po licu otvorenim dlanom. Dođoh sebi. Pođem bježati, ali me vojnik sustiže i teškim metalnim kopljem me udari po leđima. Padnem na zemlju. Pokušah ustati i pobjeći, ali mi vojnik sjede na leđa i izvuče veliki nož i stavi pod vrat. Ako ne učinim što traži, reče da će me preklati k’o psa. Ustanem. U strahu priđem čovjeku koji je još uvijek ležao na zemlji. Nekoliko pogrdnih povika dopre do mene, a jedan me oveći kamen pogodi u leđa. Sagnem se i zastanem od straha i muke. Čovjekovo lice je bilo unakaženo do neprepoznatljivosti. Oči su mu bile napola zatvorene od udaraca, u glavu mu je bilo zabodeno nekakvo granje, nešto slično trnovima samo mnogo veće. Gornja usna mu je bila rasječena udarcem a brada i kosa prljave i skorene od krvi i znoja. Sagnem se i uzmem gredu s jedne strane i uspravim ga. Vojnik mi naredi da podbacim svoje rame pod njegov pazuh i tako mu pomognem nositi. Činilo se da i ne vidi što se događa oko njega, mislim da je bio u takvim bolovima da je mislio da je već mrtav.

Uskoro se odmaknusmo od ulice i pođosmo livadskim puteljkom prema brdu. Veliki broj ljudi ostao je dole niz ulicu i očito nisu imali namjeru ići dalje. Tek nekoliko žena je išlo iza nas i glasno plakalo, dok je na čelu išao Veliki svećenik sa svojom pratnjom. Vika i galama se malo smirila, vidjelo se da je i vojnicima laknulo što više ne moraju udarati po svjetini. Hodali smo polako jer je čovjek svako malo zapinjao vukući se teškim korakom. Čulo se kako teško i piskutavo diše kao da su mu rebra bila slomljena. Šimune, kad si zadnji put bio u Hramu – odjednom tiho, gotovo nečujno prošapće? Začudim se, ali se suzdržah da se to na meni ne primijeti zbog vojnika koji su nas pratili, ali koji sada više nisu puno obraćali pažnju. Davno – odvratim. Zašto Šimune – upita tiho? Jahve me je odavno napustio i više ne idem u Hram – rekoh tiho. Zašto je te napustio Šimune – tiho će on? Nije mi uslišao molitvu – rekoh. Za što si ga molio – tiho će on i pogleda u mene kroz poluotvorene oči? Imao sam osjećaj kao da je netko na trenutak svukao s mene kožu, kosti i meso i da gleda pravo u moju dušu.

Skrenem pogled na stranu. Jahve je pustio da moje dijete umre – procijedim kroz stisnute zube. Rame me je boljelo, postajao sam žedan i razdražljiv. Tvoj sin živi Šimune – odvrati on. I ja bih to volio, ali ne živi i mrtav je, eno mu groba s one strane Jeruzalema preko potoka – rekoh. Nije u grobu Šimune, živ je – kao da je inzistirao. Kako god ti kažeš – izustim. Vjeruješ li Šimune da je tvoj sin živ – tiho me upita? Ne vjerujem, čak i Jahve koji je svemoćan nije uspio iščupati moga sina iz ralja smrti – rekoh. Pomislim na svog sina i veliku bol koju smo oćutjeli ja i njegova majka. Na trenutak se u meni skupila gorčina i zašutim. Išli smo polako dalje šuteći. Šimune hoćeš li vjerovati ako uskrsne – on će tiho? Čudilo me kako čovjek u takvoj boli može biti toliko uporan i priseban. Hoću – slagah. Jer nisam vjerovao ni jedne riječi od onoga što je govorio. Dobro Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – reče i ušuti. Neću – rekoh odsutno.

