O krivnjama

Zvuči pomalo neuvjerljivo i nevjerojatno misao psihologa Paula Tourniera da svi naši odnosi počivaju na nekom obliku krivnje. Kada razmišljamo o krivnji, prva nam je pomisao učiniti nešto pogrešno i moralno neprihvatljivo. Ili prekršiti neki zakon ili pravilo. Međutim, čini se da krivnja prodire puno dublje u nas i zahvaća daleko šire područje naših međusobnih odnosa. Rijetko pomislimo kada nekome savjetujemo riječima poput moraš, trebaš, ja bih to učinio tako i tako da je riječ o krivnji. Tournier tvrdi da nekome reći trebaš može značiti da dosad nije radio onako kako je trebao. I kriv je. Ili nekome reći moraš znači da je dosad radio onako kako nismo željeli. I kriv je. Reći nekome ja bih to učinio tako i tako znači da je netko kriv jer nije radio onako kako smo željeli i očekivali. Sve naše odnose, piše Tournier, karakterizira nekakva krivnja. Ako je tako, zašto mi to ne primjećujemo ili ne doživljavamo kao krivnju? Teško nas je uvjeriti da nekoga za nešto krivimo ili krivimo sebe kada nekome dajemo savjet što i kako treba uraditi ili živjeti. Ako upozorimo drugog da ne pravi greške koje smo napravili, Tournier će primijetiti da i tu postoji osjećaj krivnje u nama samima jer nismo nešto uspjeli zbog naših grešaka i ishitrenih postupaka. Zanimljivi su primjeri koje Tournier pronalazi kako bi objasnio raširenost krivnje među ljudima. Tako opisuje bogataša koji se trudi živjeti skromno i ispod radara rastrošnosti jer osjeća krivnju zbog nekoga tko je siromašan. Opisuje uspješnog čovjeka koji sam umanjuje vlastite uspjehe jer osjeća krivnju zbog onih koji nisu uspjeli. Piše o sretnom i radosnom čovjeku koji suspreže svoju sreću i radost jer se osjeća krivim zbog onih koji su nesretni i nezadovoljni. Siti ne uživaju u hrani jer osjećaju krivnju zbog gladnih. Čovjek ne može uživati u radostima života jer osjeća krivnju zbog onih koji imaju manje životnih radosti. Tournier će reći kako je veliki broj naših krivnji nesvjestan i neopažen, ali nas često sputavaju i blokiraju u kvalitetnom načinu života i življenja. Naravno, ne mislimo da je u pitanju krivnja, ali opet ne možemo se ne upitati ako sam nešto uspio, ako sam sretan, zadovoljan onim što jesam i gdje jesam, smijem li to istaknuti ili se ne usudim jer osjećam krivnju pred drugim koji to nema? Naša je prva pomisao da smo solidarni s drugima. Tournier tvrdi da je ponekad u pitanju štetna i lažna solidarnost. Riječ je o krivnji. Opasnost krivnje u njezinoj je sposobnosti da sve u nama podvrgne samoj sebi. I možemo se dovesti u stanje uma i psihe gdje mislimo i osjećamo da smo za sve krivi. Sve je naša krivnja. Jesam li kriv ako mogu sebi priuštiti nešto što drugi ne može? Ili imati nešto što drugi ne može imati? Ili uživati u nečemu što je drugom nedostupno? Ako je u pitanju krivnja, kako primjećuje Tournier, postoji li onda išta što smijem raditi i činiti, a da se ne osjećam krivim? Ima li nešto u čemu smijem uživati, čemu se mogu radovati, što me čini sretnim i da se pritom ne osjećam nelagodno i neugodno kao da sam kriv? Negdje između redova svoga promišljanja Tournier kao da tvrdi da su svi naši odnosi povezani s nekakvim osjećajem krivnje i da nije jednostavno i lako u životu osloboditi se tog iskustva. Na jednom mjestu piše Tournier već od djetinjstva formiramo se kroz osjećaj odnosno predbacivanje krivnje. Kako si to mogao uraditi? Kako si mogao to napraviti? Vidiš li kakav si ili kakva si? Čak i roditelji, piše Tournier, u najboljoj namjeri mogu djeci od malih nogu nabiti intenzivan osjećaj krivnje kroz stalno podsjećanje kako sve što čine nije dobro ili ne valja. Kao što djeca mogu roditeljima usaditi osjećaj krivnje tvrdnjama kako nikada nisu bili dovoljno dobri roditelji bez obzira na sav uloženi napor i trud.

Krivnja, kako je shvaća Tournier, nešto je drugo u odnosu na ono kako je mi doživljavamo ili je definiramo. Krivnja je, barem za većinu nas, stanje nakon što svjesno i slobodno prekršimo neki zakon, pravilo i zapovijed. Uvijek smo spremni objasniti da krivnja uključuje nešto što smo svjesno učinili. Tournier podsjeća da krivnja nije usko područje kršenje zakona i pravila. Ona je nesvjesno nešto što nas zahvaća puno šire i dublje. Kada nekome savjetujemo da nešto učini, ne pomišljamo da ga time smatramo krivim jer mislimo da treba raditi drugačije, onako kako mi želimo. Sama pomisao da bi majka dojila dijete jer nesvjesno osjeća krivnju što ga je iz sigurnosti utrobe donijela u nesiguran svijet nama se čini odbojnom i lažnom. I kad bi bilo tako, kako možemo biti krivi ako nemamo određene svijesti o krivnji i onome na što se ona odnosi? Tournier će govoriti i razlikovati dvije krivnje. Jedna je ona koja nastaje svjesnim i slobodnim kršenjem nekakvih zakona i odredbi ili kad namjerno i ciljano ne ispunjavamo neka pravila, a znamo da bismo trebali i da je to naša obveza. Ali ta svjesna krivnja odnosi se na vrlo malo područje našeg života koje je uređeno uredbama i pravilima. Postoji jedna dublja i ozbiljnija krivnja, ona koja je nesvjesna, koja nas nerijetko sprječava da pokušamo ostvariti sebe i svoj život. Ta krivnja se ne odnosi na zakone i zapovijedi. Ona postoji u nama kao nelagoda makar ne kršimo ništa i ne radimo pogrešno. Banalan primjer ili primjeri mogu opisati ovu krivnju. Ako netko želi uživati u dobroj hrani i obroku, mora li osjećati krivnju jer ima gladnih u svijetu? Ako netko želi i može živjeti kvalitetan i sadržajan život, mora li osjećati krivnju jer ima onih kojima je život težak, nesnosan i nepodnošljiv? Ova nesvjesna krivnja koja zahvaća dobar dio naših odnosa prema sebi i drugima ima dva lica. Ima ono što bismo mogli nazvati dobrim ili pozitivnim licem jer nas potiče na empatiju i solidarnost s drugima i ne dopušta da dokraja postanemo bezosjećajni. Ima i svoje negativno lice kada čovjek sebi uskraćuje radost i zadovoljstvo u životu jer ga nepravedno i neutemeljeno sputava u tome. U nesvjesnoj krivnji čovjek se ponekad može osjećati kao onaj Buridanov magarac iz priče koji neodlučan između dva plasta sijena na kraju umire od gladi. Nije lako nositi se s krivnjom kada nešto svjesno i slobodno prekršimo. Treba podnijeti teret krivnje, odgovornost, ali i zasluženu kaznu. Ali kod svjesne krivnje barem smo slobodni nakon kazne koju smo pravedno zaslužili i izvršili. Makar ostaje nekakav osjećaj, ipak se više ne osjećamo krivima. Platili smo dug. Međutim, kod nesvjesne krivnje kada se dvoumimo hoćemo li nešto kvalitetno pojesti, hoćemo li sebi nešto kupiti, hoćemo li pokušati živjeti dobro i ispunjeno odmah nekako kao nekakav trn u nama koji bode iskrsne pitanje: A što s gladnima, a što onima koji nemaju, a što onima koji ne mogu živjeti kao ja? Ovdje se ne možemo uvijek osloniti na jasna i precizna pravila i propise jer ih zapravo i nema. Mi smo sami sebi i zakon i zapovijed i odredba. Ne postoji nekakav zakon koji kaže da sebi ne smijemo nešto kupiti jer netko drugi nema novaca da kupi tu istu stvar. Ili postoji? Razlog zbog čega je Tournier naslućivao da svi ljudski odnosi počivaju na nekakvom osjećaju krivnje nije bio jer je htio tvrditi da svi trebamo biti nesretni i pesimisti. Htio je naznačiti da ponekad krivnja ide puno dublje i šire kroz nas i naše međuljudske odnose i da su često nelagode i neugode koje osjetimo s vremena na vrijeme jer nešto želimo i hoćemo za sebe plod poteškoća jer nesvjesna krivnja nema tako jasne i precizne granice kao ona koju spoznajemo kad prekršimo jasne i vidljive zakone i pravila. Nesvjesna krivnja je nejasna i neprecizna i nerijetko se nađemo u vakuumu što i kako činiti i djelovati. Dok istovremeno želimo kupiti sebi nešto jer nam se jako sviđa, tu negdje i bude ta nelagoda zašto to želimo kad netko pored nas nema dovoljno da kupi to isto. I tu nastaje dilema. Ako već nema zakona i pravila koji bilo što po tom pitanju određuje i propisuje, čemu nelagoda, zašto bi bili krivi jer netko drugi ne može kupiti? Ali nelagoda postoji. Ne uvijek. Ponekad. Kao kada nam se dogodi da uživamo u dobrom zalogaju i primijetimo nekoga tko nije gladan, ali ne može si kupiti zalogaj koji upravo jedemo. Jesmo li krivi? Jesmo? Nismo? Ili smo negdje između? Nije uvijek tako jednostavno kako se na prvi pogled čini.

