O vremenu

Kao da su oduvijek dva vremena. Jedno vrijeme koje sam ja i jedno vrijeme koje ne pripada meni. Vrijeme koje ne pripada meni nikada neće biti moje jer ono ne pripada ni jednom čovjeku. Ravnodušno vrijeme koje otkucava prema vlastitim zakonima i skrivenim motivima i nije ga previše briga za ono što bih želio od njega. Ravnodušno vrijeme nema nikakvog osjećaja prema našim molbama kako bismo željeli više vremena niti ispunjava naše zahtjeve kada želimo da sretni i radosni trenutci traju dulje nego je predviđeno. Ravnodušno vrijeme postoji negdje u nepoznatom. Njegova je zadaća da broji, šuti i ne objašnjava. Ono ne može dati nikakav odgovor i uzaludno je i isprazno od njega očekivati nešto više. Jer ima svoj život odvojen od nas i njemu smo stranci kao i svi drugi ljudi. Ravnodušno vrijeme ne osjeća ništa ni prema nama ni prema sebi. Ono je gluho i nijemo i jedino što čuje su dosadni otkucaji naših života koji prolaze. Ono se ne uzbuđuje kada se netko od nas rađa ili umire. Njemu je sve isto poput jednoličnih otkucaja koje neumorno broji i mjeri. Od ovog vremena ne treba očekivati i tražiti odgovor i objašnjenje jer nije u njegovoj naravi pružiti nam što očekujemo. Ravnodušno vrijeme podsjeća na, recimo, neku stijenu ili prastaro drvo koje svaki put vidimo kada negdje prolazimo. Stijena i drvo se ne mijenjaju i čini nam se da su tu oduvijek i da nikada neće nestati za razliku od nas. Tako i ono ravnodušno vrijeme postojeći izvan naših domašaja, ne osjeća, ne objašnjava i ne očekuje niti se mijenja. Stoji mirno, tiho i nepromjenjivo i jedino što do nas dopire s one strane jesu ravnomjerni otkucaji minuta, sati i dana našeg postojanja. Upućivati usrdne molbe ravnodušnom vremenu da se promijeni, nešto učini ili da se vrati natrag ili ubrza naprijed je kao da pokušamo govoriti stijeni da se pretvori u pijesak ili prašinu. Kao što nas stijena neće poslušati, neće ni vrijeme.

Postoji vrijeme koje sam ja. Vrijeme kojega osjećam i koje mene osjeća. Vrijeme koje se sa mnom raduje i sa mnom tuguje. Vrijeme koje ne broji minute mog života, nego proživljava i doživljava moj život zajedno sa mnom. Kroz ovo vrijeme mogu putovati. Nisu li sjećanja i uspomene putovanje kroz vrijeme koje sam ja? Ne prolazi li vrijeme kroz mene kada se vraćam uspomenama i ne putuje li naprijed kada maštam o budućnosti? Oduvijek putujemo kroz vrijeme. Kroz ono vrijeme koje smo mi sami. Vrijeme koje osjećamo svojom dušom i nutrinom je propusno vrijeme. Nema početak jer se ne sjećamo trenutka rođenja, nema kraj jer nitko ne zna kako izgleda kada umremo, osim nas samih. Vrijeme koje sam ja doima se vječnim jer