savjet – Poptheo Web Portal

OSVAJANJE ILI UTJECAJ?

U konačnici, nikog nije moguće u cjelovitosti osvojit, ali se zato na svakoga može utjecati…

Čovjeka nikad nije lako osvojiti, i to ne samo onda kad to jasno ne želi nego čak i onda kada misli da želi, jer prije ili kasnije se neminovno probudi i predomisli. Čini se da netko od početka zna kako ne može bez slobode, dok oni drugi istu prvo moraju izgubiti da bi je tek kasnije zavoljeli i počeli cijeniti. U svakom slučaju prafenomen slobode neotuđivo pripada najnutarnjijoj biti čovještva, s tim da je to ponekad kod čovjeka osviješteni, a pokatkada i neosviješteni sadržaj svijesti.

Povijest neumoljivo pokazuje da tekovine jedne revolucije nikada ne traju vječno, slično kao što separatističke težnje na osvojenim područjima mogu tinjati čak i stotinama godina nakon osvajanja, strpljivo čekajući svoj adekvatni povijesni trenutak. A i na onoj najosobnijoj intimnoj razini: na kraju obično nekome pripadne srce, a onom drugom sve ostalo. Premda ovo zvuči ponešto šizoidno, stvar je takva kakva jest, jer kako rekosmo, posve je prirodna tendencija oduprijeti se nečijem cjelovitom osvajanju.

Slično kao što povijest i život dokazuju da je ono jedno cjelovito osvajanje nemoguće, utjecaj se, s druge strane, čini sasvim mogućim. Nakon što se osvajači prije ili kasnije povuku, obično sa sobom odvuku i neke običaje, navade i ideje onih nad kojim su donedavno vladali. S druge strane, i oni nekoć osvojeni na kraju obično preuzimaju dosta toga od osvajača, i sada to ponosno smatraju neotuđivim dijelom svoga identiteta. Stoga je i za čovječanstvo, ali i za samog čovjeka dobro da se prije ili kasnije ostave nerealnih osvajačkih fantazija te da počnu razmišljati o onim sasvim realnim sferama vlastitog utjecaja. Jer kako vidimo, osvajanja dođu i prođu, ali utjecaji uvijek ostaju.

Umijeće žalbe

Za djecu i psihopate se kaže da su u jednome veoma slični: oni nepogrešivo znaju kako dobiti ono što žele. Međutim, isto tako, za one prve poslovično pronalazimo da su infantilni, te da prije ili kasnije moraju odrasti, dok se za one druge smatra da su permanentna opasnost za društvo koju odlučno treba izolirati. No, s druge strane, i oni pristojni odgojeni ljudi dosta propate u životu, jer eto, oni bi kao nešto, a nikako ne znaju kako i na koji način… Ili, drugim riječima, jednostavno se boje da ih se ne svrsta u one prve dvije skupine, a moguće i u onu treću – skupinu napornih defetista koji uvijek zbog nečega kukaju i zanovijetaju preko svake mjere, tako da na kraju od njih svi nastoje pobjeći. Stoga američki psiholog Guy Winch smatra kako ona jedna učinkovita žalba po sebi predstavlja vrsno umijeće sa svojim vlastitim propozicijama i pravilima na koje se itekako treba pripaziti.

Prva stvar na koju bi prema Winchu trebalo paziti jest ono zbog čega se mi zapravo žalimo, a druga je kojoj ćemo se instanci zbog toga požaliti. Ako se na ovo dvoje ne pripazi, onda se obično dogodi da se istresemo prvoj osobi za koju pretpostavljamo da će nas saslušati, i to onda o svemu i svačemu, te preko svake mjere. S tim se problem kudikamo ne rješava, nego se samo opterećuje osoba koja s cijelom problematičnom situacijom nema nikakve veze. Dakle, kad shvatimo što je ustvari naš problem i koga se on striktno tiče, na kraju još preostaje da složimo „sendvič”. Naime, Winch se služi slikom sendviča da bi ono „meso” od žalbe po sredini moglo lakše proći. Stoga on prvu „šnitu” kruha zove „otvaranjem ušiju”, a onu drugu „digestivom” koji će primatelju naše žalbe pomoći da istu lakše „probavi”. Da ne bi sve ostalo na pukoj teoriji, Winch navodi i jedan konkretan primjer iz vlastitog života i rada. Nakon što ga je mjesecima dugo mrcvarila nesnosna buka zbog građevinskih radova u blizini stana kojeg je u to vrijeme unajmljivao, Winch se konačno odlučio žaliti vlasniku zgrade. Svoju žalbu posložio je na sljedeći način. Prvo je pohvalio samu zgradu kao i radnike koji su tu radili na održavanju i upravljanju, ustvrdivši dodatno kako on osobno zaista voli tu živjeti (prva šnita kruha). Zatim je prešao na samu žalbu (meso). Zbog nesnosne buke koja traje već jako dugo, on je bio pometen u svojoj redovitoj spisateljskoj aktivnosti, tako da je silom prilika pretrpio i nemalu financijsku štetu. Stoga sad i zahtijeva da mu se naznačeni financijski gubitak na određeno vrijeme kompenzira kroz nižu cijenu najma stana. I na kraju „digestiv” (druga šnita kruha): izrazio je svoju uvjerenost kako sam vlasnik ni na koji način osobno nije kriv za novonastalu situaciju, ali eto, da bi ovaj ipak trebao izići u susret njemu kao i ostalim stanarima, jer u protivnom se boji da bi moglo biti još ovakvih žalbi, ali možda čak i nekih ozbiljnih tužbi. I kako je na kraju sve ovo završilo? Pa kaže, čovjek mu je bez riječi snizio cijenu stanarine za narednih pola godine…

Čini se da Winch nekoć poput Pascala izvrsno opaža tu sveprisutnu ranjivost osobe. Ako je napadnut, čovjek će se žestoko braniti, pa makar prethodno i opravdano bio napadnut. Stoga se tajna promjene ostvaruje po paradoksu prihvaćanja osobe. Carl Rogers reče: „Zanimljiv paradoks je da kad sebe prihvatim kakav jesam, tek tada se mogu promijeniti”. Dakle, kako prema sebi, tako i prema drugima: osoba se mijenja tek onda kad se osjeti sigurnom i prihvaćenom.

