život – Poptheo Web Portal

MOŽE LI ISKUSTVO OSJEĆAJA BESMISLA ŽIVOTA POKATKADA BITI I DOBRIM POKAZATELJEM?

Osjećaj besmisla života stoji u uskoj vezi s različitim životnim razočaranjima, kojima nerijetko kumuju i neki biološki procesi. Naime, s vremenom naše tijelo počinje slabije lučiti različite hormone i enzime zbog čijeg se optimalnog prisustva u mladosti upravo i osjećamo tako dobro, pa čak i u onim mladalačkim epizodama kad nam realno baš i nije tako dobro. Stoga se osjećaj besmisla uglavnom i javlja u srednjoj životnoj dobi, sa onim što se kolokvijalno naziva kriza srednjih godina. Naznačenom osjećaju tada dodatno kumuje i taj specifični „prijelomnički” karakter četrdesetih godina, ono: kad si još uvijek previše mlad da odustaneš od života, no kad si već dovoljno star da bi opet započinjao s nekim novim stvarima i zanimacijama (M. Selimović). A nije li to već samo po sebi nešto poprilično besmisleno? I možeš nešto još, a i ne možeš … i htio bi, i ne bi htio, jer znaš da ne bi imalo smisla, kao što ti ionako već puno toga nema smisla.

Osjećaj besmisla kao prizma osobnog svjetonazora

Najteže kod osjećaja besmisla i jest to što ne vidiš samo za momentalno da ti je život besmislen, nego što se taj vidik proteže na svaku moguću stranu, i u prošlost i u budućnost. To je baš nešto poput nametnute prizme kroz koju gledaš u što god gledao. Čovjek koji se hrve sa osjećajem besmisla ispred sebe teško može vidjeti svjetlu budućnost, kao što, s druge strane, obično već žali što se uopće rodio, a to sve skupa i jest ono što osjećaju besmisla daje privid totaliteta i konačno dosegnute mračne sudbine. Međutim, to definitivno ne mora biti tako. Potrebno je samo malo distancirati se od svog trenutnog vidika i situacije. Jer svi mi u sebi nosimo sjećanja i na životne periode kad je itekako bilo smisla, kao što znamo i za brojna iskustva ljudi koji jasno svjedoče da su kroz ovakve krize ne samo prošli nego čak i izašli obnovljeni te mnogo snažniji. Najučinkovitije što možemo poduzeti protiv svoga besmisla i jest to da mu pridodamo vidik prolazne životne faze, i jednom kad mu na taj način zadamo udarac u predjelu njegove prividne konačnosti i totaliteta, vjerojatno ga nećemo ono automatski izbaciti iz svoga života, ali ćemo ga u svakom slučaju prepoloviti ili barem desetkovati, te na taj način sebi stvoriti pretpostavku za novi životni zamah i konačnu pobjedu.

Osjećaj besmisla kao pretpostavka istinske slobode i razumnog života

Ništa ti se ne da; ništa te ne zanima. Obećavaju ti ponešto tu i tamo, ali već znaš iz iskustva, što više obećavaju, to te obično više prevare ili barem ono benigno zavaraju. Kao što u ostalom već znaš da ni samom sebi ne treba previše vjerovati kad si ono nešto u dobroj vjeri naobećavaš. Grozno … strašno … kojeg li neljudskog besmisla!? No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa sloboda? Ono mislim prava pravcata sloboda? Po prvi puta u životu stvarno sloboda? Prirođeni nagoni su u međuvremenu splasnuli i ne mogu te više tek tako kao junca natjerati da potrčiš za svim onim što ti izgleda obećavajuće ili barem dobro miriše i izgleda. Tu je i ona najskuplja – životna škola. Razaznaješ šupljake i praznoslove, kao i općenito sve one ljude i situacije za koje pouzdano znaš da ti ne odgovaraju. Jest, istina je da je sa svim tim nastupila sada i neka čudna i sablasna pustoš i praznina, koju još treba apsolvirati i nadići. No, to je ipak sloboda, kao i prilika da se konačno počne živjeti promišljeno i sa svrhom, pa šta god to bilo. Jest strašno, i s razlogom je strašno. To je granica gdje prestaje sve dosadašnje i počinje nešto posve novo. Toliko strašno, da neki ljudi nažalost ni ne prežive ovaj period. Čak ako i shvatimo da smo sve do sada bili u mnogim zabludama, ali ono, čekaj malo, nisu li to naše zablude!? Srodili smo se s njima, i one su sad dio nas i našega identiteta, a identitet je po sebi strašno osjetljivo područje koje generira strahovite reakcije ako se ovaj osjeti ugroženim i povrijeđenim. Stoga, fenomenologija osjećaja besmisla po sebi i jest vrlo bliska fenomenologiji smrti. Da, umro si … nema ti pomoći! E sad, jedino ono još odlučiti se oko toga je li smrt kraj ili je ona ipak transformacija i početak novog života? A tu važi, usprkos svim argumentima vjere i nevjere, svaki čovjek se oko ovih stvari u konačnici mora navlastito odlučiti. „Da, umro sam, točka!” Ili: „Da, umro sam, transformiram se … krećem dalje … tj. zapravo po prvi put stvarno ja kao ja nešto krećem i pokrećem!” Jer, ne tjeraju me više nagoni, a ni drugi ljudi me ne mogu više tako lako zavarati…

Osjećaj besmisla kao specifično ljudski čin i herojsko dostignuće

Jedno je sigurno. Životinje nemaju problema sa osjećajem besmisla. Odnosno, postaju depresivne pokatkad tek u društvu ljudi i njima pripadajućeg besmisla. To nam i govori da, koliko god tegoban bio, osjećaj besmisla je posve ljudski čin i iskustvo. Štoviše, skloniji su mu inteligentniji ljudi od onih manje inteligentnih. Jer i mora se biti naglašeno inteligentnim da bi se proniknulo u nevaljane razloge prividnog smisla. Tko ovako nešto ne može, i pored svih mršavih životnih rezultata, i dalje će se nešto olako nadati i za nečim pogubnim radosno juriti, ili će jednostavno biti zadovoljan mizerijom golog preživljavanja. Stoga je osjećaj besmisla neminovno i svojevrsno herojsko dostignuće. Netko se uspije popeti na Everest, a netko dosegne sve do samog besmisla. I zato stvarno, nije li šteta da jedan takav genijalan talent tu trajno zapne, premda će ga besmisao neminovno pokušati nagovoriti da mu je upravo tu mjesto i trajno utočište. Besmisao to itekako želi, jer to i jest sam vrhunac besmisla: Natjerati jednu posve smislenu ljudsku osobnost da skonča u ambisima besmisla.

U Sarajevu 16. IV. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

Više od jednog smisla

Veliki smisao je rijedak. On bi nas trebao zaštititi od monotonije i dosade. Veliki