odricanje – Poptheo Web Portal

Filozofija korizme

Odricanje gubi svoj smisao ako ne postoji njegov završetak, vječno odricanje je nemoguće. Odricanje mora jednom završiti inače ga nema smisla ni početi ako odricanje nema svoj kraj. Odricanje od hrane da bi se došlo do željene težine možda i ima smisla zbog zdravlja ili potrebe da druge oči zavide ili se dive lijepom i dobro građenom tijelu. Što odricanje od hrane može ponuditi u starosti kad se dobar dio životnih funkcija pomalo gasi i s obzirom da tijelo neće biti nimalo privlačno čak i ako živimo od čaše vode i kriške jabuke dnevno, čak i ako se u želji da izgledamo lijepo na kraju ispostavi da koža nije više nimalo elastična i da odricanje od hrane neće sijedu kosu učiniti crnom niti donijeti mogućnost izrastanja novih zubi?

Ništa manje nije privlačna ni misao da bi odricanje moralo biti vječni krug odricanja od svega radi nečega uzvišenijeg jer tko bi pristao na to da vječno živi od čaše vode i kriške jabuke dnevno bez objašnjenja i svrhe zašto bi tako trebalo živjeti? Odricanje je uvijek dvostruka dilema. Zašto se odricati ako odricanje ima završetak kojega ne želimo i zašto se odricati ako odricanje nema završetak za kojim toliko žudimo? Postići ljepotu i savršenstvo tijela je danas presudan zahtjev odricanja kojemu je se teško othrvati, a opet zašto se odricati kad u starosti odricanje neće pomladiti tijelo i opet zašto se odricati ako odricanje nema kraja i završetka? Preplašeni ljepotan ili ljepotica koji se užasava starosti vlastitog tijela pa se odriče svega što bi moglo starost dovesti bliže licu i rukama isti su kao i oni koji se nikada i ne odriču ničega jer je odricanje vječni posao koji nikada ne završava.

Odricanje je besmisleno i onda kada ima završetak i onda kada ga nema. Reinkarnacija u kojoj bi se čovjek vječno odricao bez smislenog završetka odricanja nije ništa manje mučna od spoznaje da odricanje ima završetak, ali ne onakav kakav želimo. Čuvanje ljepote tijela je besmisleno jer ima starost kao neželjeni svršetak, starost je posljedica čuvanja ljepote u mladosti i svako odricanje u mladosti starost čini besmislenim. Ništa manje ne bi bilo besmisleno imati vječnu ljepotu tijela za koju bi cijelu vječnost morali živjeti od čaše vode i kriške jabuke bez ikakvog objašnjena zašto mora biti tako i zašto ne bi moglo biti drugačije. Starost kao završetak odricanja tijekom mladosti jednako je besmislena kao i vječna mladost bez ikakvog objašnjenja.

Danas se naveliko govori kako odricanje zahtjeva žrtvu, samoprijegor, disciplinu, motivaciju, suradnju. Odricanje ne zahtjeva ništa od toga. To su sve popratne i ne uvijek najvažnije stvari. Odricanje zahtjeva objašnjenje i tek objašnjenje može dati čvrst stav i dugotrajno odricanje. Sva odricanja bez objašnjenja su Sizifovi poslovi, trenutne ugodnosti i pogodnosti s neželjenim završetcima ili nervozama jer upustiti se u odricanje bez objašnjenja ponekad vodi u neuspjeh. I ne zato jer čovjek nije discipliniran, nije motiviran, ne voli suradnju, nije spreman na žrtvu. Na sve je to čovjek spreman i sve to čini i opet njegovo odricanje završi neuspjehom. Neuspjeh je posljedica nedostatka objašnjenja zašto se odricati. Osim u ekstremnim uvjetima života i smrti zbog bolesti gdje je odricanje biološki instinkt a ne uvijek slobodna odluka, u drugim manje radikalnim životnim okolnostima odricanje propadne jer nedostaje objašnjenje. Nekoga tko pita drugoga zašto ide svaki dan u teretanu iako će u starosti biti nemoćan i da podigne ruku da se dodirne po glavi ovo pitanje nervira, ljuti jer misli da se pitanje postavlja kao neka glupa i površna zezancija s njegovim ogromnim fizičkim naporima iako postavljač pitanja nema nikakvu namjeru umanjiti nečiju žrtvu i odricanje. Zašto se drugi ljute, nervoze ili nazivaju nekoga budalom ako ih pita zašto se odriču određenih stvari kad se zna da će završetak odricanja biti ono što ne žele, zašto se netko ljuti ako ga se upita zašto se odriče ponekad dobre i začinjene hrane jer u starosti neće biti ni ljepotan niti ljepotica? Na takva pitanja ljudi su alergični.