Umijeće uvjeravanja

Već smo jednom ranije pisali o problemu, tako da kažemo, klasičnog savjetovanja pri čemu jedna strana dijeli savjete, a druga ih prima i sluša. Neka istraživanja pokazuju da od ovoga koristi imaju samo savjetnici, ali ne i oni savjetovani. Jer oni prvi se s dijeljenjem savjeta stavljaju u poziciju moći i od toga se osjećaju naprosto fantastično, dok se oni drugi od svega ovoga osjećaju još jadnije i bespomoćnije nego inače. O ovome problemu progovara i Kevin Dutton, autor knjige „Razdijeljeno uvjeravanje: Drevno umijeće i nova znanost o promjeni uma”. Dutton prolazi tu kroz različite scenarije i situacije, a ovdje donosimo jedan od predstavljenih primjera. Recimo, imate u svojoj blizini kakvog okorjelog pušača ili, još gore, notornog alkoholičara, i već ga dugo pokušavate nagovoriti da prestane s tim, ali on se uporno opire, vrijeđa se i ljuti, i jednostavno nema nikakvog pomaka. Dutton ovdje jednostavno predlaže da namjesto onog uobičajenog: „Trebao bi prestati pušiti/piti”, radije pitamo: „Jesi li ikada razmišljao o tome da prestaneš pušiti/piti”? Sa ovim se postiže da se upitani ne mora više suočavati s nama, nego sam sa sobom i sa svojim problemom. Nadalje, ako kaže da je razmišljao, možemo ga zatim upitati vidi li on neke možebitne koristi od toga da prestane sa svojim opasnim porokom. Dutton za ovaj moment kaže da će nam ta osoba vjerojatno navesti sve ono što smo joj mi sami već stotinu puta do sada rekli, no cijela stvar na ovaj način ima znatno veću snagu, jer to više nisu izvana nametnutu razlozi, nego nečiji osobni razlozi. Razgovor svakako može i dalje potrajati, a pitanja se mogu redom nizati: kad je mislio pokušati prestati, na koji način, što ga najviše u tome smeta i koči, što ga plaši, itd. Za cijelu operaciju će moguće i dalje trebati puno živaca i vremena, no na ovaj način se situacija kudikamo mijenja u pozitivnom smjeru. Inzistirajući na mišljenju i stavu druge osobe, mi na taj način toj osobi pomažemo da povrati davno izgubljeno dostojanstvo i samopouzdanje, a bez toga dvoga ujedno nikakva pozitivna promjena ni neće biti moguća jer teški poroci po riječima Sigmunda Freuda i nisu poraz, nego tek posljedica poraza; točnije, oblik samokažnjavanja zbog neuspjeha vlastitog ega. Da bi prestao s porokom, čovjek prvo mora riješiti onaj prethodni problem koji ga je uopće doveo do poroka, a to je kudikamo bio nekakav životni poraz ili barem snažan osjećaj neuspjeha.

Prepoznavanje tuđeg interesa

Različiti ljudi imaju različite interese, no pokatkada se svi ovi mogu uspješno okupiti oko istoga cilja. Dutton u ovom smislu navodi primjer čovjeka koji traži investitore koji bi mu pomogli u nakani otvaranja vlastitog otmjenog restorana. I što će im u tom smislu reći i kako ih upitati? „Znate, ja silno želim da budem vlasnik restorana i to ne bilo kakvog!” Koga za to briga uopće? Kako je to još primijetio C. G. Jung, čovjek po vlastitoj prirodi predstavlja zatvoreni psihološki sustav i angažirat će se samo oko onoga na što može projicirati jedan dio samoga sebe. Ili, iz Duttonove perspektive više, ako želite da vam netko oko nečega pomogne, morat ćete pri tome onda više računati i na njegove interese, a ne samo na svoje vlastite. U naznačenom primjeru, ako je investitor gurman, treba mu reći da planirate otvoriti mjesto vrhunskog kulinarskog iskustva. Ako je društvena osoba, recite mu kako će to biti mjesto na kojem će zbilja moći fascinirati svoje prijatelje. Ako li je pak kreativni esteta, obećajte mu sudioništvo u uređenju prostora i sl.

Utjecaj u širem profesionalnom okruženju

Ako govorimo o ostvarivanju utjecaja u jednom širem profesionalnom okruženju, bez obzira na to je li ono akademsko ili poslovno, jedno istraživanje pokazuje kako ljudi u naznačenom kontekstu jasno razaznaju dvije različite vrste govornika: govornike orijentirane prema zadacima i govornike orijentirane prema vlastitoj dominaciji.

Prednost i povjerenje se pri tome jasno ukazuju onim prvima. Doduše, puno govore, ali umjerenim i blagim tonom. Rado održavaju kontakt očima s članovima prisutne grupe. Gestikulacija im je meka i fluidna, a držanje tijela prirodno.

S druge strane, prema vlastitoj dominaciji orijentirani govornici su obično dosta glasni. Ton glasa je ljutit, čak ako i nisu ljuti. Držanje tijela ukočeno. Skloni su silovitim gestama, stisnutim šakama i često upiru prstom. Dakle, kako već rekosmo, za većinu profesionalne populacije ovo je neprihvatljivo ponašanje. Dakle, još jednom vidimo, osvajači dolaze i odlaze, a jedino utjecaj uvijek prolazi i trajno ostaje…

U Sarajevu 27. XII. 2020.

M. B.

Izvori:

– How to Win Influence, Psychology Today (Objavljeno u tiskanom izadnju 1. VII. 1993 – Zadnji put uređeno 9. VI. 2016.), https://www.psychologytoday.com/intl/articles/199307/how-win-influence (Stanje: 27. XII. 2020.).

