dilema

O dilemama

Dileme su različite. Pripadaju razdobljima života koja nisu identična. Neke od dilema su željene, ali nikada neostvarene prilike. Nismo ih ni odbili ni prihvatili. Zovemo ih neodlučnostima. Postoje dileme koje nas ne kopkaju. Priliku smo propustili. Kasnije se ispostavilo da je prilika bila dobra. Nema dileme. Nju zamjenjuje osjećaj žaljenja. Ako je prilika bila loša i opasna i mogla nas je upropastiti, nema dileme. Zamjenjuje je osjećaj zahvalnosti što smo bili mudri i sabrani i znali što treba učiniti. Neodlučnosti su jedine dileme koje nam ne daju mira. Nismo bili ni za njih ni protiv njih. Naš stav pretvorio se u čekanje. Čekanje se pretvorilo u neodlučnost, neodlučnost se pretvorila u dilemu. Ne pomaže nam previše iskustvo drugog koji je umjesto nas prihvatio priliku. I uspio, pa sad žalimo za dobrom. Ili nije uspio, pa smo zahvalni što smo izbjegli lošu priliku. Jer ništa nismo odlučili, ne znamo kakvo bi iskustvo imali. Dilema se ne može razriješiti jer ostaje s nama kao prilika prema kojoj smo bili ravnodušni. Ako ju je netko drugi ugrabio i nešto postigao ili propao, njegovo iskustvo ne razrješuje našu dilemu što bi bilo s nama u toj situaciji. Mi nismo onaj drugi koji je stvarno priliku prihvatio ili odbio. Svakodnevne dileme se moraju razriješiti. Svakodnevna neodlučnost je kratkog daha. Životna dilema je drugačija vrsta iskustva. Utemeljena je na trajnom životnom osjećaju da nikada nećemo moći znati što bismo napravili da smo priliku prihvatili ili odbili. Taj životni osjećaj s vremena na vrijeme u nama se probudi i tjera nas da fantaziramo. Biti maštovit, osim što znači biti kreativan, znači također razrješivati u sebi prošle neodlučnosti kojima smo sebe odvojili do određenih konkretnih životnih prilika. Drugi je dobio priliku prema kojoj nismo imali nikakav stav. Hoćemo ili nećemo? Stajali smo i čekali. Čekanje se produžilo, neodlučnost je rasla, dilema se produbila. Razriješiti dilemu maštom može donijeti nekakvo olakšanje i zadovoljstvo. Ipak ostaje spoznaja kako dilemu više nije moguće stvarno razriješiti tako da naš život dobije konkretan smjer i oblik. Maštovitost kojom razrješujemo dileme zbog propuštenih prilika je stajanje u mjestu. Razrješavamo u glavi ono što je možda odavno izgubilo stvarnost i konkretnost. Kada pokušavamo dilemu razriješiti maštom, dolazimo do različitih osjećaja. Osjećaj promašenosti. Promašenost se ne može javiti u svakodnevnim dilemama. Ona se formira kad pokušavamo razriješiti životnu dilemu prema kojoj smo u vrijeme kada smo je trebali razriješiti bili neodlučni. Kroz sazrijevanje i zrelost života otkrivamo posljedice neodgovorene životne dileme. Promašenost dolazi na kraju ili pred sami kraj života kad ne možemo više niti stvarno niti konkretno ništa učiniti oko propuštene prilike koja nas je „uvalila“ u neodlučnost i dilemu. U tim trenutcima nam pomaže maštovitost. Pruža nam mogućnost da podnesemo promašenost jer možemo zaobići vremenske, fizičke i starosne granice i zakone. Igramo se s životnom dilemom. Ona nas želi pritisnuti i opteretiti stvarnim i konkretnim osjećajem da je naša neodlučnost bila loša i da smo sami krivi zbog propuštene prilike. Odupiremo se maštovitošću nastojeći ublažiti osjećaj koji nas pritišće. Tako starac ponovo postaje mladić u naponu snage koji više nije neodlučan kada upozna ženu kojoj nije imao hrabrosti prići iako je u nju bio smrtno zaljubljen. U maštovitom razrješenju dileme on je hrabar i svim silama se trudi osvojiti onu bez koje ne može zamisliti život. Nema veze što je sam u bolesničkom krevetu. Već duže vremena u svojim fantazijama razrješuje svoje životne neodlučnosti i životne dileme.

