trenutak – Poptheo Web Portal

O trenucima

Jeste li ikad osjetili intenzivan osjećaj potrebe da neki trenutak koji vam se događa potraje malo duže? Ili vječno? Ne oni veliki životni trenutci, nego svakodnevni. Nepoznati drugima, a i vama obični. Iskustvo svakodnevnice i prosječnosti. Iskustvo ni po čemu zanimljivog i uzbudljivog života. Trenutak kada ujutro, dok svi spavaju, hvatamo nekoliko trenutaka mira i tišine uz kavu prije nego potonemo u kaos stresa, gužve, vike i egzistencijalnih borbi. Trenutak kada navečer uspijevamo ostati nakratko sami sa sobom isključeni iz problema koje ne možemo riješiti. Intenzivan osjećaj potrebe za produženjem trenutka bude poput bljeska ili teško razumljivog sna. Sjećamo se da smo nešto sanjali, ali ne možemo opisati. Vjerujemo da smo očima vidjeli, ali bilo je iznenadno i brzo. Osjetili smo potrebu da trenutak traje, ali nepredviđeno i iznenada. Nije se činilo uvjerljivim da bi trenutak koji nam se svaki dan događa i ponavlja u nama mogao izazvati tako intenzivan osjećaj želje da ga produžimo. Negdje u tim iznenadnim svakodnevnim trenucima događa se spoj naše čežnje, žudnje i nostalgije. U njima se čovjek osjeti drugačijim, kao da pripada nekom višem i dubljem poretku svijeta i stvarnosti, kao da pripada nečemu što ga kudikamo nadilazi, kao da čovjek tapka u mraku pred vratima iza kojih se nalaze odgovori. Ima ljudi koji vole ujutro sami prije svih ustati i u tišini sjediti. Razmišljati. Možda vole i kavu. Ili čaj. Nije važno. Zamišljamo jednog takvog čovjeka kako u osvit novog dana sjedi na terasi svoje kuće ili stana dok je svuda oko njega mir. Uskoro će izići sunce i već se naziru obrisi novog dana. Dan pred njim je možda težak. Neugodan. Možda nije. U nekom trenutku, dok tako sjedi i čeka dan, možemo ga zamisliti kako ga iznenada prožima čudan i ugodan osjećaj. Sve je savršeno uređeno. Tišina. Vrijeme. Pogled. Položaj u kojem sjedi ili stoji i promatra. Tek u nekom nepredvidivom trenutku snažne koncentracije na samog sebe i na povezanost sa svim što ga okružuje preplavi ga iznenadan i snažan osjećaj. Potreba da trenutak u kojem se nalazi traje duže. Ili barem vječno.

U bljesku trenutka u njemu se miješaju potreba, želja, čežnja, žudnja, nostalgija, tuga. Za čim? Trenutkom koji prolazi, kojega ne može zaustaviti? Iskustvo nemoći jer ne može zaustaviti vrijeme? Potreba za nadom jer vjeruje da se trenutak može ponoviti kao neprekinut i vječan? Kasnije ne uspijeva opisati iskustvo trenutka. Sjeća se onoga što je osjetio, ali ne uspijeva, barem ne uvijek, pronaći odgovarajući način da ga izrazi ni sebi ni drugima. Iskustvo trenutka vječnosti, ako ga možemo tako nazvati, čovjeku se dogodi nepredviđeno i iznenada. Najčešće u onom što svakodnevno radi i živi. Sličan je živopisnom snu. Jak je. Snažan. Svjesni smo da nam se događa. Kad prođe, brzo izblijedi i, nažalost, teško ga možemo dozvati u sjećanje. U nama ostane neki maglovit trag da su to jutro, ili to popodne, ili ta večer, inače uvijek obični, bili izvanredni po nečemu čega se ne možemo sjetiti. Ali je ostao trag osjećaja. Trag proživljenog iskustva. Trag potrebe, želje, čežnje, tuge i nostalgije za proživljenim trenutkom. Što znači iskustvo trenutaka vječnosti? Govori li nam ono nešto? Šalje poruku koju ne možemo prevesti u naše jezike i komunikacije? Jesu li oni samoobmana? Nema konačnog i sveobuhvatnog objašnjenja. Kao da smo „zapeli“ negdje u međuprostoru između fizičkog postojanja i onostranosti. U živom iskustvu svakodnevnog trenutka koji u nama rađa izuzetno živu i jaku potrebu i želju da traje vječno jer je u njemu (barem za mene i za tebe) sve savršeno posloženo i ništa ne nedostaje i ništa nam ne prijeti susrećemo se s pitanjem koje se javlja i poslije neobjašnjivih snova. Što znači ovaj trenutak vječnosti sada i ovdje dok me u svakodnevnom i običnom iskustvu čekanja jutra u miru i tišini prožimaju mješavine žudnje, čežnje, nostalgije i žalosti za tim trenutkom? Ima li vječnosti? Ili je samoobmana? Ne znam. Neka trenutak vječnosti potraje. Kasnije ćemo razmišljati o tome kada ne budemo mogli opisati što smo osjetili…

U Sarajevu 25. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

IMA LI ŽIVOT SMISLA?

Smisao je jedan od onih pojmova koji su po sebi istovremeno vrlo jasni, ali i poprilično nejasni. Recimo, ukoliko vam netko kaže da u nečemu ne vidi smisla, izgledno će vam biti poprilično jasno što on s tim pokušava reći. No, ukoliko vas netko zamoli da mu koncizno objasnite što je to smisao, vjerojatno će te se poprilično namučiti pokušavajući mu to objasniti. Jer smisao u svakom slučaju nije jedna od onih uobičajenih stvari i pojava koje je moguće definirati standardno uz pomoć roda i razlike, kao što je to recimo stolica – komad namještaja (rod) koji služi za sjedenje (razlika), ili drugi primjer – golub, jedinka iz porodice ptica (rod) i reda golupčarki, koju karakterizira široka rasprostranjenost, kratak vrat i zbijeno tijelo (razlika). Ovako nešto ne možemo izvesti s pojmom smisla, jer ne znamo pouzdano čemu on pripada, pa onda isto tako ne možemo jasno odrediti ni specifičnu razliku. Stoga ćemo se kod pokušaja definicije u ovom slučaju najvjerojatnije inferentno poslužiti nekim drugim pojmovima i sudovima, na način da je smisao u konačnici nešto što ima veze sa značenjem, vrijednosti, opravdanosti, svrhom, pa i sa isplativošću stvari. U filozofskom pogledu, smisao se najčešće dovodi u vezu s pojmom značenja, s tim da je značenje izrazito nadosjetilni pojam, te kao takav predstavlja čistu apstrakciju i logički konstrukt. S druge strane, smisao je nešto što se po sebi više tiče osjetilne spoznaje, te kao takvo osim apstraktnih spoznajnih kategorija, evocira kod čovjeka i snažne emocije. U tom kontekstu, ono što osjećamo smislenim, budit će u nama radost, nadu i optimizam. S druge strane, osjećaj besmisla, kao što znamo, potiče tugu, depresiju, razočaranost i fatalizam.

