Oznaka: posao

Korak do neugodnosti – prvi dan na poslu

Alarm zvoni. Kad prije? Je li uopće spavala? Vjerojatno jest malo jer joj se po glavi vrzmaju mutne, nejasne slike nekog čudnog sna. Valjda je to bio san. No, nije ni važno. Treba se ustati i lagano se početi odijevati. Muka joj je od same pomisli. Udahne duboko, protrlja oči i nesigurno zakorači iz kreveta. Je li moguće da je ovaj dan tako brzo došao? Ne, definitivno nije spremna. Pogleda krevet. Da se barem može uvući, pokriti i ne izlaziti cijeli dan. Zna da ne može. Ulazi mama:

– Ah, lijepo, već si budna. Hoćeš kavu?

Nije ni uspjela progovoriti, a već je dobila odgovor:

– Hajde, ja ću skuhati kavu, a ti se spremaj.

– Ma zašto me uopće pita kad sama odgovara – prozbori mrzovoljno.

Počela se lagano spremati. Voli jutra, ali ne voli ih trošiti na uređivanje i dotjerivanje. To je oduvijek smatrala gubljenjem vremena. Udahne duboko. Što se može? Sama je birala. Sad bi izbor sigurno bio drugačiji. Tada nije baš razmišljala. Možda i jest, ne sjeća se više. Opet udahne duboko.

– Što se mora, nije teško. Tako kažu.

Tješila se tim riječima. Teško je itekako. No, unatoč svojim turobnim mislima koje su je uglavnom vukle nazad, imala je jaku volju. Ne zna kako joj je to uspijevalo. Valjda se rodila s tim. Ipak, možda ju je tijekom svih za nju neugodnih situacija ojačala. Neprimjetno. Kako god, sada je trenutak da volja prevlada, da ju pokrene. Ne smije zakasniti. To bi tek bilo neugodno. Štoviše, to bi bilo katastrofalno. Polako je navlačila na sebe odjeću koju je već prethodnu večer pripremila. Sada joj se učinila lošim izborom. No svjesna je da je sinoć bila kud i kamo trezvenija i sigurnija. Bolje da se drži sinoćnjeg izbora. Tko zna na što bi sličila da sad krene birati odjeću. Vjerojatno bi izgledala kao da se spremila za sahranu, a ne za prvi dan na radnom mjestu. Posao! Obli je hladan znoj. Osjeti još veću mučninu u želucu. Zašto je samo prihvatila ponudu? Da, nije razmišljala da će ovaj dan ipak doći. Ali došao je. Volja opet prevlada. Nastavi sa spremanjem. Treba nabaciti malo šminke. Pogleda se u zrcalo. Šminkanje?! Nasmija se glasno. Pa dobro, hajdemo i to obaviti.

Napokon je bila spremna. Na brzinu ispije par gutljaja kave, uzme stvari i pođe prema automobilu. Još jedna neugodnost. Trebala se sama odvesti do radnog mjesta, a nije bila na ti s vožnjom. Fokusirajući se na volan, gas, kočnicu, kvačilo, prometne znakove, kroz tih petnaestak minuta skroz je zaboravila gdje uopće ide. Tek kad je stigla na parking, ponovo ju obli hladan znoj. Kako će sad ući tamo? Već je zamišljala kako će se spotaknuti, pasti i izazvati salve smijeha svih prisutnih. Naravno, nije bilo tako. Ni blizu. Na svu sreću bila je neprimjetna te se stopila s masom. Tek nakon nekog vremena pojedinci su shvatili da je nova te joj pristojno uputili riječi dobrodošlice. Ugodno iznenađenje. Niti je bilo ikakvih neugodnosti, niti je bilo čudnih pogleda, niti su je puno propitkivali. Spremajući se to jutro, zaboravila je da je po sebi skoro nevidljiva i da je teško primjećuju. Iako joj često to nije išlo u prilog, sada je bila zahvalna što ima tu sposobnost proći svugdje neopaženo. Sad je žalila samu sebe što je morala prolaziti kroz toliku tjeskobu i što se pripremila za najgore. Zašto si to uvijek radi? Zašto mora biti toliki pesimist? Zaključila je da je to uvijek prisutni strah od nepoznatog. Ma nema veze. Važno da se njene slutnje nisu ostvarile i da sad nije sve nepoznato, a sutra će već, nada se, biti nešto lakše.

U Mostaru 6. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

DESNA STRANA MOZGA I POSLOVI BUDUĆNOSTI

U ovom tekstu se na sažet način bavimo djelom popularnog američkog autora Daniela H. Pinka iz 2006. – „A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future” (Novi potpuni um: Zašto će budućnost pripasti „desno-mozgašima”).

U proteklih, recimo, pola stoljeća neurologija je dokučila kako svaka od dvije moždane hemisfere ima neke svoje specifične funkcije i zadaće. Pri tome je lijeva strana više funkcionalna, sekvencijalna, tekstualna i analitična, a desna prvenstveno metaforična, estetična, kontekstualna i sintetična. Jednostavnijim rječnikom: desna strana kao da je više prožeta umjetnošću, duhovnošću i filozofijom, a lijeva fokusom, računom i analizom. E sad, s obzirom na specifične povijesne, socijalne i ekonomske okolnosti od industrijske revolucije po na ovamo, definitivnu prednost kao da je bila zadobila ona lijeva strana ljudskog mozga. Trebalo je puno računati, proračunavati, analizirati i precizno planirati kako bi se unaprjeđivalo rastuću industrijsku proizvodnju, a samim tim i poboljšavalo sve traženiju kvalitetu životu. S druge strane, sve ono što je spadalo na desnu polutku, nije baš da ono nije imalo nikakvog značenja, ali je definitivno bilo lišeno ozbiljnosti u ljudskim očima. Mali primjer: Sigurno 95% roditelja će i dan danas biti puno sretnije ukoliko im se dijete opredijeli za elektrotehniku, a ne recimo za likovnu ili da ne spominjemo glumačku akademiju.

