sigurnost – Poptheo Web Portal

…O tjeskobi i sigurnosti…

…Tjeskoba se plaši sigurnosti. Želi je izbjeći. Nastoji je zaobići. Kada se u zraku osjeća sigurnost, tjeskoba pokušava umaći. Sakriti se. Tjeskoba se uvijek povlači. Sigurnost uvijek napada. Tjeskoba je bjegunac kojega sigurnost progoni. Sigurnost je kao lovac koji nenametljivo, tiho, ali uporno ide za svojom lovinom. Tjeskoba to zna. Svjesna je da joj je sigurnost za petama. Tjeskoba osjeća da su joj male šanse ako joj sigurnost uđe u trag. Ako dođe do otvorenog sukoba, sigurnost će je svladati. Tjeskoba je snažna jedino kad je sama. Zatvorena u sebe. Neprimjetna. Tjeskoban pravi veliku grešku kada ostaje sam s tjeskobom. Iako ne zna, već je izgubio jer su njegove snage nedostatne protiv razorne moći koja prati tjeskobu. Mora izići iz sebe. To je jedini način. Pronaći drugoga. Osobu. Čovjeka. Ljudsko biće. Nekoga tko ne mora imati ništa. Ne mora biti netko. Ali da iz njega zrači sigurnost. Najčešće su u pitanju oni koji su svladali tjeskobu. Koji znaju kako se tjeskobu hvata, lovi, kako se tjeskobi postavljaju zamke i kako je se svladava. Ako treba, i uništava. I ubija. Izlaskom iz sebe tjeskoban ulazi u neizvjesnu borbu. Tjeskoba će ga svim silama povlačiti natrag. U samoću. U tugu. U bezvoljnost. U podcjenjivanje. U obezvrjeđivanje. Uhvaćen u snažna kliješta tjeskobe istovremeno mora pronaći sigurnost. Tjeskoba to zna. I kao svako zlo koje živi od toga da isisava život i radost iz čovjeka, i tjeskoba pokušava učiniti isto. Iscrpiti čovjeka prije nego pronađe sigurnost. Tjeskoba iscrpljuje čovjeka prokušanim metodama koje je razvila pokušavajući uništiti čovjeka. Nesigurnost. Strah. Bezvoljnost. Apatija. Odsutnost. Povlačenje u sebe. Odbijanje pomoći. Preziranje savjeta. Podcjenjivanje dobrote. Raznovrsna su oružja kojima se tjeskoba koristi protiv nas. Nerado se mora priznati da je tjeskoba vješta i spretna. Kao mudra i drevna ratnica koja je izlazeći na megdan čovjeku, pobjeđivala bezbroj puta noseći iz tih borbi ožiljke, ali i dragocjeno znanje o tome gdje je čovjek najslabiji. Kada je najslabiji. Kada je najnemoćniji. Kad je najbolje napasti. Tjeskoba nije ratnik s kojim se možemo suočiti oči u oči. Ona je podmukli napadač. Napada s leđa. Iz zasjede. Ne bira sredstva. Ne bira oružje. Opasno je pokušati ući sam u sukob s tjeskobom. Njezinim opasnim vještinama rijetko je koji samotnjak među nama dorastao. Međutim, imati uza se drugo ljudsko biće koje u sebi nosi sigurnost plaši tjeskobu. Jer drugi čovjek zna njezine skrivene vještine i tajna oružja. On ili ona zna kako je pobijediti. Sam izazvati tjeskobu na fer i poštenu borbu je nemoguće. Tjeskoba nikada nije poštena kada je riječ o sukobu s čovjekom. Uvijek prevrtljiva, nerijetko kamuflirana, često skrivena može nas napasti i pobijediti bez obzira na oprez. Onaj koji nam ulijeva sigurnost naša je nada i prilika. On zna da se s tjeskobom moraš boriti njezinim sredstvima i oružjem. Podmuklo, naglo, iznenada, napadati je i zasjede i biti nemilosrdan prema njoj. I kad se dogodi da nekim čudom sami svladamo tjeskobu, napravimo uvijek kardinalnu grešku kad nas tjeskoba moli za milost i kada nas uvjerava da nam je lijepo zajedno. Sami. Odvojeni od svijeta i čovjeka. Tjeskoba i mi. I čim se smilujemo, tjeskoba pokaže opet svoje odvratno lice. Onaj koji je siguran nikada ne pravi grešku koju mi radimo. Zato ga trebamo uza se. Kada dođemo u napast da se smilujemo tjeskobi i opet postanemo njezine žrtve, da nas odgurne i nemilosrdno je uništi. Ili ubije. Tjeskoban to ne može. Siguran može. Tjeskobnog i sigurnog razdvajaju milosrđe i nemilosrdnost. Tjeskoban je milosrdan prema nemilosrdnoj tjeskobi i uvijek pada kao njezina žrtva. Siguran je nemilosrdan prema njoj. Zato tjeskoban treba uza se sigurnog jer netko u određenom trenutku umjesto njega mora biti nemilosrdan prema tjeskobi koja iza molbe da joj se smilujemo skriva opasna i ubojita oružja kojima planira napasti i zarobiti našu nutrinu…

