Oznaka: zavist

O zavisti

Ako želimo biti sretni, neće biti dovoljno. Drugi trebaju biti nesretni. Zavist je stanje duha koji nas čini sretnim, ali zahtijevamo da drugi budu nesretni. Zavist se ne može zadovoljiti našom srećom. Ona traži da drugoga učinimo nesretnim ili barem da sebe uvjerimo kako je drugi nesretan. Zavist ne počinje osjećajem da je drugi u nečemu bolji. Počinje kada smo sretni i kada je drugi jednako sretan. Ne želimo se odreći svoje sreće. Ali zašto želimo drugog učiniti nesretnim? I kad je drugi u mnogočemu od nas slabiji i u težem položaju, želimo da mu bude lošije i teže. Opasnost je zavist smatrati tek karakternom osobinom kao što je recimo tvrdoglavost, nezadovoljstvo. Zavist se rađa negdje dublje u nama dokle naš karakter ne doseže jer biti tvrdoglav i željeti da drugi budu nesretni kad smo mi sretni nisu isto. Teško nam je podnositi kad je drugi sretan. Možda ima smisla kad smo nesretni. Ali zašto podnositi tuđu sreću ako smo i sami sretni i zašto je tuđa sreća tako teško prihvatljiva i podnošljiva iako tu istu sreću i sami imamo u jednakoj mjeri? Smijemo li pomisliti da zavist počinje ondje gdje smo svi jednako sretni i da je za odsutnost zavisti dobro da ne budemo jednaki u našim privatnim srećama? Da jedni budu sretniji u odnosu na druge? Zavist je proždrljiva. Proždire našu sreću jer je ne živimo nego se trudimo da drugi budu nesretni uvjereni da je jedini način naše privatne sreće proždrijeti sreću drugog. Zavist se rađa jer sebe uvjerimo kako postoji mogućnost izračunati količinu sreće koja nam je potrebna i koja je potrebna drugima. Za sebe računamo da nam je potreban maksimum sreće. Ako tako izračunamo, drugima ne možemo dopustiti da uživaju i najmanji dio maksimuma sreće kojega želimo isključivo za sebe. Moramo im ga oduzeti. I kada uzmemo drugom dio sreće i pripojimo ga sebi, dogodi se da drugi opet bude sretniji od nas s onim što smo mu ostavili. Zavist ne može podnijeti da drugi bude sretan s manje sreće od nas i traži od nas da proždiremo tuđu sreću sve dok ne proždremo i samu osobu drugoga. Zavisti nije dovoljno da posjedujemo maksimum sreće. Ona traži da drugom oduzmemo sve što ima ukoliko ga to čini sretnim makar to malo bilo beznačajno u odnosu na ogromnu količinu sreće koju smo za sebe od drugog otuđili. Zavist ne podnosi ničiju sreću osim naše vlastite. I zato zavidnom čovjeku nije dovoljno da on sam bude sretan. Neće drugoga pustiti na miru. Mora ga učiniti nesretnim zarad vlastite sreće. Istinski pokvarena zavist nema previše povezanosti sa stvarima i posjedovanjem drugoga jer postoji mogućnost posjedovati iste stvari. Duboko zla zavist ne prihvaća sreću drugoga i teži tome da drugoga potpuno iskorijeni. Dok postoji drugi, postoji mogućnost da je sretan. Kada drugoga nema, onda nema njegove sreće jer nestaje s njim. Zavist teži tom cilju. Ukloniti drugoga. Jedina garancija koju zavist priznaje jest nepostojanje drugog. S njegovim nestankom zavist postiže svoj vlastiti mir jer više nema opasnosti da netko ima manje sreće i da bude od nas sretniji. Samoća prati zavist jer se zavist ne može osloboditi straha od tuđe sreće. Zlobno zavidan čovjek pronalazi mir tamo gdje nikako nema drugih i njegov svijet je svijet praznine i osamljenosti. Svijet uživanja