S vremenom, ako smo dovoljno maštoviti, životna dilema može ublažiti svoju nesnosnu prisutnost kojom nas uporno želi podsjetiti kako smo jednim dijelom promašili u životu. Zašto bi nam bilo zabranjeno boriti se svim dopuštenim alatima protiv dileme koja nas nikako ne pušta na miru? Kada prilika prođe i više se ne može vratiti, životna dilema kao osjećaj promašenosti nije ništa manje stvarna od naših maštovitih rješenja i napravljenih životnih izbora. U konačnici, kada nam stvarnost i konkretnost životne prilike postanu nedostupni, riječ je o sukobu između dvije mašte od kojih nijedna više nije stvarna i konkretna. Mašta i osjećaj promašenosti se sukobljavaju kao protivnici od kojih nijedan nije stvaran. U tom sukobu dviju mašti zna se dogoditi dugotrajno i ugodno razdoblje primirja. I mašta i promašenost „polože svoje oružje“ čime se životna dilema gasi i prestaje postojati. Izmiren sa sobom, čovjek prihvaća istinu kako rijetko tko od nas ili gotovo nitko ne može apsolutno „pogoditi“ sve životne prilike da ne bi ostala barem jedna ili više njih za kojima neće kasnije žaliti što ih je propustio. Postići primirje s neodlučnošću iz koje se rodila opterećujuća životna dilema iz koje je nastao osjećaj promašenosti nezahvalan je i mukotrpan posao. Valja upregnuti svu snagu mašte i njezinih pomoćnika (misli, ideje, zamisli) kako bi se na kraju došlo do nekakvog primirja između nas i životne dileme. U nekom životnom trenutku kada shvatimo da životna dilema pripada jednako svijetu mašte kao da je stopljena s njom jer više nema svoju stvarnost i konkretnost, počinje razdoblje borbe sa samim sobom. Rat između dvije mašte je iscrpljujući i može potrajati. Životna dilema zahtjeva da ostane apsolutno stvarna i konkretna dok god živimo, mašta zahtjeva da prijeđe granicu stvarnosti i uđe u naš nutarnji svijet bez ograničenja. U tom njihovom sukobu kada bivamo iscrpljeni, mudro je ponekad zatražiti primirje u sukobu zaraćenih strana i istovremeno prihvatiti neprihvatljivo. Da smo nekad davno propustili životnu priliku i da smo s tom spoznajom pomireni. Trenutak pomirenja između dvije sile koje u nama neprestano ratuju obično se događa na kraju ili pred kraj života kada pomalo iscrpljeni i umorni više ne tražimo ništa osim malo mira. Ponekad je životnoj mašti i dilemi i to previše i nastavljaju svoj rat. Ponekad ih moramo na silu dovući za pregovarački stol i zapovjediti da je vrijeme da prestanu jer je besmisleno više ratovati oko onoga što se više nikako ne može vratiti. Vrijeme je da se sve troje izmirimo i pomirimo i da svatko strpljivo nosi svoj dio tereta za one propuštene prilike u životu koje smo propustili svojom krivicom bivajući neodlučni i ne želeći odlučiti se ni za ni protiv. U neprestanom ratu između dilema i mašte nekad je najvažnije postići kakav takav mir ili primirje sa sobom i sve dok traje, i mi možemo odahnuti od trenutnog unutarnjeg sukoba i nadati se da neće biti novog rata jer je moguće da nećemo sljedeći put imati ni strpljenja ni volje za jedan takav događaj…

U Sarajevu 11. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: amasterpics123

O oproštenju

Možemo li oprostiti u ime onoga kojega nema? Smijemo li to učiniti? Kako znamo da činimo ono što on traži i time ispunjavamo njegovu želju? Je li nam dopušteno u ime onoga koji je trpio patnju, torturu, zlo oprostiti onomu koji mu je to učinio? Što ako opraštamo u ime onoga kojega nema, a on protestira protiv oproštenja i traži pravdu, čak i osvetu? Ne možemo čuti njegov protest. Ili što ako ne oprostimo u ime onoga koji više nije s nama, a on s one strane života bezrezervno zahtijeva da oprostimo? Je li za oproštenje dovoljno pamćenje i sjećanje kako je bio dobar čovjek i da je živ sigurno bi oprostio naneseno zlo i patnju? Ponekad se govori kako mrtvi ne opraštaju, ne opraštaju zlo i ne opraštaju patnju. Ako smo uzročnici zla kojega su pretrpjeli i patnje koju su prošli i kada tražimo od njih oproštenje, kako možemo znati jesu li nam oprostili?

