priroda – Poptheo Web Portal

ZAŠTO JE VELIKI EGO UVIJEK NAJRANJIVIJI?

I to ne samo onaj neopravdano veliki nego čak i onaj istinski veliki…

Najjednostavnije rečeno, ego predstavlja doživljaj i percepciju vlastitog JA.[1] Dakle ne baš onaj istinski kakav doista jest – JA, nego onaj kakvim ga doživljavamo na subjektivnoj razini. Ovo „subjektivno” naglašavamo jer naznačeni samo-doživljaj i samo-percepcija vlastitog JA nerijetko mogu biti manje ili više iskrivljeni, što zbog različitih traumatičnih iskustava iz prošlosti, što zbog neadekvatnog roditeljskog i inog odgoja. Stoga bismo mogli reći da je skoro pa prirodno da čovjek sebe doživljava ponešto većim ili obratno, ponešto manjim nego što jest. No kroz različita daljnja životna iskustva i susrete, čovjek će neupitno biti u prilici ponešto objektivizirati ovaj svojevrsni samo-doživljaj i samo-percepciju sebe, da bi ih na taj način u konačnici učinio više realnim i bližim objektivnoj stvarnosti.

Ovdje se zapravo susrećemo s nekakvom rudimentarnom psihologijom, jer već na razini kolokvijalnog govora nerijetko čujemo a možda i sami izreknemo ono da netko ima prevelik ili prenapuhan ego; da je ego-manijak, egoist ili slično tome – egocentrik. Dakle reklo bi se već po prirodi stvari kako uopće nije teško primijetiti kad nečiji ego pridaje sebi više važnosti i značaja nego što to realno zaslužuje. No ovdje bismo također svakako trebali biti vrlo oprezni jer ovakvi sudovi počesto znaju biti i projekcijske prirode, što će reći da jedan prenapuhani ego nikome ne smeta u toliko velikoj mjeri kao onom drugom prenapuhanom egu. Jer, općenito govoreći, jedna od glavnih karakteristika prenapuhanog ega jest upravo ta jedna prenaglašena defanzivnost i ranjivost. Ovakvi ljudi vrlo lako se osjete ugroženima, što i ne čudi. U psihološkom smislu, oni su baš poput balona, čije su tanke stijenke razvučene i nategnute preko svake mjere i kojem stoga ni ne treba puno dodatnog pritiska da pukne. Samo jedna mala iglica ili sasvim majušna žeravica…

No postoji i jedna druga vrsta velikog ega koji možda i nije toliko prenapuhan. Ima on svoje dobre razloge zašto se osjeća velikim. Možda to stvarno i jest. Jer neki ljudi realno i jesu veliki. Po prirodi već obdareni s nekim velikim talentima ili su se opet u životu jako puno trudili i postigli. Premda su ovakvi po sebi puno više zaštićeni od usputnog olakotnog pucanja, ipak ni oni se najvjerojatnije na kraju neće osjećati najbolje u vlastitoj koži. Pitanje je zašto? Da bismo ovo razumjeli, moguće da bi bilo dobro posegnuti i za onim nekim starokineskim Lao Ceovim argumentima. Naime, megalomanija je još od davnina skoro pa prirođena ljudska težnja, te je samo istinski mudrac mogao primijetiti kako u konačnom srazu ono po sebi malo i neznatno zapravo odnosi pobjedu. Baš kao što mekoća vode nadvladava tvrdoću stijene ili kao što bespomoćnost djeteta nadvladava ženu, a njezina nježna ljupkost isto tako gordu snagu muškarca. Osim toga, po Lao Ceu, ono „malo” jednostavno neusporedivo lakše prodire od onog „velikog”, a što po sebi i nije teško zamisliva slika. Jer recimo, u vlastitom stanu ćemo vjerojatnije uvijek zateći nezvanu muhu, nego li kakvu nezvanu kravu ili konja. Stoga već ovdje postaje ponešto jasnija i ta naznačena tragedija velikog ega, pa čak i onda kad je opravdano velik. Baš zato što je velik, bilo to opravdano ili ne … prevelik je, prevažan, i zauzima puno mjesta, teško mu se smjestiti u ovozemaljske okvire skučenog i prenatrpanog svijeta. Ne može proći kroz standardna vrata, njemu, naprotiv, treba divovski slavoluk pobjede il’ trijumfalna kapija. To si svatko jednostavno ne može ni priuštiti. Nekad ni cijela država, a kamoli privatno lice i pojedinac. Baš kao da u svoj skučeni velegradski stančić pokušate ugurati neku velebnu rimsku fontanu ili nilskog konja za kućnog ljubimca. Jednostavno ne ide, nema se mjesta, pa zato nema ni priče, kraj rasprave, i eto… Slično tome, u psihološkom smislu, veliki ego, pa makar i onaj opravdano veliki, preopterećuje, pre-obvezuje, i poziva na poklonstvo prema sebi sve one druge. A ne može si svatko toliko sebi priuštiti… Stoga, svaki veliki ego, pa makar i onaj opravdano veliki, teško sebi na ovome svijetu pronalazi smiraj i komotno utočiste. A još teže onu pažnju koju misli da zaslužuje, pa makar je stvarno i zasluživao… Nasuprot tome, Lao Ce progovara:

Nebo je vječno i Zemlja postojana.

Takvi su

jer ne žive za sebe.

Zato će zauvijek živjeti.

Takav je i uzvišeni čovjek;

On ne mari za sebe,

i njegovo Sebstvo se širi.

On se prepušta stihiji

i tako svemu odolijeva.

Nije li tako:

Ne želeći ništa za sebe

postižu sve?

Najviša vrlina je poput vode.

Vrlina vode ogleda se u tome

što bezazleno koristi svim bićima.[2]

Prema Lao Ceu, poniznost definitivno u konačnici odnosi pobjedu nad ohološću. Upravo jer je posve nenametljiva, bolje se širi i dublje prodire. Dalje kaže, s obzirom na to da se ponizan čovjek nema s kim nadmetati, tako se ni s njim nitko neće imati nadmetati. No, kako je poniznost po sebi upravo pretpostavka istinske ljudske veličine, i mudrac će se neminovno opet zato naći u onom već naznačenom problemu neprispjelosti ljudske veličine (pa makar ovaj put i one opravdane):

Oj samoćo ledena, bez konca, kraja i dna?

Svi ljudi su tako vedri

kao da baš kreću na proljetno slavlje,

i po običaju su penju na žrtvenu kulu.