samog sebe i usamljene sreće koja je nesposobna sebe ponuditi drugom kao dar. Biti sretan sam sa sobom i biti potpuno sam je san kojega zavist sanja i traži načine da ga ostvari. Zavist prestaje proždirati kada drugi nestane. I da bi zaštitio samog sebe i svoju sreću, od vlastite zavisti čovjek mora uništiti druge da ga zavist kojoj služi ne bi progutala do kraja i ispljunula njegove ostatke ako išta ostaje od njegove ljudskosti i plemenitosti nakon što ga zavist proždre. Spasiti sebe od vlastite zavisti moguće je samo ako drugoga uništimo zajedno s njegovom srećom. Ako to ne učinimo, naša zavist će nas same sažvakati i ispljunuti. Iz straha od proždrljivosti naše privatne zavisti proždiremo drugoga i jedni druge. A zavist je nezasitna i nije ju moguće ničim drugim nahraniti osim srećom i dušom i tijelom drugoga. Zla kakva jest, ima svoju vlastitu slobodu i vlastite mračne planove o kojima nam ne govori. Uvjereni kako njome gospodarimo prekasno shvaćamo kako smo joj najčešće sluge koje iskoristi, potroši i baci na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe. Smetlište zavisti je ogromno i puno onih koji su bili prevareni mišlju kako su oni njezini istinski gospodari. Zavist nema gospodara i kralja. Ona je kraljica i vlast koja ne podnosi nikakve prigovore i vlada surovo, mnogo surovije nego ljudski kraljevi i kraljice. Onoga koji joj se usprotivi baca na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe i ne dopušta nikakva kajanja i ne pravi nikome ustupke. Jer zavist ne oprašta. Samoj sebi zavist ne oprašta neuspjeh a još manje nama. S njom je nemoguće surađivati. Njezina narav je proždiranje i s njom je moguće biti isključivo u ratu jer zavist ne priznaje mir dok god postoji drugi koji je sretan. I onda kad je manje sretan od nas i kada smo mi više sretni od njega, zavist priprema vojsku i oružje za rat protiv drugoga. Zavist ne ostavlja zarobljenike niti dopušta razmjenu između sukobljenih strana. Zavist ne poznaje primirje niti potpisuje mirovni sporazum. Zavist je ratnička kraljica čija se vlast, strast i moć se širi samo međusobnim uništavanjem između mene i drugoga. Zavist je nevjerojatno mudra. Ona poznaje do u tančine sve naše ratne planove i strategije kojima joj se želimo suprotstaviti. Htjeli ili ne htjeli, tako mora biti jer ona proizlazi negdje duboko u nama gdje se ponekad ne usudimo pogledati iz straha što bismo mogli vidjeti. Uspavana kao nekakvo uspavano čudovište spava u nama i kad se probudi, počinje rigati vatru na sve strane razarajući i našu nutrinu, ali i živote i odnose drugih ljudi i svojim plamtećim pogledom traži od nas da ako želimo biti sretni, njoj to neće biti dovoljno jer drugi mora biti nesretan i onda kada smo mi prema zemaljskim mjerilima dostigli maksimum sreće kojega čovjek može dobiti od ovog zemaljskog života. Drugi mora nestati zajedno sa svojom srećom, ali i sa svojom nesrećom da bi smo utolili njezinu glad. I ponekad iz straha da i nas same ne proždere konačno svjesni da smo debelo prevareni jer je ona pravi gospodar, a ne mi, drugoga proždiremo u strahu od nas samih i onoga u što smo se pretvorili, jer zavist kao čudovište može i nas pretvoriti u čudovišta i oduzeti nam skoro sve crte onoga što smo zvali ljudskost, plemenitost i dobrota.