Glad za smislom

G. Jung je inače hipotetički govorio o postojanju petog, reflektivnog instinkta kod čovjeka, koji se manifestira kao potraga za smislom i značenjem. Prva četiri osnovna instinkta (nagona) je prije toga definirao Karl Pribram i tu spadaju borbenost, uzmicanje, prehrana i razmnožavanje. Dok je čovjek po sebi više zaokupljen sa ova prva četiri, nekako je jasno da ga se onaj peti i neće toliko ticati. Međutim, kada ono primarno konačno bude zadovoljeno, tada obično započinje i ona čovjekova bjesomučna potraga za smislom i značenjem, koja se nerijetko ispostavlja čovjekovom pustolovinom života. Pitamo se zašto je ta potraga počesto toliko izazovna i stresna? Pa s jedne strane, kao što rekosmo, glad za smislom je čovjeku nešto prirođeno, i kao takvog ga se tiče u njegovoj cjelovitosti. No, istovremeno, potraga za smislom se pokazuje kao nešto prevratničko u odnosu na samog čovjeka. Nešto što zahtjeva sasvim novu interpretaciju vlastite prošlosti i sadašnjosti, te nanovo izgrađeni osjećaj samoga sebe. Dakle, po Jungu smisao u svakom slučaju nije nešto što se jednostavno pronalazi ili ne pronalazi, nego nešto što po sebi prvo zahtjeva da pronađemo sami sebe, kako bi onda i ovo drugo, u tom slučaju, sasvim jednostavno pronašli. Stoga bi i na ono naslovno pitanje ovog teksta „Ima li život smisla?”, prvo trebali postaviti pitanje: „Ima li zapravo nas?” ili smo se u međuvremenu posve rastočili kroz nemirna vremena i pretjerane, što svoje – što tuđe, zahtjeve?

Mali i veliki smisao; vječnost i kontingencija

Spomenut ćemo ovdje ono jedno klasično Franklovo mjesto. Nakon što mu je na psihoterapiju došao suicidalni srednjovječni čovjek koji se želio ubiti jer u životu nije vidio nikakvog smisla, veliki psihijatar ga upita: „A kako to da se već niste ubili?” Depresivni čovjek mu je na to snuždeno odgovorio da ne može to tek tako učiniti jer ima ženu i dijete. Frankl će na to: „Pa eto vidite da vaš život ima smisla; to su vaša žena i dijete!” Jer po Franklu smisao ni ne mora biti ono nešto veliko i bajno. Naprotiv, smisao je sve ono što nas potiče da i dalje živimo i borimo se.

Reklo bi se da je ovo posve krucijalno mjesto. Dok depresivni čovjek traga za onim nekakvim velikim smislom, terapeuti, duhovnici, ali i dobri prijatelji će ga pokušati podsjetiti na onaj mali sveprisutni smisao, koji u konačnici i nije toliko mali. Kako smo ono već nedavno o tome pisali: Da vam jednog dana potres ili požar unište posao i kuću, budite sigurni kako bi ste se u tom slučaju sa sjetom prisjećali da vam je jučer sve bilo divno, lijepo i krasno. Međutim, čak bi i u tom katastrofičnom slučaju opet preostajao onaj poneki mali smisao: smisao sačuvanog života, smisao mogućnosti novog početka i sl.

Jednostavno, kontingentni svijet u kojem živimo izgledno ni ne podnosi više od tog sasvim malog smisla.

Na primjer, ponekad doživimo ono ponešto zbilja lijepo i očaravajuće, ali i u tom slučaju će naznačena kontingencija prolaznosti i promjenjivosti kvariti sveukupni dojam. Znate već ono, nalazite se na plaži, grije vas ljetno sunce, osluškujete umirujući šum mora, a nježni povjetarac vam mazi tijelo, kad odjednom čujete nečiju jadikovku iz blizine: „Joj, kad se sjetim da za deset dana treba opet na posao!” Ovo je još i simpatično; u svakom slučaju, što je materijalni ili ljudski dobitak pokatkad veći, to će i čovjekov strah od gubitka biti izraženiji. U tom smislu, također ne važi uzalud ono da su dosadne i prosječne ljubavne veze po sebi perspektivnije i dugotrajnije od onih velikih intenzivnih ljubavi. Jer što na ovom svijetu nekoga ili nešto više volimo, to ćemo se morati i više brinuti oko eventualnog gubitka.

Iz prethodnoga proizlazi kako je onaj veliki žuđeni smisao prije svega religiozni fenomen. Jer jednog takvog posve velikog smisla ni ne može biti izvan vječnosti, a hoćemo li istu na kraju dočekati, to je po sebi stvar osobne vjere. Dotad nam na ovom svijetu preostaju otprilike samo dvije stvari:

Prva je da se nastojimo zadovoljiti onim malim sveprisutnim smislom, za kojeg ustvrdismo da i nije toliko mali koliko nam se ponekad čini.

Druga mogućnost je da pokušamo više uživati u onim povremenim idiličnim trenucima, te da pri tome ne pokušavamo misliti na mogući gubitak, prolaznost ili opet na onaj ponedjeljak, posao i obveze. Koliko su lijepi trenuci zapravo izuzetni, to po sebi najbolje znaju umjetnički umovi. Jer oni su ih vični čak pretvarati u vječnost. Recimo, kad lijep prizor ovjekovječe slikom, ili trenutak inspiracije ovjekovječe pjesmom ili pričom. I tada trenutak prestaje biti trenutkom, te postaje na neki način skoro pa vječitim trenutkom. Tko zna, ne kaže se uzalud ono da prava ljubav računa ili sa vječnošću ili sa sadašnjošću i nikad s vremenitošću.

U Sarajevu, 3. V. 2020.

M. B.

Izvori:

– Smisao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 5. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56794>.

– Mark WINBORN, Interpretation in Jungian Analysis. Art and Technique, Routledge, 2018.