O. J.

U Sarajevu 8. 12. 2020.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Chutima Chaochaiya

O krhkosti

Reći za ženu da je krhka može biti simpatičan kompliment. Ali opisati je u onome što jest kao krhku, nije točno. Krhkost nije fizička osobina. Krhkost nije emotivna karakteristika. Krhkost je iskustvo nezaštićenosti. Osjećaj iznenadne bespomoćnosti pred događajem u kojem bez objašnjenja nekoga gubimo. Iako su stvari lomljive i podložne propadanju, nećemo zbog njih govoriti kako smo krhki. Svjesni smo da nas nikakav automobil i njegova najnovija zaštita ne može zaštiti od prebrzog udarca u betonski stup, kao što nas nikakva sigurnost aviona ne može zaštiti od posljedica naglog pada s velike visine. Naše iskustvo krhkosti nije povezano sa stvarima. Usmjereno je na ljude. Krhkost je nezaštićenost našeg života pred događajem koji dolazi. Iskustvo bespomoćnosti pred naglim i iznenadnim gubitkom. Krhkost opisujemo skoro pjesnički s određenom čežnjom: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Krhki smo pred katastrofama, krhki smo pred bolestima, krhki smo pred neuspjesima, krhki smo pred porazima. U svemu gdje iznenada i nepredviđeno gubimo pomislit ćemo: Eh, što ti je čovjek, jučer imao sve, danas nema ništa. Ne govorimo o stvarima: Eh, što ti je auto, danas ga preplatiš, sutra ne vrijedi ni upola cijene. Kao da se slažemo s iskustvom da su stvari predviđene da budu potrošene, zastarjele, odbačene, zamjenjive novima. Ali ne i čovjek. Ali ne i osoba iz naše blizine. Nju se ne zamjenjuje. I što je u nama jača svijest da smo izgubili nekog nenadoknadivog za naš život, krhkost kao iskustvo postaje u nama jače i jasnije. I naše shvaćanje krhkosti kulminirat će u čežnji za onim koga više nema: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema.

Krhkost sazrijeva u nama. Ona ne nastaje onda kada sebi ne možemo objasniti zašto smo bez nekoga ostali. Još smo u razdobljima pitanja, sumnje, gnjeva, mržnje i ogorčenosti na nekoga tko možda upravlja sudbinama svih nas. Događa se da treba poprilično vremena proći da se krhkost pojavi pred nama i da je osjećamo jasno i opipljivo kao iskustvo bespomoćnosti i nezaštićenosti. Iskustvo krhkosti kao da stvara u nama nepotpuni osjećaj pomirenja s gubitkom kao da smo negdje duboko u sebi prihvatili bolnu istinu rečenice: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. O tome razmišljamo i kad naglo izgubimo nekoga tko nam je jako blizak obiteljski, rodbinski, prijateljski. Kao da u iskustvu krhkosti prihvaćamo i svoju u tuđu i prolaznost svih nas koji se međusobno susrećemo i poznajemo. Krhkost nije iskustvo očaja. Krhkost nije neugodna i tragična bespomoćnost. Ona nas ne opterećuje. Ona se javlja kao mirno razmišljanje o tome da smo svi na svoj način bespomoćni i nezaštićeni pred iznenadnim i nepredviđenim. Ali svjesni svoje krhkosti, živimo, trudimo se, borimo se, radujemo se, čak smo i životom zadovoljni u sjenci krhkosti. Kao da nas iskustvo i osjećaj krhkosti upućuje na misao da unaprijed treba pokušati živjeti unutar svijeta i stvarnosti u kojima smo prolazni, u kojima nam stvari ne mogu pružiti zaštitu pred iznenadnim događajem ili situacijom koja nam oduzima sve što imamo ili jesmo. Krhkost je mirenje s osobnom prolaznošću, prihvaćanje stanja nezaštićenosti i bespomoćnosti ne kao stanja očaja, depresije i malodušnosti. I muškarci i žene su jednako krhki i ništa ih u tome ne razlikuje. Niti njihov izgled, niti njihova snaga, niti njihove mogućnosti, sposobnosti. Svi smo jednako krhki pred iznenađenjima života i nepredviđenim događajima koji, nažalost, mogu oduzeti što smo mislili da je najsigurnije i najzaštićenije i nedostupno tragediji i gubitku. Krhkost je naše zajedničko iskustvo. Međusobno nas prožima iako se ne poznajemo i ne susrećemo, ali ga prepoznajemo bez suvišnih objašnjenja kad bilo kada ili bilo gdje čujemo rečenicu: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Ili: Eh, što ti je čovjek, ništa doli krhkost kao nezaštićenost i bespomoćnost pred onim što mu iznenada oduzima sve što je smatrao najsigurnijim i najzaštićenijim uključujući i njega samoga…

