O TRENUTKU

Fenomen trenutaka nije isto što i latinska poslovica koja nagovara: carpe diem! Iskoristi dan! Fenomen trenutaka je neobvezno pojavljivanje i odlazak iz života ljudi koji bi trebali nešto čovjeku značiti. Fenomen trenutaka je ne javljati se nekome mjesecima, a onda iznenada se pojaviti ponovo u nečijem životu. Fenomen trenutaka je nemati volje, želje vezati se uz bilo koga ili bilo kada, nego samo se povremeno pojavljivati i nestajati iz života drugih ljudi. U fenomenu trenutaka, u njihovom življenju drugi ljudi su tek usputne neobvezne stanice gdje se povremeno i nezainteresirano zastane i produži dalje čim naiđe netko drugi. Nekome je življenje trenutaka uzbudljivo, možda čak izgleda kao da je riječ o ispunjenom životu. Prolaziti od čovjeka do čovjeka znajući da nemaš obvezu ni prema jednom od njih stvara ugodan osjećaj nesputanosti.

Fenomen življenja trenutaka odbija bilo kakvu mogućnost vezanja ili dubljeg povezivanja. Fenomen trenutaka je život na rezervi. Ali ta rezerva nije posljednja slamka spasa kao da bi na kraju ostala barem jedna osoba za koju bi se čovjek mogao vezati i na koju bi se čovjek mogao osloniti. Rezerva označava množinu, mogućnosti da se bira, ali da se ni s kim posebno ne veže ili povezuje. Rezervni dečki, rezervne cure, rezervni prijatelji, rezervni muževi, supruge i ljubavnici pokazuju ništa drugo nego čovjekov strah od vezivanja ili u ovom slučaju čovjekovu mogućnost da nesputan živi trenutke. Ako ne može jedna cura, može druga treća ili četvrta, važno je imati rezervu. Isto vrijedi i za druge odnose među ljudima. Osoba se pretvorila u rezervu ili sredstvo da se odživi trenutak, ako netko ne želi biti rezerva, onda se protivi življenju trenutka. Ako kojim slučajem osoba zahtjeva ili očekuje vezivanje, ona je protiv čovjekove nesputanosti.

Umjesto carpe diem bolje je reći carpe momentum! Fenomen življenja trenutaka neke ljude ostavlja na periferiji života gdje čekaju, iščekuju, očekuju i nadaju se. Tu na periferiji života zajedno s njima našli su se i ono što se zove obveza, vezivanje, obećanje. Življenje trenutka postao je središnji događaj života, obveza i vezivanje postali su periferija društva i ljudskih odnosa. Bačeni su na neku vrstu smetlišta međuljudskih odnosa zajedno s ljudima koji ih ozbiljno shvaćaju ili zahtijevaju od drugih. I dok uživateljima trenutaka ništa ne smije promaći jer se poput lešinara okupljaju oko strvine, dotle oni s periferije nemoćno promatraju kako trenutak proždire sve pred sobom i obećanje i vezu i obvezu i zakletvu. Uživatelj trenutka ne može ni razumjeti nemoć, ljutnju, jal onoga koji još uvijek vjeruje i očekuje obvezu i obećanje jer trenutak je nesposoban po sebi za obvezu ili zakletvu. Trenutak ne obećava, ne veže se i ne zaklinje se, samo laže da tako čini jer se nekako mora približiti čovjeku.

Ali trenutak se ne približava samo jednom čovjeku jer trenutak obožava mnoštvo. Stoga se trenutak približava mnogima i stvara od njih vlastite rezerve za svoje vlastito življenje i postojanje. Onaj tko živi samo trenutke uvijek u rezervi ima nekoliko prijatelja, muževa, ljubavnica, djevojaka, momaka jer trenutak ne može živjeti od jedne osobe. Ne može živjeti od jedne osobe jer bi jedna osoba mogla zahtijevati vezivanje, zakletvu, čvrsto obećanje. Ako bi to zahtijevala, trenutak bi prestao živjeti. Zato trenutak uvijek zahtjeva više osoba da bi živio i preživio. Druge osobe zovu se rezerve, i one su rezerve istinskog života za trenutak da bi trenutak postojao.

Trenutak ima potrebu svakome tko mu je rezerva govoriti drugačije. Ako itko onda trenutak zna da ljudi nisu isti i da različito shvaćaju obećanja, zakletve i obveze. Trenutak stoga supruzi govori jedno, dugogodišnjoj ljubavnici drugo, a novoj i naivnoj ljubavnici treće. Isto vrijedi manje-više i za druge slične i manje slične odnose među ljudima. Trenutak svakome govori ono što želi čuti u tom malenom djeliću vremena u kojem se trenutak sprema odživjeti na brzinu ljubav, prijateljstvo, brak, sviđanje… Trenutak je po svojoj naravi nesposoban za dugotrajan i samostalan život bez laganja, pretvaranja i dvoličnosti iz razloga što se pretvara da je obećanje, zakletva, vezivanje. Zato trenutak mora lagati i pretvarati se. Trenutak se pretvara da je obećanje, pretvara se da je zakletva, ali trenutak to nije.