– Viktor FRANKL, Nečujni vapaj za smislom, Naprijed, Zagreb, 1987.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

JOŠ DA JE SAMO ZADOBITI SADAŠNJOST

Ponekad je sadašnjost toliko dobra da to ljudima naprosto bude neizdrživo. Kaže pjesma: „Toliko su se voljeli da su se morali rastati.” Nije to samo kliše, ima tu nešto i realno. On je izgleda morao otići kako bi se mogao zagriženo nadati da će se oni opet negdje sresti, a ona ga nije puno pokušavala zaustaviti, valjda kako bi ga se u miru i s trajnom sjetom mogla sjećati. Jer to su upravo, čini se, dvije bitne odrednice muškog i ženskog bića. On bolje funkcionira misleći unaprijed o budućnosti, dok ona bolje funkcionira prebirući si po srcu minule uspomene – a za oboje se čini da se podjednako slabo snalaze ovdje u sadašnjosti. To jest, snalaze se, ali kao da ne znaju dovoljno uživati u njoj. Ne pričam napamet – nadam se. Posao mi je takav da se kroz njega moram dosta baviti ljudskim umovima i srcima, i upravo na temelju tog radnog iskustva progovaram kako sam se često mogao iščuđavati ženama za koje sam znao da su imale loše ili tek osrednje brakove, a kako su se, kad bi jednom ostale udovice, s nevjerojatnom količinom sjete i tuge stalno prisjećale tih svojih „loših” muškaraca. Slično tome, najveći idealisti među muškarcima su vrlo često naprosto nepodnošljivi za neki konkretan suživot i suradnju. Valjda jednostavno i nisu tu, kao što u ostalom nisu ni one. Jedni u budućnosti, drugi u prošlosti, nagomilani nespretno oko krhke imaginarne sadašnjosti.

Stoga je sadašnjost za nas nešto poput Mount Everesta. Slavna ali negostoljubiva planina za koju tek moramo osmisliti kako ćemo se za nju adaptirati da bi se na koncu na nju mogli i popeti.

Nešto od ove vremenski razvučene perspektive s rupom u sredini se nazire čak i u Svetom Pismu, osobito u starozavjetnim knjigama. Sveti pisac se često sa sjetom prisjeća slavnih Božjih spasenjskih djela i očitovanja u prošlosti, nadajući se da će se ona jednom definitivno ponoviti i u budućnosti, a to gdje on aktualno živi i razmišlja, teološki se definira kao nekakvo napeto i egzistencijalno tegobno vrijeme iščekivanja, baš kao što je to istovremeno i ono prije naznačeno vrijeme sjećanja. Ono, baš kako bi to rekao i neponovljivi Duško Radović: „…Mi umijemo ili da želimo sreću ili da je se sjećamo” – ali svakako ne i to da budemo istinski sretni ovdje i sada, moglo bi se nadodati.

Uglavnom, čini se izvjesnim da naša najveća životna avantura nije nigdje drugo i nikad drugo nego ovo ovdje i sada, i baš to što nam je upravo sada pred očima. Ne znam, čini mi se da svakom našem poslu, druženju i aktivnosti trebamo pristupati posvećeno i emotivno kao da nam je to zadnji put, jer na neki način to i jest zadnji put. Naravno, doći će novi trenuci i nove prilike, ali svaki do sada minuli trenutak više nikad neće moći biti oživljen i ponovljen.

U Sarajevu, 8. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): Željko Pasković

O neprežaljenosti

Što je neprežaljenost? Je li čovjek uvijek ima nešto ili nekoga što nikada neće moći prežaliti? Kako se živi život sa sviješću da ćemo trajno žaliti za nečim ili nekim? Neprežaljenost zna iznenaditi. Nije je lako predvidjeti i teško je se za nju pripremiti. Bilo što i bilo tko može biti okidač za osjećaj neprežaljenosti. Neprežaljenost može godinama mirno egzistirati unutar čovjeka. Čovjek je osjeća, tu i tamo netko i nešto probudi neprežaljenost u njemu. Nekad je možemo kontrolirati, nekad nas neprežaljenost zna obuzeti. Neprežaljenost može imati neobične posljedice, nekada dobre, nekada loše. Neprežaljenost može nekad stvoriti nešto novo, može i uništiti ono što je već izgrađeno. Neprežaljenost u svoj vrtlog može uvući ne samo jednog čovjeka nego i druge koji su s njim povezani.

U romanu mađarskog pisca Sandora Maraia Rastava u Budimu glavni likovi su Kristof, Imre i Anna. Kristof je sudac za bračne parnice, Imre je njegov školski kolega, Anna je Imreova supruga. Kristof na stol dobiva sudski spis, sudsku parnicu o rastavi braka između Imrea i Anne. Kristof je susreo Annu dok su bili mladi. Susreli su se nekoliko puta, Kristof nije ništa posebno očekivao niti doživio. Par mjeseci nakon toga Kristof upoznaje Herthu i ubrzo se ženi. Ipak, Anna je susret s Kristofom doživjela kao sudbonosni trenutak. Opisala ga je kao trenutak u kojem su se „otvorili nebo i zemlja i znala je da je to zapovjedni trenutak“. Anna je susret doživjela kao „sudbonosno fatalan“ dok Kristof nije osjetio ništa, osim što je iz pristojnosti obećao da će je nazvati. Nikad to nije učinio.

Deset godina nakon toga, jedne večeri nakon što se vratio iz grada, Kristof zatiče Imrea u svom stanu koji mu govori da je Anna umrla, da ju je ubio. Imre pripovjeda Kristofu kako je postojala neka tajna, neki tamni zastor iza kojega je Anna nešto skrivala i nikada nije mogao doprijeti do njezine tajne. Koliko god se trudio i mučio, Anna je ostala za njega tajanstvena. Nakon osam godina braka Imre ne mogavši doprijeti do svoje žene i njezine tajne se od nje razvodi. Noć prije nego će se službeno razvesti Imre i Anna se susreću i Anna mu između redaka govori o svojoj tajni, o „fatalnom trenutku“ kojega Kristof nije prepoznao i osjetio. Anna ga zamoli da joj ode pripremiti čaj. Dok je on u kuhinji, Anna ubrizgava smrtonosnu dozu lijeka. Imre koji je liječnik prvo razmišlja da je spasi. Onda odustaje svjestan da je Anna odabrala takav kraj za sebe jer nije mogla živjeti sa sviješću da Kristof nije prepoznao trenutak onako kako ga je ona prepoznala i da bi cijeli njezin život bio mučenje. Pušta je da mirno i bezbolno umre. Imre pripovijeda Kristofu cijeli događaj i postavlja mu pitanje je li ikada u zadnjih deset godina sanjao Annu? Kristof prvo odbija o tome razgovarati, ali na kraju priznaje da jest iako to za njega nema nikakvog značenja niti pridaje snovima ikakvo posebno značenje niti želi njihovo tumačenje. Imre odlazi, a Kristof nakon razgovora koji je trajao cijelu noć razmišlja o svojoj supruzi i djeci tješeći se riječima „da, završila je noć, počinje dan“.