– Carlin FIORA, The Art of Influence, Psychology Today (Objavljeno u tiskanom izdanju 6. IX. 2011. – zadnji put uređeno 9. VI. 2016.). https://www.psychologytoday.com/intl/articles/201109/the-art-influence (Stanje: 27. XII. 2020.).

– Guy WINCH, The Squeaky Wheel: Complaining the Right Way to Get Results, Improve Your Relationships, and Enhance Self-Esteem, Walker Publishing Company, New York, 2011.

– Kevin Dutton: Split-Second Persuasion : The Ancient Art and New Science of Changing Minds, Open Road Integrated Media, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O tuđem…

Uvijek znamo objasniti drugom što treba raditi i kako treba živjeti. U nastupu smo elokventni. Uvjereni. Čvrsti. Stabilni u svojim zapažanjima. Svoje savjete smatramo vrijednima zlata. Najpametniji smo kada drugom tumačimo što i kako treba napraviti. Kao da sam ja on i između nas nema razlike. Kada drugom govorimo što treba učiniti, odjednom se osjećamo kao drevni mudraci koji su stekli i spoznali sve tajne i prolaze ljudskog duha i ljudske osobe. Dovoljno smo oholi da drugom kažemo: Ti ne znaš ni približno onoliko koliko ja znam što trebaš činiti i na koji način. Ubijamo se od silnog savjetovanja drugih. Prigovaramo drugom kako su naši savjeti skupi, naše je vrijeme dragocjeno. Odijevamo se u odjeću i obuću mudraca koji znaju što i kako drugi trebaju raditi. Odjednom naša pamet postaje riznica dubokog i božanskog znanja. Drugi nam ne smije proturječiti. Ne smije ni pomisliti da bi naše opažanje i savjetovanje moglo biti pogrešno ili nedostatno. Kada drugom govorimo i trubimo što i kako treba raditi, onda smo mi božanska bića. Naše znanje je božansko i naši savjeti su spasiteljski. Ako nas ne posluša, propast će sigurno i nikada neće biti sretan. Zlovoljni smo i mrzovoljni kad slušamo tuđi savjet. Bolesni smo i imamo glavobolje i žurimo negdje kada drugi pokuša nešto reći što bismo i kako trebali učiniti. Ali čim red dođe na nas, čim zauzmemo prijestolje savjetovanja, odmah sve naše bolesti i boljetice nestanu. Odjednom smo zadovoljni, zdravi, sretni, glava nas ne boli sve dok mi govorimo što i kako treba netko raditi, ponašati se i razmišljati. Zašto imamo toliku potrebu drugima dijeliti savjete i zapažanja šta bi i kako bi trebali, a nemamo ni najmanju želju da te iste savjete udijelimo sebi ili dopustimo drugom da nam ih dadne i ponudi? U nama živi nekakav oblik intelektualne sebičnosti. Možda intelektualne gordosti i oholosti. Nekakva intelektualna i emotivna gluhoća. Jer ne želimo čuti nikakav savjet, dok istovremeno dijelimo savjete šakom i kapom i jao se onome tko se ogluši ili ne sluša kada savjetujemo. Kada trebamo urediti tuđi život, tu nema nepoznanica. Nema problema. Nema prepreka. Točno znamo sve objasniti i što i kako drugi treba učiniti da bude zadovoljan, slobodan i sretan. Zašto svoje savjete ne testiramo na sebi i probamo urediti svoj život da budemo slobodni, zadovoljni i sretni? Ili zašto drugog ne pustimo na miru i sami sebe posavjetujemo što i kako bismo mi trebali činiti, raditi i živjeti? Bezbroj puta slušamo oko sebe kao roj pčela glasove koji govore: Eh, slušaj, ako želiš to i to, trebaš učiniti tako i tako, ja znam kako to ide, ja znam kako sve treba uraditi… Pa kad znaš, zašto prvi ne pokušaš na sebi sve što znaš? Nama je čovjek koji sam sebe savjetuje i šuti i misli kako svoj život urediti danas postao daleka prošlost i mitološki lik. Kao cinik Diogen koji je po danu nosio svjetiljku i govorio na glas: Tražim čovjeka, i danas, ponekad se čini, mora se nositi svjetiljka i govoriti na glas kako tražimo čovjeka koji šuti i savjetuje samog sebe što da učini sa svojim životom i kako da ga isplanira i usmjeri. Do te mjere smo postali opterećeni životom drugoga i njegovom privatnošću, vezom, obitelji, seksom, poslom, uspjehom, da smo postali izgleda nesposobni zastati nad samima sobom i sebi ponuditi po koji savjet. Toliko odviknuti od sebe, možda se više ne usudimo sebe savjetovati jer bi to mogao biti svojevrsni šok od koga se možda nećemo moći dugo oporaviti. Zamislite svoje lice pred ogledalom kad se uhvatite kako svjesno i racionalno sami sebe dajete neki mudar i pametan savjet, a ne drugom. Ako se prepadnete vlastitih savjeta i lica, to je onaj šok zbog čega biste trebali izbjegavati da sebe sami naglo savjetujete. Možda mi trebali napraviti neku vrstu pripreme. Ugasiti svjetlo. Leći u krevet. Duboko udahnuti. Opipati puls. I onda tiho i polagano sebi reći: A što misliš da ja sad sam sebi dam jedan savjet kako bih trebao živjeti i ponašati se? Ne bi bilo dobro da sebi udijelite odmah nekoliko mudrih i pametnih savjeta jer možda od šoka umrete ili poludite. Zamislite svoje šokirano lice pred ogledalom kada konačno morate zabosti vlastiti nos u svoj vlastiti život (da ne kažemo nešto drugo) i pokušati dati sebi neki razuman prijedlog, savjet, razmišljanje. Zamislite sebe kada shvatite da ste morali drugog pustiti na miru i da sad sebe ne smijete pustiti na miru. Može vam se dogoditi da odmah izgubite volju da zabadate nos u vlastiti život i da odmah dobijete dugotrajan napad glavobolje. Ali budite hrabri i čvrsti. To što se vama upravo događa, događalo se onom drugom kojega ste mjesecima ili godinama davili svojim savjetima kako treba živjeti i ponašati se. Budite solidarni. Zamislite sve njegove glavobolje dok ste ga savjetovali o svemu jer ste mislili da ste nepogrješivi u svom znanju o njegovom životu i svim njegovim i „čistim“ i „prljavim“ tajnama. Kada vas zaboli glava od muke jer ne možete sebe pustiti na miru koliko ste se upleli u svoj vlastiti život i kad vam dođe da samo dignete ruke od svega na trenutak, zamislite kako se osjećao drugi kojemu ste se dugo vremena miješali u život i sve pore njegovog života misleći da ste vi božanski savjetnik koji ne može pogriješiti i čiji se savjeti uvijek i bez pogovora moraju slušati. Radi zajedničkog dobra, bilo bi pametno ponekad sebe ne pustiti na miru i sebe daviti savjetima kako i što treba u životu živjeti i raditi, a drugoga pustiti na miru kako bi ga barem nakratko popustila glavobolja od vaših silnih savjeta i pametovanja kako apsolutno znate na koji način on/ona treba živjeti svoj život. Najbolje je, ako je ikako moguće, na neko vrijeme i sebe i drugog pustiti na miru, ali ako već ne možete, onda pokušajte drugog ostaviti na miru i sebi udijeliti po koji pametan i mudar savjet iz vaše bogate riznice sveznanja o tome kako isključivo drugi trebaju živjeti svoj život. Možda se nađe po koji savjet za vas. Ako to niste dugo činili, savjetovali sebe, možda ne bi bilo pametno učiniti to pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Možda je mudrije ugasiti svjetlo ispružiti se na krevet. Nema veze ako vam srce lupa, ako ste nervozni i strah vas. Samo duboko udahnite i recite sebi: Hajde da probam zabosti nos u vlastiti život i dati sebi neki mudar savjet. Možda preživite. I ako preživite, ne trebate se čuditi glavobolji ujutro kad se probudite. Budite solidarni i pomislite na tuđu glavu koju ste godinama ili mjesecima punili svojim savjetima i pametovanjima, još pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Kako je drugi ostao živ poslije svih vaših savjeta, mudrovanja i pametovanja, ravno je čudu. I vi ćete biti čudo ako preživite savjetovanje samog sebe jer nije lako preživjeti zabadanje nosa u vlastiti život i ostati živ. Ali hrabro i ne bojte se kao što ste preživjeli zabadanje nosa u tuđi život, preživjet ćete zabadanje i u svoj vlastiti.