nema granica mogućnostima što mogu sve izgraditi od nekoliko sjećanja i par uspomena, kao što nema granica maštanjima o budućnosti. Nije riječ o fizičkom vremenu i mogućnostima tijela. Fizičko tijelo i fizičko vrijeme pripadaju onom ravnodušnom vremenu koje nam broji otkucaje života i nemilosrdno nas razotkriva i prokazuje kroz slabosti i nedostatke tijela i fizičkog postojanja. Riječ je o nekom nutarnjem vremenu kojim stalno putujemo prelazeći njegove granice i mogućnosti bez obzira na snagu i moć tijela i fizičkog postojanja. To je vrijeme koje ne broji. Nije ravnomjerno. Nije ravnodušno. U pitanju je neko divlje i plodno vrijeme koje doslovce staje kada patimo i žalimo ili ubrzava nevjerojatnom brzinom kada se radujemo i uživamo. U pitanju je neko vrijeme koje se postupno stopi s nama i postane ja. Što je vrijeme? Ja sam vrijeme koje se svojim putovanjem kroz samog sebe dolazeći i odlazeći samom sebi s beskrajnih i neobičnih nutarnjih putovanja suprotstavlja ravnodušnom vremenu i njegovim jednoličnim i preciznim otkucajima kojima pokušava zaključiti i završiti moj život i moje vrijeme. Ali ne predajem se tako lako. Ja sam vrijeme i u meni nema brojanja, otkucaja, jednoličnosti i ravnodušnosti. Ja sam vrijeme. U meni stalno buja i raste moj život kroz čija nepregledna prostranstva putujem. Odlazim i vraćam se. Ja sam vrijeme i od kako znam za sebe kroz njega putujem i otkrivam uvijek nešto novo o sebi. O svojoj prošlosti i svojoj budućnosti. Nema vremena osim ja ili mene vremena. Nekad se govorilo pa se brzo zaboravilo kako samo biće s dušom osjeća i zna vrijeme i kada ne bi bilo nikoga od nas, ne bi bilo vremena. Ja vrijeme je pravo i istinsko vrijeme mog života i življenja. Ravnodušno vrijeme postoji tek onda kada odustanem od sebe i prepustim se jednoličnim i ravnomjernim otkucajima života i trajanja. Dok god imam i jesam ja vrijeme, ravnodušno vrijeme ne postoji i nema ga i onaj koji kaže godine su samo broj još uvijek živi i osjeća ja vrijeme, jedino vrijeme koje pripada isključivo meni i kroz koje kada god hoću mogu putovati bez granica bilo da putujem u prošlost, bilo da idem u budućnost. Ne postoji vremenski stroj. Mi jesmo vremenski strojevi. Ja jesam vremenski stroj koji putuje vremenom koje sam ja sâm. Putovati kroz vrijeme znači proživljavati i doživljavati u samom sebi sve ono što je prošlo i ono što se ima dogoditi. Bez ikakvih ograničenja i granica. Biti izvan ravnodušnog vremena i njegovih otkucaja i brojanja. Njegove gluhoće i šutnje. Viknuti na sav glas protiv njegovog ravnodušnog i bezinteresnog nastojanja da me ugasi i okonča: Ja postojim! Ja sam vrijeme!