Međutim, vrijeme u kojem živimo je obilježeno opsežnim društvenim, kulturnim pa i ekonomskim promjenama, tako da smo se našli na pragu velikih promjena također i glede novog izgleda tržišta rada. Automatizacija i robotizacija proizvodnje prvo su desetkovali mnogobrojna radnička i zanatlijska zanimanja, a sada na red dolaze i oni koji su se donedavno smatrali nedodirljivima. Pod engleskim terminom „White collar jobs” (poslovi s bijelom kragnom) podrazumijeva se veći broj cijenjenih zanimanja iz sfere administracije, inženjerstva i financija, i na modernom tržištu rada se već sada osjeća kako im uskoro prijeti ozbiljna kriza. Dva su razloga tome: Stalni razvoj kompjuterskog hardvera i softvera je već danas neke administrativce i analitičare učinio bespotrebnima. Drugi razlog bi se mogao opisati na način da su „outsourcing” (oslanjanje na vanjske izvore radne snage) u kombinaciji s naprednom internetskom komunikacijom omogućili zapadnjačkim poslodavcima da za mnoge od navedenih poslova za manje novaca angažiraju azijske stručnjake, a da ovi pri tome uopće ne moraju napuštati svoje domove u Indiji, Kini, Indoneziji ili na Tajvanu. I što na kraju preostaje za radit? Pa ovo što kažu na početku, da ćemo nekako pored lijeve morati uključiti i desnu stranu mozga.

Dizajn

Odavno već postoje neka zanimanja koji zahtijevaju simultani angažman obje moždane polutke, a jedan od takvih je dizajn u svojim različitim oblicima i područjima. No, o kakvom god dizajnu bila riječ, dobar dizajner će nekako morati znati povezati funkcionalnost i korisnost s jedne, te posebnost i estetičnost proizvoda s druge strane. A ovo uopće nije lako. Uzmimo na primjer automobilski dizajn. Da bi se dobro prodavao, automobil mora izgledati posebno i atraktivno. Međutim, dizajnera u toj zadaći puno toga ograničava i on nije ni približno slobodan poput nekog slikara ili kipara koji mogu slikati ili praviti doslovno što god im padne na pamet. Auto dizajnera ograničavaju okvirne predefinirane dimenzije auta koji mora biti baš toliki i toliki, s tolikim i tolikim prostorom za putnike, onolikim i onolikim za motor, prtljagu i ostalo. Zatim, još ga više ograničava aerodinamika vozila koja po sebi trpi samo određene obline i krivine a ne bilo kakve druge. Također ga ograničava i sama tehnologija izrade, kao i ukupni budžet projekta, jer bude tu sigurno puno krasnih ideja, ali džabe – preskupo ili prekomplicirano za proizvodnju. Ovdje se valjda već da naslutiti zašto su veliki dizajneri današnjice toliko puno cijenjeni i bogato plaćeni. Vrstan dizajner u svojem radu objedinjuje tehnička, tehnološka, ekonomska i umjetnička znanja u jedinstvenu cjelinu. Osim toga, mora znati dobro komunicirati i s drugim stručnjacima oko sebe. Stoga se u Pinkovom djelu dizajn ne stavlja slučajno na sami vrh poslova budućnosti na Zapadu, a tu je već otprilike istaknuto i sve ono što će se tražiti i za druge poželjne poslove…

Znati ispričati dobru priču

Ovo umijeće je donedavno bilo rezervirano za pisce, glumce, profesore, političare, propovjednike, pa i trgovce, ali gledano u kontekstu poslova budućnosti, svak’ će morati imati dobru priču. Tržišna ponuda je danas ogromna, a klijenti samim tim neodlučni; pored toga, u informacijskom vremenu svi su prezasićeni informacijama pa i ne mogu više slušati velike, komplicirane ili još gore, one razvodnjene, dosadne priče. Ako budeš želio biti u igri, morat ćeš znati kratko, jasno i na zanimljiv način predstaviti sebe i svoj projekt. Uglavnom, same činjenice više nisu dovoljne, potrebna je i adekvatna zanimljiva interpretacija istih.

Simfonija

U umjetnosti, znamo, simfonija je složeno glazbeno djelo koje uključuje veći broj različitih stavaka kao i veliki broj izvođača, pri čemu na kraju sve ipak izgleda, tj. zvuči kao jedinstvena cjelina. E ovo se isto danas potrebuje i na različitim poslovnim područjima. Konkurencija ne miruje, a i samo tržište se stalno mijenja. Morate stalno unaprjeđivat svoj proizvod, jer u protivnom već sutra isti može biti zastario ili još gore, možda bude potpuno beskoristan. Potrebna je jedna šira slika kao i šira akcija. Morate učiti, morate osluškivati tržište, morate stalno sticati i primjenjivati neka nova saznanja, a opet u svemu tome nekako ostajati prepoznatljivo svoji. Za sve ovo se neminovno mora uključiti mozak, i to cijeli.

Empatija

Pitate se kakve veze ima empatija s vremenom kompjutera? Itekakve! U vremenu u kojem elektronika sve više preuzima ljudska zanimanja i poslove, pa čak i one sofisticirane, ljubaznost i razumijevanje prema suradnicima i klijentima će biti itekako veliki PLUS koji vam na kraju može sačuvati i samo radno mjesto. Pink u ovom smislu daje fiktivni primjer iz bliske budućnosti u kojoj će vas kompjuteri moći zastupati čak i na sudu. Napredni softveri će na temelju vašeg konkretnog slučaja i propisanih zakona moći savršeno izračunati što točno trebate reći i za sebe tražiti pred sudijom. Međutim, kompjuter vas usprkos tome nikad neće moći ono baš pravo ljudski razumjeti, a ni pružiti vam potrebno ohrabrenje i podršku. Stoga se jedan dobar i čovječan odvjetnik nikad neće morati bojati za svoj posao…

Raspoloženje i humor

Slično kao i u prethodnom slučaju. Ukoliko stvarate vedro i pozitivno ozračje na radnom mjestu, vašim suradnicima će posao biti kao igra. Humor potvrđeno suzbija štetne posljedice stresa. Jasno, razlog više da vas se zadrži i unaprijedi na radnom mjestu budućnosti.

