mašta – Poptheo Web Portal

O iluziji

U kratkoj priči spisateljice Carson McCullers Madam Zilensky i kralj Finske susrećemo iluziju kao način da se preživi. Madam Zilensky je izvrsna profesorica glazbe i dekan fakulteta, gospodin Brook i više je nego presretan što ju je uspio dovesti na sveučilište. Uskoro gospodin Brook primjećuje neobičnost kod madam Zilensky. Ona bezočno laže. Ali njezino laganje, kako primjećuje gospodin Brook, nema motiv. Ne postoji razlog. U želji da je suoči s tim pitanjem, Brook je poziva u svoj ured i objašnjava joj da ona nije mogla susresti kralja Finske jer je Finska demokratska zemlja. U završnoj sceni u kojoj gospodin Brook primjećuje naglu promjenu u njezinom ponašanju, McCullers piše kako Brook odjednom osjeća sažaljenje i ljubav prema njoj pa umjesto da nastavi s razbijanjem iluzije, postavlja pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Kratka priča Carson McCullers ne rješava poznatu dilemu: podržati iluziju ili ne? Sudjelovati u tuđem samozavaravanju? Razbiti iluziju iz ljubavi prema istini i stvarnosti kakva ona jest? Priča samo potvrđuje postojanje onih koji ne mogu živjeti bez iluzije i onih koji svjesni tuđe potrebe za iluzijom odlučuju u njoj sudjelovati i podržati je. McCullers piše kako podržavamo tuđe iluzije iz sažaljenja i iz ljubavi. Ono što nam ostaje nepoznato i čega se pomalo plašimo jest što će biti krajnji ishod podrške koju pružamo nečijoj iluziji? Možemo li se pouzdati u svoje samosažaljenje i ljubav prema nekomu i očekivati da će iluzija tek tako proći? Što ako iluzija zahvati tuđi život i njegovo razumijevanje stvarnosti? Što kada više ne budemo sposobni drugog zaštiti od njegovih iluzija i on se pođe suprotstavljati stvarnosti, a time i nama i našim nastojanjima da ga oslobodimo iluzije? McCullers, ne bez temelja, dilemu oko iluzije prebacuje na stranu onoga koji razlikuje iluziju od stvarnosti. Gospodin Brook zna da madam Zilensky živi u svijetu kojega je sagradila od iluzija, dok istovremeno njezine iluzije ne utječu na njezin stvarni posao na fakultetu. Ona radi punom parom i jedan je od najboljih profesora. Gospodin Brook zaključuje u jednom trenutku da je madam Zilensky morala izgraditi svijet iluzija (izmišljena putovanja, prijatelji, susreti, ljubavne veze) jer izvan stvarnosti posla nije imala ništa, nije postojalo ništa stvarno. Izgradila je alternativni život zbog, kako ćemo shvatiti, duboke samoće u stvarnosti. Kako čovjek izgrađuje iluziju, gdje njezina formacija počinje, što je njezin okidač?

McCullers nam svojom pričom pokazuje da iluzija može početi i onda kada je čovjek neprestano uronjen u stvarnost. Kao kada je previše zauzet poslom koji oduzima sve njegovo vrijeme. I previše stvarnosti čovjeka može natjerati da stvori iluziju. Izmisli svijet koji ne postoji jer ne podnosi hladnoću i udaljenost stvarnosti u koju je svakodnevno uronjen. Istovremeno uronjen u stvarnost čovjek tu stvarnost ne podnosi ili je čak mrzi. Tu prema McCullers počinje izgradnja svih naših iluzija. U našoj nesposobnosti da istovremeno budemo u stvarnosti i da je nekim čudnim načinom držimo na distanci od sebe. Kao da McCullers smatra da izbjeći iluziju znači znati uspostaviti odnos između stvarnosti u kojoj jesmo i naše mašte koja nam pomaže da se od stvarnosti odmaknemo. Kada ne uspijevamo izići iz jedne apsolutizirane stvarnosti kojom smo potpuno obuzeti u neki drugi opušteniji svijet poput odmora, zabave, prijateljskih susreta, dokolice, događa se da kao madam Zilensky izmislimo ono čega nema. Stvorimo iluzije i izmislimo laži kako bi ih kao alternativnu stvarnost suprotstavili stvarnosti koju stvarno živimo. Ovdje nastaje dilema, ali ne za nas koji smo izmislili iluziju i laži. Dilema nastaje za druge koji se pitaju je li pametno i mudro podržati nas u našim iluzijama i laganju ili nas treba surovo suprotstaviti stvarnosti kakva ona jest? McCullers progovara kroz lik gospodina Brooka kako ne uspijevamo ukloniti i slomiti nečije iluzije i laži jer nas samosažaljenje i ljubav u tome sputavaju. Ne daju nam da nekoga prodrmamo i bacimo na pod stvarnosti i razbijemo njegove iluzije i iznesemo optužbe na račun njegovog laganja. Međutim, naša podrška nečijoj iluziji i laganju za njegovo ili njezino dobro stavit će nas u jedan položaj neugodnog iščekivanja, čak i straha. Što će se dogoditi ako pustimo iluziju ili više njih da se razmašu? Koji će biti krajnji ishod takvog popuštanja? Što će biti s nama? Hoće li nas onaj čiju iluziju podržavamo prepoznati i prihvatiti, jer madam Zilensky u nekoliko navrata ne prepoznaje gospodina Brooka zbog iluzija u kojima živi? Nismo li i sami žrtve vlastitih iluzija i laganja? Kako možemo drugoga voditi ako i sami u njima živimo? I ne tražimo li od drugih sažaljenje i ljubav kao oblik podrške našim iluzijama i lažima? Šteta je što pripovijetka završava scenom u kojoj gospodin Brook pokazuje samosažaljenje i ljubav prema madam Zilensky, jer bilo bi zanimljivo znati što bi se dogodilo da je gospodin Brook nastavio pružati podršku njezinim iluzijama? Bi li se sve urušilo i bi li gospodin Brook na kraju bio glavni krivac kraha? Nerijetko nam se događa da budemo proglašeni krivima i odgovornima jer nismo na vrijeme zaustavili nečije iluzije i laži koje su rezultirale štetom i problemima? Opet, kako se boriti protiv samih sebe, protiv samosažaljenja i ljubavi koje osjećamo prema nekomu kada vidimo da mu iluzija ne šteti i da sve dobro zasad funkcionira? Privlačnost i opasnost iluzije u njezinoj je nevinosti. Ona u nama izaziva samosažaljenje, ljubav, strah i nelagodu. Dok je podržavamo, osjećamo da možda neće izići na dobro i da će njezin ishod biti loš, možda i porazan za sve. Opet, ljubav i samosažaljenje ponekad nas svladaju i prevagnu nad nama i pružimo podršku i iluziji i laganju. Opasno je podcijeniti moć iluzije. Njezinu snagu kojom kontrolira čovjeka i njegov odnos prema stvarnosti. Njezinu kreativnu moć kojom može stvoriti nešto što u stvarnosti ne postoji. Njezin emotivni intenzitet da u nama izazove samosažaljenje i ljubav koji paraliziraju moć našeg razmišljanja i razumskog sagledavanja situacija. Opet, iluzija je tako spasonosna. Gdje bismo bili bez nje kada ne bismo gajili tolike iluzije i kroz njih pokušavali svladati i upravljati stvarnošću i onim što nam se događa, a što ne možemo prihvatiti i razumjeti od bolesti, patnji do umiranja i smrti. Iluzija je i rušitelj i graditelj stvarnosti. Možda je ta njezina neobična priroda ono što gospodin Brook osjeća kroz cijelu priču. Zna da madam Zilensky živi u iluziji, zna da je to loše i za nju i za sve oko nje, ali istovremeno pun samosažaljenja i ljubavi prema njoj podržava njezinu iluziju i postavlja istovremeno iluzorno i stvarno pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Iluzorno za njega, ali stvarno za nju. Stvarno za nju, iluzorno za njega. Kako odrediti preciznu granicu između stvarnosti i iluzije? Kao da se ne može. Kao da stvarnost i iluzija prožimaju jedno drugo.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