To samo pokazuje da je odricanje tu i tamo izgubilo svoju temeljnu oznaku koja je misaona ili razumska, a to je objašnjenje odricanja. Istinsko odricanje će donijeti dobre rezultate ako postoji i dostatno utemeljeno misaono i intelektualno objašnjenje odricanja. Ali na tu vrstu pristupa danas su mnogi alergični i one koji se pitaju o objašnjenju zašto se odricati automatizmom nazivaju nezadovoljnima, nesretnima, debelima, čudacima, zavidnicima, nemotiviranima, protivnicima rada u grupama. Da bi se barem doskočilo donekle problemu jer su mnogi shvatili da odricanje ipak zahtjeva i nekakvo intelektualno i razumno utemeljenje, izmišljen je termin trener sreće (happiness coach). Trener sreće je netko tko bi trebao određenoj osobi koja se odriče dati zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno. Sam izraz trener sreće ili trener života (life coach) upućuje na to da su ljudi spremniji na odricanje ako dobiju zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje i utemeljenje vlastitog odricanja. Intelektualna objašnjenja trenera sreće i trenera života o odricanju idu u smjeru sadašnjosti i kratkotrajnih rezultata (ljepota, težina, zatezanje kože) koje možemo jednom riječju opisati terminom zdravlje. Intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno je zdravlje i to najčešće fizičko zdravlje tijela. Ipak kako starcu ili starici kao trener sreće ili trener života objasniti da je konačni ishod njihovog odricanja zdravlje iako su po svim parametrima biologije i medicine jako barem daleko od fizičkog zdravlja?

Svakako, nijedan trener sreće ili trener života ne počinje rad s onim koji se odriče s rečenicom poput baš ste lijepi i mladi i zgodni i zdravi i kad iziđite odavde kroz koji mjesec, svi će se okretati za vama iako za nekoliko desetljeća bit ćete stari, mlohavi, oronuli, izbrazdani i bolesni. Ovakva rečenica svakako ne motivira na odricanje, barem ne dugoročno. U slučaju da se mora progovoriti i o neželjenim efektima odricanja koji dolaze kad čovjeka napuštaju fizičke i duhovne snage, onda se u dobi kada tijelo više nije toliko ni važno govori o kvaliteti života kao intelektualnom objašnjenju zašto je odricanje potrebno recimo u starosti. Svaki ozbiljan trener sreće i trener života igra na kartu fizičkog zdravlja i kvalitete života kao intelektualnim temeljima odricanja jer u jednom trenutku čovjeku koji se znoji i dašće pod teretom tegova ili trčanja dođe u glavu pitanje zašto to radi i trener sreće i trener života je tu da dadne intelektualno objašnjenje odricanja. Trener sreće i trener života je intelektualni žirant odricanja kada se dođe u situaciju da se traži intelektualno objašnjenje odricanja. On ili ona mora biti sposoban dati intelektualne razloge fizičkih napora svoga natjecatelja. Može početi s onim minimalnim poput ljepote, mišića, trbušnjaka koji su individualni i igraju na kartu ljubavi prema samom sebi. Kasnije dolaze drugi razlozi poput društvenog položaja, važnosti izgleda za posao i napredovanje, važnosti izgleda u odnosu na drugi spol i njihovo privlačenje koji su društveni i igraju na kartu ljubavi drugih prema pojedincu. Konačno, dolaze i zadnja dva najvažnija razloga koji su ne samo individualni i društveni, nego i metafizički a to su fizičko zdravlje i kvaliteta života. Međutim, koje objašnjenje dati onomu tko nije zadovoljan intelektualnim objašnjenjima trenera sreće i trenera života?

