Proza – Poptheo Web Portal

Livada

Nekoliko kilometara izvan sela put je naglo skretao lijevo prema gustoj borovoj šumi. Uz put je bilo postavljeno drveno raspelo. Kada bi seljani naišli s mise ili išli u grad, zastali bi i prekrižili se. Kad kog bih s pokojnom bakom išao iz crkve, ona bi zastajala pored raspela, izgovorila bi na glas imisusovo i brzo bi me uhvatila za ruku i povela kući.

Tog ljeta za vrijeme raspusta kod nas je došla na nekoliko dana tetka Danica, mamina druga sestra. Bila je starija od mame nekoliko godina. Nije se nikad udavala, ne znam zašto, i u kući se o tome nije govorilo. Tetka Danica čitala je puno i što god bi joj došlo pod ruku. Stripove, jeftine ljubavne romane, knjige debelih i tvrdih korica, novine. I kad bi nešto objašnjavala, znala je izgubiti nit i preskakala bi s teme na temu, valjda kako bi joj se u glavi koja knjiga pojavila pred očima. Skoro nikad do kraja nije završavala rečenice, nego bi odmah prelazila na drugu. Mama je za nju govorila kako je malo luckasta i na svoju ruku, ali meni je bila simpatična i zanimljiva. Ostala bi nekoliko dana i onda bi se opet vraćala u grad. Vrijeme bi provodila čitajući knjige i hodajući po okolnim njivama i borovoj šumi.

Jednom sam je vidio kako dugo stoji pred drvenim raspelom i zuri u njega kao da s nekim razgovara.

– Tetka, a što si ti onako dugo stajala pred Isusom?

Pogleda u mene zavjereničkim pogledom.

– Nisu ti pričali o raspelu jel’ da?

Prošapće i pogleda je li je mama čula iz susjedne sobe.

– Odoh s malim u selo, vratit ćemo se brzo!

– Dobro!

U selu smo svratili kod jedne stare bake koju su svi u selu zvali Kaja, ne znam je li to od prezimena ili nekog drugog razloga, ili muža jer je kod nas običaj zvati žene imenom muža kao npr. Perinica koja je, kao što pogađate, Perina žena.

– Ajde uđi, bona, pa otkad nisi došla!

Kaja izljubi tetku.

– A vidi njega, baš je narast’o, nu ga, isti njegov ćaća!

Uhvati me za obraze i stane drmusati.

– Ajde, taman sam pristavila kavu.

Ode u kuhinju i nestade iza zavjese. Vrati se s tacnom, džezvom i dva filđana. Meni je donijela keksa u šećernici.

– Kajo, ti se sjećaš odakle raspelo tamo gdje se ide borovoj šumi?

– Znam, kako ne bi’ znala.

– Hoćeš li mi ponovo ispričati? Nešto skupljam od ljudi o folkloru, pa bih, ako bude zgodno, i to iskoristila.

Kaja se naglo ušuti i pogleda ozbiljno prvo u tetku Danicu pa u mene.

– A mali, ako zapamti, da se dite ne pripadne?

– Neće, ne brini ,veliki je. Jel’ tako da te nije strah?

Snažno kimnem glavom dva tri puta u znak potvrđivanja. Kaja uzdahne i sjedne na drveni stolac.

– Bilo ti je to ovako jer tako je meni pričala moja pokojna mater, pa i ja pričam po sjećanju, nema to nigdi zapisano. Tamo di je sad put i borova šuma nekad je bila velika livada. Oko te livade znalo je biti stalno koškanja u selu. Bila je podiljena na nekoliko braće i sestara. Stalno su se svađali oko te livade: k’o treba kosit, čije je sjeno, ko će sadit i di će sadit. U selu se uvik govorilo da će past krv ili mrtva glava zbog te livade. Pripovida moja mater tako meni o tom najmlađem bratu za kojega se nikad nije saznalo šta mu je bilo. Poš’o ti on valjda kosit. Ponio sa sobom kosu, vodir i belegiju. A kako je livada malo podalje od sela, ni’ko nije vidio da kosi, nego se tek sutradan pročulo da je otišao kosit i da se nije vratio. Našli ga tri dana posle u šumi golog i ludog, i cijeli je život ost’o takav i umro je jadan u ludnici. Nikom nije isprič’o šta je bilo niti je više ikad progovorio, samo je nešto mumlj’o, ali ni’ko ga nije razumio šta priča.

Moja pokojna mater govorila je za tu livadu da su se tu okupljale vile uoči svetog Ive kad se pali cvitnjak i da cilu noć plešu oko cvitnjaka. Normalno, ni’ko nikad nije vidio vile, al’ eto, to ti je neka stara priča o toj livadi. Valjda je taj najmlađi otiš’o kosit dan dva uoči cvitnjaka i svetog Ive. Kažu kosio cilo jutro i zaleg’o pod neki bus da malo odmori i zasp’o. Kad se probudio, bilo je ono taman sumrak, sunce samo što nije zašlo. Spremio ti on kosu, vodir i belegiju kad od tamo, di je sad borova šuma, ide ne’ko. Kad je došlo bliže, vidi on cura mlada i lipa k’o biser, ma k’o zlato lipa. Gleda ona njega, gleda on nju. On ti s njom udri u priču, a ona bi se sve smiji i nešto mu govori u šiframa, znaš kako to žene znaju napravit muškima kad ih ‘oće malo vodat za nos. I on sve k’o ‘oće krenit, a ona njemu: Deder još malo ostani da pričamo, vidi što si fin, što si dobar momak, dobro se bome smrklo.

Kad je on ‘tio krenit, već bio pravi mrak i kaže ti ona njemu da će mu pokazat put do kuće. Veli on njoj šta će mu pokazivat kad on zna, sto puta je dosad bio dolazio i odlazio. Kaže ti ona njemu da mu pokaže prečicu i on ti polako za njom. I kako ti on ide za njom, ona ti nekako k’o sve brže ide i nikako da je stigne, vikne ti o njoj: De malo sporije, a ona se kažu samo nasmije i kaže: Ma kakav si ti momak pa ne mereš jednu curu stić’? I tako ti on za njom zamalo počeo trčat, a nikako da je stigne. I valjda je tako trč’o dok nije došao do nekog potoka. I stoji cura s druge strane i govori mu da samo priđe preko potoka i eto k’o bit će njegova.