Polako smo se približavali brdu. Dva križa su već stajala uspravno. Uskoro kroz koji minut dospijemo na ravni dio. Vojnici i kovači su hodali okolo i radili. Čuo se zvuk čekića i drugog alata. Vojnik mi naredi da se sklonim u stranu. Izvučem polako rame ispod njegova pazuha. Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – prozbori glas tiho odbijajući se od moja leđa. Okrenem se. Crne oči gledale su me jasnim i oštrim pogledom. Ali ipak taj pogled kao da je dolazio iz nekog nepoznatog mjesta ili svijeta, činilo mi se da nije odavde. Spustim glavu. Znao sam da me gleda. Neću – rekoh drhteći. Neću zaboraviti. Hvala Šimune – glas progovori tiho i spokojno. Kako znaš moje ime – podignem pogled? Pogled se promijenio. Bio je pun sućuti i nekakvog sažaljenja i nekakve neobične spoznaje kao da me je cijeli život poznavao i kao da me je cijeli život volio i ljubio. Jer Ja Jesam Šimune – reče on. Tada vojnici priđoše i odvedoše ga. Jedan vojnik mi priđe i udari me kopljem po prsima. Padnem na zemlju i sklonim se u stranu. Nakon nekoliko minuta dovedu još neka dva čovjeka, i užetima ih podignu i svežu na križ. Tada shvatih da njega neće svezati, nego će ga prikovati pa onda uspraviti. Okrenem pogled u stranu dok su ga prikivali i dok je vikao u bolovima. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja konačno uspraviše križ. Bio je prikovan kroz zapešća na rukama i kroz stopala. Tada spazih natpis iznad njegove glave. Htio sam otići, ali nisam mogao. Nešto me je držalo na brdu, gotovo se nisam mogao pomjeriti. Imao sam osjećaj da sudjelujem u nečemu nadzemaljskom, u nečemu neponovljivom, ali nisam znao što je to.

Nekoliko sati sam stajao sa strane. On bi se povremeno onesvijestio na križu i dolazio k sebi. U jednom trenutku, negdje oko tri popodne, iz njegovih se usta otme takav jauk da mi se krv u žilama sledila. Kao da mi je jauk dušu poderao na komadiće. Tada glasno i razgovijetno začuh njegov glas koji je vikao o bogu koji ga je napustio. Jedan vojnik pritrča da mu pruži piti dok je Veliki svećenik i grupica oko njega glasno skandirala i navijala i dovikivala podrugljive izraze o proroku Iliji, i neka siđe s križa, kakav je to sin božji? Tada vidjeh da vojnik pruža nešto na dugačkom koplju. Međutim, čovjek se samo na kratko osvijestio i onda spustio glavu, a tijelo se opusti viseći samo na rukama.

Začuh nekakvu tutnjavu u daljini kao da netko buši zemljinu utrobu, a nebo propara munja i udari u zemlju tik pored njegova križa. Naglo se smrači kao da je noć i tutnjava se nastavi još jače. Okrenem se i pođem bježati niz padinu prema Sjevernim vratima. Što sam se više približavao, tutnjava je bivala sve glasnijom. Dok sam stigao do Sjevernih vrata, tutnjava je prestala. Okrenem se prema brdu i pogledam. Nije bilo više oblaka, nebo je bilo vedro. Izgledalo je sve kao najobičniji petak pred Šabat. Uđem na Sjeverna vrata i okrenem desno da ne prolazim pored Hrama i zaputim se kući. Još uvijek su mi odzvanjale u glavi riječi razgovora s njim dok sam se provlačio kroz gužvu. Većina ljudi vjerojatno nije ni znala da se nešto događalo, kažnjavanje zločinaca bila je gotovo svakodnevna pojava, pa mnogi nisu ni izlazili da vide tko je to bio osuđen i razapet. Konačno stigoh kući. Nisam govorio što se dogodilo, slagah da sam sve do sad bio u polju. Na brzinu operem kosu, bradu, noge i ruke i odem u grad nabaviti hranu za Šabat i Pashu.