Jedno od objašnjenja – koje naravno neće zadovoljiti svakoga i neće ga svatko ni prihvatiti kao objašnjenje uopće – koje se ovih dana započelo jest vrijeme korizme, vrijeme koje kršćani doživljavaju kao vrijeme odricanja. Korizma je u mnogočemu postala slična vremenu u kojem se događa kao vrijeme odricanja od fizičkih stvari, hrane, pića vrijeme potražnje za trenerima sreće i trenerima života koji će kroz teretane, zelenilo, čišćenje od masti i ugljikohidrata dovesti kršćanina kroz četrdeset dana do boljeg fizičkog zdravlja i kvalitete života. Korizma nije samo isključivo vrijeme odricanja i previše inzistiranja na isključivo fizičkim odricanjima i naporima zamagljuje jednu posebnu dimenziju ovog kršćanskog vremena. Korizma je vrijeme davanja intelektualnog objašnjenja vlastitim odricanjima. Ne samo odricanjima koja su već napravljena prethodnih korizmi, nego odricanjima koja će se sada napraviti i odricanjima koja će se dogoditi u budućnosti. Iako je intelektualna dimenzija korizme kao vremena u kojem se umjesto i odricanja može pokušati intelektualno sebi objasniti što je odricanje i što bi bio njegov konačni smisao poprilično i nepoznata i zaboravljena, možda bi umjesto odricanja bez objašnjenja dobro bilo iskoristiti ovu korizmu za nastojanje da se sebi intelektualno objasni odricanje.

Jer korizma je – barem za neke – jedno vrlo dobro vrijeme intelektualnog objašnjenja odricanja. Odricanje s nesretnim završetkom kojega ne želimo je besmisleno kao kad se u mladosti trudimo održati zategnutu kožu lica dok nas ili starost ne iznenadi ili smrt ne odnese, ali i vječno odricanje bez objašnjenja je besmisleno kao kad bi netko od nas svih tražio da budemo vječno mladi bez objašnjenja i tražio da vječno živimo na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja. Oba objašnjenja dugoročno su besmislena i odricanje nema smisla bez obzira na kratkoročne blagodati i dobre rezultate. Korizma je vrijeme koje nastoji podsjetiti – barem kršćanina – da odricanje ima zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje između ova dva manje zadovoljavajuća objašnjenja.

S jedne strane, odricanje u mladosti s nesretnim završetkom u starosti u korizmi ima objašnjenje jer postoji nada ili barem vjera u vječnost gdje nema starosti. U isto vrijeme ta vječnost nije neka besmislena vječnost gdje se vječno kruži bez objašnjenja zašto moramo cijelu vječnost biti mladi bez objašnjenja, nego vječnost gdje se daje objašnjenje da nije riječ o vječnoj mladosti bez objašnjenja i odricanjima s nesretnim završetkom, nego je riječ o jednom neprekinutom vječnom životu punine. Korizma kao vrijeme upućuje na razrješenje dileme oko odricanja jer istovremeno kroz nadu i vjeru nesretne završetke svih naših odricanja koja činimo kroz život čini smislenima, a istovremeno govori o vječnosti koja nije neka vječnost bez objašnjenja zašto se moramo bez objašnjenja vječno odricati, nego tu vječnost gleda kao puninu i završetak svih naših odricanja. Vječnost je – barem za neke – jedino intelektualno objašnjenje smisla odricanja između fizičkih odricanja s nesretnim završetcima, i ideje kako je odricanje vječni proces odricanja bez objašnjenja.

Kršćanin u teretani koji vježba svjestan je da njegovo odricanje nema smisla jer će kroz nekoliko desetljeća ostariti i svjestan je da bi odricanje koje bi bilo vječno u kojem bi vječno mlad živio na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja bilo također besmisleno. Korizma nije uvijek vrijeme odricanja, nego i vrijeme intelektualnog objašnjenja samog odricanja. Natpis na nekoj kršćanskoj teretani mogao bi biti sljedeći: besmisleno je što vježbate i odričete se jer vaše odricanje neće dati na kraju željeni završetak, a još je besmislenije da vječno budete na dijeti bez objašnjenja zašto to morate. Ali ako vjerujete u kršćansku vječnost, onda vaše vježbanje i vaša dijeta imaju itekako smisla jer tamo ćete biti vječno mladi i bit će vam objašnjeno zašto nećete cijelu vječnost biti na dijeti bez objašnjenja, a svejedno ćete biti vječni. Odricanje ima puno više smisla ako je ponekad moguće pronaći intelektualno objašnjenje za odricanje.