U Sarajevu 20. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

O sigurnosti

Štedimo novac jer se bojimo siromaštva i neimaštine. Gradimo kuću ili kupujemo stan jer se bojimo hladnoće, dana i noći pod otvorenim nebom bez ikakve zaštite. Četiri zida koja smo teškom mukom izgradili sigurna su zaštita. Rađamo djecu jer se bojimo smrti i strah nas je da će nas zaboraviti kad umremo. Djeca su zaštita od zaborava. Živimo i radimo imajući stalno pred očima to blagoslovljeno stanje: biti siguran/biti sigurna. Život se nažalost nekad pokazuje toliko nesigurnim da ni štednja, ni četiri zida ni djeca ne mogu dati stupanj sigurnosti za kojim čeznemo. Banka propadne i s njom zajedno naš novac. Netko je bez ikakvog osjećaja odgovornosti trošio naš novac na sumnjive investicije i ulaganja. Rat plane i naša kuća ili stan s tisućama tuđih „četiri zida“ biva razoren. Neki su starci duboko skriveni unutar svoja četiri zida zavaljeni u ugodnim naslonjačima uz pun stol „ića i pića“ odlučili da trebamo ostati bez krova nad glavom. Djeca odrastu i ponekad zaborave i ne javljaju se. Sve dok nešto imamo za što se možemo držati, koliko god bilo slabašno, vjerovat ćemo da smo sigurni. Čovjek se drži snažno za život bolesnog djeteta i sve dok se za njega bori, osjeća prisutnost sigurnosti: Izborit će se, pobijedit će bolest, jak je/jaka je. Nastupa li ikada trenutak u našem životu kada prestajemo biti sigurni? Mladi ljubavnici kada se nađu u vrtlogu međusobnih sukoba i optužbi za prevaru, dvoličnost i pretvaranje znaju sebi reći: Više ni u što nisam siguran/sigurna. Čovjek koji iznenada ostane bez svega od novca do krova nad glavom i obitelji također će s puno više prava nego mladi ljubavnici ustvrditi: Više nisam siguran jer nemam više ništa. Sigurnost povezujemo s imanjem ili nemanjem. Imati izgleda jest biti siguran. Nemati jest živjeti bez sigurnosti. Međutim, dosežemo li stanje apsolutne sigurnosti kada imamo? Ne. Inače ne bismo i dalje nastojali imati više, podebljati bankovni račun, proširiti kuću ili stan i slično. Radimo i borimo se ne samo jer želimo imati i izbjeći siromaštvo i neimaštinu nego još više jer želimo biti sigurni. Osigurati i zaštiti budućnost. Starost. Bolest. Samoću. Gubitke. Razočarenja. Gubitak posla. Ratovi. Ekonomske krize i obiteljski lomovi. Sve su to stanja i iskustva koja želimo preduhitriti. Biti zaštićeni kada dođu. Nekako se osigurati kako bismo se, ako ih već ne možemo izbjeći, od njih zaštitili. Mučno je iskusiti na vlastitoj koži urušavanje i gubitak sigurnosti. I oni koji govore kako su iz svega izišli jači, nisu do kraja iskreni. Jer su izišli s jasnom spoznajom da je sigurnost nemoguća na način na koji su planirali, dok nesigurnost vreba skrivena iza svakog sata i dana života i teško ju je predvidjeti.

