Što ponekad znači kada kažemo nemam vremena?

Vrijeme je postalo najbolji način da pobjegnemo od nekoga koga ne želimo susresti ili od situacije u kojoj ne želimo biti. Vrijeme je izvrstan način da se sklonimo od odgovornosti i obveze. Nemam vremena postala je magična rečenica kojom rješavamo bezbroj neugodnih situacija i izbjegavamo mnogo ljudi koje ne želimo vidjeti i susresti jer ih smatramo dosadnima i napornima. Nemam vremena postala je isprika svih isprika, oblik univerzalnog međuljudskog laganja kojim se koristimo kada ne znamo reći ne ili nam je neugodno odbiti nešto ili kad ne želimo naširoko objašnjavati zašto nam se nešto ne sviđa i zašto se ne želimo susret s nekim. Nemam vremena je jedan od najdvoličnijih načina kako ćemo ljudima reći da ih ne podnosimo, da nam idu na živce i da ih ne želimo vidjeti. Nemam vremena puno prikladnije zvuči nego ne podnosim te, ne sviđaš mi se, neugodno mi je s tobom. Ipak nemam vremena često znači baš ono što u sebi mislimo o drugom ili o situacijama u kojima ne želimo biti.

Pod krinkom rečenice nemam vremena ne krije se uvijek stvarna nemogućnost kada se ne možemo stići vidjeti se s nekim ili biti u određenoj situaciji jer nemamo vrijeme na raspolaganju. Sve češće i učestalije nemam vremena krije puno više nego se na prvi pogled čini. Jer živimo u vremenu kada se visoko cijeni da se nikoga ne povrijedi i ne uvrijedi time što je zaista naporan, dosadan i ne želimo ga vidjeti, nemam vremena služi kao idealan način kako nekoga možemo otkačiti i otpisati s dozom kulturnog i pristojnog ophođenja namještenim osmjehom i rečenicom izgovorenom pristojnim glasom: nemam vremena. Slično vrijedi i za situacije iz kojih se ne znamo izvući ili nismo sposobni jasno i nedvosmisleno reći da ne želimo i nećemo biti u takvoj i takvoj situaciji, onda da ne bismo povrijedili tuđe osjećaje kažemo: nemam vremena.

Ono što mislimo ponekad pod izlikom rečenice nemam vremena može izgledati i zvučati previše uvredljivo drugima i situacijama u koje nas stavljaju i da izbjegnemo bilo kakav sukob čini se najpametnije reći nemam vremena. Nećemo ispasti bezobrazni, bahati i nekulturni i sugovornik će biti valjda zadovoljan našim odgovorom i s puno razumijevanja će prihvatiti da danas ne možemo biti s njim jer nemamo vremena. Kao da se više nitko ne usuđuje reći na glas da ne želi prihvatiti određene situacije jer su za njega neugodne i ne želi susresti neke ljude jer su mu iritantni i naporni. Kao da će malo iskrenosti povrijediti i uništiti sve njegove međuljudske odnose i njega samoga i svijet oko njega. Nemam vremena rađa puno dvoličnosti jer tim izrazom krijemo puno više onoga što se ne usudimo javno i glasno reći i izgovoriti. I sami znamo da ponekad kada kažemo nemam vremena, ne mislimo niti na vrijeme niti sate, nego tražimo način kako da pristojno i politički korektno kažemo ono što zaista mislimo i osjećamo prema nekom ili nekoj situaciji.

Zbog te negativne i loše magičnosti riječi nemam vremena najčešće smo u sukobu sami sa sobom. Osjećamo da nam određeni ljudi smetaju, da su nam određene situacije neugodne i osjećamo da ne želimo biti u takvim okolnostima i s takvim ljudima i umjesto da pokušamo to izreći nedvosmisleno i jasno, radije pribjegnemo onom bezličnom izrazu nemam vremena nezadovoljni na kraju što nismo bili dovoljno hrabri da kažemo što stvarno mislimo i kako se stvarno osjećamo. Učestalo ponavljanje tog izraza i isprike nemam vremena kroz život stvara od čovjeka kukavicu i slabića koji određene ljude i situacije ne podnosi, čak ih ponekad i mrzi, ali nema hrabrosti reći ništa o tome kako se osjeća i kako sve to doživljava, samo uvijeno ponavlja nemam vremena što ga čini nervoznim i nezadovoljnim.