U Sarajevu 1. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

O udaljenosti

Zašto se udaljimo jedni od drugih? Nekad zbog naviknutosti koja opterećuje. Pomisao da se vidimo ne doima se ugodnom. Nekad jer više ne očekujemo ništa jedno od drugog. Ponekad jer je povjerenje izigrano i svaki pokušaj međusobnog zbližavanja produbljuje međusobnu udaljenost. Udaljimo se jer više nemamo radosti za mala svakodnevna životna iznenađenja. Udaljimo se i onda kada ne želimo. Stvari izvan naše moći i kontrole dovele su nas do međusobne udaljenosti. Udaljenost kao da dolazi prirodno. Navike nas uljuljaju, svakodnevnica se čini očekivanom, budućnost monotonom. Treba li sa zahvalnošću udaljenost objeručke prihvatiti kao olakšanje? Udaljenost se doima kao dobrovoljna samoizolacija i povlačenje pred obvezama koje nisu naše i očekivanjima koja od sebe ne tražimo. Ugodnije je postojati udaljen od tuđih očekivanja. Udaljenost nam dođe kao mehanizam zaštite od onoga što ne želimo, a o tome se ne usudimo glasno govoriti. Kao da je ugodnije i komotnije kada čujemo: Ah od njega/nje ne treba puno očekivati. U ovim riječima osim boli zbog prijezira prema nama, pronalazimo i određeno oslobađanje. Udaljenost izgleda kao potreba za slobodom. Dišemo lakše kada se udaljimo od obveza, napora i očekivanja koje nam drugi stavljaju u vidokrug našeg pogleda na život. Udaljeniji osjećamo kako stisak i okovi okoline popuštaju i otpuštaju se. Mislimo na udaljenost kao na neku drvenu kuću tik uz šumu, ne previše udaljenu od bučnog grada. Biti nekako udaljen od drugih, ali ne biti potpuno sam. Jesmo li po naravi socijalna bića i ako jesmo, je li udaljenost dobra? Ili smo po nečemu dubljem u sebi zapravo bića međusobne udaljenosti? U početku sve nam je blisko i blizu. Ne smeta nam, dapače, udaljenost gledamo kao zlo i one koji vole udaljenost kao čudake i neprilagođene. S vremenom prirodno i nevidljivo, udaljenost dolazi kao razmak između nas i svjetova drugih. Udaljenost nije uvijek svjesna, nije uvijek planirana, nije uvijek željena. Udaljenost je objekt straha, prijezira i socijalne neprilagođenosti. Je li udaljenost po svojoj naravi zla? Znamo da je na trenutke oslobađajuća. Ne mislimo o sebi kao o neprilagođenim i zlim ljudima ako osjećamo potrebu za udaljenošću. Otkrivajući i živeći udaljenost, otkrivamo sebe. Poput velikog slikarskog platna razvučenog preko velikog zida blago udaljeni od drugih ljudi počinjemo primjećivati toliko toga o sebi. Geste, doživljaji, osjećaji, iskustva. Dok se udaljavamo od drugih, oni sve više postaju tuđi i nepoznati, ali mi otkrivamo puno novog o sebi. Nismo sposobni potpuno se udaljiti od drugih. Otkrivamo oslobađajuću i opuštajuću udaljenost kada smo daleko od tuđih želja, potreba, očekivanja i nametnutih stavova. Međutim, ta ista udaljenost u nama stvara prostor straha napetosti. Što ću otkriti o sebi ako se od svih udaljim? Jesam li spreman na to? Nitko ne može biti samo sam sa sobom niti može biti samo s drugima. Udaljenost je stanje između dvoga. Udaljenošću prestajemo učiti o drugima i počinjemo učiti o sebi. Udaljenost je putovanje. Ono nema krajnje odredište. Niti trajno napuštamo druge da bismo se od njih zauvijek udaljili niti trajno do kraja dolazimo sebi. Udaljenost ima polazište i odredište kao svako putovanje, ali kao putovanje nikada stvarno niti počinje niti stvarno završava. Putujemo između drugih i sebe, ali nigdje se zauvijek ne zaustavljamo. Udaljenost ima svoju privlačnost. Izgleda kao mogućnost da se odvojimo od drugih i da im se vratimo kada želimo. Izgleda kao i mogućnost da upoznamo sebe, ali i da stanemo kada nas obuzme strah što ćemo otkriti ako zauvijek napustimo druge. Ponekad smo sigurni da ne želimo ostati s drugima, ali nismo sigurni želimo li ostati sami sa sobom. I obrnuto. Udaljenost je nesigurnost. Kada odemo od drugih, u povratku ne znamo što ćemo naći o njima. Brine nas kako će proći naš susret. Kad odemo od sebe nakon što iskusimo strah od onoga kakvi smo, nismo sigurni da se baš svaki put želimo vratiti sebi. Udaljenost je nesigurno putovanje i nalik je našem životu, jer je život promjenjiva udaljenost između mene i drugih.

