izbor – Poptheo Web Portal

ŽIVOTNA BILANCA DOBROTE

Tragom Einsteinove izreke da je obrazovanje ono što preostane čovjeku nakon što zaboravi stvari koje je učio u školi, mogli bismo reći i to da je dobrota jednog čovjeka ono što preostane od nje nakon svih životnih kušnji i razočarenja.

Većina će ljudi reći da su oni dobri ljudi. Ok, vjerojatno i jesu, s tim da u vezi toga ostaje teško pitanje: kad, koliko, dokle i glede čega? Jer ne kaže li se ono da i dobrota ima svoje granice? Kao što se kaže i ono drugo: „Dobar ili lud, jedno te isto”. U tom smislu možda bismo onda mogli reći da je ona početna svijest o posjedovanju dobrote kod čovjeka moguće i njezin najveći dugoročni cjeloživotni neprijatelj. Jer noseći ovu početnu svijest sa sobom kroz život, često nećemo moći primijetiti da smo se u međuvremenu pretvorili u zatvorene, nepovjerljive, cinično-očajne, osvetoljubljive spodobe. Dakle, usprkos svemu tome, mi se i dalje zahvaljujući onoj početnoj svijesti o posjedovanju dobrote samouvjereno možemo smatrati dobrim ljudima. Pa dobro, možda čak to i s pravom možemo. No nešto s tom dobrotom u svakom slučaju više nije kako treba. Tu je, ali vidimo – zakržljala je, oboljela ili čak već posvema zamrla. Te bi je stoga trebalo potaći, zaliječiti ili čak posve reanimirati.

A zašto bi trebalo?

Recimo, nekoć sam čista i dobra srca bio krenuo u život. Pretežito sam vjerovao ljudima, i stoga sam smatrao da i oni vjeruju meni. Mislio sam da mi žele dobro jer sam i ja želio njima. I onda s vremenom, iznevjerili me, namagarčili, izvarali, bezdušno odbacivali, pravili budalom i što sve ne… Zato sam se na kraju zatvorio, postao nepovjerljiv, pa čak nemalo i lukav, rafiniran … mjestimično čak i nemilosrdno osvetoljubljiv, leden i okrutan. I ja se u svemu tome i dalje smatram dobrim. Kako, zašto? Pa jednostavno dobar sam, s tim da nemam s kim posebno na ovom svijetu biti dobar. Pa eto, onda tako nekako, imanentno sam i za samog sebe dobar. Reklo bi se da je ovo poprilično dobro rezoniranje koje u sebi već sadrži barem polovicu odgovora na ono početno pitanje: „A zašto bi trebalo nanovo potaći i zaliječiti svoju nekadašnju dobrotu”? Pa eto zato, sami priznajemo da u nama još uvijek ima dobrote, ali da se definitivno povukla unutar granica našeg bića. Pa dobro, zašto bi je trebalo još jednom natjerati izvan naših granica, da djeluje i svijetli prema svijetu i ljudima koji nas okružuju? Pa zato što ćemo možda u ovakvom mrkom raspoloženju nesmotreno povrijediti i iznevjeriti nekoga tko je upravo poput nas nekoć krenuo u život čista i iskrena srca. A tko zna, možda su i oni koji su nas nekoć iznevjerili i povrijedili bili samo duboko razočarani ljudi kao što smo to mi danas.

Dakle, završni skor bi izgledao ovako: Jedno tvrdokorno i iskustvom bogato razočarenje je kudikamo jače od neiskusne početničke dobrote. Ali isto tako, jedna sada već iskusna i nanovo oživljena dobrota je neupitno snažnija od onog iskusnog razočarenja. Zašto? Pa jednostavno zato što je i ova iskusna obnovljena dobrota donedavno bila isto tako grdno razočarana, ali je na koncu ipak shvatila da to nije sve, te sada ima jasne razloge svoga postojanja koji su kudikamo dosljedniji i dalekosežniji od onih razloga tvrdokorne razočaranosti – koja, eto, još nije shvatila da je ona samo posljedica tuđih i sličnih životnih razočarenja te da će izgledno biti i uzrokom novih takvih razočarenja u svojem okruženju.

A što ako naše razočarenje nije samo posljedica tuđeg razočarenja, nego jednog doslovnog metafizičkog zla?

Kako god, ovo će biti još i izričitiji poticaj da nanovo raspirimo svoju dobrotu. Slijedeći, barem onu biblijsku mudrost pronalazimo da je đavao napasnik, ali i to da je Bog onaj koji kuša. Što je jedno, a što drugo zbog neujednačene terminologije na prvu često i nije lako razlikovati. No generalno bismo mogli reći da je kušnja po sebi ono nešto izričito dobro, ali zbog čega čovjek definitivno može izgubiti pamet i krenuti zlim putem. Recimo, neki izniman talent, čast, vlast, dragocjen dar ili iznimna ljepota. S druge strane, napast je ono po sebi izričito zlo, ali što neke ljude ipak ne pomete da zbog toga na kraju ne postanu još i bolji. O potonjem nam izričito progovara biblijska Knjiga o Jobu – zlosretnom pravedniku i imućniku, na kojeg se jednog dana odjednom i ni odakle svaljuju sva zla ovog svijeta. Djeca tragično pogibaju, veliko imanje i blago propadaju, a Job ostaje sam, bolestan i napušten te s mnoštvom mučnih pitanja koja ga salijeću. Tu se uskoro pronalaze i Jobovi prijatelji koji ga nagovaraju da se pokaje, jer je garant nešto vele sagriješio kad ga snađe takvo i toliko zlo. No Job ne popušta, uvjeren je u svoju pravednost i traži od Boga odgovore za toliko nesnosno zlo što ga snađe. Tu se zatim pronalazi i njegova Žena koja ga nagovara da prokune Boga i da jednostavno umre (2,9). Job je prekorava da ne brblja kao luđakinja. Osim toga, ako već od Boga primamo dobro, ne bi li onda trebalo da iz Njegove ruke spremno primimo i zlo (2,10)? Naravno, u kontekstu cijele ove problematike smijemo pretpostaviti da Jobova žena nije bila po sebi zla, nego upravo samo beskrajno i bolno razočarana. I tako, razmišljanja i savjeti se i dalje naizmijenično izmjenjuju, s tim da nitko od njih ne zna za početnu nebesku dramu koja je svemu ovome prethodila (1,7-12). Jahve Bog jednog dana započinje konverzaciju sa Satanom koji se u ovoj knjizi ne opisuje kao nekakav pakleni nasilnik, nego kao svojevrsni nebeski tužitelj koji pred licem Božjim optužuje ljude i nastoji poljuljati Božje povjerenje u njih. Tako na red dolazi i zlosretni Job. Jahve se hvali pred Satanom da nema takvog čovjeka bogobojazna i pravedna kao što je Job. Satan uzvraća Jahvi da je Job dobar samo zato što mu je Jahve dao sve. I zatim stavlja pred Jahvu izazov: „Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!” (1,11). Jahve zatim dopušta Satanu da do mile volje napastuje sirotog Joba, te da mu pri tome samo u goli život ne dira. Na kraju cijele mučne sage Job dokazuje i onima gore i onima oko sebe dolje da je on istinski pobožnik i pravednik kojeg u tomu apsolutno ništa ne može poljuljati, te ponovno stiče i zdravlje, i djecu, i imanje.

