stvarnost – Poptheo Web Portal

O nadi

Već u tugovanju što nas možda nitko neće pamtiti poslije smrti, postoji očekivanje da će se poslije smrti živjeti. Već u strahu što svijet neće stati u dan kad umremo i nitko neće zastati i ispratiti nas minutom šutnje ili pobožnom mišlju o našoj duši, iskazujemo usmjerenje prema onom još nedokazanom. Onomu što očekujemo primiti iako se nitko s tim primljenim nije uspio vratiti i donijeti ga kao dokaz života. Naše protivljenje življenju koje bi se svelo na umiranje kao konačni ishod i finalni horizont do kojega dopiremo još ništa ne dokazuje. U pitanju je tek znak nade ili samo iskustvo nade kojim se želimo ohrabriti u susretu s neminovnim i neizbježnim. Kako je to svojevremeno razradio filozof nade Ernst Bloch, mi smo uvijek u pokretu prema nekom naprijed, nekom sutra koje živi ne samo u onom danas nego i u onom što je prošlo. Jer, kako nas poučava Bloch, i prošlost se može promatrati i interpretirati kao mjesto rađanja nade, makar je u tom trenutku sama prošlost kao sadašnjost koju živimo i koja nas pogađa bila prostor očaja i gubitka svakog nadanja u budućnost. Odatle su naše nade istovremeno slične i drugačije od naših utopija. Jer dok se utopije u nemogućnosti da pređu i dodirnu onostrano i rezignirano urušavaju dopirući do krajnjih granica konkretnog života, nada daleko slobodnija i žilavija traži svoj vlastiti način kako dodirnuti ono iza smrti, ono što nada predosjeća kao postojeće, živuće i vječno. Nada je za Blocha ono što ostaje s čovjekom i u čovjeku onda kada sve njegove zemaljske utopije bivaju poražene bile one političke, religiozne, kulturne od onog neprijatelja koji zna poput hitronogog trkača preteći sve ostale i osvojiti cilj prije svih. Tog hirovitog neprijatelja kojega opisujemo kao stvarnost jer poznaje sve perfidne načine i forme oduzimanja i umanjivanja nade od prirodnih katastrofa preko besmislenih ratova do iznenadnih umiranja bliskih ljudi stvarnost se bezobzirno i drsko smije čovjeku u lice. Ona ga izaziva i pri tom izaziva njegovu nadu tražeći od njega da se na nju osloni ili da je konačno napusti i odbaci kao iluziju i zavođenje slabih i nesposobnih koji se ne mogu suočiti sa stvarnošću. Iako se tako stiže do nade kao nekakvog pokušaja bijega i nada se doima kao najgori kukavičluk pred stvarnošću koja je izaziva na dvoboj, ipak nada ne želi sukob sa stvarnošću. Štoviše, nada gleda preko ramena stvarnosti u onostrano. dok je stvarnost tom onostranom okrenuta leđima i ne primjećuje onostrano koje joj prilazi i koje joj se približava. Tako je čovjek postavljen u jedno neobično stanje ili položaj postojanja. Obuzet ili prožet nadom, gleda preko ramena stvarnosti i ta mu ista stvarnost, iako nesvjesna toga što čini, skriva onostrano svojim nastojanjem da čovjeka susretne licem u lice. Tako stvarnost o čovjeku misli kao o kukavici koji je ne gleda u oči, dok sam čovjek o stvarnosti misli kao o prepreci koja mu zaklanja pogled na ono na što ga nada upućuje i usmjerava. Svjestan nemoći pred stvarnošću, ali svjestan i pogubnosti utopije koja nije ništa drugo nego stvarnost preobučena u vještog glumca koji se pretvara da je onostrano, čovjek se jedino može osloniti na nadu.

Nada razotkriva stvarnost kao ono nešto što iako stoji nasuprot čovjeku i ponekad i protiv čovjeka nije krajnji prostor življenja i života. I utopiju nada razotkriva kao stvarnost koja glumi onostranost u pokušaju da čovjeka privoli na shvaćanje i vjerovanje kako poslije i izvan ove stvarnosti nema ništa. Odatle stvarnost ne vidi u samom čovjeku neprijatelja niti u njegovoj utopiji, odnosno utopijama, nego u čovjekovoj nadi. Nada je pogubna za stvarnost jer ona kao da naslućuje i intuitivno predosjeća onostrano kao čovjekov stvarni prostor postojanja i horizont kojega čovjek doseže i kojemu u konačnici dolazi i prilazi kako bi u njemu trajno ostao živjeti. Horizont na koji upućuje nada i usmjerava čovjeka je izvan i onkraj svake ljudske utopije koju čovjek pokušava i nastoji izgraditi u stvarnosti jer nada sebe ne razumijeva kao utopijsku vrlinu, gestu, osjećaj i stanje. Nada kao da svoju ozbiljnost i usmjerenost crpi i povlači iz onostranog kojega smatra postojećim, stvarnijim od svake stvarnosti i svake pokušavane, ali istovremeno i neuspješne utopije kojoj je čovjek povlađivao kao kraljevstvu onostranog ovdje na zemlji, sve dok se smrt ne bi javila kao neželjeni gost u tim utopijskim carstvima izmišljene i nepostojeće vječnosti. Tek sa smrću i njezinim bezobzirnim zahtjevima prema kojima svaka čovjekova utopija duguje smrti nagradu bilo u krvi, bilo u žrtvama, bilo u zločinima, bilo u ubijanju nada ulazi u čovjekovu egzistenciju kao pokušaj, nastojanje, kao stvarnost koja preko ruba stvarnosti i preko ramen smrti vidi, pogleda prema životu i vječnosti, ali ne očima čovjeka kojima vidi stvarnost i smrt u svijetu, nego očima duha i nadanja koji vide posve novi i drugačiji horizont gdje će čovjek nastaviti postojati, živjeti i trajati kada umre. Horizont onostranog kojega smrt i stvarnost ne vide jer su mu okrenuti leđima, jer su okrenuti prema fizičkom postojanju čovjeka, dok sam čovjek plašeći se smrti i stvarnosti koja je prožeta umiranjem, pogled usmjerava iza njih i preko njih. Gledajući s nadom s onu stranu stvarnosti i smrti, predosjeća nešto više. I drugo. I novo. Horizont vječnosti koji se širi u beskonačnost izvan granica i dosega stvarnosti. I smrti.

