Čovjek ponekad bježi i njegovo bježanje je opravdano. Volimo pobjeći od gradske gužve negdje gdje je mirno, negdje pored jezera, negdje u predgrađe gdje imamo svoje dvorište i svoje zelenilo gdje se ne može parkirati svaki vozač koji slobodno mjesto samo jer je slobodno smatra parkingom. Instinktivno bježimo od opasnosti i sklanjamo se u zaštitu visokih zidova, haustora. Ponekad uz laž i ispriku o nemanju vremena ili imanju previše posla volimo pobjeći i od ljudi kako bismo imali vrijeme za sebe. Mogućnost bijega ponekad je spasonosna, potrebna i opravdana i tu nema ili ne bi trebalo biti posebnog srama jer tu i tamo želimo pobjeći. Mogućnost bijega je i važna kada je riječ o prošlosti i budućnosti. Nekad pobjegnemo u prošlost koristeći sjećanje i pamćenje. Nekad pobjegnemo u budućnost maštom i fantazijama.
Našem spasonosnom i opravdanom bježanju ponekad se ispriječi iščekivanje. Iščekivanje je nemogućnost i nesposobnost da bježimo u prošlost ili u budućnost, iščekivanje je nemogućnost bježanja, naš neprijatelj koji nam ne dopušta slobodu i osjećaj opuštenosti bježanja. Kada kao djeca učinimo neopodopštinu koja po svim pravilima roditeljske pedagogije zaslužuje određeno kažnjavanje (ponekad i batine) i kada su svi dokazi nesumnjivo upereni protiv nas, najteže je iščekivati da se sve završi. Onaj ponekad čudno dobar osjećaj nakon jezikove juhe ili čak i batina kada se u nama nutrina opusti je trenutak kada je iščekivanje dopustilo da konačno pobjegnemo. Pobjegnemo u prošlost kao kada sebi govorimo da jezikova juha nije bila tako strašna ili da batine koje smo dobili nisu bile ni približno bolne kako smo to sebi predstavili. Pobjegnemo u budućnost kao kada sebi govorimo da ćemo biti bolji i da to više nećemo učiniti.
U cijelom našem doživljaju najgore je iščekivanje da se to što se treba dogoditi već jednom dogodi i završi. Osjećaj grča koji prolazi kroz cijelo tijelo, osjećaj napetosti, nelagode kao da negdje u sebi nosimo kamen (ne možemo ni jesti ni piti čak ni koncentrirati se dok sve ne završi) je trenutak kada nas iščekivanje paralizira. Zato je iščekivanje nesposobnost i nemogućnost da pobjegnemo naprijed ili nazad, u budućnost ili prošlost jer paralizira našu sposobnost pamćenja i našu maštu i naše fantazije. Negativna iščekivanja poput onih bezazlenih i dječjih dok čekamo kaznu ili onih puno ozbiljnijih i sudbonosnijih dok čekamo da nam liječnik saopći vijest dok zabrinuto gleda nalaz pred našim očima koliko god u sebi nose negativno, na kraju uz svu nevolju koja idu uz njih su dobra. Dobra su zato jer imaju završetak i jer nas nakon svega iščekivanje pusti da bježimo kud želimo.
Bilo bi nepodnošljivo čekati beskonačno dugo da mama ili tata konačno izreknu kaznu bilo jezikom bilo nekim drugim pedagoškim sredstvom ili mjerom jer iščekivanje paralizira i zadržava nas u sadašnjem trenutku i ne da nam kretati se niti naprijed niti nazad. Iščekivanje zarobljuje bježanje i zato nam teško pada i teško se s njim nosimo. Jednako ako ne i teže jer smo već odrasli bilo bi nepodnošljivo beskonačno dugo čekati liječnika da nam saopći vijest o nalazu koji drži u rukama, radije tražimo da nam kaže da su vijesti jako loše samo da ne iščekujemo.