Sigurnost nije ideal koji je nedostižan kao da je riječ o nečemu božanskom. Sigurnost je stanje stvari našeg konkretnog života. Međutim, jer je život često nepredviđen i životne okolnosti ponekad produbljuju našu nesposobnost da predvidimo budućnost, sigurnost ne može biti postignuta na način kako zamišljamo. Maštamo o sigurnosti bez kataklizmi i gubitaka, ali sve što postižemo jesu krhke sigurnosti kojima prijeti nepredvidivost svakodnevnog života i njegovih ponekad iznenađujućih i neplaniranih okolnosti. I novac u banci jest sigurnost, ali ne ona koja je trajna i vječna, kao što je to i krov nad glavom. Život se ne jednom pokazao nesigurnim i nezaštićenim i onda kada je novca bilo koliko smo htjeli, a krov nad glavom činio se neuništivim. Svejedno ćemo nastaviti živjeti i boriti se. Ne možemo zamisliti život u kojem smo potpuno nesigurni i nezaštićeni. Iz tog osjećaja da ne želimo živjeti na takav način živimo stvarajući krhke, kratkotrajne, ali stvarne i opipljive sigurnosti. I kada pogledamo veliki grad u kojem živimo, sve njegove zgrade, kuće i ulice, pred nama iskrsne misao o sigurnosti i zaštićenosti. Nekad je taj grad bio skoro cijeli razoren. Svi su krovovi nad glavom bili uništeni, sav novac nestao, mladi i djeca su poginuli ili ubijeni. Nitko nije bio siguran. Nitko nije bio zaštićen. Ali opet je izgrađen, kao što su se rodila druga djeca i drugi mladi. I nakon svega čovjek nije izgubio volju i želju za sigurnošću. I nakon svega želimo biti sigurni. Zaštićeni. I čovjek nikada neće prestati težiti tome da bude siguran. I koliko god sve bilo spaljeno do temelja i pretvoreno u pepeo, čovjek će iznova štedjeti, graditi i rađati. Čovjek ne može zamisliti svoj život živeći ga u trajnoj i vječnoj nesigurnosti i nezaštićenosti. Uvijek će štedjeti. Nikada neće prestati graditi i uvijek će biti onih koji će roditi novi život. Čovjek zna kakav je osjećaj, makar je prolazan i kratkotrajan, kad si siguran i zaštićen. I radi tog osjećaja spreman je učiniti sve što može. Ponekad je spreman učiniti nemoguće. Sigurnost je za čovjeka najprivlačnija ideja i za tu ideju izgradit će ponekad cijeli grad, stvaran i opipljiv da se zaštiti od nesigurnosti. U svemu što gradimo, činimo i borimo se kroz život pred očima nam je uvijek još nedosegnuti osjećaj mira i stabilnosti, osjećaj da više neće biti negativnih i loših okolnosti i promjena. Sve je to međusobno pomiješano. I nada da ćemo dosegnuti mir. I potreba da imamo stabilnost. I zadovoljstvo jer više nema loših životnih okolnosti. I sreća jer više nikada neće stvari ići prema lošem. Sve se to svakodnevno miješa u nama dok štedimo, gradimo i rađamo. Kao da svi radimo isto, kao da svi želimo isto, kao da svi maštamo i sanjamo o istom: sigurnost.

U Sarajevu 13. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

O poslovnim dilemama današnjice – riskantna sloboda “freelancinga” ili prividno sigurna podčinjenost udruženog rada ?

Ideja o savršenom poslu s apsolutnom slobodom dobila je i svoj kolokvijalni izričaj freelancer. Riječ je o samozaposlenoj osobi koja ne ovisi o trajnom ugovoru ili nekoj specifičnoj firmi. Ideja freelancera je ideja koja u svojoj biti ima privlačnu misao kako je biti slobodan i raditi ono što te ispunjava ideal radnog života i vijeka. Freelancer je zamišljen kao slobodan putnik, slobodan tragač. Freelancer je tehnološki postmoderni nomad koji ide za sa svojom slobodom i eventualnim poslom. Freelanceru je daleko važnije biti slobodan, nego imati siguran posao.

Po toj matrici netko sa sigurnim poslom, ali bez mogućnosti da živi život freelancera čini se sputan, zarobljen, generalno neslobodan. Nemaju svi mogućnost, privilegiju, hrabrost ili što već biti freelancerima. Čovjek po naravi radije teži sigurnosti, nego slobodi pa iz želje da bude siguran dopušta da bude zarobljen. Zbog nesigurnosti bira slobodno biti sputan. Treba li zavidjeti freelanceru na njegovoj slobodi, ili pokušati dati smisao vlastitom poslu kojega se radi? Treba li tražiti ispunjenje u slikama freelancera diljem bespuća interneta od planinskih visina do egzotičnih gradova i skupih hotela ili se zadovoljiti poslom od osam sati koji se svaki dan odvija na relaciji od nekoliko kilometara kroz loš gradski saobraćaj i stalne prometne gužve?

**Slika 1: Freelencer na “radnom mjestu”. Izvor(foto):123rf.com**

Čovjekova dilema i povremena zavist prema onome tko sam sebe opisuje freelancerom je pokazatelj jednog dubljeg shvaćanja života. To dublje shvaćanje nazivamo dilemom. I kad je riječ o freelanceru i poslu dilema je upravo pitanje: želim biti slobodan i raditi ono što želim ili želim vezan i biti siguran i raditi ono što me ispunjava? Ova dilema kod freelancera se završava tako da freelancer radije bira slobodu, nego posao. Iz tog razloga freelancer nekad radi i posao koji ne želi, ali taj nedostatak nadoknađuje mišlju kako je slobodan. S druge strane, ova dilema kod čovjeka koji igra na sigurno završava tako što nastoji zavoljeti i uživati u poslu kojega radi i tako nastoji nadoknaditi gubitak slobode. Međutim, s godinama i s vremenom i freelancer i onaj koji igraju na sigurno susreću se s novom dilemom i pitanjima. Jedno od tih pitanja je i sljedeće. Freelancer se pita do kada biti slobodan i konačno naći neki siguran posao. Čovjek koji igra na kartu sigurnog posla se pita dokad biti zarobljen poslom i osloboditi se i dokopati se željene slobode i „čistog zraka“.

