križ – Poptheo Web Portal

NEUROZA KAO NADOMJESTAK ZA LEGITIMNU PATNJU

Jedna narodna pripovijetka govori o čovjeku koji je veoma volio svoga sina. Ma doslovno bi sve za njega učinio, osobito sve što je potrebno kako mu se ne bi dogodila kakva ozbiljnija patnja u životu. I tako, dječak je rastao i jednog dana je konačno stasao za zanat. Otac je upitao sina što bi volio, a dječak reče da je to kovački zanat. Otac se zatim ozbiljno zadao da nađe dobrog majstora kod kojeg bi njegov sin mogao šegrtovati i učiti, ali s jednim vrlo posebnim zahtjevom. Naime, želio je da njegov sin tamo može sve gledati i upijati, ali da pri tome ništa naporno ne mora raditi. Nakon nekoliko odbijenica konačno je našao majstora po svojoj volji koji pristade na njegove uvjete uz adekvatan novčani dar. Dječaku je bilo dopušteno dolaziti u radionicu, sjediti i gledati koliko god hoće, i ništa se drugo od njega nije ni zahtijevalo. Prvoga dana šegrtovanja pođe i otac sa sinom, valjda kako bi bio siguran da će mališa u radionici posve uživati. Ocu se nikako nije svidjela tvrda drvena stolica koju je majstor bio namijenio njegovom sinu, te donese jednu mekšu i udobniju. No zatim pomisli kako će mu i na njoj biti neudobno sjediti po cijeli dan, pa sinu na koncu donese krevet. Mladić je ležao i gledao, a dani su prolazili… I tako, jednoga dana mladić je konačno ležećke svršio zanat, a otac mu otvori vlastitu radionicu. Mladić je pri tome bio uvjeren u svoje umijeće pa je čak odmah uzeo sebi i šegrta. Nije prošlo mnogo, u radionicu zakorači i prva mušterija. Bijaše to nekakav težak. Donio je sa sobom poveći komad željeza sa zahtjevom da mu mladić od njega iskuje plug. Mladić se zadovoljno prihvati posla, a težaku reče da sutra navrati po gotov proizvod. Zatim mladić po prvi puta u svojem životu u ruke uze teški kovački čekić te zajedno sa šegrtom nasrnu na željezo. Kovali su, kovali i kovali, a obrisi pluga se nikako nisu ukazivali, dok se onaj komad željeza polako ali sigurno topio. Mladić zatim primijeti kako to željezo očito i nije osobito dobro za plug, pa reče šegrtu da će zato od njega napraviti sjekiru. Nastavili su s mukotrpnim radom sve dok željeza više nije dostajalo čak ni za čestitu sjekiru. Mladić se nije dao smesti. Reče šegrtu kako je ovo stvarno neko vrlo loše željezo, ali eto, da bi se od njega možda mogao napraviti nož … pa zatim klin … pa zatim igla… Težak sutra dođe po svoj plug, a mladić mu spokojno u ruke metnu nekakav grumenčić željeza uz obrazloženje da se od njega zbilja ništa pametno nije moglo napraviti, a težak se razgnjevi te svojim žuljevitim rukama na mrtvo ime isprebija i mladića i njegovog zlosretnog šegrta. Kada se mladić oporavio od batina, pusti se konačno nerealnih očevih savjeta te upisa pravi kovački zanat, jer zbilja je želio biti dobar i ugledan majstor…

Naznačena priča kao da izvrsno uprisutnjuje riječi Carla Gustava Junga dok govori o neurozi kao o pokušaju nadomještanja legitimne patnje („Neurosis is always a substitute for legitimate suffering.” ~ CW 11, §129). Nešto kasnije o tome detaljnije precizira: Iza neuroze se vrlo često krije sva prirodna i nužna patnja koju pacijent nije bio voljan podnijeti. To najjasnije možemo vidjeti kod histeričnih bolova, koji se tijekom liječenja ublažavaju odgovarajućom psihičkom patnjom koju je pacijent prethodno nastojao izbjeći (usp. CW 16, §185.). Dakle, naspram svih civilizacijskih ali i onih osobnih pokušaja izbjegavanja legitimne patnje, Jung odgovara kako je ova u životu posve neminovna, dok njenim izbjegavanjem čovjek, kao pokatkada i cijelo društvo, jedino može zapasti u područje nelegitimne, dakle, neurotične patnje. Baš poput fobična čovjeka koji patološki strahuje pred nepostojećim opasnostima, jer se prethodno odbio suočiti sa onim stvarnim životnim opasnostima i izazovima. Stoga Kristov križ za Junga postaje na neki način točkom individuacije: „Problem raspeća početak je individuacije; postoji tajno značenje kršćanske simbolike, puta krvi i patnje” (Citirano u „Aspektima Jungova lika i djela” od Gerharda Adlera). Ili drugim riječima, „individuacija, osvještavanje Sebstva, božanska je patnja” (Carl Jung, ETH Lectures, 201.).

Napast identičnog rješenja za najrazličitije situacije i izazove

Razlozi čovjekovog izbjegavanja legitimne životne patnje su višestruki. To može biti lijenost da se nešto zahtjevno poduzme. To može biti, kako rekosmo, i strah od stvarnog izazova. No, to može biti i nepoduzetnost i nefleksibilnost da se nešto novo i drugačije poduzme. Potonje upravo predstavlja klizak teren gdje se počesto i oni marljivi te požrtvovni ljudi na koncu nađu u području nelegitimne neurotičke patnje. Sagledajmo ovo malo detaljnije…

Već u životinjskoj prirodi pronalazimo ovu skučenu tendenciju da se pokatkada najrazličitiji problemi i izazovi nastoje riješiti jednom te istom postojećom vještinom. Na sljedećem linku tako možemo vidjeti malog merkata koji pokušava oponašati rođaka mungosa dok ovaj vješto razbija ukradeno jaje od kamen. Ali kako mu to nikako ne polazi za rukom, merkat na kraju počinje raditi ono što najbolje zna – kopati rupu u zemlji, premda mu ta vještina u ovom slučaju nikako ne može biti od pomoći:

https://www.youtube.com/watch?v=LejGbIDfGhM

Dakle, sličnu tendenciju pronalazimo i kod čovjeka, i zapravo smo joj svi manje-više skloni. Bogataši uvijek iznova vjeruju kako svi problemi mogu biti riješeni novcem. Šarmantni likovi slično tome sve nastoje riješiti svojim neupitnim šarmom. Introverti vjeruju da će svaki izazov nadići beskrajnim razmišljanjem, kao što će ekstroverti suprotno njima učiniti manje-više sve samo da ne moraju baš ovo – osamiti se i predano razmišljati. Slično tome, defetisti zbilja vjeruju u stvaralačku moć svoje kuknjave, kao što manipulatori ne uspijevaju vidjeti niti jedno drugo rješenje osim manipulacije i intrige. Za kraj ćemo ovdje spomenuti i onaj specifični soj vjernika koji sve probleme nastoje nadići molitvom, pa čak i one koji po sebi mogu biti riješeni sasvim normalnim redovitim putom.

Od Jungove neuroze do „Einsteinovog ludila”

Jungov koncept neuroze po sebi je vrlo sličan onom Einsteinovom viđenju ludila: „Raditi vječito jedno te isto, nadajući se drugačijim ishodima.” Nasuprot ovome, logično bi bilo da drugačiji ishodi zahtijevaju i različite uzroke, slično kao što istinsko rješenje problema podrazumijeva i promjenu načina razmišljanja koji je do problema i doveo. U svakom slučaju, rješenja izgledno postoje, čak i za mnoge stvari koje smo do sada u životu poslovično smatrali nerješivima i nepomozivima … Naravno, sve to pod uvjetom da ponešto proširimo svoje uhodane aktivnosti i gledišta.

Stoga, za sami kraj, proces individuacije ne podrazumijeva samo ono uobičajeno odvajanje od logike mase, nego također i odvajanje od uobičajenih rješenja i skučenih viđenja vlastitog ega. I jedno i drugo za osobu itekako može biti zastrašujuće i bolno, ali to je nužna i plodonosna bol koja nema druge alternative osim one naznačene besplodne i besmislene neurotičke boli. Stoga je za čovjeka kudikamo bolji izbor ono prvo…

U Sarajevu 20. IX. 2020.

M. B.

Izvor:

– Carl Jung on Suffering. Anthology (12. II. 2020.), CARL JUNG DEPTH PSYCHOLOGY, https://carljungdepthpsychologysite.blog/2020/02/12/carl-jung-on-suffering-anthology-3/#.X2btP3UzZ9A (Stanje: 20. IX. 2020).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Elmar Gubisch

RAZGOVOR O NASILJU (Razgovor o paklu – X. dio)

– Ah, nasilje! Stariji đavao uzdrhta od zadovoljstva. – Bezumno nasilje, nasilje nad nemoćnima, nad djecom, genocidi, ratovi oduvijek je bilo naše glavno oružje bar kad su ljudi u pitanju. Usne starijeg đavla izviju se u zloban smiješak dok je govorio, a oči mu poprime luđački sjaj. Vidjelo se da uživa. – Nasilje je bilo nužno da bi se čovjek odvojio od Stvoritelja i kad bolje promotriš ljudska civilizacija utemeljena je na nasilju, odvajanje od Stvoritelja kao nekim nužnim zakonom povlači nasilje kao nuspojavu. Prvo slovo, prvi jezik, prvi grad, prva civilizacija utemeljena je na nasilju jer to je bio jedini način da čovjek bude slobodan od Stvoritelja. Nesposoban za nasilje prema Stvoritelju, naš vladar okrenuo je nasilje prema čovjeku.

– Nisam siguran da razumijem o čemu govoriš? Mlađi đavao mirno je stajao pored prozora na drugom kraju sobe gledajući u tamu što se prostirala kroz red noćnih lampi nisko postavljenih nad pjeskovitom stazom.

– Nismo mogli biti nasilni prema Stvoritelju jer smo izgubili svaki kontakt s nebom. Preostala nam je mogućnost da budemo nasilni prema stvorenju, poglavito čovjek, ali tako što nećemo sami činiti nasilje nego usmjeravati čovjeka da nasilje čini umjesto nas. Stvoritelj nam je izričito zabranio da uništavamo materiju i tijelo i cijeli ljudski rod. Dopustio je duhovno nagovaranje čovjeka što smo vrlo dobro iskoristili. S obzirom da je sloboda pitanje duha i nije nam bilo ništa drugo preostalo nego da igramo na kartu čovjekove slobode i usmjerimo ga protiv drugoga čovjeka i nagovorimo na nasilje. Tako je nasilje počelo s čovjekovom slobodom i krinkom slobode koja je nasilje. Uvjerili smo čovjeka da je nasilje bit slobode i čovjek je počeo nositi nasilje kao krunu svoga čovještva uvjeren da biti nasilan je isto što i biti slobodan. Skovali smo maksimu nasilje je sloboda i sloboda je nasilje. Međutim, nasilje je imalo jednu dobru i jednu ne tako dobru posljedicu. Stariji đavao namršti čelo. Mlađi đavao znatiželjno pogleda u njegovom pravcu.

