odsutnost – Poptheo Web Portal

O pozivu

Ne osjećamo i ne primjećujemo odsutnost stranca. Odsutnost je iskustvo nedostatka ili gubitka bliskosti i duboke povezanosti. Biti odsutan je identično onome ne biti više u kontaktu, u odnosu, u vezi. Odsutnost je egzistencijalno iskustvo. Na mjestu odsutnog otvara se golemi prostor praznine. Praznina nije fizička. Nije opipljiva. Praznina je u nama. Odsutnost je osobni doživljaj praznine koju je jednom netko ispunjavao. Nedodirljivo. Netko je živio u nama, bivao egzistencijalno prisutan. Netko je bio ja. Nije bio/bila identičan meni, ali opet je bio u meni/u nama kao prisutnost. Toliki nepoznati su svakodnevno odsutni iz prostora u kojem se krećemo, živimo i radimo. Ali ne primjećujemo njihovu odsutnost. Ne primjećujemo da je prostor veći i da se slobodnije diše i da sad imamo više prostora za sebe. Odsutnost je svakodnevna. Ljudi su stalno odsutni iz svojih domova, a prisutni na poslu. Odsutni su iz života djece koja su prisutna u školi. Odsutnost je univerzalni fenomen kojega i ne vidimo. Jer uz njega nismo egzistencijalno vezani, svejedno nam je što svakodnevno na tisuće i tisuće ljudi bivaju odsutni da bi negdje drugo bili prisutni. Drugačije stoji kada u nama postoji svijest kako je netko prisutan u našem životu. Njegovu/njezinu odsutnost odmah primjećujemo. Osjećamo. Svaki i najmanji trag odsutnosti dolazi pred oči. Kao kada strastveno zaljubljeni dvoje osjećaju odsutnost onoga drugoga. Nakon nekoliko trenutaka nakon susreta već jedno ili drugo osjeća odsutnost i traži i zove: Gdje si? Gdje si je izričaj naše svijesti i spoznaje o odsutnosti onoga koji naše postojanje ispunjava do te mjere da nam je njegova odsutnost nezamisliva i neprihvatljiva. Sve možemo zamisliti, ali ne i da je i na jedan jedini trenutak odsutan/odsutna. Pitanje gdje si podsjeća na onaj religiozni događaj kada božansko pita čovjeka gdje si Adame? Primijećeno je da je čovjek odsutan jer ga je netko izuzetno ljubio da nije mogao niti jednog trenutka bez njega. Božansko ljubi ljudsko do mjere da primjećuje njegovu najmanju odsutnost. Iz ovog iskustva božanskog koje ljubi čovjeka i primjećuje da ga nema čini se da je odsutnost najrazornija kada je odsutan onaj koji je voljen i ljubljen. Odsutnost najčešće biva nepodnošljiva kada ljubimo ili volimo prazan prostor, prazno mjesto, praznu kuću, prazan krevet, odakle je ljubljeni ili voljeni odsutan. Nije odsutnost samo nepodnošljiva jer je prazno nešto gdje je drugi nekada bio prisutan. Još je više nepodnošljiva jer je iz nas samih drugi odsutan. Nemamo više kome pružiti i darovati sebe jer naša strast, ljubav i želja se ne može darovati onomu čega nema, nečemu odsutnom i ispražnjeni od njegove/njezine prisutnosti obolijevamo od goleme praznine koja se otvara u nama. Nepodnošljivo je, mučno i nemoguće voljeti ili ljubiti odsutnost jer nitko ne može ljubiti prazninu. Postajemo odsutni samima sebi što ponekad drugi vide kao našu tjelesnu i duhovnu nemoć, nezainteresiranost, apatiju i ravnodušnost. U sebi nijemo i bez glasa postavljamo pitanje. Kao što je božansko pitalo za čovjekom gdje si Adame tako i mi pitamo za odsutnim gdje si. Izgleda da tek u ljubavi pitanje gdje si ima najveću i najdublju težinu koja čovjeka pritišće do granice fizičkog i duhovnog pucanja. Pogotovo kada na našu molbu, krik i poziv gdje si odsutni više ne daje odgovor. Još je gore kada je odsutni tu pred nama i s nama ali na naš zov gdje si šuti i ne želi odgovoriti. Odsutnost i gdje si idu zajedno i identični su jedno drugom. Pitati gdje si isto je što i potvrditi odsutan/odsutna si. Gdje si Adame odjekuje kao eho u našim međuljudskim odnosima i pozivima drugom kada ga zovemo na ljubav i pitamo gdje si. Ili kad on/ona poziva nas i pita nas gdje si. U odsutnosti koja se u nama otvori ima nečega nepodnošljivog, kao i u što u našem zovu gdje si ima toliko čežnje, potrebe i nade da će nam biti odgovoreno i da ćemo čuti odgovor tu sam i da drugi jednom kad odgovori i sebe učini prisutnim s nama i u nama nikada neće biti odsutan od nas i iz nas. Gdje si je možda i najvažnije pitanje kojega plašljivo postavljamo i nervozno i napeto čekamo odgovor kao što je i odsutnost jedno od najtežih iskustava za čovjeka kada je svjestan da drugi nije bio stranac koji je odsutan, nego netko identičan u njemu koji je svojom odsutnošću stvorio za početak ogromnu prazninu. Možda bi i ljudsko u božanskom ostavilo ogromnu prazninu da na ljubavni zov božanskog gdje si Adame nije bilo plašljivog odgovora tu sam Stvoritelju koji se unatoč strahu i drhtanju nadao da će ga božansko ljubiti i nakon njegove odsutnosti. I onaj koji ponovo odgovara na naš poziv gdje si i odgovara s velike egzistencijalne udaljenosti od nas tu sam biva nekad u strahu i napetosti hoćemo li ga primiti natrag. Kao što je i božansko primilo čovjeka natrag, možda ni nama ne preostaje ništa drugo nego drugoga primiti natrag. Učiniti ga ponovno prisutnim s nama i u nama. Čini se smislenijim živjeti kada naše gdje si dobije odgovor tu sam makar smo već jednom bili izigrani, zapostavljeni, zaboravljeni i ostavljeni od toga tu sam kao što je i božansko često puta bilo izigrano i prevareno od ljudskog tu sam, ali ga nikad nije prestalo voljeti i ljubiti svojim upornim i stalnim gdje si.