U Sarajevu 26. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Roman Stetsyk

O životnom putovanju

Zašto nas ponekad u životu sustigne ono čega se plašimo? Ili ono što ne želimo? Ne mislimo na rat i smrt. Smrt sustigne svakog čovjeka. Rat sustigne većinu ljudi. Mislimo na ono što nam se dogodi kao pojedincu. Kao kada vas sustigne posao kojega nikada niste željeli raditi. Ili kada vas sustigne razdoblje u životu kojega ste se najviše plašili. Je li riječ o prokletstvu? Ili o sposobnosti čovjeka da sam u svoj život dovede ono što ne želi i čega se plaši? Za neobjašnjive pojave kojih se bojimo i koje ne želimo da nam se dogode, a ipak nam se dogode teško je naći racionalno objašnjenje. Kao kada čovjek sebi govori nikada u životu neću raditi taj i takav posao i on se za nekoliko godina nađe upravo u tom poslu. Kao kada muškarac sebi kaže nikada se neću oženiti takvom i takvom ženom. I pronađe upravo takvu ženu. Kao kada žena kaže nikada se ne bih udala za takvog i takvog muškarca. I uda se upravo za jednog takvog. Postoji misao koja kaže sve što ne želiš i čega se plašiš, jednog dana pokuca na tvoja vrata. Prizivamo li neželjeno strahom i odbijanjem? Ako bismo se postavili tako da ćemo prihvatiti sve što nam se događa, hoćemo li time smanjiti mogućnost da ne završimo u onome čega se plašimo i što ne želimo? Ponekad možete susresti ljude koji vam ispričaju svoju životnu priču. U njihovom pričanju ponekad treba obratiti pažnju na taj važan detalj. Sve što nisam htio/htjela želio/željela na kraju me sustiglo. I način života. I posao. I način obiteljskog života. Nerazumno se i neobjašnjivo plašimo i odbijamo unaprijed nešto o čemu još ništa ne znamo. Ono što će nas sustići ne mora i nije uvijek negativno. Dapače, učini nas sretnima. Kao kada se netko plaši posla za kojega misli da će biti dosadan. Ispostavi se da posao s vremenom postane dinamičan i kreativan i čovjek u njemu uživa. Ili kao kada se netko plaši i odbija obiteljski život. Život se čini sputan. Monoton. Svakodnevan. Čovjek se plaši da se neće znati prilagoditi takvom životu. Ispostavi se da ga obiteljski život ispuni i dadne smisao njegovom životu. Nije sve čega se plašimo u budućnosti i što ne želimo zlo i mračno. Ima dobrog i radosnog koje nas čeka da se ostvari u našem životu. Iako ga ispočetka promatramo sa strahom i odbijanjem i činimo sve ne bi li smo ga izbjegli. Možete tu i tamo čuti nekoga kako govori: Nikada nisam htio takav i takav život i uvijek me bilo strah takve i takve obveze. I to što nisam želio i čega sam se plašio me na kraju stiglo. Ali sam sretan i zadovoljan. Plašio sam se bez razloga. Kako nazvati taj odnos između nas koji se plašimo i ne želimo da nas nešto sustigne i iskustva kada nas je to sustiglo? Postoji li neko ime za taj odnos? Možemo taj odnos nazvati, recimo, životnim putovanjem. Kao kad bismo putovali opasnom cestom koja je poznata kao opasna zbog velikog broja krivina, magle i nepažljive vožnje. Nije ugodno putovati takvom cestom. Koliko god smo oprezni, uvijek se plašimo i ne želimo da nam se nešto dogodi. Kada prođemo sigurno i dođemo na odredište, onda se hrabrimo i govorimo sebi: Ta cesta i nije bila tako opasna; treba samo paziti i voziti oprezno i prema pravilima. Na kraju kao da smo uživali što smo vozili tu dionicu. Na kraju nam se ne čini tako opasnom i nepoznatom. Slično nam se događa kroz životno putovanje. Bojimo se da će nas sustići ono što nas jako plaši i ono što nikako ne želimo. Ali nas sustigne. Onda primijetimo da to što nas je sustiglo i nije tako strašno i da uživamo u onome što nismo željeli i što smo odbijali. Treba biti otvoren životnom putovanju. Čak i onim mogućim i budućim trenutcima i situacijama koji nas plaše, koje odbijamo i od kojih se na sve moguće načine sklanjamo i krijemo. Nije sve čega se plašimo zlo niti je sve što odbijamo i ne želimo napor i teret. Shvatimo to kada pođemo živjeti neko od tih iskustava. Kao kada se netko plaši škole i ne želi raditi s djecom jer se uvijek toga bojao i nikada to nije želio. S vremenom, gle čuda, zavoli i svoj posao i djecu s kojom radi. Ima toliko toga čega se iracionalno plašimo i što kategorički odbijamo činiti iako to još nismo ni iskusili ni probali. Mudro je ponekad dozvoliti životnom putovanju da nas dovede na odredište i da se tek onda strpljivo i korak po korak upoznamo s onim što nas plaši i što ne želimo. Jer tek u susretu s tim možemo procijeniti opravdanost našeg straha i našeg odbijanja. Zna se i dogoditi da zavolimo i uživamo u onomu što je bilo predmet našeg straha i odbijanja. Kao kada susretnete muškarca i ženu koji po svim mjerilima nikako ne odgovaraju jedno drugom. Ipak su još uvijek zajedno. I dok se osmjehuju, govore vam kako su se uvijek plašili jedno drugog i kako nikad nisu željeli završiti zajedno. Ipak jesu. I sretni su. Naravno ima onih koji nisu toliko uspješni. Ali susresti makar i rijetko dvoje ljudi koji su se plašili jedno drugog i nisu niti u snu pomišljali da budu zajedno i vidjeti kako zajedno rastu i stare budi tračak nade da ono što sustigne bilo koga od nas, ono čega se plašimo i ne želimo ne moraju na kraju biti zlo, loše, negativno. Može biti dobro. Dapače, toliko dobro da nas učini zadovoljnima i sretnima.

