…Čekanje…

Čekamo. Zajedno. Pojedinačno. U grupama. U parovima. U redu. Čekamo spavanje. Čekamo buđenje. Čekamo vjenčanje. Čekamo razvod. Čekamo kišu. Čekamo sunce. Čekamo da ogladnimo. Čekamo da jedemo. Čekamo da umremo. Čekamo da živimo. Čekamo jučer koje se ne vraća. Čekamo danas koje nam prolazi jer u njemu ne živimo. Čekamo sutra ne znajući kako će izgledati. Čekamo njega. Čekamo nju. Čekamo njih. Netko nas čeka. Čekamo bolje sutra. Čekamo lošije sutra. Život je ništa do jedna čekaonica gdje se međusobno guramo, sudaramo, susrećemo, sukobljavamo, razgovaramo, prijetimo, otimamo, zahtijevamo. Gdje god se osvrnemo na život ispred nas ili za nas je red onih koji čekaju. Čekamo bolje sutra s onima koji već stoje u redu ispred nas. Čekamo buđenje s onima koji već spavaju. Čekamo da jedemo s onima koji ispred nas gladni stoje u redu. Čekamo s onima koji su ispred nas siti i čekaju da ogladne. Čekamo sadašnjost s onima koji uvijek navodno žive punim plućima. Čekamo budućnost s onima koji nas uvjeravaju da o njoj sve znaju. Ne bunimo se kad nam netko kaže: Čekaj. Čekaj sutra. Čekaj življenje. Čekaj radost. Čekaj život. Poslušno naviknuti na čekanje, ne osjećamo li olakšanje kad nam netko kaže da moramo čekati? Utješimo se. Lakše nam je. Bolje čekati nego da se događa ili dogodi. Svugdje i nad svakim vlada čekanje. Kao da smo naslonjeni na prozor i gledamo van i čekamo. Ne znamo što. Ne znamo koga. Ne znamo ni zašto. Samo tako besmisleno gledamo van i čekamo. I ne bismo znali objasniti koga čekamo i zašto čekamo. Više ne osjećamo kako čekanje izluđuje. Zaboravili smo koliko je čekanje naporno. Ne primjećujemo koliko se života izgubi i nepovratno potroši na čekanje…

U Sarajevu 16. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hayati Kayhan

O šutnjama

Šutnje su mnogostruke. Neke su potrebne. Neke su ugodne. Ima ugodno nepodnošljivih šutnji. Kao kad čekaš da voljeni/voljena progovori i sebe otkrije. Vrijeme šutnje tad je skoro pa neizdrživo. Na neke šutnje se naviknemo. Neke šutnje su dugotrajne. Ima šutnji koje na opuštaju i u koje se sklanjamo s vremena na vrijeme. Kao kad odemo negdje izvan grada jer nema smeta neprestana buka i komešanje. Neke šutnje su neobjašnjive. Mučne. Teške. Tjeskobne. Kao kad čovjek pati ili pati netko nama blizak. Ili kad čovjek umire u teškim mukama. Ili kad čovjek ubija čovjeka. Zašto nebo šuti? Zašto ne čujemo govor neba? Zašto nam nitko ne odgovara čak i ako nam mora reći strašne riječi, recimo, kako tako treba biti. Neobjašnjive šutnje su teške za prihvatiti. One nisu objašnjenje. Nisu slaganje s izgovorenim ili napisanim. Neobjašnjive šutnje su nejasna granica između nadanja i očekivanja. Ako sada nad mojom patnjom i boli vlada šutnja, hoće li tako biti do kraja? Možda će ipak netko progovoriti. Objasniti mi. Odgovoriti na moje zašto? I neprihvatljiv odgovor poput onoga: To je sudbina i tu se ništa ne može učiniti, čini se plemenitim u odnosu na neobjašnjivu šutnju. Šutnju koja šuti, promatra i ne progovara. Kao da očekujete od mramornog kipa da otvori svoja usta i kaže vam što želite. Mramor ne govori, ali ipak se negdje nadamo da bi se moglo dogoditi čudo. Neobjašnjive šutnje javljaju se onda kada nijedno objašnjenje ne zadovoljava našu glad za spoznajom onoga što nam se događa. Objašnjenja može biti bezbroj, ali nijedno od njih ne može prekinuti neobjašnjivu šutnju. Slabije je od nje. Kao kad roditelji bolesnog djeteta pitaju zašto je njihovo dijete moralo biti osoba koja mora cijeli život patiti od neizlječive bolesti. Objašnjenja su mnoga. Medicinska, znanstvena, biološka, čak i religiozna. Ipak neobjašnjiva šutnja ostaje neprimjetno pritiskati sva ponuđena objašnjenja jer nijedno ne daje apsolutan odgovor na roditeljsko zašto. U romanu japanskog pisca Shusaku Enda Šutnja koji govori o progonima kršćana u Japanu, susrećemo iskustvo neobjašnjive šutnje u liku misionara Sebastiana Rodrigueza koji je došao u Japan u potrazi za svojim učiteljem. Trenutci u kojima Endo opisuje neobjašnjivu šutnju događaju se onda kada Rodriguez ne uspijeva objasniti zašto Bog šuti mirno promatrajući stradanje, mučenje i ubijanje nevinih ljudi. U trenutcima okrutnih mučenja kojima svjedoči, Rodriguez doživljava tjeskobe i gubitke vjere jer ne može vjerovati i prihvatiti da je njegov Bog, Bog koji šuti na patnju i stradanje. Neobjašnjive šutnje nisu stanja kada ne govorimo. Razdoblja mira. Trenutci tišine. Neobjašnjive šutnje su razdoblja i trenutci nutarnje patnje i tjeskobe kada ne uspijevamo odgovoriti na pitanje zašto patimo ili zašto pati netko nama blizak. Otac. Majka. Sin. Kćer. Supruga. Prijatelj. Mladić. Djevojka. Zašto pate nevini, nemoćni, stari, nepokretni, bolesni? U svom romanu Endo na različitim mjestima i u različitim slikama crta svu težinu i mučninu pitanja na koje Rodriguez ne pronalazi odgovor: zašto šutnja za vrijeme patnje, stradanja i umiranja? Čija je to šutnja? Pripada li ona nebu, odnosno Bogu? U nemoći da pronađe odgovor, Rodriguez prestaje vjerovati kao što je prije njega isto učinio njegov učitelj Kristobal Ferreira. Nijedan od njih dvojice nije mogao podnijeti neobjašnjivu šutnju Boga na patnje nevinih i poniženih. Odriču se vjere kako bi spasili nekolicinu nevinih koje okrutno muče. Prestaju li time biti vjernici i prelaze u kategoriju nevjernika? Endo nam sugerira da u razdoblju neobjašnjive šutnje kada nema odgovora na pitanja zašto patimo i umiremo nema jasne granice između vjere i nevjere. Neobjašnjiva šutnja ruši sve temelje, razara sve sigurnosti i izlaže nas našoj vlastitoj nemoći i prolaznosti. Tek u neobjašnjivoj šutnji prokazuje se naša slabost, nedostatak snage i odsutnost moći. Neobjašnjiva šutnja okrutno i bez sažaljenja skida s nas svaki sloj zaštite koji oko sebe stavljamo. Izlaže nas šutljivom pogledu neba ili Boga, pri čemu naša golotinja postaje nepodnošljiva i mi sami skrećemo pogled od sebe da ne vidimo koliko smo prolazni, vremeniti i krhki. Naš protest ili bunt protiv neobjašnjive šutnje kada patimo i kada nas boli možda uopće nije protest. Možda je to samo nemoćan krik čovjeka koji se još uvijek nada i očekuje da iza neobjašnjive šutnje ima nekoga tko govori i tko nam može dati odgovor. Neobjašnjiva šutnja nije svakodnevna šutnja. Ona ne uklanja buku i viku. Ona ne ukida ni glas, ni govor, ni pismo. Ona ima samo jednu svrhu. Šutjeti kada pitamo zašto? I samo to. I nju se ne može svladati. Glas, govor, pismo koji objašnjavaju ne uspijevaju protiv neobjašnjive šutnje, jer ne uspijevaju odgovoriti na naš krik ili poziv u pomoć koji se rađa duboko u nama i oblikuje se kao pitanje zašto. Zašto ja, zašto moja bol, zašto moje umiranje, zašto moja smrt. Zašto nevini, zašto nemoćni, zašto bolesni, zašto oni koji nisu krivi i nikada nikome ništa nisu učinili. Svi ovi zašto su stopljeni u jedno pitanje na koje nemamo odgovor jer ne možemo pobijediti neobjašnjivu šutnju. Iscrpljeni i umorni ponekad ne možemo ništa drugo nego čekati i nadati se. Možda postoji netko tko može umjesto neobjašnjive šutnje odgovoriti nam: Zato. I onda konačno objasniti nam i patnju, i bol, i gubitke, i stradanja, i umiranja, i smrti. Dotad, pritisnuti neobjašnjivom šutnjom, čekamo i nadamo se. Ponekad samo čekanje i nadu preostaju jer su sva objašnjenja odavno prestala govoriti i biti objašnjenja.