U gradu sam čuo da je razapeti bio zločinac, razbojnik i da je digao pobunu pa su ga za to dali razapeti. Nitko se nije posebno tome čudio. Za većinu je to bio jedan u nizu zločinaca koje je trebalo ubiti radi mira i izbjegavanja pobune. Na blagdan Pashe umjesto u Hram, odlučim otići provjeriti njivu. Iako je bilo strogo zabranjeno raditi, presvučem se u svečanu haljinu i rano ujutro zaputim se prema Sjevernim vratima. Ako me netko susretne, uvijek mogu slagati da idem u Hram, a ako me netko vidi da se vraćam, uvijek mogu reći da sam išao posjetiti rođake i rodbinu – u drugo selo. Prođoh kroz nekoliko ulica i dođem do Sjevernih vrata i kroz maslinik i Getsemansku goru uputim se prema njivi. Dok sam se penjao, zastanem i pogledam na brdo gdje je onaj čovjek bio razapet. Nije bilo ništa osim križeva koji su još uvijek stajali uspravno. Iako sam već zaboravio na njega, nisam se mogao osloboditi razgovora s njim. Dođem na njivu. Pogledam usjeve i okopanu zemlju i zadovoljno osmotrim ostatak njive. Bit će dobar urod ove godine. Sjednem, izvučem mješinu ispod haljine i popijem nekoliko gutljaja vode. Pogledam grad. Tada spazih siluetu koja je dolazila iz pravca grada. Protrnuh od straha misleći da je netko od hramskih stražara ili levita.

Ustanem se i nervozno osvrnem oko sebe. Nije se moglo pobjeći, njiva je bila ravna. Silueta se približi. Mogu li dobiti malo vode – upita me čovjek tiho? Oprezno izvučem mješinu i pružim. Skine čep i nagnu piti. Hvala – reče vraćajući je. Šutio je i gledao u mene. Pa vrijeme je da pođem ‒ reče glasno. Znaš li kud se ide prema Galilejskom jezeru možda – upita me? Pokažem prstom. Okrene se u tom smjeru. Koliko treba do tamo – nastavi? Nekoliko dana – rekoh. Stajao je i gledao u daljinu. Stajao sam pored njega i nervozno se osvrtao. Ako nas netko vidi da na Pashu stojimo na pustoj njivi prijavit će nas da ne slavimo Pashu ili smo luđaci kojima ne treba dopustiti ulazak u grad. Bojiš li se – upita gledajući i dalje negdje daleko? Čega – upitam ga? Da će nas netko vidjeti i pomisliti da ne slavimo Pashu ili da smo dva luđaka kojima treba zabraniti ulazak u grad – reče gledajući i dalje u daljinu? Zamislim se. Kako je znao o čemu mislim? Ne bojim se – slagah. Kao što si obećao da ćeš vjerovati da ti je sin živ – osmjehne se i nastavi gledati u daljinu. Spopadne me strah. Promotrim ga malo bolje. Na glavi je imao tragove nekakvih uboda, bili su po cijelom čelu. Prestrašim se još više. Okrene se prema meni i krene. Ustuknem natrag, spotaknem se i padnem na leđa. Nagne se i pruži ruku. Prihvatim i spazim ogromnu rupu na njegovom zapešću. Podigne me lako kao list. Ne zaboravi Šimune što si obećao – stavi mi ruku na rame. Od straha i nevjerice se okrenem u stranu i zatvorim oči. Pođem zamuckivati u želji da kažem da mi ništa nije jasno i otvorim oči. Silueta čovjeka je polako silazila prema gradu. Potrčim za njim da ga sustignem. On stane i okrene se. Ukočim se u mjestu. Galilejsko more nije na toj strani – pomislih. Ne zaboravi što si obećao Šimune – vikne glasno. Neću – uzviknem. Zaustih da ga upitam za sina, ali on podiže ruku i sunce me zaslijepi. Ponovno pogledah, ali nije bilo nikoga. Bio sam sam na rubu njive držeći u ruci mješinu s vodom. Polako se pođem spuštati prema Sjevernim vratima dok su mi u glavi sve više i više odzvanjale njegove riječi „ne zaboravi što si obećao Šimune“. „Neću Gospodine“ – pomislih dok je moj korak iz hoda prelazio u divlji trk prema kući kao da sam negdje odjednom osjetio i spoznao kad mi je dodirnuo rame probodenom rukom da moj sin živi i da me čeka kući.

U Sarajevu, 30. 3. 2018.

O. J.