Korizma nije samo vrijeme fizičkog odricanja, korizma je intelektualno promišljanje i traganje za objašnjenjem na koji način pronaći smisao našim korizmenim odricanjima bez obzira o kakvom je odricanju riječ i čega smo se kroz korizmu odrekli jer sva odricanja su donekle besmislena ako nema vječnosti koja istovremeno nudi da budemo vječno mladi i ne zahtjeva od nas da tu mladost živimo vječno bez objašnjenja na čaši vode i kriški jabuke. Kršćanska vječnost možda može dati ponekad i nekima od nas zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje odricanja i nakon što prođu zategnuta koža, lijepo lice, mladost i dođu starost, bolest, fizička i duhovna nemoć.

U Sarajevu, 11. 3. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O odricanju

Dati nekome ono što ti više ne treba i bez čega možeš može biti dar, ali nije odricanje. Dati stari odjeću koju više ne želiš i koja ti ne treba nekome tko nema odjeće jest dar, ali nije odricanje. Zašto ne dati novu odjeću koju smo tek kupili nekome tko nema odjeće, a sebi ostaviti staru koja više nije u modi? Dati višak onoga što mi smeta, što želim baciti nekome drugom nikada nije odricanje. Odricanje počinje ondje gdje se čovjek odriče nečega bez čega ne može i čega se ne želi odreći. Odricanje nema veze s viškom i nepotrebnim stvarima kojih se želim riješiti i tako nekome učiniti dobro. Odricanje je povezano s onim bez čega nikako ne mogu i ne želim.

Kada muškarac i žena žele sklopiti brak, ponekad misle da se trebaju odreći nečega što im ne treba i čega imaju previše. Pa tako se samozavaravaju kako će se odreći viška slobode, viška vremena, viška ljubavi, viška strpljenja, viška komunikacije i dati svome mužu ili svojoj supruzi ono što im više ionako ne treba i što žele baciti. Za sebe će zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme, svoje strpljenje, svoju komunikaciju, svoju ljubav. Ali to je duboko pogrešno, jer na raspolaganju imaju samo jednu slobodu, jedno strpljenje, jednu ljubav, jedno vrijeme kojega se u stvarnosti ne žele odreći, jer znaju da ništa od toga nemaju viška i ne žele se toga odreći. Ima puno razloga zbog čega se brakovi raspadaju, danas su razlozi često ekonomski odnosno financijski, ali jedan od razloga svakako je zabluda kako će se u braku odreći onoga što im ionako ne treba pa u želji da to bace i da se toga riješe dat će to drugome počevši od ljubavi pa do vremena. Ali nitko ne voli da se pred njega baca ono što više čovjeku ne treba i što je čovjek potrošio, iskoristio i sada se želi toga riješiti, jer u čovjeku to ne stvara osjećaj da je riječ o istinskom daru kojim se želi drugoga učiniti sretnim i ispunjenim.

Pravilo je vrlo jednostavno. Svako odricanje je uvijek darivanje, ali svako darivanje nije uvijek odricanje nego bacanje starog, nepotrebnog i potrošenog u lice i pred noge nekomu drugom koje se pogrešno naziva odricanje. Odricanje počinje prvo s mišlju da se odričem onoga bez čega ne mogu i čega se stvarno ne želim odreći i čega se zapravo nisam obvezan odreći nego imam pravo to zadržati. Muškarac i žena prije braka imaju pravo na svoje vrijeme, na svoju slobodu, na strpljenje sa sobom, na vlastiti novčanik, na vlastito dostojanstvo, na ljubav prema sebi. Nitko im, ljudski gledano, ne bi trebao prigovarati što sve to žele zadržati za sebe i nitko ih ne može prisiliti da to podijele s nekim drugim. Njih dvoje imaju pravo ostati sami ako to žele i ne odreći se ničega. Možemo reći da imaju pravo ostati sebični i zadržati svoju slobodu, svoje vrijeme i svoje financije za sebe. Imaju pravo biti svjesni važnosti svoje osobne slobode, svojih osobnih želja, svoga privatnog vremena, i svojim rukama zarađenog novca.

