entuzijazam – Poptheo Web Portal

UBOJICE SAMOPOUZDANJA U RANOJ DOBI

Razvojni psiholozi drže da su prve godine života odlučujuće glede kasnijih odnosa, samopouzdanja, načina reagiranja na različite situacije, tj. odlučujuće su za razvoj ličnosti. Način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko je povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. S tim u vezi dotaknut ćemo se pitanja kako reakcije odraslih utječu na samopouzdanje kod djece?

Često nismo ni svjesni da jednim bezazlenim komentarom ubijamo dječji entuzijazam, sigurnost pa i volju za daljnji rad i napredak. To je vrlo opasno jer postoji mogućnost da će se takvo stanje manifestirati u zrelijim godinama – u budućem radu, odnosima, na različitim područjima života općenito. U nastavku ćemo navesti neke naoko bezazlene situacije u kojima roditelji i učitelji često neadekvatno reagiraju.

Uobičajene (neprihvatljive) reakcije na dječje pogreške

Počevši od ranih godina kada dijete po prvi puta uzme u ruke pribor za crtanje, papir i olovku pokušavajući povući prve crte u nadi da će nešto nacrtati i napisati, neki roditelji često daju pogrešne komentare koji im se u takvoj situaciji čine sasvim logičnim. Dijete s oduševljenjem pokazuje vlastiti rad, a odgovori koje dobiva su podsmijeh, neodobravanje, savjeti kako će bolje nacrtati itd. Umjesto pohvale za trud, roditelj uzima u ruke olovku uz riječi: “Nije to dobro, ja ću ti pokazati kako se to radi!” Poruka koju dijete dobiva je sljedeća: „Nisi sposoban sam to napraviti, potrebna ti je pomoć!“ Ako se to često ponavlja, dijete gubi samopouzdanje, smatra da nije doraslo postavljenom zadatku i na taj način razvija osjećaj manje vrijednosti. Slično se događa i u školskom okruženju. Na svaku pogrešku, neuspjeli pokušaj, učitelj uglavnom odgovara neodobravanjem, križa netočne odgovore crvenom bojom, pokazuje kako je to trebalo uraditi itd. Posljedice su iste: gubljenje samopouzdanja, entuzijazma, dijete postaje pasivno, inferiorno, plašljivo… Sasvim je logično da se neće usuditi ponovo pokušati odgovoriti na postavljeno pitanje ili pak pokušati opet nešto nacrtati ako ga je prethodna reakcija učitelja uvjerila da ono “nema pojma”. To utječe i na kasnije školovanje. Počesto se i na fakultetu profesori žale kako su studenti pasivni, nezainteresirani, bave se drugim stvarima za vrijeme predavanja i sl. Kao razlog uglavnom navode da su današnje generacije jednostavno takve i da tu nema puno pomoći. No, vidimo kako se jedan od razloga skriva tamo negdje još u njihovom djetinjstvu. Naravno da ovakve reakcije neće imati jednake posljedice na svako dijete, jer važnu ulogu ima i njihov temperament kao i brojni drugi čimbenici, ali dakako da je i ovaj segment važan, a ponekad i odlučujući.

Primjena drugačijeg pristupa

Umjesto navedenih reakcija roditelja i učitelja, postoje puno prikladniji oblici odgovora. Npr. kada dijete pokazuje vlastiti rad, bio to crtež ili nešto drugo, iako možda ne izgleda baš najbolje, roditelj može reći: “Lijepo si to nacrtao, možda bi bilo dobro da ovoj kući dodaš dimnjak ili pak da krov obojiš u crveno. Mislim da bi tada crtež bio još ljepši”. Ili ako je dijete pokušalo napisati svoje ime, a neko slovo nije ispravno, može se reći sljedeće: “Mora da si uložio puno truda da napišeš sva ova silna slova, svaka čast! Hajde molim te pogledaj ovo treće slovo. Jesi li siguran da se slovo ‘A’ ovako piše?”. Ako se pak radi o djetetu školske dobi, učitelji mogu prilikom netočnog zadatka iz matematike reagirati ovako: “Vjerujem da si se umorio rješavajući ove teške zadatke. Molim te, pogledaj još jedanput ovaj peti zadatak, možda postoji drugačije rješenje?” Dakle, očito je kako se ovi odgovori u potpunosti razlikuju od onih prethodnih. Naravno da dijete ne treba hvaliti ako je učinilo pogrešku, ali mu treba dati do znanja da je unatoč pogreškama ono sposobno i da može tu istu pogrešku ispraviti. Potonji primjeri reakcija upravo to pokazuju: odrasli ujedno ukazuju djetetu na počinjene greške, ali mu pri tome ne ubijaju želju za radom. Daju mu do znanja da je sposobno, premda ono što je uradilo nije baš najbolje.