Smisao, svrha i osjećaj ispunjenosti

Već smo nedavno pisali pod „Historijom Boga” kako danas neki ishitreno misle da je s religijom gotovo. Istina je doduše da se današnji čovjek teško pronalazi u nekakvoj arhaično-nespretnoj srednjovjekovnoj religioznosti, ali i pored toga potraga za smislom, svrhom i osjećajem ispunjenosti se nastavlja, jer praznina, besmisao i osjećaj praznine su nešto što po sebi duboko plaši i uznemiruje čovjeka. Slično razmišlja i Pink. Onaj tko bude ovo znao pružiti ljudima, bilo kao profesionalac ili usputni amater, svakako će imati pune ruke posla.

U Sarajevu, 10.X.2019.

M. B.

Srodne teme:

Izvor: Daniel H. Pink, A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future, Riverhead Books; Reprint, Updated edition (March 7, 2006).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Galina Peshkova 

ZANIMANJA I PROFESIJE KOJE ĆE VJEROJATNO NESTATI U NAREDNIH PEDESETAK GODINA

Do prije šezdesetak godina lift-operator bijaše cijenjeno i poželjno zanimanje. Znate već iz starijih filmova, ona livrejisana gospoda što po boljim hotelima i stambenim zgradama vozaše liftove gore-dolje. No, u međuvremenu su liftovi postali sigurniji i jednostavniji za upravljanje, tako da je ovo zanimanje nepovratno otišlo u povijest. Doduše, nađe ih se još tu i tamo diljem bijelog svijeta, po skupim snobovskim hotelima, ali ne iz stvarne potrebe, nego zbog čiste kurtoazije.

Zbog strelovitog tehnološkog napretka momentalno se u svijetu pretpostavlja kako će u skorije vrijeme iščeznuti cijeli niz zanimanja, uključujući tu i neka od onih vrlo cijenjenih i sofisticiranih:

  1. Piloti: Kako oni vojni, tako i civilni – ne piše im se dobro. Već današnja generacija letjelica uvelike leti uz obilatu pomoć različitih elektronskih sustava, a na nebu sve češće viđamo i male bespilotne dronove koji služe za najrazličitije svrhe: od čiste zabave do zračnog nadgledanja i snimanja, pa sve do dostave različitih paketa i proizvoda. Pretpostavlja se kako će u narednim desetljećima zrakoplovi i helikopteri postati u potpunosti autonomni, te da piloti jednostavno više neće trebati.
  2. Vozači: Bilo da je riječ o vozačima taxija, autobusa, vlakova ili najrazličitijih dostavnih vozila, oni će prema svemu sudeći otići u povijest još i puno prije pilota. Na ulicama svjetskih prijestolnica već danas se testiraju autonomna vozila svih veličina i oblika, i pretpostavlja se da će njihova masovna proizvodnja krenuti u narednih desetak godina. Naravno, ovo po sebi predstavlja i velik socijalno-ekonomski izazov, jer recimo samo u SAD-u vozački poslovi trenutačno čine oko pet milijuna radnih mjesta.
  3. Poštanski poslovi: Poštari, razvrstavači pisama, poštanski činovnici … Ova zanimanja su već danas u krizi, a po ulicama zapadnih gradova se mogu zapaziti i srcedrapateljne poštanske reklame, nešto u stilu kako nema romantike bez stare dobre kuverte i rukom napisanog pisma. Ima to svakako svojih draži, ali jednostavno, u međuvremenu se dogodio e-mail: Brže je, jednostavnije i jeftinije. A kad je riječ o pošti, dobro se ne piše ni šalterskim radnicima. Računi se već sad mogu plaćati i „online“, a slično je i s paketima. Kupite stvar preko interneta i odmah uputite kamo želite da to bude dostavljeno…
  4. Poslovi vezani s novcem: Švedska je bila prva država koja je službeno uvela papirnati novac, a prema svemu sudeći bit će i prva država koja će ga u potpunosti istisnuti iz upotrebe. Još 2012. tek 3% novčanih transakcija tamo se obavljalo u papirnatim novcu i kovanicama, a tom procentu su vrlo blizu i druge zapadne zemlje. Keša se odriče čak i kriminalni milje. Doduše, oni izbjegavaju u širokom luku uhodane putove online bankarstva; imaju oni tamo ispod svoj „Dark web“ i kripto-valute.

Sa ovom tendencijom prestaje potreba za najrazličitijim zanimanjima vezanim za novac, a koje je realno teško i pobrojati: Od dizajnera i crtača novčanica, pa do onih koji su ih tiskali, kao i onih koji su ih u oklopnim vozilima dostavljali do banaka, pa sve do bankarskih činovnika koji su ga dalje dijelili i primali natrag. I još puno drugih zanimanja: skupljači računa, komercijalisti, unosioci podataka itd.