U Sarajevu 14. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

O igri

Što predstavlja igra? Ili koga? Čini se da je igra stvarna dok traje. Kad igra prestane, prestaje i stvarnost igre. Kao da se iz jedne stvarnosti vraćamo u drugu. Iz stvarnosti igre vraćamo se u svijet gdje se ne igramo. Recimo ljubavna igra između dvoje zaljubljenih. Ona još nije ljubav. Još nema stvarnosti ljubavi. Dok traje ljubavna igra, ljubav je nestvarna. Još se nije dogodila. Kad prestane ljubavna igra, nastupa stvarnost ljubavi. Ljubavna igra prestaje. Sve dok se međusobno igramo i sudjelujemo u igri međusobnog odnosa, taj odnos je još uvijek nestvaran. Još uvijek se nije formirao. Ne postoji. Tek kad prestane igra, odnos postaje stvaran. Kada upozoravamo jedni druge da se prestanemo igrati, govorimo kako je vrijeme da se upoznamo sa stvarnošću. Ili kada kažemo: Dosad je sve bilo igra, sada treba početi ozbiljno, što time mislimo? Da je sve ono vrijeme ili razdoblje igre bilo nestvarno i nepostojeće i da s ozbiljnim počinje stvarnost i igra prestaje? Rijetko uviđamo neobičnost fenomena igre. Ona nas istovremeno uvlači u odnos između dva svijeta. Između nestvarnog i stvarnog. Vratimo se opet ljubavnoj igri. Ljubavna igra je stvarna. Ona se događa. Ona se osjeća i proživljava. Kada zaljubljeni kažu: Vrijeme je da se prestanemo igrati i da se uozbiljimo, što kažu jedno drugom? Da je dosad sve ili većina bilo nestvarno i da sad počinje stvarno? Paradoks ljubavne igre je paradigma skoro svake igre. Dok se igra, ona je stvarna, ali još uvijek nije stvarno ono prema čemu igra vodi i na što igra upućuje. Kad igra prestane, stvarno postaje ono na što je igra upućivala, a sama igra postaje nestvarna kao naš odraz u ogledalu. Volimo igru jer nas udaljava od stvarnog. Uklanja i odmiče od nas ono što bi nas moglo zauvijek zarobiti kao stvarno kojega se ne možemo osloboditi. Igrati igru pruža osjećaj da nisu sve mogućnosti izabrane. Ima još uvijek prostora da se formira drugačija stvarnost od one koja nas čeka ili koju vidimo kao našu sudbinu ili usud. Ljubavna igra ne iscrpljuje mogućnosti. Dvoje koji sudjeluju u ljubavnoj igri vide neodređenosti. Što bi moglo biti, ali se ne mora dogoditi. Kako bi mogao izgledati život, ali ne mora se živjeti. Igra ih oslobađa pravila i zakona stvarnosti. I njezinih granica. U igri i kroz igru je sve moguće. Daleko više nego što je moguće unutar granica stvarnosti. Iako i ljubavna igra ima pravila, ona su promjenjiva. Može ih se ukinuti. Stvoriti nova. Nijedna igra nije bez pravila i onda kada se pravila donose i proglašavaju usput dok igra traje. Tu je i privlačnost igre. Ne samo igrati. Biti gospodar igre mijenjajući njezina pravila. Podložiti igru sebi. Biti oni koji kontroliraju i upravljaju igrom. Ljubavna igra kao i svaka igra je nepredvidiva bez obzira na to što postoje ustaljena pravila ili propisi. Jer igra računa na čovjekovu slobodu. Sposobnost da slobodno igra i unutar samih pravila igre. Čovjekova sloboda može iznenaditi unutar igre i onda kada prividno igra predviđa svaki njegov potez ili pokušaj. Kao što u ljubavnoj igri između dvoje sama igra ne može predvidjeti i znati kako će dvoje ili jedno od njih igrati igru. Čovjekova sloboda nepoznanica je svakoj igri. Ne samo da nema igre bez slobode, nego slobodan čovjek čini igru privlačnom unatoč njezinim propisanim, nepisanim i usmenim pravilima. To je ono što privlači dvoje da sudjeluju u ljubavnoj igri. Neistražena sloboda onoga drugog koji želi igrati. Nepoznata vlastita sloboda pred drugim i pred mogućnostima ljubavne igre. Sloboda je ono što najviše vuče prema igri. Znati i poštivati pravila igre i imati mogućnost slobodno ih prekršiti i stvoriti nova. Mogućnost da budemo i gospodari, ali i stvoritelji igre. Igra izaziva slobodu čovjeka. Izaziva ga da unutar pravila igre svojom slobodom učini igru nepoznatom i neizvjesnom. Da bude nepredvidiv. Da bude slobodan. Može li se slobodno igrati unutar pravila? Kakva je to igra? Je li slobodna ona igra u kojoj nema nikakvih pravila ili ona u kojoj postoje pravila, ali ne sputavaju čovjekovu slobodu? Može li biti nešto kao igra bez ijednog jedinog pravila samo s čovjekovom slobodom kao pravilom? Ili uz čovjekovu slobodu već otprije postoji i poneko pravilo? Pogledajmo opet ljubavnu igru između dvoje. Ona ima neka pravila. Nema ljubavne anarhije. Odnos pravila i slobode u ljubavnoj igri kao da je identičan. Kao da je u ljubavnoj igri sloboda pravilo i pravilo sloboda. Ali ne i anarhija i bezvlašće. Igrati igru je čudesno. Istovremeno smo stvarni u samoj igri, a još nismo stvarni i još se nismo ostvarili u stvarnosti koja nas čeka kada igra završi. Kada iz igre prijeđemo u stvarnost, postajemo nestvarni za igru jer je nema, i na neki način i mi prestajemo biti stvarni u onom vremenu i razdoblju igre. Sad smo stvarni kao netko drugi, ali ne više kao oni koji igraju. Što su muškarac i žena u ljubavnoj igri? Stvarni za igru, nestvarni za ljubav? Stvarni za ljubav, nestvarni za ljubavnu igru? Neobično kako se ne može povući konačna granica između ovo dvoje. Nekako kao da se stvarnost ljubavne igre i nestvarnost ljubavi isprepliću na takav način da igra istovremeno biva i stvarna i nestvarna, i sama ljubav biva stvarna i nestvarna. A njih dvoje su istovremeno slobodni i zarobljeni svojom vlastitom igrom i njezinim pravilima, koja kao da nema nikakvih drugih pravila osim njihove nepredvidive, nepoznate i neistražene slobode.

U Sarajevu 21. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jorgen McLeman

O iluziji

U kratkoj priči spisateljice Carson McCullers Madam Zilensky i kralj Finske susrećemo iluziju kao način da se preživi. Madam Zilensky je izvrsna profesorica glazbe i dekan fakulteta, gospodin Brook i više je nego presretan što ju je uspio dovesti na sveučilište. Uskoro gospodin Brook primjećuje neobičnost kod madam Zilensky. Ona bezočno laže. Ali njezino laganje, kako primjećuje gospodin Brook, nema motiv. Ne postoji razlog. U želji da je suoči s tim pitanjem, Brook je poziva u svoj ured i objašnjava joj da ona nije mogla susresti kralja Finske jer je Finska demokratska zemlja. U završnoj sceni u kojoj gospodin Brook primjećuje naglu promjenu u njezinom ponašanju, McCullers piše kako Brook odjednom osjeća sažaljenje i ljubav prema njoj pa umjesto da nastavi s razbijanjem iluzije, postavlja pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Kratka priča Carson McCullers ne rješava poznatu dilemu: podržati iluziju ili ne? Sudjelovati u tuđem samozavaravanju? Razbiti iluziju iz ljubavi prema istini i stvarnosti kakva ona jest? Priča samo potvrđuje postojanje onih koji ne mogu živjeti bez iluzije i onih koji svjesni tuđe potrebe za iluzijom odlučuju u njoj sudjelovati i podržati je. McCullers piše kako podržavamo tuđe iluzije iz sažaljenja i iz ljubavi. Ono što nam ostaje nepoznato i čega se pomalo plašimo jest što će biti krajnji ishod podrške koju pružamo nečijoj iluziji? Možemo li se pouzdati u svoje samosažaljenje i ljubav prema nekomu i očekivati da će iluzija tek tako proći? Što ako iluzija zahvati tuđi život i njegovo razumijevanje stvarnosti? Što kada više ne budemo sposobni drugog zaštiti od njegovih iluzija i on se pođe suprotstavljati stvarnosti, a time i nama i našim nastojanjima da ga oslobodimo iluzije? McCullers, ne bez temelja, dilemu oko iluzije prebacuje na stranu onoga koji razlikuje iluziju od stvarnosti. Gospodin Brook zna da madam Zilensky živi u svijetu kojega je sagradila od iluzija, dok istovremeno njezine iluzije ne utječu na njezin stvarni posao na fakultetu. Ona radi punom parom i jedan je od najboljih profesora. Gospodin Brook zaključuje u jednom trenutku da je madam Zilensky morala izgraditi svijet iluzija (izmišljena putovanja, prijatelji, susreti, ljubavne veze) jer izvan stvarnosti posla nije imala ništa, nije postojalo ništa stvarno. Izgradila je alternativni život zbog, kako ćemo shvatiti, duboke samoće u stvarnosti. Kako čovjek izgrađuje iluziju, gdje njezina formacija počinje, što je njezin okidač?

