Autor: Oliver Jurišić

RAZGOVOR

Kapi iz malene vrećice jednolično su kapale u strogom ritmu u malu cjevčicu. Cjevčica se svijala poput zakrivljene šumske staze do smežurane podlaktice. Plava vena pulsirala je ispod kože zalijepljena flasterima koje su pridržavale iglu duboko zarivenu u venu. Aparat je jednolično otkucavao jednolični ton dok su drečave brojke na monitoru pokazivale veliku zelenu liniju koja je ritmično odskakala praveći veliki val svaki put kad bi se čuo piskutavi zvuk aparata. Sijeda kosa bila je neuredno razmještena po licu dok su razbacani pokrivač i zgužvana pidžama ostavljali dojam da ovdje već dugo nitko nije ulazio. Barem nekoliko dana. Ako ne i više.

Dubok udisaj pomjeri cjevčicu koja se svijala prema laktu. Starica otvori oči. Okrene glavu prema prozoru s napola spuštenim roletinama. Vidio se samo sivi zid. Starica duboko udahne. Drugom rukom dohvati neki predmet s dugačkim kablom koji je nestajao ispod kreveta. Pritisne i krevet se pođe pomjerati uz mehaničko zujanje. Krevet se malčice uspravi. Staričino lice bilo je upalo i blijedo, tanka usta pretvorila su se u rez noža, a sive oči bile su duboko uvučene u jagodične kosti, činilo se kao da starica nema oči nego prazne duplje. S malo većim naporom nego inače skloni kosu s čela i obriše ga. Bilo je mokro i znojno, ljepljivo poput smole. Netko pokuca na vrata. Da – promumla starica hrapavim glasom i nakašlje se. Vrata se otvore. U sobu uđe mladić u bijelom mantilu. I kako ste danas – nasmija se i priđe krevetu? Samo čekam umrijeti – bezbojno će starica. Mladić je šutio i nešto gledao oko infuzije i aparata. Pritisnu nekoliko komandi na aparatu. Smijem li malo sjesti s vama – upita on? Zašto ne, ionako već danima nikoga nema – reče starica gledajući tužno u sivi zid kroz prozor. Mladić privuče stolicu do kreveta i sjedne. Starica se okrene i pogleda ga. Ne poznajem vas, vi niste dosad bili – reče ona podozrivo. Ja sam novi doktor, tek sam došao – odvrati on uz osmijeh. Aha – nezainteresirano će starica. Nije bilo potrebe, ionako znam da ću brzo nestati – reče starica. Znam – sućutno će mladić i dodirne joj ruku u koju je bila ubodena infuzija. Starica se nije pomjerala. Nastojim ovih dana sabrati svoj život nešto kao račun na kraju kupnje – progovori starica i okrene se prema njemu. I kakve su cijene – nasmiješi se mladić? Starica se također osmjehne. Bio je simpatičan taj mladi doktor. Svakakve neke su stvari bile visoko procijenjene, a nisu vrijedile ništa i obrnuto, nije bilo fiksnih cijena – osmjehne se starica. Kako ‒ upita on ne puštajući njezinu ruku? Pa recimo kad sam bila na fakultetu upoznala sam jednog krasnog momka s kojim sam mislila da ću dočekati starost i imati obitelj; sav je bio pažljiv, ugodan, pristojan – starica se ponovno osmjehne. I šta je bilo – upita mladić? Mladost – starica će sjetno. Ni jedno nismo bili spremni, a platila sam preveliku cijenu. Trebale su mi godine da se oporavim – reče ona. I dalje – upita mladić? Što dalje – pogleda ga starica? Ima li nešto što ste platili jeftino a dobili jako puno – upita on? Muža – staračka usta joj se razvuku u osmijeh. Upoznala sam ga slučajno, bio mi je odbojan, a na kraju sam se udala za njega i dobila dvije kćerke – nastavi s osmijehom. Uglavnom, nikad ne možeš izračunati što točno i koliko u životu trebaš izvagati i platiti da bi kasnije bio zadovoljan s kupljenim; sve je to poput lutrije – nastavi starica. Život je avantura – prozbori mladić. Na trenutak oboje zašute. Mladić je i dalje držao staričinu ruku. Što je bilo s mužem – prekine šutnju. Umro je prošle godine u jesen – tiho prozbori. Prokleti čovjek rodi se sam i na kraju umre sam, a nitko mu to ne objasni i ne upozori ga ni kad se rađa, ni kada se udaje ni kada djecu rodi – ljutito će starica i stisne mladićevu ruku jače. Možda i nije tako – tiho će mladić sklanjajući joj kosu s čela. Kako nije tako, pogledajte me, imala muža, imala djecu, bila mlada, zdrava, nikad se nisam bavila sabiranjem računa vlastitog života, a vidi me sada!!! Sama, bolesna, umirem, nema djece, muža nema, nitko nema vremena – glasno će starica i zakašlje se. Mladić ustane, podigne joj glavu i dadne joj vode. Ponovno ušute. Tišinu je remetilo staričino uzbuđeno disanje i piskutavi zvuk aparata. Možda se ne rađamo sami i ne umiremo sami – ponovo će mladić. Kad ste se rodili s vama su bili vaša majka, otac, kada ste rasli s vama su bili braća, sestre, školski prijatelji, kada ste se udali s vama je bio vaš muž, vaše kćerke. Možda i niste bili tako sami kako mislite – mirno će mladić. Jesam, sama sam se rodila i sama ću umrijeti, to je sudbina svakog čovjeka pa i mene i vas – nije se dala starica. Okrene glavu. Rekli ste maloprije da pokušavate sabrati životni račun. Kako vam to izgleda, kako se to radi – nastavi on s pitanjem? Starica okrene glavu prema njemu. Pogleda u strop i zamisli se. Ne znam, izgleda poput vožnje cestom dok gledate sve sporedne ceste kojima ste također mogli voziti i onda se okrećete na obje strane i razmišljate kako se neke ceste šire, sigurnije, bolje osvjetljenje, kako su neke mračne, uske, s puno opasnih skretanja i presjecanja. Meni to izgleda kao vožnja jednom cestom koja gleda na bezbroj cesta s obje strane i ne znate kako je mogla vaša vožnja završiti da ste išli nekom drugom – zamišljeno će starica. Ta vožnja nije tako ni loša, samo što jednom kad izabereš cestu ne možeš se vratiti na početak pa izabrati neku drugu. Doduše, s vremena na vrijeme možeš skrenuti malo na drugu, ali se nikad ne možeš vratiti na početak putovanja – nastavi starica. Mogućnosti – reče mladić. Da, život je vožnja cestama s bezbroj mogućnosti od kojih samo jedna postaje stvarna kada je izaberemo – nadoveže se starica. Mladić je i dalje držao njezinu ruku. Je li vam žao zbog vožnje i ceste koju ste izabrali – reče mladić namještajući joj jastuk? Starica ga pogleda. Čudno je to – sjetno će ona okrećući glavu prema prozoru. Koje – upita on? Je li mi žao zbog života kojega sam živjela – pitala je više sebe nego njega? Imala sam dobar život, rekla bih da je bio i ispunjen u onoj mjeri koliko je bilo moguće. Teško da bih izabrala kad bih mogla ga ponovo živjeti da ga živim drugačije … vjerojatno bih izabrala isti život. Mi ljudi smo takvi; biramo sigurne vožnje i dobro osvijetljene ceste ako možemo. Ali… ‒ reče on. Starica ušuti. Ali kad bih mogla izabrati sve bezbrojne vožnje cestom života, ne znam bi li opet na kraju za nečim žalila ili bi mi nešto nedostajalo – reče ona. Kako misliš – nastavi on? Pa recimo ovako – uspravi se. Mladić joj pomogne. Zamislite da sam mogla biti u životu sve što je bilo moguće. Recimo da sam mogla biti poznata glumica, pisac, predsjednica države, majka, supruga. Recimo da sam mogla biti sve ono što sam ikada pomislila ili poželjela biti u životu, ne vidim koji je smisao toga ako bih opet došla na ovo – reče starica  i podigne ruku s iglom u ruci. Mladić je šutio i držao je za ruku. Sad kada razmišljam o životu, zapravo mi se čini besmislenim, jer i ako bih mogla ostvariti bezbroj mogućnosti, sve bi one prestale prije ili kasnije. Mislite neke stvari imaju svoj rok trajanja – reče mladić. Sve ima rok trajanja u životu – starica će mirno. Što ako nešto ne bi imalo rok trajanja – upita mladić i stisne joj ponovno ruku? Što izabrati da nema rok trajanja – upita ga starica? Netko bi izabrao zdravlje, netko život, netko mladost, netko bogatstvo, netko prijateljstvo – nastavi starica. Bilo bi nemoguće odlučiti što izabrati od toga – nastavi ona. Što ako bi se moglo izabrati sve – mladić je pogleda? Kako – starica stisne njegovu ruku? Ljubav – mladić će tiho. Kad sam se udala mislila sam da ta ljubav neće nikada prestati, kad su došla djeca mislila sam da ljubav neće prestati, ali na kraju se sve promijenilo, prestalo i nestalo – reče starica s dozom razočaranja u glasu. Kad sve saberem i oduzmem, isto bi bilo i da sam cijeli život bila sama – nagne glavu i pogleda zid preko puta. Što ako ne bi bilo tako – upita mladić? Je li moguće da ne bude u životu drugačije – uzvrati starica protupitanjem? Možda – reče mladić. I kako bi to izgledalo – upita starica? Mladić zašuti. Zamislite da vozite svim životnim cestama u isto vrijeme i da su sve te ceste stvarne i da sve životne mogućnosti koje zamišljate jesu stvarne i ostvarene. Zamislite da vožnja ne prestaje i da nemate potrebe vraćati se ili žaliti za početkom, jer početka nema. Zamislite da je život vječna vožnja bez početka i kraja gdje nemate potrebu žaliti za propuštenim mogućnostima, jer su sve mogućnosti pred vama ostvarene – nastavi mladić. Da to ne bi bilo loše uopće, ali je nemoguće – rezignirano će starica. Vidjet ćemo – reče mladić. A što s ljubavlju – upita ga starica? Ljubav bi bilo ono što vam omogućuje da vozite svim cestama života, ona bi vas obuhvatila kao dijete, upila bi vas u sebe, ljubav bi bila temelj zbog čega bi bilo moguće da vozite vječno svim cestama života – mladić odvrati. Takav život bio bi zanimljiv – nasmiješi se starica. I ja mislim – mladić se osmjehne i ustane. Starica ga uhvati za ruku. Ostanite još malo – molećivo ga pogleda. Mladić je pomiluje po licu. Moram ići. Ali vidjet ćemo se opet – reče mladić nježno ispuštajući njezinu ruku. Kada – upita ga starica? Uskoro – mladić krene prema izlazu. Kako vam je ime – upita ga starica dok je izlazio? Mladić se okrene i pogleda je. Saznat ćete kada dođe vrijeme za to – izađe i zatvori vrata.

Dvije žene uđu u sobu. Starica je gledala prema prozoru. Starija žena izgledala je poput starice, samo je bila nešto mlađa od nje. Druga je bila jako mlada i ličila je na stariju ženu koja je prilazila krevetu. Starija žena priđe krevetu. Otvorene staričine oči gledale su prema prozoru. Izgledale su kao da nešto željno iščekuju. Starija žena krenu rukom i zatvori staričine oči. Na trenutak sagne glavu i zaplače. Mlađa joj priđe i zagrli je. Starija žena uhvati staričinu mlitavu ruku i poljubi je. Iz ruke ispadne nešto. Mlađa žena se sagne. Bio je to uredno savijen komadić papira. Razmota ga. Uskoro ćeš voziti vječnom cestom ljubavi bez početka i bez kraja. Tvoj anđeo čuvar – pisalo je. Mlađa žena smota papir i vrati ga starici u ruku. Dok je ona vraćala papirić, pored vrata naiđe mladić u bijelom mantilu. Zastane i proviri kroz odškrinuta vrata. Nasmiješi se. Dvije žene se pogledaju u čudu jer im se učinilo da se njihova majka na trenutak  nasmiješila pogledom nekome iza njih. Obje se okrenu prema vratima. Nije bilo nikoga. Pogledaše staricu. Njezine otvorene oči i dalje su gledale prema otvorenom prozoru. Činilo se da se smiješe i nekoga čekaju.

 

U Sarajevu, 26. 3. 2018.

O. J.

PRIČA O NEPOSTOJANJU

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri…

U prostoriju uđe osoba u bijelom liječničkom mantilu. Sjede na metalnu stolicu preko puta. Preklopi ruke i položi ih na sivi stol. Podigne pogled i otvori sivu fasciklu. Ime – upita osoba u bijelom. Osoba Tri podbroj Jedan – odgovori glas. Boja očiju – nastavi osoba u bijelom. Neutralna – odvrati glas. Boja kose – osoba u bijelom spusti pogled. Neutralna – glas bezbojno odvrati. Datum rođenja – nastavi osoba u bijelom. Desete godine Razdoblja Diskriminacije – odvrati glas. Dob – upita. Šezdeseta godina Razdoblja Korektnosti – odvrati glas. Status partnerstva – nastavi. Postojeće – odvrati glas. Ime i prezime partnera – upita osoba u bijelom skidajući naočale. Osoba Dva podbroj Četiri – odvrati glas. Potomci – nastavi. Dva – odvrati glas. Potomak Pet podbroj Sedam i Potomak Dva podbroj Šest – odvrati glas. Zanimanje – upita. Otkrivač – bezbojno će glas. Osoba u bijelom mantilu zastane i podigne pogled. Čast mi je upoznati Otkrivača. Osoba Pet podbroj Tri – ispruži ruku. Osoba Tri Podbroj Jedan uzvrati stiskom. Radite gdje – upita vraćajući ruku da uzme olovku. Ured za Unutarnje Ideje i Misli, odsjek za rano otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora – odvrati Osoba Tri.