U Sarajevu 22. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

Kako se ponašati prema drugima bez etiketiranja?

Etiketiranjem uništavamo međusobne odnose, ali štetimo i sebi samima. Stoga je vrlo važno znati kako se ponašati prema drugima, a da im pri tome ne lijepimo razne etikete.

Svakodnevno se u odnosima s drugim ljudima služimo etiketiranjem, tj. mehanizmom kojim pokušavamo staviti ljude u određene kategorije kako bismo znali na koji način postupiti s određenim osobama. Tako često znamo za nekoga reći da je čudak jer se njegovo ponašanje i razmišljanje ne uklapa u ono što nazivamo normalnim, ili pak da je netko jako arogantan jer se ne smiješi kad ga sretnemo. Naravno, etikete mogu biti i neke pozitivne karakteristike, ali to ne znači da su one prihvatljivije od onih negativnih. Razlog tomu je taj što je čovjek po sebi kompleksno biće i ne može se jednostavno poistovjetiti s nekim svojim karakteristikama. Život bi bio puno lakši i jednostavniji kad bismo na osnovu jedne karakteristike ili na osnovu prvog susreta s nekom osobom odmah znali kakva je. No, to nije i ne može biti tako. Svi ponekad mogu biti i ljubazni, i arogantni, i svadljivi, i lijeni, i duhoviti itd. Ali to ne znači da su takvi cijelo vrijeme. Još veći problem kod etiketiranja jest taj što ono utječe na naše ponašanje prema drugima. Ako nekoga u samom startu označimo arogantnim, naravno da se nećemo upustiti u razgovor s tom osobom, a još manje ju prihvatiti kao svoje društvo. Etiketiranje nas često sprječava da učinimo nešto dobro za druge, da pokušamo odgonetnuti zašto se ta osoba ponaša na takav način. Ali za tako nešto potrebno je puno volje, snage i živaca, no mi često nismo spremni na to. Lakše nam je osobu označiti nekakvom etiketom poput ”neodgojen”, ”lijenčina”, ”zgubidan” i sl. U skladu s ovim Jung kaže: ”Razmišljati je teško, zato ljudi većinom sude”. Ne samo da ovakvim pristupom nećemo pomoći, nego samo možemo učiniti da se u osobi javi bunt i da njeno ponašanje bude još gore. Mi zapravo etiketiranjem ne dozvoljavamo drugima da se promijene na bolje. No, pitanje je kako se možemo postaviti prema drugima bez etiketiranja i možemo li uopće ne etiketirati druge?

Rosenberg – opažaj umjesto da procjenjuješ

Odgovor na ovo pitanje pokušat ćemo pronaći kod američkog psihologa i autora Marshall B. Rosenberga. On kaže da smo mi ljudi inače skloni procjenjivati jedni druge, pa stoga na primjer na osnovu toga što osoba često ne uradi zadatke na vrijeme, etiketiramo ju kao lijenu. To zapravo nije potpuna laž, ali time sprječavamo moguću pozitivnu promjenu u ponašanju te osobe. Čim čujemo nekakvu negativnu riječ uz vlastito ime, normalno je da se u nama javlja obrambeni mehanizam jer se osjećamo napadnutima. Stoga Rosenberg u zamjenu za procjenu nudi opažanje, tj. umjesto da osobi kažemo da je lijena, bolje je npr. reći: „Zadnja dva jutra kasniš na posao i još uvijek nisi uradila zadatak koji je trebao biti završen prekjučer”. Na taj način, tvrdi Rosenberg, osoba se neće osjetiti napadnutom, te će moći jasnije uvidjeti u čemu je pogriješila, ali joj se ujedno i nudi prilika da to ispravi.

Razlog više zašto bismo trebali izbjegavati etiketiranje i vjerovati da se ljudi mogu promijeniti na bolje je taj što istraživanje objavljeno u časopisu Jurnal of Personality and Social Psychology iz 2014. godine pokazuje da oni učenici koji su vjerovali da se drugi mogu promijeniti na bolje bili su pod manjim stresom, uspješniji u rješavanju školskih zadataka te kvalitetnijeg zdravlja. Dakle, izbjegavanjem etiketiranja ne samo da pomažemo drugima nego i sebi samima.

U Mostaru 22. 1. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksei Gurko

BITI U PRAVU I SVE OKO TOGA

Često se u raspravama između djece i roditelja na kraju može čuti onaj roditeljski „sveobarajući” argument: „Nisi ti mene rodio, nego ja tebe!” Dijete pri tome već u pojedinoj stvari sa svoje strane itekako može biti u pravu, no u pravu je i roditelj sa ovim svojim „završnim udarcem” od argumenta, jer djeca i roditelji jednostavno nisu ravnopravni partneri tako da si roditelji pokatkad mogu priuštiti i ovaj luksuz da su jednostavno u pravu, pa čak ako u pojedinom slučaju nužno i nisu u pravu.

Iz naznačenog primjera proizlaze minimalno dvije stvari:

1) čovjeku često nije lako biti u pravu čak i onda kad je sasvim u pravu

2) a sve ovo ponajviše ovisi o poimanju ravnopravnosti nekog odnosa od strane onih koji su uključeni u taj odnos.