McCullers nam svojom pričom pokazuje da iluzija može početi i onda kada je čovjek neprestano uronjen u stvarnost. Kao kada je previše zauzet poslom koji oduzima sve njegovo vrijeme. I previše stvarnosti čovjeka može natjerati da stvori iluziju. Izmisli svijet koji ne postoji jer ne podnosi hladnoću i udaljenost stvarnosti u koju je svakodnevno uronjen. Istovremeno uronjen u stvarnost čovjek tu stvarnost ne podnosi ili je čak mrzi. Tu prema McCullers počinje izgradnja svih naših iluzija. U našoj nesposobnosti da istovremeno budemo u stvarnosti i da je nekim čudnim načinom držimo na distanci od sebe. Kao da McCullers smatra da izbjeći iluziju znači znati uspostaviti odnos između stvarnosti u kojoj jesmo i naše mašte koja nam pomaže da se od stvarnosti odmaknemo. Kada ne uspijevamo izići iz jedne apsolutizirane stvarnosti kojom smo potpuno obuzeti u neki drugi opušteniji svijet poput odmora, zabave, prijateljskih susreta, dokolice, događa se da kao madam Zilensky izmislimo ono čega nema. Stvorimo iluzije i izmislimo laži kako bi ih kao alternativnu stvarnost suprotstavili stvarnosti koju stvarno živimo. Ovdje nastaje dilema, ali ne za nas koji smo izmislili iluziju i laži. Dilema nastaje za druge koji se pitaju je li pametno i mudro podržati nas u našim iluzijama i laganju ili nas treba surovo suprotstaviti stvarnosti kakva ona jest? McCullers progovara kroz lik gospodina Brooka kako ne uspijevamo ukloniti i slomiti nečije iluzije i laži jer nas samosažaljenje i ljubav u tome sputavaju. Ne daju nam da nekoga prodrmamo i bacimo na pod stvarnosti i razbijemo njegove iluzije i iznesemo optužbe na račun njegovog laganja. Međutim, naša podrška nečijoj iluziji i laganju za njegovo ili njezino dobro stavit će nas u jedan položaj neugodnog iščekivanja, čak i straha. Što će se dogoditi ako pustimo iluziju ili više njih da se razmašu? Koji će biti krajnji ishod takvog popuštanja? Što će biti s nama? Hoće li nas onaj čiju iluziju podržavamo prepoznati i prihvatiti, jer madam Zilensky u nekoliko navrata ne prepoznaje gospodina Brooka zbog iluzija u kojima živi? Nismo li i sami žrtve vlastitih iluzija i laganja? Kako možemo drugoga voditi ako i sami u njima živimo? I ne tražimo li od drugih sažaljenje i ljubav kao oblik podrške našim iluzijama i lažima? Šteta je što pripovijetka završava scenom u kojoj gospodin Brook pokazuje samosažaljenje i ljubav prema madam Zilensky, jer bilo bi zanimljivo znati što bi se dogodilo da je gospodin Brook nastavio pružati podršku njezinim iluzijama? Bi li se sve urušilo i bi li gospodin Brook na kraju bio glavni krivac kraha? Nerijetko nam se događa da budemo proglašeni krivima i odgovornima jer nismo na vrijeme zaustavili nečije iluzije i laži koje su rezultirale štetom i problemima? Opet, kako se boriti protiv samih sebe, protiv samosažaljenja i ljubavi koje osjećamo prema nekomu kada vidimo da mu iluzija ne šteti i da sve dobro zasad funkcionira? Privlačnost i opasnost iluzije u njezinoj je nevinosti. Ona u nama izaziva samosažaljenje, ljubav, strah i nelagodu. Dok je podržavamo, osjećamo da možda neće izići na dobro i da će njezin ishod biti loš, možda i porazan za sve. Opet, ljubav i samosažaljenje ponekad nas svladaju i prevagnu nad nama i pružimo podršku i iluziji i laganju. Opasno je podcijeniti moć iluzije. Njezinu snagu kojom kontrolira čovjeka i njegov odnos prema stvarnosti. Njezinu kreativnu moć kojom može stvoriti nešto što u stvarnosti ne postoji. Njezin emotivni intenzitet da u nama izazove samosažaljenje i ljubav koji paraliziraju moć našeg razmišljanja i razumskog sagledavanja situacija. Opet, iluzija je tako spasonosna. Gdje bismo bili bez nje kada ne bismo gajili tolike iluzije i kroz njih pokušavali svladati i upravljati stvarnošću i onim što nam se događa, a što ne možemo prihvatiti i razumjeti od bolesti, patnji do umiranja i smrti. Iluzija je i rušitelj i graditelj stvarnosti. Možda je ta njezina neobična priroda ono što gospodin Brook osjeća kroz cijelu priču. Zna da madam Zilensky živi u iluziji, zna da je to loše i za nju i za sve oko nje, ali istovremeno pun samosažaljenja i ljubavi prema njoj podržava njezinu iluziju i postavlja istovremeno iluzorno i stvarno pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Iluzorno za njega, ali stvarno za nju. Stvarno za nju, iluzorno za njega. Kako odrediti preciznu granicu između stvarnosti i iluzije? Kao da se ne može. Kao da stvarnost i iluzija prožimaju jedno drugo.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

SAMOLJUBLJE I SAMOZALJUBLJENOST

Samoljublje je vrlo nepopularan pojam, s tim da ono i nema puno veze sa samo-ljubavlju nego puno prije sa samo-zaljubljenošću. No, ako već postoji jedna takva nelegitimna samo-zaljubljenost, onda izgledno postoji i ona opravdana i uzvišena forma istinske samo-ljubavi.

Problemi zaljubljenosti su vrlo teški premda u suštini vrlo jednostavni. A i nema ih puno. Prvi je idealizacija, drugi je neopažanje i neprihvaćanje problema dotične relacije. Dakle, ono što je dobro, obožava se i zapravo po sebi preuveličava. A ono što nije, ne vidi se, a čak ako se i vidi, onda se ignorira. Opet, to što nije dobro, vrlo lako može biti mana voljene osobe. Ali može biti i nešto drugo. Možda su obje osobe po sebi dobre, ali jednostavno, imaju drugačije životne prioritete, interese i planove. A to za njih kao par u konačnici i nije dobro. Što bi se reklo: „Prvo pitanje je kamo idemo, a drugo, tko će poći s nama? Ako ta pitanja ikad postavimo obrnutim redoslijedom, naći ćemo se u nevolji” (H. Thurman).

I onda jednog dana ljudi konačno progledaju i otrijezne se. Problemi se sada sasvim jasno vide, a na idealizacije su u međuvremenu postali rezistentni, baš kao i na bilo koju drugu drogu. I što sad? Pa za neke će to biti definitivni kraj, za one druge početak neminovnog kraja, za treće – početak dugoročne tugaljivo-osrednje veze, a za one četvrte možda čak i početak istinske ljubavi. Zašto tek sad i to baš one istinske? Pa ljubav čovjeku nikad nije ono primarno i prirođeno. Za ljubav treba uzrasti i pomučiti se (M. Selimović). Za ljubav prvo treba nadići sve one dječje bolesti zaljubljenosti. Također, za ljubav je često potrebno prvo jako dugo biti rezigniran i razočaran, pa čak i smiono zaključiti ono kako nema ljubavi, i tek onda nekad na kraju, kad shvatiš da tvoja, sad već uvriježena, neljubav i nema druge alternative osim one „što ako je ipak moguće” ljubavi, tada se obično sasvim polako „mic po mic” i usudiš voljeti. A usred svega ovoga, za ljubav je ipak možda najpotrebnije prvo istinski zavoljeti samoga sebe.