U Sarajevu 26. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Wanuttapong Suwannasilp

O odsutnosti

Sve što smo izgubili ili što je prošlo uskoro će okupirati naš život. Javit će nam se u mislima. Sanjat ćemo. Razmišljat ćemo u trenutcima tišine i mira. Nikako se čovjek ne može natjerati da cijeni i vrednuje ono što je prisutno, ono što uzimamo zdravo za gotovo ili ga podrazumijevamo. Ljudi kojih više nema zauzimaju prostor u našem životu. Odnosi i veze koji su se izgubili i nestali okupiraju naše misli i naše potrebe. Čega nema vratit će se kao okupator našeg života. Zašto ne možemo prestati misliti na ono čega više nema ili onoga koga više nema? S vremenom se cijeli životni prostor ispuni ljudima, stvarima i događajima koji su prošli ili su nepovratno nestali. Čovjek kao da živi protivno samom sebi. Sazrijevajući, sve ga manje interesira ono što je prisutno u njegovom životu, a više je opčinjen onim što više nije prisutno. Ne može se osloboditi tog načina odnosa prema životu. Razdoblja žalosti traju ne samo odmah nakon nečije smrti nego se ona vraćaju u nepredviđenim intervalima. Dovoljna je sitnica da čovjeka preplavi misao i potreba za prošlim, za osobom koja više nije tu. Razdoblja prekida ljubavnih odnosa ne traju samo u onom traumatičnom periodu burnih i nekontroliranih sukoba. Ona se vraćaju s vremena na vrijeme. Čovjek nikako ne može raskinuti s odsutnošću, s prošlim, s mrtvima, s ostavljenima, s lošim ljubavima i lošim brakovima. Odsutnost svih tih ljudi i s njima povezanih iskustava s vremenom počinje zauzimati sadašnjost. Tako se odsutnost počinje sagledati kao neuspješna varka ili neuspjeli bijeg. Nitko nikada ne uspije pobjeći od svih odsutnosti kojima je sebi opteretio život. Uvijek neka odsutnost iznenada i bez najave, nekulturno, jer je nitko nije pitao niti molio da se vrati, uleti u život i napravi nemalu pometnju ili barem određenu neugodu. Zašto mi se sad on ili ona mota po glavi? Zašto? Nema povoda niti smo dali ikakvog povoda. Ipak, iznenada eto nekoga koji putuje godinama i tisućama kilometara kroz naše sjećanje i stvori se pred nama. Što je najgore, ne šuti. Postavlja pitanja i traži odgovore. Zašto si to učinio/učinila? Zašto si otišao/otišla? Gdje si bio/bila? Zašto nas odsutnost ne ostavi na miru i bude što ona u stvari jest: zaborav svega prošlog; nemogućnost i nesposobnost da se prisjetimo. Silne odsutnosti koje odjednom postaju žive, imaju tijela i kreću se, imaju glas i usta te govore, viču, mole, optužuju, zaklinju, preklinju, čovjeka natjeraju na spasonosnu misao kako bi bilo lijepo nemati sposobnost prisjećanja.

