Oznaka: vrijeme

O uljepšavanju i pomlađivanju

Pomlađivanje lica ne znači pomlađivanje vremena i vrijeme se ne može vratiti natrag. Umor od života ne može se nadoknaditi bojanjem kose u žive i svježe nijanse nekakvog zamišljenog životnog proljeća ili ljeta. Proživljeno ne može biti ne proživljeno. I godina života koja je prošla ne može biti kao da nije prošla. Ništa ne može promijeniti broj čovjekovih godina. Sve te sitne popravke, presađivanja, uljepšavanja ne vraćaju vrijeme natrag ili kako to piše Vladimir Jankélévich: Oronula starica nije kao čarolijom postala mlada; starica je postala uvenula djevojka, ruina od nimfe. Trebalo bi se dogoditi čudo da bi se ublažio teret uspomena i povratio životni polet pomlađenom starcu, da bi se izliječio umor i zasićenost… I to kakvo čudo! Popravlja se sve što je popravljivo u dotrajaloj mašini; ali „nepopravljivi zub“ godina, to jest gola vremenitost se ne dokida. Svi neuspjesi su popravljivi, sve su nesreće nadoknadive, svi gubici zamjenjivi, sve tuge utješive; samo je izgubljeno vrijeme, u cjelini, nezamjenjivo i nenadoknadivo. Jer živo biće samo jednom živi.

Nitko ne može pomladiti vrijeme i ne može ga uljepšati. Ono će uvijek ići prema nekom naprijed koje čovjeku ostavlja sve manje godina, dana, mjeseci i sati. Pomlađivanje je, piše Jankélévich, zgodna i kratkotrajna varka, simpatična iluzija o vječnoj mladosti koja se vraća zatezanjem lica, uklanjanjem podočnjaka, presađivanjem kose. Sve su to, kako to simpatično opisuje Jankélévich, samo sitni „mehaničarski“ radovi na mašini koja stabilno i trajno ide prema gašenju. Produženje života na bilo koji način ne produžuje vrijeme, piše Jankélévich, kao da bi onaj kojemu je presađeno srce ili bubreg živio vječno. Uljepšavanje je pokušaj zahvata u samo vrijeme. Zahvat u njegovo protjecanje ili prolaženje. Zahvat u vremenitost koju se želi zaustaviti.

Piše Jankélévich kako postoji neobično velika razlika između usporavanja vremena i zaustavljanja vremena. Pokušaji usporavanja starenja nisu identični zamisli i pokušaju da se starost potpuno zaustavi. Uljepšavanje je pokušaj zaustavljanja vremena, ali je ono više odugovlačenje vremena. Kao da svježe obojana kosa neće u nekom trenutku izblijediti i razotkriti sijedu glavu. Ili kao da neprirodno zategnuto lice neće razotkriti slabost i propadanje zglobova i nutarnjih organa. Čovjek može umisliti da može odlučiti da vrijeme ne postoji i da nikada nije postojalo. Može pokušati zanemariti posljedice vremena. Ipak, piše Jankélévich, čovjek nikada neće moći zanijekati samo vrijeme. I zanijekano ono će se javiti u čovjeku. U njegovom umoru. Zasićenosti životom i postojanjem. U njegovoj nemoći. Nijekanje vremena je zabluda jer čovjek umišlja da ako nešto niječe, onda to ne može ni postojati. Možda to i vrijedi za neke stvari, ali ne vrijedi za vrijeme i čovjekovo starenje i trošenje. Nikakvo pomlađivanje i uljepšavanje ne može zanijekati postojanje vremena i čovjekove vremenitosti.

Uljepšavanjem se proces vremena ne okreće u suprotnom smjeru natrag prema prošlosti i uzbudljivoj mladosti. Niti se pomlađivanjem zaustavlja proces starenja, onaj proces koji se sastoji od osjećaja da vrijeme ipak nekako prolazi i da zatezanje lica, očiju, usana i cijelog fizičkog tijela ne dokida taj osjećaj. Uljepšavanje i pomlađivanje neuspješni su procesi. Iluzije preobrazbe vremena. Nitko se ne vraća natrag. Uljepšan i pomlađen čovjek, muškarac ili žena grabi svom snagom naprijed. Uljepšavanje i pomlađivanje je pokušaj zaostajanja ili usporavanja kao da čovjek pokušava glumiti, pa domahuje vremenu i govori mu: Hodi ti malo naprijed, stići ću ja tebe. I čovjek zaista pomisli da je vrijeme otišlo naprijed bez njega. Zaboravilo ga je. Barem se tako čovjek osjeća nakon neke operacije ili zahvata pomlađivanja i uljepšavanja, misli kako je uspio prevariti vrijeme.

Piše Jankélévich da ne samo da čovjek ne može prevariti fizičko vrijeme jer će se ono vratiti po njega, nego još manje može prevariti vrijeme koje je u njemu. Vremešni ljepotan i vremešna ljepotica zategnuta lica nisu mladić i djevojka u cvijetu i snazi tek stasale mladosti, piše Jankélévich, jer vrijeme u njima govori im da su to nekada bili, ali više nisu i više nikada neće biti. Njihov život je neponovljiv događaj koji kao i život svih drugih ima samo jedan smjer, onaj prema vremenu i s vremenom koje troši i umara, koje ih čini vremenitim, vremešnim i prolaznim. Uljepšavanje i pomlađivanje su neuspjele stanke i odmori na putu na kojem nema zaustavljanja i nitko se ne može trajno zaustaviti osim nakratko da predahne. I svi popravci na dotrajaloj mašini koja se zove čovjekom, piše Jankélévich, kratkotrajni su predasi na putovanju prema posljednjem udisaju. Ne postoji način da se putovanje zaustavi da se ne bi došlo do zadnjeg daha poslije kojega svako uljepšavanje i pomlađivanje prestaje i gubi svaki smisao i svrhu.