Je li mi stvarno nemamo vremena ni za koga niti za bilo što ili nemam vremena koristimo kao ispriku da drugima kažemo da su dosadni, naporni i nezanimljivi, a da istovremeno ostanemo u kontaktu s njima, pa čak i u dobrim odnosima? Da umjesto da kažemo kako su neke situacije za nas neprihvatljive i neugodne i ne možemo na njih pristati, radije se povučemo i podvijemo rep i kažemo nemam vremena kako bismo izbjegli sva silna pitanja, upitne poglede i moguće tračeve i osude? Izraz nemam vremena postala je najdvoličnija isprika i način kako pobjeći od napornih ljudi i neugodnih situacija umjesto da barem ponekad reknemo glasno i otvoreno da nam se netko ne sviđa i da ne želimo biti u određenoj situaciji bez obzira na posljedice. Moguće je da ljudi zbog načina života sve manje imaju vremena jedni za druge, ali je i moguće da izrazom nemam vremena ljudi bježe u sebe i povlače se u sebe jer nemaju volje i hrabrosti biti manje pristojni i manje politički korektni kada ih netko iritira i ljuti i kada je situacija u kojoj se nalaze neugodna i neprihvatljiva.

I ako ima istine u tome da objektivno ljudi imaju sve manje vremena na raspolaganju, ima nešto istine u tome kada nemam vremena ne znači ništa drugo nego kukavičluk i manjak hrabrosti da čovjek isključi iz života druge s kojima ne želi komunicirati jer mu štete i loše djeluju na njega kao i situacije u kojima ne želi biti. Nemam vremena je jedan od rijetkih univerzalnih načina komunikacije među ljudima kojim bježe jedni od drugih u svoje privatne svjetove, u dvoličnost jer se više ne usude nekoga odbiti tko na njih loše utječe i jer se više ne usude odbiti situacije koje su im neugodne i neprihvatljive.

Nekad je postojao, a postoji i danas izraz što će selo reći koji se odnosio na čovjekovo ponašanje prema okolini u kojoj živi, danas je taj izraz preveden u riječi nemam vremena. Jer kad čovjek zbog straha i kukavičluka kaže nemam vremena, umjesto da direktno i jasno nekoga skine s dnevnog reda ili odbije prihvatiti određenu situaciju, sam sebi govori u glavi što će selo reći i time još više tone u strah, nesigurnost, kukavičluk i manjak hrabrosti u trenutku kada treba stati i zauzeti se za sebe. Kada umjesto bezličnog i dvoličnog nemam vremena treba reći kako je netko naporan, dosadan i napastan i kako je neka situacija neugodna i neprihvatljiva. Nemam vremena najviše šteti samom čovjeku jer čovjek postane nesposoban odbiti od sebe ljude i situacije koji su za njega loši i štetni i stvaraju mu probleme i neugodnosti u životu.

U Sarajevu 16. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O DVOLIČNOJ SIMPATIČNOSTI

Filozof Bertrand Russell u jednom kratkom eseju naslova „Simpatični ljudi“ opisuje kroz nekoliko zanimljivih opisa fenomen dvolične simpatičnosti. Kaže Russell na kraju svoga eseja kako su dvolično simpatični oni ljudi koji mrze život i oni ljudi čije su misli najpokvarenije. Osmijeh je psihološka maska iza koje se skriva predator, manijak, manipulator. Iza osmijeha se također skriva hladan i bešćutan lik čovjeka koji grabi i uzima bez obzira na sredstva i cijenu.

Kaže Russell kako dvolične simpatičnosti ima svugdje. U obitelji, među roditeljima, među djecom, u društvu, među poslovnim suradnicima, u politici. U gotovo svim ljudskim odnosima prisutna je veća ili manja doza dvolične simpatičnosti. Kako veli Russell, dvolična simpatičnost se prepoznaje kod čovjeka po tome što ne može čuti grubu i sirovu istinu, nego se istina treba izreći simpatično umotana u što ugodniji rječnik. Jedan od razloga nastanka dvolične simpatičnosti jest dvostruki moral koji zahtjeva da se u društvenim okolnostima živi tako kao da unutar čovjeka ili njegove obitelji ne postoje nikakve moralne dileme, problemi, sukobi i neuspjesi. Moral, kojega Russell opisuje kao viktorijanski, zahtijevao je poštivanje društvenih moralnih normi iako sam čovjek i njegova obitelj privatno nisu živjeli u skladu s tim normama.