Treba jako puno vremena za zavoljeti se…

S ljubavlju prema sebi ide poprilično slično kao i s ljubavlju prema drugima. Ako se ova ikada dogodi, izgledno je da će se dogoditi tamo nekad dosta kasnije, u zrelijim godinama. A prije toga, prvo će se dogoditi samo-zaljubljenost, a zatim i ono veliko razočaranje. Dakle, u samom početku čovjek se samoidealizira. Preuveličava svoje vrline i ne primjećuje mane. Ako ih i primjećuje, u svakom slučaju ih ne smatra nešto strašnima. U svemu tome, moglo bi se reći da je čovjek naprosto priljubljen za samog sebe, te da okolni svijet i njegove potrebe slabo primjećuje. Tu naravno govorimo o dječjem narcizmu koji pokatkad preraste i u narcizam odrasle osobe. Tu ujedno nailazimo i na prvu suštinsku razliku između samozaljubljenosti i zaljubljenosti. Naime, ova prva obično traje puno, puno duže. Neki je zapravo nikada ni ne uspiju nadvladati, no kod većine drugih ona zapada u prvu ozbiljniju krizu tamo nekad već u pubertetu, pa možda čak i malo prije toga. Tamo nekad u dobi od desetak godina djeca se počinju međusobno ozbiljnije uspoređivati, te jasno primjećuju kako su drugi vršnjaci u nekim stvarima jednostavno bolji. S vremenom će početi opažati i to kako ih izvanjski svijet definitivno ne prihvaća tako dobro i prisno poput rođenih roditelja. A i ono što su smatrali na sebi posve dobrim, s vremenom će uvidjeti kako drugi ljudi to ne cijene dovoljno ili im to, još gore, jednostavno nije potrebno. Još tek kad dođu prvi ozbiljniji promašaji i neuspjesi na fakultetu, pa zatim i na radnom mjestu… Čovjek se tada nalazi pred jako nezahvalnim izborom. Ili će pobjeći u fantaziju i neurozu ili će se jednostavno pomiriti s tim da je nitko i ništa, a što po sebi opet jest neuroza. Stoga bi se reklo da se ovdje radi o izboru: kompleks više vrijednosti ili kompleks niže vrijednosti! Ili ćeš obmanjivati sebe i druge kako ti sebe jako voliš ili ćeš priznati sebi i drugima da se jednostavno ne voliš, barem ne dovoljno? I zatim, kojim god putem da krene, čovjek će prije ili kasnije morati zastati i upitati se: „Zar ću ovako provesti cijeli svoj život!?” … A i ono drugo: „A šta ako je ipak moguće voljeti sebe … baš ovakvog sebe … prolaznog, nesavršenog, mušičavog, neurotičnog, bespotrebnog – tj. potrebnog tek onda kad drugima nešto konkretno treba”. Pa onda opet pad … i to teški pad: „Da sam sve ovo shvatio na vrijeme, možda bi se i mogao zavoljeti, ali sada nisam više samo ono mušičav, neurotičan, bespotreban… nego sam još i vremešan te već ponešto narušenog zdravlja i nerava … O da sam to mogao shvatiti na vrijeme, ali nisam!” Onda ponovno dolazi mali rast – sada već stara spoznaja: „Pa zar ću ovako do kraja života, a tko zna, možda i poslije samog života? Bilo bi definitivno bolje prihvatiti se!” A onda opet teška sumnja: „Zar ću izdati svoje mladalačke ideale i težnje, eto samo da bi se prihvatio? Ma bolje vala veličanstveno propasti nego prihvatiti ovu ljudsku olupinu od samog sebe!” I tako onda neko vrijeme opet uživaš sablasno u vlastitoj ogorčenosti i zlosretnoj sudbini dok ne pomisliš da bi ipak puno bolje bilo voljeti sebe, pa kakav god da si. I upravo tu dolazimo do epohalno važne spoznaje: Ljubav je poprilično rudimentarna, i s naše današnje točke gledišta slobodno možemo reći posve primitivna stvar. Tu se susrećemo s primarnim bljeskom bitka i praiskonom postojanja. Tu nema gore-dolje ni lijevo-desno. Tu nema ni temelja ni razloga, osim onog jednog jedinog: da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi, kao što je bolje i njoj posljedično postojanje od nepostojanja, te trajanje od netrajanja. Premda tu Njezinu neshvatljivo veliku rudimentarnu jednostavnost u početku osjećamo kao slabost, kasnije ćemo pred istom padati na koljena u ekstatičnom religioznom udivljenju. Jer ovaj izbor je primordijalno jednostavan, pa samim tim onda i logički lagan: Ljubav je jednostavno neusporedivo bolja od neljubavi. Tako je bilo, tako jest, i tako će uvijek biti. I nema nikakve veze što nam se nekad više sviđa godinama, desetljećima, pa tko zna, možda čak i milijunima godina čamiti u mraku. Jednostavno, i na taj način ćemo kad tad priznati i shvatiti da je ljubav jednostavno bolja od neljubavi.

Epilog

Kako prema sebi, tako prema drugima, pa i prema prirodi, društvu, karijeri, svijetu … pa čak i prema samoj Ljubavi. Za nas sve uvijek počinje sa zaljubljenošću, zatim slijedi razočarenje, a na kraju nam preostaje strpljiva škola Ljubavi. One Ljubavi koja je kroz život kadra izgubiti mnoge bitke, ali zato nikad ne može izgubiti rat, i to samo zato što je jednostavno i definitivno bolja od svih sablasnih čari neljubavi.

U Sarajevu 24. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

MOĆ I SNAGA PERFORMATIVNOG GOVORA

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin (1911-1960.) ne bi se u potpunosti mogao složiti sa onom famoznom latinskom krilaticom: „Djela, a ne samo riječi” (Acta, non verba). Namjesto toga, on bi radije rekao: „Kad nešto govorimo, tada i činimo”. No pri tome svakako nije mislio na bilo koji govor, jer i njemu je bilo poprilično jasno da ljudski govor svojim korisnicima pokatkada pruža takav nebulozan instrumentarij da jednostavno ne kažu ništa, barem ne ono bitno i obvezujuće. A stari Latini su valjda upravo i mislili na jedan takav govor i govornike dok su izricali ono s početka.

I tako stižemo do Austinovog performativnog govora i njegove teorije govornih čina predstavljenih u njegovom djelu „How to Do Things with Words”. Stvari ovdje počinju s njegovim jednostavnim opažanjem kako unutar ljudskog jezika postoje brojne formulacije s kojima se ne izriče neki istinitosni sud niti se, jednostavnije rečeno, opisuje stvarnost kakva jeste (recimo ono, ako vani pada kiša, tada jednostavno kažemo da vani pada kiša). Namjesto ovoga, Austin je ciljao na tzv. performativni govor koji stvarnost ne opisuje i ne konstatira, nego nanovo formira. Npr., kad vjerski službenik ili matičar izrekne ono: „Proglašavam vas mužom i ženom”, on tim riječima ništa ne opisuje, nego formira jednu sasvim novu pravnu i životnu situaciju za mladence kojom se za njih mnogo toga faktički, i to iz temelja, mijenja. Ili malo bliže svakodnevnici, kad recimo šef kaže da je sastanak započeo, to znači da se od onih koji su pozvani na sastanak očekuje da su prisutni te da isti pozorno slušaju i prate, te da ne pričaju ako prije toga nisu zatražili riječ. Ili opet malo bliže obiteljskoj problematici; kad roditelji nadjenu ime svome djetetu, oni tada stvaraju jednu bitnu i dugotrajnu odrednicu njegove identifikacije i identiteta.

Sve navedene primjere Austin bi svrstao među tzv. ilokucijske govorne čine. No oni nisu i jedini mogući iz naznačene performativne domene. Tako recimo postoje i oni perlokucioni čini. Daleko od svih prethodnih službenih očitovanja i pravorijeka ovdje se nešto kaže, barem tako izgleda, tek da bi se reklo, ali s tim se svejedno ponovno potiču i neke konkretne akcije. Na primjer, kad netko kaže da je gladan, to će njegove slušatelje vjerojatno potaći tako da mu ponude nešto za jesti.

Spomenut ćemo ovdje još jednu datost iz Austinove teorije govornih čina (premda ih zapravo ima puno više), a to su tzv. eksplicitni performativi. Puno jednostavnije od svog sofisticiranog nazivlja ovdje se radi o, tako da kažemo, moći isprike, ali i snazi danog obećanja. Dakle, prema Austinu, ovo su poprilično obvezujuće i po sebi teško osporive stvari. Kako on to dalje kaže, kad netko od nas zatraži oproštenje, skoro ga je nemoguće pitati: „Misliš li stvarno tako”? Slično je i s čvrsto danim obećanjem. Onaj koji ga prima na neki način je obvezan da dadne šansu onome koji obećanje daje. No i ovaj potonji je obvezan da obećano izvrši, jer inače će biti diskreditiran.