O idealiziranju

Idealiziranje je nevidljivi neprijatelj. Dugo nam treba da shvatimo da nas je idealiziranje zarobilo. Na naše oči navučen je zastor, ali ne samo na oči. Intuicija, razum, zdravo razmišljanje sve je presvučeno idealiziranjem. Uz sve napore stvarnost ne prodire do nas jer je sami u tome sprječavamo. Idealiziranje može biti u formi odbacivanja. Ili u formi isprike. Odbacujemo sugestije drugih čije oči ali i nutrina jasnije i bolje vide stvarnost. Odbacujemo ono na što nas upozoravaju formirajući isprike ili čak optužbe. On/ona nije takav, čak i ako jest, nju/njega treba znati i htjeti voljeti, razumjeti i prihvatiti. Ali u stanju idealiziranja mi ne znamo konačne granice onoga našega razumjeti, voljeti i prihvatiti. Možda sve to činimo na svoju štetu? Kad već ne možemo isprikom odbiti drugoga i njegova upozorenja, prelazimo u napad optužbama. Ti meni zavidiš, tebi smeta što meni dobro ide, tebi je krivo što imam nekoga, a ti nemaš nikoga. U razdoblju idealiziranja svatko tko nam pokuša skrenuti pozornost na stvarnost nam je protivnik i nastojimo ga osujetiti isprikama i optužbama. Idealizirani svijet ili osoba za nas je stvaran i svaki pokušaj da se idealni svijet ili slika suoči sa stvarnošću s naše strane dočekana je na nož. Iako redovito mislimo kako je u najvećoj mjeri kriv onaj drugi koji nam se lažno predstavlja i koji nas obmanjuje, pa ga idealiziramo, ipak se čini da je idealiziranje nešto što najviše sami slobodno i svjesno činimo jer se ne možemo nositi s nekom od stvarnosti pred kojom se nalazimo. Nijedno i nikakvo idealiziranje ne može preživjeti pritisak i susret sa stvarnošću. Idealizirani momak ili djevojka, muž ili žena prije ili kasnije u zajednički provedenom vremenu otkrit će se dokraja u svojoj osobnosti kroz stvarnost koja nas istovremeno zbližava, ali i ponekad progoni i pritišće svojim zahtjevima i ne uvijek ugodnim iznenađenjima. Naša idealiziranja su neka vrsta pokušaja kojima unaprijed želimo zaštiti sebe od mogućih teških i neuspješnih susreta sa stvarnošću i izražavamo je ponekad vrlo samouvjereno govoreći sebi i svima oko sebe: Meni/nama se to nikada ne može dogoditi. Krah idealiziranja kao maštovitog omotača kojim se štitimo izmišljajući iluzije o sebi i drugom nije nužno loše iskustvo i strašna trauma. Gubitak idealnih slika koje imamo o sebi i o drugom može izgledati kao gubitak životnog usmjerenja. Međutim, ispostavlja se da propast idealiziranja otvara čovjeku prostor promišljanja koje prethodno nije postojalo. Zna se dogoditi čovjeku da nakon dugo vremena susretne osobu koju je idealizirao. Najčešće su to osobe u koje se bilo ludo i iracionalno zaljubljeno ili ih se na jedan previše emotivno intenzivan način voljelo. U ponovnom susretu čovjek doživljava neku vrstu prosvjetljenja i o sebi i o drugom. O drugom odjednom otkriva da je ipak on/ona netko sasvim običan i prosječan. O sebi čovjek misli kako je možda ipak bio previše „u oblacima“ i kako je njegova slika i o sebi i drugom bila pomalo iskrivljena i irealna. Reakcija na pad idealnog „zida“ može biti čuđenje (zar sam stvarno idealizirao njega/nju), nevjerica (nemoguće da sam njega/nju smatrao idealnim/idealnom), olakšanje (dobro je što nismo ostali zajedno jer sam imao/imala previše idealnu sliku o njemu/o njoj), humor i smijeh na svoj vlastiti račun i račun drugoga. Najbolje iskustvo pada idealnog „zida“ jest kada istovremeno i ja i drugi shvatimo da smo bili žrtve idealizacije. U toj zajedničkoj spoznaji postoji mogućnost rađanja jednog novog, zrelijeg i zdravijeg odnosa. Međutim, dok se iskustva pada idealnog „zida“ mogu ponekad opisati nekim zajedničkim osobinama koje svi doživljavamo, pitanje zašto idealiziram je neraskidivo vezano sa mnom i mojim odnosom prema sebi ili prema njoj/njemu.

Idealiziranje je pokušaj analize stvarnosti pomoću mašte i iluzije. Svatko od nas ima svoj vlastiti put, način i motiv idealiziranja jer idealiziranje izvire iz mog osobnog doživljaja stvarnosti. Razlog ili motiv idealiziranja često je skriven negdje u meni. Idealiziranje se čini kao moj, tvoj, njegov unikatan ili originalan pokušaj samozaštite i bijega od stvarnosti pred kojom stojimo. Kada nas svi upozoravaju da nekoga idealiziramo, a mi ne možemo vidjeti o čemu je riječ, izgleda kao potvrda da je idealiziranje uvijek moja osobna odluka, moj intimno-privatni pokušaj da se othrvam zahtjevima stvarnosti ili spoznaji druge osobe koju ne želim prihvatiti jer ne odgovara mojoj privatnoj idealnoj slici koju sam o njoj stvorio. Moguće da se tu krije i utemeljenje zašto se ne mogu tako dugo osloboditi oko sebe izgrađenog idealiziranog „zida“ i onda kada me drugi upozoravaju ili napominju da je zid derutan i na rubu urušavanja. Ponekad ne vidim stvarnost ili je ne želim vidjeti i onda kada je zid potpuno srušen i kada više nemam nijedne iluzorne „cigle“ da se zaštitim od stvarnosti. Idealiziranje je duboko privatan pokušaj samozaštite ili bijega od stvarnosti i kao pokušaj može se razvući u cjeloživotni događaj ili proces otpora prema stvarnosti. Isprika i optužba su ponekad znakovi da je idealiziranje duboko zahvatilo naš pogled na drugog, svijet i stvarnost zbog čega bivamo sve više zarobljeni idealnim slikama koje smo sami stvorili i koje nigdje ne postoje osim kao izmišljene u nama samima. Duboko u sebi razvili smo iracionalan strah od stvarnosti i jedino čime se još branimo jest idealiziranje kao obrambeni zid kojemu ne damo da bude srušen. I stalno ga iznova gradimo, obnavljamo, dozidavamo, krpamo, uklanjamo stare cigle i dijelove i umećemo nove uvjereni da pad idealiziranog „zida“ ujedno znači i naš konačni pad i svršetak. Međutim, pad jednog „zida“ iza kojega se skrivamo kao robovi koji se boje podignuti glavu prema gore ne znači da će nas dizanje glave i pogleda učiniti trajno slijepima i time bespomoćnima za život i življenje. Velike su šanse da ćemo svijet i stvarnost vidjeti na pravi način ne kao robovi idealiziranja, nego kao slobodni ljudi koji prihvaćaju stvarnost i konačno je vide oslobođeni svih slojeva zastiranja kojim nas je idealiziranje zastiralo i držalo u pokornosti. „Otvaranje očiju“ nasuprot „sljepilu“ idealiziranja može biti intenzivno iskustvo oslobođenosti od straha da nećemo moći živjeti stvarnost ako se naš idealizirani „zid“ kojemu ropski i bespogovorno služimo sruši. Ponekad s rušenjem idealiziranog „zida“ otkrivamo koliko smo dopustili sebe pretvoriti u bespomoćne jedinke duboko ovisne o drugom. I kako je nažalost ponekad i onaj drugi zajedno s nama gradio idealizirani „zid“ misleći da nam tako pomaže što nas na kraju oboje pretvori u slijepce koji ne vide slabost i krhkost temelja na kojima gradimo međusobni odnos i odnos prema stvarnosti.

U Sarajevu 15. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

O traganju

Ponekad tragamo za nečim što je nemoguće dobiti natrag, ali nas svijest da smo traženo nekad imali tjera da tragamo. Kao kad iznenada pronađemo staru fotografiju iz djetinjstva. Pokušavamo pronaći i druge fotografije ako ih ima. Svjesni smo da se djetinjstvo dogodilo, međutim puno toga s njim povezanog je nestalo. Tragamo za onim što se dogodilo i ne možemo ga vratiti. Tragamo i za onim čega nema, ali smo ga izmislili da nam bude lakše. Češće tragamo za onim što smo izmislili. U nama se nerijetko preklapaju stvarnost prošlog i maštanje o prošlom. Ne možemo uvijek utvrditi sa sigurnošću što se od prošlog dogodilo, a što smo izmislili. Naša zbunjenost i čekanje dok tragamo svoj uzrok ima u tom miješanju zbilje i fikcije o onome što je prošlo i što se dogodilo. Kad smo prilično udaljeni od nečega prošlog, pitamo se je li ono čega se sjećamo stvarno ili smo nešto i izmislili. Jesmo li stvarno negdje putovali s roditeljima ili smo kasnije dodali putovanje kao olakotnu okolnost nesređenom obiteljskom životu? Je li nam obitelj bila sretna ili smo peglali roditeljske biografije stvarajući ih drugačijima od onoga kakvi su stvarno bili? Beskrajan je niz prošlosti koje više ne možemo strogo razdvojiti na dogođene i izmišljene. S odmicanjem prema zrelosti fikcija i zbilja prošlog u našoj glavi sve manje imaju jasne i precizne granice i njihovo miješanje nas potiče na traganje. Traganje za prošlim, onim što smo bili je poput kriminalističke priče s elementima misterioznog. Na početku sve nam je jasno. S vremenom, kako nas priča uvlači u sebe, teže je uočiti što je točno ono što se dogodilo, a što nije. Tko se još sjeća svih mogućih detalja djetinjstva i odrastanja do te mjere da uvijek zna što je bilo stvarno, a što je izmislio i dodao o sebi i svojoj okolini i ljudima koji su ga okruživali. Tragati za prošlim odvija se kroz naslage maglovite stvarnosti čije rupe i praznine mašta jedva čeka popuniti. U traganju za prošlim svojim fikcijama dodajemo ružičaste boje i slikamo uvijek sretniju i bolju prošlost kako bismo lakše podnijeli sadašnjost. Nema ništa teže kada u traganju za prošlim otkrijemo stvarnost onakvom kakva je bila bez uljepšavanja i bilo bi neizdrživo gledati prošlost u svoj njezinoj jasnoći. Dok tragamo za prošlim, tu i tamo dodajemo kozmetičke promjene u naš prošli život kako bismo ga učinili prihvatljivijim nama samima. Prošlost nije bila tako katastrofalna i loša, maštom se uvijek može nešto preinačiti i drugačije interpretirati da bude ugodnije i podnošljivije. Tragati za prošlim od početka djetinjstva do prvih trenutaka odrastanja traganje je za nevinom slikom svijeta i savršenom slikom sebe. Negdje tamo daleko u prošlosti svijet je bio puno bolje mjesto i mi smo bili puno bolji ljudi. Sve oko nas bilo je, u pozitivnom smislu, drugačije. Pokušaji traganja za vlastitom prošlošću i njezinog ponovnog otkrivanja mnogima signalizira da je riječ o nekome tko je nepovratno zarobljen i nesposoban za život u sadašnjosti. Možda nisu dovoljno domislili vlastitu optužbu? Moguće je isto tako da onaj koji traga za onim što je u njemu prošlost želi u njezinom otkrivanju pronaći razloge da prihvati sadašnjost. Prošlost se može graditi i fantazijama, dok sadašnjost ne može.