U paradoksu opraštanja ne znamo žele li oni s one strane života oprostiti svojim progoniteljima i mučiteljima niti znamo ako ne žele oprostiti naneseno zlo? Ipak onaj koji je nanio zlo i patnju drugom čovjeku biva progonjen tim paradoksom opraštanja: je li mu onaj kojemu je učinio zlo oprašta njegove zločine ili traži pravdu i osvetu? Pa i ako nudi oproštenje, kako mučitelj i zločinac može čuti njegovo oprošteno ti je koje bi trebalo biti izgovoreno s one strane groba. Oproštenje na jedan neraskidiv način povezuje mrtvoga sa živim i živoga s mrtvim i veza se ne može prekinuti sve dok živi ne umre i postane kao onaj kojemu je učinio zlo. Kao da oproštenje prodire istovremeno s obje strane stvarnosti i ove nama poznate i one druge poznate samo mrtvima. Oprostiti u ime onoga kojega više nema koji je mrtav i biti siguran da je oproštenje ono što je mrtvi želio darovati svome neprijatelju, svome ubojici. Može li živi uzeti u svoje ruke moć oproštenja koja pripada mrtvom i darovati je zločincu? Ako je onaj koji je s one strane života protiv oproštenja, zar mu se onda oproštenjem ne nanosi nepravda jer prije oproštenja traži pravdu, a nekad možda hoće i osvetu?

Sukobiti s onim koga više nema, tko je mrtav ali je bio tvoja krv i meso nad kojim je učinjeno zlo i nepravda i u njegovo ime reći njegovom mučitelju opraštam ti. Mi nismo u dilemi samo prema onomu koji je učinio zlo našoj krvi i mesu, u dilemi smo i sa samima sobom tko je ovlašten dati ili uskratiti oproštenje, ja ili mrtvi. Činimo li pravo prema onomu koji više nije s nama i koji više nikada neće govoriti ljudskim jezikom, pa čak i ako govori, onda govori jezikom kojega mi živi ne možemo razumjeti. Reći o nekom kako bi on/ona sigurno oprostio da je živ, ništa nam ne kazuje li on/ona koji je s one strane života oprostio i slaže li se s nama, jer lako je oprostiti zlo i patnju koji se nama ne događaju, osim samo u našim mislima. Kod oproštenja smo uvijek u dilemi. Ako oprostimo u ime onoga koji nije s nama koji je trpio nepravedno zlo, jesmo li sigurni da činimo točno ono što on želi ako opraštamo u njegovo ime? Ili ako ne oprostimo u njegovo ime, čime stvaramo nove horizonte za nove osvete i nova zla, činimo li točno što on želi, da nikada neće oprostiti naneseno zlo, patnju i nepravdu?

Ozdraviteljsku snagu oproštenje osjećamo samo onda kada mi opraštamo ono što nam je učinjeno, samo onda kada ja oprostim zlo koje učinjeno meni. Ako bolje promotrimo, ne možemo oprostiti u tuđe ime, nego samo u svoje. Možda bismo mogli oprostiti čak i u tuđe ime, biti glasnici oproštenja kad nam netko živ dođe i kaže da odemo u njegovo ime oprostiti drugom. Ali nikad se ne događa da šaljemo nekog drugog da za nas oprosti niti pristajemo da netko drugi traži oproštenje u ime onoga koji sam treba tražiti oproštenje od nas. Iskustvo oproštenja kojega sami darujemo jer nam je drugi učinio zlo i primamo od onoga kojemu smo nanijeli zlo stavlja pred nas pitanje: Ako možemo isključivo opraštati u svoje ime, jer na taj način oproštenje ozdravlja naš odnos, možemo li smijemo li oprostiti u ime onoga kojega više nema ili uskratiti oproštenje u njegovo ime? Kako znati što nam je činiti? Oproštenje ima izuzetnu snagu da obnovi čovjekov život i da mu daruje novi početak, ali oproštenje ima i svojih dilema i nedoumica o kojima i kad razmišljamo, ne dopiremo daleko jer ne znamo kako oproštenje postoji kada pređemo granicu fizičke smrti i prijeđemo u onostranost.