Za kraj donosimo i jedan kuriozitet iz Austinovog kratkog ali intenzivnog života, a koji po sebi moguće i dodatno govori u prilog važnosti njegove teorije. Kao mladi svršeni filozof Austin je početkom II. svj. rata bio unovačen u Britanski obavještajni korpus te će do kraja rata dogurati do višestruko odlikovanog potpukovnika. Već je tu zapravo i shvatio koliko velika ali i razorna može biti moć izgovorene ljudske riječi, no tu je također shvatio i što je to odgovornost za ljudske živote – i to pogotovo dok se kao obavještajni časnik zauzeto brinuo da ništa „ne iscuri” o savezničkim planovima za iskrcavanje na Normandiju. Dakle, dok god možemo govoriti i pisati, mi možemo puno toga, osobito ukoliko smo iskreni te ukoliko cijelim svojim bićem stojimo iza izgovorenoga. U protivnom, pričat će se i dalje samo da se nešto kaže…

U Sarajevu 1. XI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

O idealiziranju

Idealiziranje je nevidljivi neprijatelj. Dugo nam treba da shvatimo da nas je idealiziranje zarobilo. Na naše oči navučen je zastor, ali ne samo na oči. Intuicija, razum, zdravo razmišljanje sve je presvučeno idealiziranjem. Uz sve napore stvarnost ne prodire do nas jer je sami u tome sprječavamo. Idealiziranje može biti u formi odbacivanja. Ili u formi isprike. Odbacujemo sugestije drugih čije oči ali i nutrina jasnije i bolje vide stvarnost. Odbacujemo ono na što nas upozoravaju formirajući isprike ili čak optužbe. On/ona nije takav, čak i ako jest, nju/njega treba znati i htjeti voljeti, razumjeti i prihvatiti. Ali u stanju idealiziranja mi ne znamo konačne granice onoga našega razumjeti, voljeti i prihvatiti. Možda sve to činimo na svoju štetu? Kad već ne možemo isprikom odbiti drugoga i njegova upozorenja, prelazimo u napad optužbama. Ti meni zavidiš, tebi smeta što meni dobro ide, tebi je krivo što imam nekoga, a ti nemaš nikoga. U razdoblju idealiziranja svatko tko nam pokuša skrenuti pozornost na stvarnost nam je protivnik i nastojimo ga osujetiti isprikama i optužbama. Idealizirani svijet ili osoba za nas je stvaran i svaki pokušaj da se idealni svijet ili slika suoči sa stvarnošću s naše strane dočekana je na nož. Iako redovito mislimo kako je u najvećoj mjeri kriv onaj drugi koji nam se lažno predstavlja i koji nas obmanjuje, pa ga idealiziramo, ipak se čini da je idealiziranje nešto što najviše sami slobodno i svjesno činimo jer se ne možemo nositi s nekom od stvarnosti pred kojom se nalazimo. Nijedno i nikakvo idealiziranje ne može preživjeti pritisak i susret sa stvarnošću. Idealizirani momak ili djevojka, muž ili žena prije ili kasnije u zajednički provedenom vremenu otkrit će se dokraja u svojoj osobnosti kroz stvarnost koja nas istovremeno zbližava, ali i ponekad progoni i pritišće svojim zahtjevima i ne uvijek ugodnim iznenađenjima. Naša idealiziranja su neka vrsta pokušaja kojima unaprijed želimo zaštiti sebe od mogućih teških i neuspješnih susreta sa stvarnošću i izražavamo je ponekad vrlo samouvjereno govoreći sebi i svima oko sebe: Meni/nama se to nikada ne može dogoditi. Krah idealiziranja kao maštovitog omotača kojim se štitimo izmišljajući iluzije o sebi i drugom nije nužno loše iskustvo i strašna trauma. Gubitak idealnih slika koje imamo o sebi i o drugom može izgledati kao gubitak životnog usmjerenja. Međutim, ispostavlja se da propast idealiziranja otvara čovjeku prostor promišljanja koje prethodno nije postojalo. Zna se dogoditi čovjeku da nakon dugo vremena susretne osobu koju je idealizirao. Najčešće su to osobe u koje se bilo ludo i iracionalno zaljubljeno ili ih se na jedan previše emotivno intenzivan način voljelo. U ponovnom susretu čovjek doživljava neku vrstu prosvjetljenja i o sebi i o drugom. O drugom odjednom otkriva da je ipak on/ona netko sasvim običan i prosječan. O sebi čovjek misli kako je možda ipak bio previše „u oblacima“ i kako je njegova slika i o sebi i drugom bila pomalo iskrivljena i irealna. Reakcija na pad idealnog „zida“ može biti čuđenje (zar sam stvarno idealizirao njega/nju), nevjerica (nemoguće da sam njega/nju smatrao idealnim/idealnom), olakšanje (dobro je što nismo ostali zajedno jer sam imao/imala previše idealnu sliku o njemu/o njoj), humor i smijeh na svoj vlastiti račun i račun drugoga. Najbolje iskustvo pada idealnog „zida“ jest kada istovremeno i ja i drugi shvatimo da smo bili žrtve idealizacije. U toj zajedničkoj spoznaji postoji mogućnost rađanja jednog novog, zrelijeg i zdravijeg odnosa. Međutim, dok se iskustva pada idealnog „zida“ mogu ponekad opisati nekim zajedničkim osobinama koje svi doživljavamo, pitanje zašto idealiziram je neraskidivo vezano sa mnom i mojim odnosom prema sebi ili prema njoj/njemu.

Idealiziranje je pokušaj analize stvarnosti pomoću mašte i iluzije. Svatko od nas ima svoj vlastiti put, način i motiv idealiziranja jer idealiziranje izvire iz mog osobnog doživljaja stvarnosti. Razlog ili motiv idealiziranja često je skriven negdje u meni. Idealiziranje se čini kao moj, tvoj, njegov unikatan ili originalan pokušaj samozaštite i bijega od stvarnosti pred kojom stojimo. Kada nas svi upozoravaju da nekoga idealiziramo, a mi ne možemo vidjeti o čemu je riječ, izgleda kao potvrda da je idealiziranje uvijek moja osobna odluka, moj intimno-privatni pokušaj da se othrvam zahtjevima stvarnosti ili spoznaji druge osobe koju ne želim prihvatiti jer ne odgovara mojoj privatnoj idealnoj slici koju sam o njoj stvorio. Moguće da se tu krije i utemeljenje zašto se ne mogu tako dugo osloboditi oko sebe izgrađenog idealiziranog „zida“ i onda kada me drugi upozoravaju ili napominju da je zid derutan i na rubu urušavanja. Ponekad ne vidim stvarnost ili je ne želim vidjeti i onda kada je zid potpuno srušen i kada više nemam nijedne iluzorne „cigle“ da se zaštitim od stvarnosti. Idealiziranje je duboko privatan pokušaj samozaštite ili bijega od stvarnosti i kao pokušaj može se razvući u cjeloživotni događaj ili proces otpora prema stvarnosti. Isprika i optužba su ponekad znakovi da je idealiziranje duboko zahvatilo naš pogled na drugog, svijet i stvarnost zbog čega bivamo sve više zarobljeni idealnim slikama koje smo sami stvorili i koje nigdje ne postoje osim kao izmišljene u nama samima. Duboko u sebi razvili smo iracionalan strah od stvarnosti i jedino čime se još branimo jest idealiziranje kao obrambeni zid kojemu ne damo da bude srušen. I stalno ga iznova gradimo, obnavljamo, dozidavamo, krpamo, uklanjamo stare cigle i dijelove i umećemo nove uvjereni da pad idealiziranog „zida“ ujedno znači i naš konačni pad i svršetak. Međutim, pad jednog „zida“ iza kojega se skrivamo kao robovi koji se boje podignuti glavu prema gore ne znači da će nas dizanje glave i pogleda učiniti trajno slijepima i time bespomoćnima za život i življenje. Velike su šanse da ćemo svijet i stvarnost vidjeti na pravi način ne kao robovi idealiziranja, nego kao slobodni ljudi koji prihvaćaju stvarnost i konačno je vide oslobođeni svih slojeva zastiranja kojim nas je idealiziranje zastiralo i držalo u pokornosti. „Otvaranje očiju“ nasuprot „sljepilu“ idealiziranja može biti intenzivno iskustvo oslobođenosti od straha da nećemo moći živjeti stvarnost ako se naš idealizirani „zid“ kojemu ropski i bespogovorno služimo sruši. Ponekad s rušenjem idealiziranog „zida“ otkrivamo koliko smo dopustili sebe pretvoriti u bespomoćne jedinke duboko ovisne o drugom. I kako je nažalost ponekad i onaj drugi zajedno s nama gradio idealizirani „zid“ misleći da nam tako pomaže što nas na kraju oboje pretvori u slijepce koji ne vide slabost i krhkost temelja na kojima gradimo međusobni odnos i odnos prema stvarnosti.