Marai je romanom pokušao izraziti i neprežaljenost kao trajno iskustvo za koje čovjek nikada ne može biti siguran kada će se probuditi, što će izazvati i na koga će sve utjecati. Anna je osjetila ono što danas zovu kemijom, Kristof ako je i osjetio nešto o tome, Marai ne piše, samo zapisuje kako je Kristof pamtio Annino lice i pamtio ga je dugo. Je li Annino lice koje je Kristof ponekad sanjao bio znak da i Kristof u sebi krije neprežaljenost? Uspješan sudac, sretno oženjen koji stoji pred svjetlom budućnošću, ali ga snovi podsjećaju na Annu.

Anna i Kristof simboli su neprežaljenosti, iskustva i osjećaja koje se može dogoditi bilo kome i bilo kada. Razlog ne mora biti samo ljubav čak ni osoba, razloga i motiva može biti svakakvih. Marai opisuje neprežaljenost kao tajnu koja se nosi i krije od drugih kao što Anna čini u odnosu prema svom suprugu Imreu. Neprežaljenost je ne samo tajna, neprežaljenost je i nesrazmjer i to bolan nesrazmjer između iskustva i osjećaja dvoje ljudi kojima se dogodi zajednički trenutak, gdje netko osjeti sve, „otvaranje neba i zemlje“ kako ga kroz usta Anne opisuje Marai, a netko ne osjeti ništa ili nešto neodređeno u što ne može biti siguran što je i o čemu se radi. Kristof pamti Annino lice iz profila dok su se jedne večeri vraćali iz šetnje. Annino lice javlja se u snovima, Kristof o njemu ne misli dok je budan i na poslu. Kristof nije siguran što znače ti snovi u kojima se javlja Annino lice. Tako se neprežaljenost javlja i kao nesigurnost u značenje susreta s nekim kao kada netko osjeti da između njega i druge osobe nešto ima, ali ne može biti siguran o čemu se radi. Možda kemija nije dovoljno jaka i razgovijetna da bi se napravilo odlučujući korak. Neprežaljenost se javlja i kao tiha patnja o kojoj nitko ne zna, čak i onaj koji je s čovjekom najintimniji kao što je to Imre, Annin suprug.

Najneobičnije kod neprežaljenosti jest što ona ima svoje vlastite načine kada će se probuditi i kako. Neprežaljenosti se ne može zapovijedati. Kristof koji godinama mirno živi, biva podsjećan na svoju neprežaljenost za Annom tako što ga Imre moli da mu otkrije je li sanjao Annu u posljednih deset godina. Kristof odbija odgovoriti, ali neprežaljenost je jača od njega. Priznanjem da ju je sanjao priznaje da je nije zaboravio, odnosno prežalio. Imre je toga potpuno svjestan i zato govori Kristofu da mu je to dovoljno da shvati Anninu tajnu. Kristof i Anna nikada nisu prežalili jedno drugo. Annino lice se javljalo Kristofu u snovima, a Anna je živjela život kao da nije njezin, odsutna iz života. Jesmo li ikada susreli nekoga tko nije pomalo shrvan i obuzet neprežaljenošću? Ima li ljudi koji su uspjeli tako odživjeti život ili ga tako žive da u njima nema neprežaljenosti? Ili je možda nisu svjesni jer neprežaljenost u njima još uvijek spava i čeka trenutak kada će sama probuditi.

Neprežaljenost, sudeći prema likovima Kristofa i Anne, ne pita za dozvolu u kojem je trenutku najprikladnije da se pojavi u čovjekovu životu. Neprežaljenost koristi sve što želi i kada to želi. Koristi naše snove da nas podsjeti, tuđa lica da nas podsjeti. Bolan nesrazmjer između Anne i Kristofa u odgovoru na njihov jedinstveni neponovljivi trenutak koji je bespovratno prošao dobro opisuje kako neprežaljenost nastaje ili barem trenutak u kojem bi mogla nastati. Neprežaljenost nastaje u trenutku kada dvoje nesrazmjerno odgovore pozivu na njihov zajednički trenutak u životu. Ne moraju biti krivi što se tako dogodilo. Nije lako i naporno je držati oči stalno otvorene kako „fatalni trenutak“ ne bi promakao. Dovoljno je oči na kratko zaklopiti da trenutak prođe i da se rodi neprežaljenost. Neprežaljenost nastaje odmah čim se zajednički trenutak izgubi, ali svijest o neprežaljenosti se rađa puno kasnije jer neprežaljenost godinama može spavati bez da vas podsjeti na izgubljeni trenutak. Dapače, „fatalni trenutak“ možda nećete ni smatrati tako fatalnim kao što ni Kristof nije ništa osjetio u trenutcima susreta s Annom iako je uvijek pamtio njezino lice. Ali Anna je osjetila odmah „otvaranje neba i zemlje“, „zapovijednu riječ“ da ljubi i voli, ali koje koristi kad Kristof nije osjetio ništa. Anna je osjetivši trenutak odmah i postala svjesna neprežaljenosti koja će je pratiti cijeli život. Iz tog razloga nastavlja kroz život pomalo odsutna iz njega, dok se Kristofu u snovima kroz Annino lice javlja neprežaljenost, ali ju on nastoji otjerati od sebe.

Neprežaljenost je bolan nesrazmjer, neadekvatan odgovor na zajednički poziv i zajednički trenutak kojega dvoje ne vide i ne osjećaju na isti način. Jedno osjeti kemiju ili nekakav neobičan klik u unutrašnjosti svoga bića, drugo ne osjeti ništa ili se barem pretvara. Neprežaljenost je tajna koju se krije, nesrazmjer u kojem je jedno odgovorilo, a drugo nije i nesigurnost o tome što je bio taj trenutak i je li to bio „fatalni trenutak“ ili nešto drugo o čemu nikada nećemo saznati i što će za nas uvijek ostati tajna koju nam drugi nikada neće otkriti. Neprežaljenost je teška za nositi. Ne bi bila teška kad bi mogli biti njezini gospodari, kad bi joj mogli odrediti kada će se pojaviti i treba li se uopće pojaviti. Teška je jer je slobodna u odnosu na nas i našu prošlost. Kad se nastani u nama, dugo će možda spavati i neće se buditi i mi ćemo misliti da njome upravljamo.