– Dobra posljedica nasilja bila je ljudska potreba za žrtvom kojom smo ljude zavodili na misao da se žrtvom sve oprašta i vraća na početak kao da se nasilje nije ni dogodilo jednom kad je žrtva prinesena. Tako smo ih nagovarali da žrtvuju djecu, cijele obitelji i gradove uvjereni da ne čine nikakvo nasilje prema nevinima, štoviše, da što je nevinija žrtva to je bolje. Mi smo stajali iza cijelog tog žrtvenog mehanizma gdje su ljudi kroz nasilje i krv prinosili žrtve misleći da time zatvaraju krug nasilja i umilostivljuju nekog krvoločnog boga ili bogove dok smo mi uživali u njihovom nasilju. Povremeno smo ljudima poput utvare stvarali privid da poslije žrtve recimo ubijanja cijelog grada žena i djece slijedi razdoblje mira, oproštenja i otkupljenja. Stvarali smo utvaru napretka civilizacije nakon velikih žrtava tako što smo uvodili prividna razdoblja mira i blagostanja. Sve bi nakon nasilja i žrtve išlo na bolje. I usjevi, i stoka, i hrana, i kiša, i voda, glad i žeđ bi se povukla. I kad bi ljudi opet došli u napast da zaborave na žrtve, stvarali smo ponovo ratove, ubijanja, genocide tražeći u ime krvoločnih bogova ubijanja i žrtvovanja stotina i tisuća ljudi. I tako smo žrtvenim mehanizmom ljubomorno čuvali svoj krug nasilja prvo ga potičući, pa onda umanjujući prividom njihovih žrtava. Prinoseći žrtve ljudi su mislili da čine nešto iskonski dobro, a samo su sudjelovali u našoj vješto i dobro pripremljenoj prevari i predstavi koja je žrtvama hranila nasilje, a nasilje je hranilo nas bilo da smo kroz žrtvovanje nasilje poticali ili ga slabili. Tako smo od samog početka kao tvorci nasilja koristeći žrtveni mehanizam uvlačili čovjeka u vječni krug nasilja.

– To i nije tako loše, ne vidim u čemu bi bila loša posljedica žrtvenog mehanizma kao predstave da se prividno oprosti i otkupi za nasilje? Mlađi đavao se promeškolji u kožnom naslonjaču otpuhujući dim netom upaljene cigarete. Stariji đavao češkajući obraz gledao je zamišljeno vani u tamu.

– Stvoritelj je znao da mi stojimo od samog početka iza kruga nasilja. Znao je da je nasilje bilo jedan od razloga čovjekovog protjerivanja u svijet. Trebaš imati na umu da čovjekova sklonost nasilju potječe od pada ono dvoje u zemaljskom raju i nasilje se uvijek javlja kao posljedica toga pada kod kasnijeg razvoja čovjeka. Stvarajući civilizaciju čovjek generira nasilje jer zbog pada i nakon pada u svemu što je stvarao bio je prisutan trag zla u kojega smo čovjeka gurnuli. Čovjek našom zaslugom nije mogao ići naprijed a da stvarajući civilizaciju ne stvori i nasilje, nasilje koje svoj korijen ima u ono dvoje smušenih i lako nagovorljivih, Adama i Eve. Stvoritelj je kao i obično sve to znao. Nije želio dokinuti civilizaciju čovjeka često prožetu nasiljem, nego je tražio način kako da čovjeka zajedno s njegovom civilizacijom oslobodi kruga nasilja. Moraš imati na umu da krug nasilja ima dvojako značenje inače nećeš razumjeti stvar kako treba. Krug nasilja mogao bi biti vječan, odnosno, bio bi vječan kad ga ne bi bilo moguće barem djelimično slomiti tako da se stvori pukotina ili lom kojim krug prestaje biti krug. Naša ideja je bila kako je unutar vječnog kruga nasilja čovjek sa svojom civilizacijom, a izvan kruga smo mi koji pazimo da se krug ne slomi i ne stvori se mogućnost loma tog kruga. Zato smo izmislili žrtvu. Izmislili smo žrtvu kojom smo čuvali taj krug. I dok je čovjek vjerovao da žrtvom slama krug nasilja i da kroz taj lom dopire do nekog boga i da se otkupljuje za počinjeno nasilje, nije se u stvarnosti događalo ništa. Mi smo kontrolirajući žrtveni mehanizam nasilja držali čovjeka u svojoj vlasti i poticali njegovu zabludu da se žrtvom može spasiti. Stariji đavao nakratko ušuti.

– Ako sam te pratio kako treba, želiš reći da ukoliko bi bilo moguće stvarno slomiti krug nasilja i lomom kruga otvoriti mogućnost otkupljenja od nasilja, onda naravno bilo bi apsurdno govoriti o vječnom krugu nasilja? Jer nasilje kao krug bilo bi vječno ako je vječno zatvoreno u kružno kretanje. Mlađi đavao izgovorio je to poluglasno spuštajući čašu na stol držeći pogled uperen u starijeg đavla.

– Da. Doduše, tako nešto bila je mogućnost i nismo posebno u nju vjerovali jer smo bili uvjereni da držimo stvari pod kontrolom. A onda se dogodio onaj čudnovati Nazarećanin, onaj što su ga neki nazvali bogočovjekom koji je stajao s obje strane vječnog kruga nasilja i kao bog i kao čovjek. Učinio je ono što je za nas bila puka teoretska mogućnost, a još je gore ono što su učinili njegovi učenici kasnije.

– Kako misliš? Mlađi đavao okrene pogled prema prozoru i zijevnu. Očekivao je neku novo dosadno izlaganje starijeg đavla o mistici zla.

– Taj se Nazarećanin žrtvovao. Svjesno, slobodno i iz ljubavi. Sve do Nazarećanina onaj koji je žrtvovan bio je krivac i morao je biti žrtvovan, žrtvovanje je bilo pravedno i tako smo kontrolirali taj mehanizam žrtve. Znaš onaj mit o Edipu što su ga Grci izmislili? U tom mitu Edip je krivac, on se mora žrtvovati i pravedno je da se žrtvuje jer je svojim činima (ubojstvo oca, ženidba majke) bio kriv i osuđen i izazvao je svojim činima veliko nasilje na ostale stanovnike civilizacije. Međutim, u slučaju Nazarećanina stvorila se jedna mala skupina njegovih učenika koji su prstom upirali u križ i govorili kako je Nazarećanin nevin i kako je njegovo žrtvovanje bilo nepravedno i uprli su prstom u nas i tvrdili kako smo mi krivi što je nevin čovjek žrtvovan. Dogodilo se po prvi put da mehanizam žrtve nije funkcionirao. Umjesto da je kao i dotad žrtva bila kriva i pravedno osuđena i ubijena radi mira i novog nasilja, njegovi sljedbenici su fanatično inzistirali da je Nazarećanin nevin, nepravedno žrtvovan i da je samostalno potpuno nevin i bez grijeha odlučio da se žrtvuje. Razumiješ? Žrtvovao se ne zato što je zaslužio da bude žrtvovan i zato što je kriv, nego upravo suprotno, žrtvovao se potpuno nevin i bez ikakve krivnje. Na trenutak su obojica zašutjeli.

– I onda se iznenada mehanizam žrtve taj vječni krug nasilja slomio jer žrtva nije zaslužila žrtvovanje, potpuno nevin Nazarećanin se predao da bude žrtvovan i tada je se krug nasilja slomio i šokirao nas je njegov lom.

– Gdje se točno dogodio taj lom, gdje se krug nasilja slomio i ostao slomljen? Mlađi đavao otpuhne dim cigarete.

– Naravno križ tog Nazaraćenina slomio je vječni krug nasilja jer ako zamisliš da je križ žrtvenik na kojem je trebao biti pogubljen krivac koji zaslužuje biti pogubljen, onda bi križ bio dio vječnog kruga nasilja ništa drugačiji od kamenog oltara na kojem se žrtvuju ljudi. Mehanizam žrtve samo bi nastavio krug nasilja pod našom kontrolom i umjesto kamena nastavili bi koristiti drvo. Ali se dogodilo ne samo da je Nazarećanin kako se kasnije ispostavilo božji sin, nego iako nevin i bez krivnje želio se slobodno prinijeti kao žrtva.

– Ali ne vidim da se nešto promijenilo, ljudi i dalje napredujući u civilizaciji napreduju i u nasilju i postali su jako maštoviti i kreativni u tome i mi sami mogli bismo nešto o nasilju naučiti od njih? Mlađi đavao otpije gutljaj dobrog starog crnog vina.

– Da. Mogli bi. Stariji đavao se i dalje mrštio gledajući kroz prozor. – Dok je krug nasilja bio potpuno zatvoren nije bilo oproštenja za čovjeka jer njegovo prinošenje žrtvi nije postizalo oproštenje, samo privid oproštenja. Bez obzira na silne žrtve čovjek je uvijek bio i kriv i osuđen. S Nazarećaninom i njegovim slobodnim žrtvovanjem mogućnost oproštenja pojavila se kao slamanje kruga nasilja, krug nasilja slomio se u obliku dvije drvene grede, jedna ona kraća postavljena horizontalno i ona druga duža vertikalno. Obični komad drveta usječen slučajnim odabirom za čin nasilja kojemu smo se radovali je bio mamac i mi smo zagrizli. Previše smo bili usmjereni na sredstvo žrtvovanja i zaboravili na onoga koji će biti žrtvovan. Nazarećanin je otvorio mogućnost oproštenja i otkupljenja svakog mogućeg nasilja, ne samo jednom čovjeku, nego cijelim civilizacijama nastalima na ljudskom nasilju, nastalim na ratovima, ubijanjima. To je toliko monstrouzna pomisao da i sam čovjek odbija vjerovati u nju jer mu je neprihvatljiva. Kako bi žrtva jednog Nazarećanina mogla otkupiti silno nasilje ljudske povijesti i ljudskih civilizacija i svih onih obećanih budućih ljudskih utopija koje žureći prema budućnosti planiraju gaziti preko kostiju tolikih ubijenih i žrtvovanih? Na ovo pitanje čovjek ne može odgovoriti i zato ne vjeruje da je Nazarećanin mogao postići da se krug nasilja slomi i omogući čovjeku otkupljenje. Međutim, za nas koji stvari vidimo drugačije od čovjeka Nazarećaninovo žrtvovanje učinilo je sve žrtve nepotrebnima i prokazalo ih kao prividnu moć otkupljenja od nasilja. I naša skrivenost unutar kruga nasilja pomoću mehanizma prinošenja žrtava izbila je na površinu. Svatko zainteresiran o tome može to pročitati u onim knjigama o njegovom životu iako treba malo napregnuti misao da se shvati o čemu je riječ. Jedan francuski mislilac je došao veoma blizu tome s jednom vrlo opasnom knjigom o nama, zaboravio sam kako se zove. Bilo kako bilo, Nazarećanin također nije bio stava da bi trebalo uništiti čovjekovu kulturu i civilizaciju, radije je izabrao mogućnost oproštenja i otkupljenja čovjeka od svih njegovih učinjenih nasilja koje čovjek može zamisliti i učiniti. Umjesto uništenja civilizacije, Nazarećanin je izabrao mogućnost otkupljenja cjelokupne civilizacije. Zamisli, molim te ono što ljudi zovu zapadnom civilizacijom sa svim njezinim nasiljima kao nešto otkupljivo i kao nešto što može biti spašeno. Strašna pomisao! Toliko strašna da čovjek odbija čak i mogućnost da bi bila moguća!