Umjesto zaključka

Mučna i uznemirujuća Knjiga o Jobu nam slično poput onog racionalnog umovanja prije toga jasno sugerira da u životu ne postoje posebni i po sebi odvojeni poticaji na dobro i zlo. Sve je manje-više kušnja ili je sve već manje-više napast, i mi u svakom slučaju moramo svakodnevno birati hoćemo li se kretati uzlaznom ili silaznom putanjom. I zato, kad čovjek pomisli da je već pokupio svu dobrotu ovog svijeta, trebao bi znati da će istu izgledno tek morati dokazati, kako pred Bogom, tako i pred ljudima.

U Sarajevu 24. IX. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rfranca

REALNOST I RAZOČARANJE

Mnogi razočarani kažu kako su oni samo realni, no ovdje se pitamo je li to uistinu tako?

U početku uvijek stoji nekakva nerealnost, ponekad naša vlastita a pokatkad i ona tuđa; zatim dolazi otriježnjenje i realnost, i bilo bi stoga nekako logično da ta realnost onda i dokine ono neugodno stanje koje je nestalo kao posljedica naše ili tuđe nerealnosti. Ili drugim riječima, ukoliko nas je nerealnost učinila razočaranima, tad bi nas realnost trebala nanovo ispuniti dobrim životnim motivima i entuzijazmom. Međutim, što onda reći za onaj životni scenarij kad se čovjek osjeća istovremeno posve realnim i trajno razočaranim? Pod pretpostavkom da se razočaranost prvenstveno javlja kao posljedica nerealnosti, a ne realnosti – onda bismo mogli jednostavno reći da ovakvi ljudi još uvijek nisu dosegli onu za život dostatnu razinu realnosti, premda sami vjeruju da to već jesu.

Što uopće znači biti realan čovjek?

Biti realan okvirno znači biti u skladu sa stvarnošću. Nešto preciznije, realan je onaj koji u mišljenju i ponašanju vodi računa o stvarnosti, ostvarivosti i mogućnostima. Dakle, onaj koji se zna fokusirati na ostvarivo te zaobići ono neostvarivo. Sukladno ovome, biti realan znači i ono biti iskren, dosljedan i pošten. Dakle, ne ulijevati nikome lažne nade, nego se uvijek dosljedno i transparentno držati onoga za što čvrsto vjerujemo da može ići, ne prešućujući pri tome nikome ni ono za što jednostavno smatramo da ne ide. Osim toga, biti realan čovjek podrazumijeva i ono držati se date riječi i izrečenog obećanja. Jer ako nekomu jedna takva stvar po sebi nije dovoljno realna, konkretna i obvezujuća, teško da će se i za njega samog moći reći da je realan. Stoga biti realan čovjek ne znači biti ono samo u skladu s tamo nekom izvanjskom stvarnošću nego i sa onom svojom vlastitom. U tome smislu, ako je realan, čovjek sebi neće moći dopustiti ono da jedno priča, drugo radi, a treće misli. Naprotiv, zdušno će nastojati kroz život sve tri stvari dovesti u jednu kompaktnu i skladnu cjelinu, upravo kako bi sam sa sobom mogao biti u jednoj bliskoj i realnoj vezi.

Realnost i varljivi svijet emocija

Što je to što čovjeka nagoni da obeća pa izigra, da se obveže pa pobjegne ili da ljudima priča jedno, a na kraju učini nešto sasvim drugo? Ako netko ovo radi posve svjesno i namjerno, tada kažemo da se radi o krajnje malicioznoj ili barem poremećenoj osobi. Srećom, ovakvi slučajevi i nisu toliko česti, što će reći da ljudi češće podbace zbog nekih manje svjesnih razloga. Jednostavno, dok je davao obećanje, u tom trenutku mu se to činilo posve logičnim i vrijednim obećanja, a kasnije ga je taj osjećaj popustio, pa i napustio. Sa ovim se ujedno izriče konstatacija da su takvi varljivi i nerealni ljudi nerijetko posve sljubljeni sa svojim osjećanjima, te da iste prihvaćaju kao jedinu valjanu sveodređujuću stvarnost. I oni u ovome uglavnom ne vide ništa loše, pa ne kaže li se danas tako često ono da treba slušati svoje srce, jer ono kao nikada ne griješi? Na ovo bi se moglo reći da svoje srce kudikamo treba slušati, ali valjda bi trebalo slušati i onu danu riječ. Zar je to ništa? Sukladno ovome, mogli bismo se dodatno pitati zar je razum ništa? Ili također, zar su uhodani običaji i norme ponašanja ništa? Te zar su drugi ljudi sa svojim očekivanjima i osjećanjima isto tako ništa?

S potonjim pitanjima zapravo i nadilazimo skučeni svijet vlastitih motiva i orijentira te stižemo do onoga što bi se moglo nazvati sveodređujućim duhom vremena, a kojeg Ernest Geller barem za današnje vrijeme identificira kao „histeriju subjektivnosti”. Kako smo o tome već i nedavno pisali, sve ovo ne bi značilo ništa drugo doli ono kako su osobna osjećanja i plitka uvjerenja (zapravo predrasude) kod današnjeg čovjeka manje-više istisnula te obezvrijedila sve ostale vidove spoznaje, ali i one tako bitne samo-spoznaje. Jer sada važi: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam” (Geller).

Scenarij „crvene” i „plave” pilule

U konačnici se čini da jedan te isti problem danas pogađa i one razočarane, kao i sve one koji su ih razočarali. Naime, svi su oni zajedno sužnjevi vlastitih emocija i predrasuda i jednostavno im se ne mogu oteti. Reklo bi se, ne mogu jer sam duh vremena čovjeku nalaže ovo kao svojevrsnu prvu filozofiju i sveodređujuću definiciju stvarnosti. Zato je one prve jako teško uvjeriti kako ima puno toga zbog čega se oni i ne bi trebali osjećati toliko razočaranim, kao što je one druge skoro nemoguće uvjeriti da ima i puno toga drugoga na što bi trebalo paziti kod donošenja odluka, a ne samo na one njihove uobičajene varljive emocije.

Stoga se čini kako glede svega ovoga i nema puno diskusije. Puno prije, kao da se današnji čovjek nalazi na tragu onog matriksovskog scenarija „crvene” i „plave” pilule. Odluka je kratka, oštra i konačna … Plava pilula ovdje otprilike znači da i dalje ostaješ gdje jesi i vjeruješ u što želiš vjerovati. Crvena pilula naprotiv znači svojevrsni odlazak u „zemlju čudesa”, tj. u ovom slučaju reći svome srcu: „Imalo si i više nego dobru priliku i sad je zato vrijeme da dadnem poštenu šansu i onim drugim izvorima spoznaje”!