Mogu li nekome fantazije o prošlosti, ono što se nije dogodilo, nego je izmišljeno pomoći podnijeti sadašnjost? Moguće. Možda. Ne treba brzati s osudom onoga koji izgleda zaokupljen prošlim počevši od djetinjstva pa do školskih godina. Tko zna što u prošlosti pronalazi i kako je interpretira? Ako mu to pomaže da prebrodi sadašnjost, neka. Ako je način svladavanja sadašnjosti razmišljanje o prošlosti i pokušaj rekonstrukcije jedne drugačije prošlosti s više boljeg i ugodnijeg, treba dopustiti čovjeku da nastavi tragati. Neka traži prošlost. Neka otkriva prošlo. Neka fantazira i dodaje prošlosti ono čega u njoj nije bilo. Zašto ga osuditi ako svom djetinjstvu doda pokoji sretan mjesec, i svom odrastanju pokoju ugodnu godinu? Ne tražimo li i sami nešto slično u svojim prošlostima? Brutalna i surova prošlost oslobođena mogućnosti da na nju utječemo maštom i fikcijama redovito je teška za podnošenje u sadašnjosti. U njoj nema ništa maštovito i čudesno. Ona podsjeća na surovost kako smo se rodili, živjeli i umrli. Kada tragamo kroz prošlost za onim koji smo nekad bili dodajući joj naše povremene fikcije i maštovite interpretacije, onda život ne izgleda da smo se samo rodili, živjeli i umrli. Život izgleda kao nešto drugo. Tragamo za prošlim i mislimo o prošlom. O prošlom maštamo. Ne jer smo zarobljeni. Radije traganjem za našom prošlošću barem na trenutak svladavamo brutalnost onoga koji nam kaže da smo se rodili, živjeli i umrli. Nismo se samo rodili. Imali smo djetinjstvo kojemu možemo dodati što god želimo jer, na kraju krajeva, to je naš prošli svijet i ničiji drugi i mi u njemu stvaramo pravila. Nismo samo živjeli. Imali smo razdoblje odrastanja kojemu možemo dodati što god želimo kako bismo ga učinili čudesnim i neobičnim. Nismo samo umrli. Traganje za prošlim i pokušaji da svojoj prošlosti dodamo puno mašte je naš način da se suprotstavimo suhoparnosti i nužnosti umiranja. Tragati za svojom prošlošću i pokušati je obogatiti izmišljenim događajima, iskustvima i ljudima naša je reakcija na hladnoću rečenice: Rodio se živio i umro. Nije baš tako. Zahvaćajući u ono što smo bili i prenoseći to u sadašnjost i eventualnu budućnost, želimo sebe uvjeriti da je naš život daleko veća misterija i tajna od bezlične fraze koja o nama ništa ne govori. Jer reći za čovjeka da se rodio, živio i umro je najgori način da se odmah potone u zaborav. Protiv nužnosti zaborava borimo se traganjem za prošlim sobom i što ako pri tom volimo dodati maštovite i izmišljene stvari i događaje o sebi, pa čak i ono da ćemo živjeti zauvijek jer smo jednom davno, dok smo bili djeca, poželjeli da djetinjstvo nikad ne prestane i nestane. Bili smo tako sretni! Je li važno ako smo dodatak o sreći izmislili kasnije kad smo odrasli? Ne želimo li, ako ne isto, onda barem slično i sada kad smo veliki i odrasli i ne dogodi li nam se i kao velikima da se uljuljamo u prošlost i pustimo mašti na volju tragajući za onim vječnim i sretnim mjestom o kojem su nam čitali u bajkama?

U Sarajevu 4. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: soloway

O alternativama

S godinama mogućnost nekakvih novih početaka opada. Kao što sa starenjem slabe intelektualne i fizičke snage, s rastom broja godina broj početaka drastično se sužava. Sve dok se ne dođe do spoznaje da više nije moguće početi nešto novo i ostaje prihvaćanje stanja u kojem jesmo. Više volimo maštati o početcima nego smo za njih stvarno voljni i praktično sposobni. Nagovaranja samih sebe kako ćemo uskoro početi iznova odgađanje je koje se razvlači unedogled i označeno je onim uskoro. Uskoro ćemo početi sve iznova. Ponekad ne započnemo ništa i sve ostane tamo gdje je i sada. Fascinacija nekim novim početkom više je oduševljenost maštovitim kreacijama našeg uma o nečemu što bismo mogli, ali su sve prilike da nećemo napraviti ništa ili vrlo malo. Život se mora učiniti podnošljivim stvaranjem alternativnih života u kojima živimo drugačije i sami smo drugačiji. Izmaštavanje početaka nečega novog u životu je stvaranje alternativnog života koji i kad nije stvaran, bar je koristan da se podnese onaj stvarni i jedini koji imamo i živimo. Naši alternativni životi ili maštovito stvoreni drugačiji i novi početci pomažu i odmažu. Pomažu protiv monotonije i običnosti svakodnevice i odmažu pred stvarnošću života i ono malo početaka koje je moguće imati, a koji nisu niti epohalni niti veliki. U alternativnim životima i izmišljenim početcima ne postoji granica. Možemo izabrati biti bilo što i bilo tko ne samo u privatnim i lokalnim nego i u svjetskim razmjerima. Zašto maštati da budemo tek nešto privatno i obično poznato samo onima s kojima dijelimo stan ili kuću? Zašto ne maštati megalomanski? Ionako stvarni život i ono malo početaka što je preostalo na sve strane postavljaju tvrde i neprobojne granice. Želite nešto započeti iznova? Život se neće protiviti, ali neće odustati od granica koje je nametnuo bilo da ne želi, bilo da ih sam ne može ukloniti i pomjeriti. Ponekad reklamni slogan kaže kako je samo nebo granica, ali to je predviđeno za alternativni život i izmaštane početke. Stvarni život omeđen gravitacijom ne dopušta da nam nebo uopće bude granica jer se ne možemo odvojiti od tla i nemamo krila za takav poduhvat. Slogani koji nas okružuju i nešto nam nude plod su alternativnih života i izmaštanih početaka koje stvaraju oni koji znaju da nam je ponekad važniji alternativni život i izmaštani početak nego život koji je stvaran, svakodnevan i običan. Običnost i svakodnevnost i kada nude alternative, one su neprimjetne i ponekad dosadne. Ustati ujutro u osam ili u devet? Otići u ovu ili onu trgovinu? Kupiti ove ili one cipele? Posjetiti ovoga ili onoga? Susresti s njim ili s njom u ovom ili onom baru? Slične svakodnevne i obične alternative kao da guše moguće početke kojima bismo pokušali promijeniti život. Te svakodnevne i obične alternative dodatno deprimiraju našu moć i želju da ozbiljnije počnemo sve iz početka.

