smrt – Poptheo Web Portal

O onome na kraju života…

„Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. (Eugen Fink)

Koliko god smo nekomu bliski, njegova smrt je njegova. Nije naša. Može nas pogoditi. Poremetiti tijek života. Nema straha od smrti kada drugi umire. Ima stanja šoka. Neprihvaćanja. Nerazumijevanja. Odbijanja. Ali nema iskonskog straha od smrti. Iskonski strah je moguć pred vlastitim iskustvom. Neugodnu istinu čovjek otkriva pred svojom smrću. Istinu kako nitko, ali baš nitko ne može zauzeti njegovo mjesto. U susretu s njom čovjek otkriva da je sam. Olakotno je što su toliki ljudi uz njega. Tješe. Brinu. Ohrabruju. Trebamo biti zahvalni i prihvatiti njihovu empatiju. Ono što ne želimo prihvatiti je užasna privilegija koju prirodno ne želimo i odbijamo. Privilegij spoznaje da stojim pred svojom smrću. U takvom graničnom trenutku života čovjek smrt počinje gledati kao osobu. S njom razgovara. Prijeti joj. Iskren je pred njom. Žali joj se na težak život, na loše ljude, na pretrpljeno zlo. Ne kriju svoj strah. Svoje gnušanje i odbojnost prema njoj. Nama koji, nažalost, u nekom trenutku moramo biti svjedoci takvih razgovora između osobe i njezine smrti dotični se čini kao da je skrenuo pameću. Kako može pokušati biti prisan prema nečemu tako ogavnom kao što je smrt? Ali zar i poneki pjesnik nije pjevao svoje stihove smrti kao da je ona voljena žena kojoj se obraća s puno žara i strasti? Zbog njezine neshvatljivosti čovjek se prema smrti ponaša kao prema osobi. Kao da bi obraćajući joj se biranim, probranim i ljupkim riječima ona progovorila njemu i rekla mu tko je ona, zašto postoji i zašto među svim živim bićima samo čovjek ima o njoj svijest? Zašto je čovjek ono biće koje misli da može komunicirati sa smrću? U kojem ju trenutku odnosa prema njoj čovjek prestaje tretirati kao stranca i prilazi joj kao poznanici? Nama živima i zdravima je to neshvatljivo, morbidno i bolesno. Mijenja li se odnos onda kada se čovjek s njom pomiri jer je neizbježna? Ili onda kada se ona čini kao izlaz? Ima nešto nedokučivo u čovjekovom odnosu prema smrti. Nešto što oživi u trenutku kada se prema njoj odnosi prijateljski. Luda nada i još luđa vjera da je smrt osoba koja zastupa nekoga tko se nalazi iza ili poslije nje. Netko tko je skriven. Tko ne može biti dostupan drugačije nego kroz smrt. Nada koja čovjekov razgovor sa smrću pretvara u neku vrstu igre zagonetki. Na čovjekovo tko si, smrt odgovara: Oh, ne brini za mene, ja sam samo tu da budem prijelaz ili ako ti je draže most; odvratna sam i ogavna da budeš zahvalan što nisam vječna… Možda naš odnos prema smrti na kraju proizlazi iz onoga što je o njoj zapisao filozof Eugen Fink: „Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. Čovjek na kraju svega jedini može razgovarati s ponorom i prazninom. Možda i čuti glas: ne brini o meni, ja sam prijelaz, kad prijeđeš, vidjet ćeš i osjetiti što je oduvijek bilo i jeste ono što vi ljudi nazivate istinskim životom, ja sam samo zastor…

U Sarajevu 23. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: wbraga

O ljubavi

I najčvršće ljudske ljubavi moraju se okončati smrću jednog od dvoje koji se ljube. Nikakva molba, zaziv, proklinjanje i zaklinjanje ne može produžiti fizičko trajanje njihove konkretne ljubavi u vječnost. Najdublje i najjače ljudske ljubavi pretvorili smo u legende, bajke, pripovijesti, romane i pjesništvo. Sve one zajedno ne mogu osigurati vječno trajanje ljubavi onima koji ne mogu jedno bez drugog. Nepodnošljiva je spoznaja da voljeni/voljena mora umrijeti. Pripovijesti i legende mogu biti utjeha, ali ne mogu usporiti ono što neminovno dolazi. Misao o ljubavi najčešće formuliramo kroz pitanje: Voliš li me? Ili kroz potvrdan odgovor: Volim te. Sve ljudske ljubavi u ovom pitanju pronalaze svoje prihvaćanje ili odbijanje. Sve one izričući volim te obećavaju ljubav onom drugom, ali to traje samo dok ih smrt ne rastavi. A onda? Poslije? Ima li ljubavi poslije smrti isto je kao i pitanje ima li života poslije smrti? Ako čovjek u fizičkom postojanju ljubav identificira s puninom života (on/ona je moj život i moje sve), doći će i do pitanja ima li ljubavi poslije smrti. Ako i ima možda života poslije smrti o kojem uglavnom ništa ne znamo, nego se nadamo i očekujemo, nije li jednako važno pitati se ima li ljubavi poslije smrti. Od onoga za čim čezne i žeđa tijekom svog fizičkog života čini se da čovjek najdublje čezne ili mu najviše nedostaje iskustvo biti ljubljen. Raspon čežnje proteže se od prvih sjećanja na ljubav majke do duboke starosti u kojoj se nekad s uvijek prisutnom sjetom prisjeća svih onih koji su ga na svoj način ljubili. I onih koje je on/ona ljubio. Prenosi li se iskustvo ljubavi na onu stranu? I ako se prenosi, u kojem obliku? Tko nas tamo čeka ako nas čeka? Ako ima nekoga s one strane, voli li i ljubi li nas koji dolazimo kao početnici u novi i drugačiji život? Je li dovoljno pun ljubavi da ne žalimo za ljubavlju koja je ostala iza nas u fizičkom postojanju? Ne boji se čovjek samo umiranja jer ne zna je li s one strane ništa, praznina ili nešto ima. Strah ga je i ako ima nekakvog života da bi to mogao biti život, ali u kojem nema ljubavi. Ne dočekuju ga niti oni koji su ga ljubili za fizičkog života, a otišli su prije njega, a nema ni onoga božanskog o kojem se govorilo i tumačilo da je ljubav. Pa i ako bi čovjek odahnuo nakon smrti primjećujući da nešto poslije smrti ima i da nije sve prazno i ništa, ne bi mu bilo ništa manje teško kada bi otkrio i spoznao da ima života i poslije smrti, ali nema ljubavi poslije smrti. I prije nego umire i prelazi na nepoznatu stranu života još dok fizički postoji, čovjek čvrsto identificira ljubav i život kao jednu te istu stvar. Naravno, nisu u pitanju različite ljudske ljubavi koje s vremenom jačaju, slabe, mijenjaju se, prestaju ili ponovo počinju. Sve one čovjeku pružaju tek nejasan predosjećaj onoga za čim žudi i čezne daleko snažnije i dublje u sebi. Biti ljubljen. Bezuvjetno. Neograničeno. Bez prestanaka. U izobilju i neizmjernom intenzitetu. Ljudske ljubavi se s vremena na vrijeme približe ovoj čovjekovoj neispunjenoj čežnji. U ljubavnom zanosu dvoje ljubavnika događa se ponekad kratkotrajno iskustvo snažnog sjedinjenja gdje oboje osjećaju da su ljubav i život jedno i da ih je nemoguće razdvojiti. Problem ljudskih ljubavi jest što su ta iskustva ograničena, kratka, događaju se na početku, ali dugotrajno blijede i nestaju. Ali u čovjeku ostaje trag. Čovjek je osjetio, doživio, upoznao, spoznao trenutak identičnosti života i ljubavi jer je s nekim u ljubavnom odnosu bio sjedinjen u jednu osobu, u jednog čovjeka.