U Sarajevu 10. I. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niceideas

OSOBNA AUTENTIČNOST I CIJENA IZBORA

Unutar velikih avanturističkih kultura, kakva je recimo ona američka ili ruska, postoji i vrlo zanimljiva tradicija, tako da je nazovemo, tradicija „odmetničke pjesme”. Pod ovim ne mislimo na suvremene tekovine vulgarnog i notornog gangsta rapa, nego na one popularne, već skoro tradicionalne i općeprihvaćene numere koje su se emitirale na TV-u i radiju u udarno vrijeme, tjerajući na pjevušenje i mlade i stare. U biti, to su vrlo često pjesme o sumornom zatvorskom životu, zločinu, kazni i otkupljenju. Unutar ruske šansone koja je po sebi tematski skoro pa u potpunosti odmetnička, u sumorne zatvorske priče se vrlo često upliće i motiv ljubavne čežnje za onom nekom „vani”. Takav je recimo slučaj moguće i s najslavnijom ruskom šansonom Mikhaila Kruga – „Vladimirski Central” (Naslov se odnosi na najveći ruski federalni zatvor maksimalne sigurnosti u Vladimiru). Sa američke strane, neke od najslavnijih odmetničkih numera otpjevao je tko drugi doli John Cash. Tu bismo svakako mogli istači slavni „Folsom Prison Blues”, pjesmu o zločestom dečku kojeg je mati nastojala fino odgojiti, no on je zatim tek tako upucao čovjeka u gradu Renou, i prije nego što je uopće shvatio što je napravio, već je bio iza rešetaka notorne kazneno-popravne ustanove. Kao drugu Cashovu numeru u ovom kontekstu možemo istaknuti njegov čuveni „San Quentin”. Ovu pjesmu ste na neki način sigurno čuli, čak i da niste, jer i poznati „Zenica blues” od našeg Zabranjenog pušenja … hm … nije da je ono sad čisti plagijat Cashove pjesme, ali jeste njoj poprilično bliska glazbena i tekstualna parafraza. No, i potonja pjesma od „Pušenja” upravo pokazuje kako priče o zlosretnim lošim dečkima mogu biti itekako „zarazne”, tj. općeprihvaćane te kako kod svojih slušatelja mogu generirati iznenađujuće pozitivna raspoloženja. Upravo ova reakcija publike kao da nam poručuje kako je sasvim u redu kršiti zakon i red ukoliko će te nakon toga lijepo završiti u zatvoru, odnosno, ako će te pošteno platiti cijenu svojeg smionog životnog izbora. I tako polako stižemo do pojma autentičnosti … Vidimo, i kriminalci pokatkad mogu biti posve autentični likovi ukoliko pošteno plate što već treba platiti.

Opredjeljenja su različita, ali cijena uvijek postoji

U Šekspirovom „Romeu i Juliji” sama smrt je istaknuta kao cijena zabranjene ljubavi i ovo dvoje mladih ljudi je spremno plaćaju. I to je ujedno vjerojatno i glavni razlog njihove izvanvremenske slave i popularnosti. Jer da su se u protivnom na vrijeme razišli pod pritiskom svojih zaraćenih obitelji, tu se onda i ne bi imalo vele o čemu pričati. Bili bi tek jedan od brojnih „razumnih” parova koji su vlastiti ideal ljubavi žrtvovali zarad mira u kući. No i ovo drugo je također imalo svoju cijenu. Nije ono sad posve loše živjeti smireno u sigurnosnom zagrljaju svoje obitelji i prijatelja, samo, eto, što tada izgleda ne bi bilo ljubavi … barem ne one prave i velike … Tako da je u konačnici ovom dvome bilo puno draže platiti onu prvu cijenu.

Prema nekim post-homerovskim izvorima, vrač Kalhant je već mlađahnom Ahileju nagovijestio da će jednog dana hrabro pasti na Troji. Htijući ga zaštiti od pogibije, majka Tetida ga prerušava u djevojku te ga šalje na zaštitu kralju Likomedu. No lukavi Odisej ga odatle odvlači u rat, znajući o kakvom se ratničkom potencijalu tu radi. Opet vidimo da se morala platiti visoka cijena, bez obzira na to da li otišao na Troju ili dovijeka ostao odjeven kao cura.

Malo bliže sadašnjosti i realnosti… Cijena slobode se zove stalan oprez (Wndell Phillips). Usuditi se – to je cijena napretka (Victor Hugo). Stjecati znanje je teško, ali oni koji ga prezru, cijena koju će platiti zove se budalaština (J. d. La Fontaine). Usamljenost je cijena istinoljubivosti, dok je cijena kolektivizma život u laži (Y. N. Harari). A cijena mira, bogaćenja, napretka i lagodnog života pod svaku cijenu zove se uništenje (Theodore Roosevelt).

Kao kratki zaključak na kraju, sasvim je normalno pokatkada ustuknuti pred velikim životnim izborima i odlukama zbog visoke cijene koju oni nalažu. Međutim, i odustajanje od njih kao i skretanje u putanju linije manjeg otpora ima svoju cijenu … često i veću nego ono prvo. Stoga zadnje čovjekove pitanje ne bi trebalo biti ono što je za njega jeftinije, nego ono što je za njega bolje.

