obećanje – Poptheo Web Portal

O žrtvovanju

Žrtvovanje za drugog može biti mučno i teško. Obećanje o žrtvovanju još nije pravo iskustvo. Žrtvovanje za drugog završava kao konkretnost i stvarnost. Ako ste obećali da ćete se žrtvovati, dolazi trenutak kada će se od vas tražiti da ispunite obećano. Obećano žrtvovanje koje bježi od konkretnog zahtjeva bezočna je i podmukla laž. Drugi će se osloniti na vaše obećanje da ćete se žrtvovati ne znajući da tako ne mislite. Kada odustanete od konkretnog žrtvovanja, s pravom će se vaš postupak protumačiti kao izdaja, bijeg, kukavičluk i dvoličnost. Ako niste spremni konkretno se žrtvovati, nemojte obećavati. Drugog ćete unaprijed osloboditi razočarenja i ogorčenosti, a sebe straha i napetosti dok iščekujete da se vaše obećanje konkretizira u nekom stvarnom životnom problemu kojemu nikada niste bili ni dorasli. Ružno je igrati se s tuđim nadama i pouzdanjima. Obećajte se žrtvovati za ono u što ste sigurni da možete makar to bilo nešto svakodnevno i neznatno. Nemojte drugom obećavati nemoguće žrtve koje ste spremni za njega učiniti samo da biste dobili njegovu naklonost, stekli njegovo ili njezino divljenje. Čovjek bi morao naučiti kako obećanje da će se žrtvovati može postaviti pred njega vrlo nezgodne i nezahvalne zahtjeve koje ne može ispuniti i od kojih će preplašen pobjeći. Lako je obećati žrtvovanje. Najlakše je. Ne izgleda skupo reći drugom: Obećavam da sve ću učiniti za tebe, žrtvovat ću sve što imam i sve što jesam. Na prvu dobiva se puno više davanjem velikih i megalomanskih obećanja o žrtvovanju nego što se gubi. Ali kad se nađemo u konkretnoj životnoj okolnosti koja od nas traži stvarnu žrtvu za drugog, velika obećanja se rasplinu kao prašina na vjetru. Moguće da će se netko osjećati povrijeđenim i uvrijeđenim ako ne obećamo da ćemo se u svemu žrtvovati za njega. Oprezni smo. Realni. Relativno dobro svjesni naših mogućnosti i sposobnosti da se žrtvujemo za drugog i ne želimo preći granicu i sebe pretvoriti u lašce i laskavce. Neugodno je kada netko kaže: Neću učiniti sve za tebe, učinit ću ono što mogu i to može biti malo u tvojim očima, ali će biti učinjeno za tebe, više od toga ne mogu obećati koliko god ti očekivao/očekivala. Skloni smo odbacivati ljude koji nisu spremni obećati da će žrtvovati sve jer mislimo da nisu dovoljno ljudi, kao što smo spremni nasjesti na obećanje da će netko žrtvovati sve za nas iako možemo procijeniti da laže ili nam laska. Kad je riječ o žrtvovanju za drugog, draže nam je laganje i laskanje nego stvarne mogućnosti nečijeg žrtvovanja za nas. Maštamo da će se za nas žrtvovati od krajnjih granica, dok u stvarnosti nije spreman/spremna učiniti ništa i ništa ne čini. Ovdje ne govorimo o izvanrednim ljudima, izvanrednim okolnostima i njihovim izvanrednim žrtvama kojih uvijek ima među nama. Riječ je o nama. Svakodnevnim ljudima s našim svakodnevnim životnim pričama i okolnostima čiji se život ne odvija u sjeni velikih žrtvovanja za druge, nego u sjeni svakodnevnih i običnih žrtvica za drugog od kojih odustajemo.

Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za svoju ženu dok muškarac neće u svakodnevnom životu žrtvovati se za nju kroz obične i svakodnevne stvari kao što su pomoć u kući, oko djece. Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za muškarca dok žena u svakodnevnom životu nije spremna žrtvovati se u onome što im je oboma obično i svakodnevno. Uvijek smo skloniji maštati o žrtvovanju za drugog nego se konkretno i stvarno žrtvovati u nečemu ne tako zahtjevnom i teškom što se od nas danas traži. Nismo ponekad svjesni opasnosti i posljedica davanja velikih i snažnih obećanja kako ćemo se žrtvovati dokraja za drugog. Ponekad ne znamo koliko takvo obećanje može biti teško i zahtjevno i natjerati nas u bijeg i ostavljanje drugog na cjedilu. Onaj koji ne želi obećati da će učiniti sve i žrtvovati se za drugog dokraja, uvijek će biti označen kao kukavica, izdajica, netko tko je neljudski i nečovječno usmjeren. Njegov ugled bi spasilo prazno obećanje da će učiniti sve makar zna da ne može i neće. Što je čovjek koji obeća velika žrtvovanja za drugoga i od njih pobjegne u odnosu na čovjeka koji ne obeća toliko i prizna da ne može i neće obećati sve, nego tek neznatno? Je li bolji onaj koji obeća naveliko i ostavi drugog na cjedilu samog od onoga koji je obećao puno manje, ali se žrtvovao i nije slagao? Nije popularno priznati da niste spremni žrtvovati se dokraja za drugog, nego samo ono što znate da možete izvršiti. Nekako ostavljate dojam slabića i jadnika i vaša nespremnost da obećavate na temelju laganja i laskanja doživljava se kao neljudsko ponašanje. Kako samo možete i kako se usuđujete priznati da niste spremni dokraja žrtvovati se za drugoga? Gdje vam je ljudskost? Gdje vam je čovječnost? Teško je odgovoriti na ovakve objede i optužbe. Vrlo teško. Ponekad kad se žrtvujete nevidljivo, ali ustrajno, strpljivo i svakodnevno za drugog koji vam je prigovorio da niste čovjek, možda se njegovo mišljenje promijeni. Ali možda. Bilo kako bilo, pitanje žrtvovanja za drugog je pitanje i iskrenosti prema samom sebi i vlastitim mogućnostima. Pred sobom uvijek treba imati misao kako će se obećanje da se žrtvujemo za drugog prije ili kasnije javiti kao vrlo konkretan i opipljiv zahtjev. Po nekakvom nepisanom pravilu obećanje da ćemo se žrtvovati za drugog pronaći će put do nas kroz stvarne i sasvim ljudske potrebe drugoga kojima smo se obećali žrtvovati. Ako pobjegnemo iako smo prethodno megalomanski obećali žrtvovati se dokraja, pokazat ćemo se lašcima i izdajicama i drugi će zbog nas izgubiti nadu, pouzdanje i oslonac u druge. Ako ne pobjegnemo iako smo prethodno obećali da ne možemo i nećemo se moći žrtvovati dokraja, ali ćemo ispuniti ono što smo obećali, pokazat ćemo se iskrenima i poštenima. Zaboravljamo da naše žrtvovanje za drugoga ne mora uvijek riješiti sve njegove muke i patnje jer smo pred njima nemoćni. Ali drugi nikada neće zaboraviti da nismo obećali apsolutno sve, da smo obećali malo i neznatno, ali to malo smo ispunili i žrtvovali se, nismo ga spasili, nismo mu pomogli u svemu, ali smo učinili nešto što je jedva osjetno i vidljivo. I to je ponekad naš domet. Nismo sposobni za velike žrtve. Strah nas je velikih obećanja i žrtvovanja svega za drugog. Ne možemo. Nismo sposobni. Ali možemo neznatno i svakodnevno. Možda je to nekad drugom potrebnije i važnije. Potrebnije i važnije od naših silnih i velikih obećanja i spremnosti na žrtvu dok neznatno i svakodnevno ne činimo ništa i mirno promatramo drugog kako se trudi, bori i muči.