Ljudi griješe kada kažu da ih ubija čekanje. Ne ubija ih čekanje nego iščekivanje. Čekanje je kada znate o čemu se radi, samo čekate saopćenje već poznate vijesti. Kada nam otac ili majka saopće da ćemo dobiti batine, mi ne iščekujemo, nego čekamo. Čekati znači ništa drugo nego već znati što se ima i treba dogoditi, iščekivati znači ne znati što se ima dogoditi jer nam još nitko nije ništa saopćio. Kada nam liječnik javi da je nalaz negativan, sutra u bolnicu dolazimo i čekamo nalaz. Mi ne iščekujemo nalaz jer već znamo da je negativan, nego samo čekamo da ga preuzmemo. Kada nam liječnik saopći da je nalaz stigao i da sutra trebamo doći na razgovor, onda je riječ o iščekivanju jer ne znamo kakav je nalaz, pozitivan ili negativan. Čekanje uvijek pretpostavlja znanje o onomu što čekamo. Iščekivanje uvijek pretpostavlja neznanje i skrivenost onoga što iščekujemo i uvijek je lakše čekati nego iščekivati jer čekanje dopušta da idemo naprijed ili nazad, iščekivanje ne dopušta ni jedno ni drugo.
Pacijent kome liječnik saopći negativan nalaz ima mogućnost bježanja u budućnost (nove terapije, novi lijekovi) i bježanja u prošlost (ohrabrujući postotci onih koji su se izborili sa sličnim ili istim simptomima), ali dok iščekuje zamrznut je u sadašnjosti i ne može se kretati, barem ne misaono, ni tamo ni ovamo. Zato iščekivanje paralizira ne u fizičkom smislu, iako se nekad i to zna dogoditi, nego prije svega u nutarnjem i umskom smislu. Iščekivanje je poput duhovne paralize nutarnjeg života, paraliza pamćenja, sjećanja i mašte. Dok ne prođe iščekivanje ne može se nigdje nego samo ostati u sadašnjem trenutku.
Kod negativnih iščekivanja želimo skratiti čekanje na najmanju moguću mjeru. Onaj osjećaj kada vam roditelj drži jezikovu juhu i kažete da biste radije da ste dobili malo batina i da vas pusti na miru. Ne želite i ne volite dugo čekati kada je riječ o negativnom iščekivanju, želite da se sve što prije obavi i završi kao što i pacijent želi da mu liječnik što prije saopći vijest o nalazu makar bio i negativan. Zato nas plaši kada bismo morali dugo iščekivati. Plaši nas ono negativno, onaj osjećaj stezanja u grlu dok čekamo i svjesni da ne možemo tako dugo živjeti nikako cijeli život u negativnom iščekivanju. Zato žurimo i trudimo se da se negativna iščekivanja dogode i odigraju što prije i prijeđu u čekanje.
Što je s pozitivnim ili dobrim iščekivanjem? Ako se prisjetite recimo kada ste prvi put čekali svoga momka ili curu nakon što je za vikend bio/bila kući i sad se vraća, kakav je bio osjećaj? Ako dublje zakopate u sebe sjetit ćete se da je to bilo iščekivanje koje vas nije paraliziralo, štoviše bježali ste u prošlost (prvi susret, upoznavanje, prva razmjena riječi, prvi dodir ruke), bježali ste u budućnost (završiti fakultet, možda brak, djeca), ali niste bili paralizirani. Mogli biste iščekivati i duže nego što treba. Ako autobus ili vlak ili avion kasni nekoliko minuta ili čak sati, nije vam teško. Uživate u tom dobrom iščekivanju pomalo i s osjećajem žalosti jer će prije ili kasnije autobus ući na peron, voz ući na stanicu, avion sletjeti na aerodrom. Kada je dobro iščekivanje u pitanju volimo produžiti čekanje kao da ne želimo da čekanje završi kao kad recimo upecate dobra i lagana pitanja na ispitu i znate da ste sve uradili kako treba. Ne želite da se odmah rezultati objave, radije uživate u valovima dobrog iščekivanja i tad je čekanje poput opijenosti nekakvim blaženim stanjem jer ne samo da znate što čekate, nego još više to što čekate je nešto dobro.