  1. Geodetski tehničari: Za inženjere geodezije će vjerojatno i dalje biti posla, ali njima više neće biti potrebna pomoć tehničara. Znate oni što jedan na ulici gleda kroz narančastu spravu, a drugi tamo dalje stoji s nekom visokom letvom. Naime, ovaj terenski dio posla će odrađivati dronovi i kompjuterski programi.
  2. Parking radnici:Bilo da je riječ o prodaji parking tiketa ili o nadgledanju da se neko provuče bez plaćanja, tu su automati i pokoji naoštreni dron.
  3. Očitatelji potrošnje struje, vode i gasa: Brojila naredne generacije će biti opremljena uređajima za prijenos podataka do centrale, tako da se to više neće morati raditi ručno, odnosno, pješke.
  4. Tvornički radnici na traci: Doduše, ova populacija je već danas desetkovana, a za očekivat je kako će se i u naredno vrijeme dominacija robotike i automatizacije još više povećavati.
  5. Rudari u ugljenokopima: Njih neće potisnuti pametne mašine nego ekološka politika. U modi su čisti i obnovljivi izvori energije.
  6. Radnici na naftnim platformama i bušotinama: … slično kao u prethodnom slučaju.
  7. Telefonisti:Ovo zanimanje već danas izumire. Pojava modernih automatskih centrala ga je učinila bespotrebnim.
  8. Daktilografi: … slično kao i prethodno. Zaljuljalo im se svojevremeno već s Word perfectom, a Office ih je definitivno pokopao.
  9. Tiskarski poslovi:S pojavom internetskih portala i elektronskih novinskih i knjiških naslova u krizu je zapala cijela jedna velika industrija: od proizvođača papira do različitih tiskarskih tehničara, inženjera, knjigovezaca …
  10. Fast-food radnici: Za vrsne kuhare će i dalje biti posla, ali hamburgere, hot-dogove i sendviče će znati praviti i roboti. I to ne samo praviti, nego na licu mjesta i prodavati.
  11. Pastiri i čobani: Opet ti nasrtljivi roboti i dronovi … Ako već znaju ispeći hamburger, zašto onda ne bi znali čuvati i ovce, koze & krave?
  12. Sportski suci: Ovdje barem nema nikakve dileme: roboti i dronovi će vidjeti bolje, a i bit će puno pošteniji …
  13. Poljoprivrednici i cvjećari: Ponešto će od njih možda i ostati, ali u nekim razvijenim zemljama po njivama već špartaju samovozeći traktori i kombajni… A Japanci imaju čak i napredna robo-strašila!
  14. Izrađivači fotografija: Ovo zanimanje je već skoro izumrlo. Krivci: pristupačni digitalni fotoaparati i printeri.
  15. Tele-prodavači: Ovo zanimanje srećom kod nas nikad nije toliko ni zaživjelo, jer na Zapadu kotiraju skoro kao teroristi. Probajte si predočiti, došli ste gladni i umorni s posla, hoćete konačno jesti i odmoriti, i onda vas nazove neki bezdušni nasrtljivac koji vam pokušava pod svaku cijenu prodati neku tričariju. Međutim, budućnost će izgledno biti još gora. Umjesto tele-prodavača, zvat će Vas i gnjaviti neka robotizirana prodajna platforma. Najbolje isključit telefon, pa nek’ šalju mailove ako im se da…
  16. Dispečeri: Ima ih u raznim područjima, od hitnih službi do prijave najrazličitijih problema i kvarova, no sve ovo će u skoriji vrijeme online putovima biti moguće prijaviti i bez pomoči klasičnih dispečera.
  17. Kontrolori zračnog prometa: …opet kompjuteri i umjetna inteligencija…
  18. Financijski i burzovni savjetnici, procjenitelji rizika i sl.: Bilo da trgujete dionicama, obveznicama, financijskim papirima ili policama osiguranja, napredne softverske platforme će u vrlo skorijoj budućnosti davati sigurnije analize i procijene od ljudskih stručnjaka.
  19. Dijagnostički operateri i tehničari: Stigli smo i do zdravstva: želite izvaditi krv, uraditi ultrazvuk ili rendgensku pretragu. U skorije vrijeme će i to preuzeti prije spomenuti limeni napasnici…
  20. Barmeni i konobari: Smiješat piće, iscijediti espresso, i sve to poslužiti … robot će, no tko će…
  21. Prevoditelji: Elektronske platforme još uvijek ne prevode strane jezike tako dobro kao ljudski prevoditelji, ali svakim danom su sve bolji i samo je pitanje decenije kad će ljudski prevoditelji postati manje-više u potpunosti beskorisni.
  22. Blagajnici, kaseri, kasirke: Amazon je već u Americi pokrenuo eksperimentalne trgovine u kojima nema blagajne, ali niti bilo kakvog zaustavljanja kod izlaza. Uđete unutra, mašine Vas očitaju; kod izlaza automatski očitaju i ono što ste iznijeli, novac se skida s Vašeg računa, a potvrdu dobijete mailom ili sms-om. Veliki trgovački lanci su se već zagrijali za ovu tehnologiju…
  23. Drvosječe: … velike pametne mašine će to raditi brže i jeftinije.
  24. Poreznici: Kako već rekosmo, cjelokupni platežni promet postaje virtualan ali i transparentan. Bilo da ste što zaradili ili potrošili, banka to zna, a ako zna banka, onda će znati i država. Neće biti više potrebe da se netko na puno radno vrijeme bavi porezom. Kompjuteri će automatski skidati zacrtani procent, i to je to …
  25. DJ-evi: kompjuterske platforme već sad znaju što je popularno, što se rado sluša, na kojem području i o kojoj prigodi…
  26. Urari: … čak je procijenjena i točna godina njihovog nestanka iz posla: 2024. Naime, tada će se pojaviti roboti koji će brzo, jeftino i pouzdano čistiti i popravljati vaše satove.
  27. Radnici na naplatnim kućicama: Ovdje mislimo prvenstveno na cestarinu. Tehnologija je već pojašnjena. Elektronika vas očita na autocesti, a od broja registarskih pločica do Vašeg bankovnog računa samo je jedan korak. Doduše, već i sada postoji nešto slično u malo primitivnijoj varijanti.
  28. Bibliotekari: …opet roboti i kompjuteri…
  29. Modelari i proizvođači plastičnih i metalnih kalupa: I jedni i drugi su cijenjeni, mahom, visokokvalificirani majstori, ali njihov dželat se zove 3D printer.
  30. Programeri: U najboljoj maniri dr. Frankensteina, naznačena krema kompjuterskog svijeta će izgledno postati žrtvom vlastitih rukotvorina. Sve bolji kompjuteri i programi će omogućiti softverskim developerima i dizajnerima da stvaraju nove programe bez pomoći prije nezaobilaznih programera. Jednostavno, ukucaš parametre i karakteristike željenog programa, a ostalo će kompjuter sam.

Premda ne mora na kraju biti doslovno sve baš ovako, u narednim decenijama ćemo izgledno svjedočiti dramatičnim i opasnim društvenim promjenama. Mnogi više neće imati šta raditi, jer će strojevi raditi brže, bolje i jeftinije. Neki poslovni ljudi poput Elona Muska već predlažu kako će u skorijoj budućnosti zbog svega navedenog biti nužno uvesti neku vrstu zajamčenog zajedničkog dohotka. Premda neće raditi, ljudi će morati imati od nečega živjeti. Međutim, nije ni to kompletno rješenje, jer besposlenost je kako znamo vrlo opasna. Rad nije samo stvar egzistencije i preživljavanja, nego i stvar samoostvarenja, osobne izgradnje i životnoga smisla. Neki kreativniji besposličari će se sigurno već znati s nečim finim zabaviti, no ipak ostaje neriješen problem buduće ogromne mrzovoljne besposlene rulje …

U Sarajevu, 3. 9. 2018.