U Sarajevu 26. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: buntewelt

O tajni

Kad vam netko pristupi i kaže da vam ima nešto reći o drugome i moli vas da čuvate tajnu, već vam je rekao time kako ne može, ne zna, ne želi ili neće čuvati tuđu tajnu. Neće čuvati ni vašu koju biste zauzvrat vi trebali reći. Kad vam netko ponudi tuđu tajnu u zamjenu za vašu tajnu, uskoro će i vaša tajna biti prenesena drugom kao sredstvo cjenkanja i kupovine tuđih tajni. Čuvanje tajne je moguće samo ako šutite i nikada ne progovarate, samo ako nikada ne govorite o sebi, samo tada posjedujete i imate tajnu. Da bi vaša tajna uopće postala tajnom, paradoksalno morate držati uvijek jezik za zubima jer ukoliko progovorite i svoju tajnu reknete drugom, ona više nije vaša i nije tajna. Pozivanje na duboka i trajna prijateljstva, neraskidive veze i vječne ljubavi između vas i drugoga mogu oslabiti temeljno shvaćanje kako imati tajnu znači uvijek i svagda šutjeti o sebi. Tajna je nemogućnost da govorite o sebi iako biste to jako željeli kad i drugi gore od znatiželje da čuju nešto o vama.

Kada vas drugi obvezuje da čuvate njegovu tajnu, trebate imati na umu da to više nije tajna jer tajna je moguća samo onda kada šutite i ne govorite o sebi. Kada vam drugi govori o sebi i to naziva tajnom, shvaćate da je drugi prestao šutjeti o sebi i time prestao biti tajna. Govoriti o sebi i govoriti o drugom je suprotno naravi tajne, jer tajna označava stav da se nikada, nikome i nigdje o sebi ne govori. Tajna o drugom se ne čuva jer to više nije tajna jer i vi i drugi znate nešto o njemu. Kad god i gdje god se šutnja prekine, izgovori riječ, tu prestaje tajna pogotovo kad se to učini pred drugim ili o drugom. Tajna je moguća samo ako je čovjek prokleto sam i vječno zatvoren u šutnju bez želje da ikada o sebi ili o drugom progovori i nešto kaže. Istinski svijet tajni bio bi za sve nas nepodnošljiv. Bio bi to svijet samoće i šutnje i o sebi i o drugom. Stvarni svijet tajni bio bi svijet nepodnošljive šutnje, svijet bez riječi, rečenica i jezika.

Kada naučimo i izgovorimo prvu riječ, prestajemo biti tajna i ulazimo u svijet drugih koji su odavno prestali biti tajne jedni za druge jer drugi već odavno međusobno razgovaraju o sebi i o drugima. Iako se obećanja o čuvanjima tuđih tajni daju u svečanom tonu, u vrijeme kada ste s nekim sami, iako u sebi osjećate veliku odgovornost jer vam je netko nešto važno o sebi otkrio, nikada ne možete obećati da ćete moći uvijek šutjeti o drugom i onomu što vam je povjerio. Ako ništa drugo, vi ćete znati tuđu tajnu i kad je znate počinjete razumijevati što znači tajna. Tajna znači šutnja, vječna šutnja o sebi i o drugom. Iako obećavamo svečanim zakletvama i obvezujemo se tihim i zavjereničkim glasom kako ćemo pod cijenu prijateljstva, ljubavi, žrtve pa i vlastitog života čuvati tuđu tajnu, s vremenom sve izblijedi. Izblijedi svečano obećanje, tihi i zavjerenički glas obećanja, cijena ljubavi, prijateljstva i vlastitog života i u jednom trenutku tuđa tajna tako strogo čuvana u sefu unutar stotina vrata i brava ljudskog srca postane tek informacija o nekome koja odjednom više za nas nije tajna.