U Sarajevu, 19. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

ZLONAMJERNO SAVJETOVANJE

“Nikad ne vjeruj savjetu čovjeka u nevolji.” – Ezop (Lisica i koza)

Neobično kako ljudi znaju namjerno savjetovati kako bi čovjeka doveli u isti položaj u kojem se oni sami nalaze. Riječ je o zlonamjernom savjetovanju čovjeka. Cilj takvog savjetovanja je dovesti sretnog čovjeka u položaj patnje, problema i muke. Zavist je temelj zlonamjernog savjetovanja drugoga. Ona ne trpi sreću, uspjeh, slobodu, radost, dobro drugoga.

Zlonamjerno savjetovanje obično počinje s tvrdnjama kako je život po svoj naravi siv, mračan i mučan i preporučuje se što prije ući u one životne situacije koje će nečiji život učiniti takvim. Netko tko je u nesretnom braku ponekad će iz zavisti dosadljivo i nametljivo nagovarati nekoga drugog da se što prije oženi ili uda, krijući pri tom motive svojih savjeta. Netko tko je lakomislen i površan i izgubi i upropasti vlastite financije drugoga će savjetovati da učini isto. Ali neće otkrivati skrivene motive svojih savjetovanja.

Zato je uz zavist i dvoličnost temeljni dio zlonamjernog savjetovanja. Zlonamjerno savjetovanje se teško prepoznaje jer se ono doima kao istinska briga za budućnost drugoga. Teško ga je proniknuti i teško ga je uhvatiti. Nažalost, čovjek naknadno kada je već upao u vrtlog problema razumijeva da je savjetovanje koje je prihvatio bilo zlonamjerno. Uz zavist i dvoličnost, znanje i razum igraju važnu ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Tko zlonamjerno savjetuje poučen iskustvom nepodnošljive samoće, nesretnog braka, loših financija savjetuje sa spoznajom kako će ishod njegovih savjeta biti ono što već zna, a to je loš život, brak, financije drugoga. Nemoguće je zlonamjerno savjetovati, a da u tom ne sudjeluju znanje i razum o konačnom ishodu takvih savjeta.

Uz zavist, dvoličnost, znanje i razum i zlo ima svoju ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Zlo se javlja kao uživanje u neuspjehu onoga koga se zlonamjerno savjetovalo. Osim što se javlja kao uživanje, zlo se javlja i kao prikriveno iznenađenje, šok kao da se ništa nije znalo što će biti. Šokiranost neuspjelim brakom, financijama i životom drugoga kojega smo zlonamjerno savjetovali je zapravo reakcija kojom se prikriva planirano zlo.

Šok i iznenađenje su zapravo oblici dvoličnosti onoga koji je zlonamjerno savjetovao drugoga o njegovom životu što i kako treba učiniti. Iznenađenjem i šokom se nastoji sakriti od drugoga kako su znanje i razum odigrali presudnu ulogu u  zlonamjernom savjetovanju. Šokiranost neuspjelim brakom ili neuspjelim poslovnim potezima su dvoličnosti kojima se prikriva zlo kao čisto uživanje u tuđoj nevolji, nesreći i patnji. Zlo koje smo ciljano i svjesno planirali zlonamjernim savjetovanjem drugoga. Zlonamjerno savjetovanje stoga počiva na temeljima zavisti, dvoličnosti, znanja, razuma i zla. Ovi elementi se skrivaju i teško ih je razaznati. Oni se tek otkrivaju na vlastitoj koži kada se razumije da su životne odluke bile pogrešne ili kobne za vlastitu budućnost iako su donesene na temelju navodnih iskrenih i dobrih prijateljskih savjeta.

Čovjeka najviše muči pitanje zašto bi mu netko tako nešto učinio. Iz kojeg razloga? Što je to on nekome učinio? I tu se često gubi u šumi i zbrci pitanja i odgovora. Je li bio naivan, previše dobar? Je li previše vjerovao? Je li previše dobar, pozitivan, pa to smeta drugima? Je li mlad na početku života, pred beskrajnim brojem mogućnosti za razliku od nekoga tko je već mogućnosti života prokockao?

Mogućnost ostvarenja života i životnih prilika meta su zlonamjernog savjetovanja. I opet i tu i zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo igraju svoju već odigranu ulogu.