U Sarajevu 19. 10. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: puhhha

O vremenu i greškama

Životne greške uključuju vrijeme. Vrijeme koje ćemo izgubiti. Vrijeme kojega nismo svjesni. Životna mudrost koju čovjek pronalazi i otkriva učeći na svojim greškama plaća se vremenom. Dragocjenim vremenom. Ne pokušavamo dovesti u pitanje kako je najmudriji čovjek onaj koji je najvažnije o životu naučio na svojim greškama. Međutim, iza naučene mudrosti uvijek postoji nešto što se moralo izgubiti. Trajno i nepovratno. Vrijeme. Dok učimo na životnim greškama, postoje dvije otežavajuće okolnosti. Ne znamo da je nešto životna greška sve dok se nešto u životu ne okonča. Intuiciji vjerujemo premalo ili kao i većina optimista nadamo se promjeni. A drugo, ne vidimo i ne osjećamo vrijeme koje prolazi dok učimo, odnosno živimo u skladu s životnom greškom. Sve se doima savršenim, onakvim kakvim mislimo da bi trebalo biti jer ne znamo za drugo i ne znamo za bolje. Tek kad do naše svijesti dopre spoznaja da je ono što se trenutno događa ili način kako živimo zapravo dugoročna životna greška i da trebamo mijenjati nešto u tom procesu, istovremeno postajemo svjesni vremena. Kako bismo ublažili razočarenje izgubljenim vremenom, pribjegavamo iskustvu mudrosti, odnosno životne škole. Ipak ni ono što smo naučili kroz životnu grešku neće uvijek na pravi način ublažiti osjećaj izgubljenog vremena. Ne radi li se o tome da bismo radije imali još uvijek na raspolaganju vrijeme koje smo izgubili nego biti svjesni da je neki životni izbor bio greška iz koje smo puno o sebi naučili, ali istovremeno sebi oduzeli i vrijeme kojega više ne možemo dobiti natrag. Kako bismo se opravdali, pribjegavamo tom fatalizmu kojega smatramo nužnim zakonom bez kojega se ništa ne može naučiti u životu. Fatalizmu kako je jedino pravo učenje i mudrost ono što se stekne kroz pogrešne poteze u životu. Međutim to ne mora biti istina. I nije nužno. Netko može dobro i oprezno organizirati svoj život tako da maksimalno iskoristi vrijeme koje ima na raspolaganju bez velikih životnih grešaka, odnosno promašaja. Zašto bi čovjek bio mudriji i pametniji isključivo učeći na životnim greškama? Zar ne bi mogao biti jednako mudar i pametan ako ih zna izbjeći i okrenuti se nekom drugom cilju u životu? Odnos prema životnim greškama i promašajima ovisi od našeg odnosa prema protraćenom vremenu. Je li se izgubljeno vrijeme moglo bolje i pametnije iskoristiti? I može li to što se osjećamo mudrijima i zrelijima ublažiti nezadovoljstvo zbog izgubljenog vremena? I naša često ponavljana misao kako bi se radilo drugačije da se imalo ovu pamet, a one godine upućuje da ne možemo tako lako prijeći preko toga da vrijeme nismo bolje i pametnije upotrijebili i usmjeravali. Kada osjetimo da nam je vrijeme ograničeno, čini se kako greške i promašaji ne znače previše, osim kao neugodni podsjetnik da smo trebali živjeti drugačije. Nije lako objasniti taj odnos između našeg vremena i životnih grešaka i promašaja. On se ne može promatrati u sadašnjosti. Sve dok odnos između životne greške i vremena traje kao nešto što se događa sada i danas, nemamo svijest da gubimo vrijeme i da je trenutni poredak života pogrešan. Očito čovjek ne može uspostaviti tu vezu kako bi pojmio odnos ovoga dvoga. Sigurno da postoje neki nagovještaji koji upućuju da nešto nije kako treba. Osjećaj kako nešto nije dobro, intuicija kako nešto ne ide u dobrom smjeru, doživljaj čovjeka kako nečemu ne pripada i kako se u nešto ne može uklopiti, osjećaj da radi nešto što ne želi i živi nešto što ne voli. Ali ovim upozoravajućim znakovima suprotstavljaju se oprečni i drugačiji osjećaji. Nada kako će kroz neko vrijeme ipak biti drugačije, očekivanja da će se nešto promijeniti, oprez i strah da se ništa ne mijenja i da se stoji u mjestu. Svi ovi čovjekovi osjećaji događaju se i odvijaju u vremenu, ali čovjek kao da ne primjećuje vrijeme. Više mu se čini kako se sve događa u sadašnjosti i u trenutku i kako se ništa i nitko ne kreće nigdje. Jedan od trenutaka kada se čovjeku otvori um i jest trenutak otkrivenja izgubljenog vremena. Ne trebaju uvijek drugi igrati presudnu ulogu u tom otkriću.

Ponekad tu privilegiju nemaju ni životne okolnosti ni životni uvjeti. Čovjeku se samom dogodi trenutak spoznaje, neka vrsta neobjašnjive nutarnje intuicije kada nepoznatom moći i snagom zahvati u jednom pogledu cijeli svoj dotadašnji život i dođe do zaključka. Tek u tom trenutku čovjek istovremeno uviđa i odnos životnih grešaka i izgubljenog vremena na njih, kao i odnos različitih osjećaja od osjećaja nezadovoljstva životom do osjećaja očekivanja i nadanja promjeni. Kako čovjek nije uvidio na vrijeme o čemu je riječ i o čemu se radi? Zašto je morao izgubiti toliko vremena? Zašto na početku odmah nije shvatio ili otkrio da srlja u životnu pogrešku, odnosno promašaj? I ovdje vrijeme igra ulogu objašnjenja i filtera koji štiti čovjeka. Ono izranja u čovjekovoj svijesti kao misao, odnosno rečenica koju se nasamo izgovara na glas: Neka, ima još vremena. Ima još vremena za što? Da se dokraja odradi ili odživi životni promašaj? Ili da će i nakon životnog promašaja biti jednako vremena na raspolaganju da se promašaj ne ponovi, odnosno kako će se moći početi sve iz početka? Igra vremena koje se igra s našim životom. Ta igra vremena s nama je na neki način dvolična. Na početku vrijeme nas ohrabruje da se nadamo i čekamo i ublažava našu napetost i osjećaj da nešto nije kako treba time što nas uvlači u zabludu svoje širine i darežljivosti. Neka ima vremena nije naša rečenica makar je mi izgovaramo. To je samo vrijeme u nama koje se s nama igra. Puno kasnije vrijeme će nastaviti igru, ali sada na potpuno drugačiji način. Podsjećanjem i optužbom kako smo izgubili dragocjeno vrijeme. Ali zašto smo mi krivi? Ne bi li vrijeme trebalo snositi posljedice? I tu vidimo da je vrijeme negdje izvan nas i da mu ne možemo ništa. Naše prijetnje vremenu ne dotiču ga ni na koji način. Naša ljutnja i protest protiv vremena ne može ništa promijeniti. Kako bismo ublažili osjećaj i iskustvo kako nas je vrijeme izigralo i prevarilo, pribjegavamo nepisanom pravilu: postali smo mudriji i prošli smo životnu školu. I to je možda i točno. Ali smo je platili vremenom koje smo možda mogli pametnije i bolje iskoristiti. Vrijeme nam naplaćuje svaki minut koji živimo u razdoblju greški i promašaja, ali to plaćanje se odvija gotovo neprimjetno i nevidljivo. Ne osjećamo da bilo što plaćamo i dajemo vremenu. Dapače, mislimo da smo mi oni koji vremenu naplaćuju prolaznost i vremenitost, pa ga iskorištavamo do kraja prije nego nam potpuno klizne i posljednje zrno pijeska iz životnog sata. Ako ne postoji razlika između recimo lošeg braka od dvadeset godina i dobrog braka od dvadeset godina, onda ne postoji nikakva razlika između pogođenog života i promašenog života i njihovog odnosa prema vremenu. Ali mi govorimo o nekakvoj razlici. Netko u lošem braku sigurno će kasnije reći kako je to bila greška i promašaj. Onaj u dobrom neće tako misliti. Odnos dva čovjeka prema vremenu koji se nalaze u ova dva različita odnosa nije isti. Onaj iz lošeg braka koji je okončan pomislit će na propušteno vrijeme kao izgubljeno bez obzira na to što se sve iskusilo. Onaj u dobrom neće misliti da je izgubio vrijeme. Iz tog razloga čovjek koji spozna da je izgubio vrijeme jer je promašio i napravio životnu grešku vrijeme vidi kao prošlost i mašta i sanja o povratku i sebe i vremena natrag. Njega će budućnost uvijek čekati i on se nikada neće istinski prema njoj uputiti. Onaj koji je bio oprezniji i nije promašio život vrijeme vidi samo kao sada i kao budućnost. Nema spoznaju o izgubljenom ili protraćenom vremenu. Tko je od njih dvojice mudriji i pametniji? Jesu li mudrost i pamet stečene na životnim greškama i promašajima ekskluzivne u odnosu na mudrost i pamet onoga koji nije promašio i živi bez osjećaja promašenosti? Kao i u mnogim pitanjima za koja tražimo i pronalazimo različite odgovore, i o ovom iskustvu i osjećaju življenja vjerojatno je da se mišljenja ljudi razlikuju i suprotstavljaju jer djelomično ovise o odnosu prema vremenu i osjeća li se kako je izgubljeno ili nije.