U Sarajevu 15. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: 

Peron

Gleda. Puno ljudi. Mladih ljudi. Peron neuredan. Prljav. Opušci. Ostatci hrane. Plastične boce. Zašto odlazi? Razmišlja. Beskrajan niz razloga. Posao. Plaća. Sigurnost. Standard. Poštovanje. Stručnost. Priznanje. Dostojanstvo. Prestaje razmišljati. Zadovoljna. Motiva beskrajno puno. Udahne. Kašalj. Zrak kiselkast. Metalan okus. Kao krv. Smog i magla. Gleda oko sebe. Koferi. Veliki. Mali. Različiti oblici. Raznobojni. Muški. Ženski. Razmišlja. Jedan kofer. Jedan cijeli život. Jedna cijela priča. Jedna povijest. Kako? Na koji način? Život stane u jedan kofer. Život stane u dvadeset kilograma. Čudno. Tužno. Mirna je. Ne optužuje. Ne traži. Ne prigovara. Ne pita. Osjeća i zna. Mogu više. Želim bolje. Mladić. Visok. Zgodan. Gleda. Osmijeh. Pruža ruku. Topao i čvrst stisak. Dušan. Glas dubok. Umirujući. Amra. Uzvraća stisak. Kuda? Dušan. Umirujući glas. Upitan pogled. Hamburg. Dobila posao. Ima prijateljicu. Otišla prije. Zadovoljna. On? Hannover. Informatika. Odakle? On? Banja Luka. Zašto ide? Dušan. Šutnja. Nije mogao. Ne može. Nemoguće je. Politika. Apsolutna kontrola i nadzor. Nepodoban. Nesklon politici. Mrzi je. Nepodoban? Kako? Otkrio kriminal. Njegova firma. Krađa. Novci. Pranje. Vladajuća stranka. Prijetnje. Otkaz. Ona? Sarajevo. Zar nije bolje? Nije. Radila. Čekala. Plaću. Nema. Mjesecima. Nema vlasti. Nema budžeta. Ne zna zašto. Ratne zasluge. Premalo stručnih. Premalo sposobnih. Uvjeti posla. Čudni. Neobični. Njoj nepoznati. Nejasni. Gdje si bio u ratu? Na čijoj strani? Gdje ti je bio otac? Tko je nosio pušku? Tko je ranjen? Jesi li Bošnjakinja, Srpkinja ili Hrvatica? Ne razumije. Rođena poslije. Nakon rata. Ne želi ništa. Biti čovjek. Ništa više. Bit će dovoljno. Dušan gleda. Udiše. Smog. Kod njih slično. Gore. Jedan čovjek. Jedna politika. Jedna vlast. Jednoumlje. Diktatura. Šute. Djevojka. Mlada. Nasmijana. Zagrljaj s Dušanom. Prijatelji. Godinama. Ispružena ruka. Iskren osmijeh. Ivona. Mostar. Amra uzvraća. Osmijeh. Dušan govori. Amra. Hamburg. Ivona. Mostar. Slično. Posao? Naravno. Ali uvjet. Koji? Pripadnost političkoj stranci. Aktivno sudjelovanje. Skupovi i manifestacije. Članska iskaznica. Nije htjela. Ne zanima je. Voli svoj grad. Voli ljude. Ne voli politiku. Ne podnosi. Kuda? Amrino pitanje. Dublin. Irska. Posao. Govori engleski. Raduje se. Novo iskustvo. Novi život. Nova budućnost. Bolja. Sigurnija. Povratak? Odmahuje. Ne. Ne planira. Tri kofera. Dušan. Veliki. Crni. Muški. Ruksak. Amra. Veliki. Bijeli. Tvrd. Plastika. Otporan na udarce. Odličan. Za putovanja. Ivona. Mali kofer. Stvari poslala prije. Brat. Marin. Dublin. Radi. Čeka je. Tri kofera. Tri života. Tri priče. Tri mladosti. Nepovratne. Odlaze. Peron prljav. Smog i magla. Prvi autobus. Hamburg. Amra. Razmjena brojeva. Ostati u kontaktu? Možda? Tko zna? Rukovanje. Zagrljaji. Sretno!!! Nemoj se vraćati!!! Ostani!!! Dušan i Ivona. Dovikuju. Ne čuje. Osmijesi. Mahanje. Ostaju. Čekaju. Još malo. Koji minut. Hannover. Dublin. Stalno pristižu. Novi koferi. Veliki. Mali. Raznobojni. Dolaze. Prolaze. Životne priče. Životne povijesti. U koferima. U dvadeset kilograma težine. Peron prljav. Magla i smog. Nitko ne vidi. Ne zna. Ne čuje. Koferi odlaze. Odlaze. Životne priče. Ljudski životi. Odlaze. Veliki. Mali. Muški. Ženski. Raznobojni. Koferi. Odlaze…