U Sarajevu 15. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

O odsutnosti

Sve što smo izgubili ili što je prošlo uskoro će okupirati naš život. Javit će nam se u mislima. Sanjat ćemo. Razmišljat ćemo u trenutcima tišine i mira. Nikako se čovjek ne može natjerati da cijeni i vrednuje ono što je prisutno, ono što uzimamo zdravo za gotovo ili ga podrazumijevamo. Ljudi kojih više nema zauzimaju prostor u našem životu. Odnosi i veze koji su se izgubili i nestali okupiraju naše misli i naše potrebe. Čega nema vratit će se kao okupator našeg života. Zašto ne možemo prestati misliti na ono čega više nema ili onoga koga više nema? S vremenom se cijeli životni prostor ispuni ljudima, stvarima i događajima koji su prošli ili su nepovratno nestali. Čovjek kao da živi protivno samom sebi. Sazrijevajući, sve ga manje interesira ono što je prisutno u njegovom životu, a više je opčinjen onim što više nije prisutno. Ne može se osloboditi tog načina odnosa prema životu. Razdoblja žalosti traju ne samo odmah nakon nečije smrti nego se ona vraćaju u nepredviđenim intervalima. Dovoljna je sitnica da čovjeka preplavi misao i potreba za prošlim, za osobom koja više nije tu. Razdoblja prekida ljubavnih odnosa ne traju samo u onom traumatičnom periodu burnih i nekontroliranih sukoba. Ona se vraćaju s vremena na vrijeme. Čovjek nikako ne može raskinuti s odsutnošću, s prošlim, s mrtvima, s ostavljenima, s lošim ljubavima i lošim brakovima. Odsutnost svih tih ljudi i s njima povezanih iskustava s vremenom počinje zauzimati sadašnjost. Tako se odsutnost počinje sagledati kao neuspješna varka ili neuspjeli bijeg. Nitko nikada ne uspije pobjeći od svih odsutnosti kojima je sebi opteretio život. Uvijek neka odsutnost iznenada i bez najave, nekulturno, jer je nitko nije pitao niti molio da se vrati, uleti u život i napravi nemalu pometnju ili barem određenu neugodu. Zašto mi se sad on ili ona mota po glavi? Zašto? Nema povoda niti smo dali ikakvog povoda. Ipak, iznenada eto nekoga koji putuje godinama i tisućama kilometara kroz naše sjećanje i stvori se pred nama. Što je najgore, ne šuti. Postavlja pitanja i traži odgovore. Zašto si to učinio/učinila? Zašto si otišao/otišla? Gdje si bio/bila? Zašto nas odsutnost ne ostavi na miru i bude što ona u stvari jest: zaborav svega prošlog; nemogućnost i nesposobnost da se prisjetimo. Silne odsutnosti koje odjednom postaju žive, imaju tijela i kreću se, imaju glas i usta te govore, viču, mole, optužuju, zaklinju, preklinju, čovjeka natjeraju na spasonosnu misao kako bi bilo lijepo nemati sposobnost prisjećanja.

Međutim, kada nečija odsutnost iznenada izroni pred nama kao nova i drugačija prisutnost, ponekad ne želimo da ode. Želimo da ostane. U nečijoj odsutnosti koja nas zarobljava ne vidimo i ne osjećamo prijetnju i opasnost, nego uživamo u miru i tišini. Što bismo bili kad ne bi bilo tolikih odsutnih koji nas s vremena na vrijeme posjete i obiđu u našem zatvoru od uspomena i unesu malo života i svježine u naše sumorne i umorne svakodnevne misli? Odsutnosti onih kojih nema ili koji su otišli su nepredvidive. Ne znamo što će onaj koji je odsutan reći ili učiniti kad se pojavi u našem umu. Kao da odsutnosti tolikih na koje smo zaboravili, koje smo zapostavili, na koje ne mislimo imaju svoj vlastiti život i način razmišljanja neovisno o nama. Opet, kako je neobično da iako imaju svoj život, dolaze od nas, rađaju se u nama i nestaju u nama. Kao kad se povede živa rasprava između neke žene i njezine odsutne ljubavi, nekog odsutnog muškarca kojega nema. Rasprava bude tako žučna, otvorena i brutalno iskrena da se stekne dojam kako je riječ bila o stvarno prisutnom muškarcu. Isto vrijedi i obrnuto. Odsutnosti drugih su ponekad tako žive, živopisne i bliske zbog čega se čovjek ne može ne zapitati: „Jesu li svi ti ljudi stvarno otišli iz mog života? Jesu li odsutni ili su prisutni“? Kroz život odsutnosti postaju jednako važne i snažne ako ne snažnije i važnije od prisutnosti sadašnjosti, ponekad na takav način da čovjek puno više vremena provede razgovarajući i slušajući odsutnosti kojih nema, ali koje su nekako još uvijek žive i prisutne u njemu, nego li što razgovara i komunicira sa svijetom i ljudima oko sebe. Kao kada se netko uhvati kako razgovara (ponekad čak i na glas) s nekim pokojnikom, bivšim dečkom, bivšom suprugom, starim prijateljem dok svi misle da je lud. Međutim, ne mora se događati često i svakodnevno, ali ne dogodi li se da razgovaramo s odsutnima kao da su prisutni i ne ispovijedamo li im svoje probleme, tajne i skrivene misli? Iznenadili bi se kad bismo saznali koliko puno ljudi prakticira susrete s odsutnošću dok živo i živahno u sebi raspravljaju ili samo mirno razgovaraju s nekim koga nema. I kako to obično biva, u onome što je za nas neobično, ne osjećamo li nakon susreta s odsutnošću kao da smo razgovarali s živim i prisutnim čovjekom, a ne s nekim koga nema ili tko je bivši. Odsutnost je teško objašnjiva, jer kako odsutnost može zauzeti toliko prostora u našem životu da postane življa i prisutnija od stvarnog, sadašnjeg i prisutnog čovjeka pred nama i stvarnosti oko nas?

U Sarajevu 5. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov

O alternativama

S godinama mogućnost nekakvih novih početaka opada. Kao što sa starenjem slabe intelektualne i fizičke snage, s rastom broja godina broj početaka drastično se sužava. Sve dok se ne dođe do spoznaje da više nije moguće početi nešto novo i ostaje prihvaćanje stanja u kojem jesmo. Više volimo maštati o početcima nego smo za njih stvarno voljni i praktično sposobni. Nagovaranja samih sebe kako ćemo uskoro početi iznova odgađanje je koje se razvlači unedogled i označeno je onim uskoro. Uskoro ćemo početi sve iznova. Ponekad ne započnemo ništa i sve ostane tamo gdje je i sada. Fascinacija nekim novim početkom više je oduševljenost maštovitim kreacijama našeg uma o nečemu što bismo mogli, ali su sve prilike da nećemo napraviti ništa ili vrlo malo. Život se mora učiniti podnošljivim stvaranjem alternativnih života u kojima živimo drugačije i sami smo drugačiji. Izmaštavanje početaka nečega novog u životu je stvaranje alternativnog života koji i kad nije stvaran, bar je koristan da se podnese onaj stvarni i jedini koji imamo i živimo. Naši alternativni životi ili maštovito stvoreni drugačiji i novi početci pomažu i odmažu. Pomažu protiv monotonije i običnosti svakodnevice i odmažu pred stvarnošću života i ono malo početaka koje je moguće imati, a koji nisu niti epohalni niti veliki. U alternativnim životima i izmišljenim početcima ne postoji granica. Možemo izabrati biti bilo što i bilo tko ne samo u privatnim i lokalnim nego i u svjetskim razmjerima. Zašto maštati da budemo tek nešto privatno i obično poznato samo onima s kojima dijelimo stan ili kuću? Zašto ne maštati megalomanski? Ionako stvarni život i ono malo početaka što je preostalo na sve strane postavljaju tvrde i neprobojne granice. Želite nešto započeti iznova? Život se neće protiviti, ali neće odustati od granica koje je nametnuo bilo da ne želi, bilo da ih sam ne može ukloniti i pomjeriti. Ponekad reklamni slogan kaže kako je samo nebo granica, ali to je predviđeno za alternativni život i izmaštane početke. Stvarni život omeđen gravitacijom ne dopušta da nam nebo uopće bude granica jer se ne možemo odvojiti od tla i nemamo krila za takav poduhvat. Slogani koji nas okružuju i nešto nam nude plod su alternativnih života i izmaštanih početaka koje stvaraju oni koji znaju da nam je ponekad važniji alternativni život i izmaštani početak nego život koji je stvaran, svakodnevan i običan. Običnost i svakodnevnost i kada nude alternative, one su neprimjetne i ponekad dosadne. Ustati ujutro u osam ili u devet? Otići u ovu ili onu trgovinu? Kupiti ove ili one cipele? Posjetiti ovoga ili onoga? Susresti s njim ili s njom u ovom ili onom baru? Slične svakodnevne i obične alternative kao da guše moguće početke kojima bismo pokušali promijeniti život. Te svakodnevne i obične alternative dodatno deprimiraju našu moć i želju da ozbiljnije počnemo sve iz početka.