A on je valjda im’o medaljicu svetog Ive oko vrata i taman da će prić’ potok, on ti se prikrsti i poljubi medaljicu. Kad je on to napravio, ona cura vrisnu na njega i stane trgat ‘aljine sa sebe, kad imaš šta vidit, ono neka stara žena, ružna i odvratna k’o vještica, sva mlitava i gadna, kažu on se tol’ko prip’o da je priko noći obilio. I kaže ti njemu ona da zafali svetom Ivi, on ga je spasio, pa nije priš’o preko potoka i kaže sjedne na brizovu metlu i odleti prema onom brdu iznad borove šume. On se valjda od stra’ izgubio i nije se znao vratit, tri dana lut’o tuda oko potoka dok ga nisu našli. Doveli ga kući, a on ništa, nit govori, nit jede, nit pije i šta će, vide da nije dobro i pošalju ga u bolnicu, eto tamo je i umro. I onda su na svetog Ivu posle toga stavili raspelo na tom mistu di je valjda ta cura s njim pričala i svake godine o svetom Ivi posle pučke mise svećenik dođe kod raspela, cilo selo se sakupi pa se moli škropi svetom vodom.

Dok sam odmarao u polusnu, padoše mi na pamet tetka Danica i Kaja. Radnici iz pilane sjekli su borovinu već nekoliko dana i šuma je već bila skoro napola posječena. Sjedio sam u autu i drijemao. Odmaralište je bilo puno auta i kamiona. Velika benzinska crpka bacala je blještavo svjetlo u sumrak.

– Gdje ćeš? Doktor ti je rekao da moraš odmarati.

Odmahnem rukom i sa štapom brišući čelo i sijedu kosu mokru od znoja, laganim korakom uputim se prema šumi.

– Eto me odmah da nešto vidim.

– Ma šta imaš gledati, vidiš da je noć!

– Neću daleko.

Koliko sam procijenio, trebalo je proći par stotina metara iza benzinske pored autoputa. Kad sam došao, više ništa nije ličilo na livadu. Seoskog puta odavno nije bilo, a veliko gradilište dobivalo je prve obrise velikog trgovačkog centra.

Kad sam prišao skroz gradilištu, jedan čovjek, vjerojatno noćni čuvar, pogleda me u čudu.

– Tko ste vi i šta tražite ovdje?

– Ništa, htio sam vidjeti raspelo.

– Eno ga tamo naprijed, ne vidi se baš jer je već mrak.

Odem još malo naprijed. U mraku je stajalo raspelo. Nisu se mogli vidjeti obrisi ni kako izgleda. Samo sam prepoznao raspored raširenih greda križa. Stajao sam neko vrijeme i osluškivao. Osim buke auta s autoputa i vike djece koja su trčala po odmaralištu, ništa se drugo nije čulo. Prekrižim se. Polako se okrenem i staračkim korakom, oslanjajući se na štaku, uputim se natrag prema benzinskoj.

U Sarajevu 18. 8. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: nexus123

Bandera

Jednom sam došao iz škole i mlađa sestra je jurcala po kući s plahtom na glavi. Vikala je i smijala se sama sebi.

– Baba Vadoča, baba Vadoča!

Mama je zagalamila na nju da prestane, ali ona je i dalje kao kokoš bez glave trčala po kući.

– E kad baba Vadoča dođe večeras po tebe, prisjest će ti to ludovanje po kući!

Sestra je u trenutku stala kao ukopana. Svukla je plahtu s glave i pogledala mamu.

– A ‘ko je zapravo ta baba Vadoča?

– Jedna strašna baba koja krade neposlušnu djecu.

Sestra se umirila i nogom gurnula plahtu od sebe.

– Neka vam baka ispriča kad budete išli kod nje za vikend.

– Ja ne idem.

Sestra otrča u svoju sobu. Na kraju sam morao otići sam k baki Ruži. Živjela je na drugom kraju grada u predgrađu.

– Bako, tko je ta baba Vadoča, mama je rekla sestri da će je baba Vadoča ukrasti po noći i odnijeti?

Baka Ruža gledala me kroz debeli okvir naočala.

– A sine, to ti je stara priča.

– Ajde, ispričaj mi.

Neko je vrijeme šutjela.

– I ti bi htio čuti priču? Sigurno?

– Aha.

Promumlao sam žvačući jabuku.

– Jedne godine u selu počela naglo umirat mala dica. Onako od godinu pa na više. Dite se zakašlje, zakocene se, poplavi i ode, Bože mi oprosti k’o da ga ni Bog nije dao.

Baka se prekrsti gledajući kroz prozor u sumrak.

– Zvali svećenika, on molio, zaklinjo, ma ništa. Ako se dite razboli, kažu, moreš mu samo sviću zapalit. U selu ti je bio jedan čovik mlad i žena mu i dobili ti oni prvo dite, žensko. Dite se isto razboli i ona jadna mater u kuknjavu i plač pa što njezino dite. Njezin čo’jek jadan pored nje ne zna šta će: sidi, šuti i puši cigaru za cigarom. Čuo ti je on prija možda misec dana kažu da bi mliko od kobile moglo pomoći ditetu kad se razboli. On ti se spremi i veli ženi da ode u susjedno selo potražiti kod nekog kobilu za pomust mliko. Otišo ti on za dana negdi oko podne, i sad kako se imalo odat dobra tri sata, negdi oko četri dođe on tamo. I nađe kod nekog čovika kobilu. Opriča mu da mu je dite bolesno i ovaj se smiluje i šta će dadne mu onako džabe, a inače mliko ti je od kobile bilo skupo k’o suvo zlato. I veli ti njemu taj čovik kad se bude vraćo ima prečica kroz polje, prija će stić da požuri kući. Objasni ti on njemu natenane kuda i kako će i on ti krene nazad. A ono već noć polako se spustila i on ti polako pišice sam prečicom.

Ali valjda on nije jadan dobro upamtio ili se izgubio, negdi putem malo zaluto, uglavnom on ti izbije na neki seoski put. A taman ti tuda nekad u to vrime došla struja u selo, pa si na svakom koraku im’o onu drvenu banderu s prstenovima da ne pukne od ladnoće, studeni i velke vrućine i one dvije žice debele k’o ljudski prst kuda je išla struja. Udari ti on putom, pa veli kud izbije. Nešto se on zamislio jadan, valjda oko žene i oko diteta, i nije ni vidio kad je doš’o do raskršća. E sad na tom raskršću bile su četri bandere malo veće s onom gredom popriko jer se struja odatle račvala prema selima okolo. Stao on, kažu, da malo odane, kad čuje vrana grakće. Kažu čudi se on otkud vrana tako kasno po noći da se čuje, obično u ta doba čovik bi čuj kukavicu u šumi kako huče. Nema nigdi šume okolo samo velko polje kukuruza.