Nije točno kako svi zavide freelancerima na njihovoj slobodi, jer ima i freelancera koji zavide običnom čovjeku na sigurnom poslu. Ponekad freelancer mašta o tome da bude zarobljen poslom i sigurnošću, a onaj koji ima siguran posao mašta o tome da bude oslobođen i pušten u nesigurnost. Odnos freelancera i sigurnog čovjeka je jedna vrste paradigme ili dileme koju svatko prije ili kasnije susretne u vlastitom životu. Ako me posao koji imam ispunjava, ako je siguran i iako sam vezan i zarobljen radnim vremenom, planiranjima, šefovima, obiteljskim životom, trebam li prijeći u prostor slobode ostaviti sve i biti postmoderni nomad? Ne da bih imao drugi posao, nego da budem slobodan. S druge strane, je li vrijeme da dobrovoljno se odreknem dijela vlastite slobode i prestanem biti freelancer, da se skrasim, nađem neki siguran posao, steknem prijatelje, obitelj i život u nekom gradu? Ne da bih bio slobodan, nego da bih imao siguran posao, odnosno sigurnost. Odnosno da se slobodno zarobim.

Na početku studija koji se na neki način uzima kao ona prijelomna točka koja će u većoj ili manjoj mjeri obilježiti čovjekov život, pogotovo ako se bira neki specifičan fakultet koji ne nudi širok prostor za različite poslove postalo je čini se pomalo romantičarski i idealistički razmišljati hoće li me ispuniti budući rad? Razlog tome je što si danas, pogotovo kod nas u BiH, teško može dopustiti takav luksuz da se još i razmišlja hoće li me budući rad ispuniti s obzirom na nemogućnosti oko pronalaska posla uopće. No, ta dilema će se javiti kasnije kada čovjek iziđe iz razdoblja nesigurnosti i pronađe posao. Kada ode u drugu zemlju, kada stegne dovoljan broj godina iza sebe u poslu, onda će se javiti ako ne dilema, onda barem pitanje: jesam li trebao raditi nešto drugo, jesam li trebao biti slobodniji, hrabriji, odvažniji? Jesam li trebao biti pametniji, mudriji? Jesam li trebao izabrati ovo zvanje i ovaj posao ili neki drugi? Svi smo mi ponekad upravo u takvoj dilemi pogotovo nakon godina i godina rada u određenom poslu. Iako vezani poslovnim i obiteljskim vezama kao liječnici, profesori, električari, stolari, bravari ponekad se čovjek upita jesam li trebao biti glumac, profesionalni fotograf, sportaš.

To je onaj trenutak kada u čovjeku progovara freelancer, čovjek koji je želio biti slobodan i možda misli s dozom sumnje da je previše zarobljen. Freelancer nije puko zanimanje, prazan pomodni izraz kako bi se opisalo neradnika, zgubidana i lijenčinu. Freelancer je skrivena želja, neostvareni tajni plan o životu negdje drugo kao netko drugi i u nekom drugom poslu i zanimanju, freelancer je skrivena požuda za biti slobodan od sigurnosti i svakodnevnice posla. Za što se god odlučimo prije ili kasnije javit će se pitanje: biti slobodan i nesiguran ili biti siguran i zarobljen?

U Sarajevu, 28. 4. 2018.

O. J.

Društvena kontrola i njezina standardizacija

Kontrola je propisana standardizacija očekivanog ponašanja i djelovanja u određenim uvjetima i prema određenim pravilima. Najvažniji element kontrole je njezina standardizacija.

Prisilni oblici kontrole zahtijevaju stalni nadzor, sredstva, ljude i uvijek postoji opasnost da će se pojedinac ili grupa pobuniti protiv kontrole. Međutim, standardizacija kontrole nakon početnog nezadovoljstva, mlakih protesta ulazi u društvo kao propisani standard bez velikih previranja, društvenih lomova i postavljanja pitanja. Standardizirane oblike kontrole prihvaćamo bez da se pitamo o njihovoj svrhovitosti, nužnosti ili mogućnosti da ih se promijeni ili čak ukine.

Standardizirani oblici kontrole su raznovrsni, no jedan od nama bližih su kamere na različitim mjestima zbog različitih razloga postavljene na svakom koraku kuda prolazimo. Ulice, stanovi, tržni centri, različite institucije nadziru se kamerama. I dok bi možda u nekom drugom vremenu netko i postavio pitanje zašto kamera mora biti na nekom mjestu, kamera je postala standardizirani kontrolor ljudskog života, kretanja, pa i privatnog života bez da se ponekad postavi pitanje zašto je potrebna i mora li biti baš na svakom mjestu kojim se čovjek kreće i prolazi.