Onda će nas jednom iznenaditi, nakon godina i desetljeća mirovanja. Probudit će se sama ne pitajući nas smije li ustati i poremetiti nam život. Pojavit će se slobodno. Noću u snovima kao Annino lice. Danju kao osoba, kao Anna, kao Kristof, kao Imre ili neko drugo nama poznato ime. Neprežaljenost je slobodna i naš strah od nje dolazi zbog njezine slobode da nas izbaci iz životnog kolosijeka onda kada mislimo da smo čvrsto priljubljeni uz tračnice života i da nas nitko i ništa ne može iz njih izbaciti. A onda se u snovima pojavi njezino ili njegovo lice, ili na javi čujemo njegovo ili njezino ime i shvatimo da smo izbačeni iz tračnica života. Barem na trenutak smo izbačeni. I to nam smeta i to nas nervira. Nervira nas kako je neprežaljenost tako slobodna da se čak i ne udostoji upitati nas želimo li se podsjetiti na „fatalni trenutak“ i želimo sanjati lice koje nikada nismo zaboravili i želimo li nakon godina i desetljeća podsjećati se na trenutak koji je prošao i kojega se više ne može vratiti, osim što ga se može sanjati i razmišljati „što bi bilo kad bi bilo“.

Čovjek se može nositi s neprežaljenošću kao tajnom i dugo je čuvati i nositi se s njom i nikom je ne otkrivati. Može se s njom nositi i kao bolnim nesrazmjerom pronalazeći nekoga drugog približno sličnom onome ili onoj s kojim se dogodio „fatalni trenutak“. Može se nositi s njom i kao nesigurnošću osiguravajući sebi život penjući se ljestvicom uspjeha i ugleda. Ipak se teško može nositi s neprežaljenošću i njezinom slobodom jer se neprežaljenost probudi kada hoće i kada želi i uđe u njegov život kroz snove o licu kojega je jednom davno susreo u šetnji i zapamtio njegov profil i to lice ga i danas godinama nakon susreta podsjeća da neprežaljenost nitko ne može staviti u okove i zarobiti je kako ne bi smetala njegovom životu.

U Sarajevu, 30. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

KAKO SE U ŽIVOTU OSLOBODITI VLASTI TRENUTKA?

Bilo da je riječ o onim dobrima ili onim traumatičnim i lošima, čovjekov život se često odvija pod sjenom nekolicine značajnih minulih trenutaka. Ali ne možemo ne primijetiti da su to u konačnici bili samo trenuci, i stoga se pitamo zavrjeđuju li isti toliki značaj i moć nad ljudskim životom?

Prije nego što se zadamo u demistifikaciju snage trenutka po život čovjeka, bitno je naglasiti da trenutak svakako nije nešto za podcijeniti.

Trenutak kao takav, i bilo koji, uistinu ima nešto sa samim ustrojem svijeta, života i čovjeka. Kažu da je tamo nekad davno na početku sve i krenulo s trenutkom stvaranja, kao što život svakoga od nas započinje trenutkom začeća. Također, svi već imamo neku predodžbu o onome što se u životu zove odlučujući trenutak. A tu su još i jako važni trenutak sreće kao i trenutak istine…

Sasvim male izjave koje puno govore

Možda ćemo ipak najbolji dokaz naše fascinacije i opčinjenosti trenutkom pronaći u umjetnosti. Bilo umjetnička slika, skulptura ili fotografija, one po sebi nisu ništa drugo nego uhvaćeni i trajno zaleđeni trenuci. Čovjeku to itekako ima smisla, premda je cijela stvar – ako malo dublje pogledamo – po sebi sablasna. Zašto nam često ta beznačajna mrvica stvarnosti ima više značenja i smisla nego cjelina stvarnosti? I ne kaže li se upravo često ono da je netko „lijep k’o slika“, a ne lijep kao život, kontinuitet, vrijeme, trajanje…? Dakle, (kao) samo je trenutak lijep, a trajanje je ružno.

Znači li to da ljudi kao vrsta još uvijek nisu spremni i sposobni za cjelovito i kontinuirano postojanje? Znači li to da mi postojimo samo na način bljeskanja bitka unutar nekakve velike praznine nepostojanja? Pa nije li u konačnici i taj cjeloviti život samo nekakav trenutak unutar vječnosti? U tom smislu, stariji ljudi vjerojatno ne kažu uzalud da im je život proletio poput trena.

Ili na razini međusobnih odnosa, ono: „Jedva čekam da je vidim“ – pa zar ne bi trebalo „jedva čekam da budemo skupa“. A njena boljka se zove: „Jedva čekam da se udam“ – a možda bi trebalo ono: „Jedva čekam da budem udana“. Naravno, nisu svi isti. Neki ljudi bolje traju od drugih. Međutim, i ti koji umiju da traju često se emocionalno zaglave sa onima koji ne traju. Ovi drugi žive trenutak, dok su oni prvi samo očarani i zarobljeni trenutkom.

Veliki problemi najčešće imaju sasvim jednostavna rješenja

Neki ljudi kao da su osuđeni na to da dobar dio života (ako ne i cijeli) turobno žive pod sjenom neke minule traume. Postoje svakako traume koje su trajale duže vrijeme i prirodno je da za takve traume treba više vremena da se nadvladaju i zaborave. Međutim, postoje i one traume koje nisu ništa drugo do li loši trenuci, no usprkos tome i njihova sjena može opstojati jako dugo. Što reći takvoj osobi na kraju osim onoga: „Ali, to je bio samo trenutak“!?

Moć lošeg trenutka nad čovjekom je svakako velika. Toliko velika, da mi često čak patimo i od lošeg trenutka koji se uopće još nije ni dogodio. Velika austrijska spisateljica Marie von Ebner-Eschenbach u tom smislu primijeti kako “U nesreći većinom ponovno stječemo mir što nam ga je oteo strah od nesreće.” Dakle, kad se ono očekivano i neminovno naposljetku i dogodi, to će u suštini biti samo trenutak.

Možda na kraju slično vrijedi čak i za one lijepe trenutke u životu. Premda nam prijaju, i oni znaju biti opasni, ne dopuštajući nam da živimo i postojimo u kontinuitetu. A rješenje je moguće opet isto kao ono maloprije: „Ali, to je bio samo trenutak“!

Zato, kao kratki zaključak: Trenuci imaju pravo na svoje postojanje. Kako oni dobri, tako i oni loši. Ali za čovjeka i njegov život će biti najbolje da ih prepozna i osvijesti baš kao takve. Jer to su samo trenuci. Mali snažni bljeskovi unutar puno veće i vrijednije cjeline postojanja!