On ti je nosio fenjer jer u ta stara vrimena malo k’o je imo bateriju za posvitlit. I taman da će krenit, kad prid njega sleti vrana. Grakće i gleda u njega, a vrane su ti inače pametne, a zamisli onako malan mozak imaju. On ništa, zamahne fenjerom, vrana nimukajet, ma ni da mrdne. Uzme ti on neki kamen sa zemlje i baci na nju, ništa ona malo zalepršala kažu krilima i stoji. I kako on krene na jednu stranu, vrana na tu stranu i sve tako za njim, kud on, tud i ona. On mislio da nije možda gladna. Im’o sa sobom malo kru’a i baci prid nju. Kaže ništa. Vrana ni da se sagne.

Im’o ti on uza se medaljicu svetog Ante, pa šta će, uzme za medaljicu i stane molit virovanje. Kako on moli, kaže, ona vrana se sve sklanja ustranu k’o da ga oće pustit. I on tako polako prođe pored nje sve misleći na dite i moleći Boga da ne umre dok on ne dođe s mlikom. Proš’o ti on malo naprid i kaže ti on u sebi, veli: Bože nemoj mi dite uzet, uzmi mene, evo mene uzmi, ostavi mi dite na životu. I sve on tako jadan u sebi moli i ponavlja, a suza suzu goni. Kad iza njega nešto pođe šuštat iz onih kukuruza. Stao on, okrene se, kad iz kukuruza izađe neki čo’jek.

Njemu se učinilo da je star i poguren i da nosi šćap uza se. – I ti bi znači dao život za svoje dite? – On se malo trzne jer mu se učini da je ženski glas. Podigne fenjer, kad neka baba u crnom stoji prid njim, glava joj zamotana u crnu maramu. Gleda ona u njega k’o da nešto čeka. Nev’di on dobro, džaba fenjer, ali učinilo mu se da baba ima dugačke i oštre zube i crna usta k’o da je trišnje jila, one crnice što ti usta od njih pocrne ili poplave. Vidi on da baba stoji i čeka, a kažu puno neki čudan vitar, a nigdi oblaka noć vedra k’o staklo. – Bi brate, što jest jest, iz ovi stopa dao bi život za svoje dite.

Šuti baba, šuti i sve u njega ispitivački gleda k’o da važe jel’ laže il’ ne laže. – A šta ti je to? – Pokaže baba rukom na kanticu. – Mliko od kobile, kažu da je dobro za bolesnu dicu. – Ostavi mi mliko i ‘ajd kući i dite će ti bit živo i zdravo. – Sad se on jadan ufatio ne zna šta bi. I dok ti on tako mislio šta i kako, baba ti polako o onom štapu i korak po korak bliže njemu. Kažu štap crn, na vr’u mu velika vučja glava, gladak, sjaji se k’o ženska kosa. – Jesmo li se dogovorili? – Kažu baba ti ispružila ruku da se dogovore. I kažu ruka joj dugačka, mlada k’o u cure a nokti šiljati k’o da si i masetom oštrio. On se jadan prip’o i više od stra’ kaže babi jesmo i pruži ruku. Kaže ‘ladna ruka u babe k’o ledenica s oluka, ‘ladna, njemu zamalo muka došla. Ostavi ti on kanticu prid njom i polako se okrene i udri putem. Ma nije proš’o malo, okrene se, kad na putu ni babe ni kantice. Gleda on okolo i vidi kako se oni kukuruzi povijaju k’o da neko ‘oda kroz nji’. Kažu on ti se dadne u trk, do kuće nije stao. Uš’o u kuću, kad njemu žena odma’ da je dite dobro, da diše normalno, da ne kašlje. Ništa ti on nije rek’o, slag’o da nije bilo mlika, da se umorio i da ode spavat.

Baka je ušutjela.

– I?

– Pa eto, priča se da je ta baba što je on vidio baba Vadoča ili neki je zovu baba Mora, da dici ne da spavat i da ih navečer doji kad svi spavaju. I da najviše voli mliko od kobile, pa maloj dici kažu da je otjeraju od njih daju piti to mliko ili ostave mliko pored dice po noći kad dođe da uzme mliko umisto diteta.

Bila je to jedna od onih starih drvenih bandera s metalnim prstenjem kako drvo ne bi uslijed kiše, snijega i sunca počelo pucati. Gore na vrhu prije nego su je posjekli ponekad su se mogle vidjeti vrane. Iz zemlje je virio truli drveni dio s metalnim prstenom. Odavno je bila zamijenjena modernim betonskim stupovima za struju s jednim kablom umjesto dva reda debelih žica.

– Šta gledaš?

Sestra je nestrpljivo nešto tipkala po mobitelu sjedeći za volanom.

– Ništa, nešto što mi je baka Ruža spominjala.

– Šta ti je spominjala?

– Ne sjećam se, bio sam dijete, neku priču.

Gurnem nogom metalni prsten i on se malčice pomjeri. Uđem u auto.

– Možemo?

– Možemo.

Jedna vrana sletjela je na istruli vrh bandere i gledala prema autu.

U Sarajevu 9. 8. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: enki

Ikona

Stajali su nad mrtvim tijelom neke žene. Granata je pala nekoliko metara od nje. Nedostajao joj je dio lica, desna noga ispod koljena visjela je na nekoliko preostalih komada kože. Stevo nije izdržao. Okrene se i povrati. Dejan ga stane udarati po leđima.

– Bit će dobro, uvijek je ružno prvi put dok se ne navikneš.

– Zna li se ‘ko je žena?

– Ne vjerujem, neka muslimanka vjerojatno.

Džip stane pored njih.

– Šta je bilo?

– Stevo se još nije navikao na mrtve.

Dejan se smijao od uha do uha. Džip nastavi dalje. Stevo se uspravi. Lice mu je požutjelo.

– Šta ako ima pravde?

– Kakve pravde?

– Pa za ovo što radimo znaš, što ubijamo žene i djecu?

– Nema pravde Stevo ne brini, i ako je ima, tko zna gdje je i kako izgleda?

– A hrišćanstvo, a Hristos?

– Šta s njima?

– Zar nisi učio na vjeronauku o Hristosu i pravdi?

– Ne sjećam se, možda i jesam. Kakve to veze ima s nama?

– Pa kad umremo, hoće li nam se suditi?

– Za šta?

Stevo pogledom pokaže prema mrtvoj ženi.

– A ‘ko će nam suditi?

– Hristost i svetitelji.

– Ti si baš pravi vjerski fanatik, kakav Hristos, znaš li ti da je Hristos Srbin i da je uvijek na našoj strani, na strani naše otadžbine.

Stevo ponovo povrati.

– Jesi li ti slušao paroha neki dan kad nas je došao blagosloviti?

– Nisam bio, došao sam kasnije.