Tako se općenito kaže da ako netko u raspravi vaše argumente ne želi ni čuti, to samo znači kako ta osoba smatra da vas na ovaj ili onaj način posjeduje. Pri tome opet možemo govoriti o nekoliko različitih tipova ljudi:

– Narcise na zanimaju vaši argumenti jer čvrsto vjeruju da ste vi tu radi njih i njihovih potreba, a ne oni radi vas i vaših.

– Ovome su pokatkada skloni i oni posve dobrohotni ljudi koji bi inače puno toga za vas učinili. U tom slučaju bi se reklo kako vas ovi itekako vole, ali vas zato nikako ne poštuju u vašoj slobodi i samostalnosti. Ništa čudno, jer ljubav i poštovanje vrlo često i ne idu skupa pod ruku premda bi ono, barem idealno gledano, trebali ići.

– U trećem slučaju kojeg ćemo spomenuti opet se radi o nekakvom osjećaju posjedovanja, ali ovaj put sasvim druge vrste. Naime, neki ljudi vas moguće i vole i poštuju, ali problemi u raspravi nastaju zbog njihovog općenito posjedničkog odnosa prema samoj istini. Eto, oni kao sve vide, znaju, čuju … puno čitaju, razmišljaju, jednostavno pametnjakovići. No baš jer su pametnjakovići, onda bi valjda trebali još i više biti spremni na poštenu i konstruktivnu razmjenu argumenata.

Dakle, premda nekad ono baš stvarno osjećamo da smo u pravu, to ne znači da smo nužno u pravu … ili ako već i jesmo, opet se može realno očekivati da nam to drugi sasvim jednostavno ospore.

Biti u pravu u braku ili vezi

U izvrsnom tekstu za Psychology Today američki psiholog Hal Shorey progovara o naznačenoj problematici „biti u pravu” u braku ili vezi. Pri tome on donosi jednu fiktivnu raspravu koja poprilično odgovora prosječnoj ljubavnoj svađi.

– Ona: „Ti uvijek radiš ono što želiš … misliš samo na sebe … nije te briga što mislim“.

– On (osjećajući se povrijeđenim i lažno optuženim): „To nije istina … pa jesam li te prošli tjedan pitao gdje želiš da idemo na večeru, i jesmo li fino zatim otišli tamo“?

– Ona: „Da, ali to je samo zato što sam te prethodno bila pritisnula, inače sam nikad ne bi“!

– On (već napola lud od srdžbe): „To je najobičnije sr…“!!!

I glasovi se zatim povisuju a svađa eskalira…

Prema Shoreyu, stvar je zapravo u tome da niti jedan od članova para ovdje ne čuje ono što druga osoba govori. A da bi se to moglo ispravno čuti, važno je ponešto znati o stilu vezanosti kod pojedine osobe. U naznačenoj raspravi „ona” predstavlja zaokupljeni stil vezanosti. Sa svim svojim oštrim argumentima ona zapravo pokušava reći: „Ljuta sam i brinem se da on više ne mari mnogo za mene“. To možemo zaključiti jer su zaokupljeni ljudi međuljudski usredotočeni, brinu se o sigurnosti u vezama i svaki čin koji bi se i najmanje mogao protumačiti kao nebriga ili udaljavanje smatraju prijetnjom.

Na temelju rasprave ovog hipotetičkog para mogli bismo također zaključiti da “njega” karakterizira odbacujući stil vezanosti (premda u praksi može biti i obratno), i njegov fokus stoga leži na istinitosti tvrdnji i objektivnosti činjenica. Najviše ga zanima predstavlja li njegova partnerica lažno činjenice ili ga lažno optužuje. Ali on zna da je u pravu, pa ne može dopustiti da taj prekršaj i napad na njegovu racionalnost tek tako prođe. Shorey ovaj tip osobnosti pokušava predstaviti starom šalom: „Jednom sam pomislio da sam pogriješio, ali prevario sam se“.

Prema Shoreyu naznačena svađa može ići još dugo dalje. Argumenti i uvrede se nasumično izmjenjuju, te se sve više čini da ovo dvoje ljudi vode posve odvojene razgovore. Iskopavaju se stare uspomene i uvrede, svađaju se u nedogled, a on bi zapravo samo trebao shvatiti da nju jedino brine voli li on nju još uvijek kao prije. Jer nju niti jedna druga činjenica ne zanima osim činjenice bliskosti i međusobne posvećenosti. Stoga bi prema Shoreyu sebi mogli prištedjeti brojne ovakve i slične svađe ako bismo umjesto onoga što drugi govore prvenstveno pokušali čuti ono što oni osjećaju i misle.

U Sarajevu 20. X. 2020.

M. B.

Izvori:

https://www.quora.com/How-do-you-feel-when-you-are-right-but-you-have-no-right-to-say-a-word (Stanje: 20. X. 2020.).

– Hal SHOREY, Managing Relationship Conflict: Letting Go of Being Right (17. X. 2020.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-freedom-change/201710/managing-relationship-conflict-letting-go-being-right (Stanje: 20. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyrightleeavison

O povjerenju

Povjerenje se ne služi lukavstvima. Nevino je i naivno. Računa na dobrotu drugog. Povjerenje kategorički drži da je drugi iskren kao i onaj u kome se nastanilo. Povjerenje ne pravi razliku među ljudima. Povjerenje u svakom čovjeku pronalazi zrnca nevinost i dobrote. Zrnca koje povjerenje strpljivo skuplja kako bi sagradilo dom za stanovanje. Samo povjerenje nikad ne može izdati. Ne može ići protiv sebe. Ne može se pobuniti. Glasno viknuti kako od danas ono povjerenje više neće biti dobro i nevino. Povjerenje ne može izdati sebe. Niti može od sebe pobjeći. Ono će vječno biti ono što je oduvijek. Dobro i naivno povjerenje. Izdaju i izigravanje povjerenja ne možemo pripisati povjerenju. Kad nas netko izigra ne kažemo: Povjerenje nas je prevarilo. Kažemo: Kako nas je drugi prevario. On/ona izigrali su naše povjerenje.

Povjerenje nije naše. Ne pripada nikome. Ne držimo ga kao da smo njegovi vlasnici. Povjerenje je dar. Kao i svaki dar zahtjeva posebnu pažnju. Brigu. Stalno podsjećanje. Kažemo da smo poklonili povjerenje. Ne poklanja se ono što smo kupili. Ili što smo prodali. Ili što je u našem vlasništvu. Ili ono na što imamo pravo. Samo se dar poklanja. Dar se poklanja iz ljubavi. Zbog nježnosti. Zbog važnosti. Zbog brige. Darom nekoga stavljamo na posebno mjesto. Izdvajamo ga od ostalih. Izdižemo ga iznad ostalih. Kad poklonimo povjerenje, nekoga smo izdvojili od ostalih. Postavili ga na počasno mjesto. Veliki broj darova kupujemo i poklanjamo jedni drugima. Povjerenje ne kupujemo. Ne pronalazimo ga na policama trgovina. Povjerenje je bili tu prije nego smo došli na svijet. Bit će tu i kad odemo iz svijeta. Ne znamo odakle dolazi. Koliko je staro. Koliko će dugo živjeti. O porijeklu povjerenja ne znamo ništa kao što znamo o stvarima koje kupujemo kao darove. Kada poklanjamo stvar ili predmet kao dar, sve znamo o njemu. Cijenu. Izgled. Kvalitetu. Količinu. Kad poklanjamo povjerenje, ne znamo ništa o njemu. Nema cijene. Nema izgleda. Nema kvalitete. Nema količine. Povjerenje je nemjerljivo. Nevidljivo je. Ne vidimo ga. Ali ga darujemo. Nevidljivo i neopipljivo poklanjamo jedni drugima.

