O tuđem…

Uvijek znamo objasniti drugom što treba raditi i kako treba živjeti. U nastupu smo elokventni. Uvjereni. Čvrsti. Stabilni u svojim zapažanjima. Svoje savjete smatramo vrijednima zlata. Najpametniji smo kada drugom tumačimo što i kako treba napraviti. Kao da sam ja on i između nas nema razlike. Kada drugom govorimo što treba učiniti, odjednom se osjećamo kao drevni mudraci koji su stekli i spoznali sve tajne i prolaze ljudskog duha i ljudske osobe. Dovoljno smo oholi da drugom kažemo: Ti ne znaš ni približno onoliko koliko ja znam što trebaš činiti i na koji način. Ubijamo se od silnog savjetovanja drugih. Prigovaramo drugom kako su naši savjeti skupi, naše je vrijeme dragocjeno. Odijevamo se u odjeću i obuću mudraca koji znaju što i kako drugi trebaju raditi. Odjednom naša pamet postaje riznica dubokog i božanskog znanja. Drugi nam ne smije proturječiti. Ne smije ni pomisliti da bi naše opažanje i savjetovanje moglo biti pogrešno ili nedostatno. Kada drugom govorimo i trubimo što i kako treba raditi, onda smo mi božanska bića. Naše znanje je božansko i naši savjeti su spasiteljski. Ako nas ne posluša, propast će sigurno i nikada neće biti sretan. Zlovoljni smo i mrzovoljni kad slušamo tuđi savjet. Bolesni smo i imamo glavobolje i žurimo negdje kada drugi pokuša nešto reći što bismo i kako trebali učiniti. Ali čim red dođe na nas, čim zauzmemo prijestolje savjetovanja, odmah sve naše bolesti i boljetice nestanu. Odjednom smo zadovoljni, zdravi, sretni, glava nas ne boli sve dok mi govorimo što i kako treba netko raditi, ponašati se i razmišljati. Zašto imamo toliku potrebu drugima dijeliti savjete i zapažanja šta bi i kako bi trebali, a nemamo ni najmanju želju da te iste savjete udijelimo sebi ili dopustimo drugom da nam ih dadne i ponudi? U nama živi nekakav oblik intelektualne sebičnosti. Možda intelektualne gordosti i oholosti. Nekakva intelektualna i emotivna gluhoća. Jer ne želimo čuti nikakav savjet, dok istovremeno dijelimo savjete šakom i kapom i jao se onome tko se ogluši ili ne sluša kada savjetujemo. Kada trebamo urediti tuđi život, tu nema nepoznanica. Nema problema. Nema prepreka. Točno znamo sve objasniti i što i kako drugi treba učiniti da bude zadovoljan, slobodan i sretan. Zašto svoje savjete ne testiramo na sebi i probamo urediti svoj život da budemo slobodni, zadovoljni i sretni? Ili zašto drugog ne pustimo na miru i sami sebe posavjetujemo što i kako bismo mi trebali činiti, raditi i živjeti? Bezbroj puta slušamo oko sebe kao roj pčela glasove koji govore: Eh, slušaj, ako želiš to i to, trebaš učiniti tako i tako, ja znam kako to ide, ja znam kako sve treba uraditi… Pa kad znaš, zašto prvi ne pokušaš na sebi sve što znaš? Nama je čovjek koji sam sebe savjetuje i šuti i misli kako svoj život urediti danas postao daleka prošlost i mitološki lik. Kao cinik Diogen koji je po danu nosio svjetiljku i govorio na glas: Tražim čovjeka, i danas, ponekad se čini, mora se nositi svjetiljka i govoriti na glas kako tražimo čovjeka koji šuti i savjetuje samog sebe što da učini sa svojim životom i kako da ga isplanira i usmjeri. Do te mjere smo postali opterećeni životom drugoga i njegovom privatnošću, vezom, obitelji, seksom, poslom, uspjehom, da smo postali izgleda nesposobni zastati nad samima sobom i sebi ponuditi po koji savjet. Toliko odviknuti od sebe, možda se više ne usudimo sebe savjetovati jer bi to mogao biti svojevrsni šok od koga se možda nećemo