Starac nekad zavidi mladiću. Mladić zbog svoje mladosti vjeruje starcu i njegovim savjetima. Starac je dvoličan jer je površnim i pokvarenim životom prokockao životne mogućnosti. Zlonamjerno savjetuje mladića da učini kao i on jer zna i njegov razum je svjestan što će se dogoditi ako ga mladić posluša. Mladić to još ne zna. Naivan je. Starac polako uživa na neki način u budućem zlu koje se ima dogoditi mladiću jer ga je zlonamjerno savjetovao. I konačno iz starca progovara nesposobnost i nemogućnost da se ostvare životne mogućnosti i životne prilike. Život je neumitno prošao za starca, ali ne i za mladića. On je tek na početku života. Zašto je starac bio takav pitat će se mladić jednog dana isto tako promašenog i izgubljenog života? Bit će najgore ako mladić, a sada starac odluči savjetovati drugoga poput starca koji je njega savjetovao. Opet će se okrenuti začarani krug: zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo.

Zato je i teško ponekad savjetovati drugoga na vlastitim pogreškama jer zlonamjerno savjetovanje nije ništa drugo nego zabluda da sam u životu sve bezgrešno odlučio, zaključio i učinio. Zato zlonamjerno savjetovanje ima privid istinskog, ljudskog, poštenog i dobrog savjeta. Jer onaj koji zlonamjerno savjetuje oponaša dobrotu, iskrenost, poštenje i plemenitost. Ne usudi se priznati zabludu, ali ju razumije i za nju zna jer ju živi. Ali je skriva negdje u mraku svoga bića. Skrivajući zabludu savjetuje zavodeći samog sebe misleći da čini dobro drugom, ali ga zlonamjerno savjetuje. A kada onaj zlonamjerno savjetovan optuži ga da ga je naveo na zlo, ovaj se pravi iznenađen i šokiran takvom reakcijom. Razumljivo da se pravi šokiran i iznenađen jer jedini način da sakrije zabludu o kojoj ima znanje i razumno je svjestan te zablude jest da bude glumac i da glumi. Gluma od šokiranosti i iznenađenje prelazi u glumu povrijeđenosti i uvrijeđenosti. Gdje ćeš „mudroj“ glavi reći da te zlonamjerno savjetovala. A „mudra“ glava je u međuvremenu šutjela i skrivala svoj zlonamjerni cilj koji te odveo u probleme, patnje i sukobe.

Puno je „mudrih“ glava, ali ne treba sve „mudre“ glave slušati u svemu, nego prije prihvaćanja savjeta „mudre“ glave, treba nekako moći utvrditi ono što prethodi svakoj mudrosti, znanju i savjetovanju. A to je je li dotična „mudra“ glava „dobra“ ili „zla“. Jer se savjetovanje sastoji ne od toga ima li samo u glavi „mudrosti savjeta“ nego još i više ima li u glavi „dobre mudrosti“ ili „zle mudrosti“.

Zvuči neshvatljivo i neprihvatljivo da postoji i ima „zlih mudrosti“, ali kolona onih koji su zlonamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da ipak postoji, kao što i mali broj onih koji su dobronamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da postoje i „dobre“ mudrosti.

Dakle, savjetovanje ne ovisi o mudrosti, nego puno više o dobroti ili zloći samog mudraca. Zato oprezno kod primanja savjeta, dobro i četverim očima treba prvo promotriti i proučiti život samog mudraca koji savjetuje. Nakon toga neće biti teško zaključiti kakvi su mu savjeti. Jer brak, financije i općenito život mudraca i savjetnika je najbolja slika kakva mu je mudrost i kakvi su mu savjeti i gdje bi te mogli odvesti ako ih lakomisleno i naivno odmah poslušaš, prihvatiš i u život provedeš. Jer savjet nije mudar, savjet je dobar ili zao i tu se nalazi sav njegov smisao, sadržaj i svrha.

 

U Sarajevu, 23. 4. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version