Odgovor na pitanje nije znala jer ga nije mogla znati. Ili barem nije bila sigurna. Vrteći slike sjećanja u glavi poput scene iz crno-bijelog starog nijemog filma nije mogla pronaći tu presudnu scenu, prijelomni trenutak gdje se filmska radnja prelama i junaci počinju živjeti novi trenutak, neku novu budućnost. Sjećanje joj se učinilo kao nezanimljiva i prazna stranica dosadnog romana. Izgledalo joj je kao da čita prazne stranice bez naslova, bez zapleta, bez vrhunca, bez zaključka, bez poruke.
Osjećaj koji se u njoj javljao dok je prebirala slike sjećanja bio je poput osjećaja čovjeka koji stoji pred nečim nepoznatim, ali to se nepoznato ne dopušta vidjeti, čuti i dodirnuti. I jer ne dopušta, čovjek se rezignirano udaljava od toga, ili nepoznato svede na razinu iluzije kojom se pokušao zavesti. Nije mu palo napamet da bude strpljiviji i natjera se čekati jer je nepoznato koje je osjećao možda bilo spremno da se konačno pojavi pred njegovim očima. Ali on nije mogao čekati. Bilo zbog nestrpljivosti bilo zbog straha.
Osjećala se kao taj čovjek nesigurna što je bilo u pitanju i što je trebalo učiniti. Je li trebalo još čekati? Je li trebala biti strpljivija? Je li je strah natjerao da pobjegne? Je li veliki broj mogućnosti pred njom zaslijepio njezinu intuiciju koja ju je izdala u najvažnijem trenutku? Što sada kada je trenutak prošao? U ustima je osjećala kiseli i metalan okus gorčine koji je dolazio iz njezine duše. Dosad nije znala da i tijelo pokaže kad je duša ogorčena. O sebi je mislila da nema dušu. Uvijek je znala slušati kako gubitak velikog životnog trenutka donekle znači i nesretno življenje budućeg života. Govorili su joj sreća je jednako velikom životnom trenutku.
Ali kojem? Koji je njezin najveći životni trenutak? Je li već prošao ili tek dolazi? Kako ga predosjetiti? Kojem proroku i vidovnjaku se obratiti da joj pokloni točan dan, sat i minutu presudnog trenutka? Ogorčeno je udahnula i okrenula glavu na drugu stranu. Čekajući taj neki veliki trenutak mnogi drugi su joj trenutci prošli, a da za njih nije ni znala. Naučila je jednu stvar. Trenutak koji čekaš, kojega želiš, kojega bjesomučno mučeći sebe i svoju psihu i svoje tijelo iščekuješ, ne može se predvidjeti. Jer iako se nešto može dogoditi, važnost događaja tek budućnost razumije koju još uvijek nemaš i ne živiš.
Naučila je to na različite načine i od različitih ljudi. Trenutak je besmislen ako nemaš budućnost koja će ti objasniti njihovu važnost i veličinu. Čula je od mnogih da valja učiti na svojim greškama, ali nitko joj nije rekao da se o greškama uči u budućnosti, a ne u trenutku kada ih činiš. Greške mogu biti protumačene jer postoji budućnost u kojoj će moći o njima razmišljati i sebe preispitivati. U trenutku kada je činila greške nije znala da su greške. Razumjela je da nešto u sadašnjosti nije ni greška ni dobar potez, nego tek u budućnosti će znati je li ono što je danas učinila bilo greška ili nije.
Gorak okus u ustima se pojačavao dok je grčevito rukom stezala neku knjigu. Zašto ne bi bilo moguće da sada vidi je li ono što je učinila pogrešno ili nije? Zašto ne može vidjeti? Tišina povremeno prekidana njezinim uzdahom tjeskobe joj se rugala. Pokušala je svoje misliti usmjeriti drugačije. Možda odluka koju je donijela nije presudna za cijeli njezin život? Možda će biti još takvih odluka i valja već sada imati kamenu čvrstoću kad se budu donosile? Ali zašto joj je osjećaj govorio da je ova odluka nekako presudna? Je li moguće da se cijeli njezin život može odrediti i odživjeti jednom jedinom odlukom donesenom u datom trenutku? Osjećaj joj je govorio da je to moguće, ali bila je sumnjičava prema tome. Nije se osjećala loše zbog odluke koju je donijela, osjećala se nesigurno.