moći dugo oporaviti. Zamislite svoje lice pred ogledalom kad se uhvatite kako svjesno i racionalno sami sebe dajete neki mudar i pametan savjet, a ne drugom. Ako se prepadnete vlastitih savjeta i lica, to je onaj šok zbog čega biste trebali izbjegavati da sebe sami naglo savjetujete. Možda mi trebali napraviti neku vrstu pripreme. Ugasiti svjetlo. Leći u krevet. Duboko udahnuti. Opipati puls. I onda tiho i polagano sebi reći: A što misliš da ja sad sam sebi dam jedan savjet kako bih trebao živjeti i ponašati se? Ne bi bilo dobro da sebi udijelite odmah nekoliko mudrih i pametnih savjeta jer možda od šoka umrete ili poludite. Zamislite svoje šokirano lice pred ogledalom kada konačno morate zabosti vlastiti nos u svoj vlastiti život (da ne kažemo nešto drugo) i pokušati dati sebi neki razuman prijedlog, savjet, razmišljanje. Zamislite sebe kada shvatite da ste morali drugog pustiti na miru i da sad sebe ne smijete pustiti na miru. Može vam se dogoditi da odmah izgubite volju da zabadate nos u vlastiti život i da odmah dobijete dugotrajan napad glavobolje. Ali budite hrabri i čvrsti. To što se vama upravo događa, događalo se onom drugom kojega ste mjesecima ili godinama davili svojim savjetima kako treba živjeti i ponašati se. Budite solidarni. Zamislite sve njegove glavobolje dok ste ga savjetovali o svemu jer ste mislili da ste nepogrješivi u svom znanju o njegovom životu i svim njegovim i „čistim“ i „prljavim“ tajnama. Kada vas zaboli glava od muke jer ne možete sebe pustiti na miru koliko ste se upleli u svoj vlastiti život i kad vam dođe da samo dignete ruke od svega na trenutak, zamislite kako se osjećao drugi kojemu ste se dugo vremena miješali u život i sve pore njegovog života misleći da ste vi božanski savjetnik koji ne može pogriješiti i čiji se savjeti uvijek i bez pogovora moraju slušati. Radi zajedničkog dobra, bilo bi pametno ponekad sebe ne pustiti na miru i sebe daviti savjetima kako i što treba u životu živjeti i raditi, a drugoga pustiti na miru kako bi ga barem nakratko popustila glavobolja od vaših silnih savjeta i pametovanja kako apsolutno znate na koji način on/ona treba živjeti svoj život. Najbolje je, ako je ikako moguće, na neko vrijeme i sebe i drugog pustiti na miru, ali ako već ne možete, onda pokušajte drugog ostaviti na miru i sebi udijeliti po koji pametan i mudar savjet iz vaše bogate riznice sveznanja o tome kako isključivo drugi trebaju živjeti svoj život. Možda se nađe po koji savjet za vas. Ako to niste dugo činili, savjetovali sebe, možda ne bi bilo pametno učiniti to pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Možda je mudrije ugasiti svjetlo ispružiti se na krevet. Nema veze ako vam srce lupa, ako ste nervozni i strah vas. Samo duboko udahnite i recite sebi: Hajde da probam zabosti nos u vlastiti život i dati sebi neki mudar savjet. Možda preživite. I ako preživite, ne trebate se čuditi glavobolji ujutro kad se probudite. Budite solidarni i pomislite na tuđu glavu koju ste godinama ili mjesecima punili svojim savjetima i pametovanjima, još pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Kako je drugi ostao živ poslije svih vaših savjeta, mudrovanja i pametovanja, ravno je čudu. I vi ćete biti čudo ako preživite savjetovanje samog sebe jer nije lako preživjeti zabadanje nosa u vlastiti život i ostati živ. Ali hrabro i ne bojte se kao što ste preživjeli zabadanje nosa u tuđi život, preživjet ćete zabadanje i u svoj vlastiti.

