Oliver Jurišić – Stranica 31

ŠETNJA

Znala je da je noć drugačija. Noć priča priče drugih. Hoda trotoarom. S druge strane trg. Lijepo osvijetljen. Veliki plakat na pročelju zgrade. Najava predstave. Nešto o ratnim traumama. Gleda plakat. Muka joj. Samo rat. Stalno rat. Uvijek rat. Umjetnost svedena na rat. Povici nekoliko mladih dok prolaze trgom. Djevojka žestoko psuje. Barbarski i nekulturno. Druga tetura. Pijana. Zastaje. Gleda ih. Što se dogodilo ženama? Opijaju se. Psuju. Tuku. Odmahne rukom. Što je briga? Ona nije nekulturna. Ne može drugima zabraniti da rade što hoće.

Prolazi pored stajališta za taxi. Dvojica nešto razgovaraju. Bez galame. Bez vike. Umjereno. Iznenadi se. Predrasude. Taksisti su nekulturni. Grubi. Bezobrazni. Neodgojeni. Ne može odoljeti. Kratko zastane. Smiren glas prvog. Kćerka odlazi za mjesec dana. Njemačka. Njegovateljica. Žao mu. Računao na penziju. Dočekati unuke. Ostaviti im kuću. Ovako tko zna. Iza njega ne ostaje ništa. Ni kuća. Ni unuci. Potvrdno kimanje glavom i dubok udah. Cigareta. Nijemo slaganje drugog. Ne govori. Gleda prema njoj. Mahanje. Prijevoz? Odmahuje rukom. Slijeganje ramenima.

Dvije prilaze. Glasno komentiranje nečije haljine od maloprije. Odličan izbor. Nepogrešiv. Uvijek je imala osjećaj za modu. Uzdah zavisti. Ima više od nje. Ali ne zna kombinirati kao ona. Nije važno. Glas druge siguran i glasan. Ima novac. Stil će svladati usput. Gleda na drugu stranu. Stara zgrada. Grafit. Izričaj ljubavi prema nepoznatoj djevojci. Datum. U potpisu muško ime.

Glasni zvukovi kako se približava. Poznati bar. Glazba ugodna. Jazz ili tako nešto. Nije sigurna. Nema puno ljudi. Nekolicina sjedi ispred. Dok prolazi sluša. Mladić i djevojka ne mogu se dogovoriti. Ona dobila posao u ministarstvu. Ne želi se vratiti kući. On već godinama živi kući. Mora. Brine o roditeljima. Prigovor da nije sam. Sestra daleko. Kanada. Pomaže. Ali ne može se vratiti. Ona kategorički obećava da neće ostaviti posao. Čekala je dvije godine. Možda i više. On pokušava argumentom emocija. Voli je. Sve će učiniti za nju. Ona zna. To nikada nije bilo problem. Rasprava se nastavlja. Glasovi se gube kako prolazi. Ne zna što su se dogovorili. I jesu li uspjeli.

Veliki park. Starija žena. Mlađa pored nje. Stoje. Između njih dječja kolica. Mlađa radosna. Dobar je. Posao nezgodan. Treća smjena. Starija se slaže. Nije važno. Posao jest nezgodan. Ne pije. Ne puši. Najvažnije. Ne kocka. Ne ide u kladionice. Neće izgubiti plaću. Obitelj. Kuću. Mlađa potvrđuje. Sretna je. Samo da se ništa ne dogodi. Starija utješno govori. Ne brini. Kladionice su vrag!!!! Samo da se ne kladi. Čula od susjede. Onaj u zgradi preko puta. Ostavila ga žena. Prokockao stan. Kladionica. Treba biti zadovoljna. Muž se ne kladi. Takvih je malo danas. Prolazi pored njih. Mlađa pogledava prema kolicima. Ne vidi dobro. Čini se da se smiješi i da joj oči sjaje. Prolazi. Ostaju stajati. Voljela bi znati kako je razgovor završio. Jesu li obje jednako sretne što se muž mlađe ne kladi?

Prolazi pored poslovnice banke. Zatamnjena stakla. Sredovječni muškarac pred bankomatom. Razgovara. Uzrujano. Vraća se za sat vremena. Ponijet će lijekove. Ne zna kakvo je stanje. Simptomi moždanog udara. Ni on ne može vjerovati. Nije bila bolesna. Nikad. Ne zna što i kako. Sin će sutra stići. Ne zna. Sve mu se srušilo. Svijet. Život. Planovi. Nije bilo znakova. Našao je onesviještenu na podu. Hitna stigla brzo. Profesionalni. Mirni. Zadovoljan je. Nekoliko puta dubok uzdah. Da. U redu. Stoji na semaforu pored nje. Gleda ga ispod očiju. Lice malo izobličeno. Bol. Strah. Tuga. Briše suze. Trčeći korak. Prelazi. Nestaje iza ugla. Razmišlja. Tko je u pitanju? Njegova supruga? Kćerka? Unuka? Nije sigurna želi li znati. Ne voli spoznaju tragedije drugih. Razmišlja ponovo. Sretna što nije bolesna. Ulaže puno u druge stvari. U zdravlje ništa. Čeka da zaboli. Kao i mnogi drugi. Vjerojatno.

Prelazi preko ceste. Knjižara. Ukusno osvijetljen izlog. Netko zna kako se to radi. Gleda naslove. Jezik. Nacionalizmi. Postkonfliktno društvo. Rat. Nakon rata. Poslije rata. U ratu. Pomalo neugodan osjećaj. Opet o ratu. Samo o ratu. Neodređeni osjećaj mučnine. Dva mladića prolaze. Čekaju ih u poznatom baru. Tko? Njih dvije. Dogovor za ponedjeljak. Idu svi zajedno. Ona ima auto. Tjedan dana. Najbolje voziti uz obalu. Mogu spavati u autu. Krenu od Dubrovnika. Tako je najbolje. Sretan je. Godinama planiraju zajedničko putovanje. Konačno su uspjeli. Red je. Završavaju srednju. Znaju se od djetinjstva. Uskoro se razilaze. Ona odlazi vani studirati. On također. Njih dvoje ostaju ovdje. Žao mu što odlaze. Ne treba biti. Planiraju se vratiti. Neslaganje. Nitko se ne vraća jednom kada ode. Čvrsto obećava da hoće. Glasovi polako prelaze u neodređene zvukove. Još uvijek gleda naslove. Zašto toliko pišu o ratu, zašto svaki naslov govori o ratu? Bila je tu. Zna što je vidjela. Sjeća se svega. Ima drugih stvari. Lijepih. Pozitivnih. Zašto rat? Ne ide u kazalište. Ne ide u kino. Ne čita novine. Uvijek isto. Rat. Osjećaj izoliranosti i neznanja. Svejedno joj. Tako želi. Mirna je kad ne čita, ne gleda i ne čuje. Čudi se. Toliko je godina prošlo. Rat kao da nije. Pišu. Govore. Režiraju. Tema? Rat. Nekoliko bučnih mladića i djevojaka prolaze pored nje. Svečana odjela i haljine. Matura. Hotel je već otvoren. Raduju se. Vino i pivo za poslije. U stanu. Kod jedne od djevojaka. Ima da se oleše večeras. Glasan uzvik odobravanja. Navijanje. Naplatit sve muke srednje škole. Poslije? Šta poslije? Kad prođe matura? Nevažno! Nebitno! Važno je večeras!!! Glasna vika nestaje iza ugla.

Nastavlja do tramvajske stanice. Nekoliko ljudi. Neka žena. Možda pedeset godina. Lice umorno. Vrećica u ruci. Mantil poznatog trgovačkog lanca. Često prebacuje s noge na nogu. Sigurno bolovi. Dugo stajanje na poslu. Tri djevojke. Gledaju ispred sebe. Svaka u svoj display. Šute. Nagli trzaj jedne. Pokazuje drugima. Komentiraju i smiju se. Lijepa profilna. Dobro joj stoji ljubičasto. Stariji gospodin. Pogledava na sat. Često. Sigurno žuri. Vrećica u ruci. Logo poznate pekare. Mladić sa slušalicama u ušima. Sportske patike. Trenerka. Zadihan. Trčanje? Sportaš? Nije mogla odrediti. Škripa, buka i trenje. Tramvaj. Star. Oronuo. Išaran. Prljav iznutra. Poluprazan. Ne ulazi. Odlučuje pješačiti. Samo dvije stanice. Možda dvadeset minuta.

Prolazi pored izloga. Tehnologija. Novi smartphone. Cijena u visini nekoliko njezinih plaća. Reklama ga hvali. Najnovija kamera. Zabilježite trenutke s najmilijima!!! Broj megapiksela beskonačan. Prelazi cestu. Semafor. Mlađi muškarac. Razgovor s nekim s druge strane. Mobitel. Bit će u dnevniku. Nema problema. Udarna vijest. Neće prikazivati sve. Onaj s druge strane se ne treba brinuti. Vijest će biti namontirana kako treba. Izgledat će objektivno. Istinito. Profesionalno. Treba platiti uredniku informativnog programa. Na ruke. Ne može preko banke. Otkrit će se. Nema brige. Vijest će biti udarna. Neće nitko primijetiti. Važno je istaknuti negativno. Lopov. Zapošljavao preko veze. Tukao bivšu ženu. Kćerka ne želi pred kamere. Nema veze. Naći će kolegu s posla. Bivšeg. Hoće. Ne treba brinuti. Hoće za novce sigurno. Prilog ide u udarnom terminu. Koji novinar? Nema tu novinara. I on hoće novce. Ne previše. On će to odradit na terenu. Koliko će sve koštati? Neće puno. Par stotina. Prelazi cestu. Razmišlja. Novinar? Nije sigurna. Možda. Izgledao je kao lešinar. Sve za priču i udarni termin. Plaćanje. Kupovanje. Laganje. Nije ju čudilo. Odavno ne gleda vijesti. Ne čita novine. Mirna je. Ima svoj vlastiti svijet.

Prelazi cestu prije skretanja. Muškarac i žena. Četrdesete. Ruke zajedno. Nema snage. Umorna je. Posao. Djeca. Rodbina. Odobrava joj. Hrabri je. Ne treba brinuti. On je tu. Zahvaljuje. Uvijek je bio muškarac i otac. Hvali je. Oduvijek je bila izvrsna supruga i majka. Zahvaljuju jedno drugom. Što ima nju. Što ima njega. Prebrodit će sve. Bit će uz nju cijelo vrijeme. Gleda za njima. Sretna je. Osjećaj radosti u nutrini. Vole se. Poštuju se. Dolazi pred zgradu. Sat. Hm… skoro sat vremena? Nije primijetila. Ne ulazi.

Osvrne se. Gleda zgrade. Svijetla. Sluša buku. Auta. Tramvaji. Ljudski glasovi. Razmišlja. Grad. Satkan od priča ljudi. Neobičnih priča. Običnih. Tužnih. Sretnih. Neispričanih. Svakodnevnih. Treba slušati. Pogotovo noću. Noć priča priče drugih. Oni. Drugi. Pričaju. Oni su grad. Slušati. Slušati grad. Slušati grad noću. Dok hoda noću ona voli slušati grad. I sutra će ga slušati. Sutra. Navečer. Grad će pričati priče…

U Sarajevu, 18. 7. 2018.

O. J.

O ISKUSTVU „NEDOGOĐENIH“ DOGAĐAJA

Iskustvo nedogođenih događaja javlja se kao napet osjećaj iščekivanja onoga što se uskoro treba dogoditi. Takvo iskustvo je poput putovanja prema odredištu koje je uzbudljivije od samog završetka putovanja. Iskustvo nedogođenih događaja je iskustvo putovanja prema odredištu kojega se željno iščekuje, ali kojega se nikad ne doseže i tako se putovanje pretvara u kolaž maštovitih ideja kako je moglo sve završiti i na koji način, iako se zapravo ništa nije dogodilo.