M. B.

 

Izvor: https://thestacker.com/stories/1559/jobs-might-not-exist-50-years

Izvor(foto):123rf.com

POSAO

Kuca. Teška masivna vrata. Glas izdaleka. Hajd ulazi jesi gluha!!! Glas. Grub i nekulturan. Stisne dlanove jače. Osjeća znoj na leđima. Nervoza. Kvaka je hladna i godi znojnim dlanovima. Ulazi. Veliki masivni stol. Na zidu slika predsjednika stranke i neki citat. Nešto o jakosti i jedinstvu. Predsjednik se smiješi samouvjereno sa slike. Spušta pogled. Debeo. Veliki stomak. Crven u licu. Pije redovito. Haj šta si stala ko kip!!! Gleda je. Oblizuje se. Na trenutak joj dolazi osjećaj povraćanja. Sjedaj i daj te papire!!! Alma, Alma!!! Dere se kao kočijaš na ulici. Mlada žena. Ne više od trideset. Uredna. Ispeglana. Našminkana. Dotjerana. Izvolite. Glas školovan i spikerski. Ma šta bona izvolte, jesi gluva hajd kavu mi donesi!!! Namješta košulju. Popravlja kravatu. Žena izlazi. Daj papire!!! Podiže pogled. Gleda u dekolte. Osmijeh. Red umjetnih zuba. Bijeli. Ona prekriži ruke na prsima. Neugodan osjećaj. Haj bona šta se bojiš kad imaš šta pokazat brzo ćeš napredovat!!! Ponovo pogled. Odmjerava noge. Pitanje u glavi. Zašto se uopće javila na natječaj?????? Poniženje. Bezobrazluk i debeli lik s druge strane stola. Možda je bolje u Njemačkoj.

Bio sam komandir tvom babi u ratu!!! Prekid misli. Sjećanje. Babo. Otac. Već odavno mrtav. Nema ga da je sada zaštiti i savjetuje. Osjećaj hladnoće negdje oko srca. Kako ti je babo???? Pristojno pitanje. Rahmetli je već pet godina. Odgovor tih. Ne komentira. Šuti. Lista papire. Ona razmišlja. Opet nervoza. Sigurno neki papir nedostaje. Nešto nije ovjereno kako treba. Fali kopija nečega. Krivi pečat. Krivi datum.  Razmišlja o šalterima. Dokumenti. Ovjere. Notari. Mjesec dana i načeti živci. Neki papiri nedostaju. Glas mu ozbiljan. Ona šuti. Bona šta si se pripala ko da nemaš jezik!!! Ponovo se smije. Kao gospodar života i smrti. Papiri ti i ne trebaju, bona to samo onako kofol da ispande sve ko po zakonu, da ti nisam babi bio komandir kakv poso kakvi bakraći bona!!! Poniženje prodire dublje. E mala znači ovako ćemo što se tiče posla i svega ostalog.

Ustaje od stola. Prilazi. Zadah konjaka. Buljave i prožrdljive oči gledaju dekolte. Kucanje ga prekida. Ljutito okreće glavu prema vratima. Alma s kavom. Šta si stala tu ko kip, hajd razguli!!! Ostavlja kavu. Izlazi. Buljavi pogled prema dekolteu i nogama. Ti znaš ko sam ja????? Zna. Prije rata prodavao farmerke na pijaci, danas drži pola grada. Prodaje stanove i gradi nove. Ako budeš radila šta ti kažem dogodine moćeš birati u koju ćeš ambasadu. Hoš u Evropi, hoš u Ameriki, hoš bilo đe nema problema. Seljački ton glasa i nepismenost. Ona se pita zašto ova zemlja još nije propala. Ja sam zamjenik precednika i mene se pita ovde sve. Ja sam ovde glavni. U gradu nemere muha proletit a da ja nisam dao dopuštenje da leti. Gleda dekolte. Direktno. Otvoreno. Ona šuti. Kratko kimne glavom. Osjećaj povraćanja ponovo. Najbolja studentica. Zlatna značka. Zašto? Za koga?

Olakšanje. Odmiče se. Gleda sliku predsjednika stranke. Vidiš ovog ublehu gori????? Mesnati prst uperen u zid. Vjenčani prsten. Skup sat. Kimanje glavom. I njemu sam bio komandir. Uzdah ponosa i vlasti. Monolog. Predsjednik u ratu bio na rezervnom položaju. Švercao cigarete, naftu i oružje. On to zna. Drži ga zato u šaci. Bona, precednik nemere bez neme napravit ništa ako mu ne kažem da smije. Lopov bona, jalijaš, samo krade a onda se kobojagli poziva na nacionalne interese bona ma kome on prodaje maglu bona… Monolog se naglo prekida. Njezine misli negdje drugdje. U Americi. U Kanadi. Samo ne ovdje. Razmišlja.

Ej mala jesti udata majke ti, ja te ne pita odma. Ponovno nagli prekid misli. Ne. Kratak i tih odgovor. Gleda kroz prozor. Otvara. Halo bolan pa neš se javit kad dođeš kod nas. Posto ministar i sad nikog ne znaš. Haj dolazi gori kavu popit!!! Zatvara prozor. Znači, u ponediljak na poso od osam. Zatvori fasciklu. Nevidljivi uzdah olakšanja. Alma će ti objasnit. Alma!!! Ulazi. De majke ti pokaži curi đe joj je stol da zna. Ustaje. Druga prostorija. Alma. Ruka ispružena. Zelene oči. Sažaljive. Otvorene. Iskrene.

Glasovi. Muški. Pa đe si Marko tito mu mamu nema te nikako ovde!!! Ti posto ministar i sad nikoga ne znaš!!! Mahire ne mogu stići nemam kad. Alma!!! Ponovo poziv. Ajd donesi tri kafe, i reci Jovanu nek dođe došo Marko. Alma se vraća. Izlazi. Ona sama. Gleda. Dva velika masivna stola. Sjeda. Muka. Drhti. Alma se vraća. Kava. Ulazi.