S vremenom prihvatimo stanje stvari i više ne planiramo ozbiljno početak. I godine uskoro pristignu pa iako neobjašnjivo počnemo uživati status quo, stanje stvari i vrijeme života kada se odustaje od velikih i megalomanskih početaka i o alternativama se uglavnom mašta kao što se razmišlja o djetinjstvu i mladosti i što se sve moglo pa i trebalo proživjeti drugačije. Nastupa razdoblje maštovitih alternativa, izmaštavanja početaka i alternativnih života koje u ugodnoj monotoniji nepromjenjive svakodnevice proživljavamo duboko u sebi. U tim alternativnim životima i maštovitim početcima rođeni smo negdje drugo, živimo drugačiji život, sigurno se bavimo nečim drugim nego onim što smo sada, imamo druge prijatelje, druge supružnike, drugu djecu, drugačiju samoću, drugačije poglede na život, drugačije stavove. U alternativnom životu sve je drugačije i izgleda nekako bolje, kvalitetnije, sadržajnije, sretnije. Skloni smo ocjenjivati nedogođene alternative naših života i nikada započete početke nečim što je puno bolje, vrijednije i važnije od onog što je stvarno i što nam pripada kao život. Uz jednu sitnu razliku. Nekima jedva primjetnu. Alternativni životi i izmaštani novi početci ne postoje. Ipak ne možemo se oduprijeti nagonu da maštamo o njima. Neki iz tih maštanja o alternativnim životima uspiju izgraditi i neki novi i stvarni život kvalitetniji i bolji od prethodnog. Neki protrate i upropaste i ono malo dobra i kvalitete stvarnog života kojega već imaju. Svatko je gospodar i vlasnik svojih izmišljenih alternativnih života i izmaštanih novih početaka. Stvaramo ih prema našim privatnim i skrivenim modelima koje imamo o sebi. Nikomu ne treba braniti da izgrađuje svoje maštovite alternativne svjetove i početke. Ali ne može ne biti tužno kada netko izgubi i ono malo stvarnog života kojeg ima na račun onoga što nikada neće moći ostvariti bez obzira na snagu njegove mašte, kao što ne može ne biti radosno kada netko izgradi novi, drugačiji i kvalitetniji život na račun moći svoje mašte i kreativnosti. Na kraju sve se svodi na mene ili na tebe. Ja ili ti vlasnici smo svog alternativnog života i nekog drugačijeg i novog maštovitog početka. To što oboje imamo hrabrosti osloniti se na maštu i alternativu još nije nikakva garancija da ćemo ih uspjeti izgraditi prema arhitekturama naših nepreglednih maštom izgrađenih svjetova. Hrabrost se mnogima čini dovoljnom. Nije. U obzir moramo uzeti život kakav jest i kojega živimo. Uz hrabrost moramo znati raspolagati i sa stvarnošću. Alternativni život i izmaštani početak mogu završiti dobro kao stvarni i novi život kada u sebi spojimo hrabrost i stvarnost da služe jednom te istom cilju. Hrabrost bez osjećaja za stvarnost izgradit će možda i najjaču i najbolju ljudsku maštu, ali neće svladati stvarnost. Stvarnost kojoj nemamo hrabrosti pogledati u oči pretvorit će nas u kukavice, pa ćemo jednom zauvijek odustati od svake alternative i novog početka. Biti hrabar ili hrabra i voditi računa o granicama stvarnosti života kojega sada živimo neki od naših alternativnih života i novih i zamišljenih početaka mogu učiniti stvarnim i novim životom koji može biti nov i drugačiji u odnosu na onaj kojega sada živimo i koji nas možda guši i davi i plaši da za nas više nema nikakve alternative i nikakvog novog početka.

U Sarajevu 25. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: udra

O djeci…

Kada sam bio dijete, mislio sam da je neka daleka zemlja odmah iza brda iznad kuće, mislio sam da filmski likovi stvarnu ginu i plakao sam kad ubiju pozitivca, mislio sam da se u sumrak ne smije prolaziti pored groblja, pjevati i zviždati po mraku i da se u ponoć uvijek događa nešto strašno, mislio sam da su neka drveća i raskrsnice uklete, kao i neke osamljene kuće. Mislio sam da su u školi na karti planine i rijeke neizmjerne, mislio sam da vrhovi planina sežu do neba i da rijeke teku i nigdje se ne ulijevaju i mislio sam da je biblijski potop potopio cijeli planet. Mislio sam da u šumi uz životinje žive vile, vukodlaci, neki šumski ljudi i da na kraju šume postoji dvorac u kojem žive svi likovi iz bajki i priča za koje sam znao i čitao. Mislio sam da postoji Zagor, Darkwood i sva ona naselja koja počinju sa Fort i da se kamenom sjekirom mogu rezati i cijepati drva. Mislio sam da u radiju stanuju maleni ljudi koji govore i pjevaju i da u televizoru žive svi oni koje sam vidio iako nisam mogao razumjeti kako su prvo svi bili crno-bijeli, a poslije u boji. Mislio sam da postoji mjesto u kojem živi Tarzan, kao i mjesto gdje žive Ninja kornjače i da postoje veliki miševi koji govore, znaju filozofiju i borilačke vještine. Mislio sam da su Tom i Jerry najbolji prijatelji i da nezgode koje im se događaju rade radi nas da nas zabave. Mislio sam da postoji babaroga, da nosi crninu i maramu i izgleda kao baka od mog školskog prijatelja koja nas je uvijek tjerala s dvorišta kad bi se igrali. Mislio sam da Jean Claude Van Damme nikad ne može biti negativac i poginuti makar uvijek dobije jake batine prije nego se osveti. Mislio sam da je Rambo pravednik i da su svi ljudi koje je ubio zaslužili da umru i kako mu nikad ne nestane municije i kako nikad ne puni oružje. Mislio sam da je Bruce Lee u jednom filmu stvarno umro, zbog čega sam danima bio tužan. Kad sam vidio Chucka Norrisa, bio sam iznenađen da se i Nijemci znaju tući kao i Kinezi. Mislio sam da Steven Segal nikad ne može zaraditi ogrebotinu koliko je bio dobar glumac! Mislio sam da je Arnold Schwarzenegger čovjek-robot i da se zato ne smije i ne plače kad glumi. Mislio sam da Bog sjedi na oblacima i da ga mogu vidjeti kad letim avionom i da se može skočiti na oblak bez da se propadne na zemlju. Mislio sam da Bog plače kada pada i kiša i da je baš ljut kad grmi. Mislio sam da je električar čarobnjak koji stvara svijetlo i zlikovac koji mi isključi struju uvijek kad je crtani film. Mislio sam da poslije crtanog filma svi idu spavati, cijeli svijet, a ne samo ja, sve dok se ujutro ne probudim prvi prije svih i onda se svi probude poslije mene. Mislio sam da ako ideš natraške, Bog plače, a đavao se smije, zato sam uvijek gledao i hodao samo naprijed. Mislio sam da učitelj u školi ne jede, ne spava i ne diše i jednom kad sam ga vidio kako pije vodu, svijet mi se srušio, isto je tako bilo kad je župnik došao u blagoslov kuća, kod nas popio rakiju i otišao u WC… Mislio sam da neki ljudi nemaju nikakvih ljudskih potreba. Mislio sam da ti u autu ništa ne može biti jer si zatvoren sa svih strana i da možeš pobjeći od svega koliko brzo ide. Mislio sam da ga pogone maleni čađavi konji jer uvijek su govorili koliko motor ima konja. Mislio sam kad netko kaže Bugojno ili Gornji Vakuf da je to negdje na drugoj planeti i da treba jako puno auta da se do tamo dođe ili raketa u kojoj se leti. Mislio sam da ako budem dobar u školi, dogodine neću morati ići i kad završiš prvi razred osnovne, završio si zauvijek školu. Mislio sam da treba biti najjači u školi ili u razredu ili biti barem među prvom trojicom kojih se svi u školi boje ili im se dive. Kad sam naučio čitati slova, mislio da postoji sve ono o čemu su pisala i kako sam se razočarao kad sam shvatio da ne postoji lisica koja govori i vrana koja pametuje. Mislio sam da je brojeve izmislio netko tko ne voli djecu jer nisam volio matematiku. Mislio sam da su sličice čokoladice Životinjsko carstvo napravljene fotoaparatom i da su na njima prave životinje i da je lav najveća i najjača životinja jer su ga zvali kraljem životinja. Mislio sam da je moju sestru donijela roda i pitao sam mamu zašto ona nema perje i krila i zašto izgleda kao i ja. Mislio sam da je pijetao baš ljubomoran na mene što hranim kokoši i da me je zbog toga proganjao. Mislio sam da će mi narasti rep ako popijem kavu. Nekad smo bili djeca i mislili zanimljive i šašave stvari o svijetu i ljudima oko sebe…

U Sarajevu 30. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O završetcima i prekidima