U Sarajevu, 5. 9. 2018.

M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

NESREĆA

Veliki trenutci dolaze neopaženo. U život. Dobri. Loši. Odvratni. Poželjni. Svejedno. Nije znala. Nije naučila. Nitko joj nije rekao. Nigdje. Ni u školi. Ni kod kuće. Ni na poslu. Nigdje. Nikad. I njezin je došao. Iznenada. Skrivao se…

U mraku. Prokleti trenutak! Došao je silovito. Uz buku. Uz lomljenje. Uz nepodnošljivu bol. Imao je i oblik. Svakodnevni oblik. Često susretan. Poznat. Čime je ona zaslužila taj odvratan trenutak? Nepažnjom? Možda. Kratak pogled. Na važnu poruku. Volan u jednoj ruci. Pogled na poruku. Odgovoriti? Odmah. Nije uspjela ni podignuti glavu. Njezin prokleti trenutak! Eksplodirao je. Bujica buke, lomljave kostiju. Prokleti trenutak! Kako se samo stvorio? Iznenada? Zašto ga nije vidjela? S desne strane? Velik. Ogroman. Natovaren. U punoj brzini!

Mrak. Tišina. Mir. Veliki tamni svemir pred njom. Bez zvijezda. Bez planeta. Bez kometa. Bez života. Samo ona i svemir. Nema bolova. Nema ništa. Uvijek se pitala. Može li se tišina čuti? Može li se mir dodirnuti? Može li se svemir isprazniti? Može li se samosvijest zaboraviti? Može li se šutjeti bez opravdanja? Bez objašnjenja? Šutjela je. Tiho. Mirno. U svom svemiru. Praznom i mračnom. Bilo je lijepo. Ugodno. Konačno šutjeti bez objašnjenja drugima. Ne odgovarati na dosadna pitanja. Na glupa pitanja. Kako si? Šta ti je? Je li sve u redu? Svemir je bio mračan. Ali ugodan. Privlačan. Nikoga nema. Nitko ne dosađuje. Nitko ne pita. Svi šute. U njenom svemiru. Šute ljudi. Šute zvijezde. Šuti tišina. Šuti mir. Šuti život. Šute dosadna i glupa pitanja. Šuti bol. Kosti ne govore. Jesu li sve polomljene? Ili nisu? Svemir se nije zanimao za njih. Nije ni ona. Njezin privatni tamni svemir. Gdje je bio prije? Zašto nije znala o njemu? Zašto joj nitko nije rekao? Bila je ljubomorna. Na svoj svemir. Njegovu vječnost. Njegovu nepromjenjivost. Njegovu ravnodušnost. Beskrajni odmor. Od svega. Od svih. Nema trenutaka. Dobrih. Loših. Poželjnih. Nepoželjnih. Nema zabrinutosti. Nema borbe. Sukoba. Svađe. Samo ona i njezin privatni svemir. Dubok. Taman. Vječan. Nema vremena. Nema postojanja. Nema prostora. Nema dimenzija. Njezin svemir i ona su jedno. Vječnost mraka. Bez boje. Bez okusa. Bez mirisa. Bez trzaja. Razgovarali su. Često. Ona i njezin svemir. O svemu. O trenutcima. O životu. O smislu. O ljudima. Voljela je svoj svemir. Ljubomorno. Sa strašću. Svemir ju je slušao. Strpljivo. Tiho. Mirno. Bez odgovora. Ali nije ni trebao govoriti. Trebao je slušati. I slušao je. Imao je cijelu vječnost pred sobom. Veliki. Neograničeni. Beskonačni svemir. Samo za nju i samo njezin! Govorila je. Kritizirala. Plakala. Ljutila se. Na sebe. Na ljude. Svemir je slušao. I slušao. Dugo je govorila. Izgubila je pojam. O vremenu. O riječima. O glasovima. O rečenicama.

Više nije govorila. Svemir je i dalje slušao. Ali rekla je sve. Sve. Potrošila je sve riječi i sve rečenice. Kako se dogodi? Da čovjek potroši jezik, riječi i rečenice i da više ne može ništa reći? Ne događa se. Inače. Ali dogodi se. Uvijek. Kad vas sluša vaš svemir. Vječan. Taman. Prazan. Biti sama u vječnom svemiru. Kako se riječi i rečenice mogu nositi s vječnošću? Ne mogu. Prestanu. Prije ili kasnije. Strast je prerasla u tjeskobu. Ljubav u mržnju. Njezin svemir nije ugodan. Nije privlačan. Više. Zlokoban je. Očajan. Tjeskoban. Zloslutno prazan. Nijem. Slijep. Gluh. Ali kako umaknuti vječnosti? U kojem kutku svoga svemira može pronaći zvijezdu koja sija ? Ili naseljen planet? Ili jedan zvuk? Jedan glas? Jednu rečenicu? Jednu riječ? Jedno slovo? Nigdje. Tjeskoba je prerasla u agoniju. Agonija u očaj. Svemir je slušao. Strpljivo. Mirno. Tiho. Kad ga je voljela, slušao je. Kad je bila strastvena prema njemu, slušao je. Kad je obećavala da će vječno ostati s njim, slušao je. Njezin svemir. Samo njezin i ničiji drugi! Potrošila je riječi ljubavi. Potrošila je riječi strasti. Potrošila je riječi privlačnosti. Sad je pronašla druge riječi. Drugi jezik. Sad ga je mrzila. Odbacivala. Psovala. Vrijeđala. Njezin svemir. Njezin tamni i mračni vječni ljubavnik koji šuti! I sada je šutio. I slušao. Nikada nije uzvratio. Ni ljubav. Ni strast. Ni mržnju. Ni proklinjanje. Konačno je potrošila. Sve riječi. Sve rečenice. Sva slova. I mržnje i očaja. I ljubavi i agonije. Konačno je postala svoj svemir. Tiha. Prazna. Bez jezika. Bez glasa. Bez misli. Tek malo očaja u praznom svemiru. Prihvatila je svoju vječnost. Vječnost bez glasova. Bez zvukova. Bez pitanja. Bez sumnji. Bez ljudi. Bez igdje ikoga. Vječnost vječne samoće. Tišine. Mira.