U Sarajevu 18. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Markus Gann

PSEUDOMODERNIZAM ALANA KIRBYJA

Kulturno i mentalitetsko ozračje druge polovice XX. stoljeća uvelike je bilo obilježeno razočaranjem velikim učenjima i idejama prethodnog razdoblja moderne. Stoga ga se gotovo pa spontano nazvalo postmodernom (ukoliko se taj pojam više ticao umjetničkih kretanja) ili postmodernizmom (ukoliko se mislilo više mentalitetski i općenito). Za razliku od modernizma koji je slijedio ideju trajnog i beskonačnog napretka, uz napuštanje svega starog, postmodernizam će generalno biti obilježen fenomenologijom diskontinuiteta, pri čemu su se mislioci kretali čas naprijed čas natrag, i sve to uglavnom proizvoljno te po vlastitom nahođenju. Dakle, postmoderni čovjek se za razliku od modernog sada ponovno rado osvrtao na prošlost, ali selektivno i ironično. To će inicirati svojevrsnu kulturu citata koju i dan danas susrećemo kod primjeraka ljudske vrste rođenih otprilike prije 1980. To bi značilo da se velike mislioce iz prošlosti rado citiralo, ali i nerado ozbiljnije studiralo i proučavalo. Ovo je nadalje sasvim logično dovelo do onoga što će Jean Francois Lyotard nazvati „krajem metanaracije”, a što bi značilo da se velika učenja iz prošlosti više nisu mogla shvatiti na onaj način kako su izvorno bila zamišljena, nego samo onako kako su se na osnovu nekolicine citata i vlastitog iskustva činila čitatelju u aktualnom trenutku i vremenu.

Potonje nas neminovno vodi prema još jednoj važnoj datosti postmodernizma, a to je njegov prevladavajući narcizam, kojeg će Ernest Geller nešto slikovitije nazvati „histerijom subjektivnosti”. Premda se postmoderni čovjek i dalje osjećao veoma bliskim Descartesu i onom njegovom famoznom „mislim, dakle jesam”, od sada je ipak više važilo ono postmoderno: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam”. Naime, iako mi i dalje kroz razgovor svojim sugovornicima rado i olako suprotstavljamo ono „ja mislim…”, istini ipak više odgovara da mi u takvim trenucima zapravo nešto vjerujemo i osjećamo, jer mišljenje je složena i mukotrpna disciplina, dok se u naznačenom slučaju puno prije radi o impulzivnom i fragmentiranom iznošenju vlastitih uvjerenja i osjećaja.

Premda bi se o samom postmodernizmu moglo još puno toga reći, ovdje ćemo spomenuti još barem jednu njegovu značajku, a to je tzv. „surogat kultura”. Surogat kultura po sebi predstavlja posljedicu industrijske hiperprodukcije koja se na koncu počela prelijevati i na sam čovjekov duh i mentalitet. Surogat kultura znači kako je u međuvremenu sve postalo lako i jeftino dobavljivo, ali samim tim i posve bezvrijedno i beznačajno. Stvari, pa čak i voljene osobe više nije imalo smisla popravljati, sada ih je bio običaj na brzaka i jeftino promijeniti. A to je na koncu za čovjeka značilo još više očajničke ironije i cinizma…

Post-postmodernizam…

Naznačeni subjektivizam i diskontinuitet postmodernizma na kraju je doveo do toga da danas niti ijedan intelektualni milje nije u stanju posve pouzdano utvrditi nalazimo li se mi svi još uvijek u tom razdoblju ili u nekom posve novom i drugačijem? Osim već spomenutog problema, naznačena spoznajna praznina je logična i zbog još jednog drugog razloga. Naime, dok stariji intelektualni i kulturalni trudbenici još uvijek najradije seciraju i prežvakavaju ono što najbolje znaju, dakle sam postmodernizam, s druge strane, mlađe generacije kao da ovo pitanju uopće ne zanima – žive li oni u postmodernizmu ili eventualno u nekakvom post-postmodernizmu? Istaknuta promjena fokusa i interesa za neke autore bio je već sasvim dovoljan znak da danas valja početi govoriti baš o tom nekom sasvim novom post-postmodernizmu. Premda su ovaj u zadnjih dvadesetak godina različiti autori pokušali različito razmotriti i posložiti, mi ćemo se ovdje nadalje pozabaviti razmišljanjem britanskog kulturnog kritičara Alana Kirbyja.

Pseudo- ali i digi-modernizam

Ono što nastupa iza postmoderne Kirby naziva „pseudomodernizmom”, ali na drugim mjestima i „digimodernizmom”. Krenut ćemo od potonjeg pojma. Prema Kirbyju, od kraja XX. st. naovamo dogodio se takav frapantan skok informatičke i komunikacijske tehnologije da je to neminovno promijenilo ne samo čovjekov način rada i života nego i njegov način razmišljanja, komuniciranja te kulturnog izražavanja i sudjelovanja. Iz središta zapleta novorazvijenih tehnologija prema Kirbyju se izdiže internet kao pseudo-moderni kulturni fenomen par excellence. „Njegov je središnji čin da pojedinac klikne mišem da bi se kretao stranicama na način koji se ne može duplicirati, izmišljajući put kroz kulturne proizvode koji nikada prije nije postojao i nikada više neće postojati.” S tim se želi reći da je svaki naš posjet internetu posve jedinstven i neponovljiv, međutim to je već samo po sebi i svojevrsni problem, a da je tako potvrđuje i novokovanička terminologija. Naime, po internetu se surfa a ne roni. Dakle, prosječni internetski korisnik se kroz more informacija kreće površno i manje-više stihijski. Osim toga, u potonjoj rečenici je usputno spomenut i dodatni problem: internet nema svoje čitatelje, gledatelje i slušatelje, nego korisnike, a ono što se koristi, to se obično brzo i iskoristi.

Kirby dalje kaže kako se u postmodernizmu još uvijek čitalo, gledalo, slušalo, kao i prije. U pseudomodernizmu se telefonira, klikće, pritiska, surfa, bira, pomiče, preuzima… To bi značilo kako se u pseudo- tj. digi-modernizmu definitivno promijenio odnos pisca i čitatelja/stvaratelja i gledatelja. Ova tendencija po Kirbyju doduše počinje već nešto ranije, prije početka masovne upotrebe interneta, i začetke joj valja tražiti u talk- i reality- TV emisijama. Gledatelj prestaje biti ono što je cijelo vrijeme radio u postmoderni – bio pasivni promatrač spektakla. Naprotiv, on sada postaje aktivnim sudionikom. Zove, pita, kritizira, hvali ili jednostavno bira tko će proći dalje. Danas, u eri interneta dodatno imamo forume, društvene mreže, grupe, lajkove, klikove, komentare, blogove, vlogove i sl. Tako se nerijetko dogodi da nečiji komentar na Twitteru po sebi postane i važnija vijest od one koja je izvorno bila komentirana. Dakle, razlika između pisca i čitatelja se definitivno zamaglila, ako ne već i posve izgubila. Ovo svakako s jedne strane zvuči kao divna prilika i mogućnost, ali je istovremeno i ogromni problem i izazov. Pitanje je zašto? Pa ako danas svatko ima pravo i mogućnost javno pisati i izražavati se, ostaje preteško pitanje što je u svemu tome relevantno i istinito? Sami obrazovni sistemi se tradicionalno i ne bave previše razvojem ovakvih kompetencija kod svojih učenika, jer za tim prije i nije bilo odviše potrebe. Pored one nepopularne ideološke cenzure, svi kulturni sadržaji su morali proći i onu pozitivnu cenzuru različitih uredničkih vijeća i recenzenata koji su se zauzeto brinuli da čitatelji, slušatelji i gledatelji budu sačuvani od šunda, bezvezarija i gluposti, a danas toga više nema, barem ne u internetskom prostoru. Stoga se čini poprilično uzaludnim stalno naglašavati ono kako je pouzdana informacija ona iza koje stoje tri relevantna izvora, kad se sam pojam relevantnosti u međuvremenu doslovno naglavačke izokrenuo. U tome smislu bi neki prosječni korisnik interneta danas mogao reći: „Da, provjerio sam i informacija se čini posve pouzdanom. Iza nje stoje dva blogera, jedan vloger na You Tubeu, pa čak dodatno i dva vrlo popularna „tviteraša” – ne shvaćajući nikako, i bez ikakve mogućnosti da se naknadno shvati, da to po sebi ne mogu biti relevantni izvori.