Ispričajte mi što se dogodilo sinoć – reče Osoba Pet. Hm – osoba Tri se nakašlje. Zaprimili smo informaciju od člana partnerske zajednice kako jedan partner pokazuje znakove Konfuznog Govora i kako opetovano odbija prihvatiti pomoć Ministarstva za Objektivan Govor kako bi se stanje popravilo. Partner Jedan je kroz nekoliko tjedana obavještavao Ministarstvo kako Partner Dva koristi pred Potomkom Pet i Potomkom Osam zabranjene riječi Konfuznog Govora poput muškarac, žena, otac, majka, sin, kćer, i kako se stanje Partnera Dva s vremenom pogoršalo do te mjere da je Partner Dva u naletu bijesa i ljutnje za sebe izjavio da je muškarac i sve to pred Potomcima Pet i Osam. Partner Dva je hospitaliziran i bit će podvrgnut liječenju od Konfuznog Govora, novom metodom koju je prošle godine odobrilo Ministarstvo Nediskriminacije. Računamo da će kroz nekoliko tjedana liječenja Partner Dva ponovno biti u stanju objektivnog i korektnog uma – mirno obrazloži Osoba Tri.

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri. Mislite nešto kao knjige, glazba, filmovi, predstave gdje se govori jezikom Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Da – kratko odvrati Osoba Tri. U kući nismo pronašli ništa sumnjivo, nikakav trag koji bi nas uputio na koji način i kako je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom – nastavi Osoba Tri. Osoba Pet nabora obrve i upitno pogleda prema Otkrivatelju. Kako mislite nikakav trag – upita i skine naočale i nagne se preko stola? Nema nikakvog traga na koji način je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom. Moguće da je riječ o autoimunom oboljenju, da je um Partnera Dva razvio neku bolest koja nam je nepoznata i da je Konfuzni Govor simptom te bolesti – mirno odgovori Osoba Tri.

Vi ste Otkrivatelji, vi morate znati sve, vi imate pristup informacijama, umovima, mislima, željama, vi morate sve znati i ništa vam ne smije promaknuti, vi ste zaduženi da se takve stvari ne događaju. Ministar Korektnosti bit će jako bijesan kada se ovo iznese na sastanku Odbora za zaštitu Nediskriminacije. Ovo je prvi zabilježeni slučaj koji vam je promaknuo. Zamislite samo gospodine Otkrivatelju koliko će biti potrebno vremena, rada i sredstava da se Partner Jedan i Potomci Pet i Osam vrate u stanje Prvobitne Korektnosti uma i koliko će psiholoških tretmana biti potrebno da ih se izliječi uključujući i korištenje lijekova – ljutio će Osoba Pet, ustajući bijesno od stola i bacajući sivu stolicu od debelo zatamnjeno staklo. Jedino objektivno i logično objašnjenje jest da je Partner Dva razvio neku vrstu čudne bolesti koju dosad nismo susreli i za koju trenutno nemamo adekvatnog tretmana – mirno će Osoba Tri. Da, izgleda da ste u pravu – reče Osoba Pet namještajući stolicu. Pokušavamo s različitim tretmanima od elektrošokova do nekih metoda mučenja, ali zasad nema velikog uspjeha. Partner Dva i dalje tvrdi da je on muškarac. Uzeli smo uzorak njegovog mozga i poslali na detaljnu analizu u Zavod za Podsvijest, možda se ispostavi da je riječ o nekom virusu ili patogenu koji se hrani zdravim stanicama mozga i ostavlja zaražene stanice koje se manifestiraju kao Konfuzni Govor. Mislimo da je u pitanju moždani udar, ali nismo otkrili nikakve ni najmanje promjene u rasporedu neurona i živčanih sinapsi u mozgu Partnera Dva. Sve se čini u najboljem redu što se tiče zdravlja, ali Partner Dva i dalje boluje od Konfuznog Govora. Znam, rečeno mi je već, zato sam i rekao da je Partner Dva na liječenju – mirno će Osoba Tri. Osoba Pet ustane. Ispruži ruku. Svejedno, hvala vam, bila je čast upoznati Otkrivatelja – razvuče usta u osmijeh. Osoba Tri prihvati stisak.

Dakle što se dogodilo, kakve imate informacije – ljutito će Ministar Korektnosti. Osoba Pet u bijelom mantilu se nakašlje i ukratko pročita izvještaj o slučaju Partnera Dva. Svi su zabrinuto slušali. Posebnu zabrinutost što se vidjelo na licima prisutnih izazvala je činjenica što Ured za Unutarnje Ideje i Misli i specijalni Odsjek za otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora nije otkrio bolest kod Partnera Dva, nego su tek nakon nekoliko tjedana i na poziv Partnera Jedan intervenirali. Nakon čitanja izvještaja, Ministar za Potomstvo istakao je važnost pojedinačnog rada s Potomkom Pet i Potomkom Osam u svrhu njihovog liječenja i promatranja radi mogućeg prenošenja zaraze Konfuznog Govora s Partnera Dva. U tu svrhu predložio je odmah da se za Potomka Pet i Potomka Osam osiguraju sredstva iz rezervi kako bi ih se liječilo posebnim pristupom i metodologijom iako je izrazio zabrinutost koju metodu i lijekove primijeniti s obzirom na težinu slučaja.

S kim ste razgovarali o slučaju Partnera Dva – upita Ministar za Kontrolu Rodne Ravnopravnosti? S Osobom Tri koja radi kao Otkrivatelj i koja je radila na slučaju Partnera Dva – odvrati Osoba Pet. I nije vam mogao reći kako je Partner Dva došao u kontakt sa bolešću Konfuznog Govora – nastavi Ministar? Prema njegovom shvaćanju moguće je da je riječ o autoimunoj bolesti koju je Partner Dva razvio i kako nije morao biti nužno u kontaktu sa zaraznim materijalima Konfuznog Govora poput knjiga, filmova, kazališnih predstava – odvrati Osoba Pet. Ali to je nemoguće, svi kontaminirani materijali su ili uništeni ili se strogo čuvaju u posebnom sefu u mom uredu, a ja sef nisam otvorio od trenutka kad je nekoliko kontaminiranih zaraznih predmeta u njega stavljeno – zabrinuto će Ministar Korektnosti. Na kraju krajeva, u sefu je par slika koje prikazuju osobe iz Razdoblja Diskriminacije i ništa više, na jednoj piše ovo je žena, a na jednoj od njih piše ovo je dječak s nekoliko loših ilustracija. To mi se ne čini dovoljno da bi netko razvio takvo patološko stanje kao što je to slučaj kod Partnera Dva – zamišljeno će Ministar.

Pred kraj sastanka dogovoreno je da se stanje Partnera Dva prati izbliza. Zabranjeno je s njim razgovarati i zabranjeno ga je posjećivati. Oni koji rade na njegovom liječenju obvezni su nositi odjela sa slušnom izolacijom kako se ne bi zarazili Konfuznim Govorom. Naređeno je da se Partner Dva prebaci u zvučno izoliranu prostoriju i da se njegove izjave snimaju i prate, ali dozvolu za slušanje njegovih izjava ima samo Ministar Korektnosti i sve izjave Partnera Dva moraju biti predane zapečaćene Ministru Korektnosti.

Osoba Tri, odnosno Otkrivatelj iziđe iz male sive prostorije sa zatamnjenim staklom. U hodniku susretne nekoliko osoba u sivim odijelima i nekoliko u bijelim mantilima. Na izlazu čuvar mu vrati njegove stvari. Sivi kaput, sivi šešir i sivi kišobran. Osoba Tri iziđe na svježi zrak. Okrene se i podigne pogled na natpis iznad velikih ulaznih staklenih vrata. Ministarstvo Korektnosti pisalo je velikim sjajnim i metalnim slovima boje srebra. Iziđe na ulicu i podigne ruku. Naiđe sivi taxi, vozač u sivim hlačama i majici sive boje upita za odredište. Siva ulica broj pet – mirno će Osoba Tri. Osoba Tri gledala je sive zgrade, automobile i ljude, sive bilboarde s različitim porukama. Na jednom bilboardu bili su Osoba Devet i Osoba Sedam, poznati glumci. Ispod njih je stajao slogan: Jednost u mnoštvu i mnoštvo u jednosti, budite dio novog svijeta korektnosti gdje smo svi jedno. Na drugom bilboardu ispod dvije bezbojne sive kugle pisalo je sličnost u različitosti i različitost u sličnosti. Nakon više od pola sata taxi stane pred kućom. Sve kuće u redu bile su iste, s istim izgledom, rasporedom i dvorištem.

Osoba Tri iziđe. Osvrne se oko sebe i pogleda niz ulicu. Jednaki auti, jednaki poštanski sandučići, jednaki nogostupi i ista visina trave u dvorištu. Osoba Tri uđe u kuću. Osoba Dva Podbroj Četiri sjedila je na stolici i zabrinuto gledala u slike koje su prolazile preko displaya malog kućnog tableta. Osoba Tri priđe i sjedne. Osoba Dva ga pogleda zabrinutim pogledom. Zar ništa niste mogli učiniti – upita Osoba Dva pokazujući mu sliku Partnera Dva kojega su vodili okovanog lisicama? Ispod slike je stajao veliki naslov glavnih dnevnih novina: Je li ovo naznaka apokalipse? Partner Dva upotrijebio riječ muškarac što je znak Konfuznog Govora!!! Naslov je nastavljao dalje: Ministarstvo Korektnosti izrazilo duboku zabrinutost slučajem koji je uzburkao Javnost i u priopćenju koje je potpisao Ministar Korektnosti obećalo bespoštednu borbu sa opakom bolešću i izrazilo sigurnost kako ostali građani ne trebaju strahovati, jer je zaraza pod kontrolom, a Partner Dva se dobro oporavlja. Nismo – mirno će Osoba Tri, i baci tablet na krevet. Neko vrijeme su sjedili šutke. Jednostavno nije bilo nikakvih znakova u mislima, idejama, samo je odjednom eksplodiralo – mirno će Osoba Tri. Osoba Dva ustane od stola i ode do vrata koja vode na terasu. Potomak Dva i Potomak Sedam bi se mogli naći u opasnosti ako se ne otkrije kako je do ovog došlo. Zamisli da netko od nas dvoje oboli od Konfuznog Govora i njih zarazi – zabrinuto će Osoba Dva. Znam ‒ mirno će Osoba Tri i ustane. Idem do kupatila pa na spavanje za danas mi je dosta – reče Osoba Tri i iziđe. Osoba Dva gledala je za njim.

Osoba Tri uđe u kupatilo. Zavuče ruku u unutarnji džep sivog kaputa. Izvuče neki predmet. Otrese prašinu s njega. Zrnca prašine ga natjeraju da se nakašlje. Je li sve u redu – čuo se glas Osobe Dva. Jest – glasno će Osoba Tri. Otvori korice i pročita naslov: Ljubav u Doba Kolere. Predmet je zaplijenio kod Partnera Dva prije nego su drugi Otkrivatelji došli. Sjedne pored umivaonika na pod i otvori prvu stranicu. Nekoliko sati kasnije Osoba Tri se uspravi s poda. Ne zna koliko je dugo bio na podu kupatila. Već je bila duboka noć. Upali malo svjetlo iznad noćnog ogledala i pogleda. Ime i prezime – Steve Hunt. Datum rođenja: 20 travnja, 2059. Spol – muškarac. Boja očiju – crna. Boja kose – sijeda. Zanimanje – profesor književnosti. Zaposlenje – Sveučilište Harold Robins – odsjek za srednjovjekovnu englesku književnost. Bračno stanje – oženjen. Supruga – Jane Hunt. Djeca – sin James i kćer Carrie. Steve otvori vrata i priđe vratima spavaće sobe. Jane je spavala dok su James i Carrie spavali na njegovoj strani. Steve se nasmiješi i nečujno zatvori vrata. Vrati se u kupatilo i pogleda svoj izraz. Osoba Tri ga je gledala hladno, bezbojno i mirno, ali Steve nije mogao izdržati više pogled Osobe Tri. Svijetlo u kupatilu se ugasi.

Nekoliko dana kasnije u dnevnim novinama se pojavila vijest kako je Osoba Tri – Otkrivatelj počinila svjesni odlazak u Nepostojanje vješanjem u kupatilu. Nije bilo nikakvih tragova ni znakova kod Osobe Tri da bi tako nešto učinila. U kupatilu nisu pronađeni nikakvi tragovi bolesti Konfuznog Govora čega su se mnogi bojali s obzirom da je Osoba Tri bila u kontaktu s Partnerom Dva tijekom njegova privođenja. Novine su pohvalile objektivnost i korektnost Osobe Dva Podbroj Četiri kao i hrabrost Potomka Dva i Potomka Sedam koji su nakon kraćeg pregleda u Ministarstvu Nediskriminacije pušteni na kućno liječenje kao potpuno zdravi.