U Sarajevu 28. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

O ljubavi

I najčvršće ljudske ljubavi moraju se okončati smrću jednog od dvoje koji se ljube. Nikakva molba, zaziv, proklinjanje i zaklinjanje ne može produžiti fizičko trajanje njihove konkretne ljubavi u vječnost. Najdublje i najjače ljudske ljubavi pretvorili smo u legende, bajke, pripovijesti, romane i pjesništvo. Sve one zajedno ne mogu osigurati vječno trajanje ljubavi onima koji ne mogu jedno bez drugog. Nepodnošljiva je spoznaja da voljeni/voljena mora umrijeti. Pripovijesti i legende mogu biti utjeha, ali ne mogu usporiti ono što neminovno dolazi. Misao o ljubavi najčešće formuliramo kroz pitanje: Voliš li me? Ili kroz potvrdan odgovor: Volim te. Sve ljudske ljubavi u ovom pitanju pronalaze svoje prihvaćanje ili odbijanje. Sve one izričući volim te obećavaju ljubav onom drugom, ali to traje samo dok ih smrt ne rastavi. A onda? Poslije? Ima li ljubavi poslije smrti isto je kao i pitanje ima li života poslije smrti? Ako čovjek u fizičkom postojanju ljubav identificira s puninom života (on/ona je moj život i moje sve), doći će i do pitanja ima li ljubavi poslije smrti. Ako i ima možda života poslije smrti o kojem uglavnom ništa ne znamo, nego se nadamo i očekujemo, nije li jednako važno pitati se ima li ljubavi poslije smrti. Od onoga za čim čezne i žeđa tijekom svog fizičkog života čini se da čovjek najdublje čezne ili mu najviše nedostaje iskustvo biti ljubljen. Raspon čežnje proteže se od prvih sjećanja na ljubav majke do duboke starosti u kojoj se nekad s uvijek prisutnom sjetom prisjeća svih onih koji su ga na svoj način ljubili. I onih koje je on/ona ljubio. Prenosi li se iskustvo ljubavi na onu stranu? I ako se prenosi, u kojem obliku? Tko nas tamo čeka ako nas čeka? Ako ima nekoga s one strane, voli li i ljubi li nas koji dolazimo kao početnici u novi i drugačiji život? Je li dovoljno pun ljubavi da ne žalimo za ljubavlju koja je ostala iza nas u fizičkom postojanju? Ne boji se čovjek samo umiranja jer ne zna je li s one strane ništa, praznina ili nešto ima. Strah ga je i ako ima nekakvog života da bi to mogao biti život, ali u kojem nema ljubavi. Ne dočekuju ga niti oni koji su ga ljubili za fizičkog života, a otišli su prije njega, a nema ni onoga božanskog o kojem se govorilo i tumačilo da je ljubav. Pa i ako bi čovjek odahnuo nakon smrti primjećujući da nešto poslije smrti ima i da nije sve prazno i ništa, ne bi mu bilo ništa manje teško kada bi otkrio i spoznao da ima života i poslije smrti, ali nema ljubavi poslije smrti. I prije nego umire i prelazi na nepoznatu stranu života još dok fizički postoji, čovjek čvrsto identificira ljubav i život kao jednu te istu stvar. Naravno, nisu u pitanju različite ljudske ljubavi koje s vremenom jačaju, slabe, mijenjaju se, prestaju ili ponovo počinju. Sve one čovjeku pružaju tek nejasan predosjećaj onoga za čim žudi i čezne daleko snažnije i dublje u sebi. Biti ljubljen. Bezuvjetno. Neograničeno. Bez prestanaka. U izobilju i neizmjernom intenzitetu. Ljudske ljubavi se s vremena na vrijeme približe ovoj čovjekovoj neispunjenoj čežnji. U ljubavnom zanosu dvoje ljubavnika događa se ponekad kratkotrajno iskustvo snažnog sjedinjenja gdje oboje osjećaju da su ljubav i život jedno i da ih je nemoguće razdvojiti. Problem ljudskih ljubavi jest što su ta iskustva ograničena, kratka, događaju se na početku, ali dugotrajno blijede i nestaju. Ali u čovjeku ostaje trag. Čovjek je osjetio, doživio, upoznao, spoznao trenutak identičnosti života i ljubavi jer je s nekim u ljubavnom odnosu bio sjedinjen u jednu osobu, u jednog čovjeka.