Granice fizičkog postojanja, od kojih su umiranje i smrt najstrašnije i najteže za prihvatiti, sile nas ponekad da pitanje o životu poslije smrti izjednačimo s pitanjem o ljubavi poslije smrti. Ako s one strane nema onoga/one koji su me neizmjerno ljubili kroz cijelo moje fizičko postojanje, što bih trebao raditi tamo u tom svijetu gdje možda nje/njega ili njih nema? Čak i ako bi cijeli taj beskrajni svijet pripadao meni kroz svu vječnost, što imam od tog svijeta u kojemu nikoga ne mogu ljubiti i nitko mene ne može ljubiti? S vremena na vrijeme u snažnom i intenzivnom ljubavnom sjedinjenju u fizičkom svijetu čovjek kao da predosjeti jedan svijet poslije smrti gdje je intenzitet ljubavi snažan, neprekinut i trajan. Kad prestane fizički intenzitet, taj predosjećaj prelazi u čežnju i žudnju koju duboko u sebi osjeća kao zov kojega čovjek upućuje nekom s one strane: Kad i ako tamo dođem, hoću biti ljubljen; ako ima nekoga tamo i ako me tamo netko čeka, hoću da me ljubi i ja želim ljubiti njega/nju. Jer ne možemo „dobaciti“ ljudskim pogledom s „one strane“ fizičkog postojanja i provjeriti kako tamo stoje stvari s ljubavlju i onima koji su otišli prije nas, svoju čežnju i žudnju za ljubavlju pretačemo u bajku, legendu, roman, pripovijetku, pjesmu. Svim onim što pišemo i pjevamo o ljubavi izričemo svoju žudnju i čežnju u pokušaju da pronađemo ili nam netko ponudi odgovor na pitanje: Ima li ljubavi poslije smrti? Ima li života poslije smrti ili ima li ljubavi poslije smrti jedno te isto je pitanje, jer u kratkotrajnim i snažnim fizičkim ljubavima na trenutak spoznamo da su život i ljubav ili ljubav i život neodvojivi. I jer ne možemo podnijeti kada smrt odvoji život od ljubavi ili ljubav od života, neprestano smo gonjeni čežnjom i žudnjom nade i očekivanja da je s one strane drugačije. Jedino očekivanje koje imamo od onoga s one strane jest da tamo nema smrti. Ako je nema, onda život i ljubav ne mogu biti rastavljeni. Nerastavljenost ljubavi i života smrću netko naziva vječnost, netko naziva bog, netko naziva raj, netko naziva blaženstvo. Iako ih zovemo različitim imenima, očekujemo isto. Život i ljubav kao jedno neprekinuto iskustvo ispunjenja onoga što nas neprestano prati kao neostvarena čežnja i žudnja: Ja želim biti ljubljen/ljubljena. Nadamo se da nekoga tamo ima tko će odgovoriti na naš poziv. Ne možemo sami sebe ljubiti. Za identičnost života i ljubavi mora postojati Drugi koji odgovara: Dođi, želim te ljubiti. Još ako je taj Drugi izvan i iznad smrti, onda bi on/ona mogao biti ono što tražimo: besmrtna identičnost ljubavi i života. Ako bi nas ljubio/ljubila, ne bi nam bilo teško ostati s njim/njom i vjerojatno ne bismo žalili za onom/onim koji je ostao iza nas u fizičkom svijetu čekati da nam se jednog dana također pridruži i s nama sjedini. On/ona bi nastavio živjeti s nadom s ove strane, Drugi i ja bismo ga radosno iščekivali s one strane.

U Sarajevu 13. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Spyros Arsenis

ZAGONETKA ZVANA ŽIVOT

Ništa u životu ne treba požurivati. Ni rođenje ni smrt. Sve dođe u svoje vrijeme. Onda kada je spremno. Jer što se dogodi s ptićem kada ga prerano izvadimo iz njegove ljuske? Teško da će preživjeti. Nije spremno. Ne tada. Još nije došao njegov trenutak. Priroda najbolje zna kad je vrijeme za izlazak iz ljuske, iz udobnosti i topline u ovaj često pohladan i neudoban svijet. Ali zašto smo onda tako često nestrpljivi? Zašto požurujemo sebe, druge, svoj život, razne događaje? Zar zaista mislimo da smo se spremni i pripremljeni rodili? Žalimo se kako je život kratak, a cijelo vrijeme trudimo se požuriti ga. Dok smo djeca, jedva čekao da odrastemo. Dok idemo u školu, jedva čekamo da iz nižih razreda prijeđemo u više pa onda da iz škole prijeđemo na fakultet. Dok smo u vezi, jedva čekamo kad ćemo ući u brak. Onda dođu djeca, pa jedva čekamo da odrastu i počnu skrbiti o sebi. Neprestano smo nestrpljivi, neprestano nešto iščekujemo. Tek kada zađemo u duboku starost, želimo se vratiti na početak. A zašto? Možda kako bismo opet požurivali život, ali ovoga puta u drugom smjeru. Da, teško je biti strpljiv i čekati da se dogodi ono što želimo. No vrlo lako se, a često tako i biva, događa ono što ne želimo. Bismo li požurivali da smo znali kako će se stvari odvijati? Sumnjam. Uvjereni smo u vlastite planove koje što prije treba realizirati i maštamo kako ćemo onda konačno uživati. No to se ne događa. Iskustvo nas tome pokušava poučiti. Pokušava, ali izgleda da su ti pokušaji uzaludni. Loši smo učenici. Svim silama se trudimo biti sprinteri, a život od nas traži da budemo maratonci. No mi nismo spremni za maratonske utrke. Nismo. Kako ćemo biti kad od malih nogu trčimo samo na kratke staze, želimo što prije doći do tog cilja. Tako smo naučili od starijih, a isto to prenosimo na mlađe. Možda je to sve zato što svatko od nas umišlja da je napredniji od drugih. Jer eto, meni ne treba toliko vremena kao drugima, ja to mogu brže. Umišljamo si da smo brži i od samog vremena, samog života.

Ali onda nas vrijeme i život pregaze. Ni ne primijetimo. Prijeđu preko nas kao preko suhog otpalog lišća. Uopće ih nije briga što nismo proživjeli život kako smo htjeli. Uopće ih nije briga što nismo spremni okončati neodživljeni život. Prema njihovom izračunu došao je kraj. Kraj jednog neodživljenog života, kraj neispunjenim željama, kraj neostvarenim očekivanjima. Nismo stigli uživati. Nismo stigli živjeti. A kako ćemo kad smo se žurili dovesti život njegovom kraju. Zašto se onda bunimo? Zašto se onda ne osjećamo ispunjeno i zadovoljno? Što smo tražili, to smo i dobili. Sjetimo se kasno. Sjetimo se tek kad počnemo žutjeti i kad nas nemilosrdni vjetar pokušava otrgnuti od izvora života. Zanimljivo. Žurimo cijeli život, a onda zakasnimo primijetiti da je došao kraj. Apsurd, rekli bismo. Možda. A možda je to upravo smisao života. Života koji nam ne da vladati sobom, koji se stalno natječe s nama i na koncu uvijek pobjeđuje. Može li drugačije? Ne znamo. Možda može. Treba samo pokušati. Nije kasno. Nadamo se da nije. Ne znamo ni to. Živimo život o kojem ne znamo ništa. Ni kad će započeti ni kad će završiti. Zato što mi nismo tvorci života niti njegovi vlasnici. Darovan nam je. Još kad bi uz njega dolazila i uputstva za upotrebu, bilo bi dobro. Ipak ne dolaze. S razlogom. Darovan nam je kao enigma. Na nama je da tu enigmu riješimo. Dešifriramo. Rješenje dolazi na kraju. I onda na ovom svijetu nema dalje. Zato ne smijemo požurivati, nego polako i strpljivo, dan po dan, odgonetavati zagonetku zvanu život.