Trenutak je puki i prazni fenomen življenja života od danas do sutra bez ikakvog smislenog početka ili nekog smislenog kraja. Zbog toga se razlikuje od vezivanja, obećanja i zakletvi. Jer ovo troje imaju svog smisla samo ako imaju svoj početak i svoju svrhu. I nemoguće je se čovjeku zakleti, obećati i vezati se ako to nema početka i nema svrhe prema kojoj ide. Obećati nekom vezivanje, zakleti se ima smisla ako postoji vrijeme kad smo obećali i ako postoji svrha zbog čega smo to učinili. Obećavati, vezivati se i zaklinjati se bez vremena i svrhe je besmisleno jer nema nikakve svijesti kad smo to počeli i zašto smo to učinili. Trenutak je upravo besmisleno obećanje, prazna zakletva, lažno vezivanje jer trenutak po svojoj naravi nema početka niti ima svrhu. Trenutak samo stoji tu pred čovjekom. Pitati trenutak da ti nešto obeća, da se zakune ili da se veže je u samom zahtjevu osuđeno na neuspjeh jer trenutak ne poznaje vrijeme i svrhu. Jedini smisao trenutka jest živjeti, ali kada je počeo živjeti i zašto živi trenutak je nesposoban dati odgovor. I od trenutka to ne treba tražiti niti očekivati kao ni od onih koji isključivo žive trenutke. Treba ih jednostavno pustiti da žive, da uživaju, slijede svoj carpe momentum!!! Iskoristi trenutak!!!

Čovjek koji nastoji živjeti obećanja, zakletve i vezivanja redovito je u napasti da onoga koji živi trenutak sažalijeva pa čak da mu i oprosti. Prvo mu zavidi, ali kako vrijeme odmiče i približava se svrha života tako nekako sve više osjeća napast oprostiti uživatelju trenutka koji je izigrao njegovo obećanje, izigrao zakletvu, dok je on na periferiji života strpljivo čekao svoj trenutak. I konačno kada je dočekao svoj trenutak ako ne za osvetu a onda barem za glasno izgovoreni prijezir prema onome tko je živio od trenutka do trenutka bez vremena i svrhe javi se osjećaj sažaljenja….

Nije li taj osjećaj poznat mnogima koji strpljivo na periferiji života čekaju da naplate izigrana obećanja, zakletve, vjernosti, ljubavi i prijateljstva? Ali kad do toga dođe, nešto se u čovjeku dogodi. Što se dogodi u čovjeku teško je odgonetnuti, ali se dogodi barem jedna stvar. Čovjek na periferiji shvati da je periferija središte života i da je življenje trenutka bez vremena, smisla i svrhe istinska i najdalja periferija života do koje čovjek može uopće doći. Čovjek shvati da obećanja, zakletve i vezivanja nikada ne čine periferiju života, nego njegov smisao i svrhu, njegovu bit. Nije li to onaj osjećaj kada se susretne nekoga nakon nekoliko desetljeća tko je živio samo trenutke, nekoga tko je obećavao i zaklinjao se da će vratiti posuđeni novac, javiti se za kavu, ponuditi prijateljstvo i podršku, pobrinuti se za tebe, udati se za tebe ili te oženiti, a zapravo je samo živio trenutak bez ikakve namjere da bilo što od toga učini? Je li ti žao što si toliko dugo čekao ili čekala da sada vidiš pred sobom ruševinu od muškarca ili žene, od poznanika ili prijatelja, rođaka ili rodice? Ili tek sad čovjek shvaća da je relativno najbrži put do čovjekove propasti upravo fenomen življenja trenutka, njegov sud, suđenje i presuda su njegov carpe momentum u svemu.