Misao kako s one strane postoji Onaj ili Netko čija je narav takva da ljubi i oprašta tražit će od svakoga od nas da prije nego uđemo u vječnost ljubavi i milosti oprostimo onima koji su ostali među živima bez obzira kakvo su nam zlo učinili i kakvu smo nepravdu pretrpjeli. Bilo bi lakše kad bismo to morali učiniti neizbježno tako da ne možemo odlučiti drugačije nego da oprostimo. Međutim, što ako i s one strane života i pred Onim koji za sebe kaže da je čista ljubav možemo još uvijek odlučivati hoćemo li oprostiti ili nećemo? Pa čak i ako možemo o tome odlučivati s one strane života, kako ćemo živom čovjeku koji je u ovom svijetu i čeka naš odgovor prenijeti poruku, riječ i reći mu da opraštamo ili ipak ne opraštamo? Ili još, što ako mi s one strane oprostimo, a on poruku protumači kao da ne želimo oprostiti ili ako ne želimo oprostiti, a on naš signal protumači kao oproštenje i nema mogućnosti da se međusobno razumijemo?

Oproštenje prelazi granice svjetova, ono u sebi ima nešto i ovostranog i onostranog, u sebi ima nešto i od božanskog i od ljudskog. Uvijek smo u potrazi za odgovorom na pitanje oproštenja svjesni da s ove strane posjedujemo samo dio znanja i spoznaje o oproštenju i da, htjeli ili ne, stalno moramo pokušavati odgrnuti zavjesu zagrobnog života, života nakon smrti kako bismo stupili u kontakt s onima koji su trpjeli nepravdu i zlo i patnju da ih pitamo hoće li nam oprostiti ili nam ne žele oprostiti i možemo li i smijemo li u njihovo ime opraštati ili uskratiti oproštenje. U tome je dilema i težina oproštenja. Ne može se oprostiti niti uskratiti oproštenje ako nemamo spoznaju o tome što želi i onaj s one strane života kao i Onaj koji postavlja uvjete da se uđe u Njegov život ljubavi. Ovo dvoje je ono o čemu znamo najmanje i zato se trudimo na svaki način baciti pogled tamo na onu stranu kako bismo bili sigurni jesmo li učinili onako kako su željeli i onaj kojega nema i Onaj koji oproštenje stavlja kao bezuvjetni uvjet ulaska u vječnost.

Nikada nećemo biti do kraja sigurni dok se i sami ne nađemo jednog dana s one strane oproštenja ostavljajući iza sebe u dilemi i nedoumici onoga koji nam je učinio zlo, nanio nepravdu, uzrokovao patnju i pita se jesmo li mu oprostili ono što nam je učinio ili nismo? Bilo da mu jesmo ili nismo oprostili, kako mu prenijeti poruku i kako će znati što mu je činiti?

U Sarajevu 3. 12. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nagy-Bagoly Arpad

Odgovor na pitanje nije znala jer ga nije mogla znati. Ili barem nije bila sigurna. Vrteći slike sjećanja u glavi poput scene iz crno-bijelog starog nijemog filma nije mogla pronaći tu presudnu scenu, prijelomni trenutak gdje se filmska radnja prelama i junaci počinju živjeti novi trenutak, neku novu budućnost. Sjećanje joj se učinilo kao nezanimljiva i prazna stranica dosadnog romana. Izgledalo joj je kao da čita prazne stranice bez naslova, bez zapleta, bez vrhunca, bez zaključka, bez poruke.

Osjećaj koji se u njoj javljao dok je prebirala slike sjećanja bio je poput osjećaja čovjeka koji stoji pred nečim nepoznatim, ali to se nepoznato ne dopušta vidjeti, čuti i dodirnuti. I jer ne dopušta, čovjek se rezignirano udaljava od toga, ili nepoznato svede na razinu iluzije kojom se pokušao zavesti. Nije mu palo napamet da bude strpljiviji i natjera se čekati jer je nepoznato koje je osjećao možda bilo spremno da se konačno pojavi pred njegovim očima. Ali on nije mogao čekati. Bilo zbog nestrpljivosti bilo zbog straha.