Glasovi. Mrmljaju. Uf dobra ti ova mala đe si je našo????? Nepoznat glas. Jovo neću ja svašta, znaš da sam znao naći dobre koke uvjek. E jesi brate oca mi svaka čast.. Sve trojica se glasno smiju. Ona sjedi. Idi odavde. Almin glas. Upitan pogled. Ustane. Mislim idi vani. Vani. Njemačka, Slovenija, Austrija. Bilo gdje. Muški glasovi razgovjetnije. Slušaj vi nama dajte ministarstvo, a mi ćemo vama dati nešto drugo, ne znam šta vam paše. Njegov glas. Ozbiljan. Dajte nam financije. Mi ćemo vama kulturu. Drugi glas glasno i samouvjereno. Ajd more al moram precedniku reć. Njegov glas. Kakav precednik ionako ti vučeš sve konce. Treći glas. Hajd lako mi je za njega, nego ovi drugi ne daju, kažu da financije ne damo nikako. Tišina. Ajd smislit ćemo nešto. Sad će izbori. Malo ćemo po nacionalnom udarat i pričat i to će proć ko halva. Njegov glas samouvjereno. Ajmo kod Fehre na janjetinu danas, dovest ću ja precednika pa da to utalimo i završimo. Taman. Ja ću svom javit. Glas potvrdno. Što se mene tiče smatrajte riješenim. Glas potvrđuje.

Pozdravi i glasno komentiranje. Dobra ona što donosi kavu. Došla nova. Dobra. Ko avion. Glasno odobravanje. Maher je za koke. Alma gleda. Prazan pogled. Ulazi. Vidno raspoložen. Košulja izvučena. Kravata opuštena. Mala ne pita te kako ti je ime??????? Pogled prema Almi. Nejra .Odgovor tih. Pogled spušten. Ne gleda ga. Fino ime, fino, fino.  Aj bona sve će bit dobro nemoj bit tako mutava, babo ti je bio čojek i po. Babo. Otac. Da. Bio je čovjek. Ne kao ti. Ne kao vi. Alma jesil vidila šta je s onim projektom i parama????? Traže objašnjenje. Alma pruža papir. Gleda. Reko sam onom srbinu da će bit problema zbog ovog. Eto vidiš šta naprave. Potroše pare a projekta niđe i štaš sad majku mu! Ljutit uzdah. Prebaci hrvatima. Ministru. Ne. Bolje zamjeniku. Neka nađu nešto. Projekt. Dat ćemo pare iz buđeta. Ovi smote već potrošili.

Zvonjava. Grize donju usnu. Jesam. Bili maloprije. Ajd u dva. Hoće financije. Ajd vidit ćemo. Kod Fehre. Uzdah zadovoljstva. Kao kralj na tronu. Vlast. Opet zvonjava. Šta bolan? Ma reko sam ti hiljadu puta ruši!!! Ma kogaš pitat!!! Ma kakav urbanistički bolan ruši. To ćemo naknadno. Cure, ako ste za druženja u dva sa mnom. Tišina. Neugodna. Majka u bolnici. Alma glasno. Ti, mala đeš ti posle????????? Šutnja. Gdje? Australija, Afrika, bilo gdje. Razmišlja. Kući. Glasnije nego uobičajeno. Ajd onda dobro. Bit će prilike da se družimo. Uspaljen i proždrljiv pogled prema objema. Alma gleda. Stol. Papiri. Izbjegava pogled. Izlazi.

Zvonjava. Sad tiše. Nerazgovjetno. Ama Martine reko sam ti da ćete dobit pare šta si se uzbunio odma!!!! Ko bolan?????Almir?????????? Ma pusti njega nema pojma o čem priča. Nerazgovjetno mumljanje. Reko sam precedniku da sad mora bit tako. Poslije izbora. Ha ja bolan. Ma batali to. Jesmo se neki dan dogovorili da ćemo rvatima dat što traže. Srbima isto. I jesmo se dogovorili šta ćete vi nama dat????????????? Onda u čem je problem čoječe.

Koje novine??????????? Ma to su Mehmedove novine bolan Martine. Ma pusti Mehu bolan ljut što mu nedamo dozvolu za gradnju. Martine bolan pa nudio nam nešto sitno para da mu damo, šta ti je!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Milion maraka. Jelde da nije puno???????????? Haj kad smo kod toga koliko vam je dao Slobodan za plac?????????????? Eto. I mi smo tražili toliko od Mehe. Ma šta se sikiraš bolan čim dadne pare novine će prestat pisat!!!!!!!!!!!!! Dobro. Javi se svakako pa ćemo to rješit.

Zujanje kompjutera. Alma ustaje. Izlazi. Razmišlja. Još uvijek. Otići. Gdje? Kuda? Svejedno. Bilo gdje. Ulazi. Odijelo kompletirano. Sako ispeglan. Krava zategnuta. Košulja u hlačama. Reci Almi nek mi ostavi onaj papir od maloprije na stolu. Dobro. Glas malo čvršći. Zastane. Okrene se. Pogleda. Mala, jelno Nejra je l?????????? Potvrdno kimanje. Bit će ti dobro, šta si se ušutila. Dobila si poso i sad možeš šta hoćeš.

Glasan zvuk zatvaranja vrata. Posao. Hm. Otići. Zašto? Babo. Otac. Čovjek. Nije se borio. Za ovo. Za njega. Ali je umro. Zbog njega. Zbog ovakvih. Zbog nepravde. Otići. Sigurno. Gdje? Gdje nema nepravde. Gdje nema ovakvih. Kakvih? Proždrljivih pogleda… Ustaje. Izlazi. Zatvara vrata. Gdje? Bilo gdje. Tamo. Daleko. Gdje nema mahira, jovana, martina, mehmeda, marka. Gdje ima ljudi. Gdje ima Almi. Gdje ima Nejri. Gdje ima baba i očeva. Zadovoljan uzdah. Shvatila. Gdje??????????????? Tamo gdje ima ljudi… poput njezinog oca…….

U Sarajevu, 2. 7. 2018.