Dodatna naznaka problema: uspoređivanje s vršnjacima

Još jedna uobičajena zamka u koju roditelji često upadaju i time ubijaju samopouzdanje kod djece jest uspoređivanje. Bilo to sa starijim bratom ili sestrom, sa susjedovim sinom ili kćeri, kolegom iz razreda, uspoređivanje uvijek ima negativne posljedice za razvoj samopouzdanja. Svatko od nas je zaseban, jedinstven – počevši od genetskog koda pa nadalje. Ne postoje niti su ikada postojala dvije u potpunosti jednake osobe. Zašto onda nametati svome djetetu da bude kao netko? Jasno je da roditelji pa i učitelji time žele potaknuti dijete na pozitivne promjene, ali uspoređivanje ne donosi nikakvu korist. Ono u djetetovoj svijesti stvara osjećaj manje vrijednosti, smatra kako nikada neće doseći onu razinu na kojoj se nalazi njegov brat, sestra, prijatelj, kolega itd. Zbog toga se može prestati uopće truditi, nizati neuspjeh za neuspjehom te tako potvrditi svoj osjećaj ”manje vrijednosti”. Naravno, postoji i druga strana medalje. Moguće da upravo to uspoređivanje kod određene djece probudi bunt te ih natjera da se još više trude kako bi pokazali da su bolji i sposobniji od drugih. No, to i dalje nije ona prava motivacija za napredovanje pa stoga vjerojatno i neće dugo potrajati.

Umjesto zaključka

Navedeni uzroci nedostatka samopouzdanja kod djece koje se manifestira i u odrasloj dobi zasigurno nisu jedini, ali su nekako uobičajeni i vrlo česti, toliko da se uopće u njima i ne prepoznaje razlog dječje inferiornosti, pasivnosti i nezainteresiranosti. U tekstu smo naveli moguće drugačije pristupe, no svakako da postoje brojni drugi, važno je samo da slijede istu logiku: ukazati na grešku ne oduzimajući pri tome entuzijazam i volju za radom.

U Mostaru, 18. 10. 2018.

K. L.

Izvor:

Razvojna psihologija, Skripta, Sarajevo-Mostar, 2010.

Izvor (foto): 123rf.com

PROSJEČNOST – NEMILOSRDNI UBOJICA TUĐEG ENTUZIJAZMA

Ne žele svi učenici biti odlikaši. Neki su sasvim zadovoljni i sa svojim vrlo dobrim uspjehom, a zadovoljni im i roditelji. Često čujemo priču: „Mala nam odlična u školi, a sin ‘nako vrlo dobar … ma samo nek’ nastavi, da i to ne pokvari!“ No, neki učenici su još skromniji. Zadovoljavaju se i s trojkama, pa i dvojkama. Kao, „važno je završiti školu … kao da će te netko pitati poslije kakve su ti ocjene bile…“.

E sad, s jedne strane, ima ono da je svaka ocjena za đaka. Da je dvojka po sebi nešto grešno, sramotno ili protuzakonito, ne bi je onda ni bilo. No, s druge strane, neosporno je da osrednji učenici po sebi predstavljaju svojevrsnu permanentnu opasnost za nastavni proces. Oni dokazano usporavaju one nadarene učenike u napretku. Jer umjesto da radi s njima neke napredne stvari, nastavnik radi onih prije spomenutih mora danas po 68. put ponavljati što je to subjekt a što predikat. Osrednji učenici predstavljaju opasnost i za samog nastavnika, jer nakon što se kvalitetno pripremio i svojski potrudio da nešto pojasni, a ovi opet nemaju pojma, normalno je da se na kraju priupita kome se i zašto uopće priprema i toliko trudi?

Prosječnost je općenito gledano nemilosrdan ubojica tuđeg entuzijazma. Ona obezvrjeđuje sve što je plemenito i napredno, i vraća čovječanstvo na raspolaganje nekim arhaičnim rješenjima.

Winston Churchill reče da petominutna konverzacija s prosječnim glasačem predstavlja najbolji mogući argument protiv demokracije. Ovdje se ne radi samo o subjektivnom stajalištu jednog političara nego i o svojevrsnoj dokazanoj znanstvenoj činjenici. Na primjer, unutar tzv. Daning-Krugerovog argumenta se primjećuje kako samo stručnjaci mogu izabrati stručnjake, što će reći da samo dobar poznavatelj ekonomije može prepoznati dobrog ekonomistu, kao što i samo dobar poznavatelj politike može prepoznati dobrog političara. A glede svih ostalih, mediokriteti će uvijek birati mediokritete, kao što će bagra uvijek birati bagru.