Granice fizičkog postojanja, od kojih su umiranje i smrt najstrašnije i najteže za prihvatiti, sile nas ponekad da pitanje o životu poslije smrti izjednačimo s pitanjem o ljubavi poslije smrti. Ako s one strane nema onoga/one koji su me neizmjerno ljubili kroz cijelo moje fizičko postojanje, što bih trebao raditi tamo u tom svijetu gdje možda nje/njega ili njih nema? Čak i ako bi cijeli taj beskrajni svijet pripadao meni kroz svu vječnost, što imam od tog svijeta u kojemu nikoga ne mogu ljubiti i nitko mene ne može ljubiti? S vremena na vrijeme u snažnom i intenzivnom ljubavnom sjedinjenju u fizičkom svijetu čovjek kao da predosjeti jedan svijet poslije smrti gdje je intenzitet ljubavi snažan, neprekinut i trajan. Kad prestane fizički intenzitet, taj predosjećaj prelazi u čežnju i žudnju koju duboko u sebi osjeća kao zov kojega čovjek upućuje nekom s one strane: Kad i ako tamo dođem, hoću biti ljubljen; ako ima nekoga tamo i ako me tamo netko čeka, hoću da me ljubi i ja želim ljubiti njega/nju. Jer ne možemo „dobaciti“ ljudskim pogledom s „one strane“ fizičkog postojanja i provjeriti kako tamo stoje stvari s ljubavlju i onima koji su otišli prije nas, svoju čežnju i žudnju za ljubavlju pretačemo u bajku, legendu, roman, pripovijetku, pjesmu. Svim onim što pišemo i pjevamo o ljubavi izričemo svoju žudnju i čežnju u pokušaju da pronađemo ili nam netko ponudi odgovor na pitanje: Ima li ljubavi poslije smrti? Ima li života poslije smrti ili ima li ljubavi poslije smrti jedno te isto je pitanje, jer u kratkotrajnim i snažnim fizičkim ljubavima na trenutak spoznamo da su život i ljubav ili ljubav i život neodvojivi. I jer ne možemo podnijeti kada smrt odvoji život od ljubavi ili ljubav od života, neprestano smo gonjeni čežnjom i žudnjom nade i očekivanja da je s one strane drugačije. Jedino očekivanje koje imamo od onoga s one strane jest da tamo nema smrti. Ako je nema, onda život i ljubav ne mogu biti rastavljeni. Nerastavljenost ljubavi i života smrću netko naziva vječnost, netko naziva bog, netko naziva raj, netko naziva blaženstvo. Iako ih zovemo različitim imenima, očekujemo isto. Život i ljubav kao jedno neprekinuto iskustvo ispunjenja onoga što nas neprestano prati kao neostvarena čežnja i žudnja: Ja želim biti ljubljen/ljubljena. Nadamo se da nekoga tamo ima tko će odgovoriti na naš poziv. Ne možemo sami sebe ljubiti. Za identičnost života i ljubavi mora postojati Drugi koji odgovara: Dođi, želim te ljubiti. Još ako je taj Drugi izvan i iznad smrti, onda bi on/ona mogao biti ono što tražimo: besmrtna identičnost ljubavi i života. Ako bi nas ljubio/ljubila, ne bi nam bilo teško ostati s njim/njom i vjerojatno ne bismo žalili za onom/onim koji je ostao iza nas u fizičkom svijetu čekati da nam se jednog dana također pridruži i s nama sjedini. On/ona bi nastavio živjeti s nadom s ove strane, Drugi i ja bismo ga radosno iščekivali s one strane.

U Sarajevu 13. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Spyros Arsenis

O iščekivanjima

Čovjek ponekad bježi i njegovo bježanje je opravdano. Volimo pobjeći od gradske gužve negdje gdje je mirno, negdje pored jezera, negdje u predgrađe gdje imamo svoje dvorište i svoje zelenilo gdje se ne može parkirati svaki vozač koji slobodno mjesto samo jer je slobodno smatra parkingom. Instinktivno bježimo od opasnosti i sklanjamo se u zaštitu visokih zidova, haustora. Ponekad uz laž i ispriku o nemanju vremena ili imanju previše posla volimo pobjeći i od ljudi kako bismo imali vrijeme za sebe. Mogućnost bijega ponekad je spasonosna, potrebna i opravdana i tu nema ili ne bi trebalo biti posebnog srama jer tu i tamo želimo pobjeći. Mogućnost bijega je i važna kada je riječ o prošlosti i budućnosti. Nekad pobjegnemo u prošlost koristeći sjećanje i pamćenje. Nekad pobjegnemo u budućnost maštom i fantazijama.