S vremenom prihvatimo stanje stvari i više ne planiramo ozbiljno početak. I godine uskoro pristignu pa iako neobjašnjivo počnemo uživati status quo, stanje stvari i vrijeme života kada se odustaje od velikih i megalomanskih početaka i o alternativama se uglavnom mašta kao što se razmišlja o djetinjstvu i mladosti i što se sve moglo pa i trebalo proživjeti drugačije. Nastupa razdoblje maštovitih alternativa, izmaštavanja početaka i alternativnih života koje u ugodnoj monotoniji nepromjenjive svakodnevice proživljavamo duboko u sebi. U tim alternativnim životima i maštovitim početcima rođeni smo negdje drugo, živimo drugačiji život, sigurno se bavimo nečim drugim nego onim što smo sada, imamo druge prijatelje, druge supružnike, drugu djecu, drugačiju samoću, drugačije poglede na život, drugačije stavove. U alternativnom životu sve je drugačije i izgleda nekako bolje, kvalitetnije, sadržajnije, sretnije. Skloni smo ocjenjivati nedogođene alternative naših života i nikada započete početke nečim što je puno bolje, vrijednije i važnije od onog što je stvarno i što nam pripada kao život. Uz jednu sitnu razliku. Nekima jedva primjetnu. Alternativni životi i izmaštani novi početci ne postoje. Ipak ne možemo se oduprijeti nagonu da maštamo o njima. Neki iz tih maštanja o alternativnim životima uspiju izgraditi i neki novi i stvarni život kvalitetniji i bolji od prethodnog. Neki protrate i upropaste i ono malo dobra i kvalitete stvarnog života kojega već imaju. Svatko je gospodar i vlasnik svojih izmišljenih alternativnih života i izmaštanih novih početaka. Stvaramo ih prema našim privatnim i skrivenim modelima koje imamo o sebi. Nikomu ne treba braniti da izgrađuje svoje maštovite alternativne svjetove i početke. Ali ne može ne biti tužno kada netko izgubi i ono malo stvarnog života kojeg ima na račun onoga što nikada neće moći ostvariti bez obzira na snagu njegove mašte, kao što ne može ne biti radosno kada netko izgradi novi, drugačiji i kvalitetniji život na račun moći svoje mašte i kreativnosti. Na kraju sve se svodi na mene ili na tebe. Ja ili ti vlasnici smo svog alternativnog života i nekog drugačijeg i novog maštovitog početka. To što oboje imamo hrabrosti osloniti se na maštu i alternativu još nije nikakva garancija da ćemo ih uspjeti izgraditi prema arhitekturama naših nepreglednih maštom izgrađenih svjetova. Hrabrost se mnogima čini dovoljnom. Nije. U obzir moramo uzeti život kakav jest i kojega živimo. Uz hrabrost moramo znati raspolagati i sa stvarnošću. Alternativni život i izmaštani početak mogu završiti dobro kao stvarni i novi život kada u sebi spojimo hrabrost i stvarnost da služe jednom te istom cilju. Hrabrost bez osjećaja za stvarnost izgradit će možda i najjaču i najbolju ljudsku maštu, ali neće svladati stvarnost. Stvarnost kojoj nemamo hrabrosti pogledati u oči pretvorit će nas u kukavice, pa ćemo jednom zauvijek odustati od svake alternative i novog početka. Biti hrabar ili hrabra i voditi računa o granicama stvarnosti života kojega sada živimo neki od naših alternativnih života i novih i zamišljenih početaka mogu učiniti stvarnim i novim životom koji može biti nov i drugačiji u odnosu na onaj kojega sada živimo i koji nas možda guši i davi i plaši da za nas više nema nikakve alternative i nikakvog novog početka.

U Sarajevu 25. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: udra

O završetcima i prekidima

Teško je znati je li nešto gotovo dok se ne vratimo na „mjesto zločina“. U mašti možemo završiti svaki odnos. U mašti možemo prekinuti svaku vezu. Mašta koristi nestvarno i nepostojeće. Stvarnost je posljednji i konačni ispit završetka. Posljednji „čavao u lijes“ kojega možemo sa sigurnošću i bez drhtanja ruku zakovati i nastaviti živjeti bez straha da će „mrtvac“ iznenada uskrsnuti. Moramo izdržati i taj posljednji susret, pozdrav, razgovor. Već na samom početku znamo je li sve gotovo. U sebi osjećamo nešto što mašta ne može pružiti ili pruža na zavodljiv i nestvaran način. Kada u mašti završavamo naše odnose i veze i „stavljamo točku na i“, događa se da umislimo kako je zaista sve okončano. Kako se nema što reći i dodati. Sve je rečeno. Ali u mašti ne postoje dvojica sugovornika niti stvarnost. U mašti postojim ja, drugi kojega sam stvorio od mašte i stvarnost koju sam izmislio. Ništa se još nije dogodilo i okončalo, nego se tek ima dogoditi. Uhvatimo se u zamku vlastitih maštanja i drugog ostavimo bez odgovora i objašnjenja. Ne jer on/ona to ne zaslužuje, nego jer smo sebe uvjerili kako je događaj iz mašte bio stvaran, toliko stvaran da ostajemo pomalo zbunjeni pred pitanjem drugog: Što se dogodilo i zašto smo odjednom zašutjeli? U mašti smo uvijek korektni, pravedni, iskreni i pošteni prema sebi i prema drugom. Sve smo stavili na stol. Izložili cijelu situaciju racionalno i trezveno i nisu potrebna dodatna objašnjenja. U mašti smo savršeno objasnili kako stvari stoje, tako da drugi nema potrebu postaviti niti jedno jedino pitanje. Ali to se dogodilo u mašti. U stvarnosti još nismo došli ni do zajedničkog susreta i razgovora. Čini se tako laganim okončavati međuljudske odnose kroz maštu. Čini se tako jasnim. Pravednim. Poštenim. Nitko se ne ljuti. Nema povrijeđenih i uvrijeđenih. Na kraju završetka, svi smo zadovoljni i sretni. Ispalo je savršenije od najsavršenijeg. Nitko nikoga nije povrijedio. Redaju se duboke isprike i međusobne pohvale. Nabrajaju se dobre osobine i ljudske kvalitete, vrline i prednosti. Obećavaju se obećanja i zaklinjanju zakletve na vječna pomirenja i međusobna poštivanja i uvažavanja. U našoj mašti ružna stvarnost presvučena je izmišljenim dobrotama, sa stvarnosti se svlači njezin ružni i pohabani sloj lošeg, zlog i pokvarenog. U mašti toliko ogolimo stvarnost od nje same da na kraju od nje ne preostaje ništa osim onoga što smo maštanjem dopunili. Možda su poneki završetci ljudskih odnosa takvi da su prepuni dobrote, međusobnih pohvala i „kovanja u zvijezde“, ipak završetak odnosa ne može proći bez susreta sa stvarnošću. Uvijek je moguće pobjeći i izbjeći prekid. Završiti sve u vlastitoj mašti. Ali stvarnost neće propustiti priliku da pomoli svoju neugodnu i ponekad ružnu glavu iznad površine naše mašte da nas podsjeti da se ništa nije dogodilo. Još nije bilo susreta, razgovora i pozdrava. Još moramo odraditi ono zbog čega smo dopustili mašti da nas zavede i odvede u smjeru nepostojećeg i nedogođenog. Još uvijek moramo susresti stvarnost. I mi smo možda i zaboravili kako stvarnost izgleda. Možda smo nehotice nekoga uvrijedili, povrijedili i zanemarili bježeći u svijet mašte bez ikakvog objašnjenja i javljanja. Samo smo nestali i u „zemlju propali“. I mašta u tome nije nevina i bezopasna. Mogla nas je zavesti i uvjeriti kako ne dugujemo objašnjenja, ne dugujemo isprike, ne dugujemo ništa nikome. Mogla nas je uvjeriti u našu apsolutnu nevinost i čistoću „ja definitivno nisam kriv/kriva“. Možemo osjećati da je onako kako maštamo, ali bez stvarnosti nećemo znati kako stvari stoje i što smo učinili i gdje leži naš dio krivice i odgovornosti za naše odnose i prekide. Opasni su završetci i prekidi ljudskih odnosa i veza koji se grčevito hvataju za niti mašte i tjeraju stvarnost od sebe. Lako se dogodi da nitko nije kriv i nitko nije odgovoran i svi su dobri i čisti. Ako jesu, zašto se dogodio prekid i završetak naših odnosa i veza, čak i onda kad su se dogodili u mašti? Zar dobri, iskreni, pošteni, nevini i čisti mogu prekinuti i završavati svoje odnose i veze? Lako se dogodi i da ja nikad nisam kriv, nego drugi i ostali pa ako treba i svi. Mašta ne voli stvarnost u kojoj postoji moja odgovornost za završetak i prekid. Mašta svakoga od nas je uvijek nevina i čista i ne dopušta mogućnost koja bi mogla dokazati i suprotno. Mašta ne samo da mene čini nevinim od tuđe „krivice“ nego i tuđu „krivicu“ izbriše tako da i drugi bude također u svemu ovome nevin. Ali ako smo oboje nevini i čisti, zašto jedno od nas u mašti završava odnos s onim drugim? Jer mašta može učiniti da stvarnost nestane i prestane postojati. Ipak ponekad, htjeli ili ne htjeli, prisiljeni smo svući sa sebe oklop mašte i istupiti u stvarnost gdje se naša „golotinja“ ne može sakriti i pokriti ili smo nevješti u njezinom skrivanju. Odjednom vidimo sebe i drugog onakvima kakvi stvarno jesmo. Ali to se mora dogoditi na ovaj ili onaj način jer stvarnost je na kraju temeljni sudac naše krivice i naše nevinosti u našim završetcima i prekidima. Moramo pogledati stvarnost u oči. Zanemariti maštu i sve njezine privlačne labirinte i tunele u kojima bismo se rado sakrili i izgubili. Moramo istupiti pred sud stvarnosti. Tek tada počinje težak i mučan susret, razgovor i pozdrav i mogućnost da ćemo nakon mučne i neugodne stvarnosti osjetiti u sebi mir i sebi reći: Gotovo je. Mašta ne može pružiti takav konačni mir, a i kako bi mogla? Mašti ništa nije teško i mučno nego joj je sve sjajno, bajno i lepršavo. Zato mašta i ne može dati mir koji daje stvarnost niti mašta može biti istinski sudac naših odnosa i njihovih prekida i naše obostrane odgovornosti i krivice za te prekide i završetke. Misleći da nas mašta štiti, negiramo stvarnost ponekad do te mjere da više nemamo hrabrosti susresti se s njom. Ponekad radije nemirni maštamo nego da mirno živimo stvarnost.