U Sarajevu 17. X. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov

O izlazu

Nije lako pronaći izlaz. Život je poput goleme prostorije s bezbroj vrata na koja bi se moglo izići. I kad iziđemo, ne iziđemo izvan života. Uđemo u svoj život samo kroz neka nova vrata. Kompliciranost života nam ponekad izmiče. Pri pronalasku nekog izlaza iz života odmah se hvatamo kvake i otvaramo. Kad prođemo kroz vrata i vratimo se nazad u život, otkrivamo da je bilo još vrata kroz koja se moglo izići. Ali koja su vrata prava? Iza kojih vrata se nalazi ono što tražimo? Iza kojih vrata se skriva rješenje ili odgovor? Naš život ne dopušta istovremeno otvaranje svih izlaza. Kao da ne dopušta istovremeno otkrivanje svih rješenja i odgovora. Život se izgleda najbolje osjeća kad se s nama igra i zabavlja iako nama nije do zabave i još nam je manje do igre. Život bi se igrao skrivača i stavljao povez na naše oči da ne vidimo koja vrata trebamo pronaći i za koju kvaku uhvatiti. Ali nama nije uvijek do igre skrivača i pogađanja pravih vrata kroz koja bi trebali proći i pronaći rješenje. Nama je ponekad potrebna jasnoća, preciznost, hladna i trezvena glava i stabilno razmišljanje koji izlaz u životu je za nas najprihvatljiviji i najbezbolniji. U tom razmišljanju, zatvoreni zajedno sa životom u njegovim nutarnjim labirintima, događa nam se da umujemo i čekamo dok promatramo bezbroj izlaza kojima je ispunjen naš život. Izići ovdje? Hm… možda. Ili poći koji korak dalje? Onaj izlaz se čini boljim? Ili se vratiti nazad? Ostao je jedan izlaz neistražen, možda bismo se trebali vratiti? Iako se doima jednostavnim i lakim pronaći odgovarajući izlaz dok smo u labirintu života, tek kad se zamrse konci i niti našeg života, shvatimo koliko je teško pronaći izlaz. Kao da konci i niti života koje smo vukli za sobom ulazeći rođenjem u taj nepregledni labirint još više zbunjuju i otežavaju naše traganje za izlazom i odgovarajućim vratima. Dogodi se da se u labirintu života izgubimo. Ne figurativno ili pjesnički. Nego doslovno. Bespomoćni stojimo pred svim tim izlazima i vratima čiji nas skriveni sadržaj neodoljivo privlači. Što li se nalazi iza onih visokih vrata? Uspjeh, dobar brak, stabilan posao? Ona niska i pohabana vrata pomalo se doimaju odbojnima. Što je iza njih? Starost, samoća, utučenost, nesigurnost, stalna potraga da imamo normalan posao i život? Ne znamo dok ne uhvatimo za kvaku i otvorimo sebi izlaz. Možemo stajati na vratima koja smo otvorili i promatrati što je iza. Ali dok stojimo na vratima, život se ne događa osim u našoj mašti i našim snovima. Opet, ako prođemo kroz vrata i uđemo u život, ona će se sama zatvoriti i neće biti uvijek moguće otvoriti ih ponovo. Pa i ako ih uspijemo otvoriti, ono što ćemo ugledati neće biti isti krajolik. Labirint života je živi labirint. Stalno se mijenja. Pomiče se. Kreće se. Zatvara i uklanja neke izlaze i vrata. Stvara nove. Kao kada čovjek izabere jedna vrata i kroz njih prođe. Izabere, recimo, takav i takav život. I kad poželi vratiti se, možda će uspjeti otvoriti vrata koja je jednom davno život za njim zatvorio. Ali ono što će ugledati neće biti isto. Bit će to novi krajolik. Novi labirint. I sve će mu biti nepoznato i čudno. Kao kada čovjek ostari i otvori vrata kroz koja je ušao kao dječak ili mladić. Vidjet će da tamo nema više ni dječaka ni mladića i da je labirint života drugačiji. Malo ostario i oronuo i mnoga su vrata i izlazi uklonjeni i nestali. Ima još pokoji izlaz i još poneka vrata, ali se ne čine nimalo privlačnima i poželjnima. Ne čine se drugačijima od vrata koja je upravo otvorio. Ne može čak ni u sjećanje dozvati izgled labirinta iz vremena kad je bio mlad kada je labirint imao puno više zelenila i života u sebi i kada je broj vrata i izlaza bio daleko brojniji. Sad se sve svelo na nekoliko starih kvaka koje pomalo trule i otpadaju kad ih se čvršće uhvati rukom.

Što je moglo biti da smo izabrali neka druga vrata ili neki drugi izlaz u životu? Ništa. Dođemo na isto. Na starca koji u labirintu života vidi tek jedna ili dvoja vrata i sva vode u istom smjeru. Nema čak više ni labirinta. Staza ide pravo prema posljednjim vratima. Što se vidi iza tih posljednjih vrata koja treba otvoriti kada se labirint života osušio i sabio u jednu dugu stazu? Vidi li se svjetlo? Čuje li se radosni ritam života? Čuje li se veselje i radost? Zašto ne? Još nitko nije dokazao da i kada u životu otvorimo sve kako ne treba i život nam bude mučan i težak zbog naših krivih izlaza i pogrešnih vrata da su posljednja vrata koja trebamo otvoriti ona iza kojih se oduvijek skrivalo sve ono što smo u životu pokušali pronaći. Naravno da to nije bilo moguće dok je labirint života bio neistražen i neshvatljiv s beskrajnim brojem izlaza koji su svaki na svoj način bili privlačni ili odbojni. Ali sada kada se labirint života suzio na jedan naš pogled prema vratima do kojih vodi ravan put bez labirinta i mogućih izlaza, zašto se ne nadati da se iza tih posljednjih vrata nalazi konačni odgovor i objašnjenje za sve? Zašto se ne nadati da su to ona vrata i onaj izlaz koji nikako nismo mogli pronaći i koji nam je stalno izmicao? Labirint života mora imati konačni izlaz, vrata i kvaku koja ih otvara. Što ima veze ako smo konačno, makar stari, umorni i sami, uspjeli pronaći ih? Nije li životni labirint zapravo živa i neumorna igra sa životom u kojoj katkad radosno sudjelujemo, ali u kojoj ponekad i ne uživamo i koja nas muči, strastvena igra u kojoj pokušavamo pronaći ona vrata i onaj izlaz koje život svojim vještim igračkim sposobnostima od nas nastoji sakriti? Kad smo već uvučeni u labirint života i njegovu igru čija pravila ne razumijemo ili ih otkrivamo prekasno, zašto ne bismo igrali i vukli za sobom konce i niti rođenja koji su se namnožili i narasli kako smo odmicali od prvih vrata koja su nam otvorili da uđemo u život? Ništa ne možemo izgubiti. Vratiti se ne možemo, ali u svakom od nas do kraja ostane živjeti ono malo uzbuđenja i zadovoljstva kada se čovjek igra nejasno gledajući negdje naprijed, pitajući sebe ima li ova igra kraj ili nema? Možda je odgovor iza onog posljednjeg izlaza, posljednjih vrata i kvake koju ćemo posljednji put čvrsto stisnuti drhtavom rukom i gurnuti vrata da se otvore? Tko zna, možda se iza njih život nastavlja igrati s nama u nekom novom i preobraženom labirintu gdje su radost, mir i zadovoljstvo obostrano i vječno s beskonačnim brojem izlaza i vrata iza kojih se nalazi samo još više mira i radosti? Zašto se ne bismo nadali vječnom i preobraženom labirintu? Nije važno kako ćemo ga nazvati: raj, vječnost, mir, blagoslov. Najvažnije je da i tamo postojimo i nastavimo igrati u labirintu života, ovaj put bez muke, mučnine i straha što se krije iza kojih vrata, jer iza svakih se krije ono što smo oduvijek htjeli i za čim smo tragali. Zašto se barem ne nadati? Nije li i nada igra u koju često polažemo sve svoje karte kada se izgubimo u sadašnjem labirintu života? Zašto se ne nadati da bismo mogli pronaći i neke igrače koje smo poznavali i koji su nas poznavali? Zašto se ne nadati da bismo mogli igru igrati zajedno?