Međutim, kada nečija odsutnost iznenada izroni pred nama kao nova i drugačija prisutnost, ponekad ne želimo da ode. Želimo da ostane. U nečijoj odsutnosti koja nas zarobljava ne vidimo i ne osjećamo prijetnju i opasnost, nego uživamo u miru i tišini. Što bismo bili kad ne bi bilo tolikih odsutnih koji nas s vremena na vrijeme posjete i obiđu u našem zatvoru od uspomena i unesu malo života i svježine u naše sumorne i umorne svakodnevne misli? Odsutnosti onih kojih nema ili koji su otišli su nepredvidive. Ne znamo što će onaj koji je odsutan reći ili učiniti kad se pojavi u našem umu. Kao da odsutnosti tolikih na koje smo zaboravili, koje smo zapostavili, na koje ne mislimo imaju svoj vlastiti život i način razmišljanja neovisno o nama. Opet, kako je neobično da iako imaju svoj život, dolaze od nas, rađaju se u nama i nestaju u nama. Kao kad se povede živa rasprava između neke žene i njezine odsutne ljubavi, nekog odsutnog muškarca kojega nema. Rasprava bude tako žučna, otvorena i brutalno iskrena da se stekne dojam kako je riječ bila o stvarno prisutnom muškarcu. Isto vrijedi i obrnuto. Odsutnosti drugih su ponekad tako žive, živopisne i bliske zbog čega se čovjek ne može ne zapitati: „Jesu li svi ti ljudi stvarno otišli iz mog života? Jesu li odsutni ili su prisutni“? Kroz život odsutnosti postaju jednako važne i snažne ako ne snažnije i važnije od prisutnosti sadašnjosti, ponekad na takav način da čovjek puno više vremena provede razgovarajući i slušajući odsutnosti kojih nema, ali koje su nekako još uvijek žive i prisutne u njemu, nego li što razgovara i komunicira sa svijetom i ljudima oko sebe. Kao kada se netko uhvati kako razgovara (ponekad čak i na glas) s nekim pokojnikom, bivšim dečkom, bivšom suprugom, starim prijateljem dok svi misle da je lud. Međutim, ne mora se događati često i svakodnevno, ali ne dogodi li se da razgovaramo s odsutnima kao da su prisutni i ne ispovijedamo li im svoje probleme, tajne i skrivene misli? Iznenadili bi se kad bismo saznali koliko puno ljudi prakticira susrete s odsutnošću dok živo i živahno u sebi raspravljaju ili samo mirno razgovaraju s nekim koga nema. I kako to obično biva, u onome što je za nas neobično, ne osjećamo li nakon susreta s odsutnošću kao da smo razgovarali s živim i prisutnim čovjekom, a ne s nekim koga nema ili tko je bivši. Odsutnost je teško objašnjiva, jer kako odsutnost može zauzeti toliko prostora u našem životu da postane življa i prisutnija od stvarnog, sadašnjeg i prisutnog čovjeka pred nama i stvarnosti oko nas?