O. J.

O poslovnim dilemama današnjice – riskantna sloboda “freelancinga” ili prividno sigurna podčinjenost udruženog rada ?

Ideja o savršenom poslu s apsolutnom slobodom dobila je i svoj kolokvijalni izričaj freelancer. Riječ je o samozaposlenoj osobi koja ne ovisi o trajnom ugovoru ili nekoj specifičnoj firmi. Ideja freelancera je ideja koja u svojoj biti ima privlačnu misao kako je biti slobodan i raditi ono što te ispunjava ideal radnog života i vijeka. Freelancer je zamišljen kao slobodan putnik, slobodan tragač. Freelancer je tehnološki postmoderni nomad koji ide za sa svojom slobodom i eventualnim poslom. Freelanceru je daleko važnije biti slobodan, nego imati siguran posao.

Po toj matrici netko sa sigurnim poslom, ali bez mogućnosti da živi život freelancera čini se sputan, zarobljen, generalno neslobodan. Nemaju svi mogućnost, privilegiju, hrabrost ili što već biti freelancerima. Čovjek po naravi radije teži sigurnosti, nego slobodi pa iz želje da bude siguran dopušta da bude zarobljen. Zbog nesigurnosti bira slobodno biti sputan. Treba li zavidjeti freelanceru na njegovoj slobodi, ili pokušati dati smisao vlastitom poslu kojega se radi? Treba li tražiti ispunjenje u slikama freelancera diljem bespuća interneta od planinskih visina do egzotičnih gradova i skupih hotela ili se zadovoljiti poslom od osam sati koji se svaki dan odvija na relaciji od nekoliko kilometara kroz loš gradski saobraćaj i stalne prometne gužve?

Slika 1: Freelencer na “radnom mjestu”. Izvor(foto):123rf.com 

Čovjekova dilema i povremena zavist prema onome tko sam sebe opisuje freelancerom je pokazatelj jednog dubljeg shvaćanja života. To dublje shvaćanje nazivamo dilemom. I kad je riječ o freelanceru i poslu dilema je upravo pitanje: želim biti slobodan i raditi ono što želim ili želim vezan i biti siguran i raditi ono što me ispunjava? Ova dilema kod freelancera se završava tako da freelancer radije bira slobodu, nego posao. Iz tog razloga freelancer nekad radi i posao koji ne želi, ali taj nedostatak nadoknađuje mišlju kako je slobodan. S druge strane, ova dilema kod čovjeka koji igra na sigurno završava tako što nastoji zavoljeti i uživati u poslu kojega radi i tako nastoji nadoknaditi gubitak slobode. Međutim, s godinama i s vremenom i freelancer i onaj koji igraju na sigurno susreću se s novom dilemom i pitanjima. Jedno od tih pitanja je i sljedeće. Freelancer se pita do kada biti slobodan i konačno naći neki siguran posao. Čovjek koji igra na kartu sigurnog posla se pita dokad biti zarobljen poslom i osloboditi se i dokopati se željene slobode i „čistog zraka“.

Nije točno kako svi zavide freelancerima na njihovoj slobodi, jer ima i freelancera koji zavide običnom čovjeku na sigurnom poslu. Ponekad freelancer mašta o tome da bude zarobljen poslom i sigurnošću, a onaj koji ima siguran posao mašta o tome da bude oslobođen i pušten u nesigurnost. Odnos freelancera i sigurnog čovjeka je jedna vrste paradigme ili dileme koju svatko prije ili kasnije susretne u vlastitom životu. Ako me posao koji imam ispunjava, ako je siguran i iako sam vezan i zarobljen radnim vremenom, planiranjima, šefovima, obiteljskim životom, trebam li prijeći u prostor slobode ostaviti sve i biti postmoderni nomad? Ne da bih imao drugi posao, nego da budem slobodan. S druge strane, je li vrijeme da dobrovoljno se odreknem dijela vlastite slobode i prestanem biti freelancer, da se skrasim, nađem neki siguran posao, steknem prijatelje, obitelj i život u nekom gradu? Ne da bih bio slobodan, nego da bih imao siguran posao, odnosno sigurnost. Odnosno da se slobodno zarobim.

Na početku studija koji se na neki način uzima kao ona prijelomna točka koja će u većoj ili manjoj mjeri obilježiti čovjekov život, pogotovo ako se bira neki specifičan fakultet koji ne nudi širok prostor za različite poslove postalo je čini se pomalo romantičarski i idealistički razmišljati hoće li me ispuniti budući rad? Razlog tome je što si danas, pogotovo kod nas u BiH, teško može dopustiti takav luksuz da se još i razmišlja hoće li me budući rad ispuniti s obzirom na nemogućnosti oko pronalaska posla uopće. No, ta dilema će se javiti kasnije kada čovjek iziđe iz razdoblja nesigurnosti i pronađe posao. Kada ode u drugu zemlju, kada stegne dovoljan broj godina iza sebe u poslu, onda će se javiti ako ne dilema, onda barem pitanje: jesam li trebao raditi nešto drugo, jesam li trebao biti slobodniji, hrabriji, odvažniji? Jesam li trebao biti pametniji, mudriji? Jesam li trebao izabrati ovo zvanje i ovaj posao ili neki drugi? Svi smo mi ponekad upravo u takvoj dilemi pogotovo nakon godina i godina rada u određenom poslu. Iako vezani poslovnim i obiteljskim vezama kao liječnici, profesori, električari, stolari, bravari ponekad se čovjek upita jesam li trebao biti glumac, profesionalni fotograf, sportaš.

To je onaj trenutak kada u čovjeku progovara freelancer, čovjek koji je želio biti slobodan i možda misli s dozom sumnje da je previše zarobljen. Freelancer nije puko zanimanje, prazan pomodni izraz kako bi se opisalo neradnika, zgubidana i lijenčinu. Freelancer je skrivena želja, neostvareni tajni plan o životu negdje drugo kao netko drugi i u nekom drugom poslu i zanimanju, freelancer je skrivena požuda za biti slobodan od sigurnosti i svakodnevnice posla. Za što se god odlučimo prije ili kasnije javit će se pitanje: biti slobodan i nesiguran ili biti siguran i zarobljen?