Našem spasonosnom i opravdanom bježanju ponekad se ispriječi iščekivanje. Iščekivanje je nemogućnost i nesposobnost da bježimo u prošlost ili u budućnost, iščekivanje je nemogućnost bježanja, naš neprijatelj koji nam ne dopušta slobodu i osjećaj opuštenosti bježanja. Kada kao djeca učinimo neopodopštinu koja po svim pravilima roditeljske pedagogije zaslužuje određeno kažnjavanje (ponekad i batine) i kada su svi dokazi nesumnjivo upereni protiv nas, najteže je iščekivati da se sve završi. Onaj ponekad čudno dobar osjećaj nakon jezikove juhe ili čak i batina kada se u nama nutrina opusti je trenutak kada je iščekivanje dopustilo da konačno pobjegnemo. Pobjegnemo u prošlost kao kada sebi govorimo da jezikova juha nije bila tako strašna ili da batine koje smo dobili nisu bile ni približno bolne kako smo to sebi predstavili. Pobjegnemo u budućnost kao kada sebi govorimo da ćemo biti bolji i da to više nećemo učiniti.

U cijelom našem doživljaju najgore je iščekivanje da se to što se treba dogoditi već jednom dogodi i završi. Osjećaj grča koji prolazi kroz cijelo tijelo, osjećaj napetosti, nelagode kao da negdje u sebi nosimo kamen (ne možemo ni jesti ni piti čak ni koncentrirati se dok sve ne završi) je trenutak kada nas iščekivanje paralizira. Zato je iščekivanje nesposobnost i nemogućnost da pobjegnemo naprijed ili nazad, u budućnost ili prošlost jer paralizira našu sposobnost pamćenja i našu maštu i naše fantazije. Negativna iščekivanja poput onih bezazlenih i dječjih dok čekamo kaznu ili onih puno ozbiljnijih i sudbonosnijih dok čekamo da nam liječnik saopći vijest dok zabrinuto gleda nalaz pred našim očima koliko god u sebi nose negativno, na kraju uz svu nevolju koja idu uz njih su dobra. Dobra su zato jer imaju završetak i jer nas nakon svega iščekivanje pusti da bježimo kud želimo.

Bilo bi nepodnošljivo čekati beskonačno dugo da mama ili tata konačno izreknu kaznu bilo jezikom bilo nekim drugim pedagoškim sredstvom ili mjerom jer iščekivanje paralizira i zadržava nas u sadašnjem trenutku i ne da nam kretati se niti naprijed niti nazad. Iščekivanje zarobljuje bježanje i zato nam teško pada i teško se s njim nosimo. Jednako ako ne i teže jer smo već odrasli bilo bi nepodnošljivo beskonačno dugo čekati liječnika da nam saopći vijest o nalazu koji drži u rukama, radije tražimo da nam kaže da su vijesti jako loše samo da ne iščekujemo.

Ljudi griješe kada kažu da ih ubija čekanje. Ne ubija ih čekanje nego iščekivanje. Čekanje je kada znate o čemu se radi, samo čekate saopćenje već poznate vijesti. Kada nam otac ili majka saopće da ćemo dobiti batine, mi ne iščekujemo, nego čekamo. Čekati znači ništa drugo nego već znati što se ima i treba dogoditi, iščekivati znači ne znati što se ima dogoditi jer nam još nitko nije ništa saopćio. Kada nam liječnik javi da je nalaz negativan, sutra u bolnicu dolazimo i čekamo nalaz. Mi ne iščekujemo nalaz jer već znamo da je negativan, nego samo čekamo da ga preuzmemo. Kada nam liječnik saopći da je nalaz stigao i da sutra trebamo doći na razgovor, onda je riječ o iščekivanju jer ne znamo kakav je nalaz, pozitivan ili negativan. Čekanje uvijek pretpostavlja znanje o onomu što čekamo. Iščekivanje uvijek pretpostavlja neznanje i skrivenost onoga što iščekujemo i uvijek je lakše čekati nego iščekivati jer čekanje dopušta da idemo naprijed ili nazad, iščekivanje ne dopušta ni jedno ni drugo.

Pacijent kome liječnik saopći negativan nalaz ima mogućnost bježanja u budućnost (nove terapije, novi lijekovi) i bježanja u prošlost (ohrabrujući postotci onih koji su se izborili sa sličnim ili istim simptomima), ali dok iščekuje zamrznut je u sadašnjosti i ne može se kretati, barem ne misaono, ni tamo ni ovamo. Zato iščekivanje paralizira ne u fizičkom smislu, iako se nekad i to zna dogoditi, nego prije svega u nutarnjem i umskom smislu. Iščekivanje je poput duhovne paralize nutarnjeg života, paraliza pamćenja, sjećanja i mašte. Dok ne prođe iščekivanje ne može se nigdje nego samo ostati u sadašnjem trenutku.

Kod negativnih iščekivanja želimo skratiti čekanje na najmanju moguću mjeru. Onaj osjećaj kada vam roditelj drži jezikovu juhu i kažete da biste radije da ste dobili malo batina i da vas pusti na miru. Ne želite i ne volite dugo čekati kada je riječ o negativnom iščekivanju, želite da se sve što prije obavi i završi kao što i pacijent želi da mu liječnik što prije saopći vijest o nalazu makar bio i negativan. Zato nas plaši kada bismo morali dugo iščekivati. Plaši nas ono negativno, onaj osjećaj stezanja u grlu dok čekamo i svjesni da ne možemo tako dugo živjeti nikako cijeli život u negativnom iščekivanju. Zato žurimo i trudimo se da se negativna iščekivanja dogode i odigraju što prije i prijeđu u čekanje.

Što je s pozitivnim ili dobrim iščekivanjem? Ako se prisjetite recimo kada ste prvi put čekali svoga momka ili curu nakon što je za vikend bio/bila kući i sad se vraća, kakav je bio osjećaj? Ako dublje zakopate u sebe sjetit ćete se da je to bilo iščekivanje koje vas nije paraliziralo, štoviše bježali ste u prošlost (prvi susret, upoznavanje, prva razmjena riječi, prvi dodir ruke), bježali ste u budućnost (završiti fakultet, možda brak, djeca), ali niste bili paralizirani. Mogli biste iščekivati i duže nego što treba. Ako autobus ili vlak ili avion kasni nekoliko minuta ili čak sati, nije vam teško. Uživate u tom dobrom iščekivanju pomalo i s osjećajem žalosti jer će prije ili kasnije autobus ući na peron, voz ući na stanicu, avion sletjeti na aerodrom. Kada je dobro iščekivanje u pitanju volimo produžiti čekanje kao da ne želimo da čekanje završi kao kad recimo upecate dobra i lagana pitanja na ispitu i znate da ste sve uradili kako treba. Ne želite da se odmah rezultati objave, radije uživate u valovima dobrog iščekivanja i tad je čekanje poput opijenosti nekakvim blaženim stanjem jer ne samo da znate što čekate, nego još više to što čekate je nešto dobro.