U Sarajevu 29. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalanskyi

NEVOLJE SA SAVJETOVANJEM

Jedno nedavno istraživanje provedeno među studentima nekolicine američkih visokoškolskih ustanova pokazuje kako dijeljenje savjeta može biti zbilja motivirajuće, ali ne toliko za one koji ih primaju, već prvenstveno za one koji ih daju.

Naime, čini se kako davanje savjeta čovjeka stavlja u poziciju moći. Savjetodavac se pri tome osjeća izuzetno ugodno i motivirano, a njegove psiho-kognitivne performanse rastu. S druge strane, s primaocem savjeta se događa upravo obratno. S primanjem savjeta on upada u inferiornu poziciju, osjeća se demotivirano, pa više nije potpuno siguran ni oko onoga što je do maloprije sasvim dobro znao.

Istraživanje dodatno naglašava da ovo sve skupa vrijedi samo dotle dok se djelitelju savjeta čini da primatelj koliko-toliko usvaja savjet. No, ukoliko ovaj potonji odbrusi nešto u stilu „zahvaljujem, ali snaći ću se radije sam”, s tim će svakako opasti i entuzijazam kao savjetodavca.

Kako onda postupati u ovakvim bizarnim situacijama gdje je nešto što radimo za nas sasvim dobro, ali ne i za onoga kome to radimo?

Kao prvo, nikoga ne bismo trebali savjetovati ukoliko taj izričito nije i zatražio savjet. Ali opet, ostaje ono da bi nama samima jako dobro došlo da udijelimo taj neki savjet. No, možda postoji način da obje strane dadu savjet, a da ga pri tome ne moraju primiti… I ovo uopće nije komplicirano kao što možda izgleda na prvi pogled. Danas bi to stručno nazvali neurolingvističkim programiranjem, a u osnovi svega se zapravo krije stara dobra Sokratova peripatetika. Dakle, umjesto da nekoga bombardiramo gotovim rješenjima, Sokrat bi ga u svoje vrijeme radije poticao da sam dođe do vlastitog rješenja. U ovom slučaju savjetodavac potiče primatelja na razmišljanje, koje će na kraju iznjedriti i jedan zasebni savjet. Tako će obojica na kraju iskusiti slast savjetodavstva, te izbjeći prije navedene negativne implikacije.

Drugo rješenje za notorne savjetodavce bi bilo da se malo više i sami drže vlastitih savjeta. Moguće da ste i sami već primijetili kako su najnaporniji savjetodavci među nama obično vrlo rasute i nesređene osobe koje „propuštaju” i „prokišnjavaju” na sve strane. Zato i jesu naporni; a zato i jesu rasuti, jer govore, a ne čine. No, ukoliko čovjek počne i sam činiti ono što savjetuje drugima, on tada prestaje biti savjetodavac i postaje svjedok. A sa svjedočanstvom nije kao sa savjetom; ono uvijek djeluje motivirajuće, i za one koji ga primaju, i za one koji ga daju.

U Sarajevu 14. XI. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

Zašto nas tuđi dobri savjeti često toliko bole i živciraju?