U Sarajevu 5. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andriy Popov

O nedostajanju

Nedostajanje je odsutnost nekoga koga se ne može zamijeniti drugom osobom. Izrazi poput nedostaje mi djevojka, nedostaje mi supruga, nedostaje mi sin upućuju na odsutnost čovjeka koja se ne može ni na koji način nadomjestiti prisutnošću novog čovjeka. Nedostajanje je po svojoj naravi pokušaj dozivanja natrag konkretne i stvarne osobe. Iako je ponekad sklono fantazijama, nedostajanje je u svojoj naravni izričito, konkretno i precizno. O nedostajanju se ne može govoriti kao o dozivanju ili traganju za apstraktnom djevojkom ili apstraktnim sinom. Niti možemo reći kako nam u nedostajanju nedostaje apstraktna i univerzalna žena bez ljudskih karakteristika. Ono što nedostaje uvijek je bilo konkretno makar se toga i jedva sjećali. Nedostaje miris njezine kose, bjelina i oblik njezinih ramena, boja i žar očiju, toplina ruke. Apstraktni i univerzalni ljudi ne mirišu niti isijavaju toplinu. Oni nastaju kao puke ideje i rasplinjuju se poput izmaglice. I kad samo mislimo o nekom tko nam nedostaje i kad ne možemo dozvati u svijest njegove konkretne osobine, ipak ćemo na kraju doseći stanje u kojem se sjećamo nečega konkretnog i stvarnog o onom koji nam nedostaje.

Kada nam nedostaje jesen i lišće koje postupno žuti i mjestimice opada s drveća, ne govorimo o apstraktnoj i nepostojećoj jeseni makar o njoj razmišljali na apstraktan način. Mislimo na neku stvarnu jesen, možda jesen iz našeg djetinjstva koja se duboko urezala u naše pamćenje zbog svojih neobičnih boja i to je jesen koja nam nedostaje. Konkretna jesen, jedna od mnogih koja se svojom ljepotom urezala u nas. Kao i kada kažemo za ljubav da nam nedostaje, morala je ljubav u nekom trenutku naše prošlosti biti konkretna, živa i opipljiva. Imala je glas, hod, kretnje, geste. Onaj tko mašta o tome da mu nešto nedostaje kao što je – recimo – ljubav, živi u svijetu apstraktne i univerzalne ljubavi koja nema ni lice ni oči ni ruke ni noge. Ljubav bez tijela je ljubav o kojoj se mašta i fantazira, ali to nije ljubav koja nedostaje. Onaj kome ljubav nedostaje, živi od sjećanja na konkretnu i odživljenu ljubav. Kad vam netko nedostaje, pa makar imali maglovito i nejasno sjećanje o njemu ili o njoj, u pozadini nedostajanja nalazi se netko tko je nekad bio živ i stvaran i možda je još uvijek.

Ako nam nedostaje otac ili majka, iza osjećaja nedostajanja uvijek se nalaze živi otac i živa majka sa svojim ljudskim i roditeljskim osobinama. Reći kako nam nedostaje otac upućuje na konkretnog muškarca koji je svojom stvarnom pojavom stvarao sigurnost, upućuje na čvrste i stabilne očeve ruke, njegov živi istinski čvrsti i roditeljski pogled, njegovu konkretnu i stvarnu hrabrost, napor i herojstvo, njegov stameni korak dok nas nosi na svojim ramenima ili u svom naručju. Reći kako nam nedostaje majka upućuje na konkretnu ženu koja je bila stvarna zaštita, čije su bijele i nježne ruke bile omotač koji štiti od surovosti i nesigurnosti, podsjeća na njezin pogled pun nježnosti i topline, podsjeća na konkretne grudi koje su vas privijale i čija vas je toplina ispunjavala. Nedostajanje je pokušaj oživljavanja konkretnog i stvarnog čovjeka kojega ili više nema ili je daleko i nećemo dobiti priliku da ga skorije susretnemo. Nedostajanje je oživljavanje konkretnog čovjeka uz pomoć uspomena i sjećanja na njega. Nedostajanje je i jedan ljudski način traganja za konkretnom osobom koju smo izgubili i koju pokušavamo pronaći među osobama koje izabiremo za djevojku, momka, muža, suprugu.