Gdje je nestalo svečano obećanje da ćemo pod cijenu bilo čega čuvati tuđu tajnu, tajnu koju nam je netko rekao o sebi? Gdje je nestao tihi i zavjerenički glas zakletve i čvrsti stisak ruke ili zagrljaj kad smo obećavali da nitko iz nas neće izvući nikada njegovu ili njezinu tajnu koja je njemu ili njoj tako važna? Gdje je nestala ona noć kad smo stajali u polutami obećavajući da nikada nećemo otkriti što nam je drugi rekao o sebi?

Vrijeme svaku povjerenu tajnu polako, ali neumitno oštećuje poput oštre stijene koja prkosi vjetru i kiši. Kao što vrijeme oštru i prkosnu stijenu pretvori u bezopasan i glatki kamen, tako vrijeme i tajnu o drugom pretvori u informaciju, u podatak, u nevažnu rečenicu.

Privlačno je znati tuđe tajne ili tuđu tajnu jer nam to daje osjećaj moći nad drugim, daje nam osjećaj da nas je drugi pustio u jedan dio svoga života i svijeta u koji nitko prije nas nije kročio, opojno je dijeliti s drugim i njegovu i svoju tajnu jer tu ima nešto neponovljivo, nešto što dvoje ljudi gotovo pa trajno obvezuje da budu sudionici u istoj zavjeri. Podijeliti neku duboku tajnu o sebi s drugim kao da nas odvaja od svijeta i od svih drugih ljudi i povezuje nas neraskidivo s jednom osobom. Zato i ponekad kažemo kako nas tajna o drugom koju smo čuli obvezuje i obvezuje nas ozbiljno, smrtno ozbiljno. I sami kada se otkrijemo drugom, kada mu priznamo nešto o sebi, nešto što zovemo tajnom osjećamo se kao da činimo nešto što ne bismo smjeli. Reći nešto drugome o sebi u povjerenju zavjereničkim i tihim glasom istovremeno nas privlači i plaši.

Pred nama stoji netko tko ima znanje o nama, privlačno i opasno znanje o nama, istovremeno nas privlači dijeljenje tajne o nama samima i istovremeno nas plaši tolika moć koju smo drugom dali da ima nad nama. Netko drugi prošao je sve ispite, tajna pitanja, tajne prolaze, sve prepreke koje smo mu postavili i uspio doprijeti duboko u našu nutrinu, doprijeti do tajne koju čuvamo. Ne samo da nas privlači osoba kojoj smo povjerili neku tajnu o sebi (zato često u književnosti velika iskustva poput ljubavi, prijateljstva, zavjere i zločina počinju s dvoje ljudi koji međusobno dijele tajne jedno o drugom), nego nas i ta osoba plaši. Jer ona zna nešto o nama što drugi ne znaju, ona zna o nama nešto o čemu nikada nismo govorili. Nikomu. I nikada. Plaši nas naša otkrivenost pred drugim, plaši nas da smo prestali šutjeti o sebi i da smo izišli iz šutnje u svijet riječi i rečenica.

Zato i jedna rečenica može biti dovoljna da otkrije veliku tajnu o nama, nešto što mijenja i naš odnos i našu sliku o drugom i svijet oko nas. Kao kada netko kaže drugom zaljubljen/na sam u tebe, ili ne volim te više, ili mrzim te, ili ne želim te, ili ne mogu bez tebe. Obično se prije toga napravi kratki uvod, jer tajna je takva, ona se ne može izreći kao da prenosite informaciju, zadatak, podatak, naredbu, zapovijed. Kratki uvod služi da označi veličinu, dubinu i snagu tajne, kratki uvod koji će promijeniti sve obično počinje s rečenicom ovo ti nikad nisam rekao/rekla o sebi ili ovo nikada nigdje nisam nikomu rekao/rekla i onda slijedi tajna. Sve se mijenja kada konačno izgovorimo tajnu: ovo ti nikada nisam rekao/rekla ne mogu bez tebe. Tajne slične ovoj ne izgovaraju se usput, kad je dan, na ulici, u gužvi, pred očima i ušima mnogih. Tajne poput ove izgovaraju se kao tajni plan, kao zagonetka, kao obećanje, kao zakletva, kao zavjera za koju nitko ne zna osim njih dvoje koji su tajnu međusobno podijelili. Nakon što se tajna podijeli, sve odjednom izgleda drugačije i svijet, i drugi ljudi, i ulice, i grad, sve se odjednom promijeni.