Osoba Dva Podbroj Četiri priđe ogledalu. Iznenada se začu kucanje. Sve u redu – upita Potomak Sedam. Da – glasno i mirno će Osoba Dva. Osoba Dva ponovno skrene pogled prema ogledalu. Iz ogledala ju je gledala Jane Hunt, lijevom rukom sklanjala je kosu s čela i gledala bore oko očiju i lica dok je u desnoj ruci držala neki maleni prljavi predmet koji je ličio na neku starudiju nasumično spojenih papira. Tek kad je Osoba Dva prišla bliže ogledalu i pogledala oči vidjelo se da u ruci Jane Hunt drži knjigu na čijim je koricama pisalo Ljubav u doba kolere,  i da na unutarnjoj stranici piše: Za Jane od Stevea, svibanj 2079 najdražoj ženi i supruzi, smislu i svrsi moga života. Osoba Dva pogleda u ogledalo. Jane Hunt nije mogla izdržati pogled Osobe Dva. Susjed s druge strane ulice gledao je kroz prozor u svijetlo u kupatilu. Taman se spremio da ode provjeriti Osobu Dva i Potomke Pet i Sedam, kada se svijetlo u kupatilu odjednom ugasi i cijela ulica ponovno utonu u jednolični mrak.

 

U Sarajevu, 15. 3. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ROD ILI SPOL?

U klasičnoj filozofiji postoji razlika između roda (genus) i vrste (species) i specifične razlike (diferentia specifica). Klasična filozofija smatra da se bit, odnosno, narav ili priroda neke stvari izriče njezinom definicijom. Definicija se izriče jezikom i pojmovima. Definicija je rezultat razumskog promišljanja.

Čovjek i lav  ulaze u općenitiji pojam roda kao što je živo biće, jer oboje jesu živa bića. Ali reći kako su čovjek i lav živa bića ne govori puno o njihovoj biti. U ograničenijem značenju i čovjek i lav su životinja, ali to još ne govori ništa o njihovoj biti. Stoga rod nije izvor definicije nego samo opći pojam. Stoga i rod ne izriče definiciju, a time ni bit ni narav neke stvari ili bića.

Međutim, kad se kaže da je čovjek racionalna životinja, a lav mačka time se označava na neki način bit. Racionalna životinja i mačka nisu stoga rod.  Čovjek je biće obdareno razumom što ga razlikuje od drugih živih bića, dok je lav mačka koja ga razlikuje od drugih vrsta životinja. Na taj način idući od općeg pojma roda dolazi se do vrste kao izvora definicije biti ili naravi neke stvari.

Što je danas rod? Rod je društvena uloga koju čovjek ima u društvu. Uzmimo za primjer društvenu ulogu bankar. Bankar nije definicija čovjeka. Žena, muškarac, bijelac, crnac, svi oni mogu biti bankari i na taj način imati društvenu ulogu. Uzmimo za primjer društvenu ulogu ekonomist. Žena, muškarac, bijelac, crnac svi oni mogu biti ekonomisti. Društvene uloge poput bankar, ekonomist, liječnik, vozač, su ono što se u klasičnoj filozofiji naziva pojmom rod, oni su opći pojmovi u kojega se mogu uklopiti i muškarci i žene, i bijelci i kršćani i muslimani jer ima bankara koji su muškarci, ima ih koji su žene, ima ih koji su bijele ili crne boje kože… Temeljna stvar kod bankara i ekonomista i liječnika jest što te društvene uloge ne izriču bit čovjeka, nego samo njegovu ulogu u društvu i kao takve ne služe tome da se izrekne čovjekova narav ili bit.

Što je spol? Jednostavno, spol je gledano očima klasične filozofije dio definicije koju se definira kao racionalnu životinju, odnosno čovjeka. Stoga se može reći kako je diferentia specifica (specifična razlika)  čovjeka kao razumnog bića to da je on ili muškarac ili žena. Ovdje je važno paziti na upotrebu jezika. Jer ako se kaže za čovjeka da se dijeli na muško i žensko, ili na mužjake i ženke onda se čovjek neće razlikovati od životinja bilo koje vrste jer i druge životinjske vrste imaju muško i žensko, odnosno mužjake i ženke.

Stoga reći kako je žena racionalno biće ili kako je muškarac racionalno biće znači izreći definiciju koja ima dvije oznake. O racionalnom biću i o ženi i o muškarcu. Možemo stoga reći kako je opći pojam recimo čovjek, a vrsta je muškarac ili žena. Stoga muškarac i žena nisu rod. Zato jer je čovjek kao racionalno biće općenitiji pojam od muškarca ili žene jer su i muškarci i žene racionalna bića, odnosno čovjek. Stoga ako kažemo žena je racionalno biće, izrekli smo definiciju žene, njezinu narav, odnosno bit.

Ako ovo primijenimo na društvene uloge i kažemo – recimo – da je netko bankar, nismo izrekli bit ili narav neke osobe jer biti bankar nije bit i narav čovjeka jer ima ljudi koji nisu bankari, ali su po svojoj naravi racionalna bića, odnosno ljudi. Međutim, ako kažemo da je netko muškarac ili žena time nismo izrekli društvenu ulogu čovjeka, nego njegovu bit i narav koja je određena spolnim karakteristikama, zbog toga spol nije društvena uloga, nego dio definicije čovjeka, odnosno odnosi se na čovjekovu bit ili narav.

Što je problem? Problem je postavljanje roda ne kao općeg pojma, nego kao definicije biti ili naravi čovjeka. Naime, prema ovom stavu bankar, ekonomist, vozač, liječnik bile bi definicije biti ili čovjekove naravi, dok narav i bit čovjeka označena njegovom spolnošću ne bi igrala nikakvu ulogu u njegovom definiranju.

U nemogućnosti da se uklone spolne karakteristike muškarca i žene jer spadaju na njihovu ljudsku narav, pristupilo se radije jezičnom uklanjanju pojmova. Prema klasičnoj filozofiji jezični pojam u definiciji izriče bit stvari. Stoga ako netko iznese tvrdnju ovo je muškarac i ovo je žena, time izriče diferentiu specificu unutar samih ljudskih bića. Muškarac i žena po svojoj naravi jesu muškarac odnosno žena. Odnosno, muškarac i žena nisu rodovi. Jer se pojam muškarca ne može svesti pod pojam žene i obrnuto jer muškarac i žena nisu opći pojmovi roda.

Prvo uklanjanje jezičnih pojmova zahvatilo je ona područja koja po svojoj naravi pripadaju prirodno muškarcu i ženi, a to su jezični pojmovi otac, majka, muž, žena. Jer daljnja diferentia specifica muškarca jest otac upravo jer je muškarac. Isto vrijedi i za ženu. Njezina diferentia specifica u odnosu na muškarca jest biti majka upravo jer je žena. Očito je da ovi pojmovi ne mogu biti neutralni u smislu definicija jer se njima izriče donekle bit ili narav stvari. Stoga biti otac, majka, nisu društvene uloge nego spadaju u definiciju naravi muškarca ili žene.

Pojmovi poput roditelj jedan i roditelj dva, partner jedan i partner dva dopuštaju konverziju definicija pa roditelj jedan može biti bilo otac ili majka, pa samim time bilo muškarac ili žena, ili partner jedan ili partner dva mogu biti bilo muškarac bilo žena. Uvođenjem novih jezičnih pojmova brišu se definicije kojima se izriče narav neke stvari ili bića. Ako pokušate zamisliti sljedeću podjelu stvari su jasne.

Recimo, ako krenemo od pojma živo biće, pa idemo do pojma životinja, pa do pojma racionalna životinja, pa do pojma, muškarac, otac, muž dobijemo pregled naravi ili biti koja ide od roda kao najopćenitijeg pojma i spušta se do specifične razlike u odnosu na ženu. Jer žena s muškarcem dijeli rod u smislu općeg pojma jer je ona živo biće, životinja, racionalna životinja, žena, majka. Na taj način se dolazi do razlike između muškarca i žene koja nije razlika u općem pojmu roda, nego u naravi ili biti. Naime, i muškarac i žena su živa bića, životinje, racionalne životinje u čemu se ne razlikuju u smislu naravi, ali se u daljnjoj podjeli u smislu definicije i naravi razlikuju kao muškarac i kao žena na temelju spola. Stoga nije pogrešno reći kako pojam muškarac, otac, muž i žena, majka, supruga izriču narav bića i narav prirodnih odnosa, a ne društvene uloge. A taj odnos naravi je moguć jer postoji spol kao specifična i bitna razlika između muškarca i žene. Stoga muškarac, žena, otac, majka, muž, supruga s gledišta ove podjele nisu društvene uloge nego izriču biti ili narav muškarca i žene.

Sljedeća podjela bila bi sljedeća. Recimo, krenemo od pojma živo biće, idemo do pojma životinja, pa do pojma racionalna životinja i onda nastavljamo bankar, roditelj jedan, partner jedan. Dolazimo do zanimljive stvari. Rod i spol prate jedno drugo sve do pojma racionalna životinja. Stoga je logično da oni koji govore o rodu o čovjeku govore kao o racionalnoj životinji kao i oni koji govore o spolu. Nitko dakle ne dvoji da je čovjek razumno biće.

Međutim, kada se govori o rodu briše se diferentia specifica spola i prestaje jezična upotreba pojmova muškarac, otac, muž, žena, majka, supruga i uvode se pojmovi bankar, roditelj jedan, partner jedan. Stoga pojmovi bankar, roditelj jedan, partner jedan jesu definicijski neutralni i stoga ostaju u kategoriji roda koja se i dalje može dijeliti u beskonačno. Jer ako se polazi od pojmova kao što su bankar, roditelj jedan, partner jedan oni su zapravo najopćenitiji pojmovi koji ne izriču nikakvu definiciju, niti se dijele prema vrsti i specifičnoj razlici čime se brišu pojmovi kojima se definira narav stvari i bića kao što je u slučaju čovjeka riječ o pojmovima muškarac, žena, otac, majka. Pojmove poput muškarac, muž, otac i žena, supruga, majka se ne može dijeliti jer oni izriču narav. Pojmove živo biće, bankar, ekonomist, liječnik, roditelj jedan, partner jedan se može dijeliti u beskonačno jer ne izriču narav ili bit.

Iz toga razloga zastupnici koncepta roda inzistiraju isključivo na jednoj stvari, a to je uvođenje novih jezičnih pojmova i brisanje drugih jezičnih pojmova jer brisanjem jezičnog pojma briše se definicija, a brisanjem definicije se briše narav ili bit same stvari ili bića. Tvrditi kako je rod društvena uloga znači tvrditi kako se stvari i bića mogu definirati pomoću pojma roda (genus) bez potrebe da se tom definiranju dodaju vrsta (species) i specifična razlika (diferentia specifica).

Odnosno, ako kažete živo biće, životinja, racionalna životinja, bankar je (rod – genus) partner jedan (rod-genus) i roditelj dva (rod – genus) djeteta tri (rod – genus) time ste izrekli kako postoji društvena uloga koja se naziva partnerstvo i zajedništvo (rod – genus). Zastupnici roda tvrde da ovo izriče definiciju ili narav ljudskog bića.

Ako kažete živo biće, životinja, racionalna životinja, muškarac (diferentia specifica) je suprug  (diferentia specifica) žene (diferentia specifica) i otac dječaka (diferentia specifica) time ste izrekli da postoji narav stvari ili bit stvari koja se koja se naziva brak, odnosno obitelj (diferentia specifica). Zastupnici spola tvrde da ovo izriče narav ljudskog bića.

Stoga partnerstvom i zajedništvom može se definirati bilo što bez obzira na sadržaj ili sastav onih koji su u partnerstvu i zajedništvu jer je partnerstvo i zajedništvo rod, društvena uloga koja ne predstavlja narav ili bit nekog odnosa. S druge strane, brakom i obitelji može se definirati samo ono što proizlazi iz specifične razlike između muškarca i žene a zove se brak odnosno obitelj. Brak i obitelj su termini kojim se izriče narav ili bit odnosa, a ne njihova društvena uloga. Tu se nalazi i temeljna razlika između termina poput partnerstvo i zajedništvo na jednoj strani i termina obitelj i brak na drugoj strani. Jer termini bankar, roditelj jedan, partner jedan, zajedništvo, partnerstvo su termini roda koji ne označavaju naravi osoba i odnosa nego samo njihove društvene uloge. U tom smislu može se reći rod je društvena uloga, ali ne predstavlja narav osobe i narav odnosa između osoba. Termini muškarac, žena, otac, majka, muž, supruga, obitelj, brak su termini spola koji ne označavaju isključivo društvenu ulogu, nego narav osoba i narav ili bit njihovih odnosa. Temeljni postupak zastupnika roda kao društvene uloge je definiranje roda kao izričaja naravi ili biti bilo osobe bilo njihovog odnosa, a taj proces definiranja roda ide kroz promjenu jezične terminologije napose jezičnih termina brak i obitelj i definiranje spola ne kao čovjekove naravi ili biti, nego kao društvene uloge. Odnosno, spol je na neki način dio čovjekove biti ili naravi, za teoriju roda spol je društvena uloga potpuno odvojena od spola, i na taj se način otvara prostor za brisanje jezičnih termina muškarac i žena i uvođenje jezičnih termina u budućnosti poput recimo osoba jedan i osoba dva. Koncept rodne neutralnosti je koncept koji proizlazi iz jezika i orijentira se na ponajviše na promjenu jezičnih definicija pojmova jer se promjenom definicije samog pojma mijenja njegovo značenje, sadržaj i narav što konceptu rodne neutralnosti neće promaknuti kada se uskoro bude uz roditelj jedan i roditelj dva definiralo osoba jedan i osoba dva umjesto muškarac i žena kao što se jezičnom promjenom za istospolne zajednice i partnerstva počelo koristiti termine brak odnosno obitelj. Stoga u raspravama o pitanju roda ne treba zaboraviti važnost jezika, jer prema misli jednog filozofa „jezik je kuća bitka“, odnosno jezik izriče narav i bit stvari.