Teško je znati je li nešto gotovo dok se ne vratimo na „mjesto zločina“. U mašti možemo završiti svaki odnos. U mašti možemo prekinuti svaku vezu. Mašta koristi nestvarno i nepostojeće. Stvarnost je posljednji i konačni ispit završetka. Posljednji „čavao u lijes“ kojega možemo sa sigurnošću i bez drhtanja ruku zakovati i nastaviti živjeti bez straha da će „mrtvac“ iznenada uskrsnuti. Moramo izdržati i taj posljednji susret, pozdrav, razgovor. Već na samom početku znamo je li sve gotovo. U sebi osjećamo nešto što mašta ne može pružiti ili pruža na zavodljiv i nestvaran način. Kada u mašti završavamo naše odnose i veze i „stavljamo točku na i“, događa se da umislimo kako je zaista sve okončano. Kako se nema što reći i dodati. Sve je rečeno. Ali u mašti ne postoje dvojica sugovornika niti stvarnost. U mašti postojim ja, drugi kojega sam stvorio od mašte i stvarnost koju sam izmislio. Ništa se još nije dogodilo i okončalo, nego se tek ima dogoditi. Uhvatimo se u zamku vlastitih maštanja i drugog ostavimo bez odgovora i objašnjenja. Ne jer on/ona to ne zaslužuje, nego jer smo sebe uvjerili kako je događaj iz mašte bio stvaran, toliko stvaran da ostajemo pomalo zbunjeni pred pitanjem drugog: Što se dogodilo i zašto smo odjednom zašutjeli? U mašti smo uvijek korektni, pravedni, iskreni i pošteni prema sebi i prema drugom. Sve smo stavili na stol. Izložili cijelu situaciju racionalno i trezveno i nisu potrebna dodatna objašnjenja. U mašti smo savršeno objasnili kako stvari stoje, tako da drugi nema potrebu postaviti niti jedno jedino pitanje. Ali to se dogodilo u mašti. U stvarnosti još nismo došli ni do zajedničkog susreta i razgovora. Čini se tako laganim okončavati međuljudske odnose kroz maštu. Čini se tako jasnim. Pravednim. Poštenim. Nitko se ne ljuti. Nema povrijeđenih i uvrijeđenih. Na kraju završetka, svi smo zadovoljni i sretni. Ispalo je savršenije od najsavršenijeg. Nitko nikoga nije povrijedio. Redaju se duboke isprike i međusobne pohvale. Nabrajaju se dobre osobine i ljudske kvalitete, vrline i prednosti. Obećavaju se obećanja i zaklinjanju zakletve na vječna pomirenja i međusobna poštivanja i uvažavanja. U našoj mašti ružna stvarnost presvučena je izmišljenim dobrotama, sa stvarnosti se svlači njezin ružni i pohabani sloj lošeg, zlog i pokvarenog. U mašti toliko ogolimo stvarnost od nje same da na kraju od nje ne preostaje ništa osim onoga što smo maštanjem dopunili. Možda su poneki završetci ljudskih odnosa takvi da su prepuni dobrote, međusobnih pohvala i „kovanja u zvijezde“, ipak završetak odnosa ne može proći bez susreta sa stvarnošću. Uvijek je moguće pobjeći i izbjeći prekid. Završiti sve u vlastitoj mašti. Ali stvarnost neće propustiti priliku da pomoli svoju neugodnu i ponekad ružnu glavu iznad površine naše mašte da nas podsjeti da se ništa nije dogodilo. Još nije bilo susreta, razgovora i pozdrava. Još moramo odraditi ono zbog čega smo dopustili mašti da nas zavede i odvede u smjeru nepostojećeg i nedogođenog. Još uvijek moramo susresti stvarnost. I mi smo možda i zaboravili kako stvarnost izgleda. Možda smo nehotice nekoga uvrijedili, povrijedili i zanemarili bježeći u svijet mašte bez ikakvog objašnjenja i javljanja. Samo smo nestali i u „zemlju propali“. I mašta u tome nije nevina i bezopasna. Mogla nas je zavesti i uvjeriti kako ne dugujemo objašnjenja, ne dugujemo isprike, ne dugujemo ništa nikome. Mogla nas je uvjeriti u našu apsolutnu nevinost i čistoću „ja definitivno nisam kriv/kriva“. Možemo osjećati da je onako kako maštamo, ali bez stvarnosti nećemo znati kako stvari stoje i što smo učinili i gdje leži naš dio krivice i odgovornosti za naše odnose i prekide. Opasni su završetci i prekidi ljudskih odnosa i veza koji se grčevito hvataju za niti mašte i tjeraju stvarnost od sebe. Lako se dogodi da nitko nije kriv i nitko nije odgovoran i svi su dobri i čisti. Ako jesu, zašto se dogodio prekid i završetak naših odnosa i veza, čak i onda kad su se dogodili u mašti? Zar dobri, iskreni, pošteni, nevini i čisti mogu prekinuti i završavati svoje odnose i veze? Lako se dogodi i da ja nikad nisam kriv, nego drugi i ostali pa ako treba i svi. Mašta ne voli stvarnost u kojoj postoji moja odgovornost za završetak i prekid. Mašta svakoga od nas je uvijek nevina i čista i ne dopušta mogućnost koja bi mogla dokazati i suprotno. Mašta ne samo da mene čini nevinim od tuđe „krivice“ nego i tuđu „krivicu“ izbriše tako da i drugi bude također u svemu ovome nevin. Ali ako smo oboje nevini i čisti, zašto jedno od nas u mašti završava odnos s onim drugim? Jer mašta može učiniti da stvarnost nestane i prestane postojati. Ipak ponekad, htjeli ili ne htjeli, prisiljeni smo svući sa sebe oklop mašte i istupiti u stvarnost gdje se naša „golotinja“ ne može sakriti i pokriti ili smo nevješti u njezinom skrivanju. Odjednom vidimo sebe i drugog onakvima kakvi stvarno jesmo. Ali to se mora dogoditi na ovaj ili onaj način jer stvarnost je na kraju temeljni sudac naše krivice i naše nevinosti u našim završetcima i prekidima. Moramo pogledati stvarnost u oči. Zanemariti maštu i sve njezine privlačne labirinte i tunele u kojima bismo se rado sakrili i izgubili. Moramo istupiti pred sud stvarnosti. Tek tada počinje težak i mučan susret, razgovor i pozdrav i mogućnost da ćemo nakon mučne i neugodne stvarnosti osjetiti u sebi mir i sebi reći: Gotovo je. Mašta ne može pružiti takav konačni mir, a i kako bi mogla? Mašti ništa nije teško i mučno nego joj je sve sjajno, bajno i lepršavo. Zato mašta i ne može dati mir koji daje stvarnost niti mašta može biti istinski sudac naših odnosa i njihovih prekida i naše obostrane odgovornosti i krivice za te prekide i završetke. Misleći da nas mašta štiti, negiramo stvarnost ponekad do te mjere da više nemamo hrabrosti susresti se s njom. Ponekad radije nemirni maštamo nego da mirno živimo stvarnost.

U Sarajevu 25. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Narongrit Dantragoon

O destrukciji

Mi smo čudni. Trsimo se oko savršenog. Rukama i nogama kopamo kako bismo ga izgradili i sačuvali. Nešto se u nama prelomi i sve uništimo. U tren oka. Mladić se trudi oko djevojke. Sve radi da je osvoji. Ponekad i uspije ako je dovoljno hrabar i uporan. Ispostavi se da je djevojka u ljudskom smislu dobra, plemenita, poštena i otvorena. U gabaritima ljudskog rekli bismo savršena. I brak im je stabilan. Zašto u nekom trenutku, kada sve ide kako treba, muškarac uništi sve što je izgradio sa ženom? I žena na drugoj strani. Isti slučaj. Zašto u jednom trenutku uništi sve što je izgradila s muškarcem? Je li u nama postoji nagon za uništavanjem onoga što smo svojim trudom i naporom izgradili? Nazovimo taj nagon destrukcijom. Destrukcija je neobjašnjiva pojava kada se koristi kao malj kojim se mrvi savršeno. Kao da je destrukcija potreba kojoj se ne možemo othrvati u odnosu prema dobrom i savršenom. Razaranje i uništavanje dobrog i savršenog kojega smo sami mukotrpno i strpljivo gradili i izgradili, teško je racionalno objasniti. Destrukcija koja nastaje kao nagon u, koliko toliko, savršenim uvjetima života iracionalan je fenomen. Ponekad ne možemo objasniti što se dogodilo između muškarca i žene koji su sami bez ičije pomoći izgradili svoj svijet koji je jako dobar za njih oboje i onda jedno od njih odluči taj svijet razoriti. Iz kojeg motiva? Izazov? Dosada? Monotonija? Ako je dosezanje savršenog života kojega oboje zaslužuju jer su dali sve od sebe da ga stvore dosada, monotonija, nedostatak izazova, kolotečina, zašto se trude? Možda jer savršeno i destrukcija imaju suprotan utjecaj na njih. Doseći savršeno donekle znači doseći određeni mir, tišinu, sporost. Nakon napora i muke doseže se jedan stupanj života koji je donekle savršen. Odnos je stabilan. Brak je stabilan. Financije su stabilne. Nema iznenađenja i uzbuđenja na polju braka i financija. Dosegnuto savršenstvo je razdoblje tišine i mirnoće. Zašto sada sve to uništiti? Čini se da čovjek nije sposoban živjeti u savršenim uvjetima života. Stječe se dojam kao da ga je netko okovao lancima i ne da mu da diše. Mukotrpno i zajedno izgradili svoj privatni život i svijet i sada ne mogu podnijeti taj isti svijet i život? Zašto? Previše im dobar i savršen? Odjednom su nezadovoljni i nesretni što im je dobro i stabilno u zajedničkom životu. Paradoksalno je kako ih savršenstvo zajedničkog života dovede do dosade, monotonije i potrebe da unište izgrađeno. Zašto ne mogu biti zadovoljni savršenim koje imaju? Oni su ga gradili i sebe ugradili u njega. Dok grade svoj savršeni život, destrukciju zaobilaze u širokom luku. Smatraju je izrazito opasnom. Bore se protiv nje svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima kako bi izgradili svoj savršeni svijet, brak, obitelj, posao. Konačno kada dosegnu dobro i savršeno, nešto se promijeni. Kao da im je destrukcija privlačnija kada dosegnu savršeno i bolje. Destrukcija je uzbuđenje. Igra. Hazarderstvo. Visjeti na rubu propasti, gledati ponoru u oči, a ipak ne pasti u njega i ne izgubiti se. Stalno hodati po rubu, ali se nikad ne okliznuti. Ljubavnici i ljubavnice. Tajne i višestruke veze. Nekontrolirano i iracionalno trošenje i pogrešna i opasna ulaganja teško stečenog i zarađenog. Nepotrebno rasipanje i raskoš. Međusobno optuživanje i vrijeđanje. Zašto muškarac i žena odnosno jedno od njih dvoje u nekom trenutku ima potrebu i želju za destrukcijom njihovog vlastitog odnosa i svega što su zajedno izgradili kada taj odnos dosegne jedan stabilan i za njihovu budućnost pozitivan smjer? Cijenu koju plate za čak i malo destrukcije je često velika i šteta koja nastane ponekad je nemjerljiva. Je li potrebno malo izazova „sa strane“ koji će ih oboje upropastiti? Je li potrebno malo uzbuđenja „kada me on/ona ne vidi“ koje će urušiti sve što su napravili? Destrukcija je neobjašnjiv fenomen kada o njemu razmišljate imajući pred očima savršeno. Nije teško shvatiti da ponekad i sami moramo srušiti loše i negativno, štoviše nekad smo to i obvezni da ne bi nastradali i mi drugi s nama. Ali kad konačno dohvatimo savršeno koje je mirno i tiho, zašto odjednom u nama raste potreba, želja i nagon za destrukcijom? Jer mislimo da je destrukcija igra? Jer je destrukcija bezopasna? Igra koja ne ostavlja nikakve posljedice? Da je muškarac ili žena ili djeca i drugi ljudi neka vrsta karata za igranje s tuđim osjećajima, povjerenjem, cjelokupnom osobom? Izgleda da destrukcija kontrolira maštu dok je savršeno valjda uspavljuje i oslabljuje. Destrukcija i mašta idu jedno s drugim. Destruktivni su ponekad maštoviti i obrnuto. Mašta hrani potrebu za destrukcijom. Imaš dobar i stabilan brak? Ne brini, destrukcijom ćeš ga učiniti još boljim i savršenijim. Imate stabilne financije i poslove. Ne brini, destrukcijom ćeš ih učiniti još boljim i savršenijim. Kako? I što ako se ne mogne ništa izgraditi na temeljima savršenog kojega ste uništili jer ste se malo „zanijeli“ rušenjem i razaranjem, pa nemate ništa više čime biste počeli graditi iz početka? Na kraju ostanu mašta i ruševine. Čak i destrukcija pobjegne od vas. Čudni smo. Neobični smo. Zašto u nekom trenutku uništimo savršeno i dobro koje smo zajedno gradili? Savršeno koje nas ne vrijeđa. Ne optužuje. Ne prigovara. Koje nas hrabri. Potiče. Gura naprijed. I priklonimo se destrukciji koja radi sve obrnuto. Vrijeđa. Optužuje. Prigovara. Utjeruje nam strah u kosti. Vuče nas nazad i ne da nam koraka naprijed. Ponekad se iznenadimo i nemalo šokiramo kad čujemo da je se dobar i stabilan odnos između muškarca i žene naprasito i odjednom urušio. Netko od njih dvoje priklonio se destrukciji. Igri. Izazovu. Mašti. Savršeno i dobro postalo mu je dosadno, monotono, sporo. Činjenica da se iznenadimo pa i šokiramo kad tako nešto čujemo djelomično pokazuje da ne postoji objašnjenje zašto muškarac i žena izgrade i sagrade savršeno i onda ga jedno od njih dvoje „iz čista mira“ sruši. Ne znamo racionalno objasniti destrukciju kao dio (možda i važan dio) odnosa između muškarca i žene. Kako destrukcija nadvlada, svlada i pobijedi savršeno? Neobjašnjivo? Neshvatljivo? Možda netko ima odgovor tko je dosegnuo savršeno, preživio destrukciju i pri tom sačuvao zdrav razum.