Zaljubljen muškarac ili žena na putu ljubavi jednog prema drugom imaju to iskustvo nedogođene ljubavi, iskustvo mašte koja stvara mogući ljubavni zaplet i njegov mogući ishod. Iskustvo nedogođene ljubavi kao nedogođenog događaja dolazi u oblicima različitih i najčudnovatijih mogućih pitanja o ljubljenoj osobi. Kao recimo što će biti kad veza postane ozbiljnija? Ako se vjenčamo, kakvi ćemo biti u braku? Ako dobijemo djecu, čije će oči imati, njegove ili njezine? Ako zajedno dočekamo starost, kako ćemo izgledati, tko će biti potrebniji pomoći onoga drugoga? Nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene samo je jedan od onih događaja koji se ponekad manifestiraju kao nedogođeni događaji.

Ima i drugih životnih izbora i odluka koji ulaze u kategoriju nedogođenih događaja, kao recimo kad se planira živjeti negdje drugo. U kojem gradu, u kojoj ulici, u kojoj općini, u kojoj zemlji živjeti? Nedogođeni događaji su povremeno izvor određenih patnji za čovjeka jer ukoliko se čovjek odluči da neki nedogođeni događaj ni u stvarnosti neće odživjeti onda uvijek ostaje jedan neodređen osjećaj patnje i nostalgije. Kad se muškarac pita jesam li prvo trebao izabrati nju, a ne sada ovu s kojom sam sada i kakav bi nam bio život zajedno, ili obrnuto kada žena postavlja to isto pitanje? Ovo pitanje u sebi nosi čežnju i misao kako je prethodna ljubav koja se nije nikad dogodila i postala nedogođeni događaj – možda bila najbolji i najmudriji izbor.

Veliki broj područja našeg života pokriva iskustvo neprimjetne čežnje i tupe boli, jer nedogođeni događaji nisu postali dio stvarnosti našeg života. Zato nam preostaje da čeznemo i da nas tu i tamo nedogođeni događaj boli kao da se dogodio. Kao kad se razmišlja o voljenoj osobi s kojom se ljubav nikad nije dogodila, ali osjećaj čežnje i boli ponekad je takvog intenziteta da čovjek ima osjećaj da se ta ljubav stvarno dogodila i umrla. Nedogođeni događaji nisu uvijek negativni i loši iako povremeno donose nepodnošljivu čežnju i bol u stvarni čovjekov život.

Nedogođeni događaji imaju svoju privlačnost i svoju mudrost jer nas čuvaju od razočaranja stvarnim životom i stvarnim iskustvima. Kao kad nedogođeni događaj ljubavi između muškarca i žene postane stvarnost i nastupi razočaranje jednog ili drugog ili oboje, jer se stvarnost nedogođene ljubavi činila kudikamo ugodnija i privlačnija od stvarne ljubavi. U takvim trenutcima se razočaranje pretvara u osjećaj gubitka životnog smjera i smisla jer se sav život usmjerio i utrošio ponajviše u velika iščekivanja nedogođene ljubavi koja svojom stvarnošću i gubitkom strasti, ljepote i smisla može odvesti i puno dalje od samog razočaranja u ambis začaranog kruga samosažaljenja, progonjena osjećajem krivnje, osjećajem gubitka tla pod nogama i besmisla.

Čovjek živi između te dvije ponekad nerazumljive i neshvatljive točke, između nedogođenog događaja i čežnje za njim da se dogodi i razočarenja kad se događaj dogodi. I to dolazi u obliku pitanja što se zapravo dogodilo s nama, sa mnom, s njom? Ali ne mora svaki nedogođeni događaj završiti stanjem vječne čežnje jer se nije dogodio, kao ni stanjem razočaranja jer događaj nije bio onakav kakvim smo ga zamišljali. Nedogođeni događaji znaju svoju punu stvarnost doseći u samom njihovom događanju do te mjere da ispunjenje života smislom i radošću traje jako dugo.

Kao kada muškarac i žena ostvare svoj nedogođeni događaj ljubavi i shvate malo kasnije kako je u stvarnosti taj događaj još bolji, puniji, radosniji i smisleniji. Ovo iskustvo ih onda obilježi za cijeli život i služi kao kamen temeljac za podnošenje životnih padova koji eventualno slijede.

Jedan dio našeg života, a možda i zreliju dob i malo više obilježava razmišljanje o nedogođenim događajima ljubavi, posla, karijere, mjesta života, broja djece, neobično ali sadržajno izrečeno u našem kolokvijalnom izrazu: što bi bilo kad bilo? I tu nema trajnih odgovora, mi nastavljamo živjeti život u prostoru između nedogođenih događaja našeg života i njihova stvarnog događanja. U tom prostoru ima svega: i čežnje, i boli, i mašte, i ideja, i promišljanja, i želja, i snova, i tajni, i radosti, i ljepote, i tuge, i plača, i razočarenja, i rađanja, i umiranja… Ponekad se cijeli život nekako živi u tom prostoru tog jednostavnog, ali tako fascinatnog, tajnovitog i nikada odgovorenog pitanja: što bi bilo kad bi bilo? Jer nikada ne možete dati pravi odgovor baš zato što se nedogođeni događaj nije ni dogodio, jer da je se dogodio to pitanje ne biste ni mogli postaviti, ni sebi ni drugome.

U Sarajevu, 16. 7. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

[banner title=”DBV” id=”140″ caption_position=”bottom” theme=”default_style” height=”auto” width=”auto” show_caption=”1″ show_cta_button=”1″ use_image_tag=”1″]

Bar pored katedrale u Sarajevu

Sama je za stolom. U kutu. Najbolje mjesto. Svi su vidljivi. Nju se ne primjećuje. Troje za drugim stolom. On, ona i dijete. Ne sviđa mu se kako se odjenula. Pokazuje previše. Negoduje i dalje. Previše troši. Gluposti. Njen odgovor odriješit. Ona je žena. Mora brinuti o sebi. Svom izgledu. Zdravlju. On voli kad je ona lijepa. On ne voli kad je drugi muškarci gledaju. Povišen ton. Uvijek su me gledali.

Glasan zahtjev da se pomiri s tim. Glasno odbijanje. Nije vjerovao da je zaista takva. Trebao je gledati bolje. Glas humorističan. Žestok prigovor kako ona nije prostitutka. Brani se da nije tako mislio. Zašto svaki put stavlja u njegovu glavu i usta misli koje ne postoje i riječi koje ne izgovara? Dijete nešto traži. Djevojčica. Četiri godine. Želi sladoled. Oboje u isto vrijeme ušutkavaju. Neka sačeka. Djevojčica plače. Nikad nisam rekao to. Nagli zaokret prema njoj. Jesi. Uvijek. Njezin pogled pomalo zloban. Njegov pomalo ljutit i agresivan. Glasan prigovor. Napravio sam ženu od tebe i damu. Neki okreću glavu u smjeru muškog glasa. Ona sklanja pogled u stranu. Lijep lančić oko vrata. Skup. Ljetna haljinica bež boje. Vitke i njegovane noge. Čvrste grudi. Ženski sat na ruci. Poznata marka. Malo šminke i sjenila na licu. Kosa uređena. Nokti dotjerani. Lak bezbojan. On naglo ustaje. Kratke lanene hlače. Bijele. Lanena košulja. Boja kave. Sandale. Uredno podšišan. Njegovana brada. Lijepo građen. Teretana vjerojatno. Skup novčanik u ruci. Elektronička kartica u drugoj. Znak poznate njemačke marke automobila na njoj. Kuda? Upitan pogled. Ne obraća pažnju. Saginje se i uzima djevojčicu. Osmijeh i opetovani zahtjev za sladoled. Odlazi s djevojčicom. Pitanje glasnije. Kuda ide? Ne osvrće se. Izlazi i nestaje iza ugla. Ljutita. Nervozno prebire po telefonu. Povelik za njezine ruke. Srebrna jabuka ispod kamere. Glas s druge strane. Najbolja prijateljica. Sačekat će je. Ne zanima je gdje je otišao. Redaju se naslovi. Đubre, kreten, konj, manijak, manipulator, kurvar, zlostavljač. Bio tako nježan i pažljiv dok se nisu vjenčali. Potpuno se promijenio. Potvrđuje za pola sata ispred trgovačkog centra. Ustaje. Prilično zgodna i dobro građena. Nekoliko muških pogleda u njezinom smjeru. Odlazi…

Dvojica sjedaju. Kravate. Jedan mlad, crn i visok. Drugi nešto stariji, također visok i prosjed. Mladi na telefonu. Konobar prilazi. Njegova ruka u zraku. Sočna psovka nekome s druge strane. Izborne liste se ne mogu sastaviti bez njega. I ne smiju. On će odrediti tko će i na koju listu. Prekida. Isprika konobaru zbog čekanja. Nema isprike zbog psovanja. Kafa produžena. Stariji govori o nekom čovjeku. Bio s njim zajedno dugo u stranci. Pouzdan je. Njega treba ubaciti za ministra. Mlađi sumnjičav. Pitanje je kontrole. Strah da taj stariji neće slušati naređenja stranke. Stariji ga uvjerava. Poznaje ga. Prijatelji su. Mlađi prebacuje temu. Neobično. U svakoj drugoj ili trećoj rečenici je redovito neka psovka. Nekad psuje imena. Nekad psuje neodređeno. Stariji čovjek se okreće u njihovom smjeru. Prezriv pogled. Stariji pokazuje neki papir. Imena. Kantoni. Mladi uzima olovku. Piše. Objašnjava. Stariji odmahuje glavom. Smatra da to neće biti dobro ako taj bude nositelj liste u tom kantonu. Ljudi ga ne vole tamo. Naglo prestaju. Odmiču se od stola dok konobar stavi kavu. Odguruju sadržaj stola u stranu. Ponovno papir. Stariji ponovo negoduje. Lista je loše sastavljena. Mlađi uz psovku nešto gestikulira. Ne može promijeniti. Već je platio za prvo mjesto na listi. Koliko? Mlađi se osvrće oko sebe. Stotinu hiljada maraka. Neka mu vrati novac i skine ga s liste. Ne može. Potrošeno na plakate, promociju i predizborni skup u velikom gradu. Stariji se odmakne. Dubok uzdah. Ruka na čelu. Razmišlja. Možda. Mlađi upitno gleda. Prebaciti ga u drugi kanton. Ostaviti mu prvo mjesto na izbornoj listi. Ne želi. Već pitan. Zašto? Stariji ne razumije. Vidi mu se na licu. Kanton je bogat šumom. Drži pilane. Želi mjesto kantonalnog premijera. Lakše će mu biti doći do sirovine za proizvodnju. Stariji razmišlja. Neki drugi kanton gdje ima šuma? Mlađi gleda. Prst klizi po papiru. Glasan usklik radosti. Samo nakratko. Ima. Jedan. Nije naš. Čiji je? Njihov. Šta ima veze? Ima. Obećano narodu da nema koalicije s njima. Stariji gleda u stranu. Razmišlja. Neka pređe kod njih. Mlađi začuđen. Nemoguće. Dao je pare. Nema veze. Riješit će se. Poslije izbora. Kako? Obećati mu. Ministarstvo. Okoliš. Tu spadaju i šume. Mlađi na telefonu. Razgovor. Kratko. Obećava. Sigurno. Nema koalicije. Nisu ista stranka. Nema to veze. Dobit će ministarstvo. Zadovoljan uzdah. Pristaje. Stariji zadovoljno kima glavom. Kava već hladna. Neće piti. Ustaju. Stariji odlazi do šanka. Mlađi na telefonu. Opet sočna psovka. Ne može na listu. Dolazi za deset minuta. Stariji ga tapše po ramenu. Mlađi psuje nekom imenom. Uporan. Hoće na prvo mjesto na listi. Stariji ga i dalje tapše. Riješit ćemo. Odlaze…