Davati dobre savjete bi inače trebalo biti nešto po sebi dobro. U religioznoj tradiciji Zapada savjetovanje spada u striktnu vjersku obvezu, dok u poslovnom i političkom svijetu mjesto savjetnika predstavlja cijenjenu i dobro plaćenu poziciju. Međutim, kako to već natuknusmo u samom naslovu, dobri savjeti u svakodnevnici nerijetko predstavljaju poprište i izvor nesmiljenih svađa i frustracija. „Ti bi trebao ovo … ti bi trebao ono … ti moraš to i to…”. Dobro, ovo potonje već i nije savjet nego naredba, pa je valjda jasno samo po sebi zašto nas iritira. No, u daljnjem dijelu teksta se ni ne mislimo baviti naredbama nego baš savjetima, tj. svim onim što barem okvirno izgleda tako.

„Ti bi stvarno trebao smršaviti!”

Ovaj prekrasni savjet će iole prkosnijeg bucu trenutačno pretvoriti u vrišteće čudovište, dok će one nižeg samopouzdanja baciti u tri kilometra duboku depresiju. Pitanje je zašto? Pa za zdravo je pretpostaviti da se nitko normalan ne deblja zato što bi uživao u debljini! Da je kroničnim bucama i buckama u prirodi da jedu malo i budu vitki, takvi bi onda već bili i bez spomenutih savjeta. Ili da barem mogu biti poput onih što neko vrijeme slatko njupaju, pa kad skontaju da su dobili par kilograma, oni se odmah hitro bace na trodnevnu strogu dijetu, i eto ih opet fini, vitki – ali buce i bucke ni to ne mogu. Znaju oni i sami da trebaju smršaviti, ali jednostavno ne pronalaze adekvatnog načina i snage, i zbog toga na kraju jako pate, a spomenute savjete stoga doživljavaju samo kao porugu i sol na ranu.

Jedna, tako da kažemo, kronična ili cjeloživotna gojaznost obično ima dublje razloge i protiv nje se uopće nije lako izboriti, osobito ne savjetima tipa da bi netko trebao smršaviti. Tu se može raditi o genetskoj predispoziciji (u ranijim fazama čovjekovog života debljanje je bila jako korisna osobina jer je jedinkama omogućavala da u sezoni obilja steknu rezerve masnoća i šećera kako bi uspješnije mogli preživjeti oskudicu i zimu). Može se raditi i o nekom hormonskom disbalansu ili izvjesnim psihološkim poteškoćama itd. U svakom slučaju, gojazne osobe ne trebaju savjet ŠTO bi trebale napraviti, nego KAKO bi to trebale napraviti. A to prosječna osoba iz blizine ni ne može znati. To je područje stručnjaka, a oni ostali bi se trebali, ako već hoće biti od koristi, fokusirati na ohrabrivanje i podršku.

Svjedočanstvo i duh vremena

Slično vrijedi manje-više i za sve ostale teže i kronične poteškoće i probleme. Na primjer, dijete koje slabo uči, ne čini tako zato što uživa dobivati jedinice i redovito se brukat na ploči/tabli pred cijelim odjeljenjem. I onaj što puši tri kutije dnevno, ne čini tako jer jedva čeka da umre od raka ili začepljenja krvožilnog sustava. I zato kad mu netko dobronamjerno kaže da će umrijeti od raka pluća ako ne prestane pušiti, ovaj će samo od stresa taj dan vjerojatno popušiti kutiju više. Jer da, čovjek možda i puši toliko jer se na taj način rješava stresa, pa mu treba pomoći da nađe kako da se istog rješava na neki zdraviji način, a ne samo ono, da bi trebao prestati pušiti jer će inače umrijeti od raka ili od čega već.

Iz vlastitog iskustva glede svojih savjeta drugim ljudima (a to mi je i znatan dio profesije) uočio sam da ljudi najspremnije prihvaćaju savjet ako se radi o problemu kojeg sam i sam imao te ga na kraju uspješno riješio. A to opet sve skupa poprilično odgovara općem iskustvu i logici postmodernog vremena u kojem su ljudi siti lekcija i velikih govorancija, ali su zato gladni osobnih primjera i svjedočanstava. Jer današnji čovjek kao da se više ne uspijeva identificirati sa idejama i znanjima, nego samo sa sebi sličnim osobnostima. Stoga, ako sam nisi riješio neki problem, najbolje ne spominji drugima ništa o tom problemu.

Umjesto zaključka – upozorenje!

Kako rekosmo, ljudi danas ne vole lekcije i velike govorancije, ali vole osobne primjere i svjedočanstva. Međutim, to još bolje znaju lukavi marketinški stručnjaci pa se stoga treba maksimalno paziti onih svjedočanstava iz plaćenog reklamnog prostora. Znate već oni čudesni lijekovi za bolne zglobove, kosti i sl. tipa „Uzmemvamparekobudalamax”. Pa tamo uz reklamu piše: John iz Texasa se kune majkom da više nije mogao hodati, ali nakon mjesec dana uzimanja „Uzmemvamparekobudalamax-a” prohodao, pa čak počeo ponovno igrati i svoj ljubljeni golf. Pa onda Helga iz Berlina, grohotom se smije gledajući sada na sklopljena invalidska kolica bez kojih nije mogla protekle dvije godine, a sad eto može. Danas se slično garniraju i brojni drugi proizvodi i usluge. Na kraju potrošiš pare, i ništa. Zeznuli te, jer marketinški lopovi, pardon, stručnjaci dobro znaju da danas kao i svi drugi ljudi više voliš svjedočanstva, a ne lekcije. Stoga, na kraju se ipak najbolje držati onih besplatnih i prijateljskih svjedočanstava!

U Sarajevu, 13. 9. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dmitrii Kotin

KOLIKO TREBA DRŽATI DO TUĐEG MIŠLJENJA?