U Sarajevu 25. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tithi Luadthong

O bijegu i mašti

Pobjeći? Gdje? U idealno. Povrijeđeni ste odbijanjem vaše zaljubljenosti? Ništa lakše. Stvorite idealnog muškarca. Idealnu ženu. U njih se zaljubite. Oni mogu i hoće uzvratiti ljubav. Kada volite idealnog/idealnu, lakše vam je prebroditi stvarne koji vas odbacuju. Svijet je grub prema vama? Stvorite svoj svijet. Idealni svijet. Nitko vam ne može odrediti tko će u njemu živjeti i na koji način. Vi ste kreator vlastitog svijeta. U tom svijetu možete biti netko drugi. Junak. Princeza. Besmrtnik. Don Juan. Kleopatra. Filmski negativac ili zvijezda. Što god želite. Čine vam zlo? Stvorite svoj svijet. Ne mogu vam odrediti da zakoni stvarnog svijeta moraju postojati u vašem. Stvorite svoj svijet. Svijet dobra. I samo dobra. Trpite patnju? Stvorite svoj svijet. Svijet bez patnje. Ne mogu vam propisati da morate imati patnju u svom svijetu samo da bi ga drugi stavili na listu stvarnih i postojećih svjetova. Bojite se smrti? Stvorite svoj svijet. U njemu nitko ne umire. Vječno ste mladi. I vječni su oni do kojih vam je stalo. Ne mogu vas prisiliti da svoj svijet podredite zakonima smrti samo zato da bi ga službenim razumom proglasili stvarnim svijetom. Ako želite, možete imati svoj privatni svijet. Ako ste ga vi izgradili od temelja do vrha, od najvećeg grada do najmanjeg cvijeta, onda vi birate zakone koji će postojati u vašem svijetu. Zašto biste svoj svijet gradili prema modelu odbijanja, grubosti, zlobe stvarnoga svijeta? Niste li dovoljno snažni da za sebi izgradite svijet bez lošeg i deprimirajućeg? Gdje piše da ne smijete ružičastim pogledom izgraditi svoj svijet od najljepših i najsjajnijih boja? Tko vam je odredio da morate vjerovati kako je svijet isključivo crn ili siv? Niste li snažniji od crnih i sivih tonova koji u vama stvaraju neraspoloženje, strah i nesigurnost? Bit ćete proglašeni bjeguncem. Fantastom. Idealistom. Strašljivcem. Kukavicom. Zar je važno? Ako ste maštoviti i kreativni da stvorite svoj svijet, zašto bi vas pogađalo što vam govore natmureni pogledi i otrovne rečenice koje dolaze iz svijeta crnila i sivila? Svijet sivila i crnila i ne govori drugim jezikom nego jezikom otrova. Jezikom bolesti. Jezikom prljavštine. Niste obvezni govoriti tim jezikom. Imate svoj jezik. Svoje riječi i rečenice. Njima ste izgradili svoj idealni svijet. Pun je maštovitih boja, prekrasnih kreacija i dobrih ljudi. Vaš svijet se hrani dobrotom. Vi ga hranite jezikom ljubavi. Svom svijetu tepate kao novorođenčetu. Govorite mu o ljubavi. O tome koliko ga volite. I pomalo vaš mali bespomoćni svijet, baš kao i ljudsko biće, izrasta u snažan i moćan svijet kao što čovjek izrasta u snažnu i jaku osobu. Vođeni svojim svijetom, ne bojite se stvarnog svijeta. Više nemate straha. Niste nesigurni. Znate da niste idealist. Niste kukavica. Niste strašljivi. Niste bjegunac. Vi ste samo maštovita osoba. Nemojte se bojati. Ne pokušavajte sebe uvjeriti kako vaš idealni svijet ne postoji. Osvrnite se oko sebe jer toliko toga je nastalo zahvaljujući vašoj mašti. I mašti onih koji su vam slični. Nemojte izdati svoju maštu. Zanemarite i odbacite prigovore da je to bijeg. Ne bježite vi nigdje. Vi samo kratko odlazite u svoj savršeni svijet kako biste iz njega zagrabili od njegove ljepote, dobrote i mira i dali stvarnom svijetu njegov dio. Kako biste umanjili crnilo i sivilo. Umanjili patnju. Umanjili strah od smrti. Umanjili zlo. Trebaju vam zahvaliti. Oni koji vas vrijeđaju i ponižavaju zbog vaše maštovitosti i kreativnosti. Nisu svjesni koliko vas boli što od svog savršenog svijeta kojega ste s ljubavlju i dugo gradili otkidate da biste dali njihovom svijetu crnila, sivila, prljavštine i zlobe nešto od svog savršenog svijeta. Jer dajete djelić samog sebe. Koji je stvaran. Tako je nastalo sve. Tako je nastao stvarni svijet. Netko maštovit odricao se djelića savršenosti svoga idealnog svijeta kako bi ih ugradio u svijet u kojem sada svi živimo. Zapamtite. Niste bjegunac. Ne bježite. Vi ste graditelj. Tvorac. Maštajte. Stvarajte svoj idealni svijet. I ne budite sebični. Nešto od svoga savršenog svijeta darujte nama u stvarnom svijetu. Bez vaše mašte i bez vas, naš svijet bi se utopio u crnilu i sivilu.

U Sarajevu 4. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): © Konstantinos A | Dreamstime.com

O mogućnosti

Zarobljenost je prihvaćanje i održavanje isključivo jedne mogućnosti u životu i onda kada nam takva mogućnost donosi štetu i propast. Uvjeriti sebe kako postoji jedna mogućnost koja je loša i poražavajuća je izricanje osude samom sebi na ropstvo. Biti slobodan samo s jednom dopuštenom mogućnošću nije sloboda. Kako postajemo robovi jedne mogućnosti? Sve počinje sužavanjem pogleda, bilo da to učinimo sami bilo da nam to učine drugi. Bezbroj mogućnosti čine beskonačan pogled na život i svako sužavanje pogleda na život broj mogućnosti pretvara u određeni broj mogućnosti i one prestaju biti beskonačne. Ako želimo sebe učiniti robovima nekolicine mogućnosti, bit će dovoljno da pristanemo suziti pogled, izbrisati horizonte.