Dvije starije gospođe. Šešir. Neobičan. Sviđa joj se. Retro. Takvi se ne mogu nigdje kupiti. Pedesete možda. Gospođa u zelenoj ljetnoj haljini traži limunadu da se osvježi. Druga ima ženski sako i haljinu odgovarajuće boje. Liči na tajnicu. Iz detektivskih filmova o Pink Pantheru. Predavala je francuski godinama. Posjetila Pariz šezdesetih. Vidjela veći dio Francuske. Smatra da je najveći problem grada kultura. Potvrdno kimanje glavom. Mladi su nekulturni. Odrasli pogotovo. Odijevanje svedeno na golotinju i pokazivanje mesa. Druga niječe glavom. Ne. Nije to. Nego? Druga pomalo nervozno. Grad nema kulturu. Prazan. Druga odbija vjerovati. Ima kulturu. Kazalište. Filmski festival. Koncerti. Opera. Druga niječe ponovo. Ne misli to. Nije to kultura. Nego? Grad. U sebi. Nema kulturu. Beton. Asfalt. Zgrade. Svijetlo. Buka. Grad izgubio sebe. Druga zamišljena. Sjeća se. Razglednica. Kraj šezdesetih. Prekrasan perivoj. Lijepa austrougarska zgrada u pozadini. Sada? Beton. Moderni spomenik. Nije umjetnički. Tržni centar. Perivoj i zgrada uništeni. Uništena kultura. Rat je bio. Nisu krivi ljudi. Rat je uništio kulturu. Uništio grad. Uništio ljude. Tišina. Gledaju u stranu. Koliko ga već nema? Koga? Njezinog muža. Ona u odjelu retro tajnice uzdiše. Pet godina. Bio je dobar čovjek. Cijenjen u gradu. Arhitekt. Poznat. Sin je arhitekt također. Japan. Radi za veliku kompaniju. Snaha je Japanka. Predivna. Prekrasna. Skromna. Dvoje djece. Dvoje unučadi. Jedina radost. Dolaze za tri dana. Godišnji. Njezin muž? Zelena haljina se malo pomjeri. Već tri godine bolestan. Pokretan. Ne prepoznaje nikoga. Ne prepoznaje nju. Demencija. Teško joj. Kopni svaki dan. Ne može učiniti gotovo ništa. Djeca pomognu. Kćerka posebno. Dođe svaki tjedan. Obje uzdahnu. Tužan pogled negdje u daljinu. Ili prema stolu gdje su dvije mlade djevojke i dva mladića. Mladi. Sretni. Glasno se smiju. Nemaju gubitak pamćenja. Nisu dementni. Živi su. Na početku. Kao da svaka za sebe razmišlja. Ah, život!!! Brzo pobjegne kroz ruke. Ne vidiš, ne čuješ, ne osjetiš, ne znaš. Odjednom. Osvrneš se. Starost, samoća, briga. Strah… smrt je tu negdje. Teže ustaju. Retro tajnica malo hramlje. Muž čeka. Presvlačenje. Hranjenje. Kupanje. Tišina. Kratko stoje ispred. Svaka na svoju stranu. Odlaze…

Dvoje mlađih. Zadihani. Godine? Dvadesetak. Studenti. Rijetka brada i brčići. Neobrijan. Majica kratkih rukava. Petokraka i bradati lik s uzdignutom pesnicom. Nekoliko slova u drečavoj crvenoj boji. Južna Amerika. Zadihan. Predavanje mu bilo skroz bezveze. Mislio da je lik ljevičar. Obični filozof. Školski. Došao u kravati i odjelu. Teški buržuj i kapitalist. Samo priča. Razočaran. Očekivao puno više. Samo citati i ponavljanje. Isfurano. Ona potvrđuje. Karirana košulja s kockama. Podsjeća na stolnjak u seoskoj kafani. Kosa raspuštena. Komad metala u nosu i iznad obrve. Uske hlače. Čizme s debelim đonom. Prošivene. Žuti konac. Naručuju. Dvije limunade. Čudno. Zar ne bi trebalo biti žestoko? Votka? Konjak? Ona prva. Svijet treba promjenu. Zemlja treba promjenu. Grad treba promjenu. Nacionalizam i fašizam uništavaju. Oni su žrtve. Žele promjenu. On potvrđuje. Treba se boriti za radničku klasu. Nove fabrike. Nova radna mjesta. Kapitalizam je propao. Bio na susretu antifašista. Zabrinut. Sve stari. Nema mladih. Nezainteresirani su. Ne žele se boriti. Ništa ih ne zanima. Ona preuzima. Internet im ispire mozak. To su kapitalisti izmislili. Žali što nije rođena u titino vrijeme. Radničke akcije. Fabrike. Partizani. Sve zajedničko. Bratstvo i jedinstvo. Mota cigaretu. Pripaljuje. Slaže se. Slušao je od djeda. Svi su bili sretni. Svi su imali. Nitko nije krao i otimao. Svi su imali dovoljno. Danas? Danas sve plaćaš. Plaće nikakve. Penzioneri nemaju šta jesti. Nemaju za lijekove. Treba oteti bogatima. Ovim što su u ratu švercali. Sad otvaraju benzinske na svakih sto metara. S druge strane njihovog stola kratak komentar. Balavurdija. Ništa ne rade. Samo po kafanama hodaju. On se čudi. Kod njih u Danskoj preko dana sve kafane prazne. Ovdje pune. Njih dvoje ustaju. Djevojka namješta košulju. Kratak dogovor za večeras. Koncert. Karte su kod njega. Dobar bend. Regionalni. Najviše nastupa u regiji. Odlaze…

Trojica. Sjedaju. Sunčane naočale. Ne skidaju. Naručuju. Tri kafe s mlijekom. Prvi dodiruje kosu. Uredno zalizana. Tetovaža na desnom bicepsu. Kineski znak za heroja. DG velikim slovima na majici pripijenoj uz tijelo. Tom Tailor patike. Čarape s crticom. Nike. Telefon na stolu. Ogroman. Možda zbog maske. Uski donji dio trenirke. Sportaš. Osvojio neki dan turnir. Pobijedio južnoamerikanca za prvo mjesto. Neobično ime zahvata kojim je to izveo. Neko kinesko, ili japansko. Drugi potvrđuje. Gledao ga na televiziji. Skupa košulja. Farmerice. Špicaste cipele. Zlatna narukvica. Uživao u borbi. Nije mogao doći. Morao sređivati neke porezne papire za kafane. Inspekcija ga stalno ganja. Traže dlaku u jajetu. Hoće da ga zatvore. Sve uredno plaća. Ne mogu mu naći greškice u knjigama. Ali ga proganjaju. Vjerojatno zbog politike. Podržao protukandidata za načelnika, a ne njihovog. Da je znao ne bi. Zanima ga biznis. Ništa drugo. Ne ide tako. Bar ne ovdje u gradu. Svi to znaju. Treći govori. Vraća cigaretu u pepeljaru. Srednje godine. Proćelav. Općinski vijećnik. Zna šta se događa. Zna. Bio na sjednicama. Bio u odboru za dodjelu radnih dozvola za kafiće u glavnoj ulici. Zna tko je protiv njega i tko hoće da mu zatvori kafane. Stiglo s vrha. Iz stranke. Kako on ne može ništa poduzeti? Zašto ga plaćaju? Ne može. Nije do njega. Vadi fasciklu iz torbe. Papiri. Dozvole. Nacrti. Potpisi. Općina. Sud. Ministarstvo. Sve spremno. Treba još platit. Kome? Inspektoru? Kojem? Za urbanizam. Zašto? Da potpiše dozvolu. Koliko? Pet hiljada maraka. Prvi uzdahne. Ajd odmah. Zaboravit će. Ajd sačekaj. Kafa. Nije žurba. Razgovor odlazi dalje. Zdravlje, porodica? Svi dobro. Djeca rastu. Mater slaba. Stara. Skoro osamdeset. Naživila se. Pa jest. Nekako ti žao kad mlad čovjek ode, kad je netko star i nije toliko teško. Ali jest ako je netko tvoj. Uvijek je teško. I nikad nisi spreman. Požuruje. Ajmo. Pare. Kad će početi radit unutra u kafani? Sutra. Danas će inspektor sve potpisat. Ustanu. Kratko razgovaraju ispred. Mora na sjednicu općinskog vijeća. Mora u kafanu da vidi je li sve u redu. Onaj u uskoj trenerci ide prošetat. Tek se vratio. Ode malo naparit oči. Ima dobrih koka po gradu. Odlaze…

Gleda na sat. Vrijeme je. Ustaje od stola. Stavlja sunčane naočale preko očiju. Izlazi. Sparno i vruće. Puno ljudi. Previše. Razmišlja. Osvrće se. Još nije stigla. Sat na katedrali. Prodoran i jak zvuk. Gleda gore. Dva tornja. Lijepi. Gleda prema baru. Ljudi. Ulaze. Izlaze. Konobari. Gleda natpis. Gleda bar. Lijep. Uredan. Čist. Malčice šminkerski za njen ukus. Ali pristojan. Sviđa joj se. Doći će opet. Bit će neka nova priča. Neki novi ljudi. Zanimljivi su. Svi. Ti ljudi. Na svoj način. Oni su kultura. Oni su grad.

U Sarajevu, 9. 7. 2018.

O. J.

O omiljenoj pjesmi

Ljudi imaju različite vrste stvari koje opisuju kao omiljene. Riječju omiljen opisujemo nešto posebno, nešto što jedan trenutak i vrijeme u danu razlikuje od svih drugih trenutaka. Imamo omiljene ljude, navike, rituale, mjesta koja posjećujemo, hranu, piće. Prosječan čovjek ima nekoliko omiljenih stvari. Po čemu se omiljena kava ujutro s omiljenim prijateljem razlikuju od svih drugih kava i ljudi koje ćemo susresti toga dana?

Tek kada čovjek pokuša opisati ono što naziva omiljenim zna da je teško naći definiciju zašto mu je ta i ta stvar omiljena. Čovjek zna opisati ono što smatra omiljenim. Sviđa mu se stari bar pored njegove zgrade ili kuće, stolice i stolovi ga podsjećaju na njegovu mladost, slike, posteri i mnogo toga viseći na zidovima daje posebnu auru mjestu u koje redovito dolazi. Ali kad ga netko upita zašto ti je baš taj bar omiljen, a ne neki drugi, tek tad čovjek se zapita i zaključi da ponekad ni sam ne zna zašto mu je to mjesto omiljeno. Je li u pitanju navika, tradicija, sjećanje na nešto lijepo ono što je najvažnije kod omiljenih mjesta? Po čemu se recimo jutarnja kava, zajednički ručak, zajednička večera s nekim razlikuju od drugih kava, ručkova i večera? Što neko mjesto, neku stvar, neku naviku, neki ritual, nekog čovjeka čini da ih zovemo omiljenima, a sva druga mjesta, stvari, navike i ljude na smatramo takvima? I kad se pitaš zašto ti nedostaje neko mjesto, neka ulica, neki čovjek, neka navika, neki ritual bilo ujutro bilo navečer ne pitaš li se u isto vrijeme zašto su ti sve te stvari omiljene a druge nisu? Čovjek nema puno omiljenih stvari, mjesta i ljudi, čini se da ih ima tek nekoliko. I čvrsto je vezan uz te omiljene stvarčice i teško ih će se odreći i pustiti ih da nestanu.