Na ovaj način naš se život njiše poput klatna između iščekivanja koja su negativna i loša i čija čekanja želimo skratiti i iščekivanja koja su dobra i čija čekanja želimo produžiti. Ljuljamo se na ljuljački života sretni kada nas dobro iščekivanje susretne i onda produžujemo čekanje koliko možemo tužni što moramo ipak jednom završiti s čekanjem. Ljuljamo se na ljuljački života zabrinuti i napeti kada nas negativno iščekivanje pogodi i onda žurimo što prije završiti s iščekivanjem i prijeći u negativno i loše čekanje. Ako je netko kao dijete bio na ljuljački, uvijek je najbolji dio onaj kada vas zaljuljaju i onda se nađete veoma visoko u zraku gurnuti naprijed visoko iznad svih i želite ostati gore u tom položaju još dugo. To je slika dobrih očekivanja i čekanja kojim to iščekivanje produžujemo i hranimo. Kada ste već skroz dole u silaznoj putanji skoro dodirujuću zemlju zabrinuti što ne vidite nazad a želite što prije naprijed u visinu, to je slika negativnih iščekivanja čije čekanje želimo što prije skratiti i sasjeći da ne traje predugo. Obolijevamo psihički i fizički od negativnih i loših iščekivanja dok nas dobra iščekivanja liječe i produžuju nam život. Negativna i loša iščekivanja su bolest, dobra iščekivanja su terapija i lijek.

Ponavljamo kako je najgore čekati. To nije istina. Čekanje je gotova stvar jer već znamo o čemu se radi. Istinito je kako je najgore iščekivati. Najgore je iščekivati jer ne znamo što iščekujemo. I naravno kad iščekujemo bilo negativno bilo dobro, oba iščekivanja moraju završiti. Za jedno želimo da ga sami okončamo što prije pa je iščekivanje negativno, mučno i nelagodno, a za drugo ne želimo da iščekivanje završi jer je dobro, ugodno, pruža užitak, ali svjesni da će iščekivanje prije ili kasnije morati prestati. I pacijent koji čeka da mu doktor saopći nalaz i mladić koji na stanici čeka na djevojku da dođe nalaze se u istom položaju samo na različitim stranama ljuljačke života. Prvi želi što prije prekinuti negativno iščekivanje, a drugi želi što više produžiti dobro iščekivanje. I svjesni su da ljuljačka života neće ostati cijelu vječnost u istom položaju jer ona se ljulja i uskoro će se zaljuljati na drugu stranu koliko se god njih dvojica trudili jedan da ubrza, a drugi da uspori iščekivanje.

Iščekivati je teško jer se njih dvojica nikada neće razumjeti jer jedan žuri da iščekivanje okonča, drugi hoće iščekivanje produžiti i teško je kad iščekujemo netko zlo, a netko dobro jer se tada ne možemo nikako razumjeti, a ne tako rijetko stojimo jedno pored drugog iščekujući upravo netko dobro, a netko zlo. I kao što pacijentu nije jasno zašto mladić ne žuri i produžuje iščekivanje i u tome uživa, tako mladiću nije jasno zašto pacijent žuri da iščekivanje okonča i mršti se na svako i najmanje produženje iščekivanja. Kao što ponekad ni nama samima nije jasno zašto se neki žurimo okončati iščekivanje što prije, a neki se svojski trudimo da iščekivanje produžimo kako bi barem još malčice trajalo. Nije uvijek pitanje naravi onoga koji iščekuje niti njegovog karaktera, njegove lijenosti, nestrpljivosti, žurbe, odugovlačenja. Ponekad nisu u pitanju ni ti ni ja ni to što smo ljudi bilo sličnih ili različitih karaktera i osobina.

U pitanju je samo iščekivanje i njegova narav i smisao jer nije isto iščekivati liječnički nalaz i djevojku u koju ste zaljubljeni i osjećamo da to nisu ista iščekivanja. I znamo da nije uvijek u nama problem. Problem je u iščekivanju i može se dogoditi da nalaz bude drugačiji od našeg negativnog iščekivanja kao što se može dogoditi da djevojka više nikad ne dođe na stanicu što je drugačije od našeg dobrog iščekivanja.

Zato je iščekivanje teško i zahtjevno jer ne znamo što iščekujemo koliko god bili sigurni i uvjereni da znamo i lakše je uvijek čekati nego iščekivati jer iščekivanje bez svršetka je mučenje koje zarobljava u sadašnjem trenutku i ne da nam da bježimo ni u prošlost ni u budućnost, a dobro je bez stida i srama priznati da je nekad bijeg jedino i sretno rješenje u datom trenutku od robovanja iščekivanju koje nas sputava i ne da nam da se sjećamo i da maštamo. Dok čekamo barem se možemo sjećati prošlosti ili maštati o budućnosti jer dok iščekujemo ponekad ne možemo ništa ni sjećati se niti maštati.

U Sarajevu, 28. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Hayati Kayhan

O laži

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Vrijeme je hodanje prema istini gdje je svaka laž, mala ili velika, predah na putu. Lažemo iz zlobe, lažemo iz straha, lažemo iz želje, lažemo zbog drugih, lažemo za druge. Lažemo da predahnemo od istine, da predahnemo od vremena. Nemoguće je predahnuti od vremena i od istine, jer su vrijeme i istina nužni završetci naših usputnih predaha. Nekada laž može biti dugotrajan predah od vremena i od istine, predah koji nas prevari kako nećemo morati nastaviti putovanje prema kraju. Prevarimo sebe i umislimo da možemo dugotrajno stajati na nekoj životnoj postaji sačinjenoj od naših laži. Slavodobitno promatramo vrijeme i istinu kako nam se primiču misleći kako nas nikada neće sustići. Ili se samozadovoljno osmjehujemo gledajući vrijeme i istinu kako prolaze ispred nas dok se mi zlobno osmjehujemo skriveni ponavljajući u sebi kako jednom kada vremenu i istini umaknemo, više nas nikada neće uhvatiti i nikada nećemo morati ići za njima.