Osjećala se kao taj čovjek nesigurna što je bilo u pitanju i što je trebalo učiniti. Je li trebalo još čekati? Je li trebala biti strpljivija? Je li je strah natjerao da pobjegne? Je li veliki broj mogućnosti pred njom zaslijepio njezinu intuiciju koja ju je izdala u najvažnijem trenutku? Što sada kada je trenutak prošao? U ustima je osjećala kiseli i metalan okus gorčine koji je dolazio iz njezine duše. Dosad nije znala da i tijelo pokaže kad je duša ogorčena. O sebi je mislila da nema dušu. Uvijek je znala slušati kako gubitak velikog životnog trenutka donekle znači i nesretno življenje budućeg života. Govorili su joj sreća je jednako velikom životnom trenutku.

Ali kojem? Koji je njezin najveći životni trenutak? Je li već prošao ili tek dolazi? Kako ga predosjetiti? Kojem proroku i vidovnjaku se obratiti da joj pokloni točan dan, sat i minutu presudnog trenutka? Ogorčeno je udahnula i okrenula glavu na drugu stranu. Čekajući taj neki veliki trenutak mnogi drugi su joj trenutci prošli, a da za njih nije ni znala. Naučila je jednu stvar. Trenutak koji čekaš, kojega želiš, kojega bjesomučno mučeći sebe i svoju psihu i svoje tijelo iščekuješ, ne može se predvidjeti. Jer iako se nešto može dogoditi, važnost događaja tek budućnost razumije koju još uvijek nemaš i ne živiš.

Naučila je to na različite načine i od različitih ljudi. Trenutak je besmislen ako nemaš budućnost koja će ti objasniti njihovu važnost i veličinu. Čula je od mnogih da valja učiti na svojim greškama, ali nitko joj nije rekao da se o greškama uči u budućnosti, a ne u trenutku kada ih činiš. Greške mogu biti protumačene jer postoji budućnost u kojoj će moći o njima razmišljati i sebe preispitivati. U trenutku kada je činila greške nije znala da su greške. Razumjela je da nešto u sadašnjosti nije ni greška ni dobar potez, nego tek u budućnosti će znati je li ono što je danas učinila bilo greška ili nije.

Gorak okus u ustima se pojačavao dok je grčevito rukom stezala neku knjigu. Zašto ne bi bilo moguće da sada vidi je li ono što je učinila pogrešno ili nije? Zašto ne može vidjeti? Tišina povremeno prekidana njezinim uzdahom tjeskobe joj se rugala. Pokušala je svoje misliti usmjeriti drugačije. Možda odluka koju je donijela nije presudna za cijeli njezin život? Možda će biti još takvih odluka i valja već sada imati kamenu čvrstoću kad se budu donosile? Ali zašto joj je osjećaj govorio da je ova odluka nekako presudna? Je li moguće da se cijeli njezin život može odrediti i odživjeti jednom jedinom odlukom donesenom u datom trenutku? Osjećaj joj je govorio da je to moguće, ali bila je sumnjičava prema tome. Nije se osjećala loše zbog odluke koju je donijela, osjećala se nesigurno.

Kako je rasla i sazrijevala, sve je više razumjela da nesigurnost nije pitanje dobre ili loše odluke, vremenski dobro tempirane. A ne. Nesigurnost je dio čovjeka, bez obzira na vrijeme, tempo i dinamiku životnih odluka i životnih trenutaka. Učili su je jednostavnosti. Nagovarali da u životu primjenjuje jednostavno pravilo koje će joj uštedjeti vrijeme, živce i noći provedene u nesanici. Odluči, presjeci i ne osvrći se. No, već kod prve važnije životne odluke koju je donijela po predloženom pravilu našla se u stanju nemira. Odlučila je, presjekla je, ali se nastavila osvrtati još dugo do te mjere da je na vlastitom životnom putu kada se osvrne to mogla učiniti samo pomoću nekog instrumenta poput dvogleda jer je taj trenutak bio tako daleko da se više nije mogao vidjeti golim okom. Umjesto dvogleda upotrebljavala je sjećanje.

I što ga je više koristila to je postajala nemirnijom jer odluči, presjeci i ne osvrći se nije tako dobro i pametno pravilo. Sjećanje je rađalo nesigurnošću. Zaboravili su joj reći da se nesigurnost hrani sjećanjem, što više podsjećanja na trenutke i odluke to više nesigurnosti jesu li trenutci bili pravi i odluke ispravne. Nesigurnost ju je izjedala jer je suviše često dopuštala sjećanjima da vode glavnu riječ u njezinoj sadašnjosti. I svoju budućnost osjećala je kao tmurnu zbog sjećanja koja nije mogla suzbiti. Sada kada je donijela odluku za koju joj je intuicija govorila da je presudna za njezin život, otvorila se Pandorina kutija njezinih nemira i pitanja. Ali svako pitanje istovremeno je imalo dva suprotna odgovora koji joj nisu puno pomagali da razbistri glavu.