Samo ja se kolebam, čekajući znamenje:

kao djetešce koje još ne umije da se smije;

nemiran, poput beskućnika lutam.

Dok svi ljudi uživaju u izobilju,

samo ja stojim po strani.[3]

Prema Lao Ceu, ovako nešto se događa zbog općih zakonitosti TAO-a (pojam blizak zapadnoj, Heraklitovoj interpretaciji Logosa – dakle, ona kozmička harmonična zakonitost koja po sebi suprotstavljene prirodne sile i tendencije dovodi u ravnotežu i cjelinu): Sve što je malo, postaje s vremenom veliko, kao što i sve veliko opet mora postati malo. Sve nepotpuno postaje cjelovito, i sve cjelovito postaje nepotpuno. Ili opet slično: Sve neznano postaje znano, kao i znano ponovno neznano. Dakle po sebi vrlo slično onom evanđeoskom: Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen (Mt 23,12). Ili onom drugom: Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima (Lk 12, 2-3).

Dakle filozofski i religijski odgovor na naš uporni zahtjev osobne veličine naprosto kao da poručuje kako postoji taj jedan sveopći prirodni ritam, nešto poput ritmičkih otkucaja svekolikog bitka. Htjeli ili ne htjeli, i bez previše mogućnosti da na to utječemo, kroz život ćemo kudikamo postupno rasti, ali i natrag se smanjivati. Bivati i važni i nevažni, spominjani i zaboravljeni. Pokatkad ljubljeni, pokatkad i omraženi. Otpor prema ovom prirodnom ritmu znači bol i grč, prepuštanje njemu – mudrost i smiraj. Naravno, većina ljudi još uvijek vjeruje da na ovaj ili onaj način već može nadmudriti prirodu, no to u konačnici u većini slučajeva znači još više boli, patnje i grča. U svakom slučaju čini se da dok mi snujemo nekakav veliki nepromjenjivi kameniti kip vlastite veličine, priroda kao da nam namjesto toga radije pruža viziju onog živog, toplog, pulsirajućeg srca…

U Sarajevu 8. I. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vkara

[1]Usp. Mirjana KRIZMANIĆ, Ego, u: Boris PETZ (ur.), Psihologijski rječnik, Naklada slap, 2005., 97.

[2]Lao CE, Tao Te Đing. Knjiga smisla i života, Prir. Richard Willhelm, baBun, Beograd, 2015., 48.

[3]Isto, 60.

KONCEPT NEČINJENJA: „Nije li Shun učinio ništa, a opet je dobro vladao?“

Ako govorimo o svakodnevnim zadacima i povjerenim nam poslovima, jedno je sigurno: morat ćemo se potruditi jer se ovi sami neće obaviti. Međutim, ako li počnemo zadirati na onu makro skalu, bez obzira na to mislimo li pod tim na velike poslovne pothvate ili možda pak na sve one politike i ideologije, tu na kraju često ispadne da bi bilo puno bolje da čovjek ništa nije radio ili da je barem malo manje radio nego što je.

Navest ćemo u tom smislu nekoliko primjera:

Pametni telefoni, kompjuteri, Internet, društvene mreže, aplikacije za komunikaciju … Mnogi će reći kako se danas bez toga više jednostavno ne može ni raditi ni komunicirati, i takvi su izgledno u pravu. No, ako se zapitamo koliko je sve to bitno utjecalo na naš život kao takav; ono, jesmo li od toga postali zadovoljniji, pametniji, smireniji, ispunjeniji … odgovor će zasigurno glasiti: „Ne“! Tako da je krajnji zaključak u svezi modernih IT i komunikacijskih tehnologija krajnje kontroverzan i paradoksalan. U jednu ruku, bez toga se više ne može, u drugu ruku, sve to još uvijek nema neke posebne veze s bȋti ljudskog života.
Običnom čovjeku naizgled naklonjeni politički populizmi na kraju najčešće završavaju u brutalnim sukobima i ratovima, uostalom, kao što je put do pakla općenito popločan onim dobrim nakanama.
Na osobnoj skali više, svijet je danas pun onih mladih ambicioznih ljudi koji već u svojim četrdesetim životare osamljeni, rastavljeni, spajajući pri tome jedva kraj s krajem. Tko zna, možda bi bolje prošli u životu da su im apetiti i prateći pothvati bili manji i skromniji…

Shun vs. Salomon

Dakle, upravo jer brojni veliki planovi i aktivnosti često donose po sebi krajnje minorne rezultate, logično je za pretpostaviti da onda ponekad i obratno – sasvim mali planovi i aktivnosti mogu uroditi neslućeno velikim plodovima. Na taj način stižemo do wu-wei (nečinjenje, neaktivnost) koncepta iz kineske filozofije kao i do uvodnog citata: „Nije li Shun učinio ništa, a opet je dobro vladao?“ Konfucije je naznačenim riječima pokušao objasniti svojim slušateljima da je trud nerijetko precijenjen, pa čak besciljan i bespotreban. Shun je inače bio jedan od velikih starokineskih vladara koji je kasnije kroz folklor i predaju zaogrnut brojnim čudesnim i natprirodnim osobinama. Međutim, Shun je prema dostupnim povijesnim saznanjima bio sve samo ne magičan i čudesan. Napravio je jedan odličan potez na samom početku svoje vladavine okruživši se vrlim i mudrim savjetnicima i ministrima, i to je bilo manje-više sve od njega. Ostatak vladavine je pijuckao čaj, išao u lov, kulturno se uzdizao, dok je sve njegove poslove većinom obavljala prije spomenuta svita. I sve ovo na kraju ispade tako dobro i uspješno da se Shun u očima mnogih činio posve nadljudskim likom.