Nedostajanje je u konačnici potraga za samim sobom jer ono što nam nedostaje najviše jesmo mi i zato kada nam netko nedostaje, tražeći njega želimo pronaći i sebe zajedno s njim. U ocu ili majci koja nam nedostaje želimo pronaći i sebe kao dijete koje je bilo sin ili kćer konkretnog oca i konkretne majke, želimo pronaći stvarne i žive očeve čvrste i sigurne ruke i majčin živi i stvarni pogled nježnosti. Nedostajanje je uvijek traganje za samim sobom. Traganje za razasutim i raspršenim komadima vlastite osobe jer je svatko od onih živih i stvarnih koji nam nedostaju sa sobom ponio ili za sebe zadržao dio nas. Nedostajanje se pretvara u uspomene ili uspomenu kada otkrivamo da onoga koji nam nedostaje više nema, da više nije konkretan i nije živ. Dio nas koji mu pripada i koji je za sebe zadržao više nam ne može vratiti niti ga mi možemo od njega uzeti k sebi.

Nedostajanje je kao igra slagalice koja se nalazi u kutiji koju zovemo životom. Raspemo dijelove slagalice po svijetu i onda nekad strpljivo, nekad mučno, nekad s puno patnje i boli tražimo dijelove da ih ugradimo u slagalicu i sebe sastavimo u jedan komad, u jednu sliku, u jedan život koji ima nekakav smisao i svrhu. Svi koji nam nedostaju, bilo da su živi ili mrtvi, kod sebe imaju dio našeg života, dio naše slagalice kojega ne možemo pronaći u rukama nekoga drugog, nekoga novog. Nedostajanje je traganje za tim razasutim i razbacanim komadima života. Pronalazeći one koji nam nedostaju žive i stvarne ljude, pronalazimo i žive i stvarne dijelove sebe koji su nam potrebni da sastavimo sebe i svoj život. Onaj kome nitko ne nedostaje ili je već sastavio svoju životnu slagalicu, pa mu ne treba više nijedan dio i nijedan komad života ili je netko tko se potpuno raspao i ne zna više odakle početi tražiti i ima li ikakvog smisla započeti sastavljati život.

Nedostajanje je potraga, pokušaj da pronađemo dio životne slagalice u rukama onoga za kojega se nadamo da je još živ i stvaran. Nedostajanje ne dopušta zamjene i izmjene. Nedostajanje je mučno jer ne dopušta da netko drugi posjeduje dio životne slagalice koji moram pronaći, ono daje dio našeg života isključivo živoj i konkretnoj osobi koju ne može nijedna druga osoba zamijeniti. Zato je nedostajanje odsutnost nekoga koga se ne može zamijeniti drugom osobom, jer nedostajanje samo jednom i nikad više živom i stvarnom čovjeku predaje dio našeg života kojega možemo pronaći opet i samo u rukama te iste osobe koju je nedostajanje izabralo da za njom tragamo i da je tražimo.

Kada kažete da vam netko nedostaje, još uvijek tragate za dijelovima sebe kako biste sastavili svoju životnu slagalicu, svoj život, još uvijek tragate za sobom u živom i stvarnom čovjeku koji kod sebe i u sebi čuva dio vas. Zato nam nedostaju naši očevi, naše majke, braća i sestre, prijatelji, supruge, muževi, ljubavi, jer samo ako ih ponovno pronađemo, možemo se nadati da ćemo sastaviti svoj život u smislen i cjelovit komad postojanja. I to se uvijek odvija potragom i traženjem žive i konkretne osobe čija krv, meso, miris, pogled, glas i stas u nama živi, koji nas tjera da tražimo i da se nadamo onomu koga bismo uskoro mogli pronaći, koji nam nedostaje koji će nam vratiti izgubljeni dio.