Odricanje može početi tek kad se stekne svijest da se ne moraju toga odreći i da se ne žele u stvarnosti toga odreći, jer im je to isuviše važno, jer im je prevažno. Ovo je prvi trenutak odricanja, svijest koliko je istinsko i duboko odricanje teško i zahtjevno i koliko nismo spremni na odricanje. Na odricanje me nitko ne može prisiliti, jer istinsko odricanje počiva na mojoj slobodi i samo ukoliko to želim istinski, a to uključuje odricanje od onoga što zovemo sebičnost. Sebičnost ne nestaje davanjem onoga što mi je višak i onoga što mi ne treba i onoga što želim baciti i čega se želim riješiti. Čak i popularni tretmani mršavljenja, odricanja od hrane, slatkiša radi pukog fizičkog izgleda nisu odricanje, jer je sve usmjereno na fizički izgled na samog sebe i više sam prisiljen to činiti nego što bih to želio slobodno. Tamo gdje postoji nezadovoljstvo ne može biti stvarnog odricanja koje bi usrećilo i ispunilo čovjeka. Još uvijek smo u području sebičnosti prema samima sebi. Svladavanje sebičnosti je istinski cilj odricanja. Odricanje nije toliko povezano s količinama i veličinama kao što smo redovito uvjereni i naučeni. Kao što smo naučeni da se samo u velikim stvarima može biti sebičan, ali nikada u malim stvarima. Ali ni to nije istina. Netko tko ima sto kruhova i ne želi ih podijeliti nije ništa manje sebičan od onoga koji ne želi podijeliti pola kruha. Za sebičnost je svejedno jesu li u pitanju mnoga gladna usta koja žele kruh ili su u pitanju samo jedna gladna usta. Sebičnost ne cilja na veličinu niti količinu, nego na dušu i nutrinu i tko kod kaže da se može biti sebičan samo u velikim stvarima, ali ne i u malima ne govori istinu.

Odricanje zahtjeva odricanje od stvari koje su jedinstvene i neponovljive i koje se ne mogu pretvoriti u višak za bacanje, jer po svojoj naravi ne mogu biti višak. Čak i nova jakna, nove cipele, novi mobitel kojega se ne želimo odreći nisu stvari za bacanje dok ih ne potrošimo do mjere da ih više ne želimo. Kao nove one su jedinstvene i za nas neponovljive. Isto vrijedi i za neke vrijednije stvari. Imamo samo jedno vrijeme na raspolaganju, samo jednu sposobnost ljubavi koju možemo darovati, samo jedan život kojega možemo živjeti i ništa od ovoga nabrojanog nemamo viška niti za bacanje, zato ih se ne možemo odreći tako lako. Apsurd je govoriti o višku ljubavi, o višku vremena, o višku komunikacije, o višku strpljenja. Ništa od toga nemamo viška, zato ne volimo, zato nismo strpljivi, zato nemamo vremena, zato ne želimo razgovarati, jer se ne želimo toga odreći i svjesni smo da to nije nikakav višak koji bacamo i kojega se želimo riješiti.

Odricanje u određenim okolnostima nije moguće bez posebne intervencije koju oni koji vjeruju u Boga zovu milošću koja čini ono što sam čovjek nikada ne bi učinio, jer ne može, nema snage, nema hrabrosti. Majka koja ima dva izbora da spasi ili svoj život ili život svoga djeteta na kraju svoje trudnoće ima nemoguć izbor. Svi ćemo reći kako ima pravo sačuvati svoj život, jer to je prirodno i ljudski i ima pravo na to, ali zašto ona odlučuje spasiti život svoga djeteta tako što se odriče svoga života? A ne postoji višak života ili mogućnost da nekome bacimo život kad ga potrošimo, jer nam više ne treba, a da pri tome nastavimo živjeti.

Svejedno ona ispunjava sva tri elementa odricanja: svjesna je da život nije višak koji se daje kad nam više ne treba, unatoč drugačijim savjetima ona slobodno odlučuje odreći se vlastitog života da bi spasila život svog djeteta, i nesebično daruje samu sebe za život drugog, odriče se sebičnosti da bi bila nesebična do svetosti. Svoje odricanje ne gleda kao količinu ili mjeru, jedno dijete, dvoje djece, troje djece. Za nju to nije pitanje količine i mjerenja. Takvo odricanje nije uvijek moguće bez onoga što mi koji vjerujemo nazivamo Božjom milošću bez obzira hoće li se netko s nama složiti ili neće, jer odricanje od vlastitog života je specifičan čin u odnosu na čak i ona odricanja kada se odričemo novih stvari i dajemo ih drugome kome su potrebne.