Dakle, prema Kirbyju danas u igri imamo mnoštvo kratkoročnih, neponovljivih sadržaja koji generiraju kulturu amnezije bez osjećaja za prošlo i buduće. Raspolažemo i cijelim morem nepouzdanih informacija u nepreglednom oceanu interneta, kojim se najčešće površno surfa, a ne roni. Imamo također i onaj korisnički, tj. potrošački pristup svemu tome koji nalaže kako će sve ono što se koristi, uskoro biti i iskorišteno. Stoga Kirby poentira kako je vremenu moderne doduše odgovarala neuroza; vremenu postmoderne – narcizam; dok pseudomodernom vremenu odgovaraju glupost, fanatizam i tjeskoba. Kirby na drugom mjestu pseudomodernizam opisuje sintagmom „suvremene tehnologije u potrazi za srednjovjekovnim divljaštvom”. Kao primjer za to spominje ISIL-ove „dekapitirajuće” video uratke koji se i na Zapadu vrlo rado gledaju kroz nekakvu mješavinu užasa i najnastranijeg mogućeg voajerizma. Odatle i Kirbyjeva kovanica „pseudomodernizam” (lažni modernizam). Premda uronjen cijelim svojim bićem u visoku tehnologiju poput nekog androida iz ZF filma, pseudo-moderni čovjek nikako nije završio sa starim navadama i ideološkim podjelama. Štoviše, čini se kako ove danas postaju izraženije i rigidnije nego ikad prije u novijoj povijesti.

Nikad veći generacijski jaz

Za kraj ćemo spomenuti još jednu Kirbyijevu opasku glede pseudomodernizma. Njega između ostalog karakterizira i nikad dublji generacijski jaz. Kao imaginarnu teoretsku granicu Kriby spominje 1980. god. I onda otprilike, svi oni koji su rođeni poslije ovog godišta gledaju na one od prije 1980. kao na uštogljene dosadne i nesretne elitiste. Obratno gledano, svi ovi rođeni prije 1980. gledaju na one mlađe kao na glupe, surove, bezumne i besmislene. Pokatkada se čini da se ove dvije grupacije više uopće ne mogu razumjeti, baš poput stranaca koji pokušavaju razgovarati na posve različitim i nepoznatim jezicima.

Na samom koncu ističemo kako sam Kirby kaže da ovoj novoj temi ne želi pristupati ni depresivno-zabrinuto, ali ni radosno trijumfalistički. On jednostavno smatra kako se danas svi moramo potruditi bolje upoznati i shvatiti vrijeme u kojem živimo…

U Sarajevu 20. XI. 2020.

M. B.

Izvori:

– Alan KIRBY, The Death of Postmodernism And Beyond (2006.), Philosophy Now, https://philosophynow.org/issues/58/The_Death_of_Postmodernism_And_Beyond (Stanje: 19. XI. 2020).

– Alen KIRBY, Digimodernism. New York: Continuum, 2009.

– Jean-François LYOTARD, The Postmodern Condition: A Report on Knowledge, University of Minnesota Press, 1984.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andranik Hakobyan

O ljudima

Ako s vremena na vrijeme uhvatite sebe kako gledate neki stari film, staru fotografiju, seriju, pomislite li kakvi ste bili u to vrijeme? Kao da smještate sebe u nečiji drugi život. Gledate nekog vama dragog glumca ili glumicu u prošlosti i kad pomislite na njih, pomislite i na sebe. Obično ta misao ide u obliku svijesti da ste u to vrijeme bili dijete, bili mlađi, mislili ste drugačije, odijevali ste se drugačije. Gledate neki stari glazbeni video ili slušate melodiju i sjećanje vas prenosi u vrijeme u kojem ste bili netko drugi. Nevjerojatno je koliko ljudi koji nisu bili dionici našega života i u čijem životu nismo sudjelovali utječu na sliku o nama samima iz prošlih vremena. Neka filmska ili glazbena zvijezda našeg vremena nije mogla znati tko smo mi. Opet sjećanje na prošlog sebe vezujemo uz njih i njihove nastupe, glumu, replike. Pronađemo se unutar rijeke prošlih misli i sjećanja. Govorimo sebi: Kad je ovo bilo na televiziji ili radiju, imao sam/imala sam toliko godina. Ali nisu samo godine u pitanju. Puno više se nakupi u čovjeku kada gleda ili sluša nešto iz svoga djetinjstva ili mladosti. Na površini svijesti se pojavljuje cijeli jedan mikrosvijet koji je negdje u nama bio skriven, čak i nepoznat. Oživljavaju ulice, lica poznatih ljudi, imena školskih poznanika, arhitekture gradova i mjesta kojih više nema ili su do temelja izmijenjeni. Taj naš mikrosvijet obično izroni u onom trenutku kada kažemo sebi: Kad se sjetim ovog, i onda zaplovimo između dvije obale našeg života. One koja se zove danas i koja je uvijek blizu i one koja se nalazi već donekle udaljena i koja se zove prošlost. Prisjećajući se tog mikrosvijeta kojega nema, saznajemo da smo najmanje mi sami oblikovali našu prošlost. Iznenađeni smo koliko su drugi utjecali na naše samorazumijevanje i odnos prema svijetu i stvarnosti i kako više dugujemo drugima nego sebi. Te druge koji su oblikovali naš mikrosvijet zovemo ljudi. Oni se razlikuju od bezlične mase koja nema imena i izgleda. Ako pitamo gdje su sada svi ti ljudi, pred očima imamo nekoga tko je na neki način utjecao na nas i onda kada ga nismo imali prilike upoznati i družiti se s njim. Uz te ljude koji su i svjesno i nesvjesno gradili naše mikrosvjetove, kojih se od vremena do vremena prisjetimo, vežemo i onu nama simpatičnu riječ dragi. Dragi ljudi su svi oni bilo poznati, bilo nepoznati koji su u nama ostavili trag kako bismo mogli stvoriti naš mikrosvijet. Draga lica, dragi glasovi, draga društva, dragi susreti. Svi su oni pohranjeni u našem skrivenom mikrosvijetu koji od vremena do vremena uskrsne pred našim očima kada ugledamo neko drago lice, čujemo neki dragi glas, prisjetimo se nekog dragog susreta, dragog doživljaja, drage geste, drage replike, dragog poteza. Kad se mikrosvijet prošlosti pođe otvarati pred nama, najmanje vidimo sebe u njemu. Puno je više dragih ljudi koji su nas na neki način oblikovali. Začuđujuće otkrivamo kako bi naš mikrosvijet bio siromašan i pust kada u njemu ne bi živjeli kao pojedinačna sjećanja dragi ljudi. Roditelji, učitelji/učiteljice, pokoji liječnik/liječnica, profesori/profesorice, kolege/kolegice, prijatelji/prijateljice, poznati koji su nam bili idoli i uzori. Kao vječna rijeka koja teče pred našim očima draga lica se smjenjuju stvarajući čudesnu igru između nas i naših sjećanja i s njima povezane prošlosti. Tko bi rekao da samo jedan čovjek može imati tako bogat i raznolik mikrosvijet s tolikim i raznim dobrim ljudima. Ima nešto istinski neobjašnjivo, teško uhvatljiv osjećaj topline i ugode kada čovjek istražuje svoj mikrosvijet i otkriva u njemu drage ljude. Ima nečega u tom sjećanju. Ako ništa drugo, kao da se osjećamo bolje zaštićeni, više voljeni, kao da ponovo pronalazimo više razumijevanja i više podrške. Potrebno je čovjeku s vremena na vrijeme zaroniti duboko i strpljivo u mikrosvijet prošlosti. Otkriti u njemu drage ljude i zahvaliti im. Oni su ga oblikovali u čovjeka kakav je danas.