U Mostaru 20. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

PRAVI KRIVAC BESMISLA

„Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.“ Ovim riječima Klaudija je završila još jednu stranicu svog dnevnika. Piše ga od svoje petnaeste godine. Ima unutra svega pomalo. No, kad krene listati stranice unatrag, riječi koje pročita, emocije koje izviru iz njih, događaji koji su opisani čine joj se tako stranima. Kao da se radi o nekom potpunom strancu. Ponekad, nakon te spoznaje ga samo lagano zatvori. Mučno joj je čitati nešto tako nepoznato. Kao da ne želi tom strancu oduzimati privatnost otkrivajući pojedinosti iz njegova života. Ali, ponekad se upita zašto? Zašto joj se te ispisane stranice dnevnika čine nepoznatima? Tko ili što ju je otuđio od nje same? Od njene prošlosti koja je, ruku na srce, bila sve, samo ne dosadna i loša. Tko ili što ju je odvojio od njenih snova, želja, mašte, djetinje radosti i nadanja? Onda ponovo pregledava datume obilježene na vrhu stranica. Ponovo iščitava ispisane retke pokušavajući pronaći krivca za sve ono što joj se trenutno događalo, za sve one emocije koje su trenutno vladale njome. Pogled joj privuče rečenica ispisana crvenim slovima: „Za sve što ti se u životu događa, krivca nemoj tražiti okolo. Pravi krivac stanuje unutar tebe“.

– Zašto sam, pobogu, ovo napisala? Pa ne čini li se logičnim da nismo mi oni koji jedini imaju utjecaja na naš život, sudbinu i sve ono što nam se događa? Što je s drugima koji nas okružuju? Nisam ja birala ovaj život, ovu obitelj, ovu zemlju.

Nakon bujice tih misli koje su navirale u njenoj glavi sve jedna preko druge, shvati da se dogodilo nešto što joj je već dugo vremena izmicalo. Pa ona je napokon pročitane riječi doživjela kao svoje! Prisjetila se trenutka kad je to napisala. Još prije tri godine kad je njen život bio u njenim rukama. Kada se sve činilo tako jednostavnim, mogućim. Kada je sve imalo svoj smisao. Kada su slagalice života zauzimale svoje mjesto prema točno određenom redu. Tko ih je izmiješao, kada i zašto? Na ta pitanja nije imala odgovore. Dok se tako prepuštala strujanju vlastitih misli, njene oči su zapele za već pročitanu rečenicu: „Pravi krivac stanuje unutar tebe“. Ovoga puta te riječi odjeknuše ne samo u njenoj glavi, nego i u srcu, a odatle se poput svježe udahnutog zraka raspršiše po cijelom krvotoku dopirući tako do dubine njenog bića. Tada se niotkuda – barem joj je tako izgledalo – pojavi u isti mah čudna, ali i važna misao. Shvatila je da život nije samo ono što joj se događa. Život je daleko više ono kako se ti događaji doživljavaju. A tko će drugi biti odgovoran za te doživljaje nego ona sama. Sad joj se to učini kao neko novo otkriće.

– Pa to se isto događalo s ovim dnevnikom! To je razlog zašto se činio stranim. Ne, on je objektivno bio moj. Riječi koje se tu nalaze, život koji je na njegovim stranicama opisan je otpočetka bio moj. Ali ja ga nisam doživljavala svojim.

Nije mogla jasno razaznati i razlučiti emocije koje su je obuzimale, ali duboko u sebi znala je da je to početak nečeg novog. Možda ne novog života, ali barem novog pogleda na život. A to u konačnici i jest možda jedino što smo kadri promijeniti. Opet se vrati na zadnju stranicu. Ove nove spoznaje ne smiju pasti u zaborav. Jer, osim što su je sada duboko prodrmale, tko zna kad će to ponovo učiniti jednom kad zapadne u besmisao s kojim se do maloprije borila. Ili, bolje rečeno, pred kojim je bila pokleknula. Prije nego se upustila u ispisivanje novih stranica, svrati pogled na posljednju rečenicu. Pročita ju glasno:

Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.

Da, to je oduvijek bio njen jedini i najveći strah. A sad je konačno smogla snage da mu se suprotstavi. Štoviše, da ga pobijedi.

U Mostaru 14. 7. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alta Oosthuizen

O smrti i pokojnima

Kako bismo nazvali enormno bogatog glumca koji nas iz udobnosti i luksuza svoga doma poziva da podržimo nekakvu kampanju koju promovira njegova fondacija? Ili kako nazvati kada se ljudska tragedija poput smrti i umiranja definira online statusima o anđelima, ljubavi, vječnim molitvama i miru? Zar zaista jedna kratka poruka o tome kako su misli nekog slavnog s porodicom ubijenog postavljena na twitter ili neku sličnu mrežu može ublažiti ozbiljnost trenutka i situacije? Je li riječ o licemjerju ili potpunom gubitku empatije? Zar ljudi zaista misle da ih jedan tweet ili hashtag oslobađa svih moralnih obveza?

Ponekad je pomalo i neugodno kada se tisuće i tisuće online korisnika sjati na virtualni sprovod nekog ljudskog bića. Od srceparajućih poruka kako su nečije misli u molitvi s njegovom ili njezinom obitelji, do izjava poput bio si ili bila si nebeski anđeo koji je sjajio i osvjetljavao tamu svijeta u kojem svi živimo. Sve te virtualne osmrtnice koje pišemo, iako ne znamo ni tko je u pitanju, bez imalo poštovanja prema mrtvom i njegovoj obitelji pokazuje da je i u tuđoj smrti najvažnije sudjelovati i biti primijećen. Ostaviti virtualni trag na online spomeniku pokojnom. Smrt više niti je strašna niti je stvarni događaj. Smrt je postala online događaj u kojem je važno sudjelovati. Naravno, pobjednika u smrti nema. Ali mora se sudjelovati. Mrtav će još dugo nakon što bude zakopan i tijelo mu se pretvori u prah biti prisutan. Više se neće moći braniti niti govoriti o sebi. Ali će njegovi online grobari nastaviti posao dugo nakon što njega ne bude.

Poštovanje prema mrtvom i pokojnom ne postoji kao moralna obveza kod online grobara. Već u trenutku njegove smrti počinje bjesomučna trka tko će se prije oprostiti od pokojnog. Jedan tweet je najbolje rješenje. Ekonomično je. Kao i jedan hashtag uz tweet. Kao i jedan like u obliku žutog emotikona koji iz velikih plavih očiju doslovce (ne figurativno) lije dva vodopada žalosnih suza što eto pokojnik više nije s nama. Nema obveze odlaska na sahranu, susreta sa stvarnom obitelji i osjećanje njihovog stvarnog bola, nema straha od vlastite smrti jer je fizički pokojnik moguće i tisućama kilometara daleko. Nema obveze u sebi probuditi osjećaj empatije iako je umro jedan stvarni čovjek, jedno stvarno ljudsko biće. Jedan tweet iz Italije koji izražava duboku sućut nekom u Brazilu je jeftin i ekonomičan. Makar online grobar iz Italije nema pojma o tome tko je pokojnik iz Brazila. Znaju socijalne mreže, mediji, televizija. I smrt i oni koje ona uzima u stvarnom životu preselili su se u nestvarno. Pokojni su smješteni u bazu podataka online svijeta, a broj umrlih se mjeri brojem tweetova, hashtagova, lajkova (emotikoni s obvezno obješenim usnama prema dolje, nije nužno da budu žuti, uvjet je da budu tužni).

I protest protiv smrti, umiranja, ubijanja i ratova izražava se nestvarno. Online grobar koji protiv rata u Siriji protestira preko gboard virtualne tipkovnice tipkajući bjesne tweetove iz udobnosti i sigurnosti svoga bogatog i ogradama i zidovima zaštićenog penthousea smatra kad odloži najnoviju verziju smartphonea na skupi stol da je protiv rata u Siriji učinio sve što je mogao. Pozvat će nas (ili neke od nas) kao svoje sljedbenike (followere) (jer je on bogati influencer koji i na smrti i na pokojnom zarađuje; nije važno tko je mrtav i tko je pokojni, važno je koliko je objava influencera o smrti pokojnog zaradila „pratitelja“’) da ga „zapratimo“ na instagramu i podijelimo njegov protest.

I tako nekoliko desetaka tisuća „dijeljenja“ (šeranja kako se to kolokvijalno kaže kada se izvorna riječ prevede pomoću google translate, umjesto da se pogleda u ozbiljniji rječnik, a ne naznači se da se prevede s engleskom na neki drugi jezik, nego se prevodi s engleskog opet na engleski) će čudesno zaustaviti rat, a mi ćemo biti novi mirotvorci i nobelovci. O nama će se pisati knjige. Povijest će zapamtiti da je nekoliko desetaka tisuća online grobara jednim tweetom zaustavila rat na poziv jednog enormno bogatog influencera koji vjerojatno na karti svijeta ne zna pronaći ni zemlju u kojoj sam živi. O Siriji ili nekoj drugoj zemlji da ne govorimo.