Na kraju, jedan od najvećih čina odricanja ikada, neponovljiv, jedinstven u svojoj jedinstvenosti za nas kršćane učinio je sam Bog. Odrekao se ne nečega što mu ne treba, nečega što mu je višak, nečega što je potrošio i bacio nama kao da smo životinje, nečega starog i pohabanog. Odrekao se svoje ljubavi, svoje dobrote, svoje svemoći, odrekao se samog sebe i postao čovjekom. Nije se odrekao viška i nečega što mu ne treba, nego se odrekao samog sebe i darovao samo sebe ljudima. Kada je u evanđelju od nedjelje Isus rekao za udovicu da je ubacila u hramsku riznicu sve što je imala jer je dala sve što ima za razliku od onih koji su ubacivali ono što im više ne treba, podsjetio nas je na to da je odricanje nešto puno ozbiljnije i daleko zahtjevnije od našeg shvaćanja odricanja kao davanja onoga što nam ne treba i što više ne želimo, jer nam smeta i želimo to baciti.

Podsjetio nas je na važnu istinu koja vrijedi univerzalno i svugdje: svako darivanje nije uvijek odricanje, ali svako slobodno i svjesno odricanje – od onoga bez čega ne mogu i ne želim i na što imam pravo – uvijek je darivanje bez obzira o čemu se radi i o čemu je riječ i nikada nema veze s mjerom i količinom nego sa sebičnošću i ponekad čovjek nije sposoban za odricanje vlastitim snagama nego je potreban i „zahvat odozgor“ za neponovljiv čin odricanja.

P.S. Svako darivanje nije odricanje, ali svako gore opisano odricanje uvijek je i nužno je istinski dar i darivanje. Ako netko ne vjeruje u to uvijek je slobodan praktično probati i uvjeriti se…

U Sarajevu, 14. 11. 2018.

O. J.

„Prestajem/počinjem … od ponedjeljka“ – odricanje i puni početak

Odricanje je vrlo popularan fenomen. Na području zdravlja i kvalitete života i življenja odricanje je poput religioznog osjećaja. Jedan drugi fenomen koji prati odricanje možemo nazvati punim početkom. Zašto se za fenomen odricanja veže fenomen početka? Ili zašto odricanje mora početi u ponedjeljak, na početku tjedna, a ne recimo u četvrtak? Zašto odricanje mora početi u prvom mjesecu u siječnju, a ne recimo u kolovozu? Zašto odricanje mora početi s prvim datumom nove kalendarske godine, a ne sredinom godine? Zašto odricanje mora početi prvog u mjesecu, a ne sredinom mjeseca? Što se to nalazi u fenomenu početka da odricanje uvijek nastojimo započeti na početku nečega, godine, mjeseca, tjedna, sata?

Fenomen početka koji se vezuje uz odricanje ili poboljšanje kvalitete života, kao recimo kad se netko odriče slatkog pa si zacrta da će to početi prvog u mjesecu a ne sutra, ima nešto privlačno i magično u sebi. Kao da ljudsko biće nastoji oponašati prirodu koja u određenim ritmovima ima određene početke kao što su to godišnja doba, cvjetanje, opadanje lišća.

Fenomen početka ima svoju pozitivnu stranu. Na početku određenog odricanja čovjek se osjeća spreman, vjeruje u sebe, stvara planove kako odricanje provesti do kraja. Pravi tablice, nacrte, zapisuje datume, sate i minute. Prije nego počne s odricanjem, čovjek doživljava neku vrstu ushićenosti pred sam početak. S određenom nervozom dočekuje taj puni početak, taj ponedjeljak, taj prvi datum u mjesecu, tu novu godinu, taj novi sat, taj novi dan. Sva njegova snaga i misao je usmjerena na taj puni početak kada će se konačno početi odricati cigareta, kave, alkohola, ili će konačno početi raditi na sebi, kretati se, trčati, voziti bicikl, ići u teretanu. Svi ovi oblici odricanja i ne bi bili tako privlačni da nije tog neobičnog fenomena punog početka. Stoga puni početak možemo definirati kao napeto i željno iščekivanje početka novog života.