U Sarajevu 3. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: iakovenko

O promašenosti

Što znači promašiti život? Je li u pitanju uvjerenje da je nemoguće iz početka? Stav kako se ne može natrag, ali nema potrebe pokušati naprijed? Jesmo li promašili život kada sve češće maštamo o vremenskom stroju kojim bi se vratili u prošlost i promijenili nešto? Obično smo uvjereni da ne bismo promašili kad bismo se mogli vratiti natrag jer osjećamo da smo trebali biti nešto drugo ili netko drugi. Ali i kad bismo se mogli vratiti, kako ćemo biti sigurni da nećemo promašiti i da ono što smo željeli nas neće dovesti u situaciju promašenosti. Čovjek sanja kako je oduvijek želio biti nešto. Sada to nije i osjeća da je promašio život. Ali i kad bi se vratio na početak da bude ono što želi, što će se dogoditi kada opet sve prestane zbog starosti, nemoći, potrošenih mentalnih i fizičkih snaga? Neće li se opet osjećati promašeno? Promašenost se doima kao nemoć da se cjelokupnom svom postojanju dadne zadovoljavajući smisao. Nije u pitanju dio života. Trenutak postojanja. Dijelovi življenja. Specifična vremenska razdoblja. Cjelokupna egzistencija doživljava se kao promašena. Od početka do trenutka kada čovjek postaje svjestan osjećaja promašenosti. Promašenost dolazi iznutra. Kao nepodnošljivi teret da se svi dijelovi življenja moraju odživjeti i doživjeti savršeno i u punini. Da ništa od života ne smije umaći našem planiranju. Da svi zahtjevi i želje moraju biti do kraja ispunjeni i zadovoljeni. Ali čovjek nema luksuz da ostvari sve što bi htio. Vrijeme i trajanje nemilosrdno ga prekidaju u njegovim naumima. Mora se ograničiti tek na mali dio onoga što od života može dobiti. Kao čovjek koji voli čitati. Rado bi pročitao sve knjige koje ga zanimaju, ali ne može. Kao čovjek koji voli učiti. Rado bi stekao sve znanje svijeta, ali ne može. Kao čovjek koji voli biti ljubljen i ljubiti. Rado bi iskusio sve moguće ljubavi, ali ne može. Od životnih mogućnosti može izabrati tek pokoju. I ponekad je izbor aljkav, površan i na brzinu. Neplaniran i bez razmišljanja. Ponekad je izbor učinjen na silu i protiv njegove volje. Ponekad je izbor učinio drugi umjesto njega. Promašenost koja dolazi kao posljedica neželjenog ili neželjenih životnih izbora nije točno i precizno opisivo stanje i osjećaj. Promašenost je mješavina nesigurnosti, ljutnje, ogorčenosti, nezadovoljstva. Poput loše karike, promašenost ne želi sama otpasti i ne dopušta da je se ukloni kako bi mehanizam života poput lanca nastavio pokretati čovjeka prema naprijed. Promašenost se može javiti i kao duboka žalost povezana s nezadovoljstvom i srdžbom u odnosu na prošlost i već učinjene životne izbore i donesene odluke. Promašenost ne da čovjeku mira. Stalno ga progoni pitanjima i optužbama zašto je nešto onomad odlučio i učinio tako i tako, zašto nije učinio drugačije. Kada ga promašenost zarobi, čovjek odustaje od budućnosti i ostatka života koji je pred njim. Polaže oružje i mirno se predaje da bi bio njezin zarobljenik. Prošlost je glavno pogonsko gorivo življenja, razmišljanja i djelovanja. Gomila mučnih pitanja i savjeta o onomu što se izgleda više ne može promijeniti… zašto nisam… trebao sam… mogao sam… kad bih mogao… da mi je samo trenutak… Onaj koji misli da je žrtva promašenosti najčešće razmišlja o mogućnosti vremenskog stroja i putovanja kroz vrijeme. Opet, kada ne bismo ponekad u životu nešto promašili i na teži način naučili kako se neke odluke i izbori ubuduće trebaju promisliti i donijeti „trijezne glave“, ne bismo znali biti mudri kod donošenja novih izbora i novih odluka. Promašenost je na trenutke surova i brutalna učiteljica života. Uči nas da nam život neće uvijek oprostiti promašaj koji smo možda i mogli izbjeći. Njezina surovost i brutalnost ide u korak s mudrošću kojoj nas podučava kada je osjećamo i doživljavamo kao učiteljicu življenja života. Njezina mudrost i znanje ima ponekad nepravedno visoku cijenu. Mjeseci ili godine nemogućnosti da se krene naprijed jer smo traljavim i neopreznim izborom krenuli nizbrdo. Zašto toliko problema sa samim sobom radi jedne odluke ili jednog izbora? Koje nismo smatrali ni ozbiljnim, kamoli životno važnim. Promašenost sve shvaća ozbiljno. Promašenost nikada nije nasmijana i od nje nećemo nikada dobiti osmijeh ohrabrenja i poticaja. Ali ćemo dobiti neprocjenjivo znanje kojemu se obraćamo kao „životnoj školi“ svaki put kada nam padne na pamet da aljkavo, traljavo, površno, neozbiljno, na brzinu i bez razmišljanja donosimo ozbiljnije životne odluke. Već sutra promašenost će nas čekati. Morat ćemo sjesti u klupu kao djeca i povinovati se onomu što će nas promašenost kao učiteljica života poučiti i naučiti za buduće. Neće biti knjiga, lekcija, diktiranja, ponavljanja, straha od ispitivanja. Ali će biti tjeskobe, napetosti, nezadovoljstva, ogorčenosti, psihološke tuposti i emotivne odsutnosti. Ono čemu nas promašenost uči ne stječe se i ne postoji ni u jednoj nama poznatoj školi. Kada iziđemo ponovno u život, izaći ćemo umorniji i ispijeniji, sporiji i tromiji, nepovjerljiviji i manje naivni, ali također mudriji i zreliji i spremniji za život i življenje.

U Sarajevu 7. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: frannyanne

MOĆ I LJEPOTA SLOBODNOG IZBORA

Mnoga urbana postmodernistička čeljad danas kažu kako bi najradije imali neku malu kućicu na planini (ili eventualno uz more), te da bi otišli tamo za trajno živjeti. No probajmo zamisliti i nešto drugačiji scenarij. Recimo, nešto ste se žestoko zamjerili sustavu, i predstavnik zakona vam jednog dana svečano izdeklamira: „Zbog tvojih gnusnih djela, bit ćeš protjeran u malu kućicu na planini (ili uz more), i odsad ćeš tamo trajno živjeti.” Ok, reklo bi se još uvijek puno bolje od dugogodišnje robije u nekom kazamatu, ali ipak znatno gore od slobode, jer vidimo, slobode ovdje ne bi ni bilo. Što će reći da kućica na planini ima smisla samo dok je posve slobodno možemo izabrati, posjedovati i uživati u njoj.