Ali taj svijet u kojem ne sudjelujemo kao stvarni i živi i ljudi, nego kao online duhovi i avatari je tako zavodljiv za našu savjest i moralni osjećaj. Jer reći ćemo: „Mi smo učinili sve“! Sve što smo mogli. Ne samo za Siriju, nego za Palestinu, Jemen, Nigeriju, i sva ona područja svijeta gdje stvarni ljudi umiru i ginu od stvarnog oružja i umiru od stvarnih bolesti. Tweet nas oslobađa moralne obveze. Po savjesti, učinili smo sve što smo mogli. Kao i hashtag. Ili emotikon. Ili like. Nije ni čudo onda što smo kao pojedinci i kolektivi izgubili moralni osjećaj, otupili savjest i propali na ispitu iz empatije.

Ali dok je virtualnog svijeta i dok imamo pristup internetu, mi se ne bojimo ni za moral ni za savjest, ni za empatiju. Jer u smrti, ubijanju i umiranju nema više ništa što nas obvezuje. Ni moralno. Ni ljudski. Niti u bilo kojem drugom pogledu. Na kraju krajeva, jedino je važno sudjelovati. U tuđoj smrti. Sprovodu. Stradanju. Nasilju. Mučenju. Najvažnije je sudjelovati i biti viđen. I tražiti od drugih da nas „zaprate“ jer smo upravo objavili tweet s hashtagom o tome kako su naše misli u molitvi s obitelji mrtvih i pokojnih, kako smo izgubili anđela u ljudskom obliku za kojega nikada nismo čuli dok nije tragično poginuo, kako smo digli glas protiv rata, nasilja i ubijanja. Mi. Online grobari koji su smrt i pokojnika pretvorili u spektakl i senzacionalizam. Mi. Virtualni posjetitelji online sprovoda stvarno mrtvih i ubijenih. Mi. Online grobari koji ne vjerujemo da izvan našeg virtualnog svijeta ljudi stvarno umiru. Mi. Online grobari koji svoju savjest i moralnu obvezu „čistimo“ tweetom, hashtagom, emotikonom. I naravno, tražimo da nas drugi „zaprate“ i označe. Jer za nas online grobare najvažnije je da nas „zaprate“. Najvažniji je broj sljedbenika (followera), makar se to moralo raditi na račun mrtvog, njegove obitelji i tolikih svakodnevno nepravedno ubijenih i izloženih nasilju i progonima.

Mi smo online grobari. „Zapratite“ nas. Skupljamo sljedbenike (followere). Nemojte propustiti udijeliti komentar našoj objavi o stvarnoj smrti čovjeka u Brazilu. Nema veze ako ga ne znate. Ne znamo ga ni mi. I zapamtite! Kod smrti i mrtvih nije pitanje poštovanja, privatnosti, savjesti i moralnih običaja. Pitanje je sudjelovanja i toga da se bude viđen. Jer danas, ako nas pitate, i kod umiranja i pokojnih najvažnije je sudjelovati i biti viđen.

P.S. Ukoliko želite staviti emotikon uz našu objavu, pobrinite se da bude žuti emotikon koji plače ili onaj s obješenim ustima na dolje. Ukoliko stavite palac gore ili emotikon koji se smije, znači da nas niste ozbiljno shvatili. Mi ovo shvaćamo vrlo ozbiljno. Jer od ovoga živimo. Na ovome zarađujemo. Na smrti. Na pokojniku. Na patnji njegove obitelji. Na smrti mnogih. Mi smo online lešinari. „Zapratite nas“ i „lajkajte“!!!

U Sarajevu 6. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): Dreamstime.com; Copyright: Andranik Hakobyan

O bolesti

U bolesti nema ništa dobro. Nema ništa lijepo. Ništa što bi bilo vrijedno spomena. Želimo je što prije zaboraviti. Takva su iskustva bolesnika. Tek kasnije, s vremenom, kad je zdravlje na sigurnoj udaljenosti od kandža smrti i raspadanja, čovjek u bolesti otkriva i nešto od dobrog. Bolest stvara udaljenost između mene i svijeta. Važan sam ja i moje preživljavanje. Svijet svojom ponudom i zavođenjem nije više privlačan. Svijet postaje površan i neozbiljan. Sve što sam smatrao važnim i bilo je vezano za svijet, postalo je nepotrebno, slično zrncima prašine koja klize kroz moje prste. Nakon bolesti nastaje udaljenost između mene i mojih želja i prohtjeva. Nekad sam želio sve. Sada želim živjeti i disati. Ništa više. Nekad sam želio da me svijet obožava, biti dio svijeta, pripadati svijetu i zaboraviti sebe. Nakon bolesti želim biti sam ja. Zahvalan što mogu živjeti. Bolest je forma udaljenosti od nevažnog, nepotrebnog i površnog koje nekad nesvjesno postane smisao života. Bolest je opipljiva udaljenost između onoga koji je preživio bolest i onoga koji je još uvijek zdrav. Onaj još uvijek zdrav i dalje bjesomučno juri život i svijet i ne misli na sebe. Bolestan prestaje progoniti život i svijet i druge. Bolestan otkriva samog sebe kao nešto najvažnije. Otkriva vlastiti život kao nešto najdragocijenije. U bolesti najvažnije je pobijediti i dobiti bitku. Poslije će se razmišljati o životnim prioritetima, promjenama životnih navika. Bolest je udaljenost samo onda kada je bolesnikov život siguran od smrti.

Bolest je blizina dok se s njom borite i želite je svladati. Odvratna blizina koja vam ne dopušta da vidite nešto drugo osim bolesti. Ali ta odvratna blizina bolesti koja vas opsjeda moguće da jednog dana postane spasonosna udaljenost. Sa sigurne životne udaljenosti o svojoj bolesti mislite kao najvećem životnom događaju. Promijenila je sve i u vama i oko vas. I više niste isti i nikada nećete biti isti. U naš život bolest ulazi dvostruko. Ulazi kao strašna blizina smrti i kraja, kao blizina koja nas sapinje i veže u neraskidive konopce straha, napetosti i boli. U trenutku kada smo tako bliski s bolešću da vidimo samo sebe i nju, još ne vidimo nikakav pozitivan učinak njezine prisutnosti. Blizina bolesti uvijek se javlja kao nešto što smatramo kaznom, katastrofom, propašću i krajem. Ukoliko spadamo među sretnike koji se izvuku iz njezinog čvrstog stiska, doživjet ćemo iskustvo onoga dobrog u bolesti. Iskustvo udaljenosti kada bolest promatramo kao iskustvo koje je do temelja promijenilo naše životne prioritete, nas same i ljude oko nas.

Oholo je i lažljivo govoriti kako nas bliskost bolesti i njezina blizina čini borcima i herojima. Njezina blizina i dah koji osjećamo na potiljku stvara strah i nevjericu. Zašto baš ja i kako da se to dogodi meni? U borbi s bolešću borimo se da preživimo i ne mislimo ni na junaštvo ni na hrabrost. Ako preživimo, postajemo junaci, ako ne uspijemo, bili smo oni koji su se borili do kraja. U borbi s bolešću i njezinom odurnom blizinom nema ništa očima primamljivo niti čovjeku blisko. Bolest je uvijek bila i ostat će čovjekov smrtni neprijatelj. Ono dobro u bolesti dočeka onaj koji preživi i svlada bolest. A to dobro nije samo zdravlje, disanje i život. Nego i iskustvo udaljenosti od svega površnog, nevažnog i nebitnog u životu. Odjednom su moj život i moja osoba najvažniji. Sve drugo može biti važno, ali neće kao nekad postati najvažnije ispred mene i ispred mog života. Naravno, ne govorimo o djeci i obitelji. Govorimo o stvarima koje su površne i nevažne u životu, a pretvorimo ih u svrhu i smisao svega.