Prosječnost je također i svojevrsni ubojica religije. Ogrezao u sinkretizmu paušalnog tradicionalizma, pučkih predaja, praznovjerja i poslovičnog etno-nacionalizma, prosječni vjernik (ali nerijetko i vjerski službenik) predstavlja skoro pa nepremostivu prepreku za svakog istinskog tražitelja istine. Ponovno, ni ovdje se ne radi tek o subjektivnom stajalištu jednog teologa, nego o pravorijeku crkvenog učiteljstva, jer takvi vjernici umjesto da otkrivaju lice Božje, sakrivaju ga pred drugima (usp. Gaudium et spes 19).

Prosječnost je i svirepi ubojica umjetnosti. Tko će i zbog čega uvježbavati Beethovena, Rahmanjinova ili Bacha dok prosječni glazbeni konzument traži neki jednostavni, sirovo-efektni, audio-vizualno-erotični poticaj za napit se i proskakat malo.

Ma na svim poljima ta prosječnost čini štetu. Ona od šarlatana čini stručnjake, dok one kvalificirane na kraju ne proglasi prekvalificiranima!

No, na kraju nešto jako važno. Nitko od nas nije u svemu stručan i ono, baš u svemu nesebično posvećen, što će reći da je svatko od nas u nečemu i jako prosječan i površan. Tuđa prosječnost će od svakog našeg plemenitog nastojanja učiniti herojsku avanturu i križni put. Valja nam patiti za sve ono što je dobro i uzvišeno, ali i u toj patnji čovjek treba ostati dostojanstven i nasmiješen. Ako zbog ničega drugog, onda zbog činjenice da u nekim područjima i mi svojom prosječnošću razaramo tuđi entuzijazam. Kako već tko i gdje: Netko nervira marljivog kolegu na poslu svojim stalnim kašnjenjem i prijevremenim kidanjem, netko ubija prijatelja optimista svojim stalnim crnjakanjem i kuknjavom, netko živcira svojeg liječnika upornim i bezočnim neodustajanjem od pušenja i nezdravog života, netko opet izluđuje svojeg urednog životnog partnera vlastitom aljkavošću, netko satra pametan svijet svojim površnim napadnim mišljenjem o svemu i svačemu … i milijun drugih načina i kombinacija … Uglavnom, puno je teže primijetiti vlastitu prosječnost nego tuđu, i možda se baš stoga tako lako i uživimo u depresivnu ulogu žrtve.

Zbog svega toga valja nam strpljivo i sa sobom i s drugima …

U Sarajevu, 3. 7. 2018.

M. B.

„Prestajem/počinjem … od ponedjeljka“ – odricanje i puni početak

Odricanje je vrlo popularan fenomen. Na području zdravlja i kvalitete života i življenja odricanje je poput religioznog osjećaja. Jedan drugi fenomen koji prati odricanje možemo nazvati punim početkom. Zašto se za fenomen odricanja veže fenomen početka? Ili zašto odricanje mora početi u ponedjeljak, na početku tjedna, a ne recimo u četvrtak? Zašto odricanje mora početi u prvom mjesecu u siječnju, a ne recimo u kolovozu? Zašto odricanje mora početi s prvim datumom nove kalendarske godine, a ne sredinom godine? Zašto odricanje mora početi prvog u mjesecu, a ne sredinom mjeseca? Što se to nalazi u fenomenu početka da odricanje uvijek nastojimo započeti na početku nečega, godine, mjeseca, tjedna, sata?

Fenomen početka koji se vezuje uz odricanje ili poboljšanje kvalitete života, kao recimo kad se netko odriče slatkog pa si zacrta da će to početi prvog u mjesecu a ne sutra, ima nešto privlačno i magično u sebi. Kao da ljudsko biće nastoji oponašati prirodu koja u određenim ritmovima ima određene početke kao što su to godišnja doba, cvjetanje, opadanje lišća.

Fenomen početka ima svoju pozitivnu stranu. Na početku određenog odricanja čovjek se osjeća spreman, vjeruje u sebe, stvara planove kako odricanje provesti do kraja. Pravi tablice, nacrte, zapisuje datume, sate i minute. Prije nego počne s odricanjem, čovjek doživljava neku vrstu ushićenosti pred sam početak. S određenom nervozom dočekuje taj puni početak, taj ponedjeljak, taj prvi datum u mjesecu, tu novu godinu, taj novi sat, taj novi dan. Sva njegova snaga i misao je usmjerena na taj puni početak kada će se konačno početi odricati cigareta, kave, alkohola, ili će konačno početi raditi na sebi, kretati se, trčati, voziti bicikl, ići u teretanu. Svi ovi oblici odricanja i ne bi bili tako privlačni da nije tog neobičnog fenomena punog početka. Stoga puni početak možemo definirati kao napeto i željno iščekivanje početka novog života.