– Ali to ne mijenja ni najmanje stanje stvari s obzirom da čovjek i civilizacija grabe naprijed uključuju nove oblike i modele nasilja i prema ljudima i prema prirodi? Mlađi đavao izgledao je pomalo zbunjeno jer u njegovoj glavi što se tiče nasilja ništa se nije promijenilo osim što je čovjek postao kreativniji i tehnološki savršeniji u razvoju tehnologije nasilja. A nije ni volio pretjerivanje u metafizici starijeg đavla i njegovo stalno napominjanje o mogućnostima, vječnostima. Mlađi đavao bio je od samog početka riješen da bude pozitivist i materijalist koliko je moguće. Zanimale su ga činjenice i ono što se stvarno događa u svijetu, a ne metafizičko trabunjanje starijeg đavla. Ali jer mu je stariji đavao bio nadređen morao je šutjeti i držati jezik za zubima.

– Upravo tako. Jer čovjek nije svjestan ili odbija vjerovati u ono što je Nazarećanin učinio i dalje se trudi tu i tamo prinositi žrtve za svoje otkupljenje od nasilja i redovito ih prinosi u gotovo pravilnim vremenskim razmacima kroz ratove, osvajanja, ubijanja. I nama je od posebne važnosti odgajanje svijesti u samom čovjeku kako je nasilje nužno i potrebno kao temeljni pokretač čovjekovog napretka prema blistavoj budućnosti. Čovjek mora i dalje biti apsolutno uvjeren kako je put u budućnost popločan nasiljem i kako je nasilje jedini i ispravni put za njegovo bolje sutra i kako nasilje niti može biti oprošteno niti treba biti oprošteno, nego samo umireno na kratko prinošenjem žrtava. Stariji đavao se vrati i sjedne u kožni naslonjač.

– Kako misliš da to postignemo? Mlađi đavao okrene se prema starijem.

– Tako što ćemo sustavnom indoktrinacijom iz čovjekove svijesti ukloniti i iskorijeniti uvjerenje o postojanju Stvoritelja, postojanju dobra. Kad to učinimo i ono što je Nazarećanin učinio izgubit će važnost. Potrebno je iz čovjekove svijesti iskorijeniti bilo kakvo pitanje u smislu ili besmislu nasilja jer čim ih pustiš da pođu o tome razmišljati, dospiju i do onih neugodnih pitanja o Stvoritelju, o dobru, o zlu, o nagradi, o kazni. Čovjeka se mora uvjeriti kako je nasilje prirodno i nužno kao disanje zraka i da tu nema ništa mistično i duhovno vrijedno promišljanja, nego samo sirovo i brutalno nasilje koje je toliko prirodno da ga ne treba razlikovati od procesa udisanja zraka. Čovjeka moramo prilagoditi na nasilje kao na disanje kako na nešto nesvjesno što je tu i o čemu se nikada ne razmišlja. A to ćemo učiniti počevši od nas.

– Kako misliš od nas? Mlađi đavao se u čudu zagleda u vrškove svojih crnih kožnih cipela.

– Pa lijepo. Ako mi stojimo iza mehanizma nasilja i žrtve koja žrtvovanjem pobjeđuje nasilje, ako smo mi skriveni mehanizam koji žrtvovanjem nasilje pojačava i umanjuje, onda se čini razumnim uvjeravati čovjeka da ne postojimo. Ako nas nema, onda i mehanizam nasilja i žrtve se ne može objasniti nego ostaje skriven čovjeku i čovjek i dalje nastavlja žrtvovati kako bi ublažio vlastitu krivnju zbog počinjenog nasilja ne pitajući se tko je uopće pokretač jednog takvog mehanizma. Mi stvaramo iluziju kako čovjek prinoseći žrtvu da bi se otkupio od nasilja nekom krvoločnom božanstvu to stvarno i uspijeva i zar nije opravdano da čovjek ne otkrije tko stoji iza toga? Žrtveni mehanizam kojim se nasilje ublažava da bi se opet pojačalo i tražilo nove žrtve je naš proizvod i mi smo ga izmislili da bismo čovjeku pružili privid otkupljenja i pomirenja. I tako je trajalo dok se nije pojavio Nazarećanin i razotkrio nas igrajući upravo našu igru koju smo izmislili. Prekasno smo shvatili da samo Stvoritelj može slomiti vječni krug nasilja kojega smo izmislili idejom žrtve i taj neugledni židov iz Nazareta koji nije odavao da je nešto posebno u odnosu na druge žrtve slomio je krug nasilja križem. Dok je čovjek pod našim vodstvom vjerovao da žrtvom otkupljuje sebe, nije postizao ništa ubijajući vlastitu djecu i narode na žrtvenicima civilizacija, nego je hranio našu glad za krvlju, zlom i nasiljem i tako kroz cikluse ponavljanja kruga nasilja. Onda se iznenada pojavio taj Nazarećanin i otvorio stvarnu mogućnost ne samo prestanka žrtvovanja, nego i otkupljenja i oproštenja nasilja bez žrtve jer se on žrtvovao i za čovjeka i za civilizaciju. Bio sam tamo kad se to dogodilo. Udisao miris nove žrtve, novog krivca i novog osuđenika, a onda je odjednom mehanizam stao i utihnuo. Netko je uperio prst u križ i Nazarećanina i rekao: Gle, ova se žrtva razlikuje od svih drugih dosad jer ovaj nije uopće kriv niti je trebao biti ubijen, ovaj je potpuno nevin i pustio je da ga ubiju, ali zašto je to učinio? I tako je sve počelo. U tome je naša poteškoća i prednost. Mi znamo da se to dogodilo, ali čovjek ne vjeruje da se to dogodilo i ovo drugo je naša prednost koju još uvijek možemo iskoristiti. I najvažnije je, mladi prijatelju, uvjeravati čovjeka da se to nije dogodilo, da nema Stvoritelja, nema Nazarećanina, nema nas i da je to sve jedna sladunjava bajka, jedan izmišljeni mit i da se Nazarećanin ne razlikuje od Edipa, Herkula, Romula i Rema i njima sličnih. Jer ako čovjek otkrije ogromnu razliku između Nazarećanina i ovih drugih ili ako otkrije stvarnost mogućnosti da mu nasilje bude oprošteno, a da se uopće ne mora žrtvovati, tko zna što bi čovjek učinio kada bi sve to znao? Možda bi sretan i radostan što postoji mogućnost otkupljenja od nasilja prionuo na još više nasilja u ime Stvoritelja ili bi svjestan svoje nasilne civilizacije i nasilne budućnosti trudio se oko otkupljenja? U svakom slučaj ne smijemo izgubiti jer za nas još nije sve izgubljeno iako je Nazarećanin otkrio da stojimo iza mehanizma žrtve i nasilja. Zato je najvažnija zadaća skrivati od čovjeka da se išta dogodilo i Nazarećanina i sve vezano uz njega gurnuti u prostor bajki i mitova i da nijedan akter te priče ne postoji i da to što se priča nije ništa drugačije od onih priča o recimo Sizifu, Tezeju, Odiseju i njima sličnima. Čovjek mora biti uvjeren da je nasilje nužno, prirodno i nesvjesno poput disanja i čovjekova budućnost i njegov napredak moraju ići putem nasilja i da u skladu sa svojim putovanjem u svjetliju budućnost čovjek mora stalno prinositi ljudske žrtve na oltare civilizacije po cijelom svijetu bez obzira je li žrtvenik od kamena, drveta ili nekog drugog materijala jer žrtva i žrtve se moraju stalno prinositi i to je najvažnije za nasilje.

U Sarajevu, 6. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cd123

O patnji i bezobrazluku

Ljudi ponekad neprimjetno i nesvjesno nečiji bezobrazluk prihvaćaju kao patnju koju treba strpljivo podnositi, kao križ koji im je Bog dao i kojega trebaju nositi šutljivo, strpljivo i bez propitivanja. Bezobrazluk možemo opisati kao svjesno odbijanje čovjeka da u sebi mijenja karakterne crte koje drugima i njemu samom stvaraju patnju koja je nepotrebna i koja u konačnici nije niti patnja. Ako je muž u obitelji alkoholičar i nasilnik, od kad je to postala patnja ili križ koju cijela obitelj treba nositi jer netko nije sposoban i ne želi uz svesrdnu pomoć drugih prestati piti? Ako je netko u obitelji kockar i rasipnik, koji svojim kockanjem ugrožava egzistenciju svoje obitelji, od kad je to postala patnja i križ koji treba strpljivo, šutljivo i ponizno nositi? Ako je žena i supruga prestala voditi brigu o djeci i obitelji i ako je uvijek puna gorčine i prijezira prema svome mužu i djeci, od kad je to postalo patnja i križ kojega treba strpljivo nositi?

U kojem trenutku se dogodilo da su loše karakterne crte koje čovjek treba mijenjati i radi sebe i radi drugih, radi svoga dobra i dobra svojih bližnjih odjednom postale objekt patnje i križa koje treba strpljivo podnositi, trpjeti i nositi sve dok je potrebno? Ponekad se čovjek nalazi u velikoj i ljudskoj, ako je religiozan, i u vjerskoj dilemi: Je li ono što trenutno trpi i podnosi kao patnju stvarno patnja ili je netko samo bezobrazan i ne želi mijenjati ili barem pokušati mijenjati vlastiti karakter? Kada je i u kojem trenutku bezobrazluk kao opća pojava postao karakterna crta drugoga koju trebam prihvatiti kao patnju i prestati zahtijevati od njega ili od nje promjenu na bolje i još pri tom vjerovati da i Bog tako želi?