Najvažniji trenutci dolaze neopaženo u život. Neprimjetno. Kao vješti kradljivci. Kao primamljiva pjesma sirena koje te žele odvući u dubinu. Nije primijetila. Odmah. Najvažniji trenutak. Malu jedva vidljivu zvijezdu u udaljenoj galaksiji svoga praznog svemira. Njezino jedva slabašno titrajuće svijetlo. Nije primijetila. Drugu. Treću. Nije primijetila patuljasti planet u jednoj od praznih galaksija svog svemira. Nije primijetila. Nije primijetila odmah. Njezin očaj vidio je prvi. Njezina agonija vidjela je prva. Trepereće zvijezde i planete. Očaj i agonija vidjeli su prvi. Tračak svijetla. Dah života. I pojurili su. Divlje. Strastveno. Kao dva ljubavnika koji se bore na život i smrt za ruku voljene žene. Kao da cijeli svemir ovisi o njima. Njezin svemir. Njezin svemir tonuo je dublje u mrak. Polako. Pomalo. Ali više nije bio tih. Taman. Mračan. Gluh. Slijep. Čuo je. Zvukove. Glasove. Riječi. Rečenice. Dodire. Nadu. Suze. Vidio je. Nove zvijezde. Nove planete. Vidio je. Novi svemir. Njezin svemir. Svemir bezbrojnih zvijezda, planeta i galaksija. Svemir svijetla. Svemir koji govori. Koji diše. Koji živi. Koji pita. Koji sumnja. Svemir koji će se svađati. Sumnjati. Osjećati. Novi svemir je progovorio. Glasno. Snažno. Radosno. Živa je! Diše! Svijetlo je eksplodiralo u njezinim očima. Svijetlo galame. Buke. Vikanja.

Presudni životni trenutci dolaze neopaženo. Ne vidiš ih. Ne čuješ ih. Dovoljan je trenutak. Pažnje. Nepažnje. Glupa poruka. Jedna ruka na volanu. Krivi pogled. Nepažljiv pogled. Pažljiv pogled. Ili se tako činilo. Glupi pažljivi pogled!!! Veliki trenutci mijenjaju. Uništavaju. Izgrađuju. Oni dolaze. Uvijek. Neprimijećeno. Neopaženo. Znala je. Slušat će. Gledat će. Bdjeti. Čekati. Velike trenutke. Zašto? Da izbjegne. Veliki svemir. Taman. Mračan. Prazan. Vječan. Bez zvijezda. Bez zvukova. Bez riječi. Bez rečenica. Konačno osjetila je nešto. Nešto! Drhtanje. Strah. Osjetila je. Užas! Užas praznog i tamnog svemira. Ne želi se vratiti. Nikada. Više. Tamo. Negdje. U mrak. U tamu. Zato će čekati. Čekati. Bdjeti. Uvijek.

Veliki trenutci dolaze neopaženo. Neprimijećeno. Dobri. Loši. Poželjni. Odvratni. Njezin je došao. Umalo. Neprimijećen. Zao. Zloslutan. Odvratan. Taman. Mračan. Zlokobno gluh i slijep. Zlokobno šutljiv. Zlobno tih. Očajno prazan. Nepodnošljivo vječan. Njezin svemir. Veliki trenutak. Uništenja. Razaranja. Trenutak poruke na telefonu. Trenutak jedne ruke na volanu. Trenutak odsutnosti pogleda na pravu stranu. Tako beznačajan trenutak. Tako nevidljiv. Običan. Svakodnevan. Čest. Redovit. I tako velik. Velik kao prazni, vječni i mračni svemir. Njezin svemir. Užasni i strašni svemir!

U Sarajevu, 30. 8. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O TRENUTKU

Fenomen trenutaka nije isto što i latinska poslovica koja nagovara: carpe diem! Iskoristi dan! Fenomen trenutaka je neobvezno pojavljivanje i odlazak iz života ljudi koji bi trebali nešto čovjeku značiti. Fenomen trenutaka je ne javljati se nekome mjesecima, a onda iznenada se pojaviti ponovo u nečijem životu. Fenomen trenutaka je nemati volje, želje vezati se uz bilo koga ili bilo kada, nego samo se povremeno pojavljivati i nestajati iz života drugih ljudi. U fenomenu trenutaka, u njihovom življenju drugi ljudi su tek usputne neobvezne stanice gdje se povremeno i nezainteresirano zastane i produži dalje čim naiđe netko drugi. Nekome je življenje trenutaka uzbudljivo, možda čak izgleda kao da je riječ o ispunjenom životu. Prolaziti od čovjeka do čovjeka znajući da nemaš obvezu ni prema jednom od njih stvara ugodan osjećaj nesputanosti.

Fenomen življenja trenutaka odbija bilo kakvu mogućnost vezanja ili dubljeg povezivanja. Fenomen trenutaka je život na rezervi. Ali ta rezerva nije posljednja slamka spasa kao da bi na kraju ostala barem jedna osoba za koju bi se čovjek mogao vezati i na koju bi se čovjek mogao osloniti. Rezerva označava množinu, mogućnosti da se bira, ali da se ni s kim posebno ne veže ili povezuje. Rezervni dečki, rezervne cure, rezervni prijatelji, rezervni muževi, supruge i ljubavnici pokazuju ništa drugo nego čovjekov strah od vezivanja ili u ovom slučaju čovjekovu mogućnost da nesputan živi trenutke. Ako ne može jedna cura, može druga treća ili četvrta, važno je imati rezervu. Isto vrijedi i za druge odnose među ljudima. Osoba se pretvorila u rezervu ili sredstvo da se odživi trenutak, ako netko ne želi biti rezerva, onda se protivi življenju trenutka. Ako kojim slučajem osoba zahtjeva ili očekuje vezivanje, ona je protiv čovjekove nesputanosti.

Umjesto carpe diem bolje je reći carpe momentum! Fenomen življenja trenutaka neke ljude ostavlja na periferiji života gdje čekaju, iščekuju, očekuju i nadaju se. Tu na periferiji života zajedno s njima našli su se i ono što se zove obveza, vezivanje, obećanje. Življenje trenutka postao je središnji događaj života, obveza i vezivanje postali su periferija društva i ljudskih odnosa. Bačeni su na neku vrstu smetlišta međuljudskih odnosa zajedno s ljudima koji ih ozbiljno shvaćaju ili zahtijevaju od drugih. I dok uživateljima trenutaka ništa ne smije promaći jer se poput lešinara okupljaju oko strvine, dotle oni s periferije nemoćno promatraju kako trenutak proždire sve pred sobom i obećanje i vezu i obvezu i zakletvu. Uživatelj trenutka ne može ni razumjeti nemoć, ljutnju, jal onoga koji još uvijek vjeruje i očekuje obvezu i obećanje jer trenutak je nesposoban po sebi za obvezu ili zakletvu. Trenutak ne obećava, ne veže se i ne zaklinje se, samo laže da tako čini jer se nekako mora približiti čovjeku.