Kao mlađi sam inače proveo dvije godine na službi u provinciji i bilo mi je jako lijepo tamo. Stoga se nikako nisam mogao načuditi žiteljima provincije, osobito onim mlađima, zašto s toliko udivljenja gledaju na veliki grad iz kojeg sam dolazio. Kad bi ih o tome upitao, oni bi zamagljenog i snovita pogleda upućivali na sva ta kina, kazališta, kafiće i ostala nebrojena mjesta za izlaske. Ja bih na to uobičavao odgovoriti kako kod kuće zalazim u svega dva kafića, a što se tiče kulturnog uzdizanja, radije čitam doma. Međutim, oni bi tada rekli: „Ok, ali drugačije je kad znaš da imaš toliko izbora!”

I tko zna, valjda je sa ovim njihovim i prije sa onim mojim – iskazana sva fascinirajuća privlačnost velegradskog života: Imati puno izbora, i na koncu se uglavnom ne služiti istima, jer za svaki realan izbor je izgleda dovoljno to da je postojeći te da čovjeku leži na dohvat ruke. Samim tim što je postojeći i na dohvat ruke, vidimo, postaje ponešto i suvišnim, ali također, samim tim što je postojeći te leži na dohvat ruke, on izvjesno stavlja čovjeka u određenu poziciju zadovoljstva, moći, pa i same slobode. Jer što će nam inače sloboda u slučaju ako nemamo što birati? Tada bismo mogli isključivo govoriti o nekakvoj fiktivnoj apstraktnoj slobodi, ali ne i o onoj stvarnoj.

Za kraj, još ponešto o ovim realnim i pristupačnim izborima kojima je, čini se, jedina funkcija to da se u konačnici ne služimo njima. Glede svega toga svakako da postoji i ona jedna nemala nezajažljiva populacija koja će pohlepno požderati, pohabati i potrošiti sve što im život pruža. Upravo su valjda oni i razlog zašto se na kraju počesto na svim mogućim razinama, od osobne do državne, raspoložive izbore nastoji reducirati, demonizirati i ograničiti. Međutim, s tim se izgledno samo upropašćuje onu zdravu, normalnu populaciju, dok će se gramzivi i pohlepni usprkos svim ograničenjima na kraju ipak nekako snaći. Stoga je kudikamo bolje uvijek dati ljudima prostora, vremena i izbora. Dobri ljudi će vam na tom daru biti beskrajno zahvalni, a loši će ionako vrlo brzo dokazati da tog dara nisu dostojni.

U Sarajevu 21. V. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

O važnom

Što je važno? Kako ćemo znati da smo pronašli važno? Nije isto naslutiti važno i znati važno. Mladić na početku života naslućuje da je život važan. Starac na operacijskom stolu kojemu je operacija posljednja šansa da živi zna da je život važan. Mladiću je na raspolaganju širok horizont izbora i mogućnosti. Starcu je taj isti horizont života sužen na jednu mogućnost i jedan izbor. Borba i preživljavanje. Teško je spoznati važno kada je broj mogućnosti beskonačan i kada je izbora na pretek. Sve djevojke su lijepe i potencijalne su supruge, ipak u starosti samo je jedna žena najvažnija. Ona koja je ostala s tobom cijeli život i nikad te nije ostavila. Svi su muškarci privlačni, potencijalni muževi, ipak u starosti jedan je muškarac najvažniji. Onaj koji je s tobom u tvojoj bolesti i neće te ostaviti samu. Što se više sužava naš prostor za izbore i mogućnosti, postajemo svjesni važnog. Sve dok se taj izbor ne suzi toliko da nam preostane jedna ili dvije mogućnosti, jedan ili dva izbora. Na početku skupe cipele su jednako važne i kao psiha i kao fizičko zdravlje, ponekad su i važnije. Međutim, između pedeset pari skupih cipela i mogućnosti da se fizički i psihički strada, bira se ovo drugo. Cipele se prodaju da se sačuva zdravlje. Ali tek kad se mogućnost izbora suzi na izbor ili cipele ili zdravlje. Sve dok su taj izbor i mogućnosti široko postavljeni, jednaka se važnost pridaje i skupim cipelama i vlastitoj psihi. Važno će zahtijevati da se horizont izbora i mogućnosti ograniči ukoliko ga želimo spoznati i znati više o njemu. U svakom od nas važno se daje naslutiti. Osjećamo ga. Prisutno je negdje oko nas. Ali tek u škripcu kada nam se oduzmu skoro sve mogućnosti i izbori, bit ćemo prisiljeni progledati i pogledati u važno. Dok imamo puno mogućnosti i izbora o važnom, govorimo frivolno i kurtoazno. Mehanički kao automati bez svijesti ponavljamo ah znam važno je… ali iskreno ne mislimo da je važno. Važno nas mora zgrabiti za vrat. Izbiti nam iz ruku skrivene karte kojima igramo protiv života. Misleći da važno ne zna za naše skrivene adute. Reći ćemo ah mlad/mlada sam, zar je život sad važan dok sam mlad. Reći ćemo ah ima vremena za mene, zar je vrijeme važno sad kad sam na početku. Tako nam mladost, vrijeme, sigurnost služe kao skriveni aduti u igri s važnim. Onda važno u jednom trenutku odluči okrenuti igru u svoju korist. Dobijemo drugačije karte i odjednom izgubimo i mladost i vrijeme i sigurnost. Poput starca s početka, shvatimo da se mogućnosti i izbori sužavaju. Odjednom postajemo uplašeni. Strah nas je važnog. Jer spoznaja važnog u životu označava da smo u nekom ozbiljnom i presudnom životnom trenutku. Spoznajemo da više nemamo tolike mogućnosti i izbore kao na početku. Što je važno? To je spoznaja da više nemamo puno mogućnosti i previše izbora, trenutak kada prestajemo naslućivati i shvaćamo da znamo kako nam je ostao još jedan ili dva izbora, jedna ili dvije mogućnosti. Trenutak kada shvaćamo da se nijedna količina pari skupih cipela ne smije smatrati važnom u odnosu na naše zdravlje. Trenutak kada shvaćamo da je operacijski stol mjesto naše borbe za ono što nam je najvažnije, naš život. Sve dok imamo puno mogućnosti i puno izbora, nekako smo lijeni u odnosu prema važnom. Nemamo želju i potrebu o njemu saznati nešto više. Jer smo lijeni, sve nam je jednako važno i jednako nevažno. Zdravlje, život, cipele, odjeća, uspjeh, ugled, moć. Čovjek mora izgubiti puno mogućnosti i puno izbora da bi bio prisiljen učiti o važnom. Najčešće ne zna učiti na lijenosti drugih. Mora učiti na vlastitoj lijenosti i površnosti uljuljkan u lažne snove kako je važno daleko u budućnosti i kako ima pred sobom i previše vremena da bi sada i ovdje ozbiljno razmišljao o važnom. Svi smo pomalo uspavani u tom osjećaju kako imamo bezbroj mogućnosti i izbora i kako je horizont našeg života dovoljno širok da ne brinemo previše o važnom. I neprimjetno, horizont života se skraćuje, mogućnosti i izbori nepovratno nestaju i mi od mladića koji naslućuje kako je život važan postajemo starac koji na operacijskom stolu zna da je život važan. Jer mu je život ostao kao jedina mogućnost i zadnji izbor. Mladić samo naslućuje da će jednog dana biti starac i da će imati samo jedan izbor i jednu mogućnost. Nije isto naslutiti što je važno i znati što je važno. Ponekad naslućujemo što je važno. Ponekad, nažalost, kasno ili prekasno spoznajemo i znamo što je važno. Prekratko budemo mladi i prebrzo postanemo stari i ne treba nas onda čuditi što nam se dogodi u glavi zbrka da stalno naslućujemo važno, a ipak ga na kraju prekasno spoznamo.