Za ljudske oči patnja je sama po sebi opasna, teška i nepodnošljiva stvar. Osim što je samom čovjeku i njegov osobni život ponekad patnja zbog bolesti, nepokretnosti, invalidnosti ako se tome doda i još jedan život koji je sličan, onda se patnja udvostručuje i produbljuje. Teško je pronaći, a možda i nema sveukupnog objašnjenja za patnju koju živimo i koju podnosimo. Nekad nema objašnjenja ili je čovjek prihvati ili ne prihvati, ili je sposoban ili nije sposoban za patnju. Kod patnje, pogotovo kad je riječ o patnji drugoga, postoji jedno iskustvo koje dolazi na kraju patnje. Usprkos neprihvaćanju i odbijanju patnje, s vremenom čovjek prihvati brinuti o drugom čovjeku koji pati, svome mužu, ženi, ocu, majci, djetetu. I ne samo da prihvati nego kada završi život nekoga o kome je čovjek brinuo, koga je svakodnevno hranio, presvlačio i kupao i kada taj drugi ode dostojanstveno s ovoga svijeta a ne kao krepana životinja pored puta, postoji određeni osjećaj ispunjenja da je čovjek učinio nešto što se ljudskim mjerilima ne može izmjeriti niti nagraditi.

Patnja koliko god besmislena i odbojna, na kraju postane čovjeku izvor snage i smisla jer je brinuo o nemoćnom ljudskom životu, bilo dječjem bilo staračkom, gdje otkriva da u patnji na najčudniji način postoji i nešto od ljubavi i istinske brige za nekoga. Na kraju nečije patnje, dok posprema bolesničku sobu u vlastitoj kući i vlastitom stanu i sklanja stvari koje su ostale iza pokojnog nepokretnog oca, majke, muža, supruge, djeteta, čovjek intuitivno osjeća da je sudjelovao u nečemu što je daleko iznad njega. Nečemu tajnom, nerazumljivom i misterioznom. I onda kad je i sam već na rubu živaca, ljut, nervozan, osoran, ogorčen, što je dobar dio života morao posvetiti tuđoj patnji, a ne vlastitom životu, na kraju svega u čovjeku postoji osjećaj ispunjenja da je učinio nešto nemoguće, nevjerojatno i iznad svojih snaga. Patnja, čak i kad je mrzimo u brizi za nekoga, na kraju donese ispunjenje. To je jedna od osobina patnje.

S druge strane, tuđi bezobrazluk kao karakterna osobina kojoj je uzrok lijenost jer se čovjek ne želi promijeniti, na kraju ne donosi ispunjenje. Donosi ogorčenosti i osjećaj da je čovjek bio prevaren, zaveden i da tuđi bezobrazluk nije bio patnja koju je valjalo otrpjeti, nego samo nečija lijenost i naš strah i manjak hrabrosti da zahtijevamo od drugog da se mijenja i da ne bude bezobrazan. Zato bezobrazluk i patnja nisu identični niti se mogu uspoređivati. Riječ je o stvarima koje stoje na suprotnim stranama.

Bezobrazluk se međutim zna pretvarati i stvoriti u čovjeku osjećaj da je riječ o patnji koju se ne treba propitivati i koju treba strpljivo podnositi pod izlikom koju nam netko objašnjava kao patnju. To objašnjenje ide najčešće u sljedećoj formi: ja sam takav ili takav i ne mogu se promijeniti ili on ili ona je takva i ne može se promijeniti, dakle trebaš prihvatiti moje loše osobine kao vlastitu patnju za mene. Ako je tomu tako i ako se alkoholičar u obitelji ne može promijeniti, dolazi se u napast da se alkoholičara proglasi kao nekoga zbog koga treba patiti, šutjeti i trpjeti. I što je još gore, čak se i religiozno opravdava takva čovjeka kako je to što se događa sve od Boga ili Božja kazna. Zar nikomu nije palo na pamet da je čovjek s vremenom postao bezobrazan i shvatio da može svoj bezobrazluk predstavljati svojim bližnjima kao patnju koja ima i religiozne elemente? Onda kada se svi svojski potrude i odreknu i vlastitih života da bi čovjeku pomogli da prestane piti, a on i dalje tvrdi kako je njegov karakter takav i on se jednostavno ne može promijeniti, tada nije riječ o patniku nego je čovjek – uz dužno poštovanje – bezobrazan.

Čak i kad su uzroci takvi da je možda čovjek postao takav zbog teškoća života, ali zašto odbija pomoć i sve pokušaje svojih bližnjih da mu se pomogne? Ako je netko nasilan u obitelji i u društvu, „kratkog fitilja“ i kriminalac, od kad je to postala karakterna osobina od koje ne treba tražiti da se čovjek mijenja? U onom trenutku kada čovjek prihvati objašnjenje za negativno i loše u nečijem karakteru da se čovjek ne može promijeniti i da je on takav, to je početak nečijeg bezobrazluka kojega će kasnije u životu čovjek zabunom proglasiti i prihvatiti kao patnju koju mu je Bog dao i koju strpljivo treba podnositi nesvjestan da nije imao hrabrosti tražiti od drugog da mijenja svoje karakterne osobine koje su loše, pokvarene i opasne za njih oboje i za njihove obitelji. I taj će bezobrazluk na kraju stvoriti ogorčenost i osjećaj prevarenosti jer nije bila u pitanju autentična patnja nego nešto drugo.

Dok u patnji ima nečega uzvišenog, nečega neizrečenog i misterioznog, nečega u čemu čovjek sudjeluje, u bezobrazluku nema ništa od toga, osim ponekad čak i namjernog i ciljanog korištenja vlastitog bezobrazluka kao argumenta da je riječ o patnji koju drugi treba podnositi i trpjeti. I zato bezobrazluk ne rađa ispunjenjem na kraju, nego ogorčenošću jer je čovjek ništa drugo nego prevaren tuđim karakterom koji se nije htio i nije bio spreman mijenjati. I ljudi to osjete, ali o tome ne govore ili ni sami ne mogu razlučiti o čemu je riječ pa brigu o bolesnom ocu, koji nije svojom krivicom bolestan nego zbog bolesti i starosti, smatraju kao da je isto kad imate alkoholizam, kriminal, kockanje u obitelji misleći da je riječ o patnjama koje treba strpljivo i šutljivo iznijeti do kraja. Ali briga o bolesnom ocu je patnja, dok su alkoholizmi, nasilja, kockanja i kriminali samo bezobrazluci koje čovjek pustio i dopustio da ga uvjere kako je riječ o uzvišenim patnjama i križevima koje treba nositi i to još uz Božju pomoć.

Ponekad je teško možda i razlučiti patnju od bezobrazluka. Ako na kraju uz sve probleme i gubitak zdravlja i živaca čovjek osjeća ispunjenje jer je o nekom brinuo, bila je to plemenita patnja za drugoga i osjećaj ispunjenja ostaje u čovjeku kao trajan podsjetnik da je ta patnja imala kakvog takvog smisla, iako čovjek nije i nikada neće biti zadovoljan objašnjenjima koja mu se ponude. Ako na kraju čovjek osjeća ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo, bijes, osjeća se prevarenim i izigranim, vjerojatno je netko vlastiti bezobrazluk proglasio patnjom i čovjeka uvjerio da treba trpjeti, šutjeti i podnositi bezobrazluk. Sve stvarne i iskrene ljudske patnje su patnje i patnja ne može nikada, ako je autentična i duboka, postati bezobrazluk, ali bezobrazluk jer je pokvaren, površan, skriven, glumi i pretvara se, zna se predstaviti i predstavlja se gotovo uvijek kao patnja i oponašanje patnje.

I na kraju dolazimo do neobičnog paradoksa kad govorimo o patnji i bezobrazluku. Kada promatramo samo patnju, ona uvijek izgleda kao zlo koje treba izbjegavati, ali kad usporedimo patnju i bezobrazluk koji se pretvara da je patnja, onda se čini da je patnja i ponekad dobra a bezobrazluk čisto zlo. Jer u patnji postoji zrno dobra koje se javlja kao ispunjenje kada jednom dostojanstveno ispratimo na posljednji počinak bolesnika o kojemu smo brinuli jer nije bio svojom krivicom bolestan.

U bezobrazluku postoji samo ogorčenost i osjećaj da smo zavedeni i prevareni na kraju kada nekoga ispratimo na posljednje počivalište. Zato bezobrazluk po svojoj naravi ne može nikada u sebi imati zrnce dobra jer je njegov krajnji ishod uvijek ogorčenost i osjećaj prevarenosti budući da smo cijelo vrijeme mislili da je alkoholičar, nasilnik, kockar, kriminalac, bez obzira je li u pitanju muškarac ili žena, muž ili supruga, otac ili majka, sin ili kći, patnja koju trebamo strpljivo i šutljivo podnositi jer to od nas Bog traži.

Treba imati na umu razliku između patnje i bezobrazluka jer to su dvije vrlo različite stvari koje ponekad u životu ne bi trebalo miješati i brkati kao da je riječ o istom. Jer nije isto. Tko je god imao iskustva s ove dvije stvari, a puno ih je takvih, zna o tome i o osjećajima koji dođu na kraju svega kad prestanu i patnja i bezobrazluk. Jer nije isto biti ispunjen i biti ogorčen kada onaj zbog kojega je čovjek strpljivo i šutljivo podnosio sve više nije među živima.

U Sarajevu, 7. 1. 2019.

O. J.

Križ na javnom mjestu

Postoje dvije vrste institucija. Jedne ćemo nazvati institucijama duha. Druge ćemo nazvati institucijama materije. Obje vrste institucija smo tako nazvali imajući na umu ono što kolokvijalno zovemo identitetom. Identitet je temelj prema kojemu se čovjek ravna kada nastoji razumjeti stvarnost. Institucije duha su takve naravi da u bitnom formiraju identitet čovjeka. Institucije duha formiraju identitet. Pomoću institucija duha čovjeka razumijeva stvarnost i svijet oko sebe. Religija je jedna od temeljnih institucija duha koja formira čovjekov identitet i kojom čovjek razumijeva stvarnost. Kršćanstvo je stoga osim što je religija također institucija duha.

Karakteristika institucije duha jest njezina sposobnost da dugotrajno utemeljuje čovjekov pogled na stvarnost i onda kad se sama stvarnost veoma brzo pa i supstancijalno mijenja. Kada govorimo o kršćanskom pogledu na svijet, mi govorimo o kršćanstvu kao instituciji duha koja je formirala kroz stoljeća identitet čovjeka. Religija, a time i kršćanstvo se uklapa u jednu veću cjelinu koja je sastavljena od institucija duha koju nazivamo kulturom. Kultura je dakle identitetska oznaka. Govoriti o Zapadnoj kulturi, Islamskoj kulturi, Kršćanskoj kulturi znači govoriti o identitetu čovjeka kojega je oblikovala institucija duha. Dugotrajnost kulture je plod snage institucije duha u oblikovanju čovjekovog identiteta, a identitet je način razumijevanja stvarnosti.