U Sarajevu 11. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Orapan Yerichum

O TIŠINI

O tihu čovjeku počesto govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv, jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.

Je li tišina samo odsutnost govora, buke, zvuka i galame? Je li tišina uopće odsutnost nečega što čujemo ili nekoga tko nam govori? Ima li tišine u nutarnjim lavinama i bujicama?

Kada pomislimo na tišinu, što nam prvo dolazi pred oči? Koja slika? Možda dodir cvijeta dok ga vjetar lagano povija prema našem otvorenom dlanu? Možda pogled na zalazak sunca dok slušamo valove kako se lome o hrid?

Tišina nije odsutnost govora ili zvuka, nije pokušaj da svoje nutarnje buke i vike svedemo na podnošljiv broj decibela tako da bismo mogli čuti nutrinu drugih. Tišina je nešto drugo, drugačije. Tišina je ispunjenost onim što nas pretvara u cvijet koji dodirujemo i horizont kojega gledamo. Tišina je ispunjenost nutrine osjećajem da smo cvijet kojega vjetar lagano miluje povijajući ga nježno prema rukama koje nas žele zagrliti. Tišina je ispunjenost.

Mi tišinu često doživljavamo kao odsutnost i o tihu čovjeku zborimo kao odsutnom čovjeku. O tihu čovjeku govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.

Kada traži tišinu, čovjek traži ispunjenost. Zavidi suncu jer ispunjava horizont. Tih čovjek ostavlja dojam čudnog čovjeka jer i tišinu nije uvijek lako razumjeti. Tišina je čudna jer izgleda na prvi pogled kao obična odsutnost zvukova. Ali to nije tišina, to je samo odsutnost. Tišina traži da bude ispunjena. Tišina je poput bezdana za kojega čovjek misli da se ne može ispuniti jer ne postoji ništa dovoljno glasno da ispuni taj bezdan.

Rijetko čovjek razmišlja da bezdan tišine ne traži uvijek da bude ispunjen glasom ili zvukom, nego traži nešto drugo, nešto drugačije. Biti tih znači biti do kraja ispunjen uslijed nesnosne buke i vike. Tihi ljudi nisu čudaci, oni nisu nesretni i nisu nezainteresirani. Oni su samo ispunjeni. I u svemu mogu pronaći mjesto i prostor ispunjen tišinom. U svakodnevnim sitnicama pronalaze tišinu kao ispunjenost. Slušajući omiljenu pjesmu dok nervoza i dernjava vozača pored njih prolazi asfaltom čini se da ipak čuju zvuk omiljene pjesme. Ali taj zvuk omiljene pjesme nije tek nemarno i slučajno naslagani red nota i riječi. To je ispunjenost tišinom koja govori kroz omiljenu pjesmu. I tu se rađa čudesan događaj, pomalo i nestvaran i nezamisliv: Tišina može govoriti i tišina govori. Ona govori u očaravajućem refrenu omiljene pjesme, ona govori u umirujućem otkucaju sata, ona govori u uzbuđenim otkucajima srca. Tišina je uvijek pitanje ispunjenja života nečim što će život učiniti takvim da se sunce na horizontu i cvijet koji se savija na vjetru gleda s radošću i neodređenom mišlju kako je sve to protkano izvanrednom ljepotom. Biti tih znači pokušati doprijeti do temelja te ljepote.

Kad bi tišina bila samo odsutnost onoga što čujemo svi bismo bili ispunjeni. Ali nismo. Odsutnost govora, glasa, zvuka izgleda kao tišina, ali nismo uvijek ispunjeni i nismo uvijek sretni kada postanemo svjesni da više ništa ne čujemo. Zapravo budemo nesretni. Čeznemo za dragim i poznatim glasom, za melodičnim zvukom jer kad ih čujemo osjećamo se ispunjenima. Ako je tišina ispunjenost, onda ćemo razumjeti tu neobičnost da dragi glas i melodičan zvuk mogu proizvesti tišinu koja se u nama rađa i prelijeva se preko rubova naše nutrine kako bi sve ispunila.