U Sarajevu 19. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Kurhan

O kraju

Nešto se završi samo od sebe. Sazrije. Dosegne određeni intenzitet. Vrhunac. I završi. Nešto i mi okončamo namjerno i ciljano. Bilo kako bilo, prije ili kasnije sve se okonča. Sve završi. Sve prestane. Ništa ne traje onoliko dugo koliko želimo. Nespremni dočekamo kraj. Okončanje. Gašenje svjetla. Lakše je s onim što odlučimo sami privesti kraju. Promislimo. Domislimo. Isplaniramo. I učinimo. I ako ima žaljenja zbog onoga što smo slobodno priveli kraju, lakše ga je podnijeti. I ako ima krivice, ona je naša. Tako smo htjeli. Bez obzira na posljedice i nepredviđene ishode i neplanirane komplikacije. Malo je teže s onim što se privede kraju bez nas. Bez našeg pitanja. Bez našeg sudjelovanja. Nešto se na silu otrgne od nas i teško prihvaćamo kraj. Kraj nije bio predviđen. Nije bio planiran. Došao je iznenada. Utješimo se mišlju kako svemu dođe kraj, pa zašto se mučiti s onim što nismo htjeli, s onim što smo htjeli izbjeći, s onim čega smo se bojali? Ne ide uvijek. Kraj koji nismo željeli ne može biti tek tako prihvaćen. Kao nešto prirodno. I normalno. Očekivano. S vremenom ćemo razviti fatalizam i rezignaciju. Prihvatiti. Pomiriti se. Susrest ćemo one koji neće razumjeti naš pogled na svijet. Na njihove entuzijazme i oduševljenja odgovarat ćemo uvijek istim mirnim tonom glasa: Prije ili kasnije sve se mora okončati, i sve će se okončati. U društvu ćemo biti nepoželjni. Ipak, teško je pobijediti realizam vlastitog života i njegovih godina. Kad bismo mogli izbjeći ružnu istinu onoga da će se sve okončati, rado bismo to učinili. Ne uspijevamo. Iza nas je poprilično prošlog. Okončanog. Završenog. Nepovratnog. Odživljenog. Dobivenog, ali i izgubljenog. Nitko previše ne voli kraj. I onda kada nešto slobodno završavamo, uvijek je to uz neku nelagodu. Završeno je jedno razdoblje. Jedna era. Jedno vrijeme. Što god. Makar i dosegli najviše što možemo doseći, kraj izaziva napetost. Što nakon kraja? Može li se ponovo početi? Ako se može ponovo početi, u kakvom smo stanju prije nego počnemo? Imamo li oduševljenja, životnog elana, nutarnje snage kao nekad? Ili smo oslabili? Ima se možda u zalihi. Ali hoće li biti dovoljno? Sa svakim krajem kojega sami izaberemo ili nam se dogodi bez našeg pristanka, odlazi i dio naše snage, onoga što danas ljubitelji efektivnosti i produktivnosti zovu „ulaganjem“. „Uložimo“ sebe, svoje znanje, svoje zdravlje, svoje povjerenje, sami sebe. Kad se stvar ili stvari okončaju, nešto od „uloženog“ će se možda i vratiti. Nikad se neće vratiti sve. Kada dosegnemo granicu iza koje više ne možemo učiniti puno, povlačimo se u sebe. U nama polako i tiho sazrijeva misao: Jednom se sve mora okončati i sve mora završiti. Čak i mi. Ponekad ova misao stvara u nama malodušnost, odsutnost, udaljavanje od svih. Ponekad, misleći na nju i o njoj, osjećamo i olakšanje. Neki se čak i raduju. Nekima i ne izgleda tako loše što će se nešto okončati i završiti. Neki jedva čekaju. Neki se bune. Neki odbijaju prihvatiti. Nad nama vlada nešto što ne definiramo. Radije opisujemo. Osjećaj mira i tišine kada prihvatimo kraj. Bilo čega. Ne mora biti nešto loše po nas i za nas. Kraj može biti i dobar. Dali smo sve. Učinili smo koliko smo mogli. U trenutcima kada se nešto ili netko otme od nas i nastupi kraj, možda nas na trenutak prožme onaj ružnu osjećaj straha i napuštenosti: Kako ću izdržati jer će prije ili kasnije sve završiti. S vremenom čovjek spozna i otkrije da poneki kraj i poneki završetak i nije bio tako strašan i neugodan. I da nije sve stalo i prestalo postojati jer se za njega nešto završilo. Okončavajući i završavajući malo pomalo i s vremena na vrijeme kojekakve stvari, odnose, veze, povezanosti, kontakte, čovjeku se može učiniti da nakon svega slijedi tragedija i kataklizma. Razdoblje pustoši i praznine. Vrijeme nepodnošljive samoće. Era potištenosti i napuštenosti. Ne mora slijediti ništa od toga. Jer čovjeka utješi istovremeno umirujuća i uznemirujuća misao koja ga stalno poput njegove sjenke tiho i nečujno prati: Prije ili kasnije sve završava; prije ili kasnije spušta se zastor; prije ili kasnije kraj je neizbježan. Koliko god bio uznemiren ovim mislima, čovjek u njima pronalazi i smiraj. Ako ništa, lakše podnosi da bi svejedno nečemu došao kraj. Nešto bi završilo i prestalo bez obzira na njegova nastojanja. Takav je nepisani zakon. Istovremeno nas plaši i uznemirava podsjećanjem da sve mora doći svome kraju i umiruje nas da iako je nešto završeno i okončano, ne mora značiti da je to kraj svega. Neobičan zakon koji nas plaši i tješi kako ništa nije prestalo iako je se, barem za nas, nešto zauvijek završilo i okončalo.

U Sarajevu 9. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Coypright: anyaberkut

O povjerenju II

Povjerenje je događaj čiju je budućnost nezahvalno predviđati. Ili susret koji se ne može okončati? Nije pretpostavka. Nije prethodno ispunjen zahtjev. Nije unaprijed predodređen stav koji smo dužni imati. Kao događaj, povjerenje sazrijeva prema stupnju naše međusobne otvorenosti i iskrenosti. Povjerenje nije omeđeno vremenom i za njega ne vrijedi misao kako za povjerenje treba vremena. Povjerenje je susret čovjeka s čovjekom koji traje. Ponekad se događa da se povjerenje uspostavi za neobično kratko vrijeme. Događa se da se povjerenje nikada ne uspostavi iako vremenski promatran odnos između dvoje traje prilično dugo, predugo. Povjerenje ne može biti apsolutno dosegnuto kako bismo bili oslobođeni potrebe da ga izgrađujemo. Povjerenje je napetost koja nas ne oslobađa povremenog nemira i sumnje. Ne oslobađa nas od mogućih bolnih iskustava gubljenja povjerenja. Ne oslobađa nas straha i otpora prema drugom i njegovoj ponudi da mu vjerujemo ili da mu se povjerimo. Ne dosežemo apsolutno povjerenje. Ne okončavamo naš odnos u pronalasku savršenog povjerenja. Ako je povjerenje susret s čovjekom, a ne iskustvo vremena, onda nitko ne pronalazi savršenog i apsolutnog drugog kojemu se može baš sve povjeriti. I kad se upoznamo, povjerenje se nastavlja kao trajno međusobno ispitivanje i testiranje. Ljutimo se ako međusobno ne dopiremo do zamišljene razine povjerenja. Ljutimo se na sebe. Na drugog. Na naš odnos. Uvjereni smo da je prošlo dovoljno vremena, da je povjerenje zahtjev i stav koje treba uzeti zdravo za gotovo kao svršen čin. Nesretni smo jer nikako ne čujemo od drugog ono uvijek željeno: Ja ti apsolutno vjerujem/ja apsolutno imam povjerenja u tebe. Nezadovoljni smo sobom jer nikako ne možemo drugom priznati: U ovom trenutku ti apsolutno vjerujem, imam apsolutno povjerenje i u tebe. I kad to čujemo od drugog ili mu sami priznajemo, osjećamo onaj neugodni trenutak koji svako naše povjerenje testira i propituje: A šta ako on/ona…? Je li neuspjeh što nemamo apsolutnog povjerenja jedno u drugo? Imamo povjerenje na kojem stalno radimo i izgrađujemo ga, ali nikako ne možemo okončati posao. Odakle je došla pomisao da se povjerenje može okončati kao savršen i apsolutan stav jednom kada prođe dovoljno vremena u našim međusobnim susretima, odnosima i vezama? Možda iz želje da se ne moramo truditi oko međusobnog sazrijevanja? Možda iz određene emotivne lijenosti kojom izbjegavamo sebe više uključiti u naš odnos i vezu? Povjerenje kao događaj nema završetak. Kao susret između dvije osobe počinje i nastavlja trajati. Ne okončava se. Nema svršetak. Nema vrijeme. Povjerenje na raspolaganju ima osobu. Bilo mene. Bilo drugog. Što se tiče vremena, nama se može učiniti da smo u vrlo kratkom periodu stekli povjerenje jedno u drugo. Može nam se učiniti da smo previše vremena potrošili i nismo dosegli onu razinu povjerenja koju smo planirali. Povjerenje vezujemo uz osobu. Njezine osobine. Njezin karakter. Ako se međusobno ne susretnemo, povjerenje se nikad neće razviti.