U Sarajevu 17. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Thierry VIALARD

NEUROTIČKI STOICIZAM I ILUZIJA IDEALNIH ŽIVOTA

Iluziju idealnih života počinju utiskivati u naš um i među naše osjećaje dok smo još djeca. „Uči sine, da ne moraš raditi.” O koje li iluzije. Učiti uopće nije lako … Kako je to govorio jedan moj fakultetski profesor: „Učenje je najviši i najteži oblik askeze.” I onda, ako si stvarno naučio, itekako ćeš poslije raditi. Takozvano „Pareto” pravilo iz poslovnog svijeta govori kako unutar jedne firme ili organizacije 20% marljivih i stručnih uposlenika obavlja 80% posla. Nadalje, ponovno među tih 20% postoji krug još marljivijih i stručnijih 20% koji obavljaju 80% od onih prethodnih 80% posla. Dakle, tko se za rano počeo truditi i marljivo raditi, vjerojatno će tako nastaviti kroz cijeli svoj život, zarađujući tako pošteno sebi plaću, ali i desecima drugih.

Netko opet, znajući da nije za knjige, igra na kartu sporta. Ganja loptu da ne mora učiti. Ali, u konačnici ni to nije baš lako. Kako to u jednom intervjuu iz vlastitog iskustva reče proslavljeni hrvatski boksač Željko Mavrović: „Sportom se divno baviti sat vremena dnevno, ali je zato užasno okrutno baviti se sportom pet sati dnevno.” Trčati i po kiši, i po žezi; poseban, nadasve neukusan režim prehrane; učestale ozlijede i operativni zahvati; nelojalna konkurencija koja koristi doping itd.

Netko opet, znajući unaprijed i da je ovo prvo i drugo teško, igra na kartu dobre veze kojom će se ubaciti u kakvu dobrostojeću državnu tvrtku. E baš će se na kraju usrećiti među 500 debila koji također u životu nisu htjeli nešto posebno ni učiti ni trčati ni raditi (naravno, s pokojim časnim izuzetkom). 😀

Svakako, da ne zaboravimo, danas ih veliki broj, a znajući da je sve prethodno posve besmisleno, odluči otići u Njemačku, zdravo pretpostavljajući da ako se već u životu mora rintati, nek’ se onda barem rinta za dobre pare. Međutim, nije ni ovo lako, osobito ne prvih nekoliko godina. Iz vlastitog iskustva, u tom početnom periodu se stigne sasvim blizu ludila, a poneko zatranda čak malo i preko toga…

U svom djelu „Izlazak iz tame”, američki franjevac i psiholog Benedict J. Groeschel o iluziji idealnih života kaže slijedeće:

“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”

Otac Benedict naznačenu iluziju naziva i neurotičkim stoicizmom, suprotstavljajući njemu onaj istinski stoicizam koji unaprijed računa s tim da će prije ili kasnije stvari krenuti nizbrdo, slično kao što će i naš život prije ili kasnije okončati smrću. Ovdje se izgledno radi o jednom nemalom paradoksu koji nalaže da u životu najmanje pate oni ljudi koji računaju s tim da će patiti, dok na koncu najviše pate upravo oni koji su prethodno bili sve učinili kako bi u životu izbjegli svaku ozbiljniju bol i patnju.

Stoga i za onu neku vlastitu orijentaciju, bilo profesionalnu ili osobnu, treba znati da je ono pitanje „što je lakše” ne samo pogrešno već čak i pogubno. Pravo pitanje glasi: „Tko sam ja i što je moje poslanje na ovome svijetu”? I na tom putu će svakako biti neugodnosti i prepreka, ali zato tu već većinski govorimo o jednom smislenom i ugodnom trpljenju od kojeg ćemo se na kraju osjećati sasvim dobro i zadovoljno.

U Sarajevu, 14. 12. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tarapong Pattamachaiyant

KOLIKO ODLUKA DONOSIMO U DANU?

Postoji li slobodna ljudska volja? Da bismo na ovo pitanje pokušali odgovoriti, morat ćemo istovremeno postaviti i ono jedno dodatno pitanje: Postoji li svjesna ljudska volja? Naime, neka novija istraživanja pokazuju kako mi svakodnevno donosimo nevjerojatno velik broj odluka, ali kao da toga i nismo u potpunosti svjesni.

Uzmimo za primjer: Sedam je sati ujutro, budilica vas budi i vrijeme je da se počnete spremati za posao. Možda se odmah dignete, a možda i pritisnete onaj „snooze” (engl. kratki san, drijemež), pa produžite još desetak minuta. Što god da ste izabrali, nešto ste ipak već izabrali, a tek je 7:00.

Konačno ste se digli, još niste skroz pri pameti, ali na redu je donošenje nekolicine sljedećih odluka: Što će te odjenuti, a što obući; kod žena je to dodatno i ono kako se namazati? Zatim što jesti? Zdravija ili slasnija varijanta? Brža ili duža?

Tko ima djecu, morat će dodatno ponešto odlučiti i oko njihovog spremanja za vrtić ili školu, a ako su druga smjena, onda im barem smisliti kakvu poruku sa zadacima za kasnije…

Izašli ste vani, vidite da ste knap s vremenom… Ići na tramvaj ili bolje hvatati taxi? Kome je posao bliže, vjerojatno razmišlja hoće li prošetati do tamo ili ipak hvatati kakav prijevoz? Kako god, tek je 8:00, a vi ste već donijeli cijeli niz odluka. Stručnjaci čak kažu, koliko god zvučalo nevjerojatno, da na ovaj način čovjek može donijeti i do 35.000 odluka u danu; praktično nešto svake dvije sekunde svoga budnog dnevnog stanja. Ove odluke su većinom slobodne, ali kako smo već rekli, često ih nismo najbolje svjesni.

S druge strane, sa onim velikim, fundamentalnim životnim odlukama ide otprilike obratno. Njih smo itekako svjesni, ali se čini da i nismo uvijek potpuno slobodni dok ih donosimo. Važno se prisjetiti, do ne tako davno ljudi ovakve odluke nisu praktično ni donosili samostalno. Za koga će se vjenčati, što raditi i gdje živjeti – to se više ticalo njihovih roditelja i starije braće nego njih samih. A tako je još uvijek i dan danas u mnogim krajevima svijeta.