Mogućnost, čak i ako nikada neće biti ostvarena, proširuje poglede. Istina je da nikada nećemo ostvariti sve mogućnosti i apsurdno je pomišljati da beskonačan broj mogućnosti može biti ikada ostvaren. U naravi je beskonačnosti da nikada ne bude ostvarena. Uloga mogućnosti u našem život i nije da ih sve ostvarimo. Mogućnosti imaju sposobnost da nam otvaraju oči, šire horizonte prema onomu što nas privlači, što nas zanima i čemu se želimo posvetiti. Mogućnost je otvorenost čovjeka prema vlastitom pogledu i horizontima koji mu oblikuju život. Suziti čovjeku pogled, izbrisati mu horizont pretvara ga u nekoga tko zaboravlja na mogućnosti koje su od njega sakrili ili mu nikada nisu dopustili da se u njih zagleda. Sužavanje pogleda je prisiljavanje čovjeka na zaborav mogućnosti koje još uvijek stoje neotkrivene i netaknute. Mogućnost ne teži prevari čovjeka. Mogućnost ne obećava svoje ostvarenje. Mogućnost obećava širenje pogleda, obećava nove vizije, nove nade, nove fantazije, nove horizonte. Mogućnost potiče maštu da gradi novi svijet, novi život, novu budućnost. Ostaviti sebe na jednoj mogućnosti znači ugasiti vlastitu kreativnost i ne dopustiti joj da se razvija.

Zabluda je podcjenjivati moć i privlačnost mogućnosti. Mogućnost nije objektivna stvar. Mogućnost je kreativna sila. I sama pomisao na neku mogućnost mijenja pogled na svijet. Premalo koristimo snagu mogućnosti i njezinu sposobnost da nas potiče na maštanje. Uhvatimo se jedne ostvarene mogućnosti i ne puštamo je čak ni onda kada ostvarena mogućnost prijeti da uguši našu kreativnost, maštanje, ponekad i sam život. Mogućnosti su nesigurnosti koje obećavaju, ali ne garantiraju ostvarenje. Mogućnosti su neozbiljne. Vole se s nama igrati. Vole se zabavljati našim pogledima i našim horizontima. Možda zato ostvarimo jednu za koju se nadamo da je sigurna i grčevito je držimo. Druge mogućnosti zaboravimo, ostavimo ih po strani.

Zašto se ne okupirati i najmaštovitijim mogućnostima, onima koje su toliko fantastične da nam se čini da ih nikada ne bismo mogli ostvariti čak i kad bismo imali svu vlast i svu moć nad stvarnošću? Zašto bismo se predali rezignaciji jer mogućnosti ne možemo ostvariti? Ako se mogućnosti igraju želeći nam proširiti poglede i pokloniti nove horizonte, zašto ne bismo sudjelovali u igri? Zašto ne bismo igrali igru ako nas neka mogućnost pozove da zamislimo da smo netko potpuno novi i potpuno drugačiji? Nema veze ako se te mogućnosti nikada neće ostvariti. One nam i same govore da su neostvarive i nedostižne. Ali nas pozivaju da se igramo s njima da nas učine kreativnijima, maštovitijima, da nas podsjete da ne smijemo na njih zaboraviti i pretvoriti se u čovjeka jedne mogućnosti čiji se pogled previše suzio i čiji su horizonti odavno nestali ispred njegovih očiju i iz njegove mašte. Mogućnosti nas oslobađaju od zaborava horizonata koji još uvijek čekaju da se u njih zagledamo. Mogućnosti ne dopuštaju da kažemo sebi kako je ova jedna ostvarena mogućnost sve što nam je preostalo i da se više nemamo čemu nadati. Mogućnosti su kreativne silnice koje povremeno život žele učiniti maštovitijim, a time i lakšim i podnošljivijim. Nismo li i sami na trenutke sretni kada razmišljamo o mogućnostima koje se u bogatom mnoštvu slika slijevaju u nas i prelijevaju u nama dok zamišljamo kako bi moglo biti, kakvi bismo mi mogli biti? Zar se ne događa da u tom trenutku naši pogledi i naši horizonti, iako nestvarni i nedostižni, za nas postaju gotovo pa stvarni, skoro bismo se usudili reći da ih možemo dodirnuti, čuti, mirisati? Mogućnosti svojom snagom ono nedostižno i nestvarno mogu tako približiti našim očima da skoro osjećamo da dodirujemo mogućnost koja nam klizi iz ruku.

Ne ostvarujemo puno mogućnosti kroz život i one nisu glavni razlog življenja. Neostvarene mogućnosti su one koje nas stalno prate, koje nam ne daju mira, koje nas tjeraju da se borimo, da se hrvemo, da pobjeđujemo, da predvodimo, da se ne bojimo, da čvrsto stojimo, one su pravi i istinski pokretači našeg života. Neostvarene mogućnosti su nade koje nas tjeraju da nešto pokušamo učiniti, promijeniti, izmisliti, stvoriti, napraviti. I kako nešto neostvareno i nedostižno što nikada neće biti aktualno i stvarno može imati takvu snagu da nas mijenja i promjeni da u jednom trenutku stvarno postanemo netko drugi, netko drugačiji, netko novi? Mogućnost je magična sila. Mora biti nešto neobjašnjivo u mogućnosti koju nikada nećete ostvariti i koja će uvijek biti za vas nedostižna, a ipak će vas ta mogućnost prisiliti da se stvarno promijenite, da postanete netko sasvim nov i drugačiji u odnosu na ono što ste bili. I vi ćete postati netko drugi, a mogućnost će ostati ista u svojoj nedostižnosti i neostvarenosti.

Čudesno je kako mogućnost ostaje stvarna samo u tome što je ne možemo nikada ostvariti, pa ipak stvarna kao nešto nikada ostvarivo mijenja čovjeka, širi njegove poglede, otvara nove horizonte. Neobično je da nešto nestvarno rađa stvarno kao što nas mogućnost koju nikada nećemo ostvariti ipak istinski, opipljivo i stvarno mijenja i pretvara u drugačije i nove ljude.

I kako objasniti drugom da ste zahvaljujući neostvarivom i nedostižnom istinski postali netko novi, drugi i drugačiji? Hoće li vaš odgovor kako se radilo tek o mogućnosti koja se nikad nije ostvarila jer vam je uvijek bila nedostižna zadovoljiti drugoga? Hoće li vjerovati da vas je mogućnost promijenila?

U Sarajevu 22. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfix

O iščekivanjima

Čovjek ponekad bježi i njegovo bježanje je opravdano. Volimo pobjeći od gradske gužve negdje gdje je mirno, negdje pored jezera, negdje u predgrađe gdje imamo svoje dvorište i svoje zelenilo gdje se ne može parkirati svaki vozač koji slobodno mjesto samo jer je slobodno smatra parkingom. Instinktivno bježimo od opasnosti i sklanjamo se u zaštitu visokih zidova, haustora. Ponekad uz laž i ispriku o nemanju vremena ili imanju previše posla volimo pobjeći i od ljudi kako bismo imali vrijeme za sebe. Mogućnost bijega ponekad je spasonosna, potrebna i opravdana i tu nema ili ne bi trebalo biti posebnog srama jer tu i tamo želimo pobjeći. Mogućnost bijega je i važna kada je riječ o prošlosti i budućnosti. Nekad pobjegnemo u prošlost koristeći sjećanje i pamćenje. Nekad pobjegnemo u budućnost maštom i fantazijama.

Našem spasonosnom i opravdanom bježanju ponekad se ispriječi iščekivanje. Iščekivanje je nemogućnost i nesposobnost da bježimo u prošlost ili u budućnost, iščekivanje je nemogućnost bježanja, naš neprijatelj koji nam ne dopušta slobodu i osjećaj opuštenosti bježanja. Kada kao djeca učinimo neopodopštinu koja po svim pravilima roditeljske pedagogije zaslužuje određeno kažnjavanje (ponekad i batine) i kada su svi dokazi nesumnjivo upereni protiv nas, najteže je iščekivati da se sve završi. Onaj ponekad čudno dobar osjećaj nakon jezikove juhe ili čak i batina kada se u nama nutrina opusti je trenutak kada je iščekivanje dopustilo da konačno pobjegnemo. Pobjegnemo u prošlost kao kada sebi govorimo da jezikova juha nije bila tako strašna ili da batine koje smo dobili nisu bile ni približno bolne kako smo to sebi predstavili. Pobjegnemo u budućnost kao kada sebi govorimo da ćemo biti bolji i da to više nećemo učiniti.

U cijelom našem doživljaju najgore je iščekivanje da se to što se treba dogoditi već jednom dogodi i završi. Osjećaj grča koji prolazi kroz cijelo tijelo, osjećaj napetosti, nelagode kao da negdje u sebi nosimo kamen (ne možemo ni jesti ni piti čak ni koncentrirati se dok sve ne završi) je trenutak kada nas iščekivanje paralizira. Zato je iščekivanje nesposobnost i nemogućnost da pobjegnemo naprijed ili nazad, u budućnost ili prošlost jer paralizira našu sposobnost pamćenja i našu maštu i naše fantazije. Negativna iščekivanja poput onih bezazlenih i dječjih dok čekamo kaznu ili onih puno ozbiljnijih i sudbonosnijih dok čekamo da nam liječnik saopći vijest dok zabrinuto gleda nalaz pred našim očima koliko god u sebi nose negativno, na kraju uz svu nevolju koja idu uz njih su dobra. Dobra su zato jer imaju završetak i jer nas nakon svega iščekivanje pusti da bježimo kud želimo.