Institucije materije su institucije kojima čovjek kontrolira stvarnost. Karakteristika institucija materije jest što povremeno služe i za čovjekovo razumijevanje stvarnosti. Temeljna institucija materije danas jest ekonomija. Ekonomija je institucija materije koja kontrolira stvarnost u njezinom ekonomskom i materijalnom smislu, a redovito se nameće i kao jedina institucija koja sebe smatra jedinim ovlaštenim tumačem stvarnosti. Međutim, karakteristika institucija materije jest da iako pokušavaju, nisu kadre izgraditi identitet. Čovjek ide tamo gdje mu je bolje radi ekonomije, i recimo završi u Americi. Za nekoliko desetljeća njegovi potomci osjećat će se Amerikancima i neće smatrati da su Amerikanci zbog ekonomije, nego zbog američkog identiteta koji je institucija duha, a ne institucija materije. Time se dolazi do zaključka da i nacionalna pripadnost odnosno patriotizam spada u institucije duha.

Time dolazimo do ideje kako su temeljne institucije duha danas samo dvije: religija i politika. Institucija materije je samo jedna: ekonomija. Ako ostavimo po strani križ u njegovom teološkom značenju, sukob oko križa na javnom mjestu koji je se pojavio u Bavarskoj, a izgledno i u Italiji je sukob dva temeljna razumijevanja ljudskog identiteta: identitet pripada institucijama duha ili pripada institucijama materije.

Karakteristika institucija duha jest što one nikada nisu neutralne. Ovdje se možemo poslužiti konceptom političkog kojega je razvio njemački politički filozof Carl Schmitt. Prema Schmittu, političko se može definirati kao odnos prijatelj-neprijatelj i temeljna karakteristika koncepta političkog je ova dihotomija koja omogućava političkom da živi. Za Schmitta ako i neki sukobi počinju kao religiozni, oni na kraju završavaju kao politički sukobi u čijem temelju stoji odnos prijatelj-neprijatelj. Kao kritičar liberalizma Schmitt je smatrao da liberalizam nije politička teorija i da je nemoguća politička liberalna teorija jer se liberalizam temelji na konceptu stroge neutralnosti odbacujući potpuno koncept političkog kako ga je razumio Schmitt. Kao odnos prijatelj-neprijatelj. Jedina institucija koja je iz perspektive institucija duha to jest religije i politike neutralna jest ekonomija kao institucija materije.

Sve ovo gore smo iznijeli da bismo pokušali razumjeti zašto je recimo njemački kardinal Reinhard Marx kritizirao saveznu pokrajnju vladu Bavarske zbog prijedloga da se križ kao simbol identiteta postavi u svim službenim političkim institucijama. I zašto se pojedini talijanski biskupi protive prijedlogu vlade Mattea Salvinia o isticanju križeva na javnim mjestima. Riječ je o dva koncepta kršćanstva. Jedan koncept koji koristi institucija duha, odnosno politika, drugi koncept kojega koristi institucija materije, odnosno ekonomija. Prvi koncept možemo nazvati političkim kršćanstvom koje religiju smatra institucijom duha koja čvrsto i sigurno oblikuje identitet čovjeka. Ukoliko se religija ne zloupotrijebi u političke svrhe, onda se postavljanje križa na javnom mjestu ne može drugačije braniti nego teološkim razlozima koji uključuju pitanje Spasenja, osobe Isusa Krista i ekonomije spasenja shvaćene u kršćanskoj perspektivi. Neki branitelji kardinala Reinharda Marxa smatraju da je ovo razlog zbog čega se on usprotivio prijedlogu vlade Bavarske. Isti razlog se može primijeniti i na Mattea Salvinia i kritiku talijanskih biskupa. Naime, i njemački kardinal i talijanski biskup čini se misle da to nije teološki ispravno staviti križ na javno mjesto.

Međutim, čini se da tu postoji i jedan dodatni problem. Riječ je o konceptu liberalnog kršćanstva, koje nije kršćanstvo apsolutne slobode, nego kršćanstvo neutralnosti. Ako netko od talijanskih biskupa istakne da stavljanje križa na javno mjesto nije kršćanski čin, pitanje se postavlja: je li dotični biskup smatra da je najbolje biti liberalni kršćanin, odnosno neutralan prema križu i njegovom mjestu u javnom prostoru ili je teologija kao znanost po svojoj naravi zapravo neutralna i teologija se ne treba nikada baviti takvim pitanjima jer se odmah pretvara u politiku?

Ako je odgovor na pitanje potvrdan, odnosno, da je teologija neutralna i treba biti neutralna kada je riječ o postavljanju križa na javno mjesto, onda slijedom stvari teologija se pribraja instituciji materije, ne u smislu zarade i profita, nego u smislu neutralnosti. Ako je odgovor negativan, onda se dolazi do zaključka da teologija nije neutralna znanost i da ona u bitnom pripada institucijama duha, odnosno religiji, ali i politici, a prema Schmittu politika kao institucija duha kao temeljni princip ima odnos prijatelj-neprijatelj. Dakle, je li na kraju teologija neutralna ili to ne može biti?

S jedne strane, političari poput Salvinia ili netko u njihovoj blizini tko prati zbivanja u društvu iako vjerojatno teološki neobrazovani intuitivno naslućuju da budućnost njihovih zemalja ne ovisi samo o instituciji materije, odnosno ekonomiji, nego još više o institucijama duha: religiji i politici. Među one koji su to razumjeli možemo svrstati i Victora Orbana i slične političare koji sve više inzistiraju na tome da su institucije duha jednako važne, ako ne i važnije od institucija materije. U tim okolnostima kršćanska, pa i katolička teologija se nalaze pred dilemom: proglasiti kršćansku i katoličku teologiju neutralnom i time se povući ili proglasiti teologiju temeljnim elementom religije kao institucije duha i ući u sukob oko pitanja treba li nam križ na javnom mjestu ili ne treba? I dok mnogi pitanje križa na javnom mjestu vide isključivo kao pitanje primjene praktičnih političkih zakona o ljudskim pravima, pitanje križa na javnom mjestu je prvorazredno teološko pitanje s velikom dilemom: proglasiti neutralnost teologije kao što je to učinio prema nekima kardinal Marx i neki talijanski biskupi ili proglasiti političkim putem kako teologija, a time i kršćanstvo ne može biti neutralno kao što je to učinila vlada Bavarske i planira uskoro i vlada Italije, jer je kršćanstvo najvažnija institucija duha u neduhovnoj Europi? Ono što se otkrilo sukobom oko križa na javnom mjestu je unutarkršćansko pitanje koje je isplivalo na površinu: je li moguće biti kršćanski i teološki neutralan ili nije po pitanju križa na javnom mjestu? Pitanje križa na javnom mjestu otkrio je i sukob dviju vrsta institucija, institucija duha koje ne mogu biti neutralne i institucija materije koje se trude biti neutralne i oba polazišta se trude biti kršćanska. Dakle, može li i treba li kršćanstvo biti neutralna religija s neutralnom teologijom u pitanju križa na javnom mjestu?

U Sarajevu, 30. 7. 2018.

O. J.

USKRSNUĆE

Svijetlo sunca dopiralo je kroz prozirnu tkaninu na prozoru. Otvorim oči. Udahnem duboko. Danas je trebalo početi proljetnu sjetvu u polju. Nevoljko ustanem. Stresem se pri pomisli na napor koji me čeka. Uzmem haljinu od grubog platna i prašnjave sandale i iziđem u dvorište. Nekoliko cvjetova je dobilo boju. Znak proljeća. Bio je početak četvrtog mjeseca. Stanovao sam u maloj kući od opeke na rubu Jeruzalema, blizu potoka koji je prolazio većim dijelom grada. Kuće su bile načičkane jedna uz drugu. Uskim ulicama u vrijeme gužve jedva se prolazilo. Vriska djece i putujućih trgovaca kao i domaćih stanovnika znala je biti nepodnošljiva. Prijeđem nekoliko metara kroz dvorište do male kolibe daščare. Gurnem u stranu na brzinu sklepana vrata. Uzmem srp, motiku, i nekoliko drugih alatki. Stavim ih u veliku pletenu vreću, stegnem prošivenim konopom i izbacim van u dvorište. Vratim se u kuću.

Žena i djeca su još spavali. Zagrabim malo vode iz drvene posude i otpijem nekoliko gutljaja. Uzmem zavežljaj sa stola. Ručak za danas. Sir, masline i kolači od brašna i meda. Prebacim vreću preko ramena, otključam zasun na vratima i iziđem na prašnjavu ulicu. Nekoliko dječaka igralo se s čupavim i prljavim psom. Drugih ljudi nije bilo. Čudio sam se. U ovo doba dana ulica već vrvi kao mravinjak bezglavih stanovnika koji jure na sve strane. Skrenem u Ravnu ulicu koja je vodila dolje prema središtu grada. Nešto više ljudi koji su hodali, kupovali i cjenkali se nasred ulice stvarali su jaku buku. Iz Ravne ulice skrenem desno u Trgovačku ulicu popločanu finim kamenom dovučenim s obala Mrtvog mora. Tu su se mogle kupiti svakojake i skupe stvari. Zlatno prstenje i ogrlice, skupe pomasti, skupocjeno oružje i bogato vezeni plaštevi, haljine i marame. Ljudi su već uvelike prolazili i razgledali robu. Različiti jezici i glasovi borili su se za naklonost onih koji su prolazili i svako malo znatiželjno zavirivali u neki od nadsvođenih ulaza koji su skrivali od znatiželjnih očiju neki skupocjen predmet od zlata, srebra ili nekog dragog kamenja. Iz Trgovačke ulice spustim se ravno kroz Hramsku ulicu koja je prolazila s druge strane Hrama. Dok sam prolazio, čuh nekakvu viku i galamu. Pred Hramom je uvijek bila gužva jer se predvorje Hrama koristilo kao neka vrsta tržnice gdje se moglo kupiti i zamijeniti novac ako je netko želio prinijeti žrtvu u Hramu ili dati novac u hramsku riznicu.

Pasha je bila blizu pa me tolika galama nije iznenadila. Dok sam prolazio pored Hrama razmišljajući koliko mi još treba vremena da dođem do njive, prema meni je išla skupina hramskih čuvara. U lancima su vodili svezanog čovjeka. Onda skrenuše prije stražnjeg ulaza u Hram prema tržnici i otvorenom trgu ispred Hrama. Začuje se zaglušujuća vika i povici. Skrenem za njima, ali ne mogoh proći do trga nego me hramski čuvari zadržaše kod metalne ograde koja je dijelila hramski trg od ulice. Na trgu je bila oveća skupina ljudi sastavljena uglavnom od farizeja, saduceja i nekih uglednika grada. Trg je bio skoro prazan. Buka nije dolazila od trgovaca i mjenjača, nego ove skupine. Bilo je tu još običnog svijeta, nekih žena, muškaraca i djece koji su znatiželjno gledali što se događa. Čovjek u lancima stajao je okružen hramskim stražarima na dnu stepenica. Iz Hrama iziđoše svećenici i njihove sluge. Na kraju se pojavi i Veliki svećenik Kajfa držeći u ruci štap. Pokuša utišati ljude, ali oni nisu marili nego su glasno negodovali i tražili da se čovjek u lancima ubije. Veliki svećenik se spusti do njega. Vidjelo se da mu nešto govori. Ovaj je šutio jedno vrijeme. Onda podiže pogled i nešto progovori, jer je Veliki svećenik razderao svečanu haljinu za bogoštovlje i ostao samo u plaštu upirući štapom u njega i govoreći nešto onima oko sebe. Nisam imao vremena zadržavati se na trgu pa se okrenem i krenem ulicom uz ogradu. Nakon nekoliko prijeđenih ulica buka je jenjavala dok nije potpuno nestala.