Tad počinje i međusobna borba oko tajne, koliko će dugo on/ona moći čuvati tajnu, koliko će dugo tajna održavati na životu njihovu ljubav, strast, odnos, prijateljstvo, koliko će dugo njih dvoje biti dvoje zavjerenika sami protiv svih, protiv svijeta, protiv stvarnosti. Moći će sve dok tajna poput ovo ti nikad nisam rekao/rekla ne mogu bez tebe ne postane informacija, podatak, zadatak, zapovijed, naredba, rečenica jednaka svim ostalim izgovorenim rečenicama.

U trenutku kada tajna postane informacija, ona počinje blijediti i slabiti i počinje se dijeliti s drugima. Više nije tako tajnovito, privlačno govoriti ovo ti nisam nikada rekao/rekla ne mogu bez tebe. Tajna počinje smetati, počinje ići na živce, počinje se prenositi drugima kao oblik omalovažavanja i prijezira prema drugom kao kad se govori možeš zamisliti što mi stalno ponavlja i govori on/ona uvijek ponavlja jednu te istu dosadnu rečenicu kako on/ona ne može bez mene i već mi počinje ići na živce i smara me s tim. Čudno je kako se kada se tajna pretvori u informaciju, prestane vjerovati u istinitost tajne.

Niste li ponekad osjetili u sebi da zapravo u ono u što ste se zaklinjali svojim životom u to više sada i ne vjerujete? Neobično je, je li tako kako tajne poput ove na kojima se grade životi, ljubavi, prijateljstva, odnosi i zakletve postane odjednom tako obična, tako svakodnevna kao informacija na koju naletimo u novinama kao podatak iz neke dosadne tablice? Nema više uzbuđenja, privlačnosti ni straha pred tajnom poput ove niti prema osobi koja ju je s nama podijelila. Odjednom je sve postalo tako obično, tako umarajuće. I nema više vjere u tajnu, tajna je izgubila svoju religioznu auru duboke i neupitne vjere, odjednom tajna je postala kamen spoticanja i razlog nepovjerenja između njih dvoje.

Sudbina i završetak svake tajne je na kraju u tome da postane obična informacija i podatak, rečenica koja umara i ide na živce, koja opterećuje, u koju se ne vjeruje, osim ako se čovjek odluči da će uvijek šutjeti i nikada neće podijeliti svoju tajnu s drugim bez obzira na svečana obećanja i zakletve drugog da tajnu nikada neće otkriti. Jer u stvari ne radi se o tome da drugi neće sačuvati tajnu, možda i hoće, a i ima slučajeva gdje su ljudi čuvali cijeli život tajne o drugim ljudima. Nije stvar u čuvaru naše tajne, drugoj osobi, barem ne uvijek. Stvar je u naravi same tajne jer jednom kad svoju tajnu izgovorimo i predamo drugom, već se počeo odvijati proces pretvaranja tajne u informaciju koja neće imati nikakvog značenja, bit će dosadno i naporno stalno je ponavljati i lagati kako nešto znači, kao kad otkrijemo drugom ovo ti nikad nisam rekao/rekla ne mogu bez tebe.