Pisac Kazuo Ishiguro u svom romanu Ne daj mi nikada da odem opisuje iskustvo glavne junakinje Kathy H. s pjesmom po kojoj je roman dobio ime. U jednoj sceni kada je kao mala djevojčica posjedovala staru kazetu Judy Bridgewater morala se redovito skrivati kako bi slušala tu kazetu koju je smatrala najvrjednijom stvari koju je posjedovala. Ali Kathy H. nije slušala sve pjesme kako pripovijeda Ishiguro nego samo treću po redu koja se zvala Ne daj mi nikada da odem. Kasnije prisjećajući se djetinjstva, kazete i omiljene pjesme Kathy H. priča kako joj je poprilično teško kao odrasloj osobi bilo dokučiti zašto joj je ta pjesma bila omiljena, a ne neka druga ili sve pjesme na albumu. Staru kazetu i pjesmu uvijek je slušala kada bi išla na duga putovanja autom i sama ili kada je dan bio oblačan i tmuran, i uvijek je redovito vrtila tu jednu te istu pjesmu. Je li Ishiguro opisom lika Kathy H. koja uživa samo u jednoj pjesmi dok ide na dugo putovanje sama autom i dok vozi promatra svijet koji se sada javlja kao ravnica, sada kao šuma, sada kao lanac planina, sada kao predgrađe, sada kao veliki grad na neki način opisao ono iskustvo kada čovjek ima omiljenu pjesmu i kada te pjesma ne govori više o samom sadržaju, autoru, tekstu nego prije svega o onomu koji je sluša i naziva je omiljenom?

Čini se da je Ishiguro u ovom kratkom opisu iskustva omiljene pjesme htio izreći kako omiljena pjesma nije tek jedna od pjesama, nego je omiljena zbog toga jer nas za nju i uz nju nešto ili netko veže, neki događaj, neko iskustvo, neko mjesto, neka osoba. Može li se reći da kad jednom čujete nečiju omiljenu pjesmu možete reći kakav je netko čovjek i kakav mu je karakter ili kada netko čuje vašu omiljenu pjesmu? Je li vam se ikada dogodilo da kad zatražite omiljenu pjesmu netko vam priđe i kaže vam kako će vam sve reći o vama prema pjesmi koju upravo želite čuti? I zašto nas neke pjesme na neki način „bude“, a neke jednostavno ne ostavljaju nikakav trag na nama?

Ima izreka koja kaže otprilike „reci mi s kim se družiš i reći ću ti kakav si čovjek“, može li se ovu izreku malo promijeniti i pitati „reci mi koja ti je omiljena pjesma i reći ću ti sve o tebi“ ili bi naša omiljena pjesma slagala sve što bi netko o nama pokušao reći? Stvari, mjesta, navike, ljudi nisu omiljeni bez razloga, nepotrebno i bez smisla. Omiljene stvari su poput putokaza koji životu daju određeno usmjerenje, određeni smisao. U konačnici ono sve što nazivamo omiljenim daje i ishod našem životu i nekakav smisao. Zato se držimo omiljenih sitnica, jer one nekako daju neobičan ali ipak opipljiv i vidljiv smisao životu iako su drugim ljudima naizgled beznačajne, dosadne i naporne.

Među tim omiljenim sitnicama nalazi se i naša omiljena pjesma. Nekima je nejasna, neshvatljiva, odbojna, bez reda, smisla i značenja, ali nama njezin ton, ritam, tekst i sve što je u nju uključeno ima savršen i pun smisao. Ne bez razloga ljudi koji sklapaju prijateljstva često počinju svoj susret s pitanjem o glazbi i omiljenoj pjesmi. Ishiguro uvodeći lik Kathy H. s njenom omiljenom pjesmom nije želio da ideja omiljene pjesme bude tek usputna napomena čitatelju, nego je cijela priča satkana oko naslova pjesme jednog od glavnih likova.

Omiljena pjesma ne bi trebala biti tek neka usputna napomena radi reda nekomu koga želimo skinuti s dnevnog reda, ne bi trebala biti tek jedno noćno iskustvo koje ostaje nejasno i u magli ujutro kad se probudimo. Za Ishigura takve pjesme nisu omiljene, nego su obične, svakodnevne i zaboravljive. Ishiguro je htio da omiljena pjesma bude ritam, tekst, melodija oko kojih je satkan čovjekov život, a ne nabacani skup ritmova i tekstova za jednokratnu upotrebu. Kada prebireš po sjećanju kao što to čini Kathy H. u njegovom romanu nalaziš li svoju omiljenu pjesmu onu koju neprestano slušaš dok voziš autom nepreglednim poljem, ravnicom, divljom i obraslom šumom, onu koju ujutro pjevušiš kada se probudiš i onu koju u glavi ponavljaš dok čekaš u omiljenom gradu, na omiljenom mjestu, u omiljenoj ulici, u omiljenom baru, omiljenu osobu?

Koja je tvoja omiljena pjesma pita Ishiguro i kao da govori reci mi koja je a ja ću ti ispričati tko si ti ako treba o tome ću napisati i roman koji će nositi ime po tvojoj omiljenoj pjesmi bilo da se zove Ne daj mi nikada da odem ili nekako drugačije…

U Sarajevu, 6. 7. 2018.

O. J.

POSAO

Kuca. Teška masivna vrata. Glas izdaleka. Hajd ulazi jesi gluha!!! Glas. Grub i nekulturan. Stisne dlanove jače. Osjeća znoj na leđima. Nervoza. Kvaka je hladna i godi znojnim dlanovima. Ulazi. Veliki masivni stol. Na zidu slika predsjednika stranke i neki citat. Nešto o jakosti i jedinstvu. Predsjednik se smiješi samouvjereno sa slike. Spušta pogled. Debeo. Veliki stomak. Crven u licu. Pije redovito. Haj šta si stala ko kip!!! Gleda je. Oblizuje se. Na trenutak joj dolazi osjećaj povraćanja. Sjedaj i daj te papire!!! Alma, Alma!!! Dere se kao kočijaš na ulici. Mlada žena. Ne više od trideset. Uredna. Ispeglana. Našminkana. Dotjerana. Izvolite. Glas školovan i spikerski. Ma šta bona izvolte, jesi gluva hajd kavu mi donesi!!! Namješta košulju. Popravlja kravatu. Žena izlazi. Daj papire!!! Podiže pogled. Gleda u dekolte. Osmijeh. Red umjetnih zuba. Bijeli. Ona prekriži ruke na prsima. Neugodan osjećaj. Haj bona šta se bojiš kad imaš šta pokazat brzo ćeš napredovat!!! Ponovo pogled. Odmjerava noge. Pitanje u glavi. Zašto se uopće javila na natječaj?????? Poniženje. Bezobrazluk i debeli lik s druge strane stola. Možda je bolje u Njemačkoj.

Bio sam komandir tvom babi u ratu!!! Prekid misli. Sjećanje. Babo. Otac. Već odavno mrtav. Nema ga da je sada zaštiti i savjetuje. Osjećaj hladnoće negdje oko srca. Kako ti je babo???? Pristojno pitanje. Rahmetli je već pet godina. Odgovor tih. Ne komentira. Šuti. Lista papire. Ona razmišlja. Opet nervoza. Sigurno neki papir nedostaje. Nešto nije ovjereno kako treba. Fali kopija nečega. Krivi pečat. Krivi datum. Razmišlja o šalterima. Dokumenti. Ovjere. Notari. Mjesec dana i načeti živci. Neki papiri nedostaju. Glas mu ozbiljan. Ona šuti. Bona šta si se pripala ko da nemaš jezik!!! Ponovo se smije. Kao gospodar života i smrti. Papiri ti i ne trebaju, bona to samo onako kofol da ispande sve ko po zakonu, da ti nisam babi bio komandir kakv poso kakvi bakraći bona!!! Poniženje prodire dublje. E mala znači ovako ćemo što se tiče posla i svega ostalog.

Ustaje od stola. Prilazi. Zadah konjaka. Buljave i prožrdljive oči gledaju dekolte. Kucanje ga prekida. Ljutito okreće glavu prema vratima. Alma s kavom. Šta si stala tu ko kip, hajd razguli!!! Ostavlja kavu. Izlazi. Buljavi pogled prema dekolteu i nogama. Ti znaš ko sam ja????? Zna. Prije rata prodavao farmerke na pijaci, danas drži pola grada. Prodaje stanove i gradi nove. Ako budeš radila šta ti kažem dogodine moćeš birati u koju ćeš ambasadu. Hoš u Evropi, hoš u Ameriki, hoš bilo đe nema problema. Seljački ton glasa i nepismenost. Ona se pita zašto ova zemlja još nije propala. Ja sam zamjenik precednika i mene se pita ovde sve. Ja sam ovde glavni. U gradu nemere muha proletit a da ja nisam dao dopuštenje da leti. Gleda dekolte. Direktno. Otvoreno. Ona šuti. Kratko kimne glavom. Osjećaj povraćanja ponovo. Najbolja studentica. Zlatna značka. Zašto? Za koga?

Olakšanje. Odmiče se. Gleda sliku predsjednika stranke. Vidiš ovog ublehu gori????? Mesnati prst uperen u zid. Vjenčani prsten. Skup sat. Kimanje glavom. I njemu sam bio komandir. Uzdah ponosa i vlasti. Monolog. Predsjednik u ratu bio na rezervnom položaju. Švercao cigarete, naftu i oružje. On to zna. Drži ga zato u šaci. Bona, precednik nemere bez neme napravit ništa ako mu ne kažem da smije. Lopov bona, jalijaš, samo krade a onda se kobojagli poziva na nacionalne interese bona ma kome on prodaje maglu bona… Monolog se naglo prekida. Njezine misli negdje drugdje. U Americi. U Kanadi. Samo ne ovdje. Razmišlja.

Ej mala jesti udata majke ti, ja te ne pita odma. Ponovno nagli prekid misli. Ne. Kratak i tih odgovor. Gleda kroz prozor. Otvara. Halo bolan pa neš se javit kad dođeš kod nas. Posto ministar i sad nikog ne znaš. Haj dolazi gori kavu popit!!! Zatvara prozor. Znači, u ponediljak na poso od osam. Zatvori fasciklu. Nevidljivi uzdah olakšanja. Alma će ti objasnit. Alma!!! Ulazi. De majke ti pokaži curi đe joj je stol da zna. Ustaje. Druga prostorija. Alma. Ruka ispružena. Zelene oči. Sažaljive. Otvorene. Iskrene.

Glasovi. Muški. Pa đe si Marko tito mu mamu nema te nikako ovde!!! Ti posto ministar i sad nikoga ne znaš!!! Mahire ne mogu stići nemam kad. Alma!!! Ponovo poziv. Ajd donesi tri kafe, i reci Jovanu nek dođe došo Marko. Alma se vraća. Izlazi. Ona sama. Gleda. Dva velika masivna stola. Sjeda. Muka. Drhti. Alma se vraća. Kava. Ulazi.