Ostati zatvoren u sebe i ne željeti izići u susret drugom neće roditi povjerenje kao događaj ili kao susret. Kad iziđemo iz sebe i kada drugi iziđe iz sebe, u našem međusobnom susretu počinje događaj povjerenja. Kao i svi događaji, jednom kad se počnu događati, ne samo da mogu biti samostalni i izvan naše kontrole nego ni ne možemo predvidjeti kako će se razvijati. Povjerenje koje počinje našim međusobnim susretom biva jedan nama blizak događaj kojega ne možemo uvijek kontrolirati i ne možemo predviđati smjer u kojem će se razvijati, kako će rasti i koju će razinu doseći. I kad se uljuljamo u sigurnost povjerenja, ostaje mogućnost iznenađenja. Nažalost, neugodnih i bolnih koje nismo mogli predvidjeti niti smo ih planirali ili željeli. Ponekad ne primjećujemo kako je povjerenje događaj koji je nepredvidiv po tome što smo oboje slobodni u njemu sudjelovati i nema nužnih i obveznih garancija. Povjerenje je prepušteno potpuno nama i našim slobodnim odlukama i izborima. Zato je nepredvidivo. Ne možemo uvijek znati što će drugi odlučiti u svojoj slobodi i kako će se postaviti prema povjerenju koje mu darujemo. Kao što ni sami ne možemo uvijek znati što ćemo učiniti s tuđim povjerenjem jednom kad ga imamo u svojim rukama. Nekad smo dobri i zajedno gradimo i izgrađujemo povjerenje. Nekad smo loši i iskorištavamo tuđe povjerenje kao što i on iskorištava naše. Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu. Glavna uloga u događaju povjerenja pripada ljudskoj osobi i njezinoj slobodi. I tu se ne može sve predvidjeti i znati, nego graditi i izgrađivati povjerenje uvijek u onoj blagoj napetosti da gradimo nešto što se lako može urušiti i izgubiti bez obzira na to koliko nam je vremena trebalo da povjerenje izgradimo. Povjerenje je ponekad nezahvalan događaj. Ako nam pomaže, možemo se utješiti mišlju da ni u snovima nismo mogli predvidjeti njegov krah i okončanje. Povjerenje je ponekad zaista nepredvidivo jer smo nepredvidivi kao protagonisti događaja povjerenja i treba kriviti nas…

U Sarajevu 23. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: michelangeloop

ZAGONETKA ZVANA ŽIVOT

Ništa u životu ne treba požurivati. Ni rođenje ni smrt. Sve dođe u svoje vrijeme. Onda kada je spremno. Jer što se dogodi s ptićem kada ga prerano izvadimo iz njegove ljuske? Teško da će preživjeti. Nije spremno. Ne tada. Još nije došao njegov trenutak. Priroda najbolje zna kad je vrijeme za izlazak iz ljuske, iz udobnosti i topline u ovaj često pohladan i neudoban svijet. Ali zašto smo onda tako često nestrpljivi? Zašto požurujemo sebe, druge, svoj život, razne događaje? Zar zaista mislimo da smo se spremni i pripremljeni rodili? Žalimo se kako je život kratak, a cijelo vrijeme trudimo se požuriti ga. Dok smo djeca, jedva čekao da odrastemo. Dok idemo u školu, jedva čekamo da iz nižih razreda prijeđemo u više pa onda da iz škole prijeđemo na fakultet. Dok smo u vezi, jedva čekamo kad ćemo ući u brak. Onda dođu djeca, pa jedva čekamo da odrastu i počnu skrbiti o sebi. Neprestano smo nestrpljivi, neprestano nešto iščekujemo. Tek kada zađemo u duboku starost, želimo se vratiti na početak. A zašto? Možda kako bismo opet požurivali život, ali ovoga puta u drugom smjeru. Da, teško je biti strpljiv i čekati da se dogodi ono što želimo. No vrlo lako se, a često tako i biva, događa ono što ne želimo. Bismo li požurivali da smo znali kako će se stvari odvijati? Sumnjam. Uvjereni smo u vlastite planove koje što prije treba realizirati i maštamo kako ćemo onda konačno uživati. No to se ne događa. Iskustvo nas tome pokušava poučiti. Pokušava, ali izgleda da su ti pokušaji uzaludni. Loši smo učenici. Svim silama se trudimo biti sprinteri, a život od nas traži da budemo maratonci. No mi nismo spremni za maratonske utrke. Nismo. Kako ćemo biti kad od malih nogu trčimo samo na kratke staze, želimo što prije doći do tog cilja. Tako smo naučili od starijih, a isto to prenosimo na mlađe. Možda je to sve zato što svatko od nas umišlja da je napredniji od drugih. Jer eto, meni ne treba toliko vremena kao drugima, ja to mogu brže. Umišljamo si da smo brži i od samog vremena, samog života.

Ali onda nas vrijeme i život pregaze. Ni ne primijetimo. Prijeđu preko nas kao preko suhog otpalog lišća. Uopće ih nije briga što nismo proživjeli život kako smo htjeli. Uopće ih nije briga što nismo spremni okončati neodživljeni život. Prema njihovom izračunu došao je kraj. Kraj jednog neodživljenog života, kraj neispunjenim željama, kraj neostvarenim očekivanjima. Nismo stigli uživati. Nismo stigli živjeti. A kako ćemo kad smo se žurili dovesti život njegovom kraju. Zašto se onda bunimo? Zašto se onda ne osjećamo ispunjeno i zadovoljno? Što smo tražili, to smo i dobili. Sjetimo se kasno. Sjetimo se tek kad počnemo žutjeti i kad nas nemilosrdni vjetar pokušava otrgnuti od izvora života. Zanimljivo. Žurimo cijeli život, a onda zakasnimo primijetiti da je došao kraj. Apsurd, rekli bismo. Možda. A možda je to upravo smisao života. Života koji nam ne da vladati sobom, koji se stalno natječe s nama i na koncu uvijek pobjeđuje. Može li drugačije? Ne znamo. Možda može. Treba samo pokušati. Nije kasno. Nadamo se da nije. Ne znamo ni to. Živimo život o kojem ne znamo ništa. Ni kad će započeti ni kad će završiti. Zato što mi nismo tvorci života niti njegovi vlasnici. Darovan nam je. Još kad bi uz njega dolazila i uputstva za upotrebu, bilo bi dobro. Ipak ne dolaze. S razlogom. Darovan nam je kao enigma. Na nama je da tu enigmu riješimo. Dešifriramo. Rješenje dolazi na kraju. I onda na ovom svijetu nema dalje. Zato ne smijemo požurivati, nego polako i strpljivo, dan po dan, odgonetavati zagonetku zvanu život.