Mi smo se u međuvremenu većinom emancipirali i napustili ovakvu rodno-plemensku praksu, no neki izazovi tu još uvijek postoje. Mnogi ljudi, premda su slobodni u ovakvim izborima, ipak žele imati barem nekakvo prešutno odobravanje svojih bližnjih, a što je po sebi poprilično mudar potez, naravno, ukoliko ne planirate otići na drugi kontinent, nego ostati tu negdje. Jer s ljudima valja i dalje živjeti, pa se ni ne treba zamjerati ako to već nije nužno.

Neki drugi opet kao da više imaju problem sa samima sobom kad su u pitanju ovakve velike životne odluke. Jednostavno, ustuknu; boje se da ne pogriješe u izboru ili se jednostavno samo boje, pa bi im skoro čak i odgovaralo da netko odluči namjesto njih.

Počesto se opet dogodi i ono da neslobodne strateške odluke nekako skliznu pod one slobodne, ali manje-više nesvjesne. Tu ćemo se prisjetiti one jedne pravne izreke koja kaže da su PRIVREMENA RJEŠENJA U SUŠTINI ČESTO NAJTRAJNIJA. Dok je tražio posao života i čekao da mu se smiluje ona žuđena ljubav života, čovjek je nekako počeo raditi to što i danas radi te živjeti sa osobom s kojom i danas živi. Pa tek mu sad ništa jasno…

Ipak, za kraj, vraćamo se opet malo onim brojnim „nesvjesnim” svakodnevnim odlukama. Njih bismo očito trebali sebi malo bolje posvijestiti, jer ono kako se kaže, budućnost svakog čovjeka je zapisana u njegovoj dnevnoj rutini! Gradeći pravilno svoju svakodnevnicu stvaramo perspektivniju podlogu i za one velike, izazovne fundamentalne odluke. A ako ništa drugo, neki će reći da je danas itekako potrebno što više pojednostavniti tu svoju dnevnu rutinu kako bi što bolje oslobodili um upravo za one veće i značajnije životne odluke. A odlučivati u svom životu, i svjesno i slobodno je svakako poželjan ideal kojem trebamo težiti.

U Sarajevu 25. X. 2019.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Chiosea

O ČEMU RAZMIŠLJAJU LJUDI NA SAMRTI?

U svojem bestseleru iz 2012. „Top five regrets of the dying” (Pet stvari za kojima umirući ljudi najviše žale), australska medicinska sestra za palijativnu skrb Bronnie Ware progovara o svojim dojmljivim iskustvima s ljudima na samrti.

Zanimljivo, nikad nije čula da je netko pred smrt žalio što u životu nije imao više seksa, novca ili vlasti. S druge strane, ljudi su najviše žalili za slijedećim stvarima:

1. „Žalim što nisam bio vjerniji sebi, a ne toliko očekivanjima drugih ljudi”: Ovo je uopće prema autorici najčešće žaljenje kod umirućih. Tek pred pragom neumoljive smrti, ophrvani teškom bolešću i slabošću, u trenucima kad više ništa sami ne mogu poduzeti, ljudi razaznaju koliko je dragocjen taj dar osobne slobode i izbora što nam se za života daje.

2. „Žalim što sam radio toliko puno”: Prema autorici, ovo je češće znala čuti iz usta umirućih muškaraca, ali nerijetko i od žena. Jako vrijedni ljudi na kraju shvate da su u međuvremenu propustili mnogo toga od života. Shvaćaju da su se trebali više družiti, putovati i biti sa svojom djecom.

3. „Žalim što nisam hrabrije izražavao svoja osjećanja”: Ponekad zbog ponosa, ponekad zbog mira u kući, ljudi prešute puno toga. Tek na kraju shvate da ih je to ograničilo u životu ili da ih je zbog toga bila ophrvala dugotrajna gorčina i potištenost.

4. „Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima”: Upravo, što zbog posla, što zbog ugađanja tuđim „nosevima” ljudi kroz život zapuste pa i prekinu brojna vrijedna prijateljstva. I naravno, na kraju zbog toga jako žale, jer tek pred smrt shvaćamo da je iskreno prijateljstvo jedna od uopće najvrijednijih stvari pod ovim nebom.

5. „Žalim što si nisam dopustio/la da budem sretniji/ja”: Autorica pod ovim žaljenjem aludira na čovjekov strah od promjene, a što je po sebi opet povezano s ljudskim neradim napuštanjem tzv. zone komfora. Naime, ljudi tek pred pragom smrti definitivno shvaćaju da sreća nije lutrija nego izbor. Sreća se ne iščekuje; za njom moramo aktivno tragati.

Ljubav, smisao i obitelj

Spomenut ćemo ovdje i jednu drugu autoricu iz slične domene. Kerry Egan je kao bolnička kapelanica također imala u životu priliku mnogo razgovarati sa umirućim i teško bolesnim ljudima. Kao teologesi bilo joj je zanimljivo da umirući ne razgovaraju toliko često izravno o Bogu, ali zato jako puno razgovaraju o ljubavi, smislu i vlastitoj obitelji. No, ona smatra da su upravo to one stvari po kojima čovjek i spoznaje Boga u svojem životu. Pri kraju života, ljude sustižu snažna sjećanja na ljubav koju su primili ili je nisu primili, kao i na onu vlastitu ljubav koju su dali ili nisu dali. Kako rekosmo, puno razgovaraju i o svojoj obitelji, jer tu su im se desile one najljepše, ali često i one najružnije stvari u životu. Žele oprostiti, i žele da im bude oprošteno.

Aluzije putovanja

I na kraju ćemo nešto o samom kraju, tj. o čovjekova posljednja 72 sata života. Medicinski radnici koji rade sa umirućima svjedoče o svojevrsnoj aluziji putovanja koja se javlja kod mnogih umirućih u posljednja tri dana života. Traže cipele, pitaju jesu li ovjerene karte i vize, spominju neke stjuardese koje ih hoće ukrcati na neki avion i sl. A i osobno sam čuo jednog starog gospodina koji mi se povjerio kako zadnjih nekoliko mjeseci stalno sanja da putuje svemirom i to nevjerojatnom brzinom. Uskoro je bio umro.

Za kraj, stara srednjovjekovna mudrost kaže „Memento mori” – „Čovječe, sjeti se da ćeš umrijeti”, s tim da ovaj „Memento mori” nije bio samo pobožna krilatica nego i svojevrsna teorija, kao i meditativna praksa. Smrt je posljednja, nepobitna istina čovjekovog života, pa se valjda u skladu s tim i ne može istinito i mudro živjeti bez misaone anticipacije na vlastitoj smrti. Jer kako vidjesmo, tek pred vratima smrti čovjek razaznaje što je uistinu bilo vrijedno i za što se u životu uistinu trebalo boriti.

U Sarajevu, 5. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

– Patricia PEARSON, Opening Haeven’s Door, Atria, New York – London – Toronto – Sydney – New Delhi, 2014.

– https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2012/feb/01/top-five-regrets-of-the-dying (Stanje: 5. VI. 2019.);

– https://kerryegan.com/ (Stanje: 5. VI. 2019.).