Bilo bi nepodnošljivo čekati beskonačno dugo da mama ili tata konačno izreknu kaznu bilo jezikom bilo nekim drugim pedagoškim sredstvom ili mjerom jer iščekivanje paralizira i zadržava nas u sadašnjem trenutku i ne da nam kretati se niti naprijed niti nazad. Iščekivanje zarobljuje bježanje i zato nam teško pada i teško se s njim nosimo. Jednako ako ne i teže jer smo već odrasli bilo bi nepodnošljivo beskonačno dugo čekati liječnika da nam saopći vijest o nalazu koji drži u rukama, radije tražimo da nam kaže da su vijesti jako loše samo da ne iščekujemo.

Ljudi griješe kada kažu da ih ubija čekanje. Ne ubija ih čekanje nego iščekivanje. Čekanje je kada znate o čemu se radi, samo čekate saopćenje već poznate vijesti. Kada nam otac ili majka saopće da ćemo dobiti batine, mi ne iščekujemo, nego čekamo. Čekati znači ništa drugo nego već znati što se ima i treba dogoditi, iščekivati znači ne znati što se ima dogoditi jer nam još nitko nije ništa saopćio. Kada nam liječnik javi da je nalaz negativan, sutra u bolnicu dolazimo i čekamo nalaz. Mi ne iščekujemo nalaz jer već znamo da je negativan, nego samo čekamo da ga preuzmemo. Kada nam liječnik saopći da je nalaz stigao i da sutra trebamo doći na razgovor, onda je riječ o iščekivanju jer ne znamo kakav je nalaz, pozitivan ili negativan. Čekanje uvijek pretpostavlja znanje o onomu što čekamo. Iščekivanje uvijek pretpostavlja neznanje i skrivenost onoga što iščekujemo i uvijek je lakše čekati nego iščekivati jer čekanje dopušta da idemo naprijed ili nazad, iščekivanje ne dopušta ni jedno ni drugo.

Pacijent kome liječnik saopći negativan nalaz ima mogućnost bježanja u budućnost (nove terapije, novi lijekovi) i bježanja u prošlost (ohrabrujući postotci onih koji su se izborili sa sličnim ili istim simptomima), ali dok iščekuje zamrznut je u sadašnjosti i ne može se kretati, barem ne misaono, ni tamo ni ovamo. Zato iščekivanje paralizira ne u fizičkom smislu, iako se nekad i to zna dogoditi, nego prije svega u nutarnjem i umskom smislu. Iščekivanje je poput duhovne paralize nutarnjeg života, paraliza pamćenja, sjećanja i mašte. Dok ne prođe iščekivanje ne može se nigdje nego samo ostati u sadašnjem trenutku.

Kod negativnih iščekivanja želimo skratiti čekanje na najmanju moguću mjeru. Onaj osjećaj kada vam roditelj drži jezikovu juhu i kažete da biste radije da ste dobili malo batina i da vas pusti na miru. Ne želite i ne volite dugo čekati kada je riječ o negativnom iščekivanju, želite da se sve što prije obavi i završi kao što i pacijent želi da mu liječnik što prije saopći vijest o nalazu makar bio i negativan. Zato nas plaši kada bismo morali dugo iščekivati. Plaši nas ono negativno, onaj osjećaj stezanja u grlu dok čekamo i svjesni da ne možemo tako dugo živjeti nikako cijeli život u negativnom iščekivanju. Zato žurimo i trudimo se da se negativna iščekivanja dogode i odigraju što prije i prijeđu u čekanje.

Što je s pozitivnim ili dobrim iščekivanjem? Ako se prisjetite recimo kada ste prvi put čekali svoga momka ili curu nakon što je za vikend bio/bila kući i sad se vraća, kakav je bio osjećaj? Ako dublje zakopate u sebe sjetit ćete se da je to bilo iščekivanje koje vas nije paraliziralo, štoviše bježali ste u prošlost (prvi susret, upoznavanje, prva razmjena riječi, prvi dodir ruke), bježali ste u budućnost (završiti fakultet, možda brak, djeca), ali niste bili paralizirani. Mogli biste iščekivati i duže nego što treba. Ako autobus ili vlak ili avion kasni nekoliko minuta ili čak sati, nije vam teško. Uživate u tom dobrom iščekivanju pomalo i s osjećajem žalosti jer će prije ili kasnije autobus ući na peron, voz ući na stanicu, avion sletjeti na aerodrom. Kada je dobro iščekivanje u pitanju volimo produžiti čekanje kao da ne želimo da čekanje završi kao kad recimo upecate dobra i lagana pitanja na ispitu i znate da ste sve uradili kako treba. Ne želite da se odmah rezultati objave, radije uživate u valovima dobrog iščekivanja i tad je čekanje poput opijenosti nekakvim blaženim stanjem jer ne samo da znate što čekate, nego još više to što čekate je nešto dobro.

Na ovaj način naš se život njiše poput klatna između iščekivanja koja su negativna i loša i čija čekanja želimo skratiti i iščekivanja koja su dobra i čija čekanja želimo produžiti. Ljuljamo se na ljuljački života sretni kada nas dobro iščekivanje susretne i onda produžujemo čekanje koliko možemo tužni što moramo ipak jednom završiti s čekanjem. Ljuljamo se na ljuljački života zabrinuti i napeti kada nas negativno iščekivanje pogodi i onda žurimo što prije završiti s iščekivanjem i prijeći u negativno i loše čekanje. Ako je netko kao dijete bio na ljuljački, uvijek je najbolji dio onaj kada vas zaljuljaju i onda se nađete veoma visoko u zraku gurnuti naprijed visoko iznad svih i želite ostati gore u tom položaju još dugo. To je slika dobrih očekivanja i čekanja kojim to iščekivanje produžujemo i hranimo. Kada ste već skroz dole u silaznoj putanji skoro dodirujuću zemlju zabrinuti što ne vidite nazad a želite što prije naprijed u visinu, to je slika negativnih iščekivanja čije čekanje želimo što prije skratiti i sasjeći da ne traje predugo. Obolijevamo psihički i fizički od negativnih i loših iščekivanja dok nas dobra iščekivanja liječe i produžuju nam život. Negativna i loša iščekivanja su bolest, dobra iščekivanja su terapija i lijek.

Ponavljamo kako je najgore čekati. To nije istina. Čekanje je gotova stvar jer već znamo o čemu se radi. Istinito je kako je najgore iščekivati. Najgore je iščekivati jer ne znamo što iščekujemo. I naravno kad iščekujemo bilo negativno bilo dobro, oba iščekivanja moraju završiti. Za jedno želimo da ga sami okončamo što prije pa je iščekivanje negativno, mučno i nelagodno, a za drugo ne želimo da iščekivanje završi jer je dobro, ugodno, pruža užitak, ali svjesni da će iščekivanje prije ili kasnije morati prestati. I pacijent koji čeka da mu doktor saopći nalaz i mladić koji na stanici čeka na djevojku da dođe nalaze se u istom položaju samo na različitim stranama ljuljačke života. Prvi želi što prije prekinuti negativno iščekivanje, a drugi želi što više produžiti dobro iščekivanje. I svjesni su da ljuljačka života neće ostati cijelu vječnost u istom položaju jer ona se ljulja i uskoro će se zaljuljati na drugu stranu koliko se god njih dvojica trudili jedan da ubrza, a drugi da uspori iščekivanje.

Iščekivati je teško jer se njih dvojica nikada neće razumjeti jer jedan žuri da iščekivanje okonča, drugi hoće iščekivanje produžiti i teško je kad iščekujemo netko zlo, a netko dobro jer se tada ne možemo nikako razumjeti, a ne tako rijetko stojimo jedno pored drugog iščekujući upravo netko dobro, a netko zlo. I kao što pacijentu nije jasno zašto mladić ne žuri i produžuje iščekivanje i u tome uživa, tako mladiću nije jasno zašto pacijent žuri da iščekivanje okonča i mršti se na svako i najmanje produženje iščekivanja. Kao što ponekad ni nama samima nije jasno zašto se neki žurimo okončati iščekivanje što prije, a neki se svojski trudimo da iščekivanje produžimo kako bi barem još malčice trajalo. Nije uvijek pitanje naravi onoga koji iščekuje niti njegovog karaktera, njegove lijenosti, nestrpljivosti, žurbe, odugovlačenja. Ponekad nisu u pitanju ni ti ni ja ni to što smo ljudi bilo sličnih ili različitih karaktera i osobina.

U pitanju je samo iščekivanje i njegova narav i smisao jer nije isto iščekivati liječnički nalaz i djevojku u koju ste zaljubljeni i osjećamo da to nisu ista iščekivanja. I znamo da nije uvijek u nama problem. Problem je u iščekivanju i može se dogoditi da nalaz bude drugačiji od našeg negativnog iščekivanja kao što se može dogoditi da djevojka više nikad ne dođe na stanicu što je drugačije od našeg dobrog iščekivanja.

Zato je iščekivanje teško i zahtjevno jer ne znamo što iščekujemo koliko god bili sigurni i uvjereni da znamo i lakše je uvijek čekati nego iščekivati jer iščekivanje bez svršetka je mučenje koje zarobljava u sadašnjem trenutku i ne da nam da bježimo ni u prošlost ni u budućnost, a dobro je bez stida i srama priznati da je nekad bijeg jedino i sretno rješenje u datom trenutku od robovanja iščekivanju koje nas sputava i ne da nam da se sjećamo i da maštamo. Dok čekamo barem se možemo sjećati prošlosti ili maštati o budućnosti jer dok iščekujemo ponekad ne možemo ništa ni sjećati se niti maštati.

U Sarajevu, 28. 4. 2019.

O. J.