Nešto kasnije konačno dođem do njive. Skinem gornju haljinu, izvadim alat i bacim se polako na posao. Dan je bio vedar, puhao je lagan vjetar. Bilo je idealno za rad u polju. Pomalo sam kopao zemlju. Odmorio bih nakon nekoliko minuta i onda nastavio. Velika mješina od kozje kože s hladnom vodom bila je pravi blagoslov. Bilo je lijepo raditi u polju. Osim zvuka vjetra i povremenog javljanja ptica, bilo je to vrijeme napornog rada i tišine. Nakon nekoliko sati sjedoh ručati. Pogledam prema gradu. Sunce je već bilo visoko na horizontu. Poslije ručka pokušam raditi još neko vrijeme, ali sam već bio poprilično umoran i ruke su me boljele, posebno desno rame. Odložim srp i sjednem na tlo. Polijem lice i ruke vodom iz mješine i napijem se. Računao sam koliko mi treba do kuće. Sutra je subota, a tu je i Pasha. Večeras mora biti sve spremno za blagdan.

Spremim alat u pletenu vreću, prebacim preko lijevog ramena i zaputim se prema gradu. Dok sam se spuštao kroz maslinik na Getsemanskoj gori, ugledam na susjednom brdu nedaleko od maslinika dva križa kako stoje uspravno i nekoliko ljudi koji su nešto radili oko njih. Spustim se prema sjevernim vratima i ulici koja je išla prema njima. Iznenadih se kada vidjeh veliki broj ljudi koji su stajali na visokoj kamenoj stazi iznad ulice i glasno vikali. Ličilo je na prizor iz rimskih arena i borilišta. Zastadoh na trenutak razmišljajući kuda bih mogao skrenuti da prođem kroz Sjeverna vrata, ali nije bilo moguće. Ulica je bila jedna, a oko Sjevernih vrata izdizao se visok zid. Prokunem u sebi i nestrpljivo stanem na vrhu ulice čekajući da se gužva raziđe. Sjeverna vrata bila su otvorena i kroz njih je stalno nadiralo mnoštvo ljudi. Uskoro se i ulica i mala livada s donje strane ulice ispune ljudima. Tada u povorci iziđe Veliki svećenik i nekoliko svećenika za njim, a nakon njih rimski zapovjednik i nekoliko vojnika koji su ispred sebe gurali čovjeka koji je nosio, kako mi se činilo, drvenu gredu za koju su mu bile privezane ruke. Masa oduševljeno zavika kad je čovjek s gredom na rukama pao na tvrdo i prašnjavo tlo. Jedan od vojnika ga udari bičem. Čovjek se nekako pridigne i krene dalje. Neka žena pritrča i stavi mu neku krpu na glavu da ga obriše, ali je vojnik žestoko ošamari i žena se uz bolni jauk povuče držeći omanji komad platna u rukama. Još je nekoliko puta taj čovjek pao, ali se svaki put pridigao. Razjarena masa tu i tamo bi ga gađala kamenjem ili udarala ako bi se približio zidu. Vojnici se nisu osvrtali na to. Uskoro je vika postala tako glasna da sam na trenutak morao zatvoriti uši rukama kada se čovjek približavao mjestu na kojem sam stajao malo isturen ispred ostalih s vrećom na ramenu. Kada je čovjek došao skroz blizu, vojnik ga udari bičem i on pade na leđa udarajući ramenima od tvrdu gredu. Uz bolne, gotovo neljudske krikove svijao se i savijao od bolova. Tada jedan vojnik munjevito skoči prema meni, udari me po ramenu bičem i naredi da mu pomognem. Nesvjestan i iznenađen na trenutak nisam shvatio što se dogodilo i što se to traži od mene. Samo sam osjećao bol biča u ramenu. Tada me vojnik ponovno udari po licu otvorenim dlanom. Dođoh sebi. Pođem bježati, ali me vojnik sustiže i teškim metalnim kopljem me udari po leđima. Padnem na zemlju. Pokušah ustati i pobjeći, ali mi vojnik sjede na leđa i izvuče veliki nož i stavi pod vrat. Ako ne učinim što traži, reče da će me preklati k’o psa. Ustanem. U strahu priđem čovjeku koji je još uvijek ležao na zemlji. Nekoliko pogrdnih povika dopre do mene, a jedan me oveći kamen pogodi u leđa. Sagnem se i zastanem od straha i muke. Čovjekovo lice je bilo unakaženo do neprepoznatljivosti. Oči su mu bile napola zatvorene od udaraca, u glavu mu je bilo zabodeno nekakvo granje, nešto slično trnovima samo mnogo veće. Gornja usna mu je bila rasječena udarcem a brada i kosa prljave i skorene od krvi i znoja. Sagnem se i uzmem gredu s jedne strane i uspravim ga. Vojnik mi naredi da podbacim svoje rame pod njegov pazuh i tako mu pomognem nositi. Činilo se da i ne vidi što se događa oko njega, mislim da je bio u takvim bolovima da je mislio da je već mrtav.

Uskoro se odmaknusmo od ulice i pođosmo livadskim puteljkom prema brdu. Veliki broj ljudi ostao je dole niz ulicu i očito nisu imali namjeru ići dalje. Tek nekoliko žena je išlo iza nas i glasno plakalo, dok je na čelu išao Veliki svećenik sa svojom pratnjom. Vika i galama se malo smirila, vidjelo se da je i vojnicima laknulo što više ne moraju udarati po svjetini. Hodali smo polako jer je čovjek svako malo zapinjao vukući se teškim korakom. Čulo se kako teško i piskutavo diše kao da su mu rebra bila slomljena. Šimune, kad si zadnji put bio u Hramu – odjednom tiho, gotovo nečujno prošapće? Začudim se, ali se suzdržah da se to na meni ne primijeti zbog vojnika koji su nas pratili, ali koji sada više nisu puno obraćali pažnju. Davno – odvratim. Zašto Šimune – upita tiho? Jahve me je odavno napustio i više ne idem u Hram – rekoh tiho. Zašto je te napustio Šimune – tiho će on? Nije mi uslišao molitvu – rekoh. Za što si ga molio – tiho će on i pogleda u mene kroz poluotvorene oči? Imao sam osjećaj kao da je netko na trenutak svukao s mene kožu, kosti i meso i da gleda pravo u moju dušu.

Skrenem pogled na stranu. Jahve je pustio da moje dijete umre – procijedim kroz stisnute zube. Rame me je boljelo, postajao sam žedan i razdražljiv. Tvoj sin živi Šimune – odvrati on. I ja bih to volio, ali ne živi i mrtav je, eno mu groba s one strane Jeruzalema preko potoka – rekoh. Nije u grobu Šimune, živ je – kao da je inzistirao. Kako god ti kažeš – izustim. Vjeruješ li Šimune da je tvoj sin živ – tiho me upita? Ne vjerujem, čak i Jahve koji je svemoćan nije uspio iščupati moga sina iz ralja smrti – rekoh. Pomislim na svog sina i veliku bol koju smo oćutjeli ja i njegova majka. Na trenutak se u meni skupila gorčina i zašutim. Išli smo polako dalje šuteći. Šimune hoćeš li vjerovati ako uskrsne – on će tiho? Čudilo me kako čovjek u takvoj boli može biti toliko uporan i priseban. Hoću – slagah. Jer nisam vjerovao ni jedne riječi od onoga što je govorio. Dobro Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – reče i ušuti. Neću – rekoh odsutno.

Polako smo se približavali brdu. Dva križa su već stajala uspravno. Uskoro kroz koji minut dospijemo na ravni dio. Vojnici i kovači su hodali okolo i radili. Čuo se zvuk čekića i drugog alata. Vojnik mi naredi da se sklonim u stranu. Izvučem polako rame ispod njegova pazuha. Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – prozbori glas tiho odbijajući se od moja leđa. Okrenem se. Crne oči gledale su me jasnim i oštrim pogledom. Ali ipak taj pogled kao da je dolazio iz nekog nepoznatog mjesta ili svijeta, činilo mi se da nije odavde. Spustim glavu. Znao sam da me gleda. Neću – rekoh drhteći. Neću zaboraviti. Hvala Šimune – glas progovori tiho i spokojno. Kako znaš moje ime – podignem pogled? Pogled se promijenio. Bio je pun sućuti i nekakvog sažaljenja i nekakve neobične spoznaje kao da me je cijeli život poznavao i kao da me je cijeli život volio i ljubio. Jer Ja Jesam Šimune – reče on. Tada vojnici priđoše i odvedoše ga. Jedan vojnik mi priđe i udari me kopljem po prsima. Padnem na zemlju i sklonim se u stranu. Nakon nekoliko minuta dovedu još neka dva čovjeka, i užetima ih podignu i svežu na križ. Tada shvatih da njega neće svezati, nego će ga prikovati pa onda uspraviti. Okrenem pogled u stranu dok su ga prikivali i dok je vikao u bolovima. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja konačno uspraviše križ. Bio je prikovan kroz zapešća na rukama i kroz stopala. Tada spazih natpis iznad njegove glave. Htio sam otići, ali nisam mogao. Nešto me je držalo na brdu, gotovo se nisam mogao pomjeriti. Imao sam osjećaj da sudjelujem u nečemu nadzemaljskom, u nečemu neponovljivom, ali nisam znao što je to.

Nekoliko sati sam stajao sa strane. On bi se povremeno onesvijestio na križu i dolazio k sebi. U jednom trenutku, negdje oko tri popodne, iz njegovih se usta otme takav jauk da mi se krv u žilama sledila. Kao da mi je jauk dušu poderao na komadiće. Tada glasno i razgovijetno začuh njegov glas koji je vikao o bogu koji ga je napustio. Jedan vojnik pritrča da mu pruži piti dok je Veliki svećenik i grupica oko njega glasno skandirala i navijala i dovikivala podrugljive izraze o proroku Iliji, i neka siđe s križa, kakav je to sin božji? Tada vidjeh da vojnik pruža nešto na dugačkom koplju. Međutim, čovjek se samo na kratko osvijestio i onda spustio glavu, a tijelo se opusti viseći samo na rukama.