Uspješni ljudi nerijetko svjesno i namjerno dijele loše savjete jer ne žele da im se pridružite u njihovom uspjehu. S druge strane, neuspješni ljudi počesto svjesno dijele loše savjete jer ne žele da ih napustite u njihovom neuspjehu. U svakom slučaju, ako primijetite da se savjetodavac ne drži vlastitog savjeta, ne slušajte ga!

S obzirom da ste uopće otvorili ovaj tekst Vi ste izgledno osoba koja itekako drži do tuđeg mišljenja, jer tko bezobzirno goni po svom, teško da će odvojiti vremena i pažnje za ovako nešto.

Ali, budite bez brige, to svakako nije problem. Dvije glave su – tako barem kažu – uvijek pametnije od jedne glave. Također, dobro je biti poučljiv. Dalai Lama reče: ”Kada govorimo tada ponavljamo samo ono što znamo; s druge strane, kada slušamo uvijek smo u prilici da čujemo i naučimo nešto novo”.

No, ovdje se svakako radi o pitanju granica, ali i izvora. Do kada i koliko je dobro tražiti tuđe mišljenje, a kada je došlo vrijeme da preuzmemo inicijativu? Ovo je svakako poprilično složen problem, koji je donekle vidljiv na sudbini Zapada i Istoka. Istok se od davnina radije opredjeljivao da sluša one najpametnije ili barem one najjače među sobom. To je donosilo sa sobom stanoviti duhovni mir, ravnotežu i sigurnost, ali i poslovičnu zaostalost u svakom smislu. Društvo u kojem mnogima nije dopušteno da misle, nikad ne može u potpunosti razviti svoje potencijale. S druge strane, buntovni individualizam Zapada je polučio višestruke društvene i gospodarske uspjehe, ali uz poslovično žrtvovanje vlastitog mira, prijateljstva, obiteljskog života, osjećaja cjeline i smisla itd. Nitko ne da preda se, i svi su podjednako u pravu! Primjećujemo da ni to nije dobro … Stoga se pitamo: Bezobzirni uspjeh ili zauzdana i neostvarena mudrost? Je li između ove dvije solucije moguć kakav sretan i produktivan kompromis?

Koga slušati?

Starogrčki basnopisac Ezop reče da nije vjerovat savjetu čovjeka koji je u nevolji (Lisica i koza). To je valjda jasno samo po sebi. Tko sam sebi ne zna naći dobar savjet teško da će ga i drugima uspjeti naći. A život je paradoksalno takav da baš ovi navedeni „teški slučajevi“ najradije dijele savjete. Jednostavno, manjak interesa prema vlastitim problemima i životu najčešće stoji u obrnutoj proporciji s povećanim interesom prema tuđim životima. Naravno, ovakvi savjeti po sebi ne moraju biti u potpunosti pogrešni, ali nešto tu svejedno fali. Nevjerodostojna osoba jednostavno ne zaslužuje naše povjerenje. Stoga se dobar savjet obično mora potražiti, jer oni koji ga imaju, ne rasipaju se s njima okolo. Imaju dovoljno svojeg posla i problema, ali zato upravo i jesu potencionalno dobri savjetodavci s obzirom da su posvećeni rješavanju vlastitih problema.

Drugi veliki problem koji bismo u ovom smislu mogli navesti jest zlonamjerni savjet, a o čemu smo već ranije nešto pisali. Zlonamjerno savjetovanje je dosta češće nego što mislimo. Uspješni ljudi nerijetko svjesno i namjerno dijele loše savjete jer ne žele da im se pridružite u njihovom uspjehu. S druge strane, neuspješni ljudi počesto svjesno dijele loše savjete jer ne žele da ih napustite u njihovom neuspjehu. Ali opet slično kao i u gornjem slučaju, rješenje je zapravo jednostavno. Ako vidite da se savjetodavac ne drži vlastitog savjeta, ne slušajte ga!

Sam sebi biti prijatelj

Vratimo se za kraj još malo onom savjetu čovjeka u nevolji. Izgledno je da se tu ne radi samo o nekakvoj individualnoj bespomoćnosti nego o sveopćoj ljudskoj. Ne kaže se uzalud da je uvijek lakše biti pametan prema drugima negoli prema samom sebi, ali možda se tu upravo i krije rješenje problema dobrog savjeta. Kad se ponekad ili čak češće nađemo u teškoj nedoumici, bit će najbolje da se prisjetimo što bismo savjetovali dobrom prijatelju sa istim takvim problemom, jer dobrim prijateljima općenito dajemo najiskrenije i najdobronamjernije savjete. Valjda je to – to na kraju. Nije dobro kad čovjek samog sebe mrzi; a nije dobro ni ono kad je netko u vlastitom samoljublju potpuno sljubljen sa svojim egom. Ni u prvom ni u drugom slučaju nije moguće biti pametan i dobronamjeran prema sebi. Stoga, jednostavno probajmo sebi biti prijatelji, jer samo nam prijateljski savjet može biti od koristi.

U Sarajevu, 29. 8. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

ZLONAMJERNO SAVJETOVANJE

“Nikad ne vjeruj savjetu čovjeka u nevolji.” – Ezop (Lisica i koza)

Neobično kako ljudi znaju namjerno savjetovati kako bi čovjeka doveli u isti položaj u kojem se oni sami nalaze. Riječ je o zlonamjernom savjetovanju čovjeka. Cilj takvog savjetovanja je dovesti sretnog čovjeka u položaj patnje, problema i muke. Zavist je temelj zlonamjernog savjetovanja drugoga. Ona ne trpi sreću, uspjeh, slobodu, radost, dobro drugoga.

Zlonamjerno savjetovanje obično počinje s tvrdnjama kako je život po svoj naravi siv, mračan i mučan i preporučuje se što prije ući u one životne situacije koje će nečiji život učiniti takvim. Netko tko je u nesretnom braku ponekad će iz zavisti dosadljivo i nametljivo nagovarati nekoga drugog da se što prije oženi ili uda, krijući pri tom motive svojih savjeta. Netko tko je lakomislen i površan i izgubi i upropasti vlastite financije drugoga će savjetovati da učini isto. Ali neće otkrivati skrivene motive svojih savjetovanja.