To je najprivlačniji element odricanja, odnosno, najprivlačniji element punog početka na neki prvi dan, mjesec, i godinu jest zamisliti sebe u novom životu i životnom obliku. Zbog toga prvi datum u mjesecu, prvi dan u tjednu i općenito bilo što prvo u ljudskom kalendaru ima gotovo pa magično značenje jer obećava novi i drugačiji život. Zato i možemo razumjeti entuzijazam i pozitivan stav onih koji govore kako od ponedjeljka idu na dijetu, idu na trčanje, prestaju pušiti, kako općenito u ponedjeljak ili prvog siječnja na novu godinu počinju život odricanja od određenih stvari jer se nadaju i vjeruju u jedan novi, drukčiji, ali ipak još uvijek njihov vlastiti život.

Fenomen punog početka ima i svoju negativnu stranu koja se javlja već u ponedjeljak kada se ujutro ne zapali cigareta, ne popije kava, ili neko drugo zadovoljstvo kojega se čovjek odriče. Već prvi dan entuzijazam i pozitivan stav opada jer ponedjeljak ili prvi datum u mjesecu ili nova godina gube svoje magično značenje. Toliko iščekivanja i nervoze da se počne s promjenom na kraju se svede na činjenicu da se taj dan ne razlikuje u bitnom od drugih dana koji imaju doći ili su već prošli. Već tu se javlja opasnost monotonije i dosade koja slabi odricanje i čini ga besmislenim kao i od činjenice da treba tako svaki dan, a svaki dan nije ponedjeljak, nije prvi u mjesecu, nije nova godina. Zapravo čovjeku bi bilo vrlo lako odricati se svaki dan određenih stvari ako bi svaki dan imao to magijsko značenje punog početka, odnosno, ako bi svaki dan bio ponedjeljak, prvi u mjesecu, prvi dan u novoj godini, prvi jutarnji sat, prva jutarnja minuta.

Međutim, jer dan, mjesec i godina brzo gube taj magijski smisao punog početka, i kod čovjeka polako splašnjava želja i volja za odricanjem i promjenom života. Uz ove negativne aspekte početka treba dodati i one trenutke kada se u odricanju popusti i prekrši obećanje dano sebi. Kao kad nakon predviđenih mjesec dana bez slatkiša, nakon tjedan i pol čovjek prekrši obećanje i manično zadovolji svoju potrebu za slatkim. Nakon zadovoljstva nastupa osjećaj razočaranja i određenog gubljenja. Čovjek je na neki način prekršio taj puni početak, taj prvi u mjesecu mu se čini daleko iza njega, ta nova godina je daleko iza, taj ponedjeljak ostao u prošlosti i sada u stanju određene besciljnosti, čovjek ponovno čeka ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi siječnja nove godine kako bi pokušao ponovno započeti proces punog početka.

Ostavljajući po strani sva odricanja i različite razloge zbog kojih se odričemo određenih stvari, postavlja se pitanje što nas tako privlači u tome da odricanje započnemo u ponedjeljak, a ne u srijedu, prvog siječnja, a ne prvog rujna, prvog siječnja nove godine, a ne recimo prvog travnja te iste godine. Što ima tako magično u tome da životna odricanja moramo početi s punim početkom, s ponedjeljkom, sa siječnjem, s prvim datumom u mjesecu i zašto smo tako duboko razočarani kad izdržimo odricanje od ponedjeljka do petka, pa upropastimo sve u subotu? Zašto ne nastavimo u subotu navečer odmah, zašto čekamo ponedjeljak, zašto čekom prvi datum u mjesecu, zašto čekamo novu godinu da nešto započnemo? Zašto nešto ne započnemo u sredini tjedna, u sredini mjeseca i u sredini godine?

Fenomen punog početka je puno više od običnog plana odricanja, puni početak je čovjekova podsvjesna želja za novim, drugačijim i drugim životom. S obzirom da čovjekov život ima samo jedan početak s njegovim rođenjem, razumljivo je da čovjek želi da njegov život bude usklađen s punim početkom odricanja od cigareta, kave i sličnih stvari. Čovjek kao da ima osjećaj da kao što mu život na zemlji počinje jednom i završava jednom rađanjem i umiranjem, želi i da njegovi puni početci odricanja i promijene života počnu samo jednom, a ne bezbroj puta. Zato možda čovjek bira ponedjeljak, prvi datum u mjesecu, prvi dan nove godine da nešto promijeni, učini, odrekne se jer osjeća da i te stvari poput života može ozbiljno i stvarno započeti samo jednom u životu.

U Sarajevu, 7. 4. 2018.

O. J.

Izvor (foto): www.neradni-dani.com