Vrijeme i istina se odlikuju nevidljivošćustrpljivošćušutnjom i čekanjem. Nekada se vrijeme i istina prave da nas nisu ni vidjeli ni susreli, prođu pored nas kao da ne postojimo. U tom trenutku likujemo vjerujući da je naša zasluga što vrijeme i istina nisu otkrili našu laž. Uživamo u predahu računajući da je ovaj predah konačan završetak našeg skrivanja. Jer ako su vrijeme i istina već prošli i nisu nas primijetili, kako stojimo na našoj životnoj postaji, čega se još treba bojati kada više nema ni vremena ni istine? Skriveni iza predaha satkanih od velikih i malih laži kada procijenimo da su vrijeme i istina dovoljno odmakli, hrabro i samouvjereno istupamo na prostor naše životne postaje. Mi smo prevarili i vrijeme i istinu, ima li itko jači, moćniji i mudriji od nas?

Ali vrijeme i istina nisu samo konačni krajevi života prema kojima smo usmjereni. Vrijeme i istina su ljudi koji za vremenom i istinom prolaze pored naše životne postaje, pored našeg životnog predaha, pored naše male i velike laži. Sažalijevamo te jadnike koji se vuku k’o aveti nesposobni da barem na trenutak predahnu. Poslušno, strpljivo i šutljivo idu za vremenom i istinom. Kao slijepci i robovi puštaju i dopuštaju vremenu i istini da ih vode prema kraju. Sažalijevamo njihove malene i beznačajne živote, jer onako kako mi to vidimo velik je samo onaj koji se sakrio od vremena i istine. I zato smo mi titani, atlasi koji na svojim plećima i ramenima drže sve svoje laži i male i velike i pri tom se uspijevamo sakriti. Kakve smo samo veličine, mi titani laži i lukavstava dok se gnušamo sitnih ljudskih sudbina koje bez pitanja slijede vrijeme i istinu.

Usta nam se razvuku u osmijeh tek onda kada susretnemo nekoga sebi slična, nekoga tko je kao i mi uspio prevariti vrijeme i istinu i izgraditi životnu postaju od svojih laži i osigurati sebi dugotrajan predah od hodanja za vremenom i istinom. Odvojeno stojimo svatko na svojoj strani puta gledajući mnoštvo koje ne zastaje, mnoštvo koje slijepo vjeruje kako vrijeme i istina vode dobrom kraju. Krišom se pogledavamo dobacujući jedan drugom kako pred nama hodi rijeka slabića nesposobnih da se odupru vremenu i istini. Divimo se vlastitoj snazi i lukavstvu da naoko prevarimo ono što se čini nemogućim prevariti.

Ali što će se dogoditi s nama kada rijeka ljudi ode za vremenom i istinom? Što će biti s našim predahom, s našom životnom postajom, s našom laži? Što će biti s nama kada vrijeme i istina od nas odustanu i ostave nas na pragu kraja? Što će biti s nama ako se jednom umorimo i poželimo i mi krenuti za rijekom onih koji slijede vrijeme i istinu? Što će biti s nama ako nas vrijeme i istina ostave da čekamo u predvorju dobrote, poštenja, plemenitosti? Hoćemo li i tada sebe zvati titanima koji su svojom laži naoko prevarili istinu i vrijeme? Hoćemo li i tada rijeke ljudi koji mirno promatraju i uživaju u istini na kraju vremena smatrati slabićima, kukavicama, priprostim spodobama i robovima?

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Među ljudima možda i nema pravih lažova nego samo putnika koji povremeno zastanu da predahnu na nekoj od svojih životnih postaja. Istinski lažov bio bi onaj tko bi na životnoj postaji zastao da predahne misleći da je najbolje da na tom mjestu ostane vječno. Ali nitko ne želi na jednom mjestu ostati vječno iako se na početku čini privlačno i zavodljivo. Nakon predaha svima nam dosadi prije ili kasnije toliko čekanje na nekoj od životnih postaja i na kraju budemo pomalo i sretni i uplašeni i iscrpljeni videći konačno kako se vrijeme i istina približavaju da nas pokupe i da krenemo dalje, jer samotno, gluho i vječno čekanje na životnoj postaji satkanoj od laži bez igdje ikoga – dok svi drugi pored nas prolaze za vremenom i istinom ostavljajući nas same da trunemo i propadamo – nije ništa drugo nego predokus neke vrste osobnog paklaI što je na kraju zapravo laž? Ona smišljena, ciljana, zlobna, pakosna i pokvarena laž? Ona je vječna životna postaja utemeljena na vječnom predahu od hodanja za vremenom i istinom. Ali nisu li ipak i životne postaje i životni predasi prolazni? Za laž nisu, u tome je i njena zabluda i njezin pakao, misliti da je vječna dok se skriva od vječnosti koja upravo pored nje prolazi kroz mnoštvo onih koji slijede vrijeme i istinu vjerujući da putovanje ima svoj kraj upravo u onoj vječnosti koju laž ne prepoznaje i od koje se skriva.