U Sarajevu 29. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalanskyi

ZLONAMJERNO SAVJETOVANJE

“Nikad ne vjeruj savjetu čovjeka u nevolji.” – Ezop (Lisica i koza)

Neobično kako ljudi znaju namjerno savjetovati kako bi čovjeka doveli u isti položaj u kojem se oni sami nalaze. Riječ je o zlonamjernom savjetovanju čovjeka. Cilj takvog savjetovanja je dovesti sretnog čovjeka u položaj patnje, problema i muke. Zavist je temelj zlonamjernog savjetovanja drugoga. Ona ne trpi sreću, uspjeh, slobodu, radost, dobro drugoga.

Zlonamjerno savjetovanje obično počinje s tvrdnjama kako je život po svoj naravi siv, mračan i mučan i preporučuje se što prije ući u one životne situacije koje će nečiji život učiniti takvim. Netko tko je u nesretnom braku ponekad će iz zavisti dosadljivo i nametljivo nagovarati nekoga drugog da se što prije oženi ili uda, krijući pri tom motive svojih savjeta. Netko tko je lakomislen i površan i izgubi i upropasti vlastite financije drugoga će savjetovati da učini isto. Ali neće otkrivati skrivene motive svojih savjetovanja.

Zato je uz zavist i dvoličnost temeljni dio zlonamjernog savjetovanja. Zlonamjerno savjetovanje se teško prepoznaje jer se ono doima kao istinska briga za budućnost drugoga. Teško ga je proniknuti i teško ga je uhvatiti. Nažalost, čovjek naknadno kada je već upao u vrtlog problema razumijeva da je savjetovanje koje je prihvatio bilo zlonamjerno. Uz zavist i dvoličnost, znanje i razum igraju važnu ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Tko zlonamjerno savjetuje poučen iskustvom nepodnošljive samoće, nesretnog braka, loših financija savjetuje sa spoznajom kako će ishod njegovih savjeta biti ono što već zna, a to je loš život, brak, financije drugoga. Nemoguće je zlonamjerno savjetovati, a da u tom ne sudjeluju znanje i razum o konačnom ishodu takvih savjeta.

Uz zavist, dvoličnost, znanje i razum i zlo ima svoju ulogu u zlonamjernom savjetovanju. Zlo se javlja kao uživanje u neuspjehu onoga koga se zlonamjerno savjetovalo. Osim što se javlja kao uživanje, zlo se javlja i kao prikriveno iznenađenje, šok kao da se ništa nije znalo što će biti. Šokiranost neuspjelim brakom, financijama i životom drugoga kojega smo zlonamjerno savjetovali je zapravo reakcija kojom se prikriva planirano zlo.

Šok i iznenađenje su zapravo oblici dvoličnosti onoga koji je zlonamjerno savjetovao drugoga o njegovom životu što i kako treba učiniti. Iznenađenjem i šokom se nastoji sakriti od drugoga kako su znanje i razum odigrali presudnu ulogu u  zlonamjernom savjetovanju. Šokiranost neuspjelim brakom ili neuspjelim poslovnim potezima su dvoličnosti kojima se prikriva zlo kao čisto uživanje u tuđoj nevolji, nesreći i patnji. Zlo koje smo ciljano i svjesno planirali zlonamjernim savjetovanjem drugoga. Zlonamjerno savjetovanje stoga počiva na temeljima zavisti, dvoličnosti, znanja, razuma i zla. Ovi elementi se skrivaju i teško ih je razaznati. Oni se tek otkrivaju na vlastitoj koži kada se razumije da su životne odluke bile pogrešne ili kobne za vlastitu budućnost iako su donesene na temelju navodnih iskrenih i dobrih prijateljskih savjeta.

Čovjeka najviše muči pitanje zašto bi mu netko tako nešto učinio. Iz kojeg razloga? Što je to on nekome učinio? I tu se često gubi u šumi i zbrci pitanja i odgovora. Je li bio naivan, previše dobar? Je li previše vjerovao? Je li previše dobar, pozitivan, pa to smeta drugima? Je li mlad na početku života, pred beskrajnim brojem mogućnosti za razliku od nekoga tko je već mogućnosti života prokockao?

Mogućnost ostvarenja života i životnih prilika meta su zlonamjernog savjetovanja. I opet i tu i zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo igraju svoju već odigranu ulogu.