– E pa paroh je fino sve natenane govorio o hrišćanstvu, o oproštenju, o kajanju, ali tek nakon što pobijemo muslimane i prestane rat.

– A dotad?

– A dotad, moj Stevo, borimo se za otadžbinu i srpstvo pa, kao što reče paroh, ako moramo i nekoga ubiti, neka, nekršteni ionako neće u raj kod našeg Gospoda, oni imaju svoj raj.

Stevo je zurio u tijelo žene.

– Ne znam, paroh pretjeruje, šta on zna tko će gdje kad umre i gdje ‘ko ide kad umre, ‘ko da je on bio kod Gospoda i vratio se da nam kaže šta je Gospod odredio.

Dejan ga pogleda iskosa.

– Stevo, šta je tebi čovječe, pa rat je, ljudi ginu, ubijaju se, šta te sad spopalo kajanje i hrišćanstvo, jesi li ti normalan? Pa nismo ti i ja ubili ovu ženu, pala je granata i ubila je, nismo je ni ispalili mi, nego je topnička jedinica pucala po njima.

Stevo je šutio. Uspravi se i krene nizbrdo stazom prema sljedećoj kući. Dejan ostane pored tijela.

– Odakle parohu pravo da on nama tumači šta Gospod hoće ili neće, šta je Gospod odredio ili nije, ‘ko da on zna Gospoda licem u lice.

Mislio je Stevo i spuštao se sve bliže kući. Zastane pred kućom. Nekoliko granata palo je oko kuće. Prozori su popucali, tragovi od gelera su se vidjeli po zidovima. Uđe u dvorište. Na pragu kuće nečije noge su virile prema vani. Stevo ponovno osjeti nagon za povraćanjem. Nekako se svlada. Popne se stepenicama. Tijelo starijeg čovjeka ležalo napola vani, napola unutra. Ispod njega bila je velika lokva krvi. Izgleda da ga je geler pogodio u predjelu grudnog koša. Stevo se nije usuđivao pomjeriti tijelo. Čekao je Dejana. Pogled mu privuče starčeva napola otvorena ruka izbrazdana i prošarana venama s mrljama skorene krvi. U ruci je držao nešto maleno kao kocka. Sagne se. Malena ikona Bogorodice poprskana kapima krvi. Stevo je uzme. Bila je to ikona Bogorodice iz manastira kojega je jednom davno kao dječak posjetio. Sjećao se koliko ga je bilo strah polumraka, mirisa tamjana i bradatih monaha odjevenih u crno. Čudio se otkud muslimanu Bogorodičina ikona. Sagne se i prekopa džepove. Napipa komad tvrdog papira. Stara lična karta. Otvori je. Lice mu se učinilo poznatim. I ime mu je zvučalo poznato. Češao se po glavi i razmišljao gdje je čuo to ime i vidio to lice. Onda se sjeti. Problijedi u licu i ponovno povrati, ovaj put žestoko hvatajući zrak. Zatetura i iziđe vani na stepenište. Sjećao se kad je kao dječak jednom u parohijskoj crkvi prevrnuo svijećnjak, a paroh umjesto da ga izgrdi i istuče, utješio ga je i pomilovao po licu i rekao mu da se ništa ne brine. Zbog toga je jedno vrijeme ozbiljno razmišljao da se zamonaši. Bio je to pobožan paroh, fin i prema svima i sa svakim dobar. Čuo je da je otišao u penziju zbog bolesti i da se vratio u rodno mjesto. Stegne Bogorodičinu ikonu i stavi je u džep. Ličnu podere i baci. Vidio je Dejana kako se spušta. Stevo dodirne obraz i pogleda mrtvo tijelo. Jedna suza zastala mu je na pola obraza. U nedoumici nije znala treba li nastaviti ili se vratiti odakle je došla. A ni Stevo nije znao. Topnička jedinica, pomislio je. Nismo mi krivi. Nije mu bilo lakše. Obraz ga je pekao kao živa vatra.

U Sarajevu 20. 3. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kalyanby

Iglene uši

– Bit će ono šta Bog dadne.

Kata je sjedila je u fotelji pokušavajući uvući konac u iglu. S televizora je dopirao uzbuđen glas reportera. I kod nas počeo rat. Safet je zabrinuto podbočio bradu i gledao kako cigareta dogorijeva u pepeljari. Ona zastane. Spusti ruke u krilo.

– Sajo, bolan šta ti je, cigara ti se ugasi!

Nesvjesno pruži ruku.

– Nije mi ništa. Gledam šta se događa. A sve su govorili kako kod nas neće biti rata. Vidiš da su lagali.

– Nisu lagali. Možda nisu znali.

– Ma šta nisu znali! Sve oni znaju! I kad će ga počet i kad će ga završit, sve oni znaju.

– Neće nas dirat’. Šta će s nama? Ti musliman, ja katolkinja. Niti smo kome šta dužni, niti smo kome zla učinili. Na pravdi Boga smo pravi i zdravi, kako bi znao reći moj pokojni ćaća.

– Misliš da njih to zanima. Hajd’ bogati, vidiš da ubijaju jedni druge ko’ da su glineni golubovi. A ti misliš da će nas zaštiti to što nismo nikom ništa učinili i nikoga ne mrzimo? Baš ove ko’ što smo mi prve ubijaju. Što mirno žive svoj život i sa svima se trude biti pošteni i dobri. Vidiš ti te uniforme. Vidiš ti te križeve, polumjesece, ljiljane, tespije i krstove, a ubiti im čovjeka ko’ napit se vode.

– Ništa nama neće biti?

–A ti misliš da će nas zaštitit to što nismo iste vjere? Bona njima je to gore nego ovo drugo.

– Kome?

– Pa njima, i mojima i tvojima, mrze me moji što si ti katolkinja, tebe mrze tvoji što sam ja musliman.

– Ne griši dušu, zanimio dabogda, moji ti nikad ništa nisu ružno rekli!

– Ma mislim na vojsku, ne na tvoju familiju.

– A otklen ti to znaš kakvi su oni?

– Čuo sam neki dan u selu.

– Šta si čuo?

– Da je neki naš navodno muslimanski zapovjednik dolazio i prijetio Hatidži i Milanu da će ih mrak progutat.

– Ma hajd’, ne misli on to ozbiljno, i mene je onaj Mato već nekoliko puta pogledo popriko, jedno iljadu puta, pa ništa.

Safet se okrene.

– Šta te je imo gledat popriko?

– Pa nisam rvatica, udata sam za muslimana.

Safet se okrene prema televizoru. Podboči bratu i duboko uzdahne. Cigara se odavno ugasila u pepeljari. Kata uzme ponovo iglu i konac i počne strpljivo ubadati u iglene uši.