S druge strane, izraelskog kralja Salomona mogli bismo navesti kao primjer vladara koji se veoma trudio, a da to na kraju i nije urodilo nekim vele dobrim plodovima. Premda ga i danas mnogi smatraju sinonimom uzvišene mudrosti, od Salomonove vlasti će na kraju preostati puno više štete nego koristi. Kako je bio veliki graditelj, tako je stalno dizao i poreze, što se mnogima u Izraelu ni najmanje nije svidjelo. Osim toga, radio je puno i na diplomatskom planu. Premda je prethodno bio izgradio snažnu vojsku, smatrao je potrebnim i dodatno učvršćivati mir sa svojim susjedima. Kako se to već nekoć radilo, uzimao je za žene kćeri susjednih vladara kako među njihovim narodima ne bi više dolazilo do rata. No neke od ovih princeza se zatim svojski potrudiše oko širenja vjere i običaja svojih naroda među Izraelcima, što će svakako stvoriti nemalu konfuziju na religioznom i identitetskom planu. Epilog: nedugo nakon Salomonove smrti izraelsko kraljevstvo se raspade i takvim ostade naredna skoro tri milenija, sve do novijih dana i moderne države Izrael (1948.). Zbog neupitne popularnosti Salomonovog lika i djela među različitim slobodno-zidarskim krugovima, njega bismo slobodno mogli smatrati i svojevrsnim modelom suvremene zapadnjačke politike. One politike gdje se puno gradi, troši, naplaćuje; gdje se svašta tolerira i diplomatizira, te gdje je prosječni podanik u konačnici sit, zaštićen, ali i dalje nekim čudom prazan, isfrustriran i nezadovoljan.

Bȋt nečinjenja: Priroda koju se ne može ubrzati, ali se svejedno ne da nadmašiti i preteći

Alan Watts izvrsno primijeti kako je najbrži način da se mutna voda razbistri – ostavit je na miru. Čovjeka kudikamo može iživcirati to polagano taloženje i usporeno vraćanje stvari u normalu. Rado bi on to nekako ubrzao, ali će bilo kakvim činjenjem samo prolongirati neumoljivi prirodni proces. I to bi bilo manje-više sve ono bitno o konceptu nečinjenja. Dakle, ne to da se od sada ništa više ne bi poduzimalo i radilo, nego ono da bi se radilo ustupajući pri tome prednost neumoljivim i nadmoćnim prirodnim silama i procesima.

U Sarajevu 5. VIII. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: feyyazalacam

PRIRODNI BALANS I PRIRODNI DEBALANS

Ako se pogubite negdje u dubini šume i gladni vuk vas nanjuši i poželi pojesti, kažu da je to u suštini posve prirodno. No posve je prirodno i to da se u takvim trenucima nastojite oduprijeti proždrljivom nasrtljivcu ili barem popeti na drvo dok ne dozovete pomoć. Slično, kada rijeci dođe vrijeme da se izlije, pa i za to također kažu da je prirodno, ali to ipak ne znači da ljudi uz rijeku nemaju pravo pokušati uspostaviti kakav nasip ili barem po kući probati spasiti što se još da.

Obje uvodne premise nam kazuju kako se u naravi prirode nalazi i to da se istoj pokatkad treba suprotstaviti. Reklo bi se izgledno dobra napomena u vremenu raznoraznih naturalističkih i ekoloških pretjerivanja, kada se roditelji na Zapadu sve češće preko You Tube-a hvale kako djecu drže u istoj košari sa psima i mačkama. Što će reći, ako se djeca po vlastitoj prirodi odlično slažu sa životinjama, to ipak ne znači da ih pri tome ne trebamo malo i razmaknuti (higijena, dlake, paraziti, ehinokokus i tako to…).

Jedna od također učestalih prirodnih tendencija je i ona da se sve stvari manje-više kreću linijom manjeg otpora, počevši od samih nas pa sve do elementarnih prirodnih sila. Jel’ tako, ako naiđemo na stijenu, pokušat ćemo je zaobići, a duboku vodu preplivati, baš kao što se i sama voda probija kroz mekši i niži teren, izbjegavajući pri tome onaj viši i tvrđi, stvarajući tako na kraju svoje krivudave tokove koji se uvijek s visine spuštaju prema moru, a nikada obratno.

Međutim, i ovoj se prirodnoj tendenciji pokatkad treba suprotstaviti, baš recimo kao onda kad se ljudi odluče potruditi i probiti tunel kroz planinu da ne bi morali naokolo raditi višestruko duži put. Jer i to je prirodno, uvijek pokušavati kretati se brže, jer u prirodi je brzina cijenjena i spasonosna vrlina.

Zakon protiv zakona

Već smo ranije govorili o tome kako djeca već sa 18 mjeseci imaju izražen osjećaj za pravdu. Ono, žaloste se ako vide da netko neopravdano trpi, kao što se raduju kada vide da je zloćo zasluženo kažnjen. Kako je ovo u međuvremenu i eksperimentalno potvrđeno, može se s visokom dozom sigurnosti reći da je pravednost čovjeku prirođena vrlina. Međutim, ovo kroz život kasnije često izostane, i to čini se ponajviše zbog prije spomenute globalne tendencije kretanja linijom manjeg otpora. Ovdje kudikamo ne mislimo na onu neku visoku, tako da kažemo, filmsku nepravdu, nego na onu našu običnu, svakodnevnu. Recimo, ako vam treba pomoć nešto da uradite, sigurno ćete se obratiti onima za koje ste sigurni da su spremni i voljni pomoći. A takvi su općenito u društvu manjina. S druge strane, kako to ističe Thomas Erikson u „Okruženi idiotima”, za onaj među ljudima prevladavajući „zeleni” tip osobnosti – oni su spremni uložiti daleko više energije i truda da bi izbjegli neku dodatnu dužnost, nego što bi im trebalo da to jednostavno urade. Upravo zbog toga, linijom manjeg otpora ćemo i pitati za pomoć one dobre i vrijedne, ali tako na kraju u društvu dolazi do opasnog debalansa, jer dobrima i vrijednima na kraju dozlogrdi više da budu dobri, jer njih svih pitaju i traže. Pri tome im je teško reći „ne”, ali isto tako, prije ili kasnije shvate da više ne mogu tako dalje. Stoga će društvo kad tad morati poduzeti trud u smjeru proboja one tvrde gromade osobne lijenosti i nezainteresiranosti koja pomoć vječito traži, a sama je rijetko pruža i daje.

Ovdje također treba pribrojiti i ono da ljudi loše stvari najčešće govore dobričinama za koje pretpostavljaju da im to neće ozbiljno zamjeriti, jer s druge strane, od davnina vrijedi ono da se s rogatima ne treba bosti. Dakle, opet posve obratno od onoga kako bi ustvari trebalo.