Starac nekad zavidi mladiću. Mladić zbog svoje mladosti vjeruje starcu i njegovim savjetima. Starac je dvoličan jer je površnim i pokvarenim životom prokockao životne mogućnosti. Zlonamjerno savjetuje mladića da učini kao i on jer zna i njegov razum je svjestan što će se dogoditi ako ga mladić posluša. Mladić to još ne zna. Naivan je. Starac polako uživa na neki način u budućem zlu koje se ima dogoditi mladiću jer ga je zlonamjerno savjetovao. I konačno iz starca progovara nesposobnost i nemogućnost da se ostvare životne mogućnosti i životne prilike. Život je neumitno prošao za starca, ali ne i za mladića. On je tek na početku života. Zašto je starac bio takav pitat će se mladić jednog dana isto tako promašenog i izgubljenog života? Bit će najgore ako mladić, a sada starac odluči savjetovati drugoga poput starca koji je njega savjetovao. Opet će se okrenuti začarani krug: zavist, dvoličnost, znanje, razum i zlo.

Zato je i teško ponekad savjetovati drugoga na vlastitim pogreškama jer zlonamjerno savjetovanje nije ništa drugo nego zabluda da sam u životu sve bezgrešno odlučio, zaključio i učinio. Zato zlonamjerno savjetovanje ima privid istinskog, ljudskog, poštenog i dobrog savjeta. Jer onaj koji zlonamjerno savjetuje oponaša dobrotu, iskrenost, poštenje i plemenitost. Ne usudi se priznati zabludu, ali ju razumije i za nju zna jer ju živi. Ali je skriva negdje u mraku svoga bića. Skrivajući zabludu savjetuje zavodeći samog sebe misleći da čini dobro drugom, ali ga zlonamjerno savjetuje. A kada onaj zlonamjerno savjetovan optuži ga da ga je naveo na zlo, ovaj se pravi iznenađen i šokiran takvom reakcijom. Razumljivo da se pravi šokiran i iznenađen jer jedini način da sakrije zabludu o kojoj ima znanje i razumno je svjestan te zablude jest da bude glumac i da glumi. Gluma od šokiranosti i iznenađenje prelazi u glumu povrijeđenosti i uvrijeđenosti. Gdje ćeš „mudroj“ glavi reći da te zlonamjerno savjetovala. A „mudra“ glava je u međuvremenu šutjela i skrivala svoj zlonamjerni cilj koji te odveo u probleme, patnje i sukobe.

Puno je „mudrih“ glava, ali ne treba sve „mudre“ glave slušati u svemu, nego prije prihvaćanja savjeta „mudre“ glave, treba nekako moći utvrditi ono što prethodi svakoj mudrosti, znanju i savjetovanju. A to je je li dotična „mudra“ glava „dobra“ ili „zla“. Jer se savjetovanje sastoji ne od toga ima li samo u glavi „mudrosti savjeta“ nego još i više ima li u glavi „dobre mudrosti“ ili „zle mudrosti“.

Zvuči neshvatljivo i neprihvatljivo da postoji i ima „zlih mudrosti“, ali kolona onih koji su zlonamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da ipak postoji, kao što i mali broj onih koji su dobronamjerno savjetovani da žive i čine pokazuje da postoje i „dobre“ mudrosti.

Dakle, savjetovanje ne ovisi o mudrosti, nego puno više o dobroti ili zloći samog mudraca. Zato oprezno kod primanja savjeta, dobro i četverim očima treba prvo promotriti i proučiti život samog mudraca koji savjetuje. Nakon toga neće biti teško zaključiti kakvi su mu savjeti. Jer brak, financije i općenito život mudraca i savjetnika je najbolja slika kakva mu je mudrost i kakvi su mu savjeti i gdje bi te mogli odvesti ako ih lakomisleno i naivno odmah poslušaš, prihvatiš i u život provedeš. Jer savjet nije mudar, savjet je dobar ili zao i tu se nalazi sav njegov smisao, sadržaj i svrha.

 

U Sarajevu, 23. 4. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version