 

U Sarajevu, 19. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Snijeg

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama… 

Razmišlja. Pahulja dodiruje lice. Kao nježan dodir. Još jedna pahulja. Pa još jedna. Misli. Nedostaje joj. Ali što? Sve. Toplina vatre. Majčin smijeh. Očev strogi pogled. Sestrin zagrljaj. Razmišlja. Otvara oči. Noć. Mjesec. Prigušeno svjetlo ulične svjetiljke. Smijeh djece u blizini. Krošnja velikog bora prekrivena snijegom. Klupa na kojoj sjedi. Gleda u nebo. Gdje su? Osluškuje. Pahulja. Velika. Prelijepa. Lagan dodir. Hladan, ali ugodan. Pahulja nestaje. Prebire pamćenje. Majčin osmijeh? Davno. Slabo se sjeća. Otac? Bila je mala. Ne pamti. Samo pogled. Sestra? Donekle pamti. Njezin zagrljaj. Miris kose. Miris odjeće. Tupa bol u prsima. Nedostaju. Pahulja. Spušta pogled. Prekrasna, velika. Misao. Sjećanje. Majčino lice. Prekrasno. Prelijepo. Blago. Nasmijano. Spušta glavu. Dodir vjetra. Hladan. Otac. Hladan, dalek, nepoznat? Možda. Nova pahulja. Neobična. Oblik čudan. Ipak savršen. Sestra? Čudna? Ipak savršena? Možda. Nečiji glasan smijeh u blizini. Ustane. Ljudi. Troje. Čeznutljiv pogled. Nisu oni. Sjeda. Nervoza polako. Gdje su? Koliko je prošlo? Puno. Godine. Svijetlo ulične lampe. Prigušeno. Zlatno. Sjećanje. Miris kruha zlatne boje? Majčine tople ruke? Toplo. Iznutra. Gleda oko sebe. Borovi. Snijeg u krošnjama. Ulične svjetiljke. Klupe prekrivene snijegom. Park. Čarobno. Nešto. Večeras. Sat. Spušta pogled. Još malo. Misao. Sjećanje. Otac? Pokušava. Strogi pogled. Zagrljaj? Možda. Ne sjeća se. Ponovo sjećanje. Sestra? Zvonak smijeh. Trčanje po kući. Vriska. Veselo. Razdragano. Majčin glas. Prijekoran. Ormar. Pažnja. Skupo. Vrijedno.

Prolaznik. Zastaje. Zamišljena. Pogled prema nebu. Pahulje. Bezbroj. Sve u redu? Da. Odlazi. Spušta pogled. Ulična svjetiljka. Zlatna boja. Opet sjećanje. Pomiješano. Majka koja je drži u naručju. Otac sjedi. Sestra spava. Toplina. Njezin dlan. Gleda. Pahulja. Savršen oblik. Ne topi se. Gleda. Opet sjećanje. Kuća. Veliki prozor. Pogled na ulicu. Djeca trče. Viču. Želi ići s njima. Očev glas. Ne. Plakanje. Očev zagrljaj. Obećanje. Sigurnost. Hrabrost. Snaga. Pogled na sat. Skoro. Koliko je prošlo? Previše. Predugo. Nedostaju. Glasovi. Ustaje. Nisu oni. Ljudi. Petero. Veseli. Pjevaju. Galame. Glasan smijeh. Raspoloženi. Razmišlja. Snijeg? Nešto ima. U snijegu. Čarobno. Magično. Privlačno. Što? Možda sjećanja? Kakva? Prošla. Roditelji. Braća. Sestre. Prijatelji. Topao stan. Bor koji svijetli. Obitelj. Ljubav? Mir? Sreća? Voli snijeg. Snijeg čuva. Što? Njezina sjećanja. Diže pogled. Pahulje. Lagane. Baršunaste. Tople. Snijeg kao more sjećanja. Pahulje kao događaji. Prati veliku pahulju pogledom. Pahulja kao događaj. Koji? Bilo koji. Koji želi. Kojeg se sjeća. Velika pahulja važan događaj. Koji? Kad je diplomirala. Druga pahulja. Pored njenog lica. Događaj. Koji? Kad je bila sretna. Zašto je bila sretna? Nije važno. Bila je. Treća pahulja. Treći događaj. Koji? Kad je pobijedila bolest. Pogled prema nebu. Bezbroj pahulja. Bezbroj događaja.

Glasovi. Osluškivanje. Možda su oni. Ustaje. Troje ljudi. Sjene. Glas progovara. Sjećanje. Glas poznat. Sestra! Uzdah. Radost, euforija, mir? Sve!!! Zagrljaj. Miris sestrine kose. Miris njezine odjeće. Isti. Pahulje pomiješane sa suzama. Ne govori. Šuti. Sjećanje. Sestra? Vesela. Vragolasta. Zaigrana. Odmiče se. Pogled. Isti! Veseo, zaigran, vragolast. Kao da su još uvijek djeca. Nisu odrasle. Drugi glas. Hladan. Dubok. Malo napuknut. Otac? Zagrljaj. Konačno!!! Sigurnost, hrabrost, šutnja. Očev glas ponovo. Topao. Ljubav. Sjećanje. Na oca. Više ne treba. Otac je tu. Grli. Dugo. Čvrsto. Muški. Pravi otac. Ponovo pahulje. Suze. Otac plače. Velike oči. Nisu hladne. Blage su. Preplašene. Sretne. Treći glas. Poznat glas. Pazi! Past ćeš! Slomit ćeš! Brinem se! Kuda ćeš? Što se ne javljaš? Majka. Miris toplog kruha. Toplina vatre. Njezine nježne ruke. Njezine tople ruke. Ljubi. Lice. Obraz. Oči. Čelo. Jak zagrljaj. Gotovo nestaje zraka. Jecaj. Pahulje pomiješane sa suzama. Opet. Zbrka. Pitanja. Puno pitanja. Odgovori. Toliko ih je. Odakle početi? Od početka? Trajat će. I treba. Prošle su godine. Konačno. Gleda. Sestru. Oca. Majku. Konačno! Svi zajedno! Još ne vjeruje. Gleda sestru. Smijeh. Gleda majku. Smijeh. Gleda oca. Smijeh. Sanja? Možda. Otac progovara. Snijeg. Da. Majka gleda pahulje. Gleda nebo. Spušta pogled. Gleda nju. Velika pahulja između njezinog i majčinog pogleda. Obje gledaju. Pahulja nestaje u snijegu. Nije važno. Konačno! Tu su! Godine čekanja i iščekivanja!!! Stoje. Gledaju se. Četvoro. Obitelj.

Ima nešto magično u snijegu? Možda. Ima nešto neobično u pahuljama? Sigurno. Ima nešto čudnovato u krošnji bora prekrivenoj snijegom? Ima. Ima nešto privlačno u zlatnom svijetlu ulične lampe? Hm? Ima? Ali što? Ne zna. Ne može objasniti. Gleda. Osjeća. Dodiruje. Sestrine ruke. Očevo lice. Majčin topao dah. Negdje duboko u sebi govori. Snijeg? Ima nešto magično u njemu. Pahulje? Ima nešto neobično u njima. Ali što? Ne može dati odgovor. Nije važno. Konačno svi su tu! Zajedno! Obitelj! Šute. Odlaze.