Menadžment straha

Kao što već znamo, anksioznost je danas poprilično učestao poremećaj, a koliko je to zapravo teško i neugodno iskustvo znaju samo oni koji su to prošli ili još uvijek prolaze. No u ponašanju svake anksiozne osobe se mogu razaznati neki vrlo čudni, ili bolje rečeno, iznenađujući obrasci. Slično kao što se nekih stvari pretjerano boje, s druge strane se čini kako se nekih stvari uopće ne boje. Recimo, anksiozna osoba se trese od straha ako mora vani među ljude, međutim, s druge strane, kao da se uopće ne pribojava dok pali cigaretu za cigaretom ili barem ne dok guta „male ljubičaste” jednu za drugom, premda je već u startu bila upozorena da to svakako nije bezopasno rješenje za na duge staze. Ili malo više u socijalnom smislu, dok se pretjerano boje stranih i manje bliskih ljudi, istovremeno kao da bezbrižno dopuštaju previše toga onim sebi bliskim ljudima. Slično vrijedi i za brojna druga fobična ponašanja i poremećaje. Čini se da se kod takvih ljudi sav strah nekako uspio skotrljati na samo jednu stranu, ostavljajući tamo na drugoj strani posve razotkrivenima brojna opasna mjesta i riskantna ponašanja. Stoga se ovakvim osobama u terapijskom procesu počesto i sugerira da počnu malo više brinuti oko stvari oko kojih inače ne brinu. Doslovno, moraju odvaditi malo tamo od onog velikog straha i prebacivati ga nekud ‘vamo gdje ga nikako nema. Tako se rasterećuje ono preopterećeno i opterećuje ono neopterećeno, te se čovjek iz prirodnog debalansa postupno vraća u prirodni balans.

U Sarajevu 16. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kasto

SIMBOLIČKO ZNAČENJE BOJA

U kojem god se kutku svijeta našli, crveni ventil na česmi će značiti da se tu pušta topla voda, kao što će nam plavi ventil biti prepoznatljiv znak hladne vode. S druge strane, kad vidimo muškarca ili ženu u crnini, za prirodno je pretpostaviti da je ta osoba u žalosti ili pak možda želi izraziti ozbiljnost položaja koji obnaša … U svakom slučaju, nema sumnje da nam boje svakodnevno pričaju neku svoju priču, jer nose i svoja specifična značenja.

Bijela

Prije nego što konstatiramo da bijela boja simbolizira čistoću i savršenstvo, važno je naglasiti da ne postoji opći koncensus da li se ovdje uopće radi o boji, jer neki drže da je bijela tek potencijalna boja, ali ne i boja u punom smislu. Kao svojevrsni spoj svih boja sunčevog spektra ona predstavlja i simbol jedinstva.

Tradicionalno ju se smatralo i bojom imućnosti: mlijeko, bijeli kruh, bijeli šećer, bijeli konj, bijelo odijelo, bijela kuća … to su mogli priuštiti samo oni dobrostojeći. Samim tim, bijela bolja onda postaje i bojom velikih ljudskih ambicija.

Ponegdje na Istoku ju se smatra i bojom smrti. No, to je zapravo vrlo povezivo i s njezinim poslovičnom zapadnim značenjem kao boje čistoće, nevinosti i savršenstva. Jer da bi se ovo troje postiglo, sve ono staro na neki način prethodno mora umrijeti. Stoga ne čudi da su u kršćanskoj tradiciji novokrštenici kroz tjedan dana morali nositi bijele haljine. One su trebale naznačiti njihovo novo rođenje, ali i smrt onog starog grešnog čovjeka.

Crvena

Kako je već spomenuto u uvodu, crvena se generalno uzima kao topla, odnosno, vruća boja. To je boja krvi, samim tim i boja života. Međutim, to je i boja vatre koja je jako korisna dok je pod kontrolom, no koja van kontrole postaje simbolom destrukcije i uništenja. Stoga je crvena i vrlo kontraverzna boja. U kombinaciji s plavom, smatra ju se božanskom, dok u kombinaciji s crnom, smatra ju se đavolskom. U tom smislu, crvena je istovremeno boja ljubavi, ali i boja opasnosti (npr. znak „stop“ kao i različiti znakovi upozorenja).

Na dalekom Istoku, crvena je boja tzv. korijenske čakre u čovjeku, a s tim u vezi joj se onda propisuju i neki terapijski učinci. Npr. depresivni ljudi bi trebali unijeti što više crvenih tonova u svoje životno okruženje, a trebali bi i što više konzumirati crveno voće i povrće: jabuka, cikla, rotkva, rajčica…

Plava

Ovo je boja mora i neba, samim tim i boja stabilnosti i dubine. Uz plavu se vežu mahom pozitivna značenja: duhovnost, iskrenost, sklad, intelektualni život, dobre komunikacijske vještine, smirenost, ljubaznost. Na Istoku ju se gleda izrazito numinoznom bojom jer su recimo indijski prikazi božanstava mahom plave boje.

Međutim, plava je istovremeno i hladna boja, pa se s tim u vezi iza nje mogu skrivati fini, sofisticirani, ali istovremeno i poprilično hladni ljudi.

Žuta

Uz plavu i crvenu, ovo je treća temeljna boja. Kako je žuta boja sunca i zlata, sasvim je prirodno da nosi i različita superlativna značenja. To je boja autentičnosti i istine, ali i boja trijumfa i pobjede; boja radosti, sreće, odanosti i poštenja. No, ne kaže se uzalud ono da nije zlato sve što sjaji. Upravo jer su sjaj i svijetlo po sebi dobri, mnogi ljudi onda iz nižih pobuda lažno i prijevarno svijetle. Stoga se žuta dovodi u vezu i sa svim onim negativnim, suprotnim osobinama od svih prethodno nabrojanih.

Na Istoku ju se smatra bojom čovještva. Uz nju se vežu autentičnost i samouvjerenost, a središte svega toga (po Istočnjacima) je negdje u stomaku (solarni pleksus). No, i zapadna psihologija psihosomatiku egzistencijalnih strahova veže počesto upravo za područje stomaka.

Zelena

Zelena je boja lišća, bilja i raslinja, ali također i boja rijeka i jezera, pa i mora kad nije vedro; stoga ju se uzima i bojom prirode. To je umirujuća i obnavljajuća bolja. Stoga su joj i značenja mahom pozitivna. Ona je boja vitalnosti i dugovječnosti, ali također i boja nade i mladosti. Sa ovim potonjim ipak ponekad može poprimiti i negativna značenja (za mlade i neiskusne ljude se često kaže da su „zeleni“).

Zelena je i boja sigurnosti, uzmimo za primjer prometni semafor, ili znakove na različitim tehničkim uređajima: dok crveno označava oprez i zabranu, zeleno uvijek predstavlja siguran radni mod.