Nevino. Naivno. Dobro. Krhko, a opet ono izgrađuje naše privatne svjetove. Naše veze. Naše odnose. Uklanja naše strahove. Hrabri u neuspjesima. Bodri u patnjama. Tješi u brigama i žalostima. Zar ne izgleda svijet drugačije kad nam netko kaže: Imaj povjerenja u mene. Kad čujemo te riječi, ne promjeni li se naš životni pejzaž iz hladne zime u tek rođeno proljeće? Iz mrtvila u osobni svijet prožet životom? Povjerenje se transformira. Ono ne ostaje povjerenje jednom kad je darovano. Prožima ljubav. Prožima brigu. Prožima intimnost. Povjerenje je poput velikog krvotoka koji povezuje ljudske odnose. Povjerenje je kao krv kojom teče život i napaja sve ono što ljudi čine jedni drugima. Ne kažemo li: Reći ću ti nešto u povjerenju? Ne kažemo to prvom strancu kojega sretnemo na ulici. Govorimo onome s kojim nas je povjerenje čvrsto povezalo. Kroz ljubav. Kroz intimnost. Kroz zajedništvo. Kroz životni krvotok.

Jer povjerenje povezuje duboko i snažno, njegovo kidanje i odvajanje ne može biti bez dubokih rana i trajnih ožiljaka. Izigrana dobrota mora ostaviti duboku ranu. Kao i nevinost. Kao i nježnost. Kao i ljubav. Svi ovi elementi dolaze u život kao darovi povjerenja. Povjerenje ne daruje samo sebe. Sa sobom poklanja mnoštvo nenadoknadivih „sitnica“ koje su nezamjenjive u međuljudskom odnosu. Zato kad se povjerenje izigra, skoro je nemoguće nadoknaditi. S povjerenjem kao prvim darom izigrani su i svi ostali darovi koje povjerenje poklanja.

Strašno je čuti kada se kaže: Više nemam povjerenja u tebe. Jedna od najbolnijih osuda koju izričemo nad drugim. Tom osudom ne osuđujemo uvijek samo drugog. Ponekad osuđujemo i sebe. Osuđujemo istovremeno i sebe i drugog na gašenje krvotoka povjerenja koji je hranio naš međusobni odnos. Slabljenje krvotoka uvijek nosi sa sobom strah, nervozu, nezadovoljstvo, bolest, slabost. Ne osjećamo li sve ove simptome kada se povjerenje raspadne? Osjećamo. Jer krvotok povjerenja se gasi i počinju se stvarati rane koje krvare. I moraju boljeti.

Povjerenje nije samotnjačko. Potpuno sam čovjek nema kome darovati povjerenje. Kad bismo bili potpuno sami na svijetu, povjerenje ne bi postojalo. Povjerenje uvijek zahtjeva barem dvoje. Ponekad i više. Ali dvoje su nužni da bi povjerenje došlo u postojanje. U svijet. U stvarnost. Iako je bilo prije nas i postojat će poslije nas, povjerenje postoji tek onda kada se pojavi drugi. Tek tada osjećamo povjerenje. Doživljavamo ga. Vidimo ga. Možda ga ponekad dodirnemo preko tijela drugog.

Nevino, naivno i prepuno dobrote povjerenje kao dar nikada ne može izdati sebe i odustati od sebe. Ono je oduvijek krvotok koji hrani dvoje, ali i mnoštvo drugih, ponekad možda i cijeli svijet. Niti može niti zna sebe izdati. Satkano kao tajna koju otkrivamo preko drugih ljudi, nesvjesno je svoje krhkosti. Povjerenje o sebi ništa ne zna i ništa ne spoznaje. Čovjek o njemu zna sve. Spoznaje njegovu darovanost, dobrotu, nevinost i krhkost. A mi nikada ne krivimo onoga koji i kad učini krivo i pogrešno, ne zna da se to nije smjelo. Krivimo s pravom onoga koji je znao da se ne smije učiniti, ali je učinio.

Povjerenje nema odgovornosti jer ne zna. Ne zna ništa o sebi. Ne zna ništa o čovjeku. Čovjek je odgovoran. On zna sve o povjerenju. Zločesto je s naše strane kada krivimo povjerenje za rane i ožiljke. Kako kad povjerenje ništa nije znalo o našim lošim i mračnim stranama? Nikad nije ni znalo. Ne zna ni sad. Jer kad bi znalo, odavno bi se povuklo iz svijeta i ostavilo nas same.