Začuh nekakvu tutnjavu u daljini kao da netko buši zemljinu utrobu, a nebo propara munja i udari u zemlju tik pored njegova križa. Naglo se smrači kao da je noć i tutnjava se nastavi još jače. Okrenem se i pođem bježati niz padinu prema Sjevernim vratima. Što sam se više približavao, tutnjava je bivala sve glasnijom. Dok sam stigao do Sjevernih vrata, tutnjava je prestala. Okrenem se prema brdu i pogledam. Nije bilo više oblaka, nebo je bilo vedro. Izgledalo je sve kao najobičniji petak pred Šabat. Uđem na Sjeverna vrata i okrenem desno da ne prolazim pored Hrama i zaputim se kući. Još uvijek su mi odzvanjale u glavi riječi razgovora s njim dok sam se provlačio kroz gužvu. Većina ljudi vjerojatno nije ni znala da se nešto događalo, kažnjavanje zločinaca bila je gotovo svakodnevna pojava, pa mnogi nisu ni izlazili da vide tko je to bio osuđen i razapet. Konačno stigoh kući. Nisam govorio što se dogodilo, slagah da sam sve do sad bio u polju. Na brzinu operem kosu, bradu, noge i ruke i odem u grad nabaviti hranu za Šabat i Pashu.

U gradu sam čuo da je razapeti bio zločinac, razbojnik i da je digao pobunu pa su ga za to dali razapeti. Nitko se nije posebno tome čudio. Za većinu je to bio jedan u nizu zločinaca koje je trebalo ubiti radi mira i izbjegavanja pobune. Na blagdan Pashe umjesto u Hram, odlučim otići provjeriti njivu. Iako je bilo strogo zabranjeno raditi, presvučem se u svečanu haljinu i rano ujutro zaputim se prema Sjevernim vratima. Ako me netko susretne, uvijek mogu slagati da idem u Hram, a ako me netko vidi da se vraćam, uvijek mogu reći da sam išao posjetiti rođake i rodbinu – u drugo selo. Prođoh kroz nekoliko ulica i dođem do Sjevernih vrata i kroz maslinik i Getsemansku goru uputim se prema njivi. Dok sam se penjao, zastanem i pogledam na brdo gdje je onaj čovjek bio razapet. Nije bilo ništa osim križeva koji su još uvijek stajali uspravno. Iako sam već zaboravio na njega, nisam se mogao osloboditi razgovora s njim. Dođem na njivu. Pogledam usjeve i okopanu zemlju i zadovoljno osmotrim ostatak njive. Bit će dobar urod ove godine. Sjednem, izvučem mješinu ispod haljine i popijem nekoliko gutljaja vode. Pogledam grad. Tada spazih siluetu koja je dolazila iz pravca grada. Protrnuh od straha misleći da je netko od hramskih stražara ili levita.

Ustanem se i nervozno osvrnem oko sebe. Nije se moglo pobjeći, njiva je bila ravna. Silueta se približi. Mogu li dobiti malo vode – upita me čovjek tiho? Oprezno izvučem mješinu i pružim. Skine čep i nagnu piti. Hvala – reče vraćajući je. Šutio je i gledao u mene. Pa vrijeme je da pođem ‒ reče glasno. Znaš li kud se ide prema Galilejskom jezeru možda – upita me? Pokažem prstom. Okrene se u tom smjeru. Koliko treba do tamo – nastavi? Nekoliko dana – rekoh. Stajao je i gledao u daljinu. Stajao sam pored njega i nervozno se osvrtao. Ako nas netko vidi da na Pashu stojimo na pustoj njivi prijavit će nas da ne slavimo Pashu ili smo luđaci kojima ne treba dopustiti ulazak u grad. Bojiš li se – upita gledajući i dalje negdje daleko? Čega – upitam ga? Da će nas netko vidjeti i pomisliti da ne slavimo Pashu ili da smo dva luđaka kojima treba zabraniti ulazak u grad – reče gledajući i dalje u daljinu? Zamislim se. Kako je znao o čemu mislim? Ne bojim se – slagah. Kao što si obećao da ćeš vjerovati da ti je sin živ – osmjehne se i nastavi gledati u daljinu. Spopadne me strah. Promotrim ga malo bolje. Na glavi je imao tragove nekakvih uboda, bili su po cijelom čelu. Prestrašim se još više. Okrene se prema meni i krene. Ustuknem natrag, spotaknem se i padnem na leđa. Nagne se i pruži ruku. Prihvatim i spazim ogromnu rupu na njegovom zapešću. Podigne me lako kao list. Ne zaboravi Šimune što si obećao – stavi mi ruku na rame. Od straha i nevjerice se okrenem u stranu i zatvorim oči. Pođem zamuckivati u želji da kažem da mi ništa nije jasno i otvorim oči. Silueta čovjeka je polako silazila prema gradu. Potrčim za njim da ga sustignem. On stane i okrene se. Ukočim se u mjestu. Galilejsko more nije na toj strani – pomislih. Ne zaboravi što si obećao Šimune – vikne glasno. Neću – uzviknem. Zaustih da ga upitam za sina, ali on podiže ruku i sunce me zaslijepi. Ponovno pogledah, ali nije bilo nikoga. Bio sam sam na rubu njive držeći u ruci mješinu s vodom. Polako se pođem spuštati prema Sjevernim vratima dok su mi u glavi sve više i više odzvanjale njegove riječi „ne zaboravi što si obećao Šimune“. „Neću Gospodine“ – pomislih dok je moj korak iz hoda prelazio u divlji trk prema kući kao da sam negdje odjednom osjetio i spoznao kad mi je dodirnuo rame probodenom rukom da moj sin živi i da me čeka kući.

U Sarajevu, 30. 3. 2018.

O. J.

Križni put

Tanko pleteno uže duboko se zarezalo u moja zapešća. Osjećao sam tu i tamo toplinu na vrhovima prstiju. Gubio sam osjećaj u rukama. Od umora sam jedva stajao. Napuklo rebro probadalo je moja pluća žestokom boli svaki put kad bih udahnuo. Osjećao sam hladnoću. Vezanih ruku, bos, omotan u grubi plašt rimskog vojnika stajao sam i slušao gubavca kojega sam izliječio kako govori velikom svećeniku o meni. Nije bilo u njegovim očima povjerenja kad je onomad u Jeruzalemu stao pred mene i molio da ga ozdravim. Oči su mu bile ispunjene mješavinom straha, lukavosti, proračunatosti i pohlepe. Ljudske oči. Prijevarne i prijetvorne. Jednom su me molile, a sada su me prezirale očekujući nagradu za svoju rabotu. Nekada gubavac, a sada čist čovjek govorio je o meni i protiv mene.

Veliki svećenik ustade i priđe mi. Vidjelo se da me želi nešto pitati, pogled mu je gorio zluradom znatiželjom. Upita me. Šutio sam. Upita me ponovo. Stražar koji je stajao do mene udari me drškom mača u rebra. Bol propara pluća, izgubim dah i srušim se. Priđe drugi stražar. Usprave me. Pluća su pulsirala od boli. Povraćalo mi se i gubio sam svijest na trenutke. Okrenem se i pogledam stražara koji me udario. Njegov pogled bio je prijeziran. Iako sam ozdravio njegovu kćerku, sada me je promatrao kao posljednjeg nitkova. Nije imao takav pogled kada me je sreo u jednom malom selu blizu Jerihona. Pogled mu je bio drugačiji. Veliki svećenik se vrati na sudačku stolicu. Svečano ustane. Ustanu i drugi članovi Vijeća. Bol u rebrima se pojačavala. Izrekne presudu i odluči da me pošalje Upravitelju da presudu potvrdi.

Do Upraviteljeva dvora bilo je nekoliko stotina metara. Nekoliko puta sam pao i onesvijestio se od bolova. Uz niski kameni zid prema dvoru stajalo je nekoliko žena i muškaraca koji su podrugljivo vikali. Jedan muškarac uzme sa zemlje kamen i baci ga na mene. Kamen me pogodi u glavu. Srušim se. Stražari me svezanog usprave. Oštra zrna pijeska sjekla su moje bose tabane. Stražar me gurnu da krenem naprijed. Teškom mukom pokušam pružiti korak. Krajičkom oka pogledam čovjeka koji je bacio kamen na mene. Podrugljivo me i slavodobitno gledao. Sjećam ga se. Iz njega sam istjerao zloduha i poslao ga u krdo u svinja. Stražar me još jednom gurnu. Krenem naprijed.

Upraviteljev dvor bio je na blagoj uzvišici. Morao sam se popeti stepenicama. Hladnoća izlizanog kamena godila je mojim krvavim tabanima iza kojih je ostajao krvav trag. Upravitelj je sjedio na mramornom prijestolju. Pored njega stajala je žena. Žena skrenu pogled s mene. Upravitelj me pogleda s nelagodom u očima vidjevši kako izgledam u rimskom plaštu i s krunom na glavi od krutog bodljikavog granja koje se duboko zarilo u moje čelo i potiljak. Naredi da se kruna i plašt skinu s mene. Ogrnu me običnom haljinom iz dva dijela. Krunu se ne usudiše skinuti. Čim su počeli, neopisiv bol prošao je kroz mene i opet se onesvijestim. Poliju me vodom. Na mramornom podu ostadoše pomiješani krv i voda. Kruna ostade na mojoj glavi.

Upravitelj priđe. Upita me jesam li kralj, revolucionar, kriminalac? Šutio sam. Upravitelj me pogleda s visoka. Njegove oči prezrivo i cinično se zagledaju u mene. Reče kako ima svu moć i može učiniti sa mnom što hoće. Šutio sam. Nakon nekoliko minuta moje uporne šutnje izvedu me na trijem pred skupinu od dvadesetak ljudi. Vikali su i galamili. Upravitelj sjede na visoku stolicu. Digne ruku i rulja ušuti. Pored mene je stajao neki čovjek. Lice mu je bilo pokriveno gustom bradom i prljavom kosom. Ljutitim i gnjevnim pogledom gledao je oko sebe. Onda pogleda prema meni i pljunu mi u lice. Upravitelj ustade. Žena koja je stajala maloprije unutra proviri iza debelog zastora. Pogled joj je bio preplašen. Nešto šapnu sluzi. Sluga priđe Upravitelju. Upravitelj ustane i uđe unutra. Tada netko iz rulje povika i baci kamen prema meni. Kamen me pogodi u prsa. Rulja se priključi vikom i galamom. Spazim ženu u rulji. Pogledom punim mržnje gledala je prema meni i pokazivala prstom u mene. Sjetim se njenog pogleda. Bio je drugačiji. Pun straha, šoka i neizrecive sreće kad se dodirnula moje haljine i ozdravila. Upravitelj se vrati. Rulja ušuti. Pokaže rukom stražaru da me dovede. Njegov pogled se promijenio. Gledao me je sumnjičavo i s nepovjerenjem. Upita me odakle sam. Šutio sam. Nervozno i ljutito pokaže stražaru da me vrati na moje mjesto. Tada Upravitelj upita rulju o čovjeku koji je stajao pored mene. Rulja je vikom i skandiranjem odobravala Upravitelju.