**Slika 1: CCTV kamera – garant društvene sigurnosti ili rušitelj privatnosti?**

Standardizacija kontrole nastaje otprilike kada se više ne osjeća neugoda i nelagoda zbog pogleda koji prati svaki čovjekov korak i kada se više ne razmišlja o tome da netko promatra svaki korak, grimasu, gestu. Kamera je standardizirani oblik kontrole jer se više ne registrira kao uljez unutar privatnog života, nego kao nužni instrument kontrole čovjeka. Da bi se standardizacija kontrole učvrstila kao opravdana, nije dovoljno ukloniti osjećaj nelagode u čovjeku jer ga se stalno promatra, nego se osjećaj nelagode mora na određeni način pretvoriti u pozitivni osjećaj sigurnosti i zaštite.

Zato se kameru kao standardizirani oblik kontrole ne objašnjava negativnim terminima kao uljez, rušitelj privatnosti, praćenje, nego pozitivnim terminima kao zaštita, sigurnost, zaštita građanina, državna sigurnost, obrana granica… Tek kada osjećaj nelagode preraste u pozitivan osjećaj zaštite i sigurnosti, prelazi se na masovnu standardizaciju kontrole kroz prometnice, institucije, škole, granice, aerodrome. U tom osjećaju nelagode koji se standardizacijom kamere kao nužnim sredstvom zaštite i sigurnosti pretvara u pozitivan osjećaj i stav da je apsolutno nužna se krije i određena opasnost jer standardizacija kontrole povremeno izlazi iz vlastitih standardiziranih okvira i zahvaća daleko više i puno dublje nego bi trebala.

Standardizacija kontrole nije stihijski i slučajni događaj, nego ciljani, organizirani i dugotrajni društveni postupak. Njegova je prednost u tome što kada se jedan dio društva stavi unutar standardiziranog oblika kontrole onda nije teško razviti i druge slične oblike standardizacije kontrole i čovjekova ponašanja i djelovanja. Ako je kamera nekada bila samo privilegija državnih granica ili recimo aerodroma kao standardiziranih oblika kontrole, danas je iz tih standardizacija kontrole kamera postala općeprihvaćeni standardizirani oblik kontrole svugdje, pa i u privatnim domovima ljudi. Kamera je samo jedan od fenomena na koji se način kontrola polako ali sigurno standardizirala i pretvorila u općeprihvaćenu normu razumijevanja što je kontrola i na koji način treba kontrolirati čovjeka iako su postojala vremena ne samo kad kamera nije postojala a ipak se živjelo, nego i vremena kad je bilo neprihvatljivo snimati svaki čovjekov pokret i cijeli njegov život jer je čovjek još uvijek kontrolu doživljavao kao određenu nelagodu i neugodu pogotovo kada je riječ o njegovom privatnom životu.

Različiti programi koji čovjeku nude kao objektivnom gledatelju mogućnost da gleda život drugoga u njegovim najintimnijim sferama gdje ni gledatelj ni gledani više ne osjećaju nikakvu nelagodu nego dapače u takvom programu i uživaju, pokazuje na koji način kamera kao standardizacija kontrole od početnog odbijanja i nepovjerenja prelazi u nužni i nezaobilazni oblik razonode suvremenog čovjeka gdje se pitanje nelagode, opravdanja i potrebe takvih oblika kontrole više uopće i ne postavlja nego se slobodno prihvaća i uživa. Ne samo da se prihvaća i uživa nego se i objašnjava kao nužni element društvenog života, ponašanja i djelovanja pa i pokušaj kritike takve standardizacije kontrole nailazi na podsmijeh, čuđenje i stavljanje u kontekst „teorija zavjera“.

Standardizacija kontrole često stavlja na marginu opravdana i utemeljena pitanja o potrebi apsolutne kontrole čovjeka i njegova ponašanja i to se događa jer standardizacija kontrole nije puki društveni eksperiment nego pokušaj da se čovjek u svojoj čovječnosti privoli pa tu i tamo i prisili ne samo da se ponaša i djeluje nego i promišlja prema propisima standardizacije kontrole, a kao mali ali indikativan pokazatelj je to da se pred kamerom čovjek često ponaša onako kako je propisano kontrolnim standardom ponašanja i govorenja, a ne onako kako bi čovjek stvarno mogao i trebao kada se nalazi sam unutar svoja četiri zida gdje su kamere ugašene… valjda…

U Sarajevu, 18. 9. 2017.

O. J.

Uzdam se u se’!