U Sarajevu 22. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

O osvajanju

Osvajanje zahtjeva prepreku koju se svladava. Muškarac osvaja ženu i žena osvaja muškarca. Oboje pretpostavljaju postojanje prepreke koju treba srušiti. Dolazi do nesporazuma kada se govori o osvajanju žene jer osvajanje pretpostavlja svladavanje nečega što može ženu činiti osobom kakva ona jest. Osvojiti njezinu slobodu znači da je njezina sloboda prepreka. Osvojiti muškarca znači da je nešto u njegovom karakteru i osobnosti prepreka koju treba ukloniti. Kad god osvajamo želimo ukloniti prepreke koje nam smetaju. Kako osvojiti nekoga, a da osvojeno ne bude prepreka međusobnom razumijevanju i uvažavanju? Kako osvojiti tuđu slobodu, slobodu žene ili muškarca i da svoju slobodu zadrže? Ili svoj karakter? Ili svoje ideje? Osvojiti upućuje na pobjedu. Nešto osvojiti uključuje pobijediti prepreku koja je pred nama. Nije svako osvajanje takvo da moramo nadvladati i uništiti sve što nam stoji na putu. Takva osvajanja su najlakša i najgora jer iza osvajanja ništa ne ostaje. Osvojiti nekoga i zadržati sve što je prepreka osvajanju i to ne uništiti je najteže, ali i istinsko osvajanje. Osvojiti i ne uništiti i dopustiti da se razvije i raste unatoč što smo to osvojili izgleda nemoguće. U pitanju čime nas je netko osvojio ne osjećamo da smo drugom prepreka i da je naša sloboda i naš karakter prepreka, a opet se osjećamo osvojenima. Netko nas je osvojio i nije morao ukloniti ni uništiti ni najmanji dio nas samih. Dopustio nam je da se razvijamo i rastemo uz njega ili nju. Svako osvajanje koje se događa između dvoje ako pred sobom vidi samo prepreke nije istinsko osvajanje, nego napad na nešto od onoga što drugoga čini osobom. Njezina sloboda, njegove navike, njezine ideje, njegove želje. Ako su sve to prepreke koje se mora ukloniti nakon osvajanja, ništa neće ostati od čovjeka i iza sebe ćemo ostaviti pustoš u tuđem životu ili ćemo ostaviti čovjeka koji više ne liči na sebe i koji nam je nepoznat. Osvojiti nešto što nije slobodno nije teško. Ono što nije slobodno stoji na mjestu, ne pomjera se, ne zahtjeva, ne protestira. Ono čeka da bude osvojeno. Osvojiti nekoga tko je slobodan tko zahtjeva, protestira, traži, razmišlja, promišlja i očekuje najteži je zadatak pred kojim se nalazimo. Najlakše je poništiti i ukloniti tuđu slobodu. Osvojiti drugoga i njegovu slobodu tako da nam se sam daruje je nešto najteže što smo odlučili pokušati. I nije predviđeno da ćemo u tome uspjeti. Ne možemo slobodom drugoga sebi jamčiti uspjeh našeg osvajanja. I drugi je u istom položaju kao i mi. Želi nas osvojiti. Ako želi, treba računati da će njegovo osvajanje možda biti neuspješno jer ni on ne može jamčiti sebi da ćemo prihvatiti i pristati na osvajanje. Osvajanje je neobična igra. Skoro pa kontradiktorna. Želimo osvojiti drugoga jer nam je on sam prepreka i istovremeno želimo i tražimo da kao prepreka ostane s nama. Želimo ga osvojiti i ukloniti ono što nam ne odgovara i istovremeno tražimo da sve ono što ne želimo za nas sačuva i bude takav kakvim ga ne želimo. Kako pomiriti nepomirljivo koje se javlja u odnosu između dvoje? Kako pomiriti želju i strast za osvajanjem i žudjeti da osvojimo drugoga i svladamo ga kao prepreku koja nam stoji na putu i onda od njega zahtijevati da bude prepreka našoj slobodi, zahtjevima, prohtjevima i željama i to onim što osvajamo i razmišljamo da uklonimo jer nam stoji na putu? Nepomične stvari možemo lako osvojiti i znamo kad smo to postigli. Osvojiti medalju na natjecanju znači ukloniti sve prepreke da bismo do nje došli. Jednom osvojena, postaje naše vlasništvo i podsjetnik na našu osvajačku snagu i moć. Muškarac ili žena nije medalja. Osvojiti jedno ili drugo ne znači da smo ih osvojili tako da postanu simbol naše osvajačke snage i moći i ne mogu biti podsjetnici da smo nešto osvojili i više nema prepreka koje nam stoje na putu. Paradoksalno, ostaju prepreka koju se uvijek iznova mora osvajati, prožeti nesigurnošću je li konačno osvajanje završilo i je li sve dosad učinjeno konačno bilo dovoljno? Mora li se još nešto učiniti kako bi se moglo mirno reći osvojio sam je ili osvojila sam ga i sada je stvar konačno završena? Osvajanje uključuje prepreku. Neke prepreke su jasne, očite i vidljive. Neke prepreke su tajna i misteriozne su. Ne znamo jesmo li prepreku svladali ili nismo, ne znamo čak želimo li da prepreka bude uklonjena ili bismo je zadržali. Osvajanje žene ili muškarca je misteriozna prepreka. Tajna koju nikako ne možemo do kraja proniknuti. I nakon dugotrajnih osvajanja i svladavanja prepreka nema jasnog znanja i spoznaje što se osvojilo i koliko se osvojilo i nema odgovora na pitanje zašto prepreku koju osvajamo želimo zadržati kao da je nismo svladali i zašto se ne osjećamo zadovoljno kad prepreke više nema. Netko je nekoga osvojio pogledom, gestom, umom, ponašanjem, odgojem, ili nečim što drugi nisu ni primijetili, ipak ako osvajanje uvijek znači da pred nama stoji prepreka koja nam smeta, onda se nalazimo u neobičnoj situaciji koju ne možemo do kraja racionalno objasniti. Osvojiti muškarca ili ženu pretpostavlja prepreku osvajanju, ipak mi dopuštamo da budemo osvojeni i dopušta nam se da zadržimo ono što drugi vidi kao prepreku kad nas osvaja. Čime vas je osvojio ili čime vas je osvojila? Nekad ste našli pred tim pitanjem. Nije nam palo na pamet da nas je netko osvojio jer je mislio da smo prepreka njegovoj slobodi, a opet nam je dopustio da kao prepreka uz njega ili nju slobodno rastemo, zrijemo i sazrijevamo. Kao da ste pred zidom kojega trebate preskočiti i vi odlučite da zid bude još viši kako biste imali što manje mogućnosti da ga preskočite, a ipak ste sigurni da ćete to moći iako ste sami zahtijevali da vam preskakanje zida bude što je više moguće teško i neizvedivo. Osvojiti muškarca ili ženu kao prepreku koju svladamo tako da joj dopuštamo da raste i da se slobodno razvija najteži je oblik osvajanja koji može postojati. Nijedan drugi s njim nije usporediv jer samo ovaj oblik osvajanja rađa najveće junake i heroine koje kroz život možemo susresti, koji i pod cijenu života i smrti žele osvojiti drugoga i biti osvojeni iz čijih se osvajanja rađa mnoštvo dobrih stvari koje daju smisao i ljepotu ljudima i svijetu.

U Sarajevu, 14. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

VAŽNOST PRVOG DOJMA: Prema čemu procjenjujemo jedni druge nakon samo par trenutaka poznanstva?

Zasigurno ste više puta čuli kako je prvi dojam koji drugi stječu o nama ili mi o njima najvažniji. Neki se možda neće složiti s time, tj. može spadaju u onu grupu ljudi koja smatra da je prvi dojam varljiv i nepouzdan. Bilo kako bilo, činjenica je da se prilikom prvog susreta s drugima formira nekakvo mišljenje i stav o dotičnim osobama, a hoćemo li se povoditi njime ili ne svatko odlučuje na osnovu svoga iskustva.

Što ljudi procjenjuju kod drugih prilikom prvog susreta?

Prema najnovijim istraživanjima koja su proveli harvardski profesori i psiholozi Amy Cuddy, Susan Fiske i Peter Glick proizlazi da je prvi dojam uistinu važan, a oni su se pozabavili pitanjem što to ljudi procjenjuju prilikom prvog susreta. Ističu kako samo u nekoliko trenutaka tijekom prvog susreta ljudi odgovore na dva ključna pitanja vezana za osobu koju su sreli: ”Mogu li poštovati tu osobu?”, i ”Mogu li vjerovati toj osobi?”. Dakle, poštovanje i povjerenje ili nedostatak istih su dvije važne stavke koje proistječu iz prvog susreta. Jednom stečene, teško se mogu izgubiti i obratno, ako na prvom susretu izostaju, kasnije ih je teže pa skoro i nemoguće steći. Na pitanje koja od ove dvije stavke je važnija, poštovanje ili povjerenje, psiholozi odgovaraju kako je povjerenje daleko važnije od poštovanja. Dakle, povjerenje uz koje su usko vezani toplina i prijateljstvo ili nedostatak istog su najkritičniji faktori prema kojima nas ljudi procjenjuju. Oni dalje navode na koje sve stavke utječe ta brza procjena. To su: osobni i profesionalni odnosi, posao (sadašnji ili budući), utjecaj, promicanje, potencijal zarade, intimnost, samopoštovanje itd.

Umjesto zaključka

Iz ovoga vidimo kako prvi dojam puno otkriva o daljnjim odnosima s tek upoznatim osobama, stoga mu trebamo pridavati više pažnje ako smo to do sada zanemarivali. Možda nam nekad i neće biti toliko važno ostaviti dobar prvi dojam jer ionako ne planiramo graditi dublje odnose s određenim ljudima, ali kada se radi o razgovoru za posao ili sastanku s osobom koja nam se sviđa, tada zaista trebamo pripaziti. Nadalje, ako već u ranoj fazi poznanstva nedostaje povjerenja i poštovanja, potrebno je sebi posvijestiti kako se tu kasnije i neće moći puno toga promijeniti na bolje te u skladu s tim donijeti neke konkretne odluke o nastavku tog odnosa.

U Mostaru, 30. 5. 2019.