Glasovi. Mrmljaju. Uf dobra ti ova mala đe si je našo????? Nepoznat glas. Jovo neću ja svašta, znaš da sam znao naći dobre koke uvjek. E jesi brate oca mi svaka čast.. Sve trojica se glasno smiju. Ona sjedi. Idi odavde. Almin glas. Upitan pogled. Ustane. Mislim idi vani. Vani. Njemačka, Slovenija, Austrija. Bilo gdje. Muški glasovi razgovjetnije. Slušaj vi nama dajte ministarstvo, a mi ćemo vama dati nešto drugo, ne znam šta vam paše. Njegov glas. Ozbiljan. Dajte nam financije. Mi ćemo vama kulturu. Drugi glas glasno i samouvjereno. Ajd more al moram precedniku reć. Njegov glas. Kakav precednik ionako ti vučeš sve konce. Treći glas. Hajd lako mi je za njega, nego ovi drugi ne daju, kažu da financije ne damo nikako. Tišina. Ajd smislit ćemo nešto. Sad će izbori. Malo ćemo po nacionalnom udarat i pričat i to će proć ko halva. Njegov glas samouvjereno. Ajmo kod Fehre na janjetinu danas, dovest ću ja precednika pa da to utalimo i završimo. Taman. Ja ću svom javit. Glas potvrdno. Što se mene tiče smatrajte riješenim. Glas potvrđuje.

Pozdravi i glasno komentiranje. Dobra ona što donosi kavu. Došla nova. Dobra. Ko avion. Glasno odobravanje. Maher je za koke. Alma gleda. Prazan pogled. Ulazi. Vidno raspoložen. Košulja izvučena. Kravata opuštena. Mala ne pita te kako ti je ime??????? Pogled prema Almi. Nejra .Odgovor tih. Pogled spušten. Ne gleda ga. Fino ime, fino, fino. Aj bona sve će bit dobro nemoj bit tako mutava, babo ti je bio čojek i po. Babo. Otac. Da. Bio je čovjek. Ne kao ti. Ne kao vi. Alma jesil vidila šta je s onim projektom i parama????? Traže objašnjenje. Alma pruža papir. Gleda. Reko sam onom srbinu da će bit problema zbog ovog. Eto vidiš šta naprave. Potroše pare a projekta niđe i štaš sad majku mu! Ljutit uzdah. Prebaci hrvatima. Ministru. Ne. Bolje zamjeniku. Neka nađu nešto. Projekt. Dat ćemo pare iz buđeta. Ovi smote već potrošili.

Zvonjava. Grize donju usnu. Jesam. Bili maloprije. Ajd u dva. Hoće financije. Ajd vidit ćemo. Kod Fehre. Uzdah zadovoljstva. Kao kralj na tronu. Vlast. Opet zvonjava. Šta bolan? Ma reko sam ti hiljadu puta ruši!!! Ma kogaš pitat!!! Ma kakav urbanistički bolan ruši. To ćemo naknadno. Cure, ako ste za druženja u dva sa mnom. Tišina. Neugodna. Majka u bolnici. Alma glasno. Ti, mala đeš ti posle????????? Šutnja. Gdje? Australija, Afrika, bilo gdje. Razmišlja. Kući. Glasnije nego uobičajeno. Ajd onda dobro. Bit će prilike da se družimo. Uspaljen i proždrljiv pogled prema objema. Alma gleda. Stol. Papiri. Izbjegava pogled. Izlazi.

Zvonjava. Sad tiše. Nerazgovjetno. Ama Martine reko sam ti da ćete dobit pare šta si se uzbunio odma!!!! Ko bolan?????Almir?????????? Ma pusti njega nema pojma o čem priča. Nerazgovjetno mumljanje. Reko sam precedniku da sad mora bit tako. Poslije izbora. Ha ja bolan. Ma batali to. Jesmo se neki dan dogovorili da ćemo rvatima dat što traže. Srbima isto. I jesmo se dogovorili šta ćete vi nama dat????????????? Onda u čem je problem čoječe.

Koje novine??????????? Ma to su Mehmedove novine bolan Martine. Ma pusti Mehu bolan ljut što mu nedamo dozvolu za gradnju. Martine bolan pa nudio nam nešto sitno para da mu damo, šta ti je!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Milion maraka. Jelde da nije puno???????????? Haj kad smo kod toga koliko vam je dao Slobodan za plac?????????????? Eto. I mi smo tražili toliko od Mehe. Ma šta se sikiraš bolan čim dadne pare novine će prestat pisat!!!!!!!!!!!!! Dobro. Javi se svakako pa ćemo to rješit.

Zujanje kompjutera. Alma ustaje. Izlazi. Razmišlja. Još uvijek. Otići. Gdje? Kuda? Svejedno. Bilo gdje. Ulazi. Odijelo kompletirano. Sako ispeglan. Krava zategnuta. Košulja u hlačama. Reci Almi nek mi ostavi onaj papir od maloprije na stolu. Dobro. Glas malo čvršći. Zastane. Okrene se. Pogleda. Mala, jelno Nejra je l?????????? Potvrdno kimanje. Bit će ti dobro, šta si se ušutila. Dobila si poso i sad možeš šta hoćeš.

Glasan zvuk zatvaranja vrata. Posao. Hm. Otići. Zašto? Babo. Otac. Čovjek. Nije se borio. Za ovo. Za njega. Ali je umro. Zbog njega. Zbog ovakvih. Zbog nepravde. Otići. Sigurno. Gdje? Gdje nema nepravde. Gdje nema ovakvih. Kakvih? Proždrljivih pogleda… Ustaje. Izlazi. Zatvara vrata. Gdje? Bilo gdje. Tamo. Daleko. Gdje nema mahira, jovana, martina, mehmeda, marka. Gdje ima ljudi. Gdje ima Almi. Gdje ima Nejri. Gdje ima baba i očeva. Zadovoljan uzdah. Shvatila. Gdje??????????????? Tamo gdje ima ljudi… poput njezinog oca…….

U Sarajevu, 2. 7. 2018.

O. J.

EMIL CIORAN O LJUDSKOM LICU

Rumunjski filozof Emil Cioran koji je pisao na francuskom i živio u Parizu piše sljedeće o licu u tekstu pod naslovom Strast za apsurdnim: „Što bi se dogodilo s čovjekom kada bi njegovo lice moglo prikladno izraziti patnju, ako bi se sva njegova nutarnja agonija mogla objektivirati u izrazu njegova lica? Bi li još uvijek međusobno komunicirali? Ne bi li smo pokrili svoja lica dok razgovaramo? Život bi bio nemoguć ako bi se beskonačnost osjećaja koju nosimo u sebi mogla potpuno izraziti u crtama naših lica.“

Što bi bilo s čovjekovim izgledom, pogotovo njegovim licem ako bi se recimo lice moglo okrenuti prema unutra, a da umjesto lica vidimo čovjekove najdublje osjećaje? Tko bi imao hrabrosti pogledati u patnju, u agoniju, anksioznost, depresiju, besmisao? Tko bi imao hrabrosti pogledati u osjećaje koji planiraju zločin, koji namjeravaju ubiti, oteti i vidjeti ih kao što vidi nečije oči, kosu, čelo, nos i usta?

Cioran koji je vrlo zanimljiv filozof i kojega tu i tamo nazivaju nihilistom nije dodao jednu važnu rečenicu svojoj misli o licu: Lice je božanski dar koji sakriva, skriva i ne pokazuje. Ako je grčki izraz za osobu prosopon, što smo mi preveli kao persona, kao osoba označavao masku koja skriva, onda je lice temeljni i najvažniji dio te maske. Lice je poput tajne kombinacije nekog sefa koju kad ju se jednom pogodi i ispravno upotrijebi otvara sef, ali još važnije pokazuje sadržaj sefa i što se sve u njemu nalazi. Zna se reći kako svako ljudsko lice ima priču. Obično se govori o borama, sjaju u očima, sijedoj kosi kao nečemu što je nastalo vanjskim utjecajem.

Ali čini se da je Emil Cioran u pravu kada u tom istom tekstu govori kako manje-više sve što se vidi na licu ne dolazi izvana, nego iznutra. Za Ciorana ništa izvana ne utječe na lice, ono je poput komada mramora kojega ništa izvana ne može promijeniti. Čovjekova nutrina je onaj pravi alat koji iznutra oblikuje lice. Za Ciorana ljudsko lice je posebno ne zbog toga što se ljudi izvana razlikuju, nego jer se svako ljudsko lice oblikuje iznutra, oblikuje ga čovjekova nutrina, čovjekove agonije, strahovi, patnje, nade, snovi, uspjesi i neuspjesi. Ono što se izvana događa s licem za Ciorana je sporedno i nevažno bilo da je riječ o tome da ga sunce pali i postane grubo i oporo bilo da ga se čuva u hladu i vlazi da bi zadržalo svježinu i elastičnost.

Za Ciorana vanjski utjecaji niti daju niti oduzimaju licu bilo što, ono se počinje oblikovati prvim osjećajem radosti, veselja, strasti, straha, patnje, agonije… Bore na licu, oko očiju i usta su za Ciorana nutarnji osmjesi ili plač, nutarnje radosti ili žalosti. Sve što vidite na jednom licu za Ciorana je nastalo strpljivim i polaganim oblikovanjem od strane čovjekove nutrine. Cioranu ima smisla govoriti o licu kao tajnom sefu koje ne dopušta ulaz bez ispravne kombinacije i sva su ljudska lica za Ciorana hodajući zaključani sefovi koji sa sobom nose i svoje tajne kombinacije za otvaranje. Ali te kombinacije se ne nalaze na licu.

Za Ciorana oči neće otvoriti lice, kao ni usta ni čelo ni kosa jer su to sve vanjski elementi lica. Radost, smijeh, patnja, bol, tuga, sve što dolazi iznutra su tajne kombinacije koje otvaraju ljudska lica. I svako pojedinačno ljudsko lice ima svoju vlastitu kombinaciju jer je svako ljudsko lice sef za sebe. Zato bi za Ciorana bilo i nelogično govoriti kako postoje lijepa ili ružna lica jer za njega ne postoje lica u množini. Za Ciorana postoji pojedinačno ljudsko lice koje zaključano poput sefa traži drugo lice da ga otvori tako što će slučajem pogoditi tajnu kombinaciju lica.

Ali tko će znati tajnu kombinaciju tuđeg lica kojega želi otvoriti i zaviriti iza njega u nutrinu? Cioran tu ne nudi odgovor. Cioran je došao samo do zaključka kako je lice maska koja skriva nutrinu i kako je čovjekova nutrina ta koja oblikuje lice, a ne vanjština. Ali kako i kojom tehnikom se lice drugoga otvori poput tajnog sefa da iznese sadržaj na svijetlo dana ni Cioran nije znao. I njemu je lice drugoga, ostalo tajni i zaključani sef koji nije uspio otvoriti kao što ni mi gledajući u lice u drugoga nismo sigurni koji tajni ključ ili koja skrivena kombinacija otvara njegovo ili njezino lice…

U Sarajevu, 24. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Dilema

Odgovor na pitanje nije znala jer ga nije mogla znati. Ili barem nije bila sigurna. Vrteći slike sjećanja u glavi poput scene iz crno-bijelog starog nijemog filma nije mogla pronaći tu presudnu scenu, prijelomni trenutak gdje se filmska radnja prelama i junaci počinju živjeti novi trenutak, neku novu budućnost. Sjećanje joj se učinilo kao nezanimljiva i prazna stranica dosadnog romana. Izgledalo joj je kao da čita prazne stranice bez naslova, bez zapleta, bez vrhunca, bez zaključka, bez poruke.

Osjećaj koji se u njoj javljao dok je prebirala slike sjećanja bio je poput osjećaja čovjeka koji stoji pred nečim nepoznatim, ali to se nepoznato ne dopušta vidjeti, čuti i dodirnuti. I jer ne dopušta, čovjek se rezignirano udaljava od toga, ili nepoznato svede na razinu iluzije kojom se pokušao zavesti. Nije mu palo napamet da bude strpljiviji i natjera se čekati jer je nepoznato koje je osjećao možda bilo spremno da se konačno pojavi pred njegovim očima. Ali on nije mogao čekati. Bilo zbog nestrpljivosti bilo zbog straha.