Dok ju se na Istoku smatra bojom srca, na Zapadu ju se ponekad označava i bojom ljubomore i zavisti. Npr., ono čuveno: „pozelenio od zavisti“.

Smeđa

Ovo je boja zemlje, pa se negdje oko toga vrti i sva njezina kontraverzna simbolika. To je tlo pod našim nogama, kao i podloga za svo raslinje i hranu. Tako smeđa može označavati stabilnost i plodnost, ali i sigurno utočište. Vojnici na bojištu znaju da „lopata glavu čuva“, tj. da se pred ratnom pogibli najsigurnije ukopati u zemlju, a tako su u prošlosti često preživljavali i sami civili – negdje pod zemljom.

S druge strane, uz zemlju se vežu i neka negativna značenja. Ona je kadra isprljati i ublatiti čovjeka. Slično tome, uz zemlju se vežu i prirodni procesi umiranja i raspadanja. Nije slučajno da se u većini kultura mrtvi ukopavaju baš u zemlju. Opet, s tim u vezi umiranje može imati dobre i loše konotacije. Ono po sebi može značiti asketsko uzdizanje, ali i obratno, grešničko otpadanje od ideala čovještva.

Crna

Crna je izgledno najkontraverznija boja, s tim da ona pouzdano nije boja. Crna u fizikalnom smislu predstavlja potpuni nedostatak svjetla, tj. njegove refleksije. Stoga i ne čudi da su joj značenja većinom loša. To je boja smrti i tuge, a vrlo često i boja „sila tame“. Svjetlo je život, a crna se tome protivi.

No, i nije sve tako crno u vezi crne. Crno označava i eleganciju, misleći ovdje na odjeću („crno uvijek prolazi“). Crna znači i tajanstvenost, a tajanstvenost je često ljudima jako privlačna. Ona može značiti i ozbiljnosti kao i odgovornost neke službe. Nije slučajno da suci, svećenici, diplomati i profesori u mnogim kulturama nose crna odijela i odore. Crna je i boja upozorenja. Upravo zbog brojnih negativnih značenja, iza crne odjeće se nerijetko skrivaju i neke nesigurne osobe, a što je osobito često kod mladih i adolescenata. S tim u vezi, crna boja onda može značiti i izgradnju vlastitog mira ili slično tome – smiraj noći.

Slično smeđoj, i crna se može uzimati kao boja zemlje, te poprimiti onda i sva ona značenja koja se vežu uz nju.

Siva

Kao svojevrsnu „svijetlo crnu“ i ovu boju slijede brojna loša značenja. No, siva se uzima i kao izrazito neutralna boja, a kao takva može biti upravo boja neutralnosti i neovisnosti.

Ljubičasta

Ova mješavina plave i crvene boje je u prirodi vrlo rijetka, tako da onda sa sobom nosi i neka vrlo posebna značenja. U stara vremena, dok su sve boje bile prirodnog podrijetla, a već rekosmo da je ova boja u prirodi dosta rijetka, ljubičasta je bila vrlo ekskluzivna i skupa boja rezervirana za bogataše i vladare. S tim je purpur ujedno poprimao i neka negativna značenja, uzimajući tu u obzir poslovičnu raskalašenost i nemoral visokih društvenih krugova. No i sasvim obratno od toga, u zapadnoj kršćanskoj tradiciji se ova boja uzima kao boja pokore, a na Istoku kao boja konekcije sa onim duševnim i božanskim.

Narančasta

Narančasta boja nosi sa sobom energiju crvene i radost žute. To je i citrusna boja, te kao takva obećava zdravlje tijelu i radost nepcu. Na Istoku je vezuju uz kreativnost, kako uz onu radnu i umjetničku tako i uz onu tjelesnu (prokreativnost). No, upravo jer je toliko lijepa i razigrana, u nekim slučajevima može poprimiti i negativna značenja, kao na primjer – agresiju i nekontroliranu strast.

U Sarajevu, 27. 10. 2018.

M. B.

Izvori:

– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb: 2004.

– Color Meaning, Color Wheel Pro – See Color Theory in Action, Izvor: http://www.color-wheel-pro.com/color-meaning.html (Stanje: 27. 10. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

„Prestajem/počinjem … od ponedjeljka“ – odricanje i puni početak

Odricanje je vrlo popularan fenomen. Na području zdravlja i kvalitete života i življenja odricanje je poput religioznog osjećaja. Jedan drugi fenomen koji prati odricanje možemo nazvati punim početkom. Zašto se za fenomen odricanja veže fenomen početka? Ili zašto odricanje mora početi u ponedjeljak, na početku tjedna, a ne recimo u četvrtak? Zašto odricanje mora početi u prvom mjesecu u siječnju, a ne recimo u kolovozu? Zašto odricanje mora početi s prvim datumom nove kalendarske godine, a ne sredinom godine? Zašto odricanje mora početi prvog u mjesecu, a ne sredinom mjeseca? Što se to nalazi u fenomenu početka da odricanje uvijek nastojimo započeti na početku nečega, godine, mjeseca, tjedna, sata?

Fenomen početka koji se vezuje uz odricanje ili poboljšanje kvalitete života, kao recimo kad se netko odriče slatkog pa si zacrta da će to početi prvog u mjesecu a ne sutra, ima nešto privlačno i magično u sebi. Kao da ljudsko biće nastoji oponašati prirodu koja u određenim ritmovima ima određene početke kao što su to godišnja doba, cvjetanje, opadanje lišća.

Fenomen početka ima svoju pozitivnu stranu. Na početku određenog odricanja čovjek se osjeća spreman, vjeruje u sebe, stvara planove kako odricanje provesti do kraja. Pravi tablice, nacrte, zapisuje datume, sate i minute. Prije nego počne s odricanjem, čovjek doživljava neku vrstu ushićenosti pred sam početak. S određenom nervozom dočekuje taj puni početak, taj ponedjeljak, taj prvi datum u mjesecu, tu novu godinu, taj novi sat, taj novi dan. Sva njegova snaga i misao je usmjerena na taj puni početak kada će se konačno početi odricati cigareta, kave, alkohola, ili će konačno početi raditi na sebi, kretati se, trčati, voziti bicikl, ići u teretanu. Svi ovi oblici odricanja i ne bi bili tako privlačni da nije tog neobičnog fenomena punog početka. Stoga puni početak možemo definirati kao napeto i željno iščekivanje početka novog života.