Nemamo li ponekad to iskustvo dok slušamo dragi glas koji nam govori o ljubavi, ili pjesmu koja nam govori o radosti kako dok slušamo mi zapravo uživamo u tišini koja nas ispunjava. Ne kažemo li pusti me da uživam u tvom glasu? Tada shvaćamo da ne možemo objasniti paradoks kako tišina govori, nego ga osjećamo. I što dublje tonemo u glas ili zvuk sve više osjećamo da sve prestaje postojati oko nas osim tog glasa i tog zvuka. Suvremeni tražitelj tišine ide za tim da glasove i zvukove učini nijemima ili da sebe od njih skloni kako ih ne bi morao slušati ili čuti. Tražitelj tišine danas samo žudi za tišinom kao odsutnošću zvukova i glasova. Mudar tražitelj tišine žudi za glasom i zvukom u kojem će tišina progovoriti i ispuniti svojim govorom njegovu nutrinu. Razumjeti tišinu kao odsutnost znači ne željeti dopustiti tišini da govori, u konačnici znači ne vjerovati da tišina može govoriti. Razumjeti tišinu kao ispunjenost znači vjerovati u nevjerljivo i pokušati shvatiti neshvatljivo, a to je da i u najvećoj buci i galami tišina može progovoriti. Stoga istinski tih čovjek nije ništa drugo nego samo ispunjen čovjek, i ne nije riječ o odsutnom čovjeku. On samo tako izgleda onima koji vjeruju i misle da je tišina samo odsutnost i ništa više.

U Sarajevu, 2. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

PREPUSTITI ŽIVOT NJEMU SAMOM

Prepuštanje je odustajanje od svake smislene borbe, priznanje da je umor od života postao jedina misao umornog uma i umornog duha. Grčevita i borbena zrelost najjačih životnih godina nevidljivo je i neprimjetno uklonjena prepuštanjem života njegovom vlastitom življenju. Prepustiti znači dati životu da živi sam sebe bez naše vlastite prisutnosti. Prepustiti se znači odlučiti biti duhovno i umno odsutan iz vlastitog života. Prepuštanje označava promatranje životnih trenutaka i događaja iz perspektive trećeg lica, hladno bez zanimanja, želje, htjenja, emocije.

Nikada se ne može predvidjeti kada će se prepuštanje pojaviti. Prepuštanje ne dolazi poput nečega opipljivog, prepuštanje se ne može osjetiti da bi ga se zaustavilo ili usporilo. Prepuštanje se samo pojavi. Iz početka u malim sitnicama života. Bezvoljnost da se ujutro ustane čini se beznačajnim. Ili je znak prepuštanja? Nemoć da se nešto čvrsto odluči. Je li to samo slabost ili znak prepuštanja? I tako tiho, nevidljivo onako kako to samo ono zna, prepuštanje osvaja rekli bismo neke beznačajne životne događaje poput odlaska u šetnju, poput nekih ritualnih životnih svakodnevnih navika kao što je recimo kava ujutro. Trenutak kada se čovjeku ne da ono u čemu je redovito uživao i pronalazio smislenost. Ustajanje ujutro ili kava ujutro po sebi i nisu toliko značajni u usporedbi s nekim velikim događajima života. Odustajanje od njih jer nam se više ne da znači da nas je prepuštanje već zarobilo. Uskoro ćemo početi prepuštati ostalo. Susrete s prijateljima, zajedničke izlaske, zajednička druženja.

I vrlo brzo osvrnut ćemo se unatrag i shvatiti da je prepuštanje života da živi sam sebe počelo davno prije nego smo primijetili prve sijede vlasi. Problem s prepuštanjem jest što kada shvatimo da nas je zahvatilo, više nemamo snage da mu se odupremo, a dok smo mu se mogli oduprijeti nismo ga primjećivali ili nismo znali kako. Zašto život prepuštamo njemu samom nezainteresirani da njegove uzde držimo čvrsto u svojim rukama? Što nas to pretvara u bogalje pred životom? Je li društvo u kojem živimo toliko depresivno i loše da i pomisao na ustajanje ujutro stvara osjećaj nemoći? Je li sivo nebo dovoljno da se odustane od kave ujutro? Što god naveli kao razlog prepuštanja života da se sam živi bez nas, ostaje činjenica kako čovjek u nekom trenutku života shvati da je prepustio život njemu samom bilo da je to učinio svjesno bilo da ga je to iznenadilo.