U Sarajevu 19. 1. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: wolfelarry

Gospa

Vojnik je nepomično sjedio. Pogleda uprtog u jednu točku podsjećao je na kip koji je netremice gledao nešto užasno. Ivica iziđe iz džipa.

– Šta je njemu?

Trojica vojnika se zgledaše. Jedan od njih pomalo zbunjen nesigurno se češao po glavi kao da ne zna kuda bi sklonio ruke.

– Bojniče, izgleda da nikada nije vidio mrtvaca. Nije nikada pucao. Kad su pokušali proboj uzvratili smo paljbu. Pogodio je jednog direktno u glavu.

Ivica čučne pored vojnika.

– Šta je bilo?

Uzme ga za ramena i prodrma.

– Koliko ti je godina? Koliko mu je godina?

– Mislim da mu je šesnest ili sedamnest.

I dalje je gledao u jednu točku i micao usnama.

– Šta kaže?

– Ne znamo. Ne razumijemo. Ruke su mu strahovito drhtale. Na nekim mjestima vidjeli su se tragovi skorene krvi.

– To je krv od jednog našega što je s njim došao u jedinicu. Metak ga je pogodio u prsa probio plućno krilo i otkinuo dio ključne kosti.

– Znači nikad nije zaklao kokoš ili pijetla, nikad nije pucao, nikad nije vidio krv?

– Izgleda.

Ivica se spusti na tlo pored njega i sjedne. Obgrli ga rukom oko ramena.

– Slušaj vojniče. Kada sam prije rata bio u vojsci, upoznao sam jednog prijatelja. Zajedno smo služili vojsku. On me naučio misliti o ljudima kao o glinenim golubovima. Pucaš i ideš dalje. Vidiš, glineni golubovi ne krvare. Ne rasipa im se mozak po tvom licu kada ih pogodiš metkom. Ako želiš preživjeti i izvući glavu iz ovog pakla i ostati mrvicu normalan, moraš sve drugačije misliti. Sve izvrnuti naopako.

Uzme pušku, skine okvir i izbaci metak iz cijevi. Okrene je vojniku u lice i povuče obarač. Vojnik se strese pri zvuku praznog pucnja.

– Ne brini. Prazna je. Nego me slušaj dobro. Tko ti je god s druge strane puščane cijevi, dobro zapamti da to nije ni čovjek, ni ljudsko biće, nije ni životinja. To je glineni golub. Ne smiješ čekati. Nema otezanja.

Ivica ponovno brzo repetira pušku i pritisne.

– Je li ti jasno? I ne, nisu to živi ljudi s druge strane, nema veže što jauču, preklinju, mole. Nisu to ljudi. To su mrtvi koji nekim čudnim slučajem izgledaju kao da su živi. Jer oni su već mrtvi. Oni su glineni golubovi. Netko ih je ispalio uvis, neka kozmička mašina ili neka sudbina ih je ispalila i ti ih moraš ubiti, inače će oni tebe.

Kao da je vojnik malo došao k sebi poslije Ivičine tirade.

– Ajde, pušku u ruke i zapamti, glineni golubovi!

– Golubovi, golubovi.

Mrmljao je vojnik i teturao prema rovovima. Puška je bila prevelika za njega, kao očevo odijelo tek stasalom dječaku koji ga je na silu obukao kako bi stvorio iluziju da je odrastao muškarac. Kao da je krišom nosio pušku jer ga je bilo stid što je prevelika za njega.

–Ti! – Ivica pokaže jednom vojniku da priđe.

– Slušam bojniče.

– Šta mu je ono oko ruke?

– Lančić od pokojnog ćaće, zlatni. Unutra je Gospina slika.

– Šta mu se dogodilo ćaći?

– Ubili ga naši slučajno. Nezgoda, bio mrak, valjda su naši zapucali na patrolu, a nisu znali da se ovi vraćaju i od svih jedino njegov ćaća pogine.

– Zna li mali za to?

– Ne zna. Rekli su mu da su ga ubili muslimani iz zasjede, da su ga prvo zarobili pa ga mučili i na kraju zaklali, a lančić bacili u onaj potok pored ceste. Zato nosi lančić oko ruke, da se kaže osveti muslimanima što su mu ubili oca.

– Bojniče, možda bi momku trebalo reć’ šta se dogodilo?

– U vezi čega?

– U vezi oca mu.

– Drži jezik za zubima i ne govori ništa! Neka mali mrzi muslimane, trebat će nam. Imate li išta uza se da mu dadnete?

Vojnik je šutio. Pravio se da ne razumije.

– Ajde ne pravi budalu ni od sebe ni od mene!

– Imamo.

– Dajte malom malo, pogotovo ako budete išli u akciju ili dođe do napada.

Vojnik kimne glavom. Jedan od vojnika mu priđe. Ruka na kojoj je bio lančić i dalje je drhtala.

– De, popij malo vode. Ne brini, doćeš’ sebi samo da se rat malo zaholca i krene.

Uzme pruženu bocu. Pio je velikim i halapljivim gutljajima. Nije primijetio čestice bijelog praha u vodi. Sunce je izišlo. Zlato lančića se prelamalo u vodi dok je svako malo bocu prinosio ustima. Ruka mu je drhtala. Gospa se nemirno klatila i zveckala od lanac. Na poleđini je bilo ugravirano: uspomena na krizmu. I datum.

U Sarajevu 5. 1. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: beingbonny

Džibril

– Šta je sad?

Franjo je gledao kako vojnici unose tijelo starca u kuću. Trenutak iza toga iz kuće se počelo dimiti. Vojnici nahrupe vani pomalo kašljući lica pokrivenih rukom. Jedan vojnik priđe Franji.

– Nemamo alat.

– Kakav alat?

– Za kopanje.

– Šta će vam?

– Da je zakopamo.

Vojnik pokaže na parkirani kombi.

– Izvucite je i bacite u kuću zajedno sa starim.

Nekoliko vojnika priđe kombiju. Uhvate svaki za pojedan kraj pokrivača. Jedan vojnik se spotakne o stepenicu. Tijelo sklizne na betonsku ploču. Žena. Starica. Između dojki velika rupa. Vjerojatno od uboda nožem. Krv se razmazala po košulji i prsluku. Rana je bila svježa. Franjo priđe vojniku i šutne ga nogom.

– U šta gledaš sunce ti žarko, majku vam vašu sve vas treba pobit! – Nogom gurne tijelo nazad na pokrivač. – Ajd’ sad, ponovo, diži tako! – Unesu tijelo u kuću. – Ti donesi benzin iz kombija.