Udaljenost koju stvara pobijeđena bolest prati i dublja bliskost s ljudima, posebno obiteljska bliskost. Tako, djeca više nisu samo teret i problem, muž ili žena odjednom nisu više naporni, dosadni i zlobni, rodbina odjednom više nije samo tu da me iskoristi za svoje potrebe. Pobijeđena bolest stvara udaljenost od nevažnog i površnog i stvara bliskost i povezanost s onim što nam je i prije trebalo biti važno.

Ipak, ne treba se bespotrebno junačiti i misliti kako ćemo promijeniti životne prioritete ako bi nas zahvatila neka opasna bolest. Kao da je prizivamo u život. Tko tako razmišlja, ne želi dobro ni sebi ni drugima. Treba znati postaviti život tako da i kad nas bolest pogodi, da smo već u stanju udaljenosti između nas svijeta. Da smo udaljeni od površnog i nepotrebnog i bliski s onim što nam je važno i s ljudima koji su s nama duboko i istinski povezani. Bolest, ako imamo sreće, dopušta da kasnije uvidimo što je važnije, a što treba odbaciti kao nepotrebno. Bolest ponekad dopušta da je pobijedimo i da otkrijemo udaljenost između nas, našeg života i svijeta i toliko toga nepotrebnog i površnog u svijetu od stvari do ljudi. Međutim, bolest nekad neće dopustiti takav luksuz, nego svojom blizinom kada se pojavi odmah na početku dadne do znanja da neće biti nikakve udaljenosti između nas i nje i da nećemo biti u prilici sa sigurne udaljenosti ocjenjivati što je važno, a što nije.

Zato i prije nego se nađemo licem u lice s bolešću treba donekle znati živjeti malčice udaljen od svijeta i stvari koje su površne i nepotrebne i znati biti blizak i povezan s onim što je u životu važno i duboko, uključujući i veze s ljudima s kojima smo bliski. Zašto čekati nesiguran ishod bitke s bolešću ako možemo i bez nje biti junaci i heroji koji cijene ono važno u životu kao i ljude koji su nam važni? Heroj se može biti bez bolesti.

Jer dogodi se da bolestan, koliko god bio hrabar i čvrst, izgubi bitku i ne dobije priliku da s udaljenosti promatra svoj život i ponovo presloži svijet, stvari i ljude prema važnosti i bliskosti onako kako je to trebalo učiniti na početku prije nego je odurna blizina bolesti sve nepovratno poremetila i promijenila.

U Sarajevu 23. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O ČEMU RAZMIŠLJAJU LJUDI NA SAMRTI?

U svojem bestseleru iz 2012. „Top five regrets of the dying” (Pet stvari za kojima umirući ljudi najviše žale), australska medicinska sestra za palijativnu skrb Bronnie Ware progovara o svojim dojmljivim iskustvima s ljudima na samrti.

Zanimljivo, nikad nije čula da je netko pred smrt žalio što u životu nije imao više seksa, novca ili vlasti. S druge strane, ljudi su najviše žalili za slijedećim stvarima:

1. „Žalim što nisam bio vjerniji sebi, a ne toliko očekivanjima drugih ljudi”: Ovo je uopće prema autorici najčešće žaljenje kod umirućih. Tek pred pragom neumoljive smrti, ophrvani teškom bolešću i slabošću, u trenucima kad više ništa sami ne mogu poduzeti, ljudi razaznaju koliko je dragocjen taj dar osobne slobode i izbora što nam se za života daje.

2. „Žalim što sam radio toliko puno”: Prema autorici, ovo je češće znala čuti iz usta umirućih muškaraca, ali nerijetko i od žena. Jako vrijedni ljudi na kraju shvate da su u međuvremenu propustili mnogo toga od života. Shvaćaju da su se trebali više družiti, putovati i biti sa svojom djecom.

3. „Žalim što nisam hrabrije izražavao svoja osjećanja”: Ponekad zbog ponosa, ponekad zbog mira u kući, ljudi prešute puno toga. Tek na kraju shvate da ih je to ograničilo u životu ili da ih je zbog toga bila ophrvala dugotrajna gorčina i potištenost.

4. „Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima”: Upravo, što zbog posla, što zbog ugađanja tuđim „nosevima” ljudi kroz život zapuste pa i prekinu brojna vrijedna prijateljstva. I naravno, na kraju zbog toga jako žale, jer tek pred smrt shvaćamo da je iskreno prijateljstvo jedna od uopće najvrijednijih stvari pod ovim nebom.

5. „Žalim što si nisam dopustio/la da budem sretniji/ja”: Autorica pod ovim žaljenjem aludira na čovjekov strah od promjene, a što je po sebi opet povezano s ljudskim neradim napuštanjem tzv. zone komfora. Naime, ljudi tek pred pragom smrti definitivno shvaćaju da sreća nije lutrija nego izbor. Sreća se ne iščekuje; za njom moramo aktivno tragati.

Ljubav, smisao i obitelj

Spomenut ćemo ovdje i jednu drugu autoricu iz slične domene. Kerry Egan je kao bolnička kapelanica također imala u životu priliku mnogo razgovarati sa umirućim i teško bolesnim ljudima. Kao teologesi bilo joj je zanimljivo da umirući ne razgovaraju toliko često izravno o Bogu, ali zato jako puno razgovaraju o ljubavi, smislu i vlastitoj obitelji. No, ona smatra da su upravo to one stvari po kojima čovjek i spoznaje Boga u svojem životu. Pri kraju života, ljude sustižu snažna sjećanja na ljubav koju su primili ili je nisu primili, kao i na onu vlastitu ljubav koju su dali ili nisu dali. Kako rekosmo, puno razgovaraju i o svojoj obitelji, jer tu su im se desile one najljepše, ali često i one najružnije stvari u životu. Žele oprostiti, i žele da im bude oprošteno.

Aluzije putovanja

I na kraju ćemo nešto o samom kraju, tj. o čovjekova posljednja 72 sata života. Medicinski radnici koji rade sa umirućima svjedoče o svojevrsnoj aluziji putovanja koja se javlja kod mnogih umirućih u posljednja tri dana života. Traže cipele, pitaju jesu li ovjerene karte i vize, spominju neke stjuardese koje ih hoće ukrcati na neki avion i sl. A i osobno sam čuo jednog starog gospodina koji mi se povjerio kako zadnjih nekoliko mjeseci stalno sanja da putuje svemirom i to nevjerojatnom brzinom. Uskoro je bio umro.

Za kraj, stara srednjovjekovna mudrost kaže „Memento mori” – „Čovječe, sjeti se da ćeš umrijeti”, s tim da ovaj „Memento mori” nije bio samo pobožna krilatica nego i svojevrsna teorija, kao i meditativna praksa. Smrt je posljednja, nepobitna istina čovjekovog života, pa se valjda u skladu s tim i ne može istinito i mudro živjeti bez misaone anticipacije na vlastitoj smrti. Jer kako vidjesmo, tek pred vratima smrti čovjek razaznaje što je uistinu bilo vrijedno i za što se u životu uistinu trebalo boriti.

U Sarajevu, 5. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

– Patricia PEARSON, Opening Haeven’s Door, Atria, New York – London – Toronto – Sydney – New Delhi, 2014.