 

U Sarajevu, 8. 3. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Birokracija

Birokracija je samopokrenuti mehanizam bezlične mase ljudi. Birokracija je poput vječnog kotača, jednom pokrenuta, nikada se ne može zaustaviti. Biti uvučen u birokraciju je poput vječnog vraćanja istog, kada uđete unutra nemate nikakav osjećaj da se igdje krećete, osjećate se kao da stojite na početku dok se vječni kotač birokracije vrti oko vas.

Vječni krug birokracije vas polako ali strpljivo melje poput žvrnja i to ne bi ni bio problem da vas samelje i pretvori u prah. Ali žrvanj birokracije vas ne može samljeti zbog toga jer imate dušu i taj žrvanj lagano i mučno melje vašu dušu dok ne postane prozirna. Ne može umrijeti, ali je toliko samljevena da niste više sigurni je li vaša duša još uvijek s vama. Birokrat s dušom je pogreška u vječnom kotaču birokracije. Bez birokrata s dušom nekad bi se čovjek doslovce ubio znajući da to neće zaustaviti vječni kotač koji se kreće potpuno odvojeno od čovjekove volje, slobode i njegovih zahtjeva.

Birokracija je jedini kotač kojega ni katastrofe ni kataklizme ne mogu zaustaviti ni pokrenuti. Birokracija egzistira odvojeno od čovjeka i čovječanstva kao vječni dokaz da je i čovjek sposoban za stvaranje vječnih i nepromjenjivih stvari. Jednom uvučen u vječni kotač, čovjek prestaje biti čovjekom. Kao birokrat postaje jedna od beskonačnih točaka u tom nepreglednom mehanizmu vječnog kretanja, kao biće potrebno nekog birokratskog posla postaje jedna od beskrajnih točaka koju birokracija vrti i uvlači u svoje središte dok ga potpuno ne samelje do te razine da se čovjek vuče kroz kotač birokracije kao avet ili prikaza kroz carstvo mrtvih.

Grčka mitologija govori o rijeci Stiks koju svaka duša prelazi kada iz carstva živih prelazi u carstvo mrtvih. Birokracija je vječna rijeka Stiks bez izvora i bez ušća. I kao što je lađar na rijeci Stiks prevozio duše u carstvo mrtvih, birokrat je lađar koji prevozi čovjeka kroz nepregledno more papira, zahtjeva, odjava, prijava, ovjerenih kopija i originala. Dok duše mrtvih gledaju u rijeci Stiks duše preminulih, čovjek u birokratskoj rijeci Stiks gleda more papira. Na ulazu u Pakao talijanskog književnika Dantea stoji natpis kako svi koji ulaze trebaju ostaviti nadu, takav natpis, iako nevidljiv, nalazi se na ulazu u općinu, sud, banku, CIPS, MUP. Svi vi koji ulazite u općinu ostavite nadu da imate sve potrebne papire za ono zbog čega ste došli!!! Pa ako i kod Dantea postoji nada jer se put nastavlja prema drugim mjestima vječnosti, u općini nema nade jednom kada u nju uđete. Iz nje se opet vraćate na početak, na taj nevidljivi natpis na ulazu u općinu: ostavi svaku nadu ti koji u općinu ulaziš!!! Tako birokracija postaje jedna vrsta papirnog pakla, bez mogućnosti da doživite papirno čistilište, a kamoli papirni birokratski raj. Rijetko ili nikad čujete rečenicu koja vam dopušta ulaz u birokratski raj: u redu je, imate sve potrebne papire!!!

Tako birokracija postaje neka vrsta morbidnog čistilišta, vježbanja u strpljivosti i gubljenju živaca, kontroli stresa i psihoza, čišćenje kroz koje kada prođete izgubite svaki osjećaj za radost kada konačno doživite birokratski raj u obliku posjedovanja svih potrebnih originala ili ovjerenih kopija gdje udarac pečata nepoznatom rukom na svu silu papira doslovce znači spasenje, prelazak Stiksa i konačan počinak u carstvu birokratskog raja. Sve su rjeđi oni koji žive u birokratskom raju, gotovo da ne postoje, o njima uglavnom slušamo u pričama i legendama kao da slušamo o herojima, junacima.

I zaista tko je nakon birokratskog čistilišta dospio pomoću svetog pečata iz općine ili suda konačno u birokratski raj za nas je poput poluboga, mitskog Herkula koji je izvršio sve tražene zadatke prije nego bude prepušten u carstvo bogova. Oni koji su konačno dočekali da ih vječni kotač birokracije pečatom na ovjerenoj kopiji konačno oslobodi Tantalovih muka i Sizifovog posla još uvijek u nevjerici sa svog božanskog Olimpa promatraju nas obične smrtnike kako se mučimo dok uživaju u božanskom nektaru koji je obično u formi pečata općinskog suda, pečata banke, studentske referade, ali i tad još uvijek u strahu i nevjerici da ih je vječni kotač birokracije pustio u carstvo živih i carstvo bogova. A to se obično događa jer se nađe birokrat koji ima dušu. U vječnom kotaču birokracije birokrat s dušom je istinski i pravi spasitelj.

 

U Sarajevu, 5. 3. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

O barbarinu

Zamišljamo barbarina kao bradatog krupnog čovjeka koji ručno rađenim kopljem probada neku egzotičnu životinju. Zamišljamo ga kako se ženi udvara pomoću toljage, udara je u glavu, tovari kao vreću na sebe i nosi u svoju spilju. Zamišljamo ga kao primitivca koji živi u spilji ili jazbini gdje oko vatre mumlja i krklja nerazgovjetne zvukove. Zamišljamo ga kao izvornu životinju sposobnu samo za lov, ubijanje i razmnožavanje.

Osjećamo ponekad nostalgiju što ne možemo biti kao taj izvorni barbarin oslobođeni socijalnih, političkih i tolikih drugih okova, krivo nam je ponekad što nismo Rousseauov plemeniti divljak. Osjećamo ponekad prijezir prema tom plemenitom divljaku, jer smo za razliku od njega životinju naučili kupiti u hladnjaku trgovine. Naš stav prema plemenitom divljaku je mješavina nostalgije i prezira želje da se u isto vrijeme bude i divlji, ali i civiliziran. Tako smo se recimo dosjetili nečega što se zove safari. Ne probadamo kopljem životinju, ali je rado ustrijelimo, fotografiramo se pored nje i dijelimo. Time želimo u sebi probuditi tog plemenitog divljaka, želimo osjetiti nostalgiju, ali jer preziremo plemenitog divljaka, životinju ustrijelimo puškom, a ne ganjamo je kopljem.

Preziremo plemenitog divljaka i njegov način života pogotovo njegovu spilju ili brlog. Ali zbog nostalgije za njim izgradimo vikendicu negdje u planini ili u šumi. Vikendica je podsjetnik da smo nostalgični za plemenitim divljakom. Preziremo njegovo mumljanje i neartikulirane zvukove, ali smo suviše nostalgični za njim, pa smo izmislili jezik. I dok preziremo njegove zvukove, mi jezikom pokazujemo kako nam nedostaje taj plemeniti divljak i njegovi neartikulirani glasovi, vrištanje i kreveljenje.

Preziremo njegovo udvaranje ženi toljagom, ali smo previše nostalgični za njim, pa smo izmislili stotine načina kako loviti žene i umanjivati njihovo dostojanstvo. Tu i tamo ima onih koji još uvijek koriste toljagu kao sredstvo osvajanja. Preziremo njegovo primitivno korištenje vatre, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili struju da nam svijetli umjesto vatre. Preziremo njegov mir negdje u nekoj šumi punoj zelenila gdje mirno živi u svojoj spilji, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili terapeute na čijim krevetima i u čijim ordinacijama potiho ispovijedamo da nam nedostaje taj plemeniti divljak i njegova jednostavnost.

Preziremo njegov način ratovanja, njegova primitivna oružja za borbu, ali smo previše nostalgični za njim, pa smo izmislili puno više oružja kojim ratujemo i ubijamo jedni druge. Preziremo njegovu divlju i nesputanu prirodu, ali smo nostalgični za njim, pa smo izmislili rat kao oblik vlastitog divljaštva, gdje možemo biti divlji i u skladu s prirodom i našom iskonskom potrebom da u sebi osjetimo da smo mi taj plemeniti divljak, pa ubijamo, palimo, silujemo, uništavamo i to na milijune i milijune i u velikim razmjerima. Preziremo ga i nazivamo barbarinom, a njegovo vrijeme barbarskim.

Ali je on bio istinski plemeniti divljak. Ako je i lovio kopljem životinju, lovio ju je da se prehrani, a ne da je muči i da se nad njom iživljava. Ako se udvarao ženi toljagom, nije ju uvijek koristio kao sredstvo uvjeravanja dok danas šaka, šamar, udarac, zlostavljanje služe kao sredstvo uvjeravanja i to ne samo jednom nego mjesecima, pa i godinama. Ako je izgovarao neartikulirane glasove, to su bili glasovi sreće, ushita, čuđenja, dok danas jezik služi za potvaranje, ogovaranje, psovanje, vrijeđanje. Ako je i imao skromnu spilju, to je bilo da se sakrije od zime, kiše, divljih životinja i da zaštiti svoju obitelj, dok danas gradimo da drugi vide kako imamo i da nam zavide.

Ako je i ratovao, to je bilo skromno i u malim razmjerima i to samo ako mora da sebe zaštiti ili da si osigura hranu, dok danas ratujemo ciljano da prodamo oružje i da zaradimo novac i da ubijamo jedni druge, jer se mrzimo iz dna duše. Preziremo plemenitog divljaka i nazivamo ga barbarinom. Svojim ratovima, oružjima, zlostavljanjima, ubijanjima, uništavanjem, obezvrjeđivanjem, vrijeđanjem, psovanjem mi smo samo divljaci i barbari, on je bio plemeniti barbarin i plemeniti divljak za razliku od nas i mi njemu ne nedostajemo uopće, jer smo dokazali smo samo divljaci i barbari za razliku od njega.

 

U Sarajevu, 26. 2. 2018.

O. J.

O povijesti

Kako se događa prijelaz s činjenice do vrijednosnog suda o toj istoj činjenici? Na temelju čega se od činjenice kako sat prikazuje vrijeme i kako je točno toliko i toliko sati dođe do tvrdnje kako je taj isti sat lijep? Kako se činjenični opis stvari pretvara u vrijednosne sudove o tim istim stvarima? Kako se od činjenice da je ta i ta osoba toliko stara dolazi do vrijednosnog suda kako je ta ista osoba zla ili dobra?

Povijest je općenito znanost o činjenicama, znanost o prošlosti kada prošlost postane dovoljno činjeničan i objektivan materijal za opisivanje. Povijest bi po svojoj naravi bila bestrasna, hladna i objektivna disciplina proučavanja prošlosti bez želje da se prošlost vrijednosno ocjeni kao dobra ili loša prošlost. Kad bi tako bilo, onda povijesni događaji ne bi bili ništa drugo nego slijed činjenica prema kojima se ne treba i ne smije imati nikakav stav osim pukog nabrajanja prošlih događaja. Na taj bi način bilo koji povijesni događaj bio jednak bilo kojem povijesnom događaju bez izuzetka. Pojava Hitlera bila bi jednaka otkriću penicilina. Međutim, nitko ne prihvaća takav stav prema ova dva povijesna događaja, nego jedan događaj kvalificira kao zlo, a drugi kao dobro. Ali na temelju čega?

Promatrajući same povijesne događaje oni ne bi smjeli uključivati bilo kakve vrijednosne kvalifikacije bez obzira na njihove povijesne ishode koji se danas razumijevaju kao dobri ili zli. Nemogućnost da se svi povijesni događaji jednostavno stave na traku vremena poput uniformnog slijeda ljudske povijesti bez vrednovanja na neki način pokazuje da povijest nije samo znanost o činjenicama. Ona je vrijednosna znanost. Slijedom toga, povjesničar nije samo istraživač činjenica, nego je vrijednosni sudac vremena koje je prošlo, prošlosti koja se dogodila. Kako se događa prijelaz od povijesti kao puke činjenične faktografije prema povijesti kao vrijednosne znanosti? Na koji način povijesne činjenice poput Hitlera i penicilina postaju vrijednosni sudovi o jednom vremenu, razdoblju, čovjeku, grupi, naciji?

Termin predrasuda ima izrazito negativno značenje. Riječ je o vrijednosnom sudu koji svoje uporište nema u činjenicama nego se iznosi kao plod neznanja o određenoj stvarnosti kao kad se za čovjeka kaže u vrijednosnom smislu kako je zao ili dobar bez da se činjenično o njemu nešto zna. Njemački filozof Gadamer je svojevremeno govorio o predsudovima, a možemo reći predrasudama koje su nužne za ispravnu spoznaju činjenica i donošenje vrijednosnih sudova. Ti predsudovi ili predrasude bili su konteksti poznavanja i znanja drugih elemenata neke činjenice prije nego se činjenicom ozbiljno pozabavimo. Te predrasude uključuju znanje o jeziku, kulturi, književnosti, religiji prije nego se neka povijesna činjenica istraži.