Nekad je davno naučila od mudraca da je kontradikcija pravilo ljudskog razuma, da čovjek koji u isto vrijeme nešto niječe i potvrđuje ne može razmišljati i s njim se ne može razgovarati i da takav završi u bunilu i ludilu. Ali joj nisu rekli da čovjekovi osjećaji, intuicije, maštanja i fantazije bez problema žive upravo jer ne poštuju pravilo kontradikcije, nego upravo ne poštujući ga, sebi osiguravaju dugovječan i stabilan život u čovjekovoj nutrini, ali čovjek zbog toga nije bunovan i lud. U sadašnjem trenutku sebe nije smatrala ludom iako joj na isto pitanje pristižu dva međusobno nepomiriljiva odgovora.

Okrene se na drugu stranu prema prozoru i spusti knjigu na pod. Na trenutak pomisli kako bi bilo praktično da je poput nekakvog automata, mašine nekog input-output uređaja koji kad mu daš komandu, zapovijed, zadaš pitanje, narediš samo izbaci papirić sa željenim sadržajem. Ali ne bi bilo ljepote u sadašnjem trenutku u kojem se nalazila. Znala je da ovakve situacije u kojima se nađe imaju neku svoju ljepotu koja pomalo boli. Ovakvi trenutci imaju i neku svoju mračnu privlačnost. Ovakve situacije ne rađaju jake i čvrste ljude. Sudeći prema njoj ovakve okolnosti rađaju čudesnim sposobnostima mašte da stvori cijeli jedan svijet u kojoj odluku nije donijela i u kojoj se trenutak koji ju je doveo do odluke nije pojavio. Onako kako je to ona zamišljala mogla je sada nesputano maštati o svim trenutcima koji joj se nikada neće pojaviti u životu i odlukama koje nikada neće donijeti.

Međutim, nju je posebno veselilo što budućnost nije mogla zaustaviti maštu. U toj nesposobnosti budućnosti da zabrani mašti njezino promatranje nalazila se barem za nju sva ljepota i uzbuđenje stanja u kojem se nalazila. Mogla je maštati. Slobodno. Nema granice. Ne postoje greške i dobri potezi. I ako postoje, snagom mašte oni se ukidaju, mijenjaju, dolaze i nestaju. Mašta je djelovala umirujuće i ljekovito na njezino trenutno stanje. Nitko je nije mogao zaustaviti i spriječiti u tome. Mislila je kako bi bilo božanski kad se ne bi morala vratiti u stvarnost. Kad bi mogla ostati u svijetu svoje mašte, tamo gdje ni kontradikcija nema snagu i gdje njezina moć potpuno nestaje.

Iako su joj govorili da se snaga ljudi mjeri prema tome koliko čvrsto stoje ili ne stoje kod svojih odluka, njoj se činilo razumljivije da se snaga ljudi ili njihova nemoć mjeri time može li njihova mašta nadjačati stvarnost ili će je stvarnost poraziti. Jer sada ona je bila najsnažnija žena na svijetu. Njezina mašta nadjačala je stvarnost trenutka u kojem se našla i odluke koju je donijela. Zaključila je da su pitanja zašto je morala tako učiniti i zašto u tom trenutku, odnosno, općenito pitanja su neprijatelji mašte jer čovjeka vuku grčevito za rukave prema dole, u stvarnost. A ona je željela ostati gore, u mašti.

Ostajanje i zadržavanje gore imalo je svoju cijenu. Jer ostajanje u mašti za nju nije značilo postići određenu visinu i tu ostati. Ne. Značilo je penjati se u visinu do beskraja. Ali zato i pad u stvarnost može biti bolniji ovisno od visine koju je dotakla. Varala se kad je bila uvjerena da može odrediti visinu koju će mašta dosegnuti. Nije išlo. I zato se prepustila mašti da ju nosi negdje gore. Pad s tako velike visine u stvarnost nije mogao proći bez posljedica. Nemir, tjeskoba koju je osjećala bili su rezultat pada. Ogorčenost i metalan okus u ustima došli su kao fizička posljedica. Nije mogla vjerovati da pad u stvarnost može stvoriti i fizičku reakciju.