Uzbudljiva tajna poput ove s vremenom postaje obična rečenica koju mehanički ponavljamo kako bismo umirili malo sebe, a još više onoga drugog iako sama tajna nema više privlačnost i značenje koje je imala. Narav tajne i njezina snaga, njezino uzbuđenje, njezina ljepota, njezina magična privlačnost dolazi iz činjenice da bi se tajna razvijala i rasla, o njoj se mora šutjeti i o njoj se ne može i ne smije govoriti. A mi smo svi u napasti da međusobno dijelimo tajne i prekidamo vlastitu šutnju. Čudimo se kako je izgovorena tajna odjednom izgubila snagu i privlačnost jer smo je izgovorili i rekli drugom.

Paradoks tajne jest da se o njoj šuti i da se o njoj nikada ne govori. Nikada. Tajna u šutnji raste, razvija se, ispunjava nas. Ali kako će drugi znati tajnu ako mu ne kažemo riječima i rečenicama svoju tajnu? Ne znamo. Možda bi trebalo probati govoriti šutnjom, možda tajna govori šutnjom bez riječi, rečenica i jezika. Ali tko može izdržati napast riječi i rečenica koje stalno navaljuju na zid šutnje koji štiti i skriva tajnu i tko od nas barem jednom u životu nije podlegao napasti, prestao šutjeti i podijelio tajnu s drugim čovjekom, bilo svoju vlastitu bilo tuđu? I kako sada izgleda ta tajna nakon što smo je podijelili, je li to još uvijek tajna ili informacija koja nas umara i ide nam živce jer zašto bih vjerovao/vjerovala da ne možeš bez mene? Čudno je kako smo u to vjerovali svim srcem dok smo o tome međusobno šutjeli i nismo to izgovarali. Neobično je kako smo dok smo šutjeli bili spremi sve učiniti za tu tajnu, a sad više u nju i ne vjerujemo i svaka rečenica koja počinje riječima ovo ti nisam nikada rekao/rekla samo izaziva sumnju, nepovjerenje, umor i dosadu.

U Sarajevu, 4. 3. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O TRENUTKU

Fenomen trenutaka nije isto što i latinska poslovica koja nagovara: carpe diem! Iskoristi dan! Fenomen trenutaka je neobvezno pojavljivanje i odlazak iz života ljudi koji bi trebali nešto čovjeku značiti. Fenomen trenutaka je ne javljati se nekome mjesecima, a onda iznenada se pojaviti ponovo u nečijem životu. Fenomen trenutaka je nemati volje, želje vezati se uz bilo koga ili bilo kada, nego samo se povremeno pojavljivati i nestajati iz života drugih ljudi. U fenomenu trenutaka, u njihovom življenju drugi ljudi su tek usputne neobvezne stanice gdje se povremeno i nezainteresirano zastane i produži dalje čim naiđe netko drugi. Nekome je življenje trenutaka uzbudljivo, možda čak izgleda kao da je riječ o ispunjenom životu. Prolaziti od čovjeka do čovjeka znajući da nemaš obvezu ni prema jednom od njih stvara ugodan osjećaj nesputanosti.

Fenomen življenja trenutaka odbija bilo kakvu mogućnost vezanja ili dubljeg povezivanja. Fenomen trenutaka je život na rezervi. Ali ta rezerva nije posljednja slamka spasa kao da bi na kraju ostala barem jedna osoba za koju bi se čovjek mogao vezati i na koju bi se čovjek mogao osloniti. Rezerva označava množinu, mogućnosti da se bira, ali da se ni s kim posebno ne veže ili povezuje. Rezervni dečki, rezervne cure, rezervni prijatelji, rezervni muževi, supruge i ljubavnici pokazuju ništa drugo nego čovjekov strah od vezivanja ili u ovom slučaju čovjekovu mogućnost da nesputan živi trenutke. Ako ne može jedna cura, može druga treća ili četvrta, važno je imati rezervu. Isto vrijedi i za druge odnose među ljudima. Osoba se pretvorila u rezervu ili sredstvo da se odživi trenutak, ako netko ne želi biti rezerva, onda se protivi življenju trenutka. Ako kojim slučajem osoba zahtjeva ili očekuje vezivanje, ona je protiv čovjekove nesputanosti.