 

U Sarajevu, 28. 4. 2018.

O. J.

NAJGORI POSAO NA SVIJETU JE…

Oni koji danas imaju sreće što imaju posao, često nemaju sreće da su zadovoljni sa istim. Pitanje zadovoljstva uposlenika na radnom mjestu je itekako važno. S jedne strane, za poslodavce je to prvenstveno pitanje profita i radne učinkovitosti, jer teško je od nezadovoljnih radnika očekivati ostvarivanje nekakvih poslovnih čuda. S druge strane, za same uposlenike je to pitanje smislenosti vlastitog života, jer većinu im je istoga upravo provoditi na radnom mjestu.

Na internetu se danas može naći više različitih izvora s popisima najgorih zanimanja. Obično se tu svrstavaju različiti čistački poslovi: recimo, „čistač mjesta zločina“ ili još gore posao indijskih kanalizacijskih radnika – koji doslovno rone po fekalijama bez ikakve zaštitne opreme i odjeće. Tu su i različiti kušačko-testni poslovi tipa „kušača pseće ili mačje hrane“, zatim analitičari različitih neugodnih mirisa i sl. Među najgorim radnim mjestima se svrstava i ono „čovjeka-reklame“ … znate, oni što se šetkaju naokolo po gradu zatrpani s velikim nezgrapnim reklamnim panelima ili su isto tako nezgrapno odjeveni poput neke životinjske maskote i sl. Na neslavnom popisu su i veterinarski tehničari koji se bave umjetnim osjemenjivanjem životinja ili analizom njihovog probavnog trakta itd. Na kraju, važno za spomenut, skoro svi ovakvi popisi obično dolaze s maksimom „ako ste pomislili da vam je posao loš, pogledajte…“. Međutim, pitanje poslovnog zadovoljstva ili nezadovoljstva je u konačnici poprilično subjektivno. Čovjek može biti nezadovoljan svojim poslom čak i ako mu drugi ljudi masovno zavide na istom. Osim toga, psihologija kaže da nikad nećete uspjeti utješiti nezadovoljnog ili nesretnog čovjeka sa onim „što se žališ, pogledaj kako je drugima teško“, premda je to nama ljudima i dalje jedna od najčešćih i najdražih utjeha prema drugima…

Slika 1: Katastrofalan položaj indijskih kanalizacijskih radnika je dobrim dijelom društveno-tradicijski uvjetovan. Naime, ovakvi i slični prljavi poslovi su rezervirani za sloj stanovništva koji se naziva “parijama”. Radi se o podkasti, dakle o skupini koja uopće nema status kaste, tako da su čak i vječito potlačene “šudre” u znatno boljoj situaciji od njih. U prošlosti ih se često ubijelo bez ikakvog razloga ili su morali nositi praporce na obući, kako bi se povlašteni pripadnici viših kasta na vrijeme mogli sakriti od njih, da se ne bi onečistili. Smatra ih se potpuno nečistima, a takav status dobivaju trajno samim rođenjem u naznačenoj skupini.

Također, izuzimajući ovaj zbilja ekstremni primjer indijskog Vodovoda i kanalizacije, pitajmo se jesu li navedeni poslovi uistinu iz reda onih najgorih mogućih poslova? Ovo pitanje postavljamo zbog postojanja jednog drugog popisa – popisa najstresnijih zanimanja. Zanimljivo je da od onih deset „najgorih“ poslova niti jedan nije na Forbes-ovom popisu deset „najstresnijih“. Na toj drugoj listi se nalaze poslovi visokog rizika poput profesionalnog vojnika, policajca, vatrogasca … tu su i unosni ali stresni menadžerski poslovi, zatim različiti poslovi iz domene novinarstva, taksi vozači i piloti…

Vidimo, ono „najgore“ uopće ne mora biti stresno, baš kao što vas neki unosni ili barem tradicionalni društveno respektabilni poslovi doslovno mogu dovesti do ludila. Čak, oni s prvog popisa mogu često biti čak i zadovoljni svojim poslom. Kako to?

Jedan moj kolega, danas društveno etabliran čovjek, kao student je znao ljeti kao „Krankenpfleger“ (bolničar, za klasu niže od „Krankenschwester“ – med. sestre) raditi po njemačkim staračkim domovima. Posao mu se sastojao uglavnom od nosanja, pražnjenja i poturanja tuta, mijenjanja pelena i hranjenja nepokretnih i nemoćnih starih osoba, kao i vozanja istih naokolo u kolicima. Čovjek priča, kad je tek počeo to raditi, prvih dvadesetak dana je samo povraćao, ali nakon tog početnog perioda, sva mučnina i gadljivost ga je odjednom prošla, te je čak počeo i uživati u svojem poslu. Naravno, ne govorimo o uživanju nad degutantnim detaljima, nego o jednom specifičnom i jedinstvenom zadovoljstvu koje proizlazi iz pomoći nemoćnom čovjeku. Slično kažu i brojni drugi – dokazani – humanitarci. Neki od njih su se čak u životu odricali unosnih karijera kako bi se u potpunosti posvetili pomaganju onim najugroženijima u ratnim ili katastrofama opustošenim područjima, i svi kažu da niti jedan drugi posao ne može u tolikoj mjeri ispuniti čovjeka i osmisliti njegov život. Što će reći, možda mi ljudi i ne znamo dobro cijeniti jedan takav posvećeni altruizam, ali on je sigurno od Neba blagoslovljen.

Slika 2: Zadovoljni bolničar u akciji. Izvor: www.finanzcheck.de 

Na kraju, sigurno je da svaki posao ima neke svoje prednosti i nedostatke; svoje gorčine i slasti, ali također je sigurno da nije svatko za sve. Pouzdano vidimo da uobičajeni poslovni orijentiri tipa unosno, atraktivno, poželjno, časno, lagano ili suprotno od toga – ono prljavo, naporno, opasno ili ponižavajuće i ne moraju u konačnici puno značiti. Ipak je izgledno najvažnije pronaći posao koji ćemo voljeti ili barem onaj koji će voljeti nas!

 

U Sarajevu, 1. 3. 2018.

M. B.

Exit mobile version