Zato je uz zavist i dvoličnost temeljni dio zlonamjernog savjetovanja. Zlonamjerno savjetovanje se teško prepoznaje jer se ono doima kao istinska briga za budućnost drugoga. Teško ga je proniknuti i teško ga je uhvatiti. Nažalost, čovjek naknadno kada je već upao u vrtlog problema razumijeva da je savjetovanje koje je prihvatio bilo zlonamjerno. Uz zavist i dvoličnost, znanje i razum igraju važnu ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Tko zlonamjerno savjetuje poučen iskustvom nepodnošljive samoće, nesretnog braka, loših financija savjetuje sa spoznajom kako će ishod njegovih savjeta biti ono što već zna, a to je loš život, brak, financije drugoga. Nemoguće je zlonamjerno savjetovati, a da u tom ne sudjeluju znanje i razum o konačnom ishodu takvih savjeta.

Uz zavist, dvoličnost, znanje i razum i zlo ima svoju ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Zlo se javlja kao uživanje u neuspjehu onoga koga se zlonamjerno savjetovalo. Osim što se javlja kao uživanje, zlo se javlja i kao prikriveno iznenađenje, šok kao da se ništa nije znalo što će biti. Šokiranost neuspjelim brakom, financijama i životom drugoga kojega smo zlonamjerno savjetovali je zapravo reakcija kojom se prikriva planirano zlo.

Šok i iznenađenje su zapravo oblici dvoličnosti onoga koji je zlonamjerno savjetovao drugoga o njegovom životu što i kako treba učiniti. Iznenađenjem i šokom se nastoji sakriti od drugoga kako su znanje i razum odigrali presudnu ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Šokiranost neuspjelim brakom ili neuspjelim poslovnim potezima su dvoličnosti kojima se prikriva zlo kao čisto uživanje u tuđoj nevolji, nesreći i patnji. Zlo koje smo ciljano i svjesno planirali zlonamjernim savjetovanjem drugoga. Zlonamjerno savjetovanje stoga počiva na temeljima zavisti, dvoličnosti, znanja, razuma i zla. Ovi elementi se skrivaju i teško ih je razaznati. Oni se tek otkrivaju na vlastitoj koži kada se razumije da su životne odluke bile pogrešne ili kobne za vlastitu budućnost iako su donesene na temelju navodnih iskrenih i dobrih prijateljskih savjeta.

Čovjeka najviše muči pitanje zašto bi mu netko tako nešto učinio. Iz kojeg razloga? Što je to on nekome učinio? I tu se često gubi u šumi i zbrci pitanja i odgovora. Je li bio naivan, previše dobar? Je li previše vjerovao? Je li previše dobar, pozitivan, pa to smeta drugima? Je li mlad na početku života, pred beskrajnim brojem mogućnosti za razliku od nekoga tko je već mogućnosti života prokockao?

Mogućnost ostvarenja života i životnih prilika meta su zlonamjernog savjetovanja. I opet i tu i zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo igraju svoju već odigranu ulogu.

Starac nekad zavidi mladiću. Mladić zbog svoje mladosti vjeruje starcu i njegovim savjetima. Starac je dvoličan jer je površnim i pokvarenim životom prokockao životne mogućnosti. Zlonamjerno savjetuje mladića da učini kao i on jer zna i njegov razum je svjestan što će se dogoditi ako ga mladić posluša. Mladić to još ne zna. Naivan je. Starac polako uživa na neki način u budućem zlu koje se ima dogoditi mladiću jer ga je zlonamjerno savjetovao. I konačno iz starca progovara nesposobnost i nemogućnost da se ostvare životne mogućnosti i životne prilike. Život je neumitno prošao za starca, ali ne i za mladića. On je tek na početku života. Zašto je starac bio takav pitat će se mladić jednog dana isto tako promašenog i izgubljenog života? Bit će najgore ako mladić, a sada starac odluči savjetovati drugoga poput starca koji je njega savjetovao. Opet će se okrenuti začarani krug: zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo.

Zato je i teško ponekad savjetovati drugoga na vlastitim pogreškama jer zlonamjerno savjetovanje nije ništa drugo nego zabluda da sam u životu sve bezgrešno odlučio, zaključio i učinio. Zato zlonamjerno savjetovanje ima privid istinskog, ljudskog, poštenog i dobrog savjeta. Jer onaj koji zlonamjerno savjetuje oponaša dobrotu, iskrenost, poštenje i plemenitost. Ne usudi se priznati zabludu, ali ju razumije i za nju zna jer ju živi. Ali je skriva negdje u mraku svoga bića. Skrivajući zabludu savjetuje zavodeći samog sebe misleći da čini dobro drugom, ali ga zlonamjerno savjetuje. A kada onaj zlonamjerno savjetovan optuži ga da ga je naveo na zlo, ovaj se pravi iznenađen i šokiran takvom reakcijom. Razumljivo da se pravi šokiran i iznenađen jer jedini način da sakrije zabludu o kojoj ima znanje i razumno je svjestan te zablude jest da bude glumac i da glumi. Gluma od šokiranosti i iznenađenje prelazi u glumu povrijeđenosti i uvrijeđenosti. Gdje ćeš „mudroj“ glavi reći da te zlonamjerno savjetovala. A „mudra“ glava je u međuvremenu šutjela i skrivala svoj zlonamjerni cilj koji te odveo u probleme, patnje i sukobe.

Puno je „mudrih“ glava, ali ne treba sve „mudre“ glave slušati u svemu, nego prije prihvaćanja savjeta „mudre“ glave, treba nekako moći utvrditi ono što prethodi svakoj mudrosti, znanju i savjetovanju. A to je je li dotična „mudra“ glava „dobra“ ili „zla“. Jer se savjetovanje sastoji ne od toga ima li samo u glavi „mudrosti savjeta“ nego još i više ima li u glavi „dobre mudrosti“ ili „zle mudrosti“.