– https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2012/feb/01/top-five-regrets-of-the-dying (Stanje: 5. VI. 2019.);

– https://kerryegan.com/ (Stanje: 5. VI. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yuriy Klochan

O BOŽANSKOM IZVORIŠTU LJUDSKE DUŠE

Promatrajući tijekom boravka na Galapagosu jednu vrstu ose potajnice (najeznice) kako polaže jajašca u živog domaćina (gusjenicu), iz kojih će se zatim izleći larve koje će se ‘nako bez žurbe hraniti tim živim domaćinom, Charles Darwin kasnije u jednom pismu svome prijatelju o tome zapisa: „To dobri Bog nije mogao stvoriti“!
U isto vrijeme otprilike će (prva polovica 19. st.), i mladi, genijalni, ali barem podjednako toliko i zlosretni Georg Büchner reći da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu. Odnosno, ponajveći problem koncepta „dobrog Boga“ bi svakako bilo zlo stvorenje.
Međutim, što ako je zlo ljudsko stvorenje po sebi upravo dokaz jednog dobrog i svemoćnog Boga? Zvuči kontradiktorno, ali pogledajmo malo bolje…
Pohlepa – „Zla kći iz dobre kuće!“
Lav je opasna zvjerka, ali nikad niti jedan lav nije pokušao biti kralj svih lavova. Detaljnije, svaki lav želi biti alfa-mužjak, ali alfa-mužjak svoga čopora, a ne alfa-mužjak svih lavova i lavica na svijetu. Situacija je slična i sa ostalim višim sisavcima. Niti jedan od njih nikad nije pokušao biti kralj cijele svoje vrste ili barem jednog njezinog većeg dijela. Odakle onda ovakve napasti čovjeku? Zašto on učestalo misli da ima pravo na sve? Kako već kod koga: netko bi sve pare ovog svijeta, netko bi svu vlast i moć ovog svijeta, netko bi sve znanje, netko užitak itd. Kako već rekosmo, to ne možemo baštiniti po svojoj tjelesnoj infrastrukturi, jer u vidljivoj prirodi toga jednostavno nema. Dakle, stvar je povezana s duševnom superstrukturom. Tko zna, možda je odgovor u tome da je naša duša proizašla iz singularne situacije u kojoj je sve bilo u svemu i ništa nije moglo biti po sebi otuđeno ni tuđe. Dakle, slično kao i ljubomora – „pohlepa je zla kći iz dobre kuće“!
„Pravo na ono najbolje“
Neki ljudi ne bi toliko ono SVE, ali bi zato ono najbolje. Jedno ali vrijedno! Tako razmišljaju premda oni sami možda i nisu najbolji. Kako, zašto, odakle im to? Pa moguće, opet slično: duša je izvorno proizišla iz onog NAJBOLJEG, i stoga ne čudi da se toga stalno nesvjesno prisjeća, te da pravo na ono najbolje osjeća svojim prirodnim i prirođenim pravom.
Nemirenje sa starenjem i smrću
I psi s vremenom posjede, ali nikad nećete vidjeti psa da se recimo negdje uvalja u katran kako bi izgledao mlađe. Oni s tim nemaju problema, kao ni sa umiranjem. Istini za volju, mnogi viši sisavci pokazuju znakove duboke tuge zbog gubitka druga ili srodnika, ali to njih obično ne drži duže od sat-dva ili maksimalno dan-dva. Zašto onda čovjek ima toliko problema s prihvaćanjem starenja i smrti kad već sve u vidljivoj prirodi stari, propada i umire? Opet slično kao u prethodnom slučaju: duša dolazi s mjesta gdje nema ni starih ni mrtvih! Zato se valjda u ovom svijetu nikad dovoljno ni ne može načuditi ovim uznemirujućim pojavama.
Ljutnja i razočaranost zbog neostvarenih zamisli
Psihotični bolesnici imaju svoje deluzije, dok zdravi ljudi imaju iluzije. Ovo dvoje je po sebi slično, s barem jednom esencijalnom razlikom. Naime, zdrav čovjek je svjestan da je njegova iluzija samo iluzija, dok bolesnik misli da je njegova deluzija stvarnost. U tom smislu, svaki normalan čovjek zna razlikovati između mašte i stvarnosti, kao i između teorije i prakse, međutim, ipak se ljuti ili biva razočaran kad se njegove zamisli lako ne ostvare. Zašto nas to toliko smeta ako već racionalno znamo da je teorija – teorija, a praksa – praksa, te da ovo dvoje i nije baš lako povezati? Opet moguće slično kao i u prethodnim slučajevima – naša duša je došla iz realma gdje nije bilo suštinske razlike između misli i djela. Teološki gledano, samo je Bog onaj koji stvara svojim logosom iz ničega. Što zamisli, to i stvori! Bez alata, zanata, bez – za to – potrebnog vremena kao i bez sirovina!
Uvjerenost o sveznanju koje nemamo
Pisali smo već ranije o Daning-Krugerovom efektu koji između ostalog nalaže da su stvarno čovjekovo znanje i uvjerenost o posjedovanju znanja često obrnuto proporcionalni. Tj. nešto jednostavnije rečeno, što netko manje zna, to obično misli da više zna. I obratno: istinski znalci su vrlo često poprilično oprezni i stidljivi kad je u pitanju hvalisanje vlastitim znanjem. Zašto se to događa? Možda zbog toga što duša dolazi od tamo gdje se sve zna?
Mentalitet „podrazumijeva se“!
„Nisi mi ni ‘hvala’ rekao! … Pa podrazumijeva se da sam ti zahvalan“! Ili: „Nisi mi se godinu dana javila! Pa podrazumijeva se da sam mislila na tebe!“ Stvarno, zašto ljudi tako često misle ili kao da misle da su drugi ljudi u potpunosti svjesni njihovih nutarnjih misli? Valjda isto kao u prethodnom slučaju, jer naše duše stižu iz stanja gdje je sve bilo znano i bjelodano, i gdje ništa skriveno nema, niti se uopće može skriti!
Nedostatak opreza – osobito kod mlađih!
Stvarno, zašto djeca vole toliko gurati prstiće u utičnice, te zašto toliko naokolo trče kad još ne znaju ni hodati kako treba. Pisali smo već ranije, da su dva naša jedina prirođena straha, strah od glasnih i ružnih zvukova, te strah od gubitka tla pod nogama. Svi ostali strahovi se mukotrpno uče kroz život. Dobro, a zar ne bi trebali biti malo bolje, recimo poput životinjica nakrcani različitim obrambenim instinktima; ipak je ovaj svijet poprilično opasno mjesto za život? Valjda opet isto: naša duša dolazi od tamo gdje nema nikakvog straha i opasnosti! Ovome bismo mogli pridodati i onaj „Meni se to ne može dogoditi mentalitet“, premda znamo da može. Čovjeku zbilja treba poprilično vremena da na ovom svijetu nauči sve moguće rizike i opasnosti…
Iluzija zvana „Stara dobra vremena“!
Uvijek ta neka „Stara dobra vremena“, a svi pokazatelji jasno daju do znanja da ih nikad zapravo nije ni bilo. Naravno, može se desiti da su neki aspekti života prije bili bolji, ali svakako ne svi. U svakom slučaju, i tijekom tih starih dobrih vremena ljudi su pričali o čemu već nego o nekim drugim starim dobrim vremenima… Odakle nam to? Valjda opet isto ili barem slično: naša duša se nesvjesno sjeća onog vremena ili točnije onog stanja prije vremena kad je stvarno sve bilo kako treba i baš na svom mjestu!
Ružno, glupo, ludo, bezobrazno…
Dobro, zašto ponekad tako ishitreno i bez razmišljanja ljude i situacije častimo ovako lošim atributima? Pri tome osobito mislimo na one posve nepravedne situacije kad nešto dobro i lijepo bude ni krivo ni dužno nagrđeno. Opet valjda isto, naša duša se nesvjesno prisjeća takve ljepote i dobrote naspram koje je zbilja sve na ovom svijetu ružno, glupo, ludo … Ali oprez, i druge duše se isto tako sjećaju tih predivnih stvari, puno boljih i ljepših od nas samih … Stoga nas taj nesvjesni koncept preuzvišene dobrote i ljepote mora ujedinjavati a ne svađati!
Lopte i baloni
Za kraj jedan veseliji argument o božanskom podrijetlu duše. Kad su ljudi bili pravili prvi avion jasno je da su pri tome kao uzor imali pticu. Ta mogućnost da se visoko i brzo leti poput ptice oduvijek je golicala maštu čovjeka. E sada, moguće malo glupo pitanje, ali odakle nam to da stvaramo lopte i balone? Tako nešto ne postoji u makro-prirodi. Ima ih doduše u mikro-prirodi (atom, ženska jajna stanica…), ali to smo tek nedavno saznali. Još važnije, uz lopte i balone se vežu samo fine stvari: sport, igra, zabava, razonoda, odmor. Zanimljivo, filozofija je još od antičkih vremena spominjala to da duša dolazi iz jednog sferičnog svijeta, te da je čak po sebi i sama duša jedna eterična sfera. U nekim interpretacijama višeslojna, po drugima jednostavna i kompaktna, ali eto, baš sfera…

Za kraj, ovdje se sada nećemo baviti teškim pitanjem odakle mi ovdje ako već nismo odavde, kao ni pitanjem, kamo na kraju idemo i odlazimo? O svemu tome više neki idući put… Ovdje smo samo pokušali ukazati na to da iza brojnih neugodnih datosti našeg života stoji jedna zapravo divna i čudesna priča koja nas itekako može oraspoložiti i potaknuti da ovaj život gledamo drugim očima.