K. L.

 

Izvori:

https://www.powerofpositivity.com/people-decide-two-things-about-you-in-seconds/?fbclid=IwAR07khZHSiyLf1lk2hAcVdEcpLVzQKWJKGzv1kzKe8j1Anhws3a9bZNzFMs (Stanje: 30. 5. 2019.).

https://www.businessinsider.com/HARVARD-PSYCHOLOGIST-AMY-CUDDY-HOW-PEOPLE-JUDGE-YOU-2016-1

https://www.businessinsider.com/SCIENCE-OF-FIRST-IMPRESSIONS-2015-11/#IF-YOURE-TRUSTWORTHY-1

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/media-spotlight/201605/the-science-making-better-first-impression

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ammentorp

Slušajte s vašim srcem i glavom – kvalitetno rješavanje sukoba

Vrlo je teško u jeku rasprave na ispravan način izraziti ono što mislimo i osjećamo, a još je teže razumijeti osjećaje osobe s kojom se raspravljamo. Često pribjegavamo različitim argumentima kako bismo dokazali da smo u pravu, ali time samo potičemo sugovornika da se još više brani. Stoga ovdje donosimo tekst u kojem autor James L. Creighton piše o tehnikama koje možemo primijeniti kako bismo jednostavnije riješili sukobe s nekom osobom. Iako on prvenstveno govori o sukobima između supružnika, tehnike se mogu primijeniti u svim našim odnosima. Tekst je pisan za Psychology Today.

Prihvaćanje tuđih misli i osjećaja

Jedan od vidljivih zakona odnosa jest taj da otpornost stvara otpornost. Ako se raspravljate, suprotstavljate ili odbacujete ono što vaš partner kaže, dobit ćete isti otpor s njegove strane. Neki od nas misle da ako pružimo još nekoliko činjenica, još nekoliko argumenata, možemo natjerati drugu osobu da vidi stvari iz naše perspektive. Ako raspravljate s osjećajima vašeg partnera, to govori da ili niste voljni slušati ili ne cijenite partnerove osjećaje. Jedan od uzroka otpora je uvjerenje da ako ne popravimo trenutno emocionalno stanje osobe, ona će se zauvijek tako osjećati. To nije daleko od istine jer kada odbacujemo nečije osjećaje, to uzrokuje da ta osoba još snažnije brani iste. S druge strane, tek kada se osjećaji prihvate, postoji mogućnost da će se promijeniti. Ponekad se ljudi u vrlo kratkom vremenu mijenjaju ako su njihovi osjećaji prihvaćeni.

Cilj učinkovitog slušanja je upravo prihvaćanje. No, prihvaćanje ne znači suglasnost. Postoji velika razlika. Na primjer:

Suglasnost – ”U pravu ste, trebala se prvo savjetovati s vama. I ja bi se tako uzrujala”.

Prihvaćanje – ”Dakle, povrijeđeni ste jer ona nije tražila vaš savjet”.

Prihvaćanje pokazuje da razumijete i prihvaćate da se osoba osjeća na način na koji se osjeća. Suglasnost znači da vi odobravate njihove osjećaje te se i sami tako osjećate.

Dvije tehnike koje omogućuju prihvaćanje tuđih osjećaja

Jedna od najvrednijih vještina kojom možete poboljšati vaše odnose jest Aktivno slušanje. Aktivno slušanje razvio je dr. Carl Rogers i primjenjivao ga je u terapijske svrhe, ali ono može biti od velike koristi u svim međuljudskim odnosima. Uz to je i iznimno vrijedna vještina za vođenje sastanaka.

Aktivnim slušanjem pokušavate shvatiti stvarnost druge osobe čak i kad se uvelike razlikuje od vaše. Ne morate se nužno sporazumjeti s tom stvarnošću jer ponekad to znači da se morate odreći vlastite. Ono što vi trebate jest pokazati razumijevanje te da druga osoba to prepozna.

Aktivno slušanje odvija se tako da osoba vlastitim riječima sažme osjećaje i misli druge osobe te onda zajedno s njom provjeri je li ju ispravno razumjela. Teoretski je lako, ali primijeniti u praksi je vrlo teško.

Postoje četiri glavne smjernice za učinkovito aktivno slušanje:

  1. Sažmite, nemojte prosuđivati.
  2. Sažmite i osjećaje i misli.
  3. Razmislite o intezitetu sugovornikovih osjećaja.
  4. Izbjegavajte uvodne fraze.

Dakako da je prepoznavanje potrebe za ovom vještinom prvi korak ka kvalitetnijem rješavanju sukoba, ali na tome ne treba stati. Ako želite uistinu postati dobar aktivni slušatelj, potrebno je puno vježbe.

No, također mogu postojati trenutci kada aktivno slušanje nije moguće. Ponekad možete sami biti preplavljeni vlastitim osjećajima da jednostavno nema prostora još i za tuđe. To osobito vrijedi ako ste meta ljutnje ili frustracije druge osobe. Budući da će otpor samo pogoršati situaciju, možete upotrijebiti drugu tehniku koja se zove Petominutno pravilo. Funkcionira tako da svaka osoba dobije pet minuta da kaže sve što želi i na način na koji želi. Druga osoba ne smije prekidati. Zatim se zamijene. Ako nakon toga osobe još uvijek imaju potrebu nešto reći, onda naprave još jedan krug.

Razlog učinkovitosti ovoga pravila jest to što vam unutar pet minuta nitko ne govori da ste glupi, loši, ludi zbog toga što se osjećate onako kako se osjećate. Također, pet minuta je dovoljno da se intezitet osjećaja smanji.

Umjesto zaključka

Navedene tehnike mogu djelovati dosta komplicirano i neizvedivo jer često je izrazito teško kontrolirati vlastite osjećaje kad naiđemo na neodobravanje i odbacivanje od strane ljudi koji su nam važni i vrlo bliski. No, upravo zato što nam je stalo do tih osoba, trebamo se potruditi naći kvalitetniji način rješavanja naših sukoba jer zapravo sve je bolje od otpora i potiskivanja. Stoga, vrijedi pokušati primijeniti barem jednu od ove dvije.

U Mostaru, 15. 3. 2019.

S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

 

Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/loving-through-your-differences/201903/listening-your-heart-and-head (Stanje: 12. 3. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO SE NOSITI S TOKSIČNIM RODITELJIMA?

Znamo da odgoj djece prvotno pripada roditeljima. To je posve prirodno i normalno. Njihova je dužnost brinuti se o djeci, omogućiti im ne samo materijalnu sigurnost nego i onu emocionalnu. Svoje prve kontakte i odnose djeca stvaraju u krugu obitelji, ponajprije s majkom, a potom i s ostalim članovima. Već smo ranije spominjali kako je način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. To će reći da ako roditelji otpočetka grade jedan zdrav i skladan odnos sa svojom djecom, veća je vjerojatnost da će djeca kasnije lakše uspostavljati dobre odnose i s drugima. No, što ako roditelj nije dovoljno emocionalno zreo pa svoje neupravljane emocije projicira na djecu? U tom slučaju govorimo o toksičnim roditeljima. Kako bismo nešto više mogli reći o tome, bazirat ćemo se na tekstovima psihoterapeutkinja Andrea-e Mathews i Darlene-e Lancer pisanih za Psychology Today. One govore o znakovima prema kojima možemo prepoznati toksične roditelje i što u takvoj situaciji dijete treba napraviti, tj. kako se osloboditi od takvih roditelja.