Zvuči neshvatljivo i neprihvatljivo da postoji i ima „zlih mudrosti“, ali kolona onih koji su zlonamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da ipak postoji, kao što i mali broj onih koji su dobronamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da postoje i „dobre“ mudrosti.

Dakle, savjetovanje ne ovisi o mudrosti, nego puno više o dobroti ili zloći samog mudraca. Zato oprezno kod primanja savjeta, dobro i četverim očima treba prvo promotriti i proučiti život samog mudraca koji savjetuje. Nakon toga neće biti teško zaključiti kakvi su mu savjeti. Jer brak, financije i općenito život mudraca i savjetnika je najbolja slika kakva mu je mudrost i kakvi su mu savjeti i gdje bi te mogli odvesti ako ih lakomisleno i naivno odmah poslušaš, prihvatiš i u život provedeš. Jer savjet nije mudar, savjet je dobar ili zao i tu se nalazi sav njegov smisao, sadržaj i svrha.

U Sarajevu, 23. 4. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Suptilna receptura života: važno je ne pretjerati!

Prosječan čovjek za života objeduje 82.000 puta. Zato je itekako važno što se jede, ali i ono kako se kuha…

Krenut ćemo od jednostavne i svakodnevne slike koju ama baš svatko može razumjeti. Nešto spremate za jelo… Niste posolili, ispadne bljutavo. Slučajno presolili? Ispadne neugodno, pa čak i nezdravo za jesti! Premda zvuči jednostavno, u stvari sa začinima i nije lako potrefiti. Treba dosta vježbe i kulinarskog iskustva, s tim da neki nikad tom vještinom ne ovladaju. Za takve se kaže jednostavno: „Nemaju osjećaja“.

Doći do idealnog okusa uopće nije lako, a slično vrijedi i u nekim drugim industrijama. Brojni proizvođači sasvim ljubomorno čuvaju recepturu nekih svojih popularnih proizvoda i ukoliko netko ipak „provali“ tajnu, ovi će osvetoljubljivo nahuškati na njega cijelu hordu neumoljivih odvjetnika i tužitelja. Nema šale, do dobrog se recepta dolazi vrlo teško i zato za „izdajnike“ nema milosti…

Kuhinja života

Dok su na našim prostorima, u ostalom kao i u većini svijeta, profesionalni kuhari tradicionalno bili potplaćeni i podcijenjeni, u Francuskoj su ovi već odavno istinske zvijezde. Da, s njima se rado fotografira, moljaka ih se za autogram i sl. Također, tamo je sasvim prirodno i normalno da vrhunski kuhari masno naplaćuju svoje usluge te da zbog toga jesu bogataši. Valjda su se Francuzi prvi sjetili da čovjek za prosječnog ljudskog vijeka objeduje čak 82.000 puta i zato je itekako važno da se jede ukusno, uravnoteženo i zdravo. Tko zna, možda je začetnik moderne francuske kuhinje Auguste Escoffier ipak malo pretjerao sa onim da je dobra hrana temelj istinske sreće, no, ako i jeste pretjerao, svakako nije previše pretjerao.

Slika 1: Auguste Escoffier i njegova čuvena pečena breskva sa sladoledom. Izvor: https://www.finedininglovers.com/stories/escoffier-famous-chef/

Zapravo, novija istraživanja pokazuju kako postoji duboka analoška veza između kuhinje i same tajne života. Objašnjavajući zadaću i način djelovanja gena prosječnom neznanstvenom čitatelju, Richard Dawkins u svojem „Sebičnom genu“ kaže da je djelovanje gena puno sličnije kulinarskom receptu nego recimo arhitektonskom nacrtu, što će reći, tu se ne diktira točno gdje će koji životni sastojak doći i što će činiti, nego baš poput recepta: sastojci se zakuhavaju na određeni način i određenim redom, a što će na kraju ispasti, to ni sami geni ne znaju.

Treba biti ovakav, ali istovremeno i onakav…

U svakodnevnici se susrećemo s puno dobronamjernih savjeta koje bi najbolje bilo zaboraviti. I sami ih nekada drugima dijelimo, dobronamjerno – svakako, ali opet od toga i nema puno koristi. „Budi takav i takav“, dok netko drugi tome proturječi: „Ma ne, budi onakav i onakav“! Na kraju, istini je najbliže ono da treba biti istovremeno i takav i onakav, važno je samo naći pravilan omjer i zdravu granicu. O tome smo već pisali kako se svaka krijepost kao optimum moralnog djelovanja, mišljenja i odlučivanja sastoji od barem dvije suprotstavljene vrline. Npr. ono, previše hrabrosti vodi u agresivnost i pogibao, ukoliko s druge strane nema ponešto i od blagosti i nježnosti. Ili, previše pričljivosti je jednako loše kao i previše šutljivosti. Sasvim jednostavno, za ispravan život i djelovanje treba puno toga, i još važnije, onda to „puno“ treba znati posložiti na adekvatan i uravnotežen način.

Ne znam, možda me je već dobrano zahvatio i svladao onaj neugodni racionalizam srednjih godina, ali stvarno mi se čini da živimo u nekakvo doba pretjerivanja. Samo ih zaprepašteno gledam naokolo: sole i papre „lopatom“ i što je najčudnije, u očima im se da zapaziti onaj pobjednički sjaj, potpuna samouvjerenost da su na dobrom putu, a ustvari srljaju u propast k’o one „Radićeve guske“ u maglu. A čini mi se da ima i onda druga sorta „pretjerivača“: oni što strpljivo zure nad praznim loncem i ništa im jasno kako se još ništa ne događa.

Ponavljamo: uvijek i za sve je potrebno više sastojaka, i to različitih sastojaka, kao i pravilan omjer među njima…

U Sarajevu, 26. 7. 2017.

M. B.