Samopouzdanje je riječ koju često čujemo u današnjim medijima. Prisutna je u našim razgovorima s prijateljima, obitelji, radnim kolegama. Redovno ju susrećemo na internet portalima, u dnevnoj štampi, u televizijskom i radijskom programu. A postavlja se pitanje: znamo li uopće što je to samopouzdanje!? Je li to kad je „netko pun sebe“, „on/a to zna vrlo dobro“, „on/a je siguran/na u sebe“?

Oxfordski rječnik engleskog jezika samopouzdanje definira kao osjećanje sigurnosti u sebe koje se rađa iz svijesti o vlastitim sposobnostima i kvalitetama. Međutim, tu se ne navodi da stupanj samopouzdanja može utjecati i na cjelokupni život, jer ako ga nemamo dovoljno, doslovno će nam sve izgledati mnogo teže, sumornije i sve će biti mnogo teže ostvarivo. Ovdje nije po srijedi nikakvo pretjerivanje – već surova istina, koliko god ju mi htjeli ili ne htjeli prihvatiti. Tako je.

Prije nego se upustimo u priču o samopouzdanju, bitno je poznavati razliku između samopouzdanja i samopoštovanja. Oba pojma su naširoko korištena i međusobno se isprepliću u našoj svakodnevici.

U najosnovnijim crtama, samopouzdanje je osjećanje emocionalne sigurnosti koje potječe iz vjere u sebe, a samopoštovanje je širok izraz koji obuhvaća sve ono što čini tu vjeru. Što bi značilo da bez samopoštovanja nema ni samopouzdanja. Sebe poštujemo jer smo sposobni biti pravi prijatelj, uspješno završiti radne obveze, pripraviti ukusan ručak, uredno popraviti pokvareno pokućstvo, a sve ovo doprinosi našem osjećaju da se možemo pouzdati u samoga sebe. I kad se iz dana u dan sve više i više možemo pouzdati u samoga sebe, tada možemo reći da stupanj našeg samopouzdanja raste.

Samopouzdanje se gradi na osnovu više činitelja, a među njima je najvažnije samopoštovanje.

Hibberd i Usmar (1996) navode da je samopouzdanje osnova u svim aspektima života. Pomaže nam dostići svoje ciljeve, isprobati nešto novo, vjerovati u svoju sposobnost odlučivanja i biti nezavisni.

Rosenberg (prema Gray-Little et al., 1997) smatra da osoba koju karakterizira visoko samopoštovanje poštuje samu sebe, smatra se vrijednom osobom, cijeni se i prepoznaje svoje grješke. Ako osoba ima nisko samopoštovanje to znači da joj nedostaje poštovanja prema samoj sebi, smatra se nevrijednom, nedovoljnom i općenito nedostatnom osobom.

Samopoštovanje (self-esteem) je termin koji se najčešće koristi da bi se izrazilo globalno vrednovanje sebe. Rosenberg (1965, prema Bezinović, 1988) definira samopoštovanje kao pozitivan ili negativan stav o sebi. Osoba s visokim samopoštovanjem sebe uvažava i cijeni, smatra se vrijednom poštovanja i ima općenito pozitivno mišljenje o sebi. Za razliku od ovakve osobe, osoba s niskim samopoštovanjem sebe najčešće ne prihvaća, podcjenjuje se i ima općenito negativno mišljenje o sebi.

Sappington (1989, prema Miljković i Rijavec, 2001) daje pregled istraživanja povezanosti između visokog samopoštovanja i funkcioniranja u različitim područjima života. Osobe visokog samopoštovanja su boljeg fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornije su na stres; zadovoljnije su svojim poslom, školom i osobnim životom; uvjerenije su da će njihovi napori dovesti do uspjeha; češće planiraju, sudjeluju u raspravama, surađuju s drugima i postavljaju pitanja u školi ili na radnom mjestu; kompetentniji su u školi, na poslu i u različitim socijalnim situacijama; bolje su raspoloženi i manje depresivni; spremniji su suprotstaviti se drugima i lakše podnose kritiku; manje su skloni konformirati se pritisku većine i spremniji su izraziti svoje mišljenje; procjenjuju se sretnijima i zadovoljnijima od većine.

I kad imamo ovako visok stupanj samopoštovanja i zadovoljavajuće funkcioniranje u različitim područjima života, kako onda da se ne možemo pouzdati u sebe. Naravno da možemo i to nam je veoma potrebno.

Alice Walker – američka autorica, pjesnikinja i aktivistica, sljedećim je riječima na najbolji način opisala važnost samopoštovanja i samopouzdanja.
„Najčešći način na koji se ljudi odriču svoje moći je misleći da ju uopće nemaju.“

Zato ne dopustimo da nam naše mišljenje o nama kroji život, nego svojim pozitivnim djelovanjem dovedimo do toga da imamo pozitivno mišljenje o sebi.