U starosti čovjek se svjesno daruje prepuštanju. Ako je smatrao da mu je život bio ispunjen, prepuštanje dolazi kao nagrada, godišnji odmor od svega. U starosti prepuštanje je svjesno prihvaćanje da je život zapravo uglavnom odživljen i ono što još ostaje jest razmišljati i gledati unutar sebe. Život nastavlja dalje sam i čovjek od njega još samo traži malo zdravlja i umne prisebnosti. Svjesno prepuštanje života da ide sam bez čovjeka nije toliko strašno. Tek je tu i tamo ispraćeno tugaljivim pogledom sijedog starca što je prepuštanje došlo nekako uvijek prerano. Ali se čovjek u starosti brzo navikne da više ne drži uzde života u rukama jer i kad bi ih držao ne bi više imao toliko snage kao nekada da ih upravlja i vuče. I time se tješi i prihvaća prepuštanje kao neminovnu životnu sudbinu.

Prepuštanje života njegovom vlastitom življenju uvijek ide uz određenu zrelost kojom se utvrđuju vlastite granice i dometi onoga što se može učiniti i onoga što se više ne može učiniti i od čega treba odustati. Zato u starosti čovjek svjesno prepušta život njegovom vlastitom trajanju jer postignuta zrelost nije zrelost godina i bijelo-siva boja očiju, brade i kose, nego životna mudrost o tome da se jednog dana uzde života moraju milom ili silom prepustiti njemu samom.

Nesvjesno prepuštanje nije mudro puštanje uzda životu da sam sebe upravlja, nego neprimjetno ali ustrajno prepuštanje nemoći i samosažaljenju u sitnim životnim okolnostima. Nesvjesno prepuštanje je svakodnevno odustajanje od malih životnih koraka koje život čine smislenim i sadržajnim. Nesvjesno prepuštanje je nezadovoljni starac koji u sebi osjeća bijes očajnika koji želi rastrgati život, dok nema snage ni da se uspravi uz pomoć staračkog štapa. Nesvjesno prepustiti život njemu samom znači predati se nemoći onda kada svoju moć trebamo pokazati držeći uzde života čvrsto i sigurno u vlastitim rukama.

Prepuštanje izriče sadržaj riječi umoran od života. Biti umoran od života može se biti na dva načina. Svjesno prepuštanje života njemu samom je priznanje samom sebi da sam ispunjeno umoran kao trkač koji pada od umora, ali sretan jer je dodirnuo cilj. Nesvjesno prepuštanje života njemu samom kroz nemoć i samosažaljenje čini se kao trkač koji još na startu osjeća sav umor kao da je već jednom otrčao cijeli krug do cilja, a zapravo se nije pomjerio s početnog mjesta. Prepuštanje je umor od života, ali nije svejedno kako je život prepušten. Ako je život svjesno prepušten samom sebi, onda je umor neka vrsta osjećaja ispunjenja da se je živjelo, ako je život nesvjesno prepušten sam sebi gdje se čovjek u najjačoj snazi ponaša bespomoćno i samosažaljivo, onda je umor neka vrsta kazne za život koji ionako živi sam za sebe bez da čovjeka išta pita, od njega traži i zahtjeva.

A od takvog života čovjek i ne može biti ništa drugo nego umoran jer jedna od najtežih stvari za čovjeka jest biti prisiljen živjeti život na čije zahtjeve, želje, molbe i emocije čovjek gleda iz perspektive trećeg lica potpuno nezainteresiran i hladan prema uzdama koje mu život pruža da ih uzme u svoje ruke i počne živjeti.

U Sarajevu, 23. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com