Način da čovjek izbjegne psihološko „pucanje po šavovima“ bio je upravo fenomen dvolične simpatičnosti. Lažni i namješteni osmjesi za javnost kako se slika o obdržavanju društveno propisanog standarda ne bi urušila. Fenomen dvolične simpatičnosti doveo je prema Russellu do toga da ljudi počinju mrziti vlastiti život i počinju razvijati privatne psihološke patologije čija je posljedica nutarnja misaona pokvarenost. Netko uživa privatno u virtualnom nasilju od filmova do video-igara dok u društvenim odnosima ostavlja dojam smirene i staložene osobe. Netko uživa privatno u različitim perverzijama dok u društvenom ponašanju pokazuje visok stupanj moralnog ponašanja koje zahtjeva i od drugih. Russell napominje i kako je politikom ovladala dvolična simpatičnost, a proizvod političke dvolične simpatičnosti zove se diplomacijaDiplomacija je dvolična simpatičnost i važna je za razumijevanje ne samo politike, nego i šireg društvenog ponašanja. Diplomatski osmjesi, rukovanja, susreti i izjave su slike uobičajeno rasprostranjenog društvenog ponašanja među ljudima koje Russell opisuje kao dvoličnu simpatičnost. Ono što se najviše gubi u društvenim odnosima kroz dvoličnu simpatičnost prema Russellu je istina u svojoj sirovosti i grubosti. Dvolična simpatičnost prema Russellu podnosi istinu samo u onoj mjeri u kojoj istina može biti simpatična, ali i dvolična. Međutim, Russell napominje kako istina – ukoliko je surova i gruba – ne može biti simpatična, posljedično ni dvolična. Stoga je laž simpatična istina.

Jer u društvenim odnosima laž igra ulogu simpatične istine, njezina se dvoličnost i narav pokazuje tek u nutarnjim čovjekovim sukobima sa sobom. Kao kad je čovjek privatno nasilan i uživa u nasilju, a javno uživa ugled mirnog i umjerenog čovjeka. Svjestan je da društvena slika o njemu jest simpatična istina, odnosno, privatno je svjestan da je riječ o laži i da je lažov. Sve dokle postoji svijest o ovoj disproporciji, postoji i psihološka napetost i frustracija u samom čovjeku kao i strah od mogućeg otkrivanja njegove naravi. Zato se takav čovjek sve dublje povlači u prostor vlastite nutrine. U toj nutrini stvara najpokvarenije slike o samom sebi i sebe oslobađa društvenih normi i simpatične istine, odnosno laži kako je miran i umjeren čovjek.

Iako samo psihološki – tek u svojoj nutrini – on je potpuno oslobođen čovjek. U nutarnjem čovjeku krije se gruba i sirova istina o čovjeku koji igra društvenu ulogu umjerenog i mirnog čovjeka.  Zato Russell i veli kako je dvolična simpatičnost plodno tlo za čovjekovu nutarnju pokvarenost i mržnju prema društvu i životu. Nemogućnost da nadvlada dvoličnu simpatičnost i simpatičnu istinu u čovjeku stvara mržnju prema društvu, društvenim sredinama i normama društva. On se sve više zatvara u svoj nutarnji svijet. U tom nutarnjem svijetu on prestaje biti dvolično simpatičan i prestaje podržavati simpatičnu istinu, odnosno laž. U tom nutarnjem svijetu istina se konačno pojavljuje u svoj svojoj grubosti i sirovosti i tu se on pojavljuje kao istinski čovjek.

Nekad je dobro u životu poslušati mislioce poput Russella i onda kad se s njim ne slažemo u mnoštvu drugih stvari. Russellove misli o dvoličnoj simpatičnosti mogu biti korisne u svakodnevnom životu i dan danas premda su napisane 1931. godine. I danas smo manje-više i prečesto dvolično simpatični jedni prema drugima, dok sirovog i grubog čovjeka i grubu i sirovu istinu o njemu skrivamo. I onda kada taj čovjek provali svojom mržnjom, nasiljem, ubijanjem, surov i grub treba se pokušati prisjetiti je li taj čovjek donedavno u društvu i društvenim normama bio miran, staložen, umjeren i dobar kao da nikada ne bi „ni mrava zgazio“, je li bio zapravo prilično simpatičan … ili dvolično simpatičan…

 

U Sarajevu, 19. 4. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version