U Mostaru 20. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O vremenu

Kao da su oduvijek dva vremena. Jedno vrijeme koje sam ja i jedno vrijeme koje ne pripada meni. Vrijeme koje ne pripada meni nikada neće biti moje jer ono ne pripada ni jednom čovjeku. Ravnodušno vrijeme koje otkucava prema vlastitim zakonima i skrivenim motivima i nije ga previše briga za ono što bih želio od njega. Ravnodušno vrijeme nema nikakvog osjećaja prema našim molbama kako bismo željeli više vremena niti ispunjava naše zahtjeve kada želimo da sretni i radosni trenutci traju dulje nego je predviđeno. Ravnodušno vrijeme postoji negdje u nepoznatom. Njegova je zadaća da broji, šuti i ne objašnjava. Ono ne može dati nikakav odgovor i uzaludno je i isprazno od njega očekivati nešto više. Jer ima svoj život odvojen od nas i njemu smo stranci kao i svi drugi ljudi. Ravnodušno vrijeme ne osjeća ništa ni prema nama ni prema sebi. Ono je gluho i nijemo i jedino što čuje su dosadni otkucaji naših života koji prolaze. Ono se ne uzbuđuje kada se netko od nas rađa ili umire. Njemu je sve isto poput jednoličnih otkucaja koje neumorno broji i mjeri. Od ovog vremena ne treba očekivati i tražiti odgovor i objašnjenje jer nije u njegovoj naravi pružiti nam što očekujemo. Ravnodušno vrijeme podsjeća na, recimo, neku stijenu ili prastaro drvo koje svaki put vidimo kada negdje prolazimo. Stijena i drvo se ne mijenjaju i čini nam se da su tu oduvijek i da nikada neće nestati za razliku od nas. Tako i ono ravnodušno vrijeme postojeći izvan naših domašaja, ne osjeća, ne objašnjava i ne očekuje niti se mijenja. Stoji mirno, tiho i nepromjenjivo i jedino što do nas dopire s one strane jesu ravnomjerni otkucaji minuta, sati i dana našeg postojanja. Upućivati usrdne molbe ravnodušnom vremenu da se promijeni, nešto učini ili da se vrati natrag ili ubrza naprijed je kao da pokušamo govoriti stijeni da se pretvori u pijesak ili prašinu. Kao što nas stijena neće poslušati, neće ni vrijeme.

Postoji vrijeme koje sam ja. Vrijeme kojega osjećam i koje mene osjeća. Vrijeme koje se sa mnom raduje i sa mnom tuguje. Vrijeme koje ne broji minute mog života, nego proživljava i doživljava moj život zajedno sa mnom. Kroz ovo vrijeme mogu putovati. Nisu li sjećanja i uspomene putovanje kroz vrijeme koje sam ja? Ne prolazi li vrijeme kroz mene kada se vraćam uspomenama i ne putuje li naprijed kada maštam o budućnosti? Oduvijek putujemo kroz vrijeme. Kroz ono vrijeme koje smo mi sami. Vrijeme koje osjećamo svojom dušom i nutrinom je propusno vrijeme. Nema početak jer se ne sjećamo trenutka rođenja, nema kraj jer nitko ne zna kako izgleda kada umremo, osim nas samih. Vrijeme koje sam ja doima se vječnim jer nema granica mogućnostima što mogu sve izgraditi od nekoliko sjećanja i par uspomena, kao što nema granica maštanjima o budućnosti. Nije riječ o fizičkom vremenu i mogućnostima tijela. Fizičko tijelo i fizičko vrijeme pripadaju onom ravnodušnom vremenu koje nam broji otkucaje života i nemilosrdno nas razotkriva i prokazuje kroz slabosti i nedostatke tijela i fizičkog postojanja. Riječ je o nekom nutarnjem vremenu kojim stalno putujemo prelazeći njegove granice i mogućnosti bez obzira na snagu i moć tijela i fizičkog postojanja. To je vrijeme koje ne broji. Nije ravnomjerno. Nije ravnodušno. U pitanju je neko divlje i plodno vrijeme koje doslovce staje kada patimo i žalimo ili ubrzava nevjerojatnom brzinom kada se radujemo i uživamo. U pitanju je neko vrijeme koje se postupno stopi s nama i postane ja. Što je vrijeme? Ja sam vrijeme koje se svojim putovanjem kroz samog sebe dolazeći i odlazeći samom sebi s beskrajnih i neobičnih nutarnjih putovanja suprotstavlja ravnodušnom vremenu i njegovim jednoličnim i preciznim otkucajima kojima pokušava zaključiti i završiti moj život i moje vrijeme. Ali ne predajem se tako lako. Ja sam vrijeme i u meni nema brojanja, otkucaja, jednoličnosti i ravnodušnosti. Ja sam vrijeme. U meni stalno buja i raste moj život kroz čija nepregledna prostranstva putujem. Odlazim i vraćam se. Ja sam vrijeme i od kako znam za sebe kroz njega putujem i otkrivam uvijek nešto novo o sebi. O svojoj prošlosti i svojoj budućnosti. Nema vremena osim ja ili mene vremena. Nekad se govorilo pa se brzo zaboravilo kako samo biće s dušom osjeća i zna vrijeme i kada ne bi bilo nikoga od nas, ne bi bilo vremena. Ja vrijeme je pravo i istinsko vrijeme mog života i življenja. Ravnodušno vrijeme postoji tek onda kada odustanem od sebe i prepustim se jednoličnim i ravnomjernim otkucajima života i trajanja. Dok god imam i jesam ja vrijeme, ravnodušno vrijeme ne postoji i nema ga i onaj koji kaže godine su samo broj još uvijek živi i osjeća ja vrijeme, jedino vrijeme koje pripada isključivo meni i kroz koje kada god hoću mogu putovati bez granica bilo da putujem u prošlost, bilo da idem u budućnost. Ne postoji vremenski stroj. Mi jesmo vremenski strojevi. Ja jesam vremenski stroj koji putuje vremenom koje sam ja sâm. Putovati kroz vrijeme znači proživljavati i doživljavati u samom sebi sve ono što je prošlo i ono što se ima dogoditi. Bez ikakvih ograničenja i granica. Biti izvan ravnodušnog vremena i njegovih otkucaja i brojanja. Njegove gluhoće i šutnje. Viknuti na sav glas protiv njegovog ravnodušnog i bezinteresnog nastojanja da me ugasi i okonča: Ja postojim! Ja sam vrijeme!