Kako je rasla i sazrijevala, sve je više razumjela da nesigurnost nije pitanje dobre ili loše odluke, vremenski dobro tempirane. A ne. Nesigurnost je dio čovjeka, bez obzira na vrijeme, tempo i dinamiku životnih odluka i životnih trenutaka. Učili su je jednostavnosti. Nagovarali da u životu primjenjuje jednostavno pravilo koje će joj uštedjeti vrijeme, živce i noći provedene u nesanici. Odluči, presjeci i ne osvrći se. No, već kod prve važnije životne odluke koju je donijela po predloženom pravilu našla se u stanju nemira. Odlučila je, presjekla je, ali se nastavila osvrtati još dugo do te mjere da je na vlastitom životnom putu kada se osvrne to mogla učiniti samo pomoću nekog instrumenta poput dvogleda jer je taj trenutak bio tako daleko da se više nije mogao vidjeti golim okom. Umjesto dvogleda upotrebljavala je sjećanje.
I što ga je više koristila to je postajala nemirnijom jer odluči, presjeci i ne osvrći se nije tako dobro i pametno pravilo. Sjećanje je rađalo nesigurnošću. Zaboravili su joj reći da se nesigurnost hrani sjećanjem, što više podsjećanja na trenutke i odluke to više nesigurnosti jesu li trenutci bili pravi i odluke ispravne. Nesigurnost ju je izjedala jer je suviše često dopuštala sjećanjima da vode glavnu riječ u njezinoj sadašnjosti. I svoju budućnost osjećala je kao tmurnu zbog sjećanja koja nije mogla suzbiti. Sada kada je donijela odluku za koju joj je intuicija govorila da je presudna za njezin život, otvorila se Pandorina kutija njezinih nemira i pitanja. Ali svako pitanje istovremeno je imalo dva suprotna odgovora koji joj nisu puno pomagali da razbistri glavu.
Nekad je davno naučila od mudraca da je kontradikcija pravilo ljudskog razuma, da čovjek koji u isto vrijeme nešto niječe i potvrđuje ne može razmišljati i s njim se ne može razgovarati i da takav završi u bunilu i ludilu. Ali joj nisu rekli da čovjekovi osjećaji, intuicije, maštanja i fantazije bez problema žive upravo jer ne poštuju pravilo kontradikcije, nego upravo ne poštujući ga, sebi osiguravaju dugovječan i stabilan život u čovjekovoj nutrini, ali čovjek zbog toga nije bunovan i lud. U sadašnjem trenutku sebe nije smatrala ludom iako joj na isto pitanje pristižu dva međusobno nepomiriljiva odgovora.
Okrene se na drugu stranu prema prozoru i spusti knjigu na pod. Na trenutak pomisli kako bi bilo praktično da je poput nekakvog automata, mašine nekog input-output uređaja koji kad mu daš komandu, zapovijed, zadaš pitanje, narediš samo izbaci papirić sa željenim sadržajem. Ali ne bi bilo ljepote u sadašnjem trenutku u kojem se nalazila. Znala je da ovakve situacije u kojima se nađe imaju neku svoju ljepotu koja pomalo boli. Ovakvi trenutci imaju i neku svoju mračnu privlačnost. Ovakve situacije ne rađaju jake i čvrste ljude. Sudeći prema njoj ovakve okolnosti rađaju čudesnim sposobnostima mašte da stvori cijeli jedan svijet u kojoj odluku nije donijela i u kojoj se trenutak koji ju je doveo do odluke nije pojavio. Onako kako je to ona zamišljala mogla je sada nesputano maštati o svim trenutcima koji joj se nikada neće pojaviti u životu i odlukama koje nikada neće donijeti.