Razlika između zdravog i toksičnog roditelja

Zdrav roditelj je onaj koji je dovoljno emocionalno zreo da posjeduje vlastiti psihološki materijal kojeg ne projicira na dijete. Emocionalna zrelost znači da roditelj može posjedovati vlastite emocije i koristiti emocije kao svoj vlastiti unutarnji sustav za razmjenu poruka – što olakšava samosvijest. Samosvijest znači da postoji jedan afektivni i emocionalni odnos sa samim sobom – koji uključuje veliku količinu samo-empatije i ljubavi prema sebi. Sve ovo znači da je roditelj samodostatan. Stoga, njegov odnos s drugima ne sadrži projekcije, neprikladne granice i toksičnost. Zdravi roditelji znaju kako bezuvjetno voljeti i odražavati autentičnost djeteta. Oni mogu stvoriti odgovarajuće granice i prikladno disciplinirati (tj. podučavati) dijete, istodobno poštujući autentičnost djeteta.
S druge strane, toksični roditelj nije emocionalno zreo. Stoga će sve svoje neupravljane emocije i svoj nesvjesni materijal projicirati na djecu. Toksični roditelj može, ali i ne mora imati dijagnozu mentalne bolesti ili poremećaja osobnosti. Problem s toksičnošću toksičnih roditelja je taj što dijete upija taj otrov još od djetinjstva i što je vjerovalo da je konzumiranje tog otrova normalno.
Kako prepoznati toksičnog roditelja?

Kako bi dijete moglo prepoznati je li njegov roditelj toksičan, obično mu se postavljaju sljedeća pitanja:
• Imaju li tendenciju pretjerano reagirati ili stvoriti scenu?
• Koriste li emocionalnu ucjenu?
• Postavljaju li česte ili nerazumne zahtjeve?
• Pokušavaju li vas kontrolirati? (”Na moj način ili nikako”)
• Kritiziraju li vas ili uspoređuju?
• Slušaju li vas sa zanimanjem?
• Da li manipuliraju, koriste krivnju ili igraju žrtvu?
• Okrivljuju li vas ili napadaju?
• Preuzimaju li odgovornost i ispričavaju li se?
• Poštuju li vaše fizičke i emocionalne granice?
• Zanemaruju li vaše osjećaje i potrebe?
• Jesu li vam zavidni ili se natječu?

Prema ovim pitanjima, ovisno je li odgovor potvrdan ili ne, možemo prepoznati radi li se o toksičnom roditelju. Naravno, ovakvo ponašanje mora biti kronično jer svaki roditelj ponekad može postupiti na sličan način kao i toksičan roditelj.

Kako se dijete može obraniti od toksičnog roditelja?

Dijete se pod svaku cijenu mora odvojiti od ovakvog roditelja. No, to svakako nije jednostavno. Obično se navodi pet stadija kroz koje dijete prolazi: poricanje, ljutnja, žalost, pregovaranje i prihvaćanje. Kako bi izbjegli strašne osjećaje ljutnje i tuge, djeca toksičnih roditelja obično preskaču ove stadije te onda zaglave u stadiju pregovaranja. To je stadij koji uključuje implikaciju ”AKO-ONDA”. Na primjer, AKO se brinem za svoju majku, ONDA mi ona neće naštetiti. Tek kada dijete shvati da je ono stvarno i da je važno, počinje faza prihvaćanja. To se obično događa kada to dijete odraste i počne donositi vlastite odluke. Ono postaje svjesno da postoji netko tko brine i može zadovoljiti sve njihove emocionalne i fizičke potrebe, za razliku od njegovog roditelja. Taj netko je on Sam. To znači da liječenje započinje sa samim djetetom – s njegovim osjećajima i stavovima. Potrebno je raditi na sebi. To ne znači da će se roditelj promijeniti, ali hoće dijete. Ponekad je potreban kvalitetan razgovor, a što je još važnije, oprost. Ono o čemu dijete (ili kasnije odrasla mlada osoba) mora voditi računa je sljedeće:

• Vaši roditelji se ne moraju izliječiti da bi vama bilo bolje.
• Vi niste vaši roditelji.
• Nisi ni ono uvredljivo što kažu o tebi.
• Ne morate se svidjeti svojim roditeljima, ali još uvijek možete biti vezani i voljeti ih.
• Aktivna ovisnost ili zlostavljanje od strane roditelja mogu vas potaknuti. Postavite granice i prakticirajte nevezivanje.
• Ne možete promijeniti ili spasiti članove obitelji.
• Ravnodušnost, a ne mržnja ili ljutnja, je suprotnost ljubavi.
• Mrziti nekoga ometa ljubav prema sebi.
• Neriješena ljutnja i gnjev vas povrjeđuju.

Umjesto zaključka
Bez obzira što odnos s roditeljima ponekad može imati važnu ulogu na način na koji shvaćamo sami sebe i svijet oko sebe te za uspostavu kasnijih odnosa, ipak imamo mogućnost popraviti ono što su roditelji krivo činili. Važno je raditi na sebi i ne dopustiti da nas tuđe pogreške spriječe u stvaranju kvalitetnog i zdravog života. Ne možemo cijeli život za svoje neuspjehe kriviti druge jer kako kaže latinska poslovica: ”Faber est suae quisque fortunae” – ”Svatko je kovač svoje sreće”.

U Mostaru, 11. 2. 2019.
S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

Izvori:
https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201808/12-signs-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).
https://www.psychologytoday.com/us/blog/traversing-the-inner-terrain/201805/surviving-the-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).

Izvor (foto): https://www.heimarbeit.de/liebe-eltern-so-fuehlen-sich-kinder-wenn-wir-streiten/

O TRENUTKU

Fenomen trenutaka nije isto što i latinska poslovica koja nagovara: carpe diem! Iskoristi dan! Fenomen trenutaka je neobvezno pojavljivanje i odlazak iz života ljudi koji bi trebali nešto čovjeku značiti. Fenomen trenutaka je ne javljati se nekome mjesecima, a onda iznenada se pojaviti ponovo u nečijem životu. Fenomen trenutaka je nemati volje, želje vezati se uz bilo koga ili bilo kada, nego samo se povremeno pojavljivati i nestajati iz života drugih ljudi. U fenomenu trenutaka, u njihovom življenju drugi ljudi su tek usputne neobvezne stanice gdje se povremeno i nezainteresirano zastane i produži dalje čim naiđe netko drugi. Nekome je življenje trenutaka uzbudljivo, možda čak izgleda kao da je riječ o ispunjenom životu. Prolaziti od čovjeka do čovjeka znajući da nemaš obvezu ni prema jednom od njih stvara ugodan osjećaj nesputanosti.

Fenomen življenja trenutaka odbija bilo kakvu mogućnost vezanja ili dubljeg povezivanja. Fenomen trenutaka je život na rezervi. Ali ta rezerva nije posljednja slamka spasa kao da bi na kraju ostala barem jedna osoba za koju bi se čovjek mogao vezati i na koju bi se čovjek mogao osloniti. Rezerva označava množinu, mogućnosti da se bira, ali da se ni s kim posebno ne veže ili povezuje. Rezervni dečki, rezervne cure, rezervni prijatelji, rezervni muževi, supruge i ljubavnici pokazuju ništa drugo nego čovjekov strah od vezivanja ili u ovom slučaju čovjekovu mogućnost da nesputan živi trenutke. Ako ne može jedna cura, može druga treća ili četvrta, važno je imati rezervu. Isto vrijedi i za druge odnose među ljudima. Osoba se pretvorila u rezervu ili sredstvo da se odživi trenutak, ako netko ne želi biti rezerva, onda se protivi življenju trenutka. Ako kojim slučajem osoba zahtjeva ili očekuje vezivanje, ona je protiv čovjekove nesputanosti.