Osjećala se kao taj čovjek nesigurna što je bilo u pitanju i što je trebalo učiniti. Je li trebalo još čekati? Je li trebala biti strpljivija? Je li je strah natjerao da pobjegne? Je li veliki broj mogućnosti pred njom zaslijepio njezinu intuiciju koja ju je izdala u najvažnijem trenutku? Što sada kada je trenutak prošao? U ustima je osjećala kiseli i metalan okus gorčine koji je dolazio iz njezine duše. Dosad nije znala da i tijelo pokaže kad je duša ogorčena. O sebi je mislila da nema dušu. Uvijek je znala slušati kako gubitak velikog životnog trenutka donekle znači i nesretno življenje budućeg života. Govorili su joj sreća je jednako velikom životnom trenutku.

Ali kojem? Koji je njezin najveći životni trenutak? Je li već prošao ili tek dolazi? Kako ga predosjetiti? Kojem proroku i vidovnjaku se obratiti da joj pokloni točan dan, sat i minutu presudnog trenutka? Ogorčeno je udahnula i okrenula glavu na drugu stranu. Čekajući taj neki veliki trenutak mnogi drugi su joj trenutci prošli, a da za njih nije ni znala. Naučila je jednu stvar. Trenutak koji čekaš, kojega želiš, kojega bjesomučno mučeći sebe i svoju psihu i svoje tijelo iščekuješ, ne može se predvidjeti. Jer iako se nešto može dogoditi, važnost događaja tek budućnost razumije koju još uvijek nemaš i ne živiš.

Naučila je to na različite načine i od različitih ljudi. Trenutak je besmislen ako nemaš budućnost koja će ti objasniti njihovu važnost i veličinu. Čula je od mnogih da valja učiti na svojim greškama, ali nitko joj nije rekao da se o greškama uči u budućnosti, a ne u trenutku kada ih činiš. Greške mogu biti protumačene jer postoji budućnost u kojoj će moći o njima razmišljati i sebe preispitivati. U trenutku kada je činila greške nije znala da su greške. Razumjela je da nešto u sadašnjosti nije ni greška ni dobar potez, nego tek u budućnosti će znati je li ono što je danas učinila bilo greška ili nije.

Gorak okus u ustima se pojačavao dok je grčevito rukom stezala neku knjigu. Zašto ne bi bilo moguće da sada vidi je li ono što je učinila pogrešno ili nije? Zašto ne može vidjeti? Tišina povremeno prekidana njezinim uzdahom tjeskobe joj se rugala. Pokušala je svoje misliti usmjeriti drugačije. Možda odluka koju je donijela nije presudna za cijeli njezin život? Možda će biti još takvih odluka i valja već sada imati kamenu čvrstoću kad se budu donosile? Ali zašto joj je osjećaj govorio da je ova odluka nekako presudna? Je li moguće da se cijeli njezin život može odrediti i odživjeti jednom jedinom odlukom donesenom u datom trenutku? Osjećaj joj je govorio da je to moguće, ali bila je sumnjičava prema tome. Nije se osjećala loše zbog odluke koju je donijela, osjećala se nesigurno.

Kako je rasla i sazrijevala, sve je više razumjela da nesigurnost nije pitanje dobre ili loše odluke, vremenski dobro tempirane. A ne. Nesigurnost je dio čovjeka, bez obzira na vrijeme, tempo i dinamiku životnih odluka i životnih trenutaka. Učili su je jednostavnosti. Nagovarali da u životu primjenjuje jednostavno pravilo koje će joj uštedjeti vrijeme, živce i noći provedene u nesanici. Odluči, presjeci i ne osvrći se. No, već kod prve važnije životne odluke koju je donijela po predloženom pravilu našla se u stanju nemira. Odlučila je, presjekla je, ali se nastavila osvrtati još dugo do te mjere da je na vlastitom životnom putu kada se osvrne to mogla učiniti samo pomoću nekog instrumenta poput dvogleda jer je taj trenutak bio tako daleko da se više nije mogao vidjeti golim okom. Umjesto dvogleda upotrebljavala je sjećanje.

I što ga je više koristila to je postajala nemirnijom jer odluči, presjeci i ne osvrći se nije tako dobro i pametno pravilo. Sjećanje je rađalo nesigurnošću. Zaboravili su joj reći da se nesigurnost hrani sjećanjem, što više podsjećanja na trenutke i odluke to više nesigurnosti jesu li trenutci bili pravi i odluke ispravne. Nesigurnost ju je izjedala jer je suviše često dopuštala sjećanjima da vode glavnu riječ u njezinoj sadašnjosti. I svoju budućnost osjećala je kao tmurnu zbog sjećanja koja nije mogla suzbiti. Sada kada je donijela odluku za koju joj je intuicija govorila da je presudna za njezin život, otvorila se Pandorina kutija njezinih nemira i pitanja. Ali svako pitanje istovremeno je imalo dva suprotna odgovora koji joj nisu puno pomagali da razbistri glavu.

Nekad je davno naučila od mudraca da je kontradikcija pravilo ljudskog razuma, da čovjek koji u isto vrijeme nešto niječe i potvrđuje ne može razmišljati i s njim se ne može razgovarati i da takav završi u bunilu i ludilu. Ali joj nisu rekli da čovjekovi osjećaji, intuicije, maštanja i fantazije bez problema žive upravo jer ne poštuju pravilo kontradikcije, nego upravo ne poštujući ga, sebi osiguravaju dugovječan i stabilan život u čovjekovoj nutrini, ali čovjek zbog toga nije bunovan i lud. U sadašnjem trenutku sebe nije smatrala ludom iako joj na isto pitanje pristižu dva međusobno nepomiriljiva odgovora.

Okrene se na drugu stranu prema prozoru i spusti knjigu na pod. Na trenutak pomisli kako bi bilo praktično da je poput nekakvog automata, mašine nekog input-output uređaja koji kad mu daš komandu, zapovijed, zadaš pitanje, narediš samo izbaci papirić sa željenim sadržajem. Ali ne bi bilo ljepote u sadašnjem trenutku u kojem se nalazila. Znala je da ovakve situacije u kojima se nađe imaju neku svoju ljepotu koja pomalo boli. Ovakvi trenutci imaju i neku svoju mračnu privlačnost. Ovakve situacije ne rađaju jake i čvrste ljude. Sudeći prema njoj ovakve okolnosti rađaju čudesnim sposobnostima mašte da stvori cijeli jedan svijet u kojoj odluku nije donijela i u kojoj se trenutak koji ju je doveo do odluke nije pojavio. Onako kako je to ona zamišljala mogla je sada nesputano maštati o svim trenutcima koji joj se nikada neće pojaviti u životu i odlukama koje nikada neće donijeti.

Međutim, nju je posebno veselilo što budućnost nije mogla zaustaviti maštu. U toj nesposobnosti budućnosti da zabrani mašti njezino promatranje nalazila se barem za nju sva ljepota i uzbuđenje stanja u kojem se nalazila. Mogla je maštati. Slobodno. Nema granice. Ne postoje greške i dobri potezi. I ako postoje, snagom mašte oni se ukidaju, mijenjaju, dolaze i nestaju. Mašta je djelovala umirujuće i ljekovito na njezino trenutno stanje. Nitko je nije mogao zaustaviti i spriječiti u tome. Mislila je kako bi bilo božanski kad se ne bi morala vratiti u stvarnost. Kad bi mogla ostati u svijetu svoje mašte, tamo gdje ni kontradikcija nema snagu i gdje njezina moć potpuno nestaje.

Iako su joj govorili da se snaga ljudi mjeri prema tome koliko čvrsto stoje ili ne stoje kod svojih odluka, njoj se činilo razumljivije da se snaga ljudi ili njihova nemoć mjeri time može li njihova mašta nadjačati stvarnost ili će je stvarnost poraziti. Jer sada ona je bila najsnažnija žena na svijetu. Njezina mašta nadjačala je stvarnost trenutka u kojem se našla i odluke koju je donijela. Zaključila je da su pitanja zašto je morala tako učiniti i zašto u tom trenutku, odnosno, općenito pitanja su neprijatelji mašte jer čovjeka vuku grčevito za rukave prema dole, u stvarnost. A ona je željela ostati gore, u mašti.

Ostajanje i zadržavanje gore imalo je svoju cijenu. Jer ostajanje u mašti za nju nije značilo postići određenu visinu i tu ostati. Ne. Značilo je penjati se u visinu do beskraja. Ali zato i pad u stvarnost može biti bolniji ovisno od visine koju je dotakla. Varala se kad je bila uvjerena da može odrediti visinu koju će mašta dosegnuti. Nije išlo. I zato se prepustila mašti da ju nosi negdje gore. Pad s tako velike visine u stvarnost nije mogao proći bez posljedica. Nemir, tjeskoba koju je osjećala bili su rezultat pada. Ogorčenost i metalan okus u ustima došli su kao fizička posljedica. Nije mogla vjerovati da pad u stvarnost može stvoriti i fizičku reakciju.

Međutim, pad u stvarnost i nije bio toliko bolan za nju koliko je bila spoznaja da ne zna je li odluka koju je donijela greška ili dobar potez i da to neće znati dok ne zastane pored putokaza na kojem piše budućnost i osvrne se natrag da vidi. Njoj je bilo nečuveno i neprihvatljivo da ne zna. Ali to je stvarnost. Mašta je za nju izgradila cijeli jedan svijet koji je prilagođen njezinim željama i osjećajima. Stvarnost je već izgrađena. Razumjela je da dijelove stvarnosti može prilagoditi sebi i svojim prohtjevima, ali ne i cjelokupnu stvarnost, pogotovo budućnost.

Budućnost nije mogla prilagoditi sebi i bila je osuđena na čekanje. A čekati značilo je za nju priznati da vrijeme postoji. Ta spoznaja nije joj bila ugodna. Dok je ležala gledajući kroz prozor i slušajući zvukove izvana, pokušala je sebi dočarati i opisati kako se zove stanje u kojem se trenutno nalazi. Nije bila depresivna, ali je bila pomalo pesimist. Ali je bila i pomalo optimistična nadajući se da će joj budućnost donijeti odgovor koji je već sebi dala i koji bi je zadovoljio i udobrovoljio. Gledajući kroz prozor sinulo joj je da se nalazi ni na nebu ni zemlji, nalazila se u međuprostoru između svoje mašte i stvarnosti svijeta i zvukova koji su dopirali kroz poluotvoren prozor. Nalazila se u međuprostoru između mašte bez budućnosti i stvarnosti čekanja i vremena da budućnost dođe.

Nalazila se, kako je ona to razumjela i rekli bismo prilično dobro u dilemi, jer jedina stvar koju je nisu krivo naučili jest da je dilema međuprostor između mašte i stvarnosti, između slobode od budućnosti i okova čekanja u vremenu. Ono što ju je utješilo i konačno natjeralo da se pomjeri s kreveta i ustane i krene prema prozoru jest činjenica da veliki broj onih koje sluša kroz prozor kako viču, galame, smiju se, plaču i pjevaju su također u međuprostoru između mašte i stvarnosti. I oni su kao i ona u dilemi.

U Sarajevu, 15. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O NESRETNOM ČOVJEKU

Ako bi se mogla opisati nesretnost, onda bi ona bila pseudo-religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumno odbacivanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretan čovjek je religiozni fanatik vlastitih mana te hladni analitičar i redoviti kritičar vlastitih vrlina. Nesretan čovjek isključivo vjeruje u vlastitu metafizičku pokvarenost, dok odbacuje ono što mu njegov zdrav razum govori o nekim dobrim ljudskim kvalitetama koje posjeduje.