U Sarajevu 28. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Songquan Deng

O dolasku

Netko drugi odlučuje tko će ući u naš život.  Taj netko drugi tko odlučuje može biti ono u što vjerujemo: sudbina, bog, zvijezde, okolnosti, privlačnost, odbojnost, kemija? I nas same netko je pozvao u život i mi smo došli. Došljaci smo u vlastiti život. Ponekad nije u našoj moći izabrati tko će nam doći u život. Samo se dogodi i netko je tu s nama i pored nas. Nema objašnjenja zašto je upravo on/ona došao, a ne netko drugi? Dolasci drugih u naš život imaju svoj misterij u koje nijedno objašnjenje ne može prodrijeti. Dolazak drugog u naš život je događaj koji nas ne ostavlja ravnodušnima i neokrznutima. Njegov/njezin dolazak zahtjeva promjene oko nas i u nama. Ima dolazaka koje smo cijeli život čekali da se dogode, kao kada roditelji godinama iščekuju dijete ili kao kada ljubavnici u zanosu govore jednom drugom ti si taj/ta kojega/koju sam čekao/čekala ili kao kada dvoje staraca, opraštajući se jedno od drugog, govore uvijek si bio/bila tu za mene i nikad me nisi iznevjerio/iznevjerila. Bez drugih i njihovih dolazaka u naš život, ne bi bilo lako dati životu smjer, učiniti ga smislenim, a sebe radosnim i ispunjenim.

Netko dolazi u naš život jer ga primamo i želimo slobodno i tamo gdje smo slobodno odlučili da netko dođe u naš život, može se govoriti o istinskom dolasku. Dolasci na silu, kada nismo pitani, kada smo prisiljeni, nisu dolasci i tu se nemamo čemu radovati, osim što nas je strah takvih dolazaka i želimo ih izbjeći. Dolazak nekoga u naš život i naše prihvaćanje njegovog/njezinog dolaska uvijek je slobodna odluka. Bez obzira na okolnosti, na kraju smo mi oni koji odlučuju hoće li netko doći u naš život ili neće. Kao što je slobodan i onaj koji dolazi, jer nas slobodno bira, da dođe u naš život. Poteškoća s dolascima ljudi u naš život vezana je uz našu slobodu i slobodu drugoga. Ima onih koje bismo cijeli život zadržali, koji našem životu daju pozitivnu boju i naboj, ali oni ponekad ne žele ostati s nama. Oni žele otići. Kao i kada i mi odlučimo da netko dođe u naš život, međutim s vremenom odlučimo da mora otići iz našeg života iako on/ona to ne želi. Ipak se događa da susrećemo i upoznajemo one koji su ostvarili ono najbolje od iskustva dolaska. Jedan je slobodno odlučio prihvatiti da drugi dođe u njegov život i drugi je slobodno odlučio doći i ostati s njim do kraja. Kada se divimo, recimo, nekom starijem bračnom paru koji je desetljećima ostao zajedno, osjećamo divljenje i osjećamo zavist. Osjećamo divljenje prema njihovom mudrom shvaćanju slobode i zavidimo im na dolasku koji im se dogodio. On je dopustio da ona dođe, a ona je došla i ostala s njim do kraja i on je slobodno otvorio samog sebe za susret s njom i ona je slobodno sebe darovala njemu i tako to traje već jako dugo i još nije prestalo. Njima se dogodio dolazak i oni sami ne znaju tko je onaj koji je to tako savršeno uredio: sudbina, bog, zvijezde, slučajni susret, slučajni pogled?