Ali trenutak se ne približava samo jednom čovjeku jer trenutak obožava mnoštvo. Stoga se trenutak približava mnogima i stvara od njih vlastite rezerve za svoje vlastito življenje i postojanje. Onaj tko živi samo trenutke uvijek u rezervi ima nekoliko prijatelja, muževa, ljubavnica, djevojaka, momaka jer trenutak ne može živjeti od jedne osobe. Ne može živjeti od jedne osobe jer bi jedna osoba mogla zahtijevati vezivanje, zakletvu, čvrsto obećanje. Ako bi to zahtijevala, trenutak bi prestao živjeti. Zato trenutak uvijek zahtjeva više osoba da bi živio i preživio. Druge osobe zovu se rezerve, i one su rezerve istinskog života za trenutak da bi trenutak postojao.

Trenutak ima potrebu svakome tko mu je rezerva govoriti drugačije. Ako itko onda trenutak zna da ljudi nisu isti i da različito shvaćaju obećanja, zakletve i obveze. Trenutak stoga supruzi govori jedno, dugogodišnjoj ljubavnici drugo, a novoj i naivnoj ljubavnici treće. Isto vrijedi manje-više i za druge slične i manje slične odnose među ljudima. Trenutak svakome govori ono što želi čuti u tom malenom djeliću vremena u kojem se trenutak sprema odživjeti na brzinu ljubav, prijateljstvo, brak, sviđanje… Trenutak je po svojoj naravi nesposoban za dugotrajan i samostalan život bez laganja, pretvaranja i dvoličnosti iz razloga što se pretvara da je obećanje, zakletva, vezivanje. Zato trenutak mora lagati i pretvarati se. Trenutak se pretvara da je obećanje, pretvara se da je zakletva, ali trenutak to nije.

Trenutak je puki i prazni fenomen življenja života od danas do sutra bez ikakvog smislenog početka ili nekog smislenog kraja. Zbog toga se razlikuje od vezivanja, obećanja i zakletvi. Jer ovo troje imaju svog smisla samo ako imaju svoj početak i svoju svrhu. I nemoguće je se čovjeku zakleti, obećati i vezati se ako to nema početka i nema svrhe prema kojoj ide. Obećati nekom vezivanje, zakleti se ima smisla ako postoji vrijeme kad smo obećali i ako postoji svrha zbog čega smo to učinili. Obećavati, vezivati se i zaklinjati se bez vremena i svrhe je besmisleno jer nema nikakve svijesti kad smo to počeli i zašto smo to učinili. Trenutak je upravo besmisleno obećanje, prazna zakletva, lažno vezivanje jer trenutak po svojoj naravi nema početka niti ima svrhu. Trenutak samo stoji tu pred čovjekom. Pitati trenutak da ti nešto obeća, da se zakune ili da se veže je u samom zahtjevu osuđeno na neuspjeh jer trenutak ne poznaje vrijeme i svrhu. Jedini smisao trenutka jest živjeti, ali kada je počeo živjeti i zašto živi trenutak je nesposoban dati odgovor. I od trenutka to ne treba tražiti niti očekivati kao ni od onih koji isključivo žive trenutke. Treba ih jednostavno pustiti da žive, da uživaju, slijede svoj carpe momentum!!! Iskoristi trenutak!!!

Čovjek koji nastoji živjeti obećanja, zakletve i vezivanja redovito je u napasti da onoga koji živi trenutak sažalijeva pa čak da mu i oprosti. Prvo mu zavidi, ali kako vrijeme odmiče i približava se svrha života tako nekako sve više osjeća napast oprostiti uživatelju trenutka koji je izigrao njegovo obećanje, izigrao zakletvu, dok je on na periferiji života strpljivo čekao svoj trenutak. I konačno kada je dočekao svoj trenutak ako ne za osvetu a onda barem za glasno izgovoreni prijezir prema onome tko je živio od trenutka do trenutka bez vremena i svrhe javi se osjećaj sažaljenja….

Nije li taj osjećaj poznat mnogima koji strpljivo na periferiji života čekaju da naplate izigrana obećanja, zakletve, vjernosti, ljubavi i prijateljstva? Ali kad do toga dođe, nešto se u čovjeku dogodi. Što se dogodi u čovjeku teško je odgonetnuti, ali se dogodi barem jedna stvar. Čovjek na periferiji shvati da je periferija središte života i da je življenje trenutka bez vremena, smisla i svrhe istinska i najdalja periferija života do koje čovjek može uopće doći. Čovjek shvati da obećanja, zakletve i vezivanja nikada ne čine periferiju života, nego njegov smisao i svrhu, njegovu bit. Nije li to onaj osjećaj kada se susretne nekoga nakon nekoliko desetljeća tko je živio samo trenutke, nekoga tko je obećavao i zaklinjao se da će vratiti posuđeni novac, javiti se za kavu, ponuditi prijateljstvo i podršku, pobrinuti se za tebe, udati se za tebe ili te oženiti, a zapravo je samo živio trenutak bez ikakve namjere da bilo što od toga učini? Je li ti žao što si toliko dugo čekao ili čekala da sada vidiš pred sobom ruševinu od muškarca ili žene, od poznanika ili prijatelja, rođaka ili rodice? Ili tek sad čovjek shvaća da je relativno najbrži put do čovjekove propasti upravo fenomen življenja trenutka, njegov sud, suđenje i presuda su njegov carpe momentum u svemu.

U tom i jest prokletstvo življenja trenutka što ljude smatra rezervama za vlastito preživljavanje ne znajući da ljudi nisu toliko naivni, glupi i da neće shvatiti da su rezerva. Tko god živi život kao carpe momentum treba ga pustiti i povući se na periferiju života među obećanja, zakletve i vezivanja. Doći će sam jednog dana kad mu ponestane ljudskih rezervi i kada bude na izdisaju priznati da je njegov carpe momentum najgori oblik periferije koji je ikada postojao među ljudima. Jer nije teško živjeti na periferiji s drugima, ali živjeti na periferiji života potpuno usamljen i sam je daleko, daleko teže. Carpe momentum je moto onih koji ponekad prekasno otkriju da su sami na periferiji života daleko od svakog obećanja, vezivanja i zakletve, a time daleko i od svih drugih ljudi koji ozbiljno jedni drugima obećavaju, zaklinju se i vežu se jedni za druge. Carpe momentum znači živjeti bez vremena i svrhe bez svijesti kad se počelo živjeti i bez samosvijesti zašto se uopće živi.

U Sarajevu, 3. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com