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama??? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama. Tri velike savršene pahulje. Otac, majka, sestra. Četvrta pahulja. Ona. Krhka, nemoćna pahulja. Pada. Ne topi se. Traje. Dugo. Vječno. Razmišlja. Snijeg krije. Skriva. Bezbroj pahulja. Bezbroj priča. Bezbroj sudbina. Snijeg šuti. Ali pahulje pričaju. Svaka za sebe. Savršena. Prekrasna. Priča. Svoju priču. Traži? Sreću? Mir? Tišinu? Smisao? Svrhu? Obitelj? Tko zna? Ni ona ne zna. Ali osluškuje. Pahulje pričaju…

 

U Sarajevu, 12. 12. 2017.

O. J.

 

Izvor (Foto): 123rf.com

O GUŽVI I ŽIVLJENJU UNAPRIJED

Nismo ni zaspali, a planiramo sljedeći dan. Nismo ni doručkovali, već smo mislima na poslu. Na poslu radimo, a mislima smo već kod kuće navečer. Na godišnjem odmoru već mislimo o povratku na posao. Na poslu već mislimo o odmoru bilo godišnjem, bilo vikendu, bilo prazniku. Živimo vrijeme unaprijed. Živjeti vrijeme unaprijed zahtjeva stalno planiranje, planiranje mjeseci, dana, sati. Sve što se ne uklapa u stalno planiranje i što poremeti već zacrtani i isplanirani plan je smetnja. Gužva je smetnja našem nutarnjem življenju vremena unaprijed koje se tek ima dogoditi.

Odlazak na posao u kojem se već razmatra povratak kući ometan je gužvom na semaforu i dva tri automobila više nego je predviđeno. Kao da dva minuta duže na semaforu označuju da nećemo uopće doći kući poslije posla, semafor je smetnja našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji samo sekundu duže nego što treba ne kreće na zeleno svjetlo, smetnja je našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji staje na žuto i ne prolazi posebna je vrsta smetnje našem življenju vremena unaprijed do te mjere da naoko mirni u društvu, za volanom postajemo grubijani i primitivci. Tramvaj koji kasni ometa življenje našeg vremena unaprijed, autobus koji kasni, avion koji polijeće ranije nego je predviđeno, šalter koji se otvara nakon vremena, a zatvara prije vremena također je smetnja našem življenju vremena unaprijed.

O gužvi obično mislimo kao vanjskom problemu velikog grada s puno automobila i lošim javnim prijevozom. To je samo jedan oblik gužve, objektivni kojega je nemoguće povremeno izbjeći i do kraja iskorijeniti. Drugi oblik gužve je naš nutarnji i rađa se jer smo vrijeme počeli živjeti unaprijed bez ostavljanja mogućnosti da gužvu kao smetnju življenju tog vremena unaprijed pokušamo zamisliti kao dio našeg nutarnjeg stava prema vremenu kojega planiramo.

Što god planiramo u vremenu mi to činimo često unutar vlastitih ideja i misli našeg vlastitog svijeta. Kada nešto isplaniramo kao što je recimo sutrašnji dan od jutra do mraka, od doručka do večere, mi smo na neki način taj dan već proživjeli samo ga trebamo još „odraditi“. U sebi taj dan proživimo bez gužve, jer unutarnje proživljavanje sutrašnjeg dana i sutrašnjih događaja ne može i ne predviđa smetnje nego jedan čisti, neprekinuti, glatki slijed planiranih događaja.

Odrađivanje planiranog dana je prožeto i obilježeno našim nutarnjim planom, a naš nutarnji plan je zacrtani stav kojega nemamo namjeru promijeniti. Tako se gužva ne događa samo na izvana – objektivno bez mogućnosti da je kontroliramo, nego nas zahvaća iznutra u vidu bijesa, stresa, psovke, vike, dernjave zato jer smo dan u kojem se nalazimo već proživjeli u svom nutarnjem vremenu, ali u tom nutarnjem vremenu nije bilo smetnje, odnosno gužve.

Sukob našeg unutarnjeg življenja vremena unaprijed i vanjskih okolnosti, vanjskog svijeta i događaja generiraju jedan oblik osjećaja kojega se može nazvati gužvom, ali to nije fizička gužva kolone auta na semaforu ili reda ljudi na šalteru, nego osjećaj koji nastaje kada vidimo naznačenu gužvu.

To je osjećaj nagle žurbe da se nešto završi što je prije moguće iako znamo da malo duže čekanje neće previše poremetiti naš predviđeni raspored. Ali tome osjećaju iznenadne žurbe se ne možemo oduprijeti, jer dan koji živimo smo već proživjeli unutar sebe tako što smo ga još jučer i dok se nije događao već proživjeli. Gužva je stoga nutarnja smetnja, ona nije samo izvanjska blokada dolaska do željenog cilja bilo autom bilo pješice. Gužva je nutarnji osjećaj kojemu ne dopuštamo da bude dio našeg nutarnjeg življenja dana koji se tek treba dogoditi.

Nema smisla tražiti mir, strpljivost i zadovoljstvo na semaforu, u koloni auta, u koloni ljudi, u hodanju od šaltera do šaltera, što se više nastoji biti miran i strpljiv, to se više postaje ljut, razdražljiv i nemiran. Ako već ne možemo živjeti tako da dan koji se tek treba dogoditi sačekamo nego ga iznutra već proživimo, onda prethodno nutarnje življenje sljedećeg dana treba u sebi kao bitni dio sadržavati smetnju, odnosno gužvu kao nutarnji osjećaj kojega se treba također proživjeti iznutra, unutar sebe zajedno s planiranim danom, možda na taj način postoji mogućnost izbjeći donekle bijes, nervozu, nemir na semaforu, na šalteru, u tramvaju, na poslu.

 

U Sarajevu, 28. 10. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): “Busy Street” by Eric Marwick (artuk.com). 

Exit mobile version