Izvori našeg samopouzdanja mogu biti:

Samopoštovanje;
osjećanje „autentičnosti“ i opuštenosti u ulozi onoga što jesmo;
prihvaćanje svog fizičkog izgleda;
pozitivan stav i pozitivan pristup životu;
vjera u vlastitu sposobnost da možemo svladati teške, rizične ili neizvjesne situacije i
spremnost prihvaćanja hvale i kritike bez neke korjenite promjene mišljenja o sebi.

Visoko samopouzdanje daje energiju i motivira, dok nisko samopouzdanje ima niz negativnih posljedica poput loših emocija (sramežljivosti, prestrašenosti, nesigurnosti, bojažljivosti). Takve emocije dovode do povlačenja od drugih ljudi, što dovodi do usamljenosti, do problema u odnosima s drugim ljudima, u prijateljskim i intimnim vezama. Dolazi do stalnog osjećaja neuspjeha. Osjećaj nezadovoljstva povećava vjerojatnost za razvoj depresije. Bitno je napomenuti i da povećanje negativnih osjećaja može dovesti do ovisničkog ponašanja (ovisnosti o alkoholu, drogama i drugim sličnim opijatima) i konačno nas sve može dovesti do samodestruktivnog ponašanja.

Temelji samopouzdanja kreiraju se od najranijeg djetinjstva. Kroz cijeli naš život održava se slika o sebi koju smo najviše stvarali tijekom djetinjstva. Tada su najsnažniji izvor procjene nas samih bili naši roditelji.

S toga dragi roditelji, ovo su postupci koji dovode do zdravog samopouzdanja Vašeg djeteta:

Posvetite im pažnju i ljubav i slušajte svoje dijete, slušajte ono što Vam Vaše dijete ima za reći.
Uvažavajte potrebe i mogućnosti Vašeg djeteta.
Potrebni su samo dosljedni odgojni postupci uz postavljanje razumnih granica i očekivanja (Ako ste svom djetetu obećali nagradu (npr. omiljenu čokoladicu) ukoliko uredno pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, dajte mu tu čokoladicu i pohvalite ga kako je to lijepo ponašanje. A ukoliko dijete ne pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, kaznite ga. Da, kaznite ga, ali isključivo uskraćivanjem omiljene čokoladice i recite svom djetetu da to njegovo ponašanje nije poželjno, ali da ste sigurni da će ono sljedećeg jutra pospremiti svoj krevet.)
Pokažite vjeru u djetetove sposobnosti, podržavajte ga u njegovim eksperimentiranjima – ne dozvolite da dijete uvijek uči na Vašim grješkama, nego neka uči i na svojim grješkama.
Za svaku poželjnu radnju nagradite ga, pohvalite ga, potičite da to i dalje radi i ohrabrite ga za nove radnje i izazove.

Ovim postupcima od najranijih godina dajemo dobru podlogu za razvoj samopouzdanja kod svakog čovjeka.

Također, bitno je prepoznati svoje negativne misli i negativne poruke, a još važnije je dokazati sebi da griješimo!

Neke od negativnih poruka mogu biti: „Stalno ispadam glupa!“, „Nema šanse da to naučim… da to uradim do zadanog roka!“, „Nesposobna sam ja za to!“, „Nikad to neću uspjeti!“, „Svi znaju više od mene!“.

Iako negativne misle mogu biti dio nas, potrebno je suočiti se s negativnom porukom i zapitati se koji je dokaz tome.

Zapitajmo se: Nismo li možda skloni umanjivanju dobrih stvari, a uveličavanju negativnih? Odbacujemo li pozitivne doživljaje i stvari kao nebitne? Uočavamo li i pamtimo samo ono što je loše? Predviđamo li često negativno svoju budućnost?

Ukoliko smo na većinu pitanja odgovorili pozitivno, potrebno je kad se ponovno nađemo u sličnim situacijama prepoznati negativne misli i suprotstaviti se samom sebi i zamijeniti ih novim, pozitivnim.

Misli koje mogu pomoći našem samopouzdanju su:

Imam pravo na pogrješku.

Svatko ima pravo na pogrješku.

Postavit ću dostižne ciljeve (kako me nedostizanje neostvarenih ciljeva ne bi obeshrabrilo).

Odbacit ću neprimjerene i neželjene primjedbe dobivene od strane drugih ljudi, a prihvaćat ću primjerene i ugodne.

Znam da sam vrijedna kao i drugi ljudi.

Mogu biti zadovoljna svojim napretkom.

Joyce Meyer – kršćanska autorica i govornica rekla je da:
„Pozitivni umovi proizvode pozitivne živote. Negativni umovi proizvode negativne živote. Pozitivne misli su uvijek pune vjere i nade. Negativne misli su uvijek pune straha i sumnje.“.

Znam da nije lako pronaći sreću u sebi, ali znajte da ju nije moguće pronaći negdje drugdje.

U Sarajevu, 15. 9. 2015.

B. K.