U Sarajevu 1. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

O važnom

Što je važno? Kako ćemo znati da smo pronašli važno? Nije isto naslutiti važno i znati važno. Mladić na početku života naslućuje da je život važan. Starac na operacijskom stolu kojemu je operacija posljednja šansa da živi zna da je život važan. Mladiću je na raspolaganju širok horizont izbora i mogućnosti. Starcu je taj isti horizont života sužen na jednu mogućnost i jedan izbor. Borba i preživljavanje. Teško je spoznati važno kada je broj mogućnosti beskonačan i kada je izbora na pretek. Sve djevojke su lijepe i potencijalne su supruge, ipak u starosti samo je jedna žena najvažnija. Ona koja je ostala s tobom cijeli život i nikad te nije ostavila. Svi su muškarci privlačni, potencijalni muževi, ipak u starosti jedan je muškarac najvažniji. Onaj koji je s tobom u tvojoj bolesti i neće te ostaviti samu. Što se više sužava naš prostor za izbore i mogućnosti, postajemo svjesni važnog. Sve dok se taj izbor ne suzi toliko da nam preostane jedna ili dvije mogućnosti, jedan ili dva izbora. Na početku skupe cipele su jednako važne i kao psiha i kao fizičko zdravlje, ponekad su i važnije. Međutim, između pedeset pari skupih cipela i mogućnosti da se fizički i psihički strada, bira se ovo drugo. Cipele se prodaju da se sačuva zdravlje. Ali tek kad se mogućnost izbora suzi na izbor ili cipele ili zdravlje. Sve dok su taj izbor i mogućnosti široko postavljeni, jednaka se važnost pridaje i skupim cipelama i vlastitoj psihi. Važno će zahtijevati da se horizont izbora i mogućnosti ograniči ukoliko ga želimo spoznati i znati više o njemu. U svakom od nas važno se daje naslutiti. Osjećamo ga. Prisutno je negdje oko nas. Ali tek u škripcu kada nam se oduzmu skoro sve mogućnosti i izbori, bit ćemo prisiljeni progledati i pogledati u važno. Dok imamo puno mogućnosti i izbora o važnom, govorimo frivolno i kurtoazno. Mehanički kao automati bez svijesti ponavljamo ah znam važno je… ali iskreno ne mislimo da je važno. Važno nas mora zgrabiti za vrat. Izbiti nam iz ruku skrivene karte kojima igramo protiv života. Misleći da važno ne zna za naše skrivene adute. Reći ćemo ah mlad/mlada sam, zar je život sad važan dok sam mlad. Reći ćemo ah ima vremena za mene, zar je vrijeme važno sad kad sam na početku. Tako nam mladost, vrijeme, sigurnost služe kao skriveni aduti u igri s važnim. Onda važno u jednom trenutku odluči okrenuti igru u svoju korist. Dobijemo drugačije karte i odjednom izgubimo i mladost i vrijeme i sigurnost. Poput starca s početka, shvatimo da se mogućnosti i izbori sužavaju. Odjednom postajemo uplašeni. Strah nas je važnog. Jer spoznaja važnog u životu označava da smo u nekom ozbiljnom i presudnom životnom trenutku. Spoznajemo da više nemamo tolike mogućnosti i izbore kao na početku. Što je važno? To je spoznaja da više nemamo puno mogućnosti i previše izbora, trenutak kada prestajemo naslućivati i shvaćamo da znamo kako nam je ostao još jedan ili dva izbora, jedna ili dvije mogućnosti. Trenutak kada shvaćamo da se nijedna količina pari skupih cipela ne smije smatrati važnom u odnosu na naše zdravlje. Trenutak kada shvaćamo da je operacijski stol mjesto naše borbe za ono što nam je najvažnije, naš život. Sve dok imamo puno mogućnosti i puno izbora, nekako smo lijeni u odnosu prema važnom. Nemamo želju i potrebu o njemu saznati nešto više. Jer smo lijeni, sve nam je jednako važno i jednako nevažno. Zdravlje, život, cipele, odjeća, uspjeh, ugled, moć. Čovjek mora izgubiti puno mogućnosti i puno izbora da bi bio prisiljen učiti o važnom. Najčešće ne zna učiti na lijenosti drugih. Mora učiti na vlastitoj lijenosti i površnosti uljuljkan u lažne snove kako je važno daleko u budućnosti i kako ima pred sobom i previše vremena da bi sada i ovdje ozbiljno razmišljao o važnom. Svi smo pomalo uspavani u tom osjećaju kako imamo bezbroj mogućnosti i izbora i kako je horizont našeg života dovoljno širok da ne brinemo previše o važnom. I neprimjetno, horizont života se skraćuje, mogućnosti i izbori nepovratno nestaju i mi od mladića koji naslućuje kako je život važan postajemo starac koji na operacijskom stolu zna da je život važan. Jer mu je život ostao kao jedina mogućnost i zadnji izbor. Mladić samo naslućuje da će jednog dana biti starac i da će imati samo jedan izbor i jednu mogućnost. Nije isto naslutiti što je važno i znati što je važno. Ponekad naslućujemo što je važno. Ponekad, nažalost, kasno ili prekasno spoznajemo i znamo što je važno. Prekratko budemo mladi i prebrzo postanemo stari i ne treba nas onda čuditi što nam se dogodi u glavi zbrka da stalno naslućujemo važno, a ipak ga na kraju prekasno spoznamo.

U Sarajevu 17. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Thierry VIALARD

JOŠ DA JE SAMO ZADOBITI SADAŠNJOST

Ponekad je sadašnjost toliko dobra da to ljudima naprosto bude neizdrživo. Kaže pjesma: „Toliko su se voljeli da su se morali rastati.” Nije to samo kliše, ima tu nešto i realno. On je izgleda morao otići kako bi se mogao zagriženo nadati da će se oni opet negdje sresti, a ona ga nije puno pokušavala zaustaviti, valjda kako bi ga se u miru i s trajnom sjetom mogla sjećati. Jer to su upravo, čini se, dvije bitne odrednice muškog i ženskog bića. On bolje funkcionira misleći unaprijed o budućnosti, dok ona bolje funkcionira prebirući si po srcu minule uspomene – a za oboje se čini da se podjednako slabo snalaze ovdje u sadašnjosti. To jest, snalaze se, ali kao da ne znaju dovoljno uživati u njoj. Ne pričam napamet – nadam se. Posao mi je takav da se kroz njega moram dosta baviti ljudskim umovima i srcima, i upravo na temelju tog radnog iskustva progovaram kako sam se često mogao iščuđavati ženama za koje sam znao da su imale loše ili tek osrednje brakove, a kako su se, kad bi jednom ostale udovice, s nevjerojatnom količinom sjete i tuge stalno prisjećale tih svojih „loših” muškaraca.  Slično tome, najveći idealisti među muškarcima su vrlo često naprosto nepodnošljivi za neki konkretan suživot i suradnju. Valjda jednostavno i nisu tu, kao što u ostalom nisu ni one. Jedni u budućnosti, drugi u prošlosti, nagomilani nespretno oko krhke imaginarne sadašnjosti.

Stoga je sadašnjost za nas nešto poput Mount Everesta. Slavna ali negostoljubiva planina za koju tek moramo osmisliti kako ćemo se za nju adaptirati da bi se na koncu na nju mogli i popeti.

Nešto od ove vremenski razvučene perspektive s rupom u sredini se nazire čak i u Svetom Pismu, osobito u starozavjetnim knjigama. Sveti pisac se često sa sjetom prisjeća slavnih Božjih spasenjskih djela i očitovanja u prošlosti, nadajući se da će se ona jednom definitivno ponoviti i u budućnosti, a to gdje on aktualno živi i razmišlja, teološki se definira kao nekakvo napeto i egzistencijalno tegobno vrijeme iščekivanja, baš kao što je to istovremeno i ono prije naznačeno vrijeme sjećanja. Ono, baš kako bi to rekao i neponovljivi Duško Radović: „…Mi umijemo ili da želimo sreću ili da je se sjećamo” – ali svakako ne i to da budemo istinski sretni ovdje i sada, moglo bi se nadodati.

Uglavnom, čini se izvjesnim da naša najveća životna avantura nije nigdje drugo i nikad drugo nego ovo ovdje i sada, i baš to što nam je upravo sada pred očima. Ne znam, čini mi se da svakom našem poslu, druženju i aktivnosti trebamo pristupati posvećeno i emotivno kao da nam je to zadnji put, jer na neki način to i jest zadnji put. Naravno, doći će novi trenuci i nove prilike, ali svaki do sada minuli trenutak više nikad neće moći biti oživljen i ponovljen.

U Sarajevu, 8. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): Željko Pasković

Exit mobile version