Vojnik ode. Franjo polije tijelo benzinom. Ostatak prolije po polomljenom namještaju, papirima, knjigama, suđu, slomljenom stolu i nekolicini polomljenih stolica.

– Svi van!

Izađe. Zapali šibicu. Vatra suknu. Kroz nekoliko minuta cijela kuća bila je u plamenu.

– Zapovjedniče?

– Šta je?

– Kažu da nismo smili spalit tijelo?

Franjo se okrene.

– Ko’ kaže?

– Jedan vojnik nam je jučer pričo’ da kad netko zapali tijelo, duša tog čovjeka će ga čekati kad umre zajedno s anđelom Gabrielom da mu ta osoba sudi.

Franjo je šutio.

– ‘Ko su bili ovo dvoje?

– Ona je bila naša, on musliman.

– Naša, a udana za muslimana? Di si čuo to o Gabrielu?

– Jučer na položaju jedan vojnik rodom iz Dalmacije nam pričo’, njemu je to pričala njegova pokojna baba.

Franjo otpije dug gutljaj rakije.

– Ne vjerujem ni u kakvog Gabriela.

Okrene se i ode prema kombiju. Vojnici su stajali pred kućom. Plamen je gutao krov i krovne grede. Čulo se pucketanje drveta, smrad instalacija i plastike se širio vani. Dim je postao taman. Franjo se svali na suvozačevo sjedište. Gledao je plamen.

– Pali idemo!

Vojnik poslušno okrene ključ. Motor starog kombija malo zakašlja, a onda zabrunda izbacujući gust dim kroz auspuh.

– Jesu li ovi sinoć znali da u selu ima i naših?

– Ne znam, naredba je bila da se sve pobije koga se god zatekne. Tako su i uradili.

– Koliko su pobili ljudi?

– Oko stotinjak, uglavnom civili, mahom stariji ljudi, bilo je i pet vojnika.

– Je li itko iz glavne komande dolazio, znaju li?

– Znaju, ali ne znaju detalje.

– Reci vezisti neka im javi u komandu da smo naišli na jak otpor i da smo morali žestoko napasti i cijelo selo spaliti.

Franjo se zavali u sjedište i pripali cigaretu. Šahovnica na njegovom ramenu malo se razvukla od znoja.

– Vozi, šta čekaš?

– Čekam ostale i oni idu s nama.

– Šta gledate tu k’o mulci, ulazite u kombi!

Vojnici poslušno jedan po jedan uđu. Kombi se polako pođe spuštati niz cestu. Nekoliko dana kasnije jaka kiša, koja je neprestano padala cijeli dan i noć, ugasila je većinu zapaljenih kuća. Iz nekih od njih se još uvijek pomalo dimilo. Grupica vojnika obilazila je spaljene i razrušene kuće.

– Ima li preživjelih?

– Nema, svi su pobijeni.

Jedan vojnik uđe u jednu od spaljenih kuća. Tu i tamo vatra je zaobišla neki predmet, uglavnom metalno posuđe. Na hodniku je primijetio nekakve ostatke. Vjerojatno tijela, možda dvoje. Nastavio je dalje hodati. Popne se na gornji sprat. Sivo nebo se spuštalo kroz spaljene grede i uništen krov. U jednoj od soba na podu je našao neki predmet. Malo ga je vrtio u rukama. Napravljen od tvrdog porculana, nekako je preživio neoštećen. Sklopljene ruke s krilima na leđima. Kao mali čuo je priče o melecima. Kod njih je bilo zabranjeno crtati ili praviti meleke. Bio je to bogato ukrašen porculanski kipić. Kad bi mogao zamisliti meleke kako izgledaju, pomislio je da bi kipić mogao predstavljati Džibrila, tako je bio lijep. Vrati ga na mjesto i brzo iziđe van iz kuće. Kipić je stajao na ostatku spaljene komode. Njegove sklopljene ruke pokazivale su prema dvjema velikim mrljama na podu. Pougljeni komad pokrivača lelujao je na vjetru.

U Sarajevu 19. 12. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rolffimages

April

Vojnici su bili umorni. Uplašeni. Sefer nije znao može li ta šačica bijednika sakupljenih iz svih dijelova grada biti nazvana vojskom. Vidjevši kako su se razbježali nakon prvih pucnjeva, pomislio je da ga netko u vrhu komande želi likvidirati. Cijelo vrijeme dok je napad trajao psovao je i vikao nazivajući ih najpogrdniji imenima. Psovao im je sve što bi im moglo značiti, majke, očeve, sestre, braću, žene, amidže, daidže. Ali to su bili ljudi nenavikli na užase rata i toliko krvi i mrtvih. Brigada sklepana na brzinu. Masa bez hrabrosti i srčanosti.

– Zapovjedniče?

Sefer baci opušak.

– Šta je?

– Pronašli smo ženu.

– Kakvu ženu, naredba je jasna: sve pobiti!

– Znam. Starija je žena. Nitko neće.

Sefer pogleda vojnika, nešto opsuje sebi u bradu.

– I vas sve treba pobiti, svi ste vi mamini sinovi i izdajice! – Priđe vojniku koji je držao pištolj uperen u zemlju. – Daj mi to! – Grubo mu istrgne pištolj iz ruku.

Žena je sjedila na podu. Kuća je bila devastirana, stvari isprevrtane.

– Što nisi pobjegla?

– Kuda? Muž mi je umro još prije rata, nismo imali djece.

– Ne brini. Nitko ti ništa ne smije dok sam ja tu. Imaš li rodbine?

– Imam sestru gore u istočnom djelu. Ne znam šta je s njom dugo se nismo čule. Mojih je godina.

– Ima li ona djece?

– Sina i kćer. Sin je pred sami rat otišao vani. Kćerka je negdje udata, ne znam gdje.

– Bez brige. Smislit ćemo nešto.

Nekoliko vojnika sjedilo je pred kućom i pušilo. Umorni i preplašeni kad je odjeknuo tup prasak iz kuće, instinktivno su poskočili stežući puške u rukama. Sefer iziđe.

– Vas trojica. – Upre prstom u trojicu vojnika koji su stajali na kraju kuće. – U roku od pola sata počistite i zakopajte.

Vojnici se nevoljko zgledaju.

– Šta je? Šta čekate?

Jedan od vojnika se ohrabri.

– Zapovjedniče, bila je naša.

– Šta naša?

– Naša. Muslimanka. Hatidža.

Safet je šutio. Pruži vojniku pištolj i malu crno-bijelu fotografiju.

– Nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Produži nizbrdicom prema parkiranim kamionima. Vojnik pogleda fotografiju. Mladić i djevojka nasmiješeni licem priljubljeni jedno uz drugo. Na poleđini je pisalo Milan i Hatidža – Sarajevo. Datum je izblijedio i vidio se samo broj četiri. Možda četvrti mjesec. Proljeće.

U Sarajevu 27. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: andreiuc88

Krst

Nepregledna kolona vojnika prolazila je pored kamere. Lica su im bila vesela i opuštena. Pjevali su. O ratu, pobijedi, snazi i hrabrosti. Reporter je užurbanim glasom izvještavao o pobijedi. Vojska je nanijela neprijatelju ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici. Reporter se zaustavio kod jednog od vojnika koji je stajao s parohom u mantiji izvan kolone i nešto živo gestikulirao pokazujući na kolonu. Kad ga je kamera zumirala, izgledao je umorno.

– Poštovani gledatelji, uskoro ćemo dobiti više informacija o napadu i osvajanju važne strateške točke.

– Pobili smo sve Turke, e jesmo im se osvetili za sve ono što su nam radili pesto’ godina! – Jedan vojnik razdragano se unio u kameru pjeneći i vičući.

Mikrofon se približio zapovjedniku. Govorio je brzo i odsječno bez zamuckivanja i zastajkivanja. Nije bilo zbunjenosti i nesigurnosti u njegovom glasu.

– Jutros smo prema već zacrtanom planu izveli kontraudar na turske položaje, sinoć smo nadljudskim naporima prebacili preko rijeke tehniku i ljudstvo kako bismo ujutro rano bili spremni za napad i borbeno djelovanje. Napad je izveden prema svim vojnim i profesionalnim standardima, izgubili smo nekoliko vojnika, dok su turski gubitci višestruko veći. Zauzeli smo strateški važno mjesto jer njegovim osvajanjem spajamo teritorij koji smo osvojili i stavljamo ga potpuno pod našu kontrolu.

Paroh je stajao pored njega i gledao u kameru.

– Neki kažu da je mjesto bilo naseljeno uglavnom civilima, žene, starci i djeca?

– Mi nismo naišli ni na kakve civile, nakon borbenih djelovanja kad smo ušli u mjesto već je bilo napušteno.

– Hvala vam. – Zapovjednik kimne.

– Oče, kako vi gledate na ovu pobjedu?

– Dočekali smo veliki historijski trenutak, jedinstven za cijeli srpski narod i svijet da imamo prigodu sve Srbe ujediniti u jednoj državi, taj se trenutak ne smije propustiti, inače ćemo svi mi i Crkva i narod biti odgovorni pred Gospodom i osudit ćemo i sebe i naš srpski narod na vječno prokletstvo ako ne iskoristimo priliku koja nam se pruža. Vojska je hrabra i jaka, sve su to naši srpski sinovi, djeca srpskih majki, neustrašivi i borbeni i dao Gospod da uskoro uživamo hiljadugodišnji mir jedinstva srpskog naroda pod zaštitom Hristosa i svih naših svetih svetitelja. – Paroh se prekrsti krstom koji je držao u desnoj ruci.

– Hvala Vam oče na ohrabrujućim riječima. – Paroh kimne i kamera se vrati na kolonu vojnika koja je prolazila. Kamera je ostala uključena i dalje je snimala. Dvojica reportera pjevali su zajedno s grupom vojnika držeći u rukama zastavu. Jedan vojnik po običaju koji je negdje naučio stane kititi reportere njemačkim markama.

– To Srbi, pjevajte! – Vika se pretvorila u urlanje. Nakon nekoliko trenutaka svjetlo kamere se ugasilo. Ekran je bio crn. I dalje se čula pjesma, mikrofon je ostao uključen. Čulo se stenjanje i teško disanje.

– Odakle vam ovolike pare?

– Od turaka. Opljačkali smo cijelo mjesto i pobili sve koga smo našli jutros i vojnike, i žene i djecu i stare, sve smo ih potamanili. Takva je bila naredba s vrha da se svi likvidiraju. Večeras ih vozimo kamionima zakopat na jednoj uzvisini, vidio sam da su bageri već počeli raskopavati zemlju.

Kamera se opet uključi. Ležala je na zemlji i snimala čizmu nekog vojnika koji je stajao. Kamera se pomjeri. Usmjeri se odozdo prema licu vojnika. Vojnik se naceri.

– Znaš da moraš tu kasetu uništiti, inače ćeš i ti završiti na kamionu? – Kamera se tresla potvrđujući. – Ako ovo negdje ispliva, gotovi ste obojica.

– Neće nigdje ne brini. – Kamera je zumirala vojnikovu desnu ruku. Oko ruke je visjela crna brojanica s malim pozlaćenim krstom.

– ‘Ajmo, idemo da nas gore ne čekaju! I zapamti za kasetu, možda je najbolje da to odmah uništimo daj to ‘vamo! – Slika i zvuk nestadoše.

U Sarajevu 17. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: halfpoint

Džehennem

Znao je da nešto nije kako treba. Zadnje čega se sjeća je eksplozija i snažna svjetlost. Osvrne se oko sebe. Nije mogao odrediti vrijeme. Ništa nije vidio. Gusta magla zaklanjala mu je pogled. I tišina. Neobična tišina. To ga je začudilo. Uplašio se. Uspravi se u sjedeći položaj. Shvati da je naslonjen na nešto. Osovi se na noge. Nišan. Drven i sklepan na brzinu. Neravan grob na brzinu zatrpan zemljom.

– Eeeeeeeeeeeeeej, čuje li me i’ko? – Ništa. Nikakvog odjeka. Stajao je u mjestu. Nije mogao odrediti gdje se nalazi i u kojem pravcu bi krenuo. Napravi nekoliko koraka naprijed. Blatnjava zemlja gutala je korak zajedno s čizmama. Procijenio je da je prešao barem dvjesto metara hodajući. Ništa. Nigdje nikoga. Samo magla.