U Sarajevu, 7. 2. 2019.
M. B.

Naslovna slika: Mario Bernadić: “Život prije života” – kompjuterski generirana grafika.

NEUROZNANOST I PITANJE SUDBINE LJUDSKE SVIJESTI NAKON SMRTI

U životu postoji nekoliko stvari koje istovremeno uspijevaju biti fascinantne, misaono provokativne, kao i zastrašujuće. Jedna od njih je svakako i smrt.
Još od samog osvita čovječanstva čovjek intenzivno razmišlja o pitanju što se događa nakon smrti? Ako zastanete i malo bolje razmislite shvatit će te da postoje samo dva moguća odgovora: događa se nešto ili ništa!
Naravno da je religija na strani prvog odgovora, međutim, čovjek kao da se i dalje otprilike pita: „Jesam li samo otpadni materijal za reciklažu ili sam nešto više od toga“?
Koji odgovor je točan?
Pa, ukoliko biste pitali američkog anesteziologa i profesora Sveučilišta u Arizoni – dr. Stuarta Hameroffa, on bi svakako odgovorio da se nešto itekako događa, te da to sve skupa ima neke veze s ljudskom sviješću.
No, ovdje bi kao prvo u kratkim crtama trebalo pojasniti što je to svijest.
Prema Oksfordskom engleskom rječniku riječ „svijest“ se definira kao:
– stanje budnosti i svjesnosti vlastitog okruženja;
– svijest o percepciji nečega od strane neke osobe;
– činjenica svjesnosti uma samoga sebe i okolnoga svijeta;
Sasvim očekivano, o pitanju stanja svijesti tijekom i nakon smrti se jako puno raspravlja. Neki smatraju da je čovjekova svijest prvenstveno posljedica složenih aktivnosti nervnog sustava, te da se samim tim s čovjekovom smrću gasi i svijest. Druga skupina bi ustvrdila kako izvor čovjekove svijesti leži prvenstveno u nekoj izvanjskoj, najčešće vječnoj sili kao što su: Bog, univerzum, duh, duša, um, životna sila itd.
Orch-OR teorija
Dr. Hameroff vodi institut za proučavanje svijesti pri Sveučilištu u Arizoni, i proučavanjem svijesti se bavi već pedesetak godina, a osobito s obzirom na njezinu povezanost s poljem kvantne mehanike.
Kvantna mehanika je jedno od fundamentalnih područja fizike koja nastoji opisati prirodne fenomene koji se javljaju kod najnižih mogućih mjerljivih razina energije, npr. kod elementarnih atomskih i subatomskih čestica.
Da bi pojasnili koliko je kvantna mehanika važna za Hameroffovu teoriju kao i općenito za našu percepciju stvarnosti, ukratko ćemo se osvrnuti na eksperiment s kojim je tamo nekad davno sve i počelo – eksperiment s dvostrukim prorezom („Double-slit Experiment“).
Eksperiment s dvostrukim prorezom predstavlja klasičnu demonstraciju teorije kvantne mehanike, čak prije nego što je ona bila zvanično formulirana. Danas ga se izvodi s različitim varijacijama, a prvi put je izveden još 1801. godine od strane Thomasa Younga. Young je htio konačno utvrditi ima li svjetlost čestičnu ili valnu prirodu i u tu svrhu je osmislio jednostavan ali učinkovit eksperiment. Između izvora svjetlosti i projekcijske površine umetnuo je metalnu ploču s dva vertikalna proreza. Prema njegovoj pretpostavci, ukoliko bi svjetlost bila čestične prirode, na projekcijskoj površini bi se onda trebala projektirati dva vertikalna svjetlosna traga – slična onima kroz koje je svjetlost već prošla. S druge strane, ukoliko bi svjetlost po sebi bila valne prirode, onda bi se na projekcijskog površini trebali ukazati višestruki vertikalni tragovi, neki svjetliji, neki tamniji (uslijed međusobnog preklapanja raspuknutih svjetlosnih valova). Međutim, na kraju se dogodilo nešto šokantno. Svjetlost se ponašala čas kao da je valne, čas kao da je čestične prirode, i to već ovisno o ponašanju vršitelja eksperimenta. Kad god bi nastojali koristiti detektor fotona, svjetlost bi se počela ponašati „čestično“, dok se inače ponašala „valno“. Doslovno, kao da je svjetlost na neki način bila svjesna da ju se izbliza promatra te bi tada počela mijenjati svoje ponašanje. Kasnije su slični rezultati postignuti i sa subatomskim česticama, konkretnije, sa elektronima, tako da se danas pouzdano zna – premda ne još iscrpno zbog čega – da se elektroni pokatkada ponašaju kao čestice, a pokatkad kao valovi.
U svakom slučaju, sićušni svijet kvantne mehanike se u mnogo toga pokazao egzotičnim, čak i bajkovitim. Tu nailazimo na mnoštvo fenomena koji kao da imaju više veze s maštom nego sa uhodanom realnosti. Tu nailazimo na nedeterminiranost, nepredvidljivost, bilokalizaciju, paralelne i višestruke scenarije, naznake međučestične komunikacije brže od brzine svjetlosti i sl.
„Kvantna svjesnost“
Što ljudski um ima zajedničko sa Univerzumom?
Odgovor je: Dvije stvari.
1) I o jednom, i o drugom znamo relativno malo.
2) No, u obje navedene stvari pronalazimo tzv. kvantne vibracije.
I ovo dvoje bi trebalo dobro upamtiti …
Premda međusobna korelacija dvije stvari po sebi ne podrazumijeva uzročnost, smije se reći da nekakav odnos između ljudskog uma i Univerzuma ipak postoji, no važno je utvrditi kakav to odnos?
Ovdje se sada ponovno vraćamo gore navedenoj „Orch-OR teoriji“. Godine 1996. dr. Hameroff, zajedno s matematičarem i fizičarem Rogerom Penroseom, predložio je orkestriranu teoriju objektivne redukcije svijesti ili teoriju “Orch-OR”.
Prema teoriji Orch-OR, svijest proizlazi iz sićušnih proteinskih struktura unutar mozga zvanih mikrotubule.
Na fiziološkoj razini, mikrotubule se opisuju kao “transportne trake stanica” koje prenose stanične resurse i materijale. Mikrotubule su također uključene u staničnu diobu i strukturiranje stanica. Međutim, mikrotubule također sadrže i kvantnu energiju.
„Podrijetlo svijesti odražava naše mjesto u svemiru kao i prirodu našeg postojanja. Je li svijest evoluirala iz složenih računalnih operacija među neuronima unutar mozga, kao što većina znanstvenika tvrdi? Ili je svijest, u nekom smislu, bila ovdje cijelo vrijeme, kao što to zastupaju različiti duhovni pristupi?“
Hameroff i Penrose odgovaraju na naznačeno retoričko pitanje slijedećim riječima:
“… naša teorija zadovoljava oba ova gledišta, sugerirajući da svijest potječe od kvantnih vibracija u mikrotubulama, proteinskim polimerima unutar moždanih neurona, koji upravljaju neuronskom i sinaptičkom funkcijom, te povezuju moždane procese sa samoorganizirajućim procesima u finoj mjeri “proto-svjesne” kvantne strukture stvarnosti.
Da bi ovo koliko-toliko pojasnili spomenut ćemo dvije stvari. Dr. Hameroff, kao dugogodišnji iskusni anesteziolog, bio je više puta svjedokom čudnih iskustava nekih svojih pacijenata iz zone kliničke smrti. Ljudi su se sjećali do u tančine različitih detalja iz operacione dvorane, premda to po svom stanju i nisu trebali vidjeti i čuti. A pri tome su osobito bili dojmljivi pacijenti na kojima se provodila tzv. kriogena reanimacija (medicinski potpomognuto spuštanje tjelesne temperature, najčešće kod složenih oštećenja ili zahvata na mozgu, s ciljem očuvanja vrlo osjetljivih moždanih stanica od neminovnog propadanja). Neki od tih pacijenata su se „fotografski“ dobro sjećali brojnih detalja iz operacione dvorane premda su im u tom trenutku svi moždani parametri bili ravni nuli. Ovo je Hameroffa i potaklo da razmišlja u smjeru kako svijest nije u potpunosti materijalno uvjetovana. No, s druge strane, redovito i svakodnevno svijest je itekako tijesno povezana s moždanim funkcijama. Npr., neka moždana oštećenja od ljudi naprave polusvjesne ili nesvjesne „biljke“, premda se, eto, u nekim drugim situacijama svijest pokazuje u potpunosti neuvjetovanom u odnosu na moždanu strukturu i funkcije.
Treba imati na umu da je spomenuti dvojac objavio svoja otkrića još prije dvadesetak godina. Od toga vremena do danas uslijedio je osjetan tehnološki napredak. Stvaraju se sve bolji dijagnostički medicinski uređaji, tako i oni za skeniranje i praćenje rada mozga. U svakom slučaju, brojna nova promatranja i istraživanja kao da potvrđuju Hameroffovu i Penroseovu teoriju.
Orch-OR teorija i smrt
Zakon o očuvanju energije, koji je unutar znanstvene zajednice čvrsto prihvaćen, kaže da energija ne može biti ni stvorena niti uništena. Međutim, ona može mijenjati oblike svoga postojanja.
Energija koja je u nama, također prije ili kasnije mora promijeniti svoj oblik. To je “zakon”.
Umjesto zaključka:
Kvantna energija je temeljni građevni blok svemira.
Kvantna energija nalazi se u nama.
Jesmo li i mi sami produkt Univerzuma?
Hoćemo li jednostavno ‘otići kući’ nakon što odbacimo svoj tjelesni oblik, kao što Hamerof i Penrose predlažu?
Hrana za razmišljanje…