To je najprivlačniji element odricanja, odnosno, najprivlačniji element punog početka na neki prvi dan, mjesec, i godinu jest zamisliti sebe u novom životu i životnom obliku. Zbog toga prvi datum u mjesecu, prvi dan u tjednu i općenito bilo što prvo u ljudskom kalendaru ima gotovo pa magično značenje jer obećava novi i drugačiji život. Zato i možemo razumjeti entuzijazam i pozitivan stav onih koji govore kako od ponedjeljka idu na dijetu, idu na trčanje, prestaju pušiti, kako općenito u ponedjeljak ili prvog siječnja na novu godinu počinju život odricanja od određenih stvari jer se nadaju i vjeruju u jedan novi, drukčiji, ali ipak još uvijek njihov vlastiti život.

Fenomen punog početka ima i svoju negativnu stranu koja se javlja već u ponedjeljak kada se ujutro ne zapali cigareta, ne popije kava, ili neko drugo zadovoljstvo kojega se čovjek odriče. Već prvi dan entuzijazam i pozitivan stav opada jer ponedjeljak ili prvi datum u mjesecu ili nova godina gube svoje magično značenje. Toliko iščekivanja i nervoze da se počne s promjenom na kraju se svede na činjenicu da se taj dan ne razlikuje u bitnom od drugih dana koji imaju doći ili su već prošli. Već tu se javlja opasnost monotonije i dosade koja slabi odricanje i čini ga besmislenim kao i od činjenice da treba tako svaki dan, a svaki dan nije ponedjeljak, nije prvi u mjesecu, nije nova godina. Zapravo čovjeku bi bilo vrlo lako odricati se svaki dan određenih stvari ako bi svaki dan imao to magijsko značenje punog početka, odnosno, ako bi svaki dan bio ponedjeljak, prvi u mjesecu, prvi dan u novoj godini, prvi jutarnji sat, prva jutarnja minuta.

Međutim, jer dan, mjesec i godina brzo gube taj magijski smisao punog početka, i kod čovjeka polako splašnjava želja i volja za odricanjem i promjenom života. Uz ove negativne aspekte početka treba dodati i one trenutke kada se u odricanju popusti i prekrši obećanje dano sebi. Kao kad nakon predviđenih mjesec dana bez slatkiša, nakon tjedan i pol čovjek prekrši obećanje i manično zadovolji svoju potrebu za slatkim. Nakon zadovoljstva nastupa osjećaj razočaranja i određenog gubljenja. Čovjek je na neki način prekršio taj puni početak, taj prvi u mjesecu mu se čini daleko iza njega, ta nova godina je daleko iza, taj ponedjeljak ostao u prošlosti i sada u stanju određene besciljnosti, čovjek ponovno čeka ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi siječnja nove godine kako bi pokušao ponovno započeti proces punog početka.

Ostavljajući po strani sva odricanja i različite razloge zbog kojih se odričemo određenih stvari, postavlja se pitanje što nas tako privlači u tome da odricanje započnemo u ponedjeljak, a ne u srijedu, prvog siječnja, a ne prvog rujna, prvog siječnja nove godine, a ne recimo prvog travnja te iste godine. Što ima tako magično u tome da životna odricanja moramo početi s punim početkom, s ponedjeljkom, sa siječnjem, s prvim datumom u mjesecu i zašto smo tako duboko razočarani kad izdržimo odricanje od ponedjeljka do petka, pa upropastimo sve u subotu? Zašto ne nastavimo u subotu navečer odmah, zašto čekamo ponedjeljak, zašto čekom prvi datum u mjesecu, zašto čekamo novu godinu da nešto započnemo? Zašto nešto ne započnemo u sredini tjedna, u sredini mjeseca i u sredini godine?

Fenomen punog početka je puno više od običnog plana odricanja, puni početak je čovjekova podsvjesna želja za novim, drugačijim i drugim životom. S obzirom da čovjekov život ima samo jedan početak s njegovim rođenjem, razumljivo je da čovjek želi da njegov život bude usklađen s punim početkom odricanja od cigareta, kave i sličnih stvari. Čovjek kao da ima osjećaj da kao što mu život na zemlji počinje jednom i završava jednom rađanjem i umiranjem, želi i da njegovi puni početci odricanja i promijene života počnu samo jednom, a ne bezbroj puta. Zato možda čovjek bira ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi dan nove godine da nešto promijeni, učini, odrekne se jer osjeća da i te stvari poput života može ozbiljno i stvarno započeti samo jednom u životu.

U Sarajevu, 7. 4. 2018.

O. J.

Izvor (foto): www.neradni-dani.com