Nesretan čovjek je na sebi svojstven način religiozan. On vjeruje kako je njegov uzvišeni poziv osloboditi samog sebe od vlastitih mana. Ali kada treba doći trenutak borbe, on se povlači iz borilišta prepuštajući se nesretnosti bez kapi prolivenog znoja. Nesretan čovjek je često nerealan i iracionalan jer zabranjuje vlastitom razumu da mu govori o njegovim dobrim svojstvima, a previše prepušta mašti da mu pred očima slika fantastične slike njegove epske borbe s vlastitim manama. Zato nesretan čovjek ne zna vidjeti nešto dobroga u svakodnevnim stvarima, jer njegova izmučena i umišljena veličina mu ne dopušta da vidi jednostavno dobro u nečemu običnom.

On je predodređen za velike bitke i ratove sa samim sobom. Zato dobrotu zanemaruje, a nesretnost veliča. Njegova nesretnost počiva u njegovu čudnom načinu razmišljanja kada je riječ o njemu samom kao ljudskoj osobi, jer je cijela njegova osoba podređena umišljenoj borbi s njegovim ljudskim manama koje on vidi kao nekakve drevne nemani koje se mogu pobijediti isključivo nadzemaljskim snagama, a ne svakodnevnim sitnim koracima. Ako je škrt, njegova borba protiv škrtosti nije razumna borba sa samim sobom gdje bi se svaki dan djelimično odrekao onoga što ima.

Njegova borba sa škrtosti je neka vrsta mitske borbe darežljivog junaka s nemani škrtosti gdje on sebe gleda kao onoga koji stoji na brdu od zlata kojega se odrekao da bi cijelo čovječanstvo moglo kovati prstenje, narukvice i ogrlice. Zato je nesretan čovjek i ponekad megaloman bilo da pretjeruje u isticanju svojih mana bilo da još više pretjeruje u načinima na koji ih svladava. Nesretnom čovjeku najveći neprijatelj osim njega samog su stvarnost i ljudi oko njega. Stvarnost mu je neprijatelj jer ga svaki put pobijedi vrlo jednostavnim trikom bez imalo napora tako što mu pokaže da dok je u svojoj mašti darovao čovječanstvu brda zlata da se ukrase, u stvarnosti je stisnuo ruku da ne kupi komad kruha nekom prosjaku koji ga je zamolio jer je gladan.

Ljudi su mu neprijatelji ponajviše jer ne mogu shvatiti koja je on veličina, borac i junak i koje sve nemani mora pobijediti da bi bio ono što jest. Također, ljudi su mu neprijatelji jer su stvarni i ne vide mitološkog junaka koji stoji na brdu zlata i prezrivo ga daruje čovječanstvu iscrpljen do kraja borbom s nemani koja se zove škrtost. Oni vide stvarnog čovjeka koji je za njih škrt jer im nikada nije ponudio kavu, ručak ili večeru. Nesretan čovjek više voli izmišljene ljude koji će se diviti njegovoj borbi s vlastitim manama. Izmišljeni ljudi su poput mitskih junaka ili duhova. Oni nemaju ni vrlina ni mana. Oni su nijemi promatrači priče koju glavni junak o sebi priča. Zato nesretan čovjek bude razočaran kada se iz svog izmišljenog svijeta naglo nađe u stvarnosti među stvarnim ljudima. I najviše mu smeta što ti stvarni ljudi imaju također i vrline i mane. Jer njegova mašta ne poznaje druge junake, samo njega.

Nesretnom čovjeku ne smetaju toliko njihove vrline, koliko njihove mane jer je njegov izmišljeni svijet usmjeren na borbu s manama. Međutim, mane drugih ljudi za njega su nevidljive i beznačajne za razliku od njegovih. I ako postoji neki čovjek koji je uistinu škrt, paradoksalno nesretan čovjek će mu zavidjeti na škrtosti. Zašto? Zato što je svjestan da je njegova stvarna škrtost bezazlena u odnosu na njegovu izmišljenu škrtost u njegovoj mašti. Mane moraju biti nepobjedive jer njegov osjećaj za junaštvo i borbu raste proporcionalno sa snagom i moći izmišljenih mana u njegovoj glavi. Što moćnija škrtost, bahatost, kukavičluk to je potrebno veće junaštvo da se one svladaju.

On je poput vojnika koji u presudnom trenutku napusti bitku i pobjegne, ali onda negdje usput otkrije da je on hrabar junak i da nijedna vojska nije kadra se suprotstaviti njegovoj hrabrosti. I vrati se u bitku i sam pobijedi cijelu protivničku vojsku uz oduševljeno klicanje drugih vojnika. Tako on to vidi u mašti. U stvarnosti bi to sigurno izgledalo puno drugačije.

Zato je osobina nesretna čovjeka da ne razmišlja o stvarnosti i uglavnom se od nje sklanja kao što se mračnjak nastoji skloniti od svijetla. Što se tiče vrlina, za njih se ne treba boriti one su već osvojene i već ih do kraja posjeduje. Zato nesretan čovjek ponekad nema stvarne volje bilo što promijeniti na sebi kad je u pitanju stvarni život i stvarni ljudi jer raditi na sebi nije potrebno, sve vrline posjeduje, a s manama će se već nekako izboriti, ali to će ovisiti o snazi njegove mašte, a ne o snazi njegove volje.

Zato je nesretan čovjek redovito iscrpljen čovjek, loše spava, loše jede, dekoncentriran je. Njegova borba iziskuje izvor snage, a to je njegova psiha i njegova mašta koje aktivno sudjeluju u njegovoj borbi poput dvojice generala koji gledaju karte i razmišljaju koji je najbolji način za napad i kada. U nesretnog čovjeka mašta i psiha su dva stratega koji se međusobno iscrpljuju jer dok mašta odbacuje stvarnost, psiha s njom ostaje povezana.

Ali zašto govoriti o nesretnom čovjeku, nije li bolje govoriti o psihološki nestabilnom čovjeku? Ovisi kako ćemo razumjeti što je nesretnost, a nesretnost nije isto što i nesreća. Nesretnost je religiozno vjerovanje u vlastite mane i razumsko odbijanje vlastitih dobrih vrlina. Nesretnost je religiozno vjerovanje u stvari mašte, a razumsko odbijanje postojanja psihe i stvarnosti. Nesretnost je mitološko vjerovanje u mane i njihovu svemoć i osobnu mitološko junaštvo i odbijanje razumskog vjerovanja u postojanje stvarne dobrote u samom sebi, u stvarnim ljudima i u samoj stvarnosti i potrebi da se ta dobrota istakne, potiče i o njoj govori.

Nesretan čovjek može u stvarnosti i biti dobar kao netko tko nikoga ne dira te nikome ne stvara probleme, ali je daleko od dobrog čovjeka koji o dobroti govori i dobroti se raduje i osmjehuje. Nesretan čovjek – zato i kažu – dok može biti dobar za druge, za sebe nije dobar, jer sam sebe ne smatra čovjekom koji u sebi nosi zrnca dobrote. Sva njegova stvarnost vrti se oko njegove junačke borbe s vlastitom maštom i psihom i manama koje često do te mjere preuveličava da više ni mašta ni psiha ga ne mogu pratiti nego se slome pod teretom nesretnosti.

Samo zato jer nikada nije na trenutak otvorio oči i promotrio stvarni svijet da vidi da u njemu ipak ima stvarne dobrote i stvarno dobrih ljudi, nesretan čovjek rijetko može biti ikada sretan, jer ako je nesretnost religiozno vjerovanje u vlastite mane, sretnost je razumsko vjerovanje u stvarnost dobrote. Kod nesretnog čovjeka vjera i razum su u žestokom sukobu gdje je vjera već odnijela pobjedu, samo razum to ne zna, a i kad razum shvati, nažalost za nesretnog čovjeka bude ipak prekasno jer od polomljene mašte i psihe više se ništa ne može izgraditi, ne može se više izgraditi ni izmišljeni svijet junaka koji pobjeđuje vlastite mane i slabosti. Ostane potpuno prazna ljuštura koju je nekada nastanjivao i u kojoj je živio stvarni čovjek i stvarno ljudsko biće.

U Sarajevu, 12. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

PETER SLOTERDIJK O ASKEZI I VJEŽBANJU

Njemački filozof Peter Sloterdijk u svom djelu You must change your life opisuje čovjeka kao biće koje trenira ili vježba. Čovjek je homo exercitius, čovjek vježbe. Prema Sloterdijku, vježbanje nije u temelju pitanje fizičke aktivnosti, nego je riječ o pokušaju da čovjek nadmaši sebe i tako postigne jedan viši stupanj svijesti o samom sebi. Zanimljivo je kako prema Sloterdijku ideja vježbanja dolazi iz shvaćanja kako je vježbanje prije svega duhovni napor da se kontroliraju i pobjede strasti koje čovjeka zarobljuju. Biti asketa značilo je duhovnu borbu sa samim sobom. Za Sloterdijka askeza je jedan i od temeljnih pokretača religije koji se javlja kao oblik odricanja, bježanja od svijeta, samokontrole, obraćenja.

Prema Sloterdijku, askeza je zapravo temelj religije i religija bez jednog određenog oblika askeze vrlo brzo prestaje biti autentična religija. Askeza je usmjeravala čovjeka prema onostranom, prema Bogu i asketsko vježbanje svoj smisao imalo je ukoliko je asketa vjerovao u nadzemaljsku nagradu za svoju vježbu. To je vertikalna askeza usmjerena na vječnost koja nije toliko inzistirala na trapljenju tijela osim ukoliko je i fizičko vježbanje doprinosilo cilju kojemu je težila duša, a to je vječna nagrada. Takvo razumijevanje askeze rađalo je razumijevanje kako asketsko vježbanje u religiji nije toliko povezano s fizičkim naporima, koliko s naporima duha da se postigne ono što je samostalnim fizičkim snagama nemoguće.

Zato je i uloga molitve, obreda u askezi bila od presudne važnosti jer je asketa vjerovao da su molitve, obredi oni elementi koji pomažu da se duša izdigne iznad same sebe, da čovjek sam sebe nadiđe. Zato su molitva, obredi i na poseban način post imali božansko, a ne ljudsko značenje. Prema Sloterdijku, jaka asketska središta poput samostana i redovnika rađali su novom religioznom svježinom i snagom koja je obnavljala posrnuli zakržljali religiozni život čovjeka. U prilog Sloterdijkovom argumentu govori i povijest nastanka i razvoja katoličkih redova poput benediktinaca, franjevaca, dominikanaca, pavlina, cistercita, kartuzijanaca u njihovim i muškim i ženskim ograncima. Na taj način Sloterdijk razumije askezu kao temelj religije jer se askezom religija obnavlja i nanovo rađa i unosi svježinu i plodnost u suhi i neplodni svijet. Askeza je za Sloterdijka znak povratka religije na svjetsku pozornicu.

Sport kao askeza

U suvremenom svijetu za Sloterdijka također postoji jedan oblik askeze koji svoje korijene ima u religiozno motiviranoj askezi, ali ga Sloterdijk ne naziva askezom nego vježbanjem i njegova temeljna pojava za Sloterdijka jest sport. Sport je oduvijek imao i božansku auru posebno, kako to Sloterdijk vidi, u vrijeme grčke kulture gdje su se sportske aktivnosti događale u razdobljima određenih posvećenih vremena ili su posvećene određenim božanstvima. Isklesano i lijepo ljudsko tijelo nije bilo kao danas predmet objektivizacije, nego je bilo prolaz i poveznica sa onim što je božansko, i ljudsko tijelo se slavilo – mogli bismo reći – ne kao puki fizički predmet, nego je bilo poput žrtve koja se prinosi božanstvu dok su znoj i suze simbolično bili promatrani kao pandan krvi žrtve.