Međutim, pad u stvarnost i nije bio toliko bolan za nju koliko je bila spoznaja da ne zna je li odluka koju je donijela greška ili dobar potez i da to neće znati dok ne zastane pored putokaza na kojem piše budućnost i osvrne se natrag da vidi. Njoj je bilo nečuveno i neprihvatljivo da ne zna. Ali to je stvarnost. Mašta je za nju izgradila cijeli jedan svijet koji je prilagođen njezinim željama i osjećajima. Stvarnost je već izgrađena. Razumjela je da dijelove stvarnosti može prilagoditi sebi i svojim prohtjevima, ali ne i cjelokupnu stvarnost, pogotovo budućnost.

Budućnost nije mogla prilagoditi sebi i bila je osuđena na čekanje. A čekati značilo je za nju priznati da vrijeme postoji. Ta spoznaja nije joj bila ugodna. Dok je ležala gledajući kroz prozor i slušajući zvukove izvana, pokušala je sebi dočarati i opisati kako se zove stanje u kojem se trenutno nalazi. Nije bila depresivna, ali je bila pomalo pesimist. Ali je bila i pomalo optimistična nadajući se da će joj budućnost donijeti odgovor koji je već sebi dala i koji bi je zadovoljio i udobrovoljio. Gledajući kroz prozor sinulo joj je da se nalazi ni na nebu ni zemlji, nalazila se u međuprostoru između svoje mašte i stvarnosti svijeta i zvukova koji su dopirali kroz poluotvoren prozor. Nalazila se u međuprostoru između mašte bez budućnosti i stvarnosti čekanja i vremena da budućnost dođe.

Nalazila se, kako je ona to razumjela i rekli bismo prilično dobro u dilemi, jer jedina stvar koju je nisu krivo naučili jest da je dilema međuprostor između mašte i stvarnosti, između slobode od budućnosti i okova čekanja u vremenu. Ono što ju je utješilo i konačno natjeralo da se pomjeri s kreveta i ustane i krene prema prozoru jest činjenica da veliki broj onih koje sluša kroz prozor kako viču, galame, smiju se, plaču i pjevaju su također u međuprostoru između mašte i stvarnosti. I oni su kao i ona u dilemi.

U Sarajevu, 15. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O poslovnim dilemama današnjice – riskantna sloboda “freelancinga” ili prividno sigurna podčinjenost udruženog rada ?

Ideja o savršenom poslu s apsolutnom slobodom dobila je i svoj kolokvijalni izričaj freelancer. Riječ je o samozaposlenoj osobi koja ne ovisi o trajnom ugovoru ili nekoj specifičnoj firmi. Ideja freelancera je ideja koja u svojoj biti ima privlačnu misao kako je biti slobodan i raditi ono što te ispunjava ideal radnog života i vijeka. Freelancer je zamišljen kao slobodan putnik, slobodan tragač. Freelancer je tehnološki postmoderni nomad koji ide za sa svojom slobodom i eventualnim poslom. Freelanceru je daleko važnije biti slobodan, nego imati siguran posao.

Po toj matrici netko sa sigurnim poslom, ali bez mogućnosti da živi život freelancera čini se sputan, zarobljen, generalno neslobodan. Nemaju svi mogućnost, privilegiju, hrabrost ili što već biti freelancerima. Čovjek po naravi radije teži sigurnosti, nego slobodi pa iz želje da bude siguran dopušta da bude zarobljen. Zbog nesigurnosti bira slobodno biti sputan. Treba li zavidjeti freelanceru na njegovoj slobodi, ili pokušati dati smisao vlastitom poslu kojega se radi? Treba li tražiti ispunjenje u slikama freelancera diljem bespuća interneta od planinskih visina do egzotičnih gradova i skupih hotela ili se zadovoljiti poslom od osam sati koji se svaki dan odvija na relaciji od nekoliko kilometara kroz loš gradski saobraćaj i stalne prometne gužve?