Tada pokaže prstom na mene. Rulja se uznemiri i nekoliko kamenova doletješe prema meni, jedan pogodi Upravitelja u nogu. Upravitelj se vrati na svoje mjesto. Sluga donese pozlaćeni pehar i posudu od srebra. Voda se prelijevala u zlatnim i srebrnim bojama dok je Upravitelj prao ruke. Upravitelj nešto reče, a jedan čovjek istupi iz rulje i prihvati Upraviteljevu riječ i pokaza prstom na mene. Pogledom punim cinizma i oholosti gledao me i držao uperen prst. I njega sam znao. I njegov pogled pun ljubavi i zahvalnosti kad sam se dotakao njegovih očiju pored bunara da mu vratim vid.

Upravitelj sjede. Dade znak sluzi i sluga priđe. Tada sluga stane pred rulju i glasno izgovori odluku Upravitelja. Prljavi i bradati čovjek se grohotom nasmija, oči mu se užare mješavinom radosti i pakosti, a rulja odgovori bjesomučnim i veselim skandiranjem i vikom. Bradati čovjek me pogleda. Na trenutak se prestade smijati. A onda zlurado pogledom pokaže na prolaz na drugoj strani s druge strane rulje koja je još uvijek vikala. Stražari me uzmu svaki s jedne strane. Zbog boli u tabanima i prsima više nisam mogao ni hodati. Vukli su me prema ulazu kroz rulju koja me je pljuvala i udarala štapovima i rukama.

U prolazu je stajao visok i krupan vojnik. U ruci je držao bič. Pred njim je bio veliki i visoki drveni stup s metalnim lancima koji su visjeli s vrha stupa do sredine. Bič je bio načinjen od metalne palice i nekoliko kožnih traka koje su bile pričvršćene za vrh palice. Na kraju traka bili su mali metalni završetci poput metalnih kuglica ili čavala. Stražar podigne moje ruke. Bol u prsima se pojača i ponovno povratim i onesvijestim se. Hladna voda probudi moje oči. Bio sam vezan za stup. Na leđima sam osjećao kao da mi netko pali kožu užarenim željezom. Kriknem od boli i ponovno padnem u nesvijest. Probudim se. Bilo je mračno. Ležao sam na prljavom i hladnom podu punom tragova izmeta i prljavštine. Leđa su gorjela kao da mi je netko zario čavle u svaku poru kože.

Otvore se vrata. Uđe stražar. Podigne me. Bol u prsima i leđima se pojača. Od boli suze mi pođoše teći niz lice. Stražar me izvede. Bili smo iza Upraviteljeva dvora. Dvojica stražara držali su drvenu gredu dok su drugi stražari nijemo gledali. Stražar me uspravi. Dva stražara priđu s drvenom gredom. Stave je na moja ramena i svežu kožnim uzicama za moja zapešća i iznad laktova. Bio je to komad grube drvene i oble grede, taman i s nekoliko grbavih izbočina. Zbog bola u prsima i leđa koja su gorjela od bolova padnem. Prašina i pijesak ispune moja usta, nos, oči i dušnik. Pođem se gušiti. Stražari se nastave smijati. Jedan od njih pritrča i stane nogom na moju glavu i gurne je dublje u pijesak. Ostanem bez svijesti i daha. Usprave me. Stražar koji je stao nogom na mene pogleda me s dubokom mržnjom i udari šakom u lice. Iz nosa i usta poteče krv. Sjetio sam ga se nakon što je bijela svjetlost od udarca prošla ispred mojih očiju. Gledao me duboko molećivim pogledom kad sam ozdravio njegovu kćer dok sam jednom prolazio u blizini Kafarnauma.

Tada me stražari izguraju van. Bilo je oko podne. Sunce je neizdrživo peklo i bio sam strahovito žedan. Pogledam pred sebe. S obje strane uskog prašnjavog puta stajali su ljudi koji su vikali i prijetili rukama. Podignem pogled i ugledam maleno brdo nekih par stotina metara ispred. Stražar me udari drškom mača po leđima. Bol me sasječe i uz bolan vrisak krenem. Prolazeći prašnjavim putem ljudi se vikali, vrijeđali, neki su bacali kamenje. U jednom trenutku hodajući nagazim na oštar kamen u pijesku koji probode moj taban i srušim se. Greda se djelomično odveže i padne mi na glavu guleći pri tom moja krvava leđa. Bol me natjera da povratim. Stražari priđu i pridignu me na koljena. Tada neka žena iziđe iz grupe ljudi i sagnu se do mene. Njene oči gledale su me sa žaljenjem i dubokom tugom. Izvuče iza leđa svoje haljine mokru i vlažnu krpu. Položi je na moja okrvavljena leđa. Stražari dopustiše. Na trenutak bol postade podnošljiva. Tada okrene krpu na drugu stranu i prisloni je na moje lice. Lagano prijeđe preko mog lica brišući krv, suze i znoj. Tada jedan od stražar priđe i grubo je odgurnu nogom. Padne u prašinu. Stražar me udari kopljem po glavi. Granje oko glave dublje se usječe u moje čelo i zatiljak. Bol me ponovno obuzme. Usprave me i ponovno privežu gredu. Tada me stražar udari bičem dajući znak da krenem dalje. Jedan od stražara koji je išao ispred izvuče mač i udari neku ženu koja mi je pokušala prići. A tako i jednog starca koji je u ruci držao krčag s vodom. Udari ga mačem, a voda se prolije po prašini stvarajući malu baricu blata i kaljuže.

Nakon nekoliko metara jedan mladić istupi iz mase ljudi i držeći u ruci kamen baci ga prema meni. Kamen me pogodi u bolna leđa i ponovno padnem. Mladić podiže obje ruke u zrak dok mu je grupica mladića aplaudirala. Pogledom punim cinizma i oholosti pristupi dok sam ležao s licem i ustima u prašini. Sagnu se do mojeg uha i nešto prošaputa. Stražari ga odgurnu i ponovno me usprave. I mladićev sam pogled znao otprije. Njegova majka me gledala ushićeno i s dubokom ljubavlju kad sam ga doveo živog i zdravog slobodna od psihičke bolesti od koje je bolovao od rođenja.

Stražari me dovedu u podnožje brda. Pokušam napraviti korak prema usponu. Nisam mogao. Srušim se opet padajući na leđa i na gredu. Jedan od stražara priđe ljudima koji su stajali sa strane i uhvati jednog čovjeka. Čovjek se otimao i borio, ali ga stražar uhvati za glavu i stavi mu mač pod vrat. Čovjek nevoljko priđe. Pogled mu je bio pun straha. Njegov pogled nisam prije vidio. Ovo je bio prvi put. Odvežu gredu i skinu je s mene. Obore ga na koljena i svežu mu gredu na leđa. Teškom mukom se uspravi. Stražar ga gurnu i on pođe. Stražari me usprave. Iako nisam imao više gredu na leđima, teškom mukom sam kretao. Bol je razarala moju glavu, leđa i noge.

Konačno dođemo na malu uzvisinu. Nekoliko vojnika kopalo je rupe u zemlji. Druga grupa tesala je sjekirama dugačku i debelu drvenu gredu. Čovjeka koji je nosio moju gredu obore na tlo. Skinu gredu s njega. Uzmu je i privežu za dugačku gredu koja je ležala na tlu pored jedne od iskopanih rupa. Tada uz brdo dođe još jedna grupa vojnika s dvojicom zatvorenika. Obore ih na tlo i privežu za grede. Tada nekoliko vojnika konopima uspravi grede i polože ih u rupe iskopane sa strane. Dvojica zatvorenika visjeli su na gredama nogama i rukama svezani po nekoliko debelim kožnim konopima.

Dva vojnika priđu i polože me na gredu. Prvo mi svežu ruke i noge. Onda jedan čovjek priđe noseći u rukama čekić i metalnu posudu. Sagnu se pored moje glave i spusti posudu. Izvadi iz nje veliki metalni čavao i položi ga na moje zapešće. Podigne ruku i čekić u njoj. Zamahne. Neopisiva bol probije moju ruku i cijelo tijelo. Izgubim svijest. Visio sam na križu. Slomljeno rebro je probilo plućno krilo. Svaki udisaj bio je do te mjere bolan da bih nakon nekoliko udisaja potpuno malaksao viseći samo na rukama. Kruna na glavi pritiskala je još više moj potiljak. Bolovi u rukama i nogama bili su nesnosni poput ugriza otrovnice. Neki čovjek koji je stajao u rulji koja mi se podrugivala iziđe nekoliko koraka ispred ostalih. Okrene se prema rulji. Govorio im je visokim, gotovo vrištećim glasom. Čuo sam povremeno kroz zvuke vjetra riječi poput prorok, Sin Božji, Ilija, siđi ako možeš. Okrene se prema meni i približi se podnožju križa. Njegov pogled bio je pogled luđaka koji uživa u zlu. Bio je to paklen pogled. I njega sam se sjećao. Itekako sam se sjećao njegovog pogleda punog poštovanja i poniznosti dok sam često dolazio u njegovu kuću i govorio i ozdravljao mnoge koji su dolazili. Sjećam se i njegovog pogleda punog patnje kad me molio za svoju kćer. Sjećam se njegovog pogleda punog vjere kada je ugledao svoje dijete živo i zdravo. Sjećam se da je klečao preda mnom i molio me da mu oprostim grijehe. Sjećam se da sam mu sve oprostio i rekao mu da ga je vjera njegova spasila i da ne griješi više.

Pogledam rulju. Uglavnom poznata lica. Tu su bili neki koji su me slušali s oduševljenjem, neki koje sam ozdravio, neke kojima sam oprostio neoprostivo, neki koji su me slavili kad sam prije nekoliko dana dolazio u grad. Sjećam se njihovih pogleda. Pogleda svakoga od njih. Bol prođe kroz moje tijelo. Podignem pogled prema nebu. Udahnem još jednom duboko dok me bol razarala. Pogledam ih sve. Opraštam vam. I opet ću vam oprostiti. Jedan stražar priđe s motkom s nečim na vrhu. Pruži je mojim ustima. Jak miris na trenutak probudi moje tijelo i moje oči. Spazim ženu koja je stajala sa strane. Očima je molila da patnja prestane. Pogledam je. I ona je pogledala mene. Naši pogledi su se susreli. Okrenem glavu na stranu. U tom trenutku tlo zadrhti i munja propara oblake koji su se nakupili. Iz mene se ote krik pomiješan sa strahom, bolom, nadom i ljubavlju. Neki pomisliše da nekoga zovem pa naglo zašutješe. Zbog tamnih oblaka izgledalo je kao da je već noć. Bilo je tri sata. Posljednjim naporom uspravim svoj pogled prema nebu. Tiho i jedva čujno prošapćem, i spustim glavu, i mrak se spusti na brdo i prekri cijeli grad.

U Sarajevu, 15. 2. 2018.

O. J.