Ljudi vole reći kako im je susret s nekim bio sudbinski kao da su oduvijek bili upućeni jedno na drugo. Dogodilo im se ono što im se rijetko događa. Dogodio im se dolazak. Čaroban i savršen dolazak drugoga u naš život počinje zajedno i s našim dolaskom u njegov život. Kada netko dođe u naš život, nas prevari iskustvo, pa mislimo kako se to dogodilo upravo ovdje i sada. Ali nije tako. Dolazak je počeo davno, godinama unatrag. Kada muškarac kaže kako je žena ušla u njegov život, taj opis nije najbolji. Ona je dolazila u njegov život jer je putovala dugo još od rođenja prema njemu kao što je i on putovao od rođenja prema njoj. Dolazak je putovanje nekoga u naš život i naše putovanje u njegov/njezin život i tamo gdje se na nekoj životnoj stanici susretnu, dolazak se nastavlja zajedno kao zajedničko putovanje jer će novi i drugi ljudi dolaziti u njihov zajednički život. Dolazak je čarobno putovanje prema drugom jer ne znamo tko je taj drugi prema kome putujemo i kome smo upućeni i koji je upućen na nas. Ponekad zastajemo na određenim životnim stanicama gledajući nekoga misleći da je on onaj/ona koji nam dolazi i kome dolazimo. Nekad nas osjećaj ne prevari, a nekad nas prevari.

Kada se konačno njegov i njezin dolazak spoje u jedno putovanje, ne treba zaboraviti važnu dimenziju dolaska. Slobodu dolaska u nečiji život. Koliko god bili uvjereni da su zvijezde, bog, sudbina oni koji su odlučili da se dolazak u nečiji život dogodi bez greške i bez mogućnosti promjene, ipak nije uvijek tako. Jer poznajemo one koji su došli jedno drugom, ali su odlučili da ne žele zajedno nastaviti, a mogli su i trebali su. I kad netko dođe u naš život i kad mi dođemo u nečiji život, došli smo slobodno i primljeni smo slobodnom odlukom drugoga. Misterij dolaska nije samo to što je riječ o putovanju kojega započinjemo rođenjem da bismo dvadeset, trideset ili četrdeset godina kasnije došli u nečiji život i netko u naš život. Misterij dolaska je i u našoj slobodi da biramo i odlučujemo u čiji ćemo život doći i tko će doći u naš život. I tu smo nesavršeni jer ponekad pogriješimo i krivo odlučimo, pa kada netko dođe u naš život, pustimo ga da kroz njega prođe i ode, iako možda nije trebalo tako postupiti. Ljepota slobode da dolazimo u nečiji život i da netko dolazi u naš život ujedno je i njegova težina i bol jer ne znamo uvijek procijeniti dolazak drugoga i nije tajna da nekad dolazak drugoga ne shvatimo i ne primijetimo.

Ali kako znati kada je nečiji dolazak u naš život planiran od njegovog/njezina rođenja i kako znati kada je naš dolazak u njegov/njezin život nešto na što smo pozvani još dok nas nije ni bilo, kako znati jesmo li putovali pravim putevima kako bismo došli u život onoga/one koji je dolazio u susret k nama? Dolazak je čudesan događaj, nekad smo slijepi i pored nas prođe i prekasno ga primijetimo, ipak i ako je prošao pored nas, treba li odustati od novih dolazaka od slobode da nam netko dođe u život i da nekom dođemo u život? I tko je god gore tko nas gleda kao lutke na koncu, ali nas pušta da sami te konce vučemo, neće biti valjda toliko bešćutan i hladan da nam neće pružiti ponovo mogućnost za jedan novi dolazak nekoga u naš život ili naš dolazak u nečiji život? Vjerovati i nadati se da, iako već od rođenja dolazimo u nečiji život i netko u naš, postoji mogućnost da se dolazak ponovi barem još jednom, a ne da s propuštenim i izgubljenim dolaskom proklinjemo sudbinu, zvijezde, boga što su tako hladni i surovi prema našoj želji da nekome dođemo u život i da nam netko dođe u život. Ne ovisi sve o sudbini, zvijezdama, bogu.

Nešto ovisi i o nama i našoj slobodi da se vratimo na početak i krenemo s novim dolaskom, novim putovanjem u život nekoga koga uopće ne znamo niti smo ga ikada susreli, ali koji se poput nas također vratio na početak i počeo s putovanjem s dolaskom u naš život, koji također ne zna da mi putujemo njemu/njoj u susret i da ćemo se negdje sigurno prije ili kasnije sresti.

U Sarajevu 19. 11. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): Željko Pasković

O SVIM NAŠIM NOSTALGIJAMA

Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti.