To je najprivlačniji element odricanja, odnosno, najprivlačniji element punog početka na neki prvi dan, mjesec, i godinu jest zamisliti sebe u novom životu i životnom obliku. Zbog toga prvi datum u mjesecu, prvi dan u tjednu i općenito bilo što prvo u ljudskom kalendaru ima gotovo pa magično značenje jer obećava novi i drugačiji život. Zato i možemo razumjeti entuzijazam i pozitivan stav onih koji govore kako od ponedjeljka idu na dijetu, idu na trčanje, prestaju pušiti, kako općenito u ponedjeljak ili prvog siječnja na novu godinu počinju život odricanja od određenih stvari jer se nadaju i vjeruju u jedan novi, drukčiji, ali ipak još uvijek njihov vlastiti život.

Fenomen punog početka ima i svoju negativnu stranu koja se javlja već u ponedjeljak kada se ujutro ne zapali cigareta, ne popije kava, ili neko drugo zadovoljstvo kojega se čovjek odriče. Već prvi dan entuzijazam i pozitivan stav opada jer ponedjeljak ili prvi datum u mjesecu ili nova godina gube svoje magično značenje. Toliko iščekivanja i nervoze da se počne s promjenom na kraju se svede na činjenicu da se taj dan ne razlikuje u bitnom od drugih dana koji imaju doći ili su već prošli. Već tu se javlja opasnost monotonije i dosade koja slabi odricanje i čini ga besmislenim kao i od činjenice da treba tako svaki dan, a svaki dan nije ponedjeljak, nije prvi u mjesecu, nije nova godina. Zapravo čovjeku bi bilo vrlo lako odricati se svaki dan određenih stvari ako bi svaki dan imao to magijsko značenje punog početka, odnosno, ako bi svaki dan bio ponedjeljak, prvi u mjesecu, prvi dan u novoj godini, prvi jutarnji sat, prva jutarnja minuta.

Međutim, jer dan, mjesec i godina brzo gube taj magijski smisao punog početka, i kod čovjeka polako splašnjava želja i volja za odricanjem i promjenom života. Uz ove negativne aspekte početka treba dodati i one trenutke kada se u odricanju popusti i prekrši obećanje dano sebi. Kao kad nakon predviđenih mjesec dana bez slatkiša, nakon tjedan i pol čovjek prekrši obećanje i manično zadovolji svoju potrebu za slatkim. Nakon zadovoljstva nastupa osjećaj razočaranja i određenog gubljenja. Čovjek je na neki način prekršio taj puni početak, taj prvi u mjesecu mu se čini daleko iza njega, ta nova godina je daleko iza, taj ponedjeljak ostao u prošlosti i sada u stanju određene besciljnosti, čovjek ponovno čeka ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi siječnja nove godine kako bi pokušao ponovno započeti proces punog početka.

Ostavljajući po strani sva odricanja i različite razloge zbog kojih se odričemo određenih stvari, postavlja se pitanje što nas tako privlači u tome da odricanje započnemo u ponedjeljak, a ne u srijedu, prvog siječnja, a ne prvog rujna, prvog siječnja nove godine, a ne recimo prvog travnja te iste godine. Što ima tako magično u tome da životna odricanja moramo početi s punim početkom, s ponedjeljkom, sa siječnjem, s prvim datumom u mjesecu i zašto smo tako duboko razočarani kad izdržimo odricanje od ponedjeljka do petka, pa upropastimo sve u subotu? Zašto ne nastavimo u subotu navečer odmah, zašto čekamo ponedjeljak, zašto čekom prvi datum u mjesecu, zašto čekamo novu godinu da nešto započnemo? Zašto nešto ne započnemo u sredini tjedna, u sredini mjeseca i u sredini godine?

Fenomen punog početka je puno više od običnog plana odricanja, puni početak je čovjekova podsvjesna želja za novim, drugačijim i drugim životom. S obzirom da čovjekov život ima samo jedan početak s njegovim rođenjem, razumljivo je da čovjek želi da njegov život bude usklađen s punim početkom odricanja od cigareta, kave i sličnih stvari. Čovjek kao da ima osjećaj da kao što mu život na zemlji počinje jednom i završava jednom rađanjem i umiranjem, želi i da njegovi puni početci odricanja i promijene života počnu samo jednom, a ne bezbroj puta. Zato možda čovjek bira ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi dan nove godine da nešto promijeni, učini, odrekne se jer osjeća da i te stvari poput života može ozbiljno i stvarno započeti samo jednom u životu.

U Sarajevu, 7. 4. 2018.

O. J.

Izvor (foto): www.neradni-dani.com

Moj život je duga!

Jednom davno sve boje svijeta su započele svađu. Svaka je tvrdila da je baš ona najbolja, najvažnija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena reče: „Jasno je da sam ja najvažnija. Ja sam znak života i nade. Izabrana sam za travu, drveće, lišće… Bez mene, uginule bi sve životinje. Bacite pogled na prirodu i vidjet ćete da mene ima najviše.“

Plava ju prekine: „Ti samo misliš na zemlju, ali uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor života, pomoću oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojstvo). Bez mog mira vi biste bili mahnita tijela.“

Žuta se zakikota: „Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smijeh, radost i toplinu u svijet. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Svaki put kada pogledaš suncokret, cijeli svijet počinje se smiješiti… Bez mene ne bi bilo zabave.“

Narančasta je bila sljedeća koja je zasvirala svoju pjesmu: „Ja sam boja snage i zdravlja. Možda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer služim unutrašnjim potrebama ljudskog života. Ja nosim sve najvažnije vitamine. Sjetite se samo mrkve, naranči, dinja, ploda manga… Ja se ne povlačim sve vrijeme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja ljepota toliko blješti da nitko ni na jednu od vas ne pomisli.“

Crvena više nije mogla da izdrži. Viknula je: „Ja sam vladar svih vas, krv života. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruže i maka.“

Purpurna se digla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je s velikom pompom: „Ja sam boja vladanja i moći. Kraljevi, čelnici, vladike – uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slušaju i pokoravaju se.“

Indigo je govorila najtiše od svih, ali vrlo odlučno: „Zamislite mene! Ja sam boja tišine. Jedva da me primijete, ali bez mene sve ste vi suvišne. Ja zračim misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotežu i kontrast, za molitvu i unutrašnji mir.“

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svađa postajala je sve glasnija.

Odjednom bljesnu sjajna bijela svetlost, začuje se grom i prasak.

Poče jaka kiša.

Sve se boje skupiše od straha i stisnuše jedna uz drugu.