Umjesto carpe diem bolje je reći carpe momentum! Fenomen življenja trenutaka neke ljude ostavlja na periferiji života gdje čekaju, iščekuju, očekuju i nadaju se. Tu na periferiji života zajedno s njima našli su se i ono što se zove obveza, vezivanje, obećanje. Življenje trenutka postao je središnji događaj života, obveza i vezivanje postali su periferija društva i ljudskih odnosa. Bačeni su na neku vrstu smetlišta međuljudskih odnosa zajedno s ljudima koji ih ozbiljno shvaćaju ili zahtijevaju od drugih. I dok uživateljima trenutaka ništa ne smije promaći jer se poput lešinara okupljaju oko strvine, dotle oni s periferije nemoćno promatraju kako trenutak proždire sve pred sobom i obećanje i vezu i obvezu i zakletvu. Uživatelj trenutka ne može ni razumjeti nemoć, ljutnju, jal onoga koji još uvijek vjeruje i očekuje obvezu i obećanje jer trenutak je nesposoban po sebi za obvezu ili zakletvu. Trenutak ne obećava, ne veže se i ne zaklinje se, samo laže da tako čini jer se nekako mora približiti čovjeku.

Ali trenutak se ne približava samo jednom čovjeku jer trenutak obožava mnoštvo. Stoga se trenutak približava mnogima i stvara od njih vlastite rezerve za svoje vlastito življenje i postojanje. Onaj tko živi samo trenutke uvijek u rezervi ima nekoliko prijatelja, muževa, ljubavnica, djevojaka, momaka jer trenutak ne može živjeti od jedne osobe. Ne može živjeti od jedne osobe jer bi jedna osoba mogla zahtijevati vezivanje, zakletvu, čvrsto obećanje. Ako bi to zahtijevala, trenutak bi prestao živjeti. Zato trenutak uvijek zahtjeva više osoba da bi živio i preživio. Druge osobe zovu se rezerve, i one su rezerve istinskog života za trenutak da bi trenutak postojao.

Trenutak ima potrebu svakome tko mu je rezerva govoriti drugačije. Ako itko onda trenutak zna da ljudi nisu isti i da različito shvaćaju obećanja, zakletve i obveze. Trenutak stoga supruzi govori jedno, dugogodišnjoj ljubavnici drugo, a novoj i naivnoj ljubavnici treće. Isto vrijedi manje-više i za druge slične i manje slične odnose među ljudima. Trenutak svakome govori ono što želi čuti u tom malenom djeliću vremena u kojem se trenutak sprema odživjeti na brzinu ljubav, prijateljstvo, brak, sviđanje… Trenutak je po svojoj naravi nesposoban za dugotrajan i samostalan život bez laganja, pretvaranja i dvoličnosti iz razloga što se pretvara da je obećanje, zakletva, vezivanje. Zato trenutak mora lagati i pretvarati se. Trenutak se pretvara da je obećanje, pretvara se da je zakletva, ali trenutak to nije.

Trenutak je puki i prazni fenomen življenja života od danas do sutra bez ikakvog smislenog početka ili nekog smislenog kraja. Zbog toga se razlikuje od vezivanja, obećanja i zakletvi. Jer ovo troje imaju svog smisla samo ako imaju svoj početak i svoju svrhu. I nemoguće je se čovjeku zakleti, obećati i vezati se ako to nema početka i nema svrhe prema kojoj ide. Obećati nekom vezivanje, zakleti se ima smisla ako postoji vrijeme kad smo obećali i ako postoji svrha zbog čega smo to učinili. Obećavati, vezivati se i zaklinjati se bez vremena i svrhe je besmisleno jer nema nikakve svijesti kad smo to počeli i zašto smo to učinili. Trenutak je upravo besmisleno obećanje, prazna zakletva, lažno vezivanje jer trenutak po svojoj naravi nema početka niti ima svrhu. Trenutak samo stoji tu pred čovjekom. Pitati trenutak da ti nešto obeća, da se zakune ili da se veže je u samom zahtjevu osuđeno na neuspjeh jer trenutak ne poznaje vrijeme i svrhu. Jedini smisao trenutka jest živjeti, ali kada je počeo živjeti i zašto živi trenutak je nesposoban dati odgovor. I od trenutka to ne treba tražiti niti očekivati kao ni od onih koji isključivo žive trenutke. Treba ih jednostavno pustiti da žive, da uživaju, slijede svoj carpe momentum!!! Iskoristi trenutak!!!