U Sarajevu, 22. 12. 2018.
Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

Izvori:
– Science Explains What Happens To Your Soul After Death, Power of Positivity, Izvor: Science Explains What Happens To Your Soul After Death (Stanje: 22.12.18.);
– Double-Slit Expeiment, Wikipedia, the free encyclopedia, Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment (Stanje: 22.12.18.).

UPUTSTVO ZA TUGU

Koliko nam je kad tugujemo zbog nekoga uistinu žao te osobe, a koliko samih nas?

Svatko od nas je centar svoga svijeta i svatko od nas je nesumnjivo najbliži sam sebi. To je jednostavno tako, i tko to ne priznaje ili je lažov ili je iskreni ali posve nerealni romantik.

Tu posvemašnju životnu bliskost sa samim sobom je vrlo važno na vrijeme detektirati i prepoznati. Na taj način čovjek može bolje shvatiti neke specifične životne probleme s kojima se neminovno susreće, ali ujedno i pronaći rješenje za njih.

Suočavajući se s teškom bolešću, a na kraju i smrću oca za kojeg sam bio jako vezan, počesto me je znala potresti jedna uznemirujuća misao, ali koja se na kraju ispostavila kao pomažuća i duboko katarzična: Koliko mi je zapravo u cijeloj situaciji žao njega, a koliko samog sebe!?

Zbilja je nevjerojatno s kojom lakoćom čovjek u takvim situacijama pobrka samosažaljenje za iskrenu tugu:

Tjeskoban si jer ostaješ bez pouzdane osobe koja te je stvarno nesebično i iskreno voljela;
Još više (i zapravo najviše) si tjeskoban zbog osjećaja vlastite nemoći! Pomogao bi, spasio bi ga, a ne možeš. No opet, differentia specifica se kreće oko jednog suptilnog egzistencijalističkog detalja: Je li ti žao što MU ne možeš pomoći, ili ti je žao što mu TI ne možeš pomoći? Što će reći, možda zapravo i nisi toliko tužan što mu ne možeš pomoći, nego zato što su sve tvoje grandiozne ideje o samom sebi ostale bez ikakvog temelja i na kraju pale u vodu. Ono, konačno shvaćaš da osobnim mitovima nema mjesta … najobičniji si krhki čovjek, i to je to. A to itekako boli…
Tjeskoban si također jer ti je poremećena dnevna rutina, poremećeni planovi za posao i odmor.
Neki ljudi se u ovakvim trenucima mogu čak osjetiti i izdanima od strane dragog bolesnika…
Na kraju, tjeskoban si jer se puno sekiraš zbog svega ovog prethodnog.

Ipak, na koncu shvatiš da rješenje postoji, i ono se upravo kreće oko spomenutog izbora: samosažaljenje ili iskreno žaljenje!? Ako ti je nekog stvarno žao, onda se moraš fokusirati na njega, a ne na sebe. Pokušati učiniti što se može da toj osobi u njezinoj patnji bude koliko toliko lakše. Iznenađujuće ili ne, tu se čovjeku počinje vraćati mir, radost i osjećaj moći. Jer to i jest zapravo istinska moć: izdići se iznad svog malog svijeta i vlastitih briga te zauzet se malo i za onaj tamo neki drugi svijet!

Sasvim normalna nakana sasvim normalnog pokojnika

Kako u bolesti tako i u smrti, čovjekov najveći neprijatelj nije gubitak drage osobe nego opet ono samosažaljenje. Tome govore u prilog i one neke uobičajene domaće rustikalne naricaljke:

Oj joj, kuku mene joj!

Dakle, kuku je MENE a ne NJEGA!

Što MI ga uze Bože – joj!?

Dakle, ne: Što ga uze, nego što ga MENI uze?

I na kraju ono posve dramatično: Otvori se zemljo, progutaj MEEEE!

Rekli bismo, to je to – čista suština strahote sprovoda drage osobe: Čovjek je u napasti da to shvati kao svoj vlastiti sprovod, a ne ono kako stvari doslovno stoje – da je to sprovod drage osobe!

Rješenje je opet slično kao u prethodnom slučaju. Ukoliko se fokusiramo na osobu koju smo izgubili, a ne na svoju osobnu pogođenost, sve će biti u redu. Preplavit će nas misao da ta osoba zaslužuje da je ispratimo svečano i dostojanstveno, kao što je i zaslužila.

Stvari stoje slično i za onaj period nakon smrti. Naime, uvijek se treba pitati što bi dragi pokojnik želio za nas? Da smo tužni, očajni, autodestruktivni, da završimo sa životom? Nema nikakve šanse! Tako nešto bi nam mogao poželjeti samo ljuti neprijatelj, a zbog njegove se smrti ionako nikad ne bi ni žalostili. Tko nas je uistinu volio, on bi sada svakako želio da budemo sretni, zdravi, radosni, ispunjeni, da živimo dalje i napredujemo u životu! Ako smo i mi stvarno za života voljeli tu osobu, zašto onda ne ispoštovati tu njezinu nakanu? To je ujedno i jedina mogućnost ljubavi, sve ostalo je samoljublje i samosažaljenje!

Subjektivni i objektivni pakao

U istočnoj kršćanskog teologiji danas je dosta česta teza da jedan objektivni pakao zapravo ni ne postoji, jer Bog koji je sama ljubav, dobrota, milosrđe i vjernost takvo mjesto svakako ne bi ni mogao prirediti za svoja ljubljena stvorenja. Tome nasuprot, postojao bi jedino subjektivni pakao. To bi značilo da se neki ljudi za života toliko zakopaju u vlastito samoljublje i samosažaljenje da se na taj način mogu čak i trajno isključiti iz realma objektivne univerzalne Ljubavi. Inače, ova teza je zanimljivo i bajkovito prikazana u filmu novozelandskog redatelja Vincenta Warda „Ja ću budan sanjati“ (WHAT DREAMS MAY COME) iz 1998. Reklo bi se, preporučljiva lektira za svakoga u današnjem vremenu posvemašnje tragike sebičnosti i samodopadljivosti…

Na samom kraju, slično moguće vrijedi i za svaki drugi rastanak u životu: prijateljski, ljubavni … Kako god, samo iskrena tuga može izliječiti gorko samosažaljenje, samo prava ljubav može izliječiti samoljublje.

U Sarajevu, 3. 10. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com