Međutim, nju je posebno veselilo što budućnost nije mogla zaustaviti maštu. U toj nesposobnosti budućnosti da zabrani mašti njezino promatranje nalazila se barem za nju sva ljepota i uzbuđenje stanja u kojem se nalazila. Mogla je maštati. Slobodno. Nema granice. Ne postoje greške i dobri potezi. I ako postoje, snagom mašte oni se ukidaju, mijenjaju, dolaze i nestaju. Mašta je djelovala umirujuće i ljekovito na njezino trenutno stanje. Nitko je nije mogao zaustaviti i spriječiti u tome. Mislila je kako bi bilo božanski kad se ne bi morala vratiti u stvarnost. Kad bi mogla ostati u svijetu svoje mašte, tamo gdje ni kontradikcija nema snagu i gdje njezina moć potpuno nestaje.
Iako su joj govorili da se snaga ljudi mjeri prema tome koliko čvrsto stoje ili ne stoje kod svojih odluka, njoj se činilo razumljivije da se snaga ljudi ili njihova nemoć mjeri time može li njihova mašta nadjačati stvarnost ili će je stvarnost poraziti. Jer sada ona je bila najsnažnija žena na svijetu. Njezina mašta nadjačala je stvarnost trenutka u kojem se našla i odluke koju je donijela. Zaključila je da su pitanja zašto je morala tako učiniti i zašto u tom trenutku, odnosno, općenito pitanja su neprijatelji mašte jer čovjeka vuku grčevito za rukave prema dole, u stvarnost. A ona je željela ostati gore, u mašti.
Ostajanje i zadržavanje gore imalo je svoju cijenu. Jer ostajanje u mašti za nju nije značilo postići određenu visinu i tu ostati. Ne. Značilo je penjati se u visinu do beskraja. Ali zato i pad u stvarnost može biti bolniji ovisno od visine koju je dotakla. Varala se kad je bila uvjerena da može odrediti visinu koju će mašta dosegnuti. Nije išlo. I zato se prepustila mašti da ju nosi negdje gore. Pad s tako velike visine u stvarnost nije mogao proći bez posljedica. Nemir, tjeskoba koju je osjećala bili su rezultat pada. Ogorčenost i metalan okus u ustima došli su kao fizička posljedica. Nije mogla vjerovati da pad u stvarnost može stvoriti i fizičku reakciju.
Međutim, pad u stvarnost i nije bio toliko bolan za nju koliko je bila spoznaja da ne zna je li odluka koju je donijela greška ili dobar potez i da to neće znati dok ne zastane pored putokaza na kojem piše budućnost i osvrne se natrag da vidi. Njoj je bilo nečuveno i neprihvatljivo da ne zna. Ali to je stvarnost. Mašta je za nju izgradila cijeli jedan svijet koji je prilagođen njezinim željama i osjećajima. Stvarnost je već izgrađena. Razumjela je da dijelove stvarnosti može prilagoditi sebi i svojim prohtjevima, ali ne i cjelokupnu stvarnost, pogotovo budućnost.
Budućnost nije mogla prilagoditi sebi i bila je osuđena na čekanje. A čekati značilo je za nju priznati da vrijeme postoji. Ta spoznaja nije joj bila ugodna. Dok je ležala gledajući kroz prozor i slušajući zvukove izvana, pokušala je sebi dočarati i opisati kako se zove stanje u kojem se trenutno nalazi. Nije bila depresivna, ali je bila pomalo pesimist. Ali je bila i pomalo optimistična nadajući se da će joj budućnost donijeti odgovor koji je već sebi dala i koji bi je zadovoljio i udobrovoljio. Gledajući kroz prozor sinulo joj je da se nalazi ni na nebu ni zemlji, nalazila se u međuprostoru između svoje mašte i stvarnosti svijeta i zvukova koji su dopirali kroz poluotvoren prozor. Nalazila se u međuprostoru između mašte bez budućnosti i stvarnosti čekanja i vremena da budućnost dođe.
Nalazila se, kako je ona to razumjela i rekli bismo prilično dobro u dilemi, jer jedina stvar koju je nisu krivo naučili jest da je dilema međuprostor između mašte i stvarnosti, između slobode od budućnosti i okova čekanja u vremenu. Ono što ju je utješilo i konačno natjeralo da se pomjeri s kreveta i ustane i krene prema prozoru jest činjenica da veliki broj onih koje sluša kroz prozor kako viču, galame, smiju se, plaču i pjevaju su također u međuprostoru između mašte i stvarnosti. I oni su kao i ona u dilemi.
U Sarajevu, 15. 6. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com