Na ovaj način naš se život njiše poput klatna između iščekivanja koja su negativna i loša i čija čekanja želimo skratiti i iščekivanja koja su dobra i čija čekanja želimo produžiti. Ljuljamo se na ljuljački života sretni kada nas dobro iščekivanje susretne i onda produžujemo čekanje koliko možemo tužni što moramo ipak jednom završiti s čekanjem. Ljuljamo se na ljuljački života zabrinuti i napeti kada nas negativno iščekivanje pogodi i onda žurimo što prije završiti s iščekivanjem i prijeći u negativno i loše čekanje. Ako je netko kao dijete bio na ljuljački, uvijek je najbolji dio onaj kada vas zaljuljaju i onda se nađete veoma visoko u zraku gurnuti naprijed visoko iznad svih i želite ostati gore u tom položaju još dugo. To je slika dobrih očekivanja i čekanja kojim to iščekivanje produžujemo i hranimo. Kada ste već skroz dole u silaznoj putanji skoro dodirujuću zemlju zabrinuti što ne vidite nazad a želite što prije naprijed u visinu, to je slika negativnih iščekivanja čije čekanje želimo što prije skratiti i sasjeći da ne traje predugo. Obolijevamo psihički i fizički od negativnih i loših iščekivanja dok nas dobra iščekivanja liječe i produžuju nam život. Negativna i loša iščekivanja su bolest, dobra iščekivanja su terapija i lijek.
Ponavljamo kako je najgore čekati. To nije istina. Čekanje je gotova stvar jer već znamo o čemu se radi. Istinito je kako je najgore iščekivati. Najgore je iščekivati jer ne znamo što iščekujemo. I naravno kad iščekujemo bilo negativno bilo dobro, oba iščekivanja moraju završiti. Za jedno želimo da ga sami okončamo što prije pa je iščekivanje negativno, mučno i nelagodno, a za drugo ne želimo da iščekivanje završi jer je dobro, ugodno, pruža užitak, ali svjesni da će iščekivanje prije ili kasnije morati prestati. I pacijent koji čeka da mu doktor saopći nalaz i mladić koji na stanici čeka na djevojku da dođe nalaze se u istom položaju samo na različitim stranama ljuljačke života. Prvi želi što prije prekinuti negativno iščekivanje, a drugi želi što više produžiti dobro iščekivanje. I svjesni su da ljuljačka života neće ostati cijelu vječnost u istom položaju jer ona se ljulja i uskoro će se zaljuljati na drugu stranu koliko se god njih dvojica trudili jedan da ubrza, a drugi da uspori iščekivanje.
Iščekivati je teško jer se njih dvojica nikada neće razumjeti jer jedan žuri da iščekivanje okonča, drugi hoće iščekivanje produžiti i teško je kad iščekujemo netko zlo, a netko dobro jer se tada ne možemo nikako razumjeti, a ne tako rijetko stojimo jedno pored drugog iščekujući upravo netko dobro, a netko zlo. I kao što pacijentu nije jasno zašto mladić ne žuri i produžuje iščekivanje i u tome uživa, tako mladiću nije jasno zašto pacijent žuri da iščekivanje okonča i mršti se na svako i najmanje produženje iščekivanja. Kao što ponekad ni nama samima nije jasno zašto se neki žurimo okončati iščekivanje što prije, a neki se svojski trudimo da iščekivanje produžimo kako bi barem još malčice trajalo. Nije uvijek pitanje naravi onoga koji iščekuje niti njegovog karaktera, njegove lijenosti, nestrpljivosti, žurbe, odugovlačenja. Ponekad nisu u pitanju ni ti ni ja ni to što smo ljudi bilo sličnih ili različitih karaktera i osobina.
U pitanju je samo iščekivanje i njegova narav i smisao jer nije isto iščekivati liječnički nalaz i djevojku u koju ste zaljubljeni i osjećamo da to nisu ista iščekivanja. I znamo da nije uvijek u nama problem. Problem je u iščekivanju i može se dogoditi da nalaz bude drugačiji od našeg negativnog iščekivanja kao što se može dogoditi da djevojka više nikad ne dođe na stanicu što je drugačije od našeg dobrog iščekivanja.
Zato je iščekivanje teško i zahtjevno jer ne znamo što iščekujemo koliko god bili sigurni i uvjereni da znamo i lakše je uvijek čekati nego iščekivati jer iščekivanje bez svršetka je mučenje koje zarobljava u sadašnjem trenutku i ne da nam da bježimo ni u prošlost ni u budućnost, a dobro je bez stida i srama priznati da je nekad bijeg jedino i sretno rješenje u datom trenutku od robovanja iščekivanju koje nas sputava i ne da nam da se sjećamo i da maštamo. Dok čekamo barem se možemo sjećati prošlosti ili maštati o budućnosti jer dok iščekujemo ponekad ne možemo ništa ni sjećati se niti maštati.
U Sarajevu, 28. 4. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Hayati Kayhan