U Sarajevu 25. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Narongrit Dantragoon

O čežnji

Čežnjom tražimo sebe. Ako čeznemo za prošlim, želimo se prisjetiti kakvi smo bili. Ako čeznemo za budućim, maštamo kakvi bismo mogli biti. Čeznemo za nekim ili nečim. Svejedno. Svaka čežnja je čežnja za samim sobom. Želimo pronaći, vidjeti, predvidjeti sebe. Čežnja govori o dvostrukom putovanju. Kao vlak koji bi istovremeno išao u dva suprotna smjera. Mi smo negdje u srednjem vagonu jednako udaljeni od oba kraja. Htjeli bismo nazad jer kao da je nešto ostalo nejasno, mutno. Htjeli bismo to razjasniti. Ali htjeli bismo i naprijed. Kao da je tamo sve već objašnjeno i otkriveno.

Čežnja je kao obmana. Vraćanjem u prošlost mislimo da ćemo tamo moći nešto popraviti i uraditi drugačije. Mislimo kao da se ništa nije dogodilo. Kao kada čovjek čezne za ispravljanjem nepravde, za bivšom ljubavlju, za propalim poslom. Čežnja obmanjuje mogućnošću da prošlosti nema. Nikada. Kao što čežnja obmanjuje da će budućnost biti novost. I da ćemo biti savršeniji, puno savršeniji. I da nećemo napraviti iste greške. Čežnja ponekad potpomaže našu oholost. Ona poznata rečenica eh… sve bih uradio/uradila drugačije. Ta rečenica nabijena je našim iluzijama o nama samima. Ne bih bio/bila kukavica, loš, izbjegao bih loše odluke, loše društvo… Čini nam se da smo sad puno plemenitiji, hrabriji, mudriji. Čežnja nas hrani. Kaže nam ah… kad bih samo mogla vratiti vrijeme za tebe jer si sada savršeno dobar, hrabar, plemenit, spreman na žrtvu, na ljubav, za sebedarje. Stvarno? Jesmo li postali drugačiji? Ili čežnja potpaljuje iluzorne vatre u nama i o nama?

Bez čežnje ne možemo. Bez te egzistencijalne varke o savršenoj prošlosti i savršenom čovjeku. Ne bismo mogli mirno živjeti. Bez te obmane koju zovemo čežnja. Autobiografije su napisane čežnje, zapisane samoobmane koje smo napisali sami ili su ih drugi napisali o nama. I u autobiografiji postoji potajna vjera u vremenski stroj koji nas sa ovim znanjem i mudrošću vraća u vrijeme kada nismo znali razmišljati. Vjera kako mudar starac može postati mladić tvrdih kostiju i jakih mišića.

Čežnja je individualna, ali nije sebična. Svatko čezne na sebi svojstven način. Ja sam u središtu čežnje. Kad mene ne bi bilo, ni ona ne bi postojala. Ona se događa zbog mene. Stvaram je zbog sebe. Konstruiram svijet čežnje poput predstave ili filma. Ja sam redatelj i glavni glumac. Drugi također imaju uloge. Veće ili manje. Ali one su sve sporedne. Svijet kojega se sjećam iz prošlosti može biti pozornica ili filmski set kojim se kreće mnogo ljudi različitih profila i zanimanja. I kada kažem vrijeme je da počnemo, svi oni kao da već znaju svoje uloge. Igraju ih bez greške. Čežnja je filmska vrpca koju naš život odmotava pred našim očima. Nekada je odmotava kao stvarnost (prošlost). Nekada je odmotava kao fantaziju (budućnost). Kao da smo sami u kino dvorani. Gledamo, smijemo se, tužni smo, veseli smo. Gledamo tolike odigrane uloge. Očevi, majke, braća, sestre, prijatelji, prve ljubavi, sve se to lagano odmotava pred našim očima. Mi gledamo predstavu. Gledamo film.

Razmišljamo kako bismo sve uradili drugačije. Sve snimili drugačije. Sve režirali drugačije. Trenutak obmane. Kada nas čežnja zanese i ponese. Čežnja. Vlak koji nas istovremeno vuče u oba smjera. Predstava za koju mislimo da je stvarna. Film za koji mislimo da je snimljen prema istinitim događajima. Sve same obmane. Opet, gdje bismo bilo bez nje? Nigdje.

I naravno čak i kad zna, čovjek voli biti obmanut. Ponekad. Dopušta da bude zaveden. Ponekad. Dopušta da bude prevaren. Ponekad. Obmana, zavođenje, prevara ili jednom riječju čežnja. A u središtu ja, odnosno ti.

Gdje bismo bili bez naše čežnje? Kad je ne bismo imali, ne bismo imali ni sami sebe. Bez čežnje, bili bismo izgubljeni. Ne bi znali tko smo. Gdje pripadamo. Od čega smo sastavljeni. Čežnja, ta neobična obmana u kojoj se ponekad laže i o sebi i o drugima, ali u kojoj ima i istine o nama. Istine o meni. Čežnja, taj neobični vlak koji nas vuče na suprotne strane da spoznamo sami sebe, čudesna predstava koju osjećamo kao da se događa na sceni života, neobičan film koji kao da se snima dok mislimo na prošlo i maštamo o budućem.

Čežnja, ta neprekinuta potraga za samim sobom koja nas zbunjuje kada si postavimo pitanje: Tko sam ja?

U Sarajevu 1. 3. 2020.

O. J.