Kiša progovori: „Vi, glupe boje, borite se među sobom! Svaka pokušava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i različitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i pođite sa mnom. On će vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da možete živjeti zajedno i u miru. Obećava da je On s vama, znak nade za sutra.“

Nepoznati autor

Psihologija boja je dio psihologije koji proučava emocije i reakcije promatrača na određene boje. Dokazano je da ljudi različito reagiraju na određene boje i da one kod njih izazivaju različite emocionalna stanja, ponašanja i raspoloženja.

Psihologija boja, pored fizioloških reakcija na boje, bavi se i proučavanjem kulturološko-tradicionalnih šablona koji su duboko usađeni u svijest ljudi i koji na različite načine djeluju u različitim krajevima svijeta. Boje u različitim kulturama imaju različit značaj i dok ista boja u jednoj kulturi izaziva jedan, u drugoj izaziva potpuno drugi suprotan psihološki efekt. Tako na primjer, bijela boja u zapadnom svijetu simbolizira nevinost i ceremonijal vjenčanja, a na Dalekom Istoku smrt i sahrane. Žuta se kod Francuza vezuje za ljubomoru, a kod Grka za tugu. Zelena se pak, vezuje za ljubomoru u Americi, a kod nas je sinonim za novac.

Ne smijemo zaobići ni direktne asocijacije kao što su zelena – priroda, plava – nebo, more, žuta – sunce, jesen… Shodno tome, psihologija boja je našla praktičnu primjenu u svakodnevnom životu.

Boje snažno utječu na našu podsvijest i tjeraju nas da reagiramo pozitivno ili negativno, potiču nas na akciju ili nas umiruju.

Našoj podsvijesti dovoljno je svega 90 sekundi da odreagira na date boj, a na webu, obzirom na prosječnu duljinu promatranja, odnosno, zadržavanja posjetitelja na stranici, imamo svega 35 sekundi da promatrač stekne pozitivan utisak. U protivnom, on odlazi.

Psihologija kao znanost boje dijeli u odnosu na njihovu „toplinu“. Tako na primjer u takozvane tople boje spadaju boje bliske crvenoj, narančastoj i žutoj. Ove boje smatraju se aktivnima i uzbuđujućima. Nasuprot navedenim, imamo takozvane hladne boje u koje spadaju plava, ljubičasta i zelena te njima slične nijanse. Ove boje važe za pasivne i umirujuće. Treća podjela boja podrazumijeva grupu takozvanih neutralnih boja u koje spadaju takozvane neboje odnosno crna i bijela i njima pripadajuće nijanse sive.

Jeste li nervozni kad se nalazite u sobi žute boje? Smiruje li vas i opušta plava boja?

Umjetnici i dizajneri interijera shvaćaju kako boje mogu dramatično utjecati na raspoloženje i emocije. Neke boje mogu utjecati na povećanje krvnog tlaka ili ubrzati metabolizam.

Poznato je da se psihologija boja koristi kao terapija. Neke od drevnih kultura, uključujući egipatsku i kinesku, prakticirale su kromoterapiju, odnosno koristile su boje u svrhu liječenja. Kromoterapija se i danas ponekad koristi kao holistički ili alternativni tretman. U ovom tretmanu:

Crvena boja je korištena da stimulira tijelo i duh i poboljša cirkulaciju.

Za žutu se vjerovalo da stimulira živce i pročišćava tijelo.

Narančasta je korištena prilikom liječenja pluća, te u povećanju energije.

Za plavu se smatralo da ublažava bol.

Indigo nijanse su korištene za ublažavanje problema s kožom.

Mnogi psiholozi terapiju bojama promatraju sa skepticizmom i ističu da su navedeni efekti boja preuveličani. Boje također imaju različito značenje u različitim kulturama. Istraživači su dokazali da je efekt boje na promjenu raspoloženja u mnogima slučajevima samo privremena. Plava soba može prvobitno izazvati smirenost, ali osjećaj nestaje nakon određenog vremena.

Studije su pokazale da određene boje imaju utjecaja na kvalitet uratka. Izlaganja studenata crvenoj boji prije ispita pokazalo je da ima negativan utjecaj na to koliko će studenti dobro uraditi ispitni test. Prije izvjesnog vremena, istraživači su otkrili da crvena boja utječe da ljudi reagiraju većom brzinom i snagom, što bi se moglo iskoristiti, na primjer, u atletskim aktivnostima.

Crvena boja je moćna i ima najdulju valnu duljinu svjetlosnog spektra. Može potaknuti snažne fizičke i emocionalne reakcije. Čini se da nam je bliže nego što to zapravo jest i zaokuplja pažnju. Gledanje crvene boje može povećati broj otkucaja srca i ubrzati disanje, što može biti korisno ako trebate malo poticaja. Povezuje se s ljubavlju, toplinom i udobnošću. Smatra se da je to intenzivna ili čak ljuta boja koja izaziva uzbuđenje (Subašić).

Iz ovog razloga je karakteristično da se uvijek najlakše primijeti djevojka odjevena u crvenu, ali također crvena boja nije predviđena za bojenje unutarnjeg prostora za odmor, poput spavaće sobe i dnevnog boravka.

Žuta boja je najteža boja za ljudsko oko koju mozak treba dešifrirati, pa je zabilježeno da previše žute boje može uzrokovati mučninu i glavobolju. Izloženost žutoj boji može potaknuti mentalne aktivnosti i povećati energiju. Primijećeno je da povećava koncentraciju, pa se zato često koristi na bilježnicama. Smatra se veselom i optimističnom bojom. Žuta, također, može uzrokovati anksioznost i manjak samopoštovanja (Subašić).

S toga budimo oprezni s odjevnim kombinacijama koje podrazumijevanju nošenje žute boje. Ukoliko odjenete neki odjevni predmet žute boje, nek to bude samo jedan odjevni predmet, poput neke košulje ili marame, a nikako ne dopustite sebi da na sebi imate sve žute odjevne predmete, jer moguće je da će drugi reagirati pomalo čudno i izbjegavajuće na vas. Također bitno je za unutarnje uređenje životnog prostora koristiti svjetlije nijanse žute boje. Na primjer, ako su zidovi obojani u žutu boju, nek namještaj bude u nekoj kontrastno hladnijoj i tamnijoj boji, kako bi se postigla ravnoteža koja bi našem oku bila primjerenija.