– Ooooooooooooj, ima li koga? – Bez odgovora. Nastavi hodati. Iako je zemlja bila vlažna i blatnjava, nije bilo nikakvih rupa, uzbrdica, nizbrdica, imao je osjećaj kao da hoda jednom te istom rutom. Kao da se kreće u krug. Hodao je skoro dva sata prema vlastitoj procjeni. Plašilo ga je što se nije umarao, nije se znojio, nije bio ni žedan ni gladan. Nastavi hodati. U nekom trenutku osjetio je kao da se penje uz neki uspon ili blagi nagib. Ubrza korak i gotovo potrči prema naprijed. Spotakne se od gomilu zemlje i padne preko nje. Psujući ustane otresajući blato i zemlju. Opet grob s nišanom. Sličan grobu pored kojega se probudio. Čučne pored nišana. Dodirne drvo i vlažnu zemlju. Grob je bio izgleda svježe zakopan. Pogleda pobliže nišan. Prenerazi se. Neravnim slovima, možda nekim nožem ili alatkom bilo je urezbareno ime i prezime i datum rođenja i smrti. Hajrudin Ćosović (1962.-1993.). Njegov grob. Počne brzo otkopavati zemlju rukama. Ali što je jače kopao, to nikako nije uspijevao iskopati grob i doći do tabuta. Kao da je nekim čudom zemlja stalno nadirala odnekle. Bjesomučno lomeći nokte na rukama, kopao je bez daha, bez umora. U nekom je trenutku stao. Uspravi se, otrese ruke od zemlje i prljavštine. Ovo nije džennet, ne može ovo biti džennet, ovo je nešto drugo, sigurno su me drogirali ili mi nešto dali, možda nešto stavili u vodu, pa sam popio. Odluči nastaviti hodati. I opet je naišao na grob. Isti kao i prethodni. Nije se morao saginjati da vidi šta je urezano na nišanu, već je znao. Bio je to njegov grob i ovo je bilo izgleda mjesto gdje su svi grobovi s njegovim imenom i tabutom. Hajrudin sjedne ponovo pored nišana. Ovo je sigurno džehennem, i iako nema šejtana, ovo je još gore od šejtana, kad si sam i nigdje oko tebe ni žive duše nema ni mrtve da s tobom progovori. Misao o beskrajnoj samoći bez igdje ikoga, dok sjedi u magli pored svog groba potpuno je obuzela Hajrudina i ne znajući šta će od očaja, počne glasno vikati i derati se. Ispuštao je nejasne zvukove kao životinja kad se uhvati u zamku i od velike boli ne zna ništa nego ispuštati neljudske krike. Odjednom vidio je nejasno prljavi strop i lice medicinske sestre koja ga je čvrsto držala za glavu da se ne uguši. Pljuvao je krv na sve strane iz usta. Čuo je glas koji je govorio da mu što prije treba obje noge odsjeći jer ako ih ne odsjeku, iskrvarit će i gotov je. Ni Allah ga neće spasiti. Hajrudin nije vrištao zbog nesnosnih bolova niti zato što je doktor uzeo ručnu pilu i počeo rezati ostatke batrljka noge što mu je visio ispod koljena. Vrištao je od straha. Vrištao je jer se nije želio vratiti na ono mjesto. U samoću. Pored groba s nišanom. Sam. Krkljao je krv i gušio se. Sestra se nagnula nad njegova usta.

– Šta kažeš, ne čujem šta kažeš! – Učinilo joj se da je čula kako govori kako je ono mjesto strašno i da mu ne daju da se tamo vrati. Nekoliko dana kasnije Hajrudin je sjedio u invalidskim kolicima i gledao kroz prozor. Nikome nije bilo jasno zašto se tiho smješka i samo ponavlja da je sretan. Mislili su da je šenuo pameću uslijed eksplozije od minobacačke granate koja mu je otkinula obje noge i nekoliko prstiju na lijevoj ruci. Jedan ranjenik prišao je Hajrudinu i ponudio ga cigaretom. Hajrudin ništa nije primijetio. Gledao je u jednu točku u zidu. Iz njegovih usta samo se čulo tiho i na trenutke nerazgovjetno šaptanje. Ranjenik se sagne. Hajrudin utihne. Ovaj spusti pogled na njegove ruke. Hajrudin je grčevito stezao tespih.

U Sarajevu 5. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: drasa

Čizme

– Šta je? – Mirzet je stajao nagnut nad kartom.

– Trebaju vas u komandi. – Vojnik je nervozno treptao očima.

– Šta hoće?

– Ne znam. Nisu mi rekli. – Ljutito baci olovku na kartu iziđe za vojnikom.

Kiša je već danima padala. Magla se nikako nije dizala. Rovovi su bili puni blata i vode. Između dviju zemunica blato je bilo duboko i gusto. Hodao je sporo psujući pri svakom novom koraku. Uđe unutra. Ne gledajući nikoga, bezuspješno je pokušavao skinuti blato s čizama. Netko se nakašlja. Dva dozapovjednika stajali su sa strane. Između njih je sjedio vojnik.

– Šta je bilo? – Jedan od onih koji su stajali priđe bliže i nešto mu tiho reče.

– Ponovi to. – Stajao je i gledao u vojnika.

– Svi van! Odmah! – Zgledaše se u nedoumici. – Šta se gledate? Jeste gluvi, ajmo marš van odmah! Ti ostani. – Vojnik stane. – Pričaj.

– Ubio sam ženu.

– Znam da si je ubio, pričaj zašto si je ubio i zbog čega?

– Ubio sam je iz pištolja, izbliza.

– Ne pitam te to, zašto si je ubio?

– Onako. Bezveze.

– Onako? Bezveze?

– Nije bila naša?

– Nego čija?

– Njihova?

– Čija njihova?

– Srpkinja.

– Kako Alma može biti Srpkinja?

– Bila je udata za Srbina?

– I ti se je zato ubio?

– Jest, mislim, ubio sam je bezveze, ali i što je bila Srpkinja.

Mirzet je šutio. Gledao je negdje preko njegovog ramena.

– Idi. – Vojnik brzo iziđe.

– Šta ćemo s njim?

– Vratite ga na položaj.

– Ubio je ženu, staru ženu, još muslimanku.

– Znam.

– Moramo zvati vojnu policiju. Mora mu se suditi.

– Slušajte! Nikakvo privođenje je li jasno? Na položaj. Na prvu crtu. Šta stojite tu?

– Ne bismo smjeli tako raditi, ipak smo mi vojska, morali mi imati nekakav kodeks.

Mirzet ih prezrivo pogleda. – Ionako nije bila naša, bila je udata za Srbina.

Šutjeli su.

– Onaj ‘ko je s druge strane pučane cijevi i puščanog nišana nema ni vjeru, ni naciju, ni ljudskost, ništa. On je neprijatelj. Nije čovjek, nego neprijatelj! I sve takve treba pobiti! To sam čuo od jednog Srbina dok smo zajedno služili JNA. Govorio je da je najlakše tako, kao da pucaš u glinene golubove.

– Oslobodit ćete ga suda i odgovornosti i vratiti sutra natrag na crtu. Je li to jasno?

Iziđe na kišu. Vidjelo se da je ljut, ne toliko što je onaj ubio ženu, nego što će morati ponovno gaziti u novim čizmama po blatu da se vrati natrag.

U Sarajevu 23. 10. 2021.

O. J.