Umjesto carpe diem bolje je reći carpe momentum! Fenomen življenja trenutaka neke ljude ostavlja na periferiji života gdje čekaju, iščekuju, očekuju i nadaju se. Tu na periferiji života zajedno s njima našli su se i ono što se zove obveza, vezivanje, obećanje. Življenje trenutka postao je središnji događaj života, obveza i vezivanje postali su periferija društva i ljudskih odnosa. Bačeni su na neku vrstu smetlišta međuljudskih odnosa zajedno s ljudima koji ih ozbiljno shvaćaju ili zahtijevaju od drugih. I dok uživateljima trenutaka ništa ne smije promaći jer se poput lešinara okupljaju oko strvine, dotle oni s periferije nemoćno promatraju kako trenutak proždire sve pred sobom i obećanje i vezu i obvezu i zakletvu. Uživatelj trenutka ne može ni razumjeti nemoć, ljutnju, jal onoga koji još uvijek vjeruje i očekuje obvezu i obećanje jer trenutak je nesposoban po sebi za obvezu ili zakletvu. Trenutak ne obećava, ne veže se i ne zaklinje se, samo laže da tako čini jer se nekako mora približiti čovjeku.

Ali trenutak se ne približava samo jednom čovjeku jer trenutak obožava mnoštvo. Stoga se trenutak približava mnogima i stvara od njih vlastite rezerve za svoje vlastito življenje i postojanje. Onaj tko živi samo trenutke uvijek u rezervi ima nekoliko prijatelja, muževa, ljubavnica, djevojaka, momaka jer trenutak ne može živjeti od jedne osobe. Ne može živjeti od jedne osobe jer bi jedna osoba mogla zahtijevati vezivanje, zakletvu, čvrsto obećanje. Ako bi to zahtijevala, trenutak bi prestao živjeti. Zato trenutak uvijek zahtjeva više osoba da bi živio i preživio. Druge osobe zovu se rezerve, i one su rezerve istinskog života za trenutak da bi trenutak postojao.

Trenutak ima potrebu svakome tko mu je rezerva govoriti drugačije. Ako itko onda trenutak zna da ljudi nisu isti i da različito shvaćaju obećanja, zakletve i obveze. Trenutak stoga supruzi govori jedno, dugogodišnjoj ljubavnici drugo, a novoj i naivnoj ljubavnici treće. Isto vrijedi manje-više i za druge slične i manje slične odnose među ljudima. Trenutak svakome govori ono što želi čuti u tom malenom djeliću vremena u kojem se trenutak sprema odživjeti na brzinu ljubav, prijateljstvo, brak, sviđanje… Trenutak je po svojoj naravi nesposoban za dugotrajan i samostalan život bez laganja, pretvaranja i dvoličnosti iz razloga što se pretvara da je obećanje, zakletva, vezivanje. Zato trenutak mora lagati i pretvarati se. Trenutak se pretvara da je obećanje, pretvara se da je zakletva, ali trenutak to nije.

Trenutak je puki i prazni fenomen življenja života od danas do sutra bez ikakvog smislenog početka ili nekog smislenog kraja. Zbog toga se razlikuje od vezivanja, obećanja i zakletvi. Jer ovo troje imaju svog smisla samo ako imaju svoj početak i svoju svrhu. I nemoguće je se čovjeku zakleti, obećati i vezati se ako to nema početka i nema svrhe prema kojoj ide. Obećati nekom vezivanje, zakleti se ima smisla ako postoji vrijeme kad smo obećali i ako postoji svrha zbog čega smo to učinili. Obećavati, vezivati se i zaklinjati se bez vremena i svrhe je besmisleno jer nema nikakve svijesti kad smo to počeli i zašto smo to učinili. Trenutak je upravo besmisleno obećanje, prazna zakletva, lažno vezivanje jer trenutak po svojoj naravi nema početka niti ima svrhu. Trenutak samo stoji tu pred čovjekom. Pitati trenutak da ti nešto obeća, da se zakune ili da se veže je u samom zahtjevu osuđeno na neuspjeh jer trenutak ne poznaje vrijeme i svrhu. Jedini smisao trenutka jest živjeti, ali kada je počeo živjeti i zašto živi trenutak je nesposoban dati odgovor. I od trenutka to ne treba tražiti niti očekivati kao ni od onih koji isključivo žive trenutke. Treba ih jednostavno pustiti da žive, da uživaju, slijede svoj carpe momentum!!! Iskoristi trenutak!!!

Čovjek koji nastoji živjeti obećanja, zakletve i vezivanja redovito je u napasti da onoga koji živi trenutak sažalijeva pa čak da mu i oprosti. Prvo mu zavidi, ali kako vrijeme odmiče i približava se svrha života tako nekako sve više osjeća napast oprostiti uživatelju trenutka koji je izigrao njegovo obećanje, izigrao zakletvu, dok je on na periferiji života strpljivo čekao svoj trenutak. I konačno kada je dočekao svoj trenutak ako ne za osvetu a onda barem za glasno izgovoreni prijezir prema onome tko je živio od trenutka do trenutka bez vremena i svrhe javi se osjećaj sažaljenja….

Nije li taj osjećaj poznat mnogima koji strpljivo na periferiji života čekaju da naplate izigrana obećanja, zakletve, vjernosti, ljubavi i prijateljstva? Ali kad do toga dođe, nešto se u čovjeku dogodi. Što se dogodi u čovjeku teško je odgonetnuti, ali se dogodi barem jedna stvar. Čovjek na periferiji shvati da je periferija središte života i da je življenje trenutka bez vremena, smisla i svrhe istinska i najdalja periferija života do koje čovjek može uopće doći. Čovjek shvati da obećanja, zakletve i vezivanja nikada ne čine periferiju života, nego njegov smisao i svrhu, njegovu bit. Nije li to onaj osjećaj kada se susretne nekoga nakon nekoliko desetljeća tko je živio samo trenutke, nekoga tko je obećavao i zaklinjao se da će vratiti posuđeni novac, javiti se za kavu, ponuditi prijateljstvo i podršku, pobrinuti se za tebe, udati se za tebe ili te oženiti, a zapravo je samo živio trenutak bez ikakve namjere da bilo što od toga učini? Je li ti žao što si toliko dugo čekao ili čekala da sada vidiš pred sobom ruševinu od muškarca ili žene, od poznanika ili prijatelja, rođaka ili rodice? Ili tek sad čovjek shvaća da je relativno najbrži put do čovjekove propasti upravo fenomen življenja trenutka, njegov sud, suđenje i presuda su njegov carpe momentum u svemu.

U tom i jest prokletstvo življenja trenutka što ljude smatra rezervama za vlastito preživljavanje ne znajući da ljudi nisu toliko naivni, glupi i da neće shvatiti da su rezerva. Tko god živi život kao carpe momentum treba ga pustiti i povući se na periferiju života među obećanja, zakletve i vezivanja. Doći će sam jednog dana kad mu ponestane ljudskih rezervi i kada bude na izdisaju priznati da je njegov carpe momentum najgori oblik periferije koji je ikada postojao među ljudima. Jer nije teško živjeti na periferiji s drugima, ali živjeti na periferiji života potpuno usamljen i sam je daleko, daleko teže. Carpe momentum je moto onih koji ponekad prekasno otkriju da su sami na periferiji života daleko od svakog obećanja, vezivanja i zakletve, a time daleko i od svih drugih ljudi koji ozbiljno jedni drugima obećavaju, zaklinju se i vežu se jedni za druge. Carpe momentum znači živjeti bez vremena i svrhe bez svijesti kad se počelo živjeti i bez samosvijesti zašto se uopće živi.

 

U Sarajevu, 3. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

Exit mobile version