U tom i jest prokletstvo življenja trenutka što ljude smatra rezervama za vlastito preživljavanje ne znajući da ljudi nisu toliko naivni, glupi i da neće shvatiti da su rezerva. Tko god živi život kao carpe momentum treba ga pustiti i povući se na periferiju života među obećanja, zakletve i vezivanja. Doći će sam jednog dana kad mu ponestane ljudskih rezervi i kada bude na izdisaju priznati da je njegov carpe momentum najgori oblik periferije koji je ikada postojao među ljudima. Jer nije teško živjeti na periferiji s drugima, ali živjeti na periferiji života potpuno usamljen i sam je daleko, daleko teže. Carpe momentum je moto onih koji ponekad prekasno otkriju da su sami na periferiji života daleko od svakog obećanja, vezivanja i zakletve, a time daleko i od svih drugih ljudi koji ozbiljno jedni drugima obećavaju, zaklinju se i vežu se jedni za druge. Carpe momentum znači živjeti bez vremena i svrhe bez svijesti kad se počelo živjeti i bez samosvijesti zašto se uopće živi.

 

U Sarajevu, 3. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

O očekivanjima drugih

Očekivanja su uvijek u opasnosti da budu iznevjerena. Očekivanja nikada do kraja nisu ostvarena. Iznevjerenost i neostvarenost očekivanja stvaraju napetost. Napetost stvara nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo stvara bijeg u sebe. Čovjek nesposoban prihvatiti da neka očekivanja niti mora ispuniti niti trebaju biti ostvarena sklanja se u svoju nutrinu. Ali tu ne pronalazi mir.

Tu pronalazi sukob sa samim sobom, jer drugi zahtijevaju da očekivanja budu ostvarena i ispunjena, a za to čovjek više nema ni volje, ni snage, ni želje. Kako se oduprijeti zahtjevima drugih koji nam nameću očekivanja koja ne želimo, očekivanja koja nisu naša, očekivanja koja osobno čovjeku ne znače ništa? Možda je dobro početi od drugoga koji pred nas postavlja zahtjev i traži da se njegova očekivanja ispune. Ukoliko drugi pred nas stavlja određena očekivanja, treba ponovno preispitati vlastitu slobodu pred očekivanjima drugog. Mogu li i smijem li slobodno odlučiti da očekivanja drugoga nisu moja očekivanja i da očekivanja drugoga ne mogu nametnuti nutarnju obvezu čovjeku tako da očekivanjima drugih ne može, ne smije i ne treba reći ne? Sloboda čovjeka u odnosu na očekivanja drugih nije isključiva sloboda koja uvijek govori ne, nego uključujuća sloboda koja slobodno bira između onih očekivanja kojima sloboda kaže da i onih kojima sloboda kaže ne. Čovjek je iznutra slobodan reći da onim očekivanjima drugih za koja odluči da ih može i treba prihvatiti ne zato jer ih i on želi, nego jer je iznutra slobodan reći da tim očekivanjima bez obzira kako ta očekivanja doživljava onaj drugi koji ih postavlja, traži, zahtjeva. Samo ukoliko je čovjek slobodan iznutra, oslobođen izvanjskih obveza, nametanja, zahtjeva, uvjeta, samo iznutra slobodan čovjek može reći da očekivanjima drugih, kao što im može reći i ne. Frustracija koja nastaje u čovjekovoj nutrini kad mu drugi nameću očekivanja koja ne želi i ne smatra svojima je osjećaj da čovjek nije slobodan iznutra odlučiti se kako želi ili ne želi ispuniti očekivanja drugog, nego izvana osjeća pritisak obveze koja sputava njegovu nutarnju slobodu tjerajući ga pri tom da izvana daje obećanja, a iznutra se puni jalom i gnjevom što je obećanja dao. Ukoliko odgovara sa da na očekivanja drugih iz svoje nutarnje slobode ne osjeća poteškoću ni teret radi očekivanja drugih. Iz svoje nutarnje slobode on se odlučuje ispuniti očekivanja drugih jer je to sam slobodno odlučio učiniti. Tada čovjek ne osjeća jal i gnjev što drugi od njega nešto očekuje. Iznutra slobodan čovjek shvaća da očekivanja drugih ne mogu biti nametnuta kao izvanjska obveza njegovoj nutarnjoj slobodi. Uvijek slobodan iznutra čovjek može reći ne želim, ne smatram, ne trebam ispuniti očekivanja drugoga. Ovakav stav nutarnje slobode pred očekivanjima drugih često se smatra individualističkim stavom čovjeka kojega ništa ne zanima, koji živi kako hoće i kako želi i koji ne registrira postojanje drugih oko njega. Ali to je tako samo u očima drugih koji mu izvana nameću očekivanja koja nisu njegova. Drugome je najteže prihvatiti da njegova očekivanja kao i njihovo ispunjenje nisu važna i potrebna čovjeku koji je iznutra slobodan da im kaže ne. Iznutra slobodan čovjek u odnosu na očekivanja drugih je čovjek koji je svjestan da očekivanjima drugoga nekad može, treba i smije jednostavno reći ne.

 

Sarajevo, 8. 12. 2017.

O. J.

Exit mobile version