Plava boja se smatra bojom koja umiruje, ali i bojom poslovnog svijeta. Iz tog razloga mnoge sobe su plave, jer je to boja koja pomaže izazvati smirujući učinak kod ljudi. Također, može stvoriti stanje depresije, jer je puno plave boje hladno i tužno. Plava je jedna od najpopularnijih boja, ali je i među najmanje privlačnim kada govorimo o prehrani. Neki programi dijete preporučuju da jedete obroke s plavog tanjura. Plava se rijetko prirodno javlja u hrani, osim kod nekih vrsta voća kao što su borovnice, šljive ili grožđe. Također, pojava plave boje u hrani redovito je znak da je hrana pokvarena. Plava boja, također, snižava puls i tjelesnu temperaturu (Subašić).

Neupitno je trebate li spavaću sobu obojati u plavo. Želite li odmor, nek’ vaše tijelo i duša odmaraju u plavetnilu vaše spavaće sobe. Ukoliko želite ostaviti ozbiljan i poslovan utisak na jako važnom poslovnom sastanku, tamnija boja plave je pun pogodak ili crno-bijela kombinacija poslovnog odijela s nekim kraljevsko plavim modnim detaljom, poput decentnog nakita ili marame.

Zelena boja koja se nalazi u sredini svjetlosnog spektra je popularna u bolnicama, jer stvara okruženje za odgoj i zdravlje. To je zato što ima snažne veze s prirodom. Mnogi simboli i logotipi imaju zelenu kao osnovnu boju. Nakon što je prepoznata kao boja koja simbolizira plodnost, često je korištena na vjenčanjima u petnaestom stoljeću. Najlakša boja za oči stvara umirujući efekt, pa je često korištena u uređenju interijera. Istraživači su ustanovili i da zelena poboljšava vještine čitanja. Neki studenti su otkrili da držanje providnog zelenog papira preko materijala za čitanje poboljšava čitanje i razumijevanje pročitanog (Subašić).

Želite li bolji učinak svog rada ili učenja, što više zelene boje u svojoj radnoj sobi sigurno će vam pomoći. A i sobne biljke zelene boje u tome mnogo pomažu.

Narančasta boja je boja koja se dobiva kombinacijom crvene i žute boje te se smatra toplom i energičnom. Apsolutno nema smirujući efekt te je snažno povezana s ambicijama i novim fazama u životu. U terapiji bojama koristi se za liječenje pluća i za povećanje razine energije. Fiziološki je zabilježeno povećanje protoka krvi u mozgu, što može povećati mentalne aktivnosti. Lako je uočljiv, pa se često koristi na gradilištima ili mjestima gdje postoji opasnost od ozljeda (Subašić).

Ukoliko želite veću želju i bolji učinak pri fizičkoj aktivnosti, poput trčanja, okružite se narančastom bojom. Narančasta trenerka ili obuća stimulirat će vaš mozak za dodatni napor i dati vam više energije.

Ljubičasta boja se rijetko pojavljuje u prirodi. Posjeduje najkraću valnu duljinu u svjetlosnom spektru te potiče meditaciju i duboko razmišljanje kod onih koji ju vide. Kako ju je rijetko pronaći u prirodi, zbog toga je povijesno postala simbol bogatstva i moći (Subašić).

Želite li ostaviti poseban i jak utisak na specijalne goste na večeri, slobodno uz servis za ručavanje postavite salvete ljubičaste boje. Simbol moći će biti neizbježan.

Roze boja ima umirujuće djelovanje pa je korištena u zatvorima kao način smirivanja zatvorenika. No, ta je utjecaj samo kratkog vijeka, jer jednom kada prestanete koristiti ovu boju kao glavni dio svoje okoline njen utjecaj prestaje. Smatra se ženskom bojom koja umiruje i romantična je boja koja označava nježne osjećaje (Subašić).

Ne mora se postaviti pitanje zašto skoro svaka djevojka i životu ima faze kad voli roze boju, pogotovo ako je sretno zaljubljena. Nježni osjećaji i romantika su tad neizostavni u životu svake djevojke.

Za sivu boju se smatra da ima mali ili gotovo nikakav psihološki utjecaj na nas. Poslovna odijela su obično sive boje, a kroz to ju možemo povezati sa samopouzdanjem i samostalnošću. Ukazuje na nedostatak boje i vitalnosti što može uzrokovati depresivna stanja. Također se navodi kao oznaka za vrijeme, početak zimskog sna, jer su dani kraći, a noći dolaze ranije (Subašić).

Sivo poslovno odijelo nikad neće donijeti lošu sreću, ali treba znati i svoj kombinaciji stati u kraj. Za poslovnu ženu siva haljina i žuta marama su pun pogodak za ozbiljno i poslovno shvaćanje od drugih osoba. Monotoniju koju siva boja vremenom može dati, uspješno otklanja neka nježnija nijansa žute boje.

Smeđa boja je jako evolucijski povezana s našim mozgom, jer sugerira da je hrana jestiva ili zrela. Ima snažne veze s prirodom i zemljom, poput zelene, te se smatra drugom najdražom bojom među muškarcima, odmah nakon plave. Povezana je s toplinom i udobnošću, može pomoći ljudima da se osjećaju ugodno i sigurno (Subašić).

Crna boja apsorbira sve boje u svjetlosnom spektru. To svojstvo oduzimanja svjetlosti djeluje prijeteći, pa se zato mnogi ljudi boje tame. Stvara apsolutnu jasnoću kada se koristi u pisanju poruke i postiže dobru ravnotežu s bijelom. Također je najgušća boja i na taj način može dati dojam težine predmetima koji su obojani u crno. Često je korištena u svijetu mode i dizajna zbog efekta sužavanja obima tijela (Subašić).

Bijela je boja totalne reflekcije svjetlosnog spektra. Smatra se čistom i sterilnom pa je popularna boja u medicinskoj struci gdje je sterilnost od najveće važnosti. Također predstavlja neokaljanost i čistoću pa je čest izbor za vjenčane haljine, jer simbolizira djevičanstvo (Subašić).

Albert Einstein je govorio: „Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tаjаnstveno. To je temeljni osjećаj koji stoji u zаmetku svаke nаuke i umjetnosti. Tko gа ne poznаje, tko se ne može čuditi, tko se ne može više diviti, tаj je tаkoreći mrtаv, а njegovo oko ugаšeno.“

Stoga nije ni čudo da se upravo u prirodi čovjek odmara i najljepše i najvrjednije misli i životne odluke se javljaju u prirodnom okruženju i nijansama duge, jer što ima ljepše od sklada boja!?

U Sarajevu, 29. 9. 2015.

B. K.