S obzirom da nikada nije moguće do kraja objektivno formirati predrasude prije nego pođemo istraživati određenu povijesnu činjenicu, ostaje uvijek barem mali dio predrasuda i predsudova koje su isključivo subjektivne. Povjesničar je čovjek predsudova ili predrasuda i u onoj mjeri koliko je objektivno i znanstveno sposoban utemeljiti predrasude ili predsudove o nekoj povijesnoj činjenici to će manje sama činjenica biti prepuštena njegovim subjektivnim predrasudama. U onom trenutku kada subjektivni predsudovi ili predrasude povjesničara prevagnu nad objektivnim i znanstvenim gadamerovskim predsudovima o nekoj povijesnoj činjenici formira se vrijednosni sud, odnosno, puka povijesna činjenica postaje nešto zlo ili dobro, ovisno kako se gleda.

Ovo pokazuje da povjesničar nije samo objektivni istraživač i vrijednosni sudac nego ponajviše pokazuje da je povjesničar predsudac povijesnih događaja, jer svim njegovim istraživanjima prethodi temeljni predsud ili predrasuda, a to je vrijednost i metafizički sud kako postoji dobro i postoji zlo. Nijedan povjesničar ne može umaći tome temeljnom predsudu, jer tumačenjem povijesnih činjenica iz prošlosti koje naziva dobrim ili zlim pokazuje postojanje tog predsuda.

Za primjer možemo uzeti jugoslavenski komunizam i Josipa Broza Tita, jer je to uvijek aktualna činjenica koja iz činjeničnog prijelazi u vrijednosno. Zašto reći kako je Josip Broz Tito bio dobar ili zao? Zar nije dovoljno iznijeti činjenicu kako je postojao bez vrijednosnog suđenja. U odgovoru na ovo pitanje postoje tri vrste odgovora i stoga tri vrste povjesničara i tri načina shvaćanja povijesti.

Prvi odgovor je kako je dovoljna činjenica kako je Josip Broz Tito postojao bez ikakvih vrijednosnih sudova. Povjesničar ovog tipa odbacuje uglavnom gadamerovske predsudove kao potrebne za shvaćanje povijesnih činjenica, a odbacuje i vrijednosno metafizički predsud o postojanju dobra i zla. Povijest se shvaća kao puki slijed događaja gdje i činjenica Hitlera i penicilina nemaju nikakvu vrijednosnu ulogu niti se vrijednosno određuju, nego se samo činjenično nabrajaju. Ovakvu povijest možemo nazvati objektivnom ili činjeničnom znanošću u punom smislu.

Drugi odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa može reći kako je Josip Broz Tito bio dobar, kako je njegovo vladanje bilo dobro. I tu će upotrijebiti različite gadamerovske predsudove kao što je recimo stanje ekonomije, bankarskog sustava u vrijeme Josipa Broza Tita. Neke predsudove će isključiti možda religiju, politička prava, višestranačje, demokracija i umjesto njih će dodati subjektivne predsudove.

Treći odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa će reći kako je Josip Broz Tito bio zao, kako je komunistički sustav bio diktatorski, represivan, a kao predsudove će koristiti religiju, politička prava, politička zatvaranja i ubojstva, i može umjesto stanja ekonomije dodati svoje subjektivne predsudove. Ova dva povjesničara su djelomično subjektivni povjesničari, a za njih povijest nije objektivna znanost u punom smislu, nego dio njezine znanstvenosti sačinjavaju vrijednosni sudovi o činjenicama i osobama iz povijesti.

Ova se povijest može opisati kao vrijednosna znanost, jer iz činjenica pravi prijelaz u vrijednosne sudove o tim istim činjenicama. Pitanje koje se nameće jest kako se događa prijelaz od činjenice kako je postojao Josip Broz Tito to vrijednosnog suda kako je on bio dobar ili zao? Jedno od mogućih objašnjenja jest temeljni predsud, vrijednosno metafizička tvrdnja kako postoji dobro i postoji zlo. S obzirom da povijest kao objektivna znanost u punom smislu ne raspolaže ovim metafizičkim predsudom o dobru i zlu, jer ona samo tvrdi kako je Josip Broz Tito povijesna osoba koja je postojala i ništa više, ona služi kao instrument vrijednosnoj povijesti, ona je predsud ili predrasuda one povijesti koja o činjenicama i osobama govori kao o dobrima i zlima.

Povjesničar stoga objektivnu povijest koristi kao predrasudu ili predsud za formiranje i izricanje vrijednosnih sudova o povijesnim događajima i osobama, a to znači da svaki povjesničar koji sebe smatra vrijednosnim sucem priznaje barem nesvjesno postojanje dobra i zla kao predrasude ili predsuda koji je njegova temeljna i polazna točka u istraživanju.

A vrijednosni sud o postojanju dobra i zla nije činjenični odnosno faktografski sud nego metafizički i moralni sud. Prijeporno pitanje što je povijest je i pitanje koje određuje sudbinu i život bilo kojeg povjesničara i svih činjenica koje istražuje jer nije isto ako je povijest samo činjenična znanost ili vrijednosna znanost, odnosno, nije isto činjenica da je postojao Josip Broz Tito i vrijednosni sud kako je bio dobar ili zao, odnosno, činjenična i vrijednosna povijest nisu iste znanosti, jer jedna se trudi ostati na razini faktografije i bezličnog nabrajanja, druga se više bavi metafizikom i moralom povijesnih činjenica i osoba.

Za jednu dobro i zlo ne postoje, za drugu dobro i zlo su temelj razumijevanja povijesti, ovisi o povjesničaru tko pobjeđuje u njegovim istraživanjima dobro ili zlo zato je povjesničar i metafizičar i moralist koji prošle generacije i stoljeća određuje kao dobre i zle stvarajući na taj način nove predrasude i predsudove za buduće naraštaje i nije svejedno kako povjesničar kao vrijednosni sudac sudi. Ponekad nažalost povjesničar nije svjestan da je ujedno vrijednosni sudac i mjerilo dobra i zla koje se tek treba i ima dogoditi, nego misli da je samo faktografski nabrajač pukih činjenica u čemu se uvelike vara, jer povijest nije objektivna nego vrijednosna znanost.

 

U Sarajevu, 26. 2. 2018.

O. J.

JUDA

Iškariot je bio malo mjesto uz rimski garnizon. Od kako sam prvi put otvorio oči, u mene je ušao osjećaj mržnje prema okupatorima. Mrzio sam sve što je imalo veze s Rimom. Njihovu moć, raskoš, vojsku, orla koji se ponosno isticao na njihovim zastavama, njihove kohorte, njihove mačeve, koplja i štitove.

Prvi put sam susreo rimskog vojnika kao dječak od sedam godina. Vraćao sam se s ocem Benjaminom iz polja. Bilo je vrijeme proljetne žetve usjeva. Umoran i gladan nosio sam očev srp u rukama, dok je otac na leđima nosio snop svježe požnjevene pšenice. Sunce se polako spuštalo prema brdu na zapadu iza kojeg se nalazio veliki grad Jeruzalem. Maštao sam o odlasku u Jeruzalem. Čuo sam priče o njegovoj veličini i ljepoti. Škiljeći na sunce koje je ugodno grijalo moje lice nisam primijetio siluetu koja nam je dolazila u susret. Otac stane. Skine zavežljaj. Pogledam u smjeru u prema kojem se otac okrenuo. U susret nam je dolazio visok čovjek. Plašt mu se lagano vijorio na vjetru. Na glavi je imao željeznu kacigu pričvršćenu kožnim pojasom ispod njegova vrata. Uz njegovo bedro ljuljao se kratak mač s velikom drškom o pojasu. Stranac zastane i pruži ruku mome ocu. Otac se nasmije i uzvrati pozdrav. Rukuju se i zagrle. Rimski vojnik grlio se s mojim ocem. Mržnja me prožme i prema ocu i prema tom vojniku. Vojnik razmjeni nekoliko riječi s ocem na aramejskom. Pogleda me, osmjehne se i dodirne mi kuštravu crnu kosu teškom i ispucalom rukom. Izmaknem se. Otac me u čudu pogleda. Rimski vojnik nije obraćao posebnu pozornost na moj potez. Kasnije upitam oca zašto se rukovao i zagrlio s tim vojnikom. Otac mi objasni da se vojnik zove Poncije Pilat i da je zapovjednik garnizona i da su već godinama moj otac i on prijatelji i da zapovjednik pomaže našem mjestu tako što smanjuje poreze i ne uzima sve što je propisano oko usjeva i stoke, nego dosta ostavlja i nama da možemo živjeti. Očevo svjedočanstvo o rimskom zapovjedniku nije promijenilo moj osjećaj mržnje prema okupatorima. Štoviše, moja mržnja je rasla sa spoznajom da ovisimo o milosrđu čovjeka koji nas je okupirao i koji ima vlast nad nama. Ocu to izgleda nije smetalo. Svake subote išao bi u sinagogu na molitvu i vraćao se. I ja sam išao s njim. Nezadovoljan, gledao sam gomilu staraca s bradama i pokojeg mladog čovjeka kako čitaju Toru i tumače Božji zakon. Rabin koji bi nakon čitanja govorio o pročitanom nikada nije spominjao rimske okupatore i borbu protiv njih. Govorio je kako će Jahve izbaviti svoj narod i kako obećani Mesija uskoro dolazi.

Negdje u dječačkoj dobi kada sam imao trinaest godina, u Iškariot je došao novi zapovjednik garnizona. Poncije Pilat s kojim je otac gajio prijateljstvo premješten je. Novi zapovjednik garnizona rimski general bio je ambiciozan, zao i pokvaren. Uskoro je u Iškariotu počelo ponestajati hrane, porezi su narasli i postalo je nepodnošljivo živjeti pod teškim nametima. Jer sam navršio propisanu dob, bilo mi je dopušteno samostalno pohađati subotom sinagogu. Jedne subote rabin je tumačio redak iz proroka Izaije o Sluzi Božjem ističući kako se moramo nadati, jer Mesija uskoro dolazi. Prožet bolom i ljutnjom ustanem i optužim rabina da zavodi stanovnike Iškariota i da se protiv rimskog okupatora i novog zapovjednika garnizona moramo boriti, osvojiti garnizon i njih protjerati. Jedan od starijih stanovnika Iškariota Ruben, koji je uvijek sjedio na desnoj strani iza hramskog svijećnjaka, oštro me ukori kao mladog i neobuzdanog. Još se nekoliko starijih javi optužujući me za mladost i sirovost koreći pri tom i moga oca što me pušta da sam dolazim i govorim na subotnjem bogoslužju. Ljutit i povrijeđen iziđem iz sinagoge. Što izlapjeli starci znaju o slobodi i želji da se bude slobodan? Zatvoreni kao ptice u kavezu boje se razmišljati o slobodi, svijetu bez kaveza, zato radije biraju da ostanu zatvoreni. Otac me ukori zbog ponašanja prema starijima i zabrani mi ubuduće ići u sinagogu bez njega ili nekoga starijeg da me prati. Od te subote prestadoh ići na bogoslužje. Dok bi većina muškaraca Iškariota subotom molili u sinagogi, ostajao bih kod kuće razmišljajući o Mesiji koji je trebao doći. Zamišljao sam velikog vojskovođu koji će nas osloboditi rimskog biča i mrskog i pokvarenog zapovjednika garnizona. Noću bih sanjao potoke rimske krvi koje je Mesija pobio svojim mačem. Zamišljao sam kako mi Mesija pruža mač da odsiječem glavu rimskom generalu koji je mučio i otimao našu zemlju, usjeve i vodu. S ocem sam se sve češće prepirao oko toga. Otac je bio pobožan i ponizan Židov koji je vjerovao u dolazak Mesije koji će osloboditi naš narod od ropstva. Smatrao je da ne trebamo činiti ništa. Trebamo čekati.

Vrijeme je prolazilo. Sve više sam shvaćao da u Iškariotu živi grupica preplašenih ljudi koji se ne usude ustati i boriti za svoja prava i svoju slobodu. Najviše što su činili jest što su subotom u sinagogi molili za strpljenje i šutke davali sve što bi teškom mukom stekli rimskom satrapu. Prezirao sam ih. Prezirao sam njihov kukavičluk i poniznost, prezirao sam svoga oca i njegovo strpljivo čekanje koje mi je više ličilo na bunilo čovjeka koji čeka utopiju da se ostvari, nego na stvarni pogled čovjeka koji se mora ako treba i silom usprotiviti vlasti koja ga je tlačila. Godinama se prijezir u meni skupljao i prema mojim sumještanima, i prema ocu i prema rimskoj vlasti.

Jedne jeseni kroz selo naiđe skupina pobunjenika i napadnu garnizon. Iako su bili poraženi s nekoliko ubijenih i ranjenih, krišom noću uzmem veliki očev bodež za klanje i pobjegnem s njima prema Jeruzalemu. Sviđali su mi se. Zvali su se bodežari ili sjekači. Bila je to mala skupina mladih muškaraca koja je povremeno napadala rimske stražarske kule i rimske vojnike. Njihov vođa zvao se kao i ja Juda. Bio je visok, krupan i plećat sjajnih crnih očiju. Kad bi govorio protiv Rimljana i kako ih trebamo ubijati, oči bi mu luđački sjale od zanosa. Bili smo zaneseni njegovim nastupima i govorima. Smatrao sam da bi on mogao biti Mesija i bio sam spreman položiti život za njega. Uskoro se o nama pročulo. Počeli su nam pristupati i drugi Židovi iz drugih mjesta oko Jeruzalema i širom Galileje. Uskoro smo postali veliki pokret od nekoliko stotina naoružanih muškaraca. Jednom nakon nekoliko mjeseci uspješnih napada na rimske vojnike i stražarske kule Rimljani nam postave zasjedu. Okruže nas i napadnu. Pobiju nekoliko stotina muškaraca. Nas stotinjak zajedno s Judom zarobe. Odvedu nas u Jeruzalem. Judu odmah pogube na gradskom trgu odsijecanjem glave. Ostale strpaju u tamnice.