I sportski pobjednik se posvećivao krunjenjem vijencem spletenim od određenih biljaka koje su se smatrale božanskim ili su imale posebno religiozno i žrtveno značenje. Sport je oduvijek bio religiozan, i bio je religija za sebe. Današnji sport, prema Sloterdijku, svoju religioznu auru crpi iz tog drevnog i klasičnog razumijevanja sporta kao religioznog događaja, ali sport danas za Sloterdijka tu religioznu auru gubi ponajviše jer se negdje u suvremenom shvaćanju sporta izgubio pojam askeze, a ostao je isključivo pojam vježbanja u njegovom fizičkom značenju. Jer u današnjem sportu shvaćenom isključivo kroz tjelesno vježbanje ne ostaje mogućnost za nadilaženjem samog sebe. Sav njegov napor završava isključivo u njegovim fizičkim sposobnostima i naporima.

Ovo bismo mogli potkrijepiti jednim jednostavnim primjerom: Do ne tako davno, javnost je od sportaša očekivala da budu ljudi skromnog, jednostavnog i čestitog života, što će reći da se od sportaša očekivala askeza. Tome naprotiv, danas se mnogo toga promijenilo; uspješni sportaši sada se ponašaju poput razmaženih bogatih selebritija, i javnost je to većinom poprilično dobro prihvatila. Oni više nisu asketi, nego prvenstveno uspješni poslovni ljudi koji masno naplaćuju svoje iscrpljujuće tjelesne aktivnosti.

Iz ovoga se za Sloterdijka rađa i zanimljiv zaključak o razlici između askeze i vježbanja.

Razlika između askeze i vježbanja

Dok je askeza po svojoj naravi usmjerena i na onostrano, za vježbanje je drugotno u smislu da je fizičko vježbanje svrha samo sebi. Samo vježbanje je, prema Sloterdijku, uvijek svrha samo sebi i to ponajviše u fizičkom smislu. Iz tog razloga vježbanje je zapravo pokazatelj odsustva religije i njezinog eventualnog izumiranja. Tamo gdje je vježbanje kao fizički napor promovirano kao najvažniji cilj i domet čovjeka tu je već religija polako nestala i ugasila se. Na taj način sport, prema Sloterdijku, nije samo nekakav pandan religiji, on je zapravo nereligiozan ili protureligiozan ukoliko je sveden na puko vježbanje i ukoliko u sportu nema askeze kao elementa sporta koji sport razumije ne kao fizičko vježbanje, nego kao stvarnost koja donekle naznačuje božansko kako su to razumijevale neke prethodne kulture i civilizacije.

Suvremeni sport iako svojim nastojanjima oponaša religiozno i nastoji zadržati svoju religioznu auru, zapravo je postao svrha sam sebi – razumijevajući sam sebe kao puko svladavanje fizičkih prepreka u postizanju rezultata. Da bi sport ponovo dobio auru božanskog i religioznog, potrebno je shvaćanje čovjeka ne kao fizičkog vježbatelja nego i čovjeka kao askete, kao duhovnog bića čije fizičko vježbanje treba pratiti i asketsko shvaćanje svrhe i cilja fizičkog vježbanja. Asketsko shvaćanje fizičkog vježbanja uvijek uključuje čovjekov duh koji svjestan granica fizičkog u askezi traži duhovne izvore, motive i snagu za napore koje su pred njim.

Asketsko shvaćanje čovjeka i sporta ostalo je u tragovima kod nekih sportskih događaja kao što su religiozni čini prije nogometne utakmice (igrači koji se prekriže ili klanjaju) ili neki religiozni predmeti (narukvice, prstenje) koji još uvijek upućuju na to da je askeza kao shvaćanje čovjeka bila važan dio razumijevanja sporta i čovjeka kao vježbatelja. Međutim, askeza nije više prisutna kao stvarnost u fizičkom vježbanju i sportu, ali elementi askeze kao i njezin rječnik ostali su itekako prisutni. Karantena u koju se povlače sportaši prije natjecanja pomalo podsjeća na samostan i povlačenje od svijeta, strogi režimi prehrane i ponašanja pred važne utakmice upućuje na asketski režim redovnika i pustinjaka. Sportski rječnik poput „idemo na sve ili ništa“, „ovo je presudna utakmica ili meč“, „nakon ove utakmice ništa neće biti isto“ podsjećaju zapravo na asketski kontekst duhovne borbe pojedinca s daleko nadmoćnijim neprijateljima – poput đavla recimo. I manje sportske pojave poput tjelovježbe i fitness centara podsjećaju zapravo na asketske elemente vježbanja. Fizički napori, odricanja, stalna borba s mišlju da se pojede nešto „zabranjeno“ su dio jednog drugačijeg konteksta i jezika koji je preuzet iz konteksta askeze i duhovnog života.

Za Sloterdijka vježbanje u svojoj fizičkoj moći i snazi je znak odsustva religije i njezinog autentičnog razumijevanja askeze. Religiozni žar kojim se sport prati, religiozni zelotizam fizičkog vježbanja snage, brzine i izdržljivosti su ostaci religiozno motivirane i usmjerene askeze. Paradoksalno za Sloterdijka je fizičko vježbanje oblik nereligioznog asketizma, oblik asketizma tijela bez usmjerenja na duhovni sadržaj i bit asketskog odricanja, u konačnici fizičko vježbanje bez duhovne askeze je za Sloterdijka znak odsustva i napuštanja religije kao povlaštenog mjesta razumijevanja što znači vježbanje i koja je njegova konačna svrha. U tom pogledu fizičko vježbanje tijela postalo je zamjena za asketsko vježbanje duše i duha, čovjekove nutrine i sport je prema Sloterdijku u svojoj fizičkoj manifestaciji snage i izdržljivosti dokaz da je religiozni asketizam i njegova duhovna usmjerenost na vječnost polako iščezla ili barem sigurno i polako iščezava i nestaje iz svijesti suvremenog fizičkog vježbatelja, tjelesnog askete čije je odricanje radi ljepote tijela, iako naoko religiozno motivirano zapravo znak kako je religija izgubila glavnu ulogu tumača što su to askeza i vježbanje i što ih na kraju povezuje u jedan jedinstveni ritual odricanja koji je usmjeren na duhovno, onostrano i vječno, gdje je fizičko važno, ali drugotno.

U Sarajevu, 7. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O TIŠINI

O tihu čovjeku počesto govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv, jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.

Je li tišina samo odsutnost govora, buke, zvuka i galame? Je li tišina uopće odsutnost nečega što čujemo ili nekoga tko nam govori? Ima li tišine u nutarnjim lavinama i bujicama?

Kada pomislimo na tišinu, što nam prvo dolazi pred oči? Koja slika? Možda dodir cvijeta dok ga vjetar lagano povija prema našem otvorenom dlanu? Možda pogled na zalazak sunca dok slušamo valove kako se lome o hrid?

Tišina nije odsutnost govora ili zvuka, nije pokušaj da svoje nutarnje buke i vike svedemo na podnošljiv broj decibela tako da bismo mogli čuti nutrinu drugih. Tišina je nešto drugo, drugačije. Tišina je ispunjenost onim što nas pretvara u cvijet koji dodirujemo i horizont kojega gledamo. Tišina je ispunjenost nutrine osjećajem da smo cvijet kojega vjetar lagano miluje povijajući ga nježno prema rukama koje nas žele zagrliti. Tišina je ispunjenost.

Mi tišinu često doživljavamo kao odsutnost i o tihu čovjeku zborimo kao odsutnom čovjeku. O tihu čovjeku govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.

Kada traži tišinu, čovjek traži ispunjenost. Zavidi suncu jer ispunjava horizont. Tih čovjek ostavlja dojam čudnog čovjeka jer i tišinu nije uvijek lako razumjeti. Tišina je čudna jer izgleda na prvi pogled kao obična odsutnost zvukova. Ali to nije tišina, to je samo odsutnost. Tišina traži da bude ispunjena. Tišina je poput bezdana za kojega čovjek misli da se ne može ispuniti jer ne postoji ništa dovoljno glasno da ispuni taj bezdan.

Rijetko čovjek razmišlja da bezdan tišine ne traži uvijek da bude ispunjen glasom ili zvukom, nego traži nešto drugo, nešto drugačije. Biti tih znači biti do kraja ispunjen uslijed nesnosne buke i vike. Tihi ljudi nisu čudaci, oni nisu nesretni i nisu nezainteresirani. Oni su samo ispunjeni. I u svemu mogu pronaći mjesto i prostor ispunjen tišinom. U svakodnevnim sitnicama pronalaze tišinu kao ispunjenost. Slušajući omiljenu pjesmu dok nervoza i dernjava vozača pored njih prolazi asfaltom čini se da ipak čuju zvuk omiljene pjesme. Ali taj zvuk omiljene pjesme nije tek nemarno i slučajno naslagani red nota i riječi. To je ispunjenost tišinom koja govori kroz omiljenu pjesmu. I tu se rađa čudesan događaj, pomalo i nestvaran i nezamisliv: Tišina može govoriti i tišina govori. Ona govori u očaravajućem refrenu omiljene pjesme, ona govori u umirujućem otkucaju sata, ona govori u uzbuđenim otkucajima srca. Tišina je uvijek pitanje ispunjenja života nečim što će život učiniti takvim da se sunce na horizontu i cvijet koji se savija na vjetru gleda s radošću i neodređenom mišlju kako je sve to protkano izvanrednom ljepotom. Biti tih znači pokušati doprijeti do temelja te ljepote.

Kad bi tišina bila samo odsutnost onoga što čujemo svi bismo bili ispunjeni. Ali nismo. Odsutnost govora, glasa, zvuka izgleda kao tišina, ali nismo uvijek ispunjeni i nismo uvijek sretni kada postanemo svjesni da više ništa ne čujemo. Zapravo budemo nesretni. Čeznemo za dragim i poznatim glasom, za melodičnim zvukom jer kad ih čujemo osjećamo se ispunjenima. Ako je tišina ispunjenost, onda ćemo razumjeti tu neobičnost da dragi glas i melodičan zvuk mogu proizvesti tišinu koja se u nama rađa i prelijeva se preko rubova naše nutrine kako bi sve ispunila.

Nemamo li ponekad to iskustvo dok slušamo dragi glas koji nam govori o ljubavi, ili pjesmu koja nam govori o radosti kako dok slušamo mi zapravo uživamo u tišini koja nas ispunjava. Ne kažemo li pusti me da uživam u tvom glasu? Tada shvaćamo da ne možemo objasniti paradoks kako tišina govori, nego ga osjećamo. I što dublje tonemo u glas ili zvuk sve više osjećamo da sve prestaje postojati oko nas osim tog glasa i tog zvuka. Suvremeni tražitelj tišine ide za tim da glasove i zvukove učini nijemima ili da sebe od njih skloni kako ih ne bi morao slušati ili čuti. Tražitelj tišine danas samo žudi za tišinom kao odsutnošću zvukova i glasova. Mudar tražitelj tišine žudi za glasom i zvukom u kojem će tišina progovoriti i ispuniti svojim govorom njegovu nutrinu. Razumjeti tišinu kao odsutnost znači ne željeti dopustiti tišini da govori, u konačnici znači ne vjerovati da tišina može govoriti. Razumjeti tišinu kao ispunjenost znači vjerovati u nevjerljivo i pokušati shvatiti neshvatljivo, a to je da i u najvećoj buci i galami tišina može progovoriti. Stoga istinski tih čovjek nije ništa drugo nego samo ispunjen čovjek, i ne nije riječ o odsutnom čovjeku. On samo tako izgleda onima koji vjeruju i misle da je tišina samo odsutnost i ništa više.

U Sarajevu, 2. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com