**Slika 1: Freelencer na “radnom mjestu”. Izvor(foto):123rf.com**

Čovjekova dilema i povremena zavist prema onome tko sam sebe opisuje freelancerom je pokazatelj jednog dubljeg shvaćanja života. To dublje shvaćanje nazivamo dilemom. I kad je riječ o freelanceru i poslu dilema je upravo pitanje: želim biti slobodan i raditi ono što želim ili želim vezan i biti siguran i raditi ono što me ispunjava? Ova dilema kod freelancera se završava tako da freelancer radije bira slobodu, nego posao. Iz tog razloga freelancer nekad radi i posao koji ne želi, ali taj nedostatak nadoknađuje mišlju kako je slobodan. S druge strane, ova dilema kod čovjeka koji igra na sigurno završava tako što nastoji zavoljeti i uživati u poslu kojega radi i tako nastoji nadoknaditi gubitak slobode. Međutim, s godinama i s vremenom i freelancer i onaj koji igraju na sigurno susreću se s novom dilemom i pitanjima. Jedno od tih pitanja je i sljedeće. Freelancer se pita do kada biti slobodan i konačno naći neki siguran posao. Čovjek koji igra na kartu sigurnog posla se pita dokad biti zarobljen poslom i osloboditi se i dokopati se željene slobode i „čistog zraka“.

Nije točno kako svi zavide freelancerima na njihovoj slobodi, jer ima i freelancera koji zavide običnom čovjeku na sigurnom poslu. Ponekad freelancer mašta o tome da bude zarobljen poslom i sigurnošću, a onaj koji ima siguran posao mašta o tome da bude oslobođen i pušten u nesigurnost. Odnos freelancera i sigurnog čovjeka je jedna vrste paradigme ili dileme koju svatko prije ili kasnije susretne u vlastitom životu. Ako me posao koji imam ispunjava, ako je siguran i iako sam vezan i zarobljen radnim vremenom, planiranjima, šefovima, obiteljskim životom, trebam li prijeći u prostor slobode ostaviti sve i biti postmoderni nomad? Ne da bih imao drugi posao, nego da budem slobodan. S druge strane, je li vrijeme da dobrovoljno se odreknem dijela vlastite slobode i prestanem biti freelancer, da se skrasim, nađem neki siguran posao, steknem prijatelje, obitelj i život u nekom gradu? Ne da bih bio slobodan, nego da bih imao siguran posao, odnosno sigurnost. Odnosno da se slobodno zarobim.

Na početku studija koji se na neki način uzima kao ona prijelomna točka koja će u većoj ili manjoj mjeri obilježiti čovjekov život, pogotovo ako se bira neki specifičan fakultet koji ne nudi širok prostor za različite poslove postalo je čini se pomalo romantičarski i idealistički razmišljati hoće li me ispuniti budući rad? Razlog tome je što si danas, pogotovo kod nas u BiH, teško može dopustiti takav luksuz da se još i razmišlja hoće li me budući rad ispuniti s obzirom na nemogućnosti oko pronalaska posla uopće. No, ta dilema će se javiti kasnije kada čovjek iziđe iz razdoblja nesigurnosti i pronađe posao. Kada ode u drugu zemlju, kada stegne dovoljan broj godina iza sebe u poslu, onda će se javiti ako ne dilema, onda barem pitanje: jesam li trebao raditi nešto drugo, jesam li trebao biti slobodniji, hrabriji, odvažniji? Jesam li trebao biti pametniji, mudriji? Jesam li trebao izabrati ovo zvanje i ovaj posao ili neki drugi? Svi smo mi ponekad upravo u takvoj dilemi pogotovo nakon godina i godina rada u određenom poslu. Iako vezani poslovnim i obiteljskim vezama kao liječnici, profesori, električari, stolari, bravari ponekad se čovjek upita jesam li trebao biti glumac, profesionalni fotograf, sportaš.

To je onaj trenutak kada u čovjeku progovara freelancer, čovjek koji je želio biti slobodan i možda misli s dozom sumnje da je previše zarobljen. Freelancer nije puko zanimanje, prazan pomodni izraz kako bi se opisalo neradnika, zgubidana i lijenčinu. Freelancer je skrivena želja, neostvareni tajni plan o životu negdje drugo kao netko drugi i u nekom drugom poslu i zanimanju, freelancer je skrivena požuda za biti slobodan od sigurnosti i svakodnevnice posla. Za što se god odlučimo prije ili kasnije javit će se pitanje: biti slobodan i nesiguran ili biti siguran i zarobljen?

U Sarajevu, 28. 4. 2018.

O. J.