Nekoliko tjedana proveo sam u tamnici. Jednog dana u moju tamnicu uđe rimski zapovjednik. Odmah prepoznah Poncija Pilata nekadašnjeg zapovjednika garnizona u Iškariotu i prijatelja mog oca. Reče mi kako se u Galileji pojavio neki čovjek kojega narod zove Mesijom i da spasim život ponudi mi da se priključim pokretu tog Mesije i izvijestim ga o svemu. Koliko god sam prezirao i mrzio rimsku vlast znao sam da nemam izlaza. Pristanem obećavajući sebi da ću jednog dana kad sve prođe sam Pilatu odsjeći glavu. Rimski vojnici mi skinu okove i izvedu me van. Dadnu mi upute gdje trebam ići i zavežljaj hrane i nešto novaca u maloj kožnoj kesi. Uputim se prema vanjskim zidinama Jeruzalema. Nekoliko dana hodao sam kuda su me uputili rimski vojnici. Konačno nakon četiri dana stignem do jednog malog mjesta nekoliko kilometara udaljenog od Jeruzalema. Na ulazu u selo pored bunara susretnem nekoliko muškaraca. Sjedili su u krug. U sredini je sjedio čovjek i nešto govorio. Zastanem. Bilo ih je jedanaest. On je bio dvanaesti. Zastane. Svi usmjere pogled prema meni. Čovjek u sredini upita me kako se zovem i odakle sam. Rekoh mu. Upita me bi li ostavio sve i pošao za njim. Htjedoh reći da me rimski upravitelj Pilat prijatelj mog oca poslao da uhodim nekoga tko se predstavlja Mesijom. Prešutim. Nešto je bilo u njemu što me odmah privuklo i opčinilo kao da sam bio zaljubljen. Poslije tolikog vremena osmjehnem se i bez osjećaja prijezira i mržnje sjednem s ostalima na travu. Nazva me Judom Iškariotskim. Upoznah i druge. Petar, Ivan, Andrija, Matej, Tadej… On se zvao Isus i kako sam čuo od onih koji su ga pratili bio je iz Nazareta. Nazaret je bio blizu Iškariota. Nazvah ga Isus Nazarećanin. Svidjelo mu se. Nakon razgovora, ostali se upute u mjesto. Mene uzme za ruku i odvede ma stranu. Dade mi veliku kožnu kesu punu novaca i reče mi da ću biti zadužen za hranu. Imao je pogled poput sanjara koji ide za nečim velikim, činilo se dok mi je govorio za kesu i hranu da uopće ne misli o tome, nego da su mu misli negdje drugo. Dadne mi kesu i ode za ostalima. Krenem za njim. Nekoliko sati je ostao u tom mjestu. Govorio im je o kraljevstvu, ljubavi, milosrđu. U jednom trenutku doveli su pred njega čovjeka koji je imao usahlu ruku. On zagrli tog čovjeka nešto mu prošapće na uho i odmakne se. Čovjek ispruži ruku. Bila je zdrava. Uzvik oduševljenja se prolomi kroz okupljeno mnoštvo. I sam ostanem osupnut. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da je to bio trik koji je smislio u dogovoru s nekim iz sela. Tada reče ljudima da ušute. I poče im govoriti o dobrima i lošima, o jarcima i ovcama, o lijevima i desnima. Mnoštvo je opčinjeno slušalo. Nitko nije treptao, protestirao, gotovo se činilo kao da gledam zamrznutu sliku na kojoj se nitko ne pomjera dok njegov glas kroz sliku čini da ljudi odjednom postaju živi. Njegov glas je bio blag, smiren i melodičan. Govorio je aramejski, ali kao da je govorio aramejski koji je jedino njemu bio poznat i kojega nitko drugi nije poznavao osim njega. Bio sam opčinjen načinom na koji je govorio. Tu večer smjestili smo se na maloj uzvišici izvan naselja. Skupio nas je u krug. Tumačio nam je sve što je taj dan govorio mnoštvu. Nakon toga odmakne se od nas nasamo. Nisam mogao odoljeti znatiželji, pa mu priđem i upitam ga tko je on i je li on Mesija? Osmjehne se i ništa ne reče.

Dani i tjedni su prolazili. Hodali smo Galilejom uzduž i poprijeko. Propovijedao je i činio čudesa. Nakon nekoliko tjedana shvatim da je on taj kome me Pilat poslao da izvidim tko je i da mu javim. Jednog dana dok smo boravili u blizini Jeruzalema, krišom pošaljem poruku Pilatu o Isusu Nazarećaninu. Bio sam razočaran jer to nije bio Mesija kojeg sam očekivao i kojeg sam sanjao kao dječak. Bio je putujući sanjar sa skupinom istomišljenika koji su živjeli izvan stvarnosti. Nisam želio Mesiju koji govori o milosrđu, ljubavi, grijesima i oproštenju. Želio sam Mesiju koji će mačem pobiti mrske Rimljane, ali i sve one koji su s Rimljanima surađivali. Na moju žalost on je činio suprotno. Ne samo da je među njegovim sljedbenicama bio meni mrski carinik Matej, nego je i ljudima govorio kako treba ljubiti one koji nas progone i opraštati im. Počeo sam sve više prezirati i njega i njegovu putujuću skupinu. Udaljio sam se od njega iako sam stalno bio s njim. Prezirao sam njegovu blagost, njegov sanjarski pogled i njegovu fanatičnu vjeru. Počeo sam ga mrziti, jer je zavodio narod da bude pokoran i da se uzda u spasenje od Boga. Bio je gori od mog oca i staraca iz Iškariota koji su iščekivali Mesiju. Uskoro se pročulo o njemu. Počeli su ga mrziti i tražiti i Židovi i Rimljani. Rimljani, jer je bio faktor nestabilnosti i u onako nemirnoj pokrajini, a Židovi, jer su ga smatrali opasnim za religijski poredak. Posebno Veliki svećenik. Zato smo se počeli skrivati. Nestalo je onog prvotnog oduševljenja kod ostalih. I on sam je govorio kako će ga ubiti. Ostali njegovi učenici počeli su polako sumnjati u njega. Kad bi se povukao nasamo, sjedili bi i raspravljali. Počeli su sumnjati u njega, u ono što je govorio i u njegovo zdravlje. Bio sam mudriji od većine od njih, jer sam davno shvatio da ovo ne vodi ničemu i da ćemo svi na kraju stradati. Govorio sam ostalima da se trebamo skloniti od njega. Neki su se kolebali, neki su bili za, neki su odbijali napustiti ga. On sam, uglavnom je šutio i sve češće se povlačio u samoću. Više s nama nije govorio, tek tu i tamo ako bi nešto trebalo učiniti. Uskoro je ostalo opasno bilo gdje pojaviti se. U dosluhu s Pilatom, Veliki svećenik mi se javi. Obeća da će nas ostale sve poštedjeti ako ga predamo. Izložim to ostalima. Neki odmah pristanu. Neki su se premišljali. Petar se usprotivi i nazva me izdajicom i kukavicom.

Jednu večer sjedili smo za večerom. Govorio nam je o svojoj smrti, muci koja je pred njim. Tada progovori o uskrsnuću. Svi smo ga u čudu pogledali. Pomislih u sebi da je stvarno poludio i da ga se trebamo što prije riješiti jer ćemo zbog njega izgubiti glavu. Umoči kruh i pruži mi. S pogledom prijezira uzmem kruh i pogledam ga. U mojim očima se zrcalio prijezir, nevjera i podsmijeh prema čovjeku koji je tvrdio da je Mesija. Ponosno ga pogledam u oči nijemo mu govoreći da sam od početka znao da od njega i cijelog ovog veselog društva neće biti ništa, za nekoliko dana kada njega uhvate i ubiju.

Međutim, njegov pogled je bio drugačiji i kao da je u meni nešto izronilo iz dubine mojeg bića. Pogledom mi je govorio da sve zna, ne zato što mu je netko rekao, nego je njegov pogled prodirao duboko u mene i sjekao me na najtanje dijelove i žile. Pogled mu je sjekao moj um, srce, savjest, moju dušu. Svojim pogledom rasjekao je moje biće do temelja. Tada je iz mene izronilo nešto nepoznato, skriveno duboko u meni i to nešto se usprotivi njegovu pogledu i pogleda s mržnjom i ohološću u njega. On je i dalje šutio i gledao i njegov pogled je prestao biti obično gledanje u oči drugog čovjeka, on je gledao moju dušu kao da je drži u rukama poput predmeta okrećući je na sve moguće strane kako ništa ne bi ostalo skriveno njegovom pogledu.

Obuzme me neobičan i nepoznat strah. Bio je to pogled nekoga tko nije s ovog svijeta. Skrenem pogled. On se nagne prema meni i reče mi da pozdravim Pilata i Velikog svećenika i da učinim brzo ono što trebam učiniti. Drugi se zbunjeno okrenuše prema nama dvojici ne shvaćajući što se događa. Ustanem. Pogledam ga još jednom. Ostanem preneražen. Njegov pogled je gorio neobičnim plamenom. Kao da sam jedini u tom trenutku znao i shvatio da preda mnom stoji Mesija kojega idem izdati Pilatu i Velikom svećeniku. Rastrojen iziđem vani u noć dok je ono što se u meni probudilo pod njegovim pogledom govorilo da je za mene oproštenje vječno zatvoreno.

Nemajući hrabrosti ući natrag i ponovno susresti njegov pogled, saberem se i odlučnim korakom krenem prema Jeruzalemu dok je nešto u meni i dalje tutnjalo poput bijesne oluje koju više nisam mogao kontrolirati i koja me potpuno obuzela govoreći mi kako čovjeku poput mene koji od malena prezire i mrzi nijedan pogled ljubavi i milosrđa više ne može pomoći i da je bolje da požurim, jer Poncije Pilat i Veliki svećenik s nestrpljenjem iščekuju moj dolazak.

 

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.

Ljevičar u raljama religije

U zoru marksizma ljevičar je bio znanstvenik, na zalazu marksizma postao je religiozni fanatik. Razmišljajući o nužnosti hegelovske smjene između teze i antiteze, ljevičar je došao na ideju da filozofiju svede na socijalnu znanost o ekonomiji imajući pred očima nužnost kao princip kojim će predviđati sva buduća događanja. Ljevičar je smatrao da je konačno pronašao ključ povijesti, znanstvenu teoriju svega, tajnu postanka i nestanka svijeta. Ljevičar svoj put nije počeo kako se misli kao filozof, sociolog, ekonomist, radnik. Svoj put počeo je kao znanstvenik.

Proučavajući povijest čovječanstva „otkrio“ je temeljni zakon cjelokupne stvarnosti. Teoretski je primijenio otkriveni zakon na stvarnost predviđajući nekoliko važnih budućih stvari, od kojih je svakako bila najvažnija eshatološka dimenzija te budućnosti, utopija. Ne dovodeći u pitanje vlastite znanstvene zaključke i utopiju je predvidio kao znanstvenu činjenicu. Sve se imalo odigrati po strogom zakonu nužnosti. Trebalo je samo sačekati da se stvarnost prilagodi znanstvenim predviđanjima. Međutim, u nekim dijelovima stvarnost se odbila prilagoditi ljevičaru kao znanstveniku. Ljevičar je stoga prvo pokušao neprilagođene dijelove stvarnosti prilagoditi znanosti i znanstvenim predviđanjima budućnosti. Prilagodba znanstvenom predviđanju imala je za posljedicu privid kako se predviđanja ostvaruju prema već prethodno dokazanim znanstvenim postavkama ljevičara. Društvo bez klasa, bez nepravde, bez religije, bez siromašnih i bogatih, iako je prilagodba nekim znanstvenim postavkama išla prije svega na silu, se polako približavalo obrisima i zacrtanom idealu, utopiji kao znanstveno predviđenoj konačnici ljevičara znanstvenika. Međutim, tijekom prilagodbe stvarnosti znanstvenim pretpostavkama marksizma ljevičar je čini se prije nego neki drugi uvidio da prilagodba stvarnosti neće moći biti identična znanstvenoj postavci utopije kao objektivne i stvarne činjenice u budućnosti. Stoga je pristupio modificiranju svog znanstvenog istraživanja stvarnosti i predviđanja budućnosti. Modificiranje je trebalo objasniti kako je ljevičar znanstvenik krivo predvidio budući razvoj stvarnosti i kako nije došlo do stvaranja utopije kao stvarnog svijeta. Ljevičar znanstvenik je na raspolaganju imao nekoliko objašnjenja koja su uglavnom iz njegove vlastite perspektive neznanstvena, ali su bila korisna i morala su se (zlo)upotrijebiti.

Prvo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na klasu koja je bila u temelju njegovog znanstvenog predviđanja. Radnici. Ističući kako je radnička klasa zapravo neobrazovana masa ljudi koja ne razumije znanost, nego je riječ o površnoj, podloj i zloj klasi, ljevičar znanstvenik se našao u nezgodnoj situaciji, jer nije mogao znanstveno objasniti na koji način radnička klasa od dobre, podložne i marljive klase postaje podla, zla i pokvarena. Nije bilo nužnosti koja bi ljevičaru znanstveniku objasnila taj proces, jer ga je on htio objasniti znanstveno.