Čovjek koji nastoji živjeti obećanja, zakletve i vezivanja redovito je u napasti da onoga koji živi trenutak sažalijeva pa čak da mu i oprosti. Prvo mu zavidi, ali kako vrijeme odmiče i približava se svrha života tako nekako sve više osjeća napast oprostiti uživatelju trenutka koji je izigrao njegovo obećanje, izigrao zakletvu, dok je on na periferiji života strpljivo čekao svoj trenutak. I konačno kada je dočekao svoj trenutak ako ne za osvetu a onda barem za glasno izgovoreni prijezir prema onome tko je živio od trenutka do trenutka bez vremena i svrhe javi se osjećaj sažaljenja….

Nije li taj osjećaj poznat mnogima koji strpljivo na periferiji života čekaju da naplate izigrana obećanja, zakletve, vjernosti, ljubavi i prijateljstva? Ali kad do toga dođe, nešto se u čovjeku dogodi. Što se dogodi u čovjeku teško je odgonetnuti, ali se dogodi barem jedna stvar. Čovjek na periferiji shvati da je periferija središte života i da je življenje trenutka bez vremena, smisla i svrhe istinska i najdalja periferija života do koje čovjek može uopće doći. Čovjek shvati da obećanja, zakletve i vezivanja nikada ne čine periferiju života, nego njegov smisao i svrhu, njegovu bit. Nije li to onaj osjećaj kada se susretne nekoga nakon nekoliko desetljeća tko je živio samo trenutke, nekoga tko je obećavao i zaklinjao se da će vratiti posuđeni novac, javiti se za kavu, ponuditi prijateljstvo i podršku, pobrinuti se za tebe, udati se za tebe ili te oženiti, a zapravo je samo živio trenutak bez ikakve namjere da bilo što od toga učini? Je li ti žao što si toliko dugo čekao ili čekala da sada vidiš pred sobom ruševinu od muškarca ili žene, od poznanika ili prijatelja, rođaka ili rodice? Ili tek sad čovjek shvaća da je relativno najbrži put do čovjekove propasti upravo fenomen življenja trenutka, njegov sud, suđenje i presuda su njegov carpe momentum u svemu.

U tom i jest prokletstvo življenja trenutka što ljude smatra rezervama za vlastito preživljavanje ne znajući da ljudi nisu toliko naivni, glupi i da neće shvatiti da su rezerva. Tko god živi život kao carpe momentum treba ga pustiti i povući se na periferiju života među obećanja, zakletve i vezivanja. Doći će sam jednog dana kad mu ponestane ljudskih rezervi i kada bude na izdisaju priznati da je njegov carpe momentum najgori oblik periferije koji je ikada postojao među ljudima. Jer nije teško živjeti na periferiji s drugima, ali živjeti na periferiji života potpuno usamljen i sam je daleko, daleko teže. Carpe momentum je moto onih koji ponekad prekasno otkriju da su sami na periferiji života daleko od svakog obećanja, vezivanja i zakletve, a time daleko i od svih drugih ljudi koji ozbiljno jedni drugima obećavaju, zaklinju se i vežu se jedni za druge. Carpe momentum znači živjeti bez vremena i svrhe bez svijesti kad se počelo živjeti i bez samosvijesti zašto se uopće živi.

U Sarajevu, 3. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com