Donošenje velike i važne životne odluke znači napraviti izbor u odnosu na nešto drugo veliko i važno. To drugo može nekada biti važnije ili manje važno u odnosu na ono što je trenutno izabrano. Obično mislimo kako izabiranje nečega znači ujedno i odustajanje i odricanje od nečega drugog. Kao kada osoba izabere u životu biti glumac umjesto liječnik, biti sportaš umjesto profesor u školi. Jedan izbor označava barem za nas nemogućnost izbora drugih stvari. Neizabrani izbori i neodlučene odluke ne mogu se tako jednostavno ukloniti iz života, one ostaju dobrim dijelom prisutne u čovjekovu životu. Iako ih čovjek s vremenom zaboravi, one se jave povremeno u nekim silovitim intervalima života u trenutcima kada se jave, navru kao jaka sjećanja, kao jaki snovi i jake želje. One se javljaju u obliku nostalgije.

Propušteni izbor je nostalgija čovjekove fantazije za čudesnim svijetom i životom. Čovjeku se čini da bi mu život nekako bio čudesniji da je izabrao ono što nije, umjesto dosade života jer živi ono što je izabrao. Tako se javljaju nostalgije za starim ljubavima kao da bi život s njim ili s njom bio čudesan u odnosu na trenutni život. Rađaju se nostalgije za određenim zanimanjima koja se čine čudesnima u odnosu na dosadu sadašnjeg života. Kao da bi bilo čudesno biti glumac, a tako je dosadno biti pilot, kao da bi čudesno bilo biti arheolog, a tako je dosadno biti kustos muzeja. Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke su nostalgije ljudske mašte prožete snažnim emocionalnim nabojima tako da se naoko glupa konstatacija „što bi bilo kad bi bilo“ zapravo pretvara u dominantno životno pitanje.

Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke dominirajući nad fantazijom polako postaju jedna stvarnost, ona koju zovemo alternativnom stvarnošću. Alternativna stvarnost je nepostojeći prostor življenja nenapravljenih izbora i nedonesenih odluka. Upravo zato jer je nepostojeći podložan je utjecajima mašte jer ga mašta stvara u svojoj divljoj sposobnosti da iz ništavila izgradi cijeli jedan nepostojeći svijet. Nostalgija nastupa kada mašta pod pritiskom prave stvarnosti odustane od gradnje alternativnog svijeta. Kao recimo kada netko zamišlja svoj život s nekom ženom ili muškarcem kojega nije izabrao u pravoj stvarnosti iako je mogao ili mogla. Mašta stvara alternativni svijet zajedničke i snažne ljubavi, nabijenih emocija i strasti, skladne obitelji i dugovječnog života. I sve dokle mašta gradi taj alternativni svijet još nema nostalgije. Nostalgija se javi kada čovjek zapovijedi mašti da odustane od gradnje alternativnog svijeta ljubavi s neizabranom osobom i vrati se u pravu stvarnost.

Na taj način nostalgija je, iako ponekad opisana kao mješavina melankolije, depresije i tuge, zapravo vremenska kapsula kojom čovjek putuje između alternativne i prave stvarnosti.  Kada smo nostalgični, mi zapravo putujemo između svjetova onih stvarnih i onih nestvarnih, između pravih i alternativnih stvarnosti, između svakodnevne i uhodane razmjene ljubavi do strastvene i nepoznate dimenzije ljudskih osjećaja. Neki će reći kako su nostalgije loše, opterećujuće, kako one sputavaju, zabranjuju i ne dopuštaju. No, one su mali podrumski prozori koji gledaju na velike i osvijetljene ceste i puteve onoga što nismo izabrali i ono onoga što smo odbili odlučiti.

Nostalgije su maštoviti mehanizmi svladavanja krutih i nesalomljivih granica prave stvarnosti, one su alternativne ceste, skriveni prečaci do tajnih i skrivenih skrovišta naših duša. Iako ponekad opisane kao nepotrebne i psihički opterećujuće, iako povremeno okrivljenje kao kapije za bijeg od stvarnosti, mi svejedno želimo biti povremeno nostalgični ne da bismo bježali, nego da bismo putovali kroz vrijeme.

Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti. Nostalgija je vječno putovanje između svjetova i čovjek je star i umoran od putovanja tek onda kada odustane od maštanja i kada mašta prestane graditi alternativni svijet.

U međuvremenu on ostaje putnik koji vječno putuje za nenapravljenim izborima i nedonesenim odlukama koje uvijek izmiču pravoj stvarnosti, ali se mogu tu i tamo susresti u maštovito izgrađenom alternativnom svijetu. Sve dok nostalgija ne odluči da je vrijeme za kratki predah od putovanja, ali iza kojega slijedi novo i uzbudljivije putovanje u novi alternativni svijet … i tako vječno…

 

U Sarajevu, 16. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

Exit mobile version