Drugo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na čovjeka pojedinca ističući kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali svejedno čovjek postavlja zahtjeve koji su nematerijalni kao što su ideje, misli, želje. Opet ljevičar znanstvenik nema načina kako objasniti kako se materijalni čovjek odjednom pretvara u čovjeka koji ima duh, dušu i um, jer nije bilo nužnosti koja bi znanstveno objasnila kako se ovaj proces dogodio i događa.

Treće modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na „klasne neprijatelje“ smatrajući da je „klasni neprijatelj“ rješenje znanstvene zbrke u koju je upao. S obzirom da je ljevičar znanstvenik teza, a „klasni neprijatelj“ antiteza predviđalo se da će konačno zakonom nužnosti dođi sinteza. Međutim, znanstveno predviđanje je na kraju otišlo u sasvim suprotnom smjeru. Ljevičar znanstvenik nije doživio sintezu u sukobu s „antitezom“, nego je sam postao „antiteza“, odnosno, dogodilo se da je ljevičar znanstvenik postao religiozni fanatik.

Olako se zapostavlja ideja kako je marksizam zapravo bio znanstvena teorija, a ljevičar je sebe prvotno smatrao znanstvenikom koji predviđa budućnost po strogom znanstvenom kriteriju. S obzirom da je i znanstvena teorija, a i sam znanstvenik podbacili u svojim predviđanjima, došlo je do paradoksalne promjene u kojoj je ljevičar postao religiozni fanatik, i to je promjena koju ljevičar znanstvenik nije mogao predvidjeti.

Ljevičar kao religiozni fanatik vjeruje još uvijek u utopiju kao buduću stvarnu činjenicu, ali više nema znanstvenog govora o njoj, nego je ona postala predmet vjere, prave religiozne vjere. Ljevičar, kao religiozni fanatik, još uvijek vjeruje kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali to više ne dokazuje znanstveno, nego religioznom vjerom, vjeruje u to. Ljevičar kao religiozni fanatik još uvijek vjeruje u besklasno društvo bez bogatih i siromašnih, ali više ne predviđa znanstveno kad se to društvo ima ostvariti, nego religiozno u njega vjeruje, iščekuje. Ljevičar kao religiozni fanatik više ne vjeruje u vlastitu znanost, ali grčevito vjeruje u religiozni eshatologiju budućeg svijeta i stvarnosti. To se dogodilo na zalazu marksizma.

Tako je ljevičar sastavljen od dva dijela ljevičara znanstvenika i religioznog fanatika. S obzirom da ljevičar znanstvenik i ljevičar religiozni fanatik zajedno egzistiraju, postavlja se pitanje kako je to moguće? Moguće je ako postoji nešto što ujedinjuje ta dva pola. Postoji nekoliko stvari koje ujedinjuju ove dvije naoko nespojive stvari. Na prvom mjestu treba spomenuti koncept fašizma. Ovdje nije riječ o onom fašizmu koji je počinio strašna zlodjela nad čovječanstvom. Ovdje je riječ o fašizmu koji je za ljevičara u isto vrijeme i znanstvena činjenica i predmet religioznog vjerovanja. Ljevičar s jedne strane znanstveno predviđa da će fašizam u skoroj budućnosti biti stvarna činjenica i u isto vrijeme religioznim fanatizmom govori o fašizmu kao budućoj stvarnosti. Na taj način mirno koegzistiraju znanost i religija koje ujedinjuju i znanstveno predviđanje i religiozne osjećaje straha i tjeskobe pred budućim. Međutim, ljevičar nema nikakvih znanstvenih instrumenata za ono što predviđa, tako da on na kraju zapravo religiozno vjeruje u dolazak fašizma dok u isto vrijeme nastoji objektivno i znanstveno predvidjeti njegov dolazak. Na taj način fašizam postaje zapravo objekt religioznog obožavanja samog ljevičara, a to je nešto što ljevičar nije mogao znanstveno predvidjeti. Na drugom mjestu treba spomenuti napuštanje koncepta radničke klase i općenito radnika iz razloga što znanstveno predviđena besklasna utopija se nije ostvarila. Iz tog razloga ljevičar se prema radnicima i njihovim pravima odnosi s ravnodušnošću religioznog čovjeka prema božanstvu u smislu, tu su i postoje, ali nas ne zanima više. Na trećem mjestu ljevičar se prilagodio i priklonio danas različitim konceptima „otvorenog društva“ zastupajući religioznim žarom određene društvene pojave bez da ih znanstveno potvrđuje ili predviđa. Zato je danas ljevičar više borac za prava homoseksualaca, rodne teorije i istospolne zajednice negoli za radnike, ekonomiju i socijalno pravedno društvo, jer se ove prve stvarnosti mogu zastupati i braniti s religioznim žarom, a ne nužnim znanstvenim predviđanjem i znanstvenim pretpostavkama zbog čega je ljevičar danas više religiozni fanatik negoli uvjereni marksistički znanstvenik koji nastoji objektivno i po mogućnosti znanstveno predvidjeti određene ekonomske i sociološke promjene. Ljevičaru se dogodilo nešto što znanstveno nije mogao predvidjeti, od znanstvene teze koja je po svojoj nužnosti morala imati antitezu i „klasnog neprijatelja“ u obliku neznanstvenosti i religije, on se na kraju pretvorio u vlastitog „klasnog neprijatelja“ i svoju vlastitu antitezu, jer svojim religioznim žarom brani ona područja stvarnosti koja nisu zapravo znanstvena, zato je ljevičar danas prisutan na skupu podrške LGBT-a, ali ga nikad nema na protestu radnika u traženju njihovih radničkih prava. Bilo je moguće predvidjeti da će jednog dana ljevičar znanstvenik postati ljevičar religiozni fanatik, jedino on nije mogao tako nešto predvidjeti iako je na početku smatrao da je otkrio univerzalni zakon povijesti i stvarnosti koji se kreće prema znanstveno utvrđenim predviđanjima, što se na kraju ispostavilo ne kao znanstveno dokaziva teza, nego više kao religiozno obožavajuća iluzija.

 

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.

Križni put

Tanko pleteno uže duboko se zarezalo u moja zapešća. Osjećao sam tu i tamo toplinu na vrhovima prstiju. Gubio sam osjećaj u rukama. Od umora sam jedva stajao. Napuklo rebro probadalo je moja pluća žestokom boli svaki put kad bih udahnuo. Osjećao sam hladnoću. Vezanih ruku, bos, omotan u grubi plašt rimskog vojnika stajao sam i slušao gubavca kojega sam izliječio kako govori velikom svećeniku o meni. Nije bilo u njegovim očima povjerenja kad je onomad u Jeruzalemu stao pred mene i molio da ga ozdravim. Oči su mu bile ispunjene mješavinom straha, lukavosti, proračunatosti i pohlepe. Ljudske oči. Prijevarne i prijetvorne. Jednom su me molile, a sada su me prezirale očekujući nagradu za svoju rabotu. Nekada gubavac, a sada čist čovjek govorio je o meni i protiv mene.

Veliki svećenik ustade i priđe mi. Vidjelo se da me želi nešto pitati, pogled mu je gorio zluradom znatiželjom. Upita me. Šutio sam. Upita me ponovo. Stražar koji je stajao do mene udari me drškom mača u rebra. Bol propara pluća, izgubim dah i srušim se. Priđe drugi stražar. Usprave me. Pluća su pulsirala od boli. Povraćalo mi se i gubio sam svijest na trenutke. Okrenem se i pogledam stražara koji me udario. Njegov pogled bio je prijeziran. Iako sam ozdravio njegovu kćerku, sada me je promatrao kao posljednjeg nitkova. Nije imao takav pogled kada me je sreo u jednom malom selu blizu Jerihona. Pogled mu je bio drugačiji. Veliki svećenik se vrati na sudačku stolicu. Svečano ustane. Ustanu i drugi članovi Vijeća. Bol u rebrima se pojačavala. Izrekne presudu i odluči da me pošalje Upravitelju da presudu potvrdi.

Do Upraviteljeva dvora bilo je nekoliko stotina metara. Nekoliko puta sam pao i onesvijestio se od bolova. Uz niski kameni zid prema dvoru stajalo je nekoliko žena i muškaraca koji su podrugljivo vikali. Jedan muškarac uzme sa zemlje kamen i baci ga na mene. Kamen me pogodi u glavu. Srušim se. Stražari me svezanog usprave. Oštra zrna pijeska sjekla su moje bose tabane. Stražar me gurnu da krenem naprijed. Teškom mukom pokušam pružiti korak. Krajičkom oka pogledam čovjeka koji je bacio kamen na mene. Podrugljivo me  i slavodobitno gledao. Sjećam ga se. Iz njega sam istjerao zloduha i poslao ga u krdo u svinja. Stražar me još jednom gurnu. Krenem naprijed.

Upraviteljev dvor bio je na blagoj uzvišici. Morao sam se popeti stepenicama. Hladnoća izlizanog kamena godila je mojim krvavim tabanima iza kojih je ostajao krvav trag. Upravitelj je sjedio na mramornom prijestolju. Pored njega stajala je žena. Žena skrenu pogled s mene. Upravitelj me pogleda s nelagodom u očima vidjevši kako izgledam u rimskom plaštu i s krunom na glavi od krutog bodljikavog granja koje se duboko zarilo u moje čelo i potiljak. Naredi da se kruna i plašt skinu s mene. Ogrnu me običnom haljinom iz dva dijela. Krunu se ne usudiše skinuti. Čim su počeli, neopisiv bol prošao je kroz mene i opet se onesvijestim. Poliju me vodom. Na mramornom podu ostadoše pomiješani krv i voda. Kruna ostade na mojoj glavi.

Upravitelj priđe. Upita me jesam li kralj, revolucionar, kriminalac? Šutio sam. Upravitelj me pogleda s visoka. Njegove oči prezrivo i cinično se zagledaju u mene. Reče kako ima svu moć i može učiniti sa mnom što hoće. Šutio sam. Nakon nekoliko minuta moje uporne šutnje izvedu me na trijem pred skupinu od dvadesetak ljudi. Vikali su i galamili. Upravitelj sjede na visoku stolicu. Digne ruku i rulja ušuti. Pored mene je stajao neki čovjek. Lice mu je bilo pokriveno gustom bradom i prljavom kosom. Ljutitim i gnjevnim pogledom gledao je oko sebe. Onda pogleda prema meni i pljunu mi u lice. Upravitelj ustade. Žena koja je stajala maloprije unutra proviri iza debelog zastora. Pogled joj je bio preplašen. Nešto šapnu sluzi. Sluga priđe Upravitelju. Upravitelj ustane i uđe unutra. Tada netko iz rulje povika i baci kamen prema meni. Kamen me pogodi u prsa. Rulja se priključi vikom i galamom. Spazim ženu u rulji. Pogledom punim mržnje gledala je prema meni i pokazivala prstom u mene. Sjetim se njenog pogleda. Bio je drugačiji. Pun straha, šoka i neizrecive sreće kad se dodirnula moje haljine i ozdravila. Upravitelj se vrati. Rulja ušuti. Pokaže rukom stražaru da me dovede. Njegov pogled se promijenio. Gledao me je sumnjičavo i s nepovjerenjem. Upita me odakle sam. Šutio sam. Nervozno i ljutito pokaže stražaru da me vrati na moje mjesto. Tada Upravitelj upita rulju o čovjeku koji je stajao pored mene. Rulja je vikom i skandiranjem odobravala Upravitelju.

Tada pokaže prstom na mene. Rulja se uznemiri i nekoliko kamenova doletješe prema meni, jedan pogodi Upravitelja u nogu. Upravitelj se vrati na svoje mjesto. Sluga donese pozlaćeni pehar i posudu od srebra. Voda se prelijevala u zlatnim i srebrnim bojama dok je Upravitelj prao ruke. Upravitelj nešto reče, a jedan čovjek istupi iz rulje i prihvati Upraviteljevu riječ i pokaza prstom na mene. Pogledom punim cinizma i oholosti gledao me i držao uperen prst. I njega sam znao. I njegov pogled pun ljubavi i zahvalnosti kad sam se dotakao njegovih očiju pored bunara da mu vratim vid.

Upravitelj sjede. Dade znak sluzi i sluga priđe. Tada sluga stane pred rulju i glasno izgovori odluku Upravitelja. Prljavi i bradati čovjek se grohotom nasmija, oči mu se užare mješavinom radosti i pakosti, a rulja odgovori bjesomučnim i veselim skandiranjem i vikom. Bradati čovjek me pogleda. Na trenutak se prestade smijati. A onda zlurado pogledom pokaže na prolaz na drugoj strani s druge strane rulje koja je još uvijek vikala. Stražari me uzmu svaki s jedne strane. Zbog boli u tabanima i prsima više nisam mogao ni hodati. Vukli su me prema ulazu kroz rulju koja me je pljuvala i udarala štapovima i rukama.

U prolazu je stajao visok i krupan vojnik. U ruci je držao bič. Pred njim je bio veliki i visoki drveni stup s metalnim lancima koji su visjeli s vrha stupa do sredine. Bič je bio načinjen od metalne palice i nekoliko kožnih traka koje su bile pričvršćene za vrh palice. Na kraju traka bili su mali metalni završetci poput metalnih kuglica ili čavala. Stražar podigne moje ruke. Bol u prsima se pojača i ponovno povratim i onesvijestim se. Hladna voda probudi moje oči. Bio sam vezan za stup. Na leđima sam osjećao kao da mi netko pali kožu užarenim željezom. Kriknem od boli i ponovno padnem u nesvijest. Probudim se. Bilo je mračno. Ležao sam na prljavom i hladnom podu punom tragova izmeta i prljavštine. Leđa su gorjela kao da mi je netko zario čavle u svaku poru kože.

Otvore se vrata. Uđe stražar. Podigne me. Bol u prsima i leđima se pojača. Od boli suze mi pođoše teći niz lice. Stražar me izvede. Bili smo iza Upraviteljeva dvora. Dvojica stražara držali su drvenu gredu dok su drugi stražari nijemo gledali. Stražar me uspravi. Dva stražara priđu s drvenom gredom. Stave je na moja ramena i svežu kožnim uzicama za moja zapešća i iznad laktova. Bio je to komad grube drvene i oble grede, taman i s nekoliko grbavih izbočina. Zbog bola u prsima i leđa koja su gorjela od bolova padnem. Prašina i pijesak ispune moja usta, nos, oči i dušnik. Pođem se gušiti. Stražari se nastave smijati. Jedan od njih pritrča i stane nogom na moju glavu i gurne je dublje u pijesak. Ostanem bez svijesti i daha. Usprave me. Stražar koji je stao nogom na mene pogleda me s dubokom mržnjom i udari šakom u lice. Iz nosa i usta poteče krv. Sjetio sam ga se nakon što je bijela svjetlost od udarca prošla ispred mojih očiju. Gledao me duboko molećivim pogledom kad sam ozdravio njegovu kćer dok sam jednom prolazio u blizini Kafarnauma.

Tada me stražari izguraju van. Bilo je oko podne. Sunce je neizdrživo peklo i bio sam strahovito žedan. Pogledam pred sebe. S obje strane uskog prašnjavog puta stajali su ljudi koji su vikali i prijetili rukama. Podignem pogled i ugledam maleno brdo nekih par stotina metara ispred. Stražar me udari drškom mača po leđima. Bol me sasječe i uz bolan vrisak krenem. Prolazeći prašnjavim putem ljudi se vikali, vrijeđali, neki su bacali kamenje. U jednom trenutku hodajući nagazim na oštar kamen u pijesku koji probode moj taban i srušim se. Greda se djelomično odveže i padne mi na glavu guleći pri tom moja krvava leđa. Bol me natjera da povratim. Stražari priđu i pridignu me na koljena. Tada neka žena iziđe iz grupe ljudi i sagnu se do mene. Njene oči gledale su me sa žaljenjem i dubokom tugom. Izvuče iza leđa svoje haljine mokru i vlažnu krpu. Položi je na moja okrvavljena leđa. Stražari dopustiše. Na trenutak bol postade podnošljiva. Tada okrene krpu na drugu stranu i prisloni je na moje lice. Lagano prijeđe preko mog lica brišući krv, suze i znoj. Tada jedan od stražar priđe i grubo je odgurnu nogom. Padne u prašinu. Stražar me udari kopljem po glavi. Granje oko glave dublje se usječe u moje čelo i zatiljak. Bol me ponovno obuzme. Usprave me i ponovno privežu gredu. Tada me stražar udari bičem dajući znak da krenem dalje. Jedan od stražara koji je išao ispred izvuče mač i udari neku ženu koja mi je pokušala prići. A tako i jednog starca koji je u ruci držao krčag s vodom. Udari ga mačem, a voda se prolije po prašini stvarajući malu baricu blata i kaljuže.

Nakon nekoliko metara jedan mladić istupi iz mase ljudi i držeći u ruci kamen baci ga prema meni. Kamen me pogodi u bolna leđa i ponovno padnem. Mladić podiže obje ruke u zrak dok mu je grupica mladića aplaudirala. Pogledom punim cinizma i oholosti pristupi dok sam ležao s licem i ustima u prašini. Sagnu se do mojeg uha i nešto prošaputa. Stražari ga odgurnu i ponovno me usprave. I mladićev sam pogled znao otprije. Njegova majka me gledala ushićeno i s dubokom ljubavlju kad sam ga doveo živog i zdravog slobodna od psihičke bolesti od koje je bolovao od rođenja.

Stražari me dovedu u podnožje brda. Pokušam napraviti korak prema usponu. Nisam mogao. Srušim se opet padajući na leđa i na gredu. Jedan od stražara priđe ljudima koji su stajali sa strane i uhvati jednog čovjeka. Čovjek se otimao i borio, ali ga stražar uhvati za glavu i stavi mu mač pod vrat. Čovjek nevoljko priđe. Pogled mu je bio pun straha. Njegov pogled nisam prije vidio. Ovo je bio prvi put. Odvežu gredu i skinu je s mene. Obore ga na koljena i svežu mu gredu na leđa. Teškom mukom se uspravi. Stražar ga gurnu i on pođe. Stražari me usprave. Iako nisam imao više gredu na leđima, teškom mukom sam kretao. Bol je razarala moju glavu, leđa i noge.

Konačno dođemo na malu uzvisinu. Nekoliko vojnika kopalo je rupe u zemlji. Druga grupa tesala je sjekirama dugačku i debelu drvenu gredu. Čovjeka koji je nosio moju gredu obore na tlo. Skinu gredu s njega. Uzmu je i privežu za dugačku gredu koja je ležala na tlu pored jedne od iskopanih rupa. Tada uz brdo dođe još jedna grupa vojnika s dvojicom zatvorenika. Obore ih na tlo i privežu za grede. Tada nekoliko vojnika konopima uspravi grede i polože ih u rupe iskopane sa strane. Dvojica zatvorenika visjeli su na gredama nogama i rukama svezani po nekoliko debelim kožnim konopima.

Dva vojnika priđu i polože me na gredu. Prvo mi svežu ruke i noge. Onda jedan čovjek priđe noseći u rukama čekić i metalnu posudu. Sagnu se pored moje glave i spusti posudu. Izvadi iz nje veliki metalni čavao i položi ga na moje zapešće. Podigne ruku i čekić u njoj. Zamahne. Neopisiva bol probije moju ruku i cijelo tijelo. Izgubim svijest. Visio sam na križu. Slomljeno rebro je probilo plućno krilo. Svaki udisaj bio je do te mjere bolan da bih nakon nekoliko udisaja potpuno malaksao viseći samo na rukama. Kruna na glavi pritiskala je još više moj potiljak. Bolovi u rukama i nogama bili su nesnosni poput ugriza otrovnice. Neki čovjek koji je stajao u rulji koja mi se podrugivala iziđe nekoliko koraka ispred ostalih. Okrene se prema rulji. Govorio im je visokim, gotovo vrištećim glasom. Čuo sam povremeno kroz zvuke vjetra riječi poput prorok, Sin Božji, Ilija, siđi ako možeš. Okrene se prema meni i približi se podnožju križa. Njegov pogled bio je pogled luđaka koji uživa u zlu. Bio je to paklen pogled. I njega sam se sjećao. Itekako sam se sjećao njegovog pogleda punog poštovanja i poniznosti dok sam često dolazio u njegovu kuću i govorio i ozdravljao mnoge koji su dolazili. Sjećam se i njegovog pogleda punog patnje kad me molio za svoju kćer. Sjećam se njegovog pogleda punog vjere kada je ugledao svoje dijete živo i zdravo. Sjećam se da je klečao preda mnom i molio me da mu oprostim grijehe. Sjećam se da sam mu sve oprostio i rekao mu da ga je vjera njegova spasila i da ne griješi više.

Pogledam rulju. Uglavnom poznata lica. Tu su bili neki koji su me slušali s oduševljenjem, neki koje sam ozdravio, neke kojima sam oprostio neoprostivo, neki koji su me slavili kad sam prije nekoliko dana dolazio u grad. Sjećam se njihovih pogleda. Pogleda svakoga od njih. Bol prođe kroz moje tijelo. Podignem pogled prema nebu. Udahnem još jednom duboko dok me bol razarala. Pogledam ih sve. Opraštam vam. I opet ću vam oprostiti. Jedan stražar priđe s motkom s nečim na vrhu. Pruži je mojim ustima. Jak miris na trenutak probudi moje tijelo i moje oči. Spazim ženu koja je stajala sa strane. Očima je molila da patnja prestane. Pogledam je. I ona je pogledala mene. Naši pogledi su se susreli. Okrenem glavu na stranu. U tom trenutku tlo zadrhti i munja propara oblake koji su se nakupili. Iz mene se ote krik pomiješan sa strahom, bolom, nadom i ljubavlju. Neki pomisliše da nekoga zovem pa naglo zašutješe. Zbog tamnih oblaka izgledalo je kao da je već noć. Bilo je tri sata. Posljednjim naporom uspravim svoj pogled prema nebu. Tiho i jedva čujno prošapćem, i spustim glavu, i mrak se spusti na brdo i prekri cijeli grad.

 

U Sarajevu, 15. 2. 2018.

O. J.

O NADI

Nada je stav pred neizbježnom životnom tragedijom, ondje gdje se više ljudski gledano ništa ne može učiniti i ondje gdje se pokušalo učiniti nešto nadljudsko, ali bez uspjeha.

Nada je stav nadanja pred mučnom šutnjom onostranog na nečiju neizbježnu tragediju. Najteže je prihvatiti da onostranost šuti pred katastrofom, a u istom trenutku osjećati čudnu nadu nešto poput neobične bolesti koja u trenutku zahvati čovjeka i podigne ga do euforije.

„Nada je kruh bijednika“ – oštro presudi veliki Aristotel, ili „nada je dobar doručak, ali slaba večera“ – primijeti Francis Bacon. Meša Selimović je još okrutnije presudio nadi u „Dervišu i smrti“: „Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Prijetvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož.” Ali ima i ono optimističnije od recimo Dale-a Carnegie-a, koji zaključi kako je većina velikih i značajnih stvari u povijesti učinjena od strane ljudi koji nisu posustali niti onda kad je izgledalo da više nema nikakve nade! Dakle, nada je kudikamo kontraverzan fenomen o kome se nije moguće izražavati jednodušno i jednoznačno.

Nada je i ludost i bolest, nada je najočitiji simptom biti ljudsko biće. U tragedijama života nada se javlja kao poremećaj, kao neobično pomjeranje  utvrđenih zakona i pravila, kao čudesni fenomen ljudskog postojanja koji pred ništavilom stoji s osmijehom kao da je ništavilo punina života. U osobnim gubitcima ondje gdje se čini da je onostranost nezainteresirana za patnju, ipak čovjek pronalazi tragove nade, poput bolesnika koji na bolesničkoj postelji u trenutku odlaska na onu stranu umjesto samrtničke ozbiljnosti ispriča vic o vlastitom umiranju koje se ima dogoditi za nekoliko trenutaka.

U takvim lucidnim trenutcima kada se smijemo, radujemo i šalimo na račun osobnih umiranja i odlazaka s ovoga svijeta, naš smijeh i naše radosti iako prožete podmuklim osjećajem straha za vlastiti život i umiranje nekada u budućnosti nisu ništa drugo nego tragovi nade. Tragovi nade, iako jedva vidljivi u životu svakoga od nas, jedva primjetni, prožeti strahom, ali jedan trag nade u životu svakoga od nas povremeno je dovoljan da cijeli jedan ljudski život isprati do njegova kraja na tako snažan i moćan način da se onima koji nas iz svemira promatraju činimo kao luđaci, koji iako svjesni neizbježne katastrofe slave ono čega se najviše boje, svoj vlastiti kraj i odlazak. Nadati se u trenutku kraja života je pogreška kojoj se cijeli svemir čudi i koju ni svemir unatoč svojoj savršenosti i uređenosti ne može ispraviti. Nada je pogreška svemira, ali bez te pogreške ljudski život ne bi imao značenja, i sam svemir bio bi besmislen. Nada je pogreška koja svemu daje smisao, neobjašnjivi paradoks ljudskog postojanja čiji su simptomi radost, humor i smijeh.

Teško je uopće razumjeti kako pogreška može biti temelj postojanja, kao da pogreška u savršenom matematičkom zadatku zapravo daje konačno rješenje i to rješenje bez kojega zadatak ne bi imao nikakvog smisla i značenja, pogreška bez koje zadatak ne bi bilo moguće ni postaviti. Nada je neobična, važna i tajanstvena pogreška. Je li nada kao pogreška bila slučajna ili ju je Netko napravio namjerno? Ako je bila slučajna, onda svemir sigurno nije zadovoljan takvim ishodom postojanja. Jer pogreška upućuje na to da nije sve apsolutno savršeno. Ako ju je Netko napravio namjerno, onda je morao znati unaprijed da je tako predviđeno da ljudsko biće ne bude savršeno. Zato je namjerno, smišljeno i planirano napravio pogrešku koja se zove nada, jer ta pogreška u postojanju ljudskog bića svojim paradoksalnim postojanjem vodi ljudsko biće prema savršenstvu od kojega bi se inače u samom početku odustalo. Jer ljudsko biće u trenutcima neizbježnih osobnih tragedija svojom radošću, osmijehom i hrabrošću svjedoči koliko je snage skriveno u njegovim dubinama, a pred tragedijom biti radostan dok je to za svemir znak ludosti, za evoluciju znak slabosti, za sve nas koji gledamo osmijeh onoga koji nas napušta i vidimo radost u njegovim očima znak je nade, te neobične i tajanstvene pogreške koja nas redovito šokira, ali i utješi. Zato možda i jesmo za svemir luđaci i čudaci, ali možda nismo za Nekoga tko je na nas mislio prije nego li je uopće bilo svemira, za Nekoga tko je znao da biti ljudsko biće znači imati ugrađenu tvorničku grešku, ali grešku bez koje je čovjek nerazumljiv i neshvatljiv, grešku koja se zove nada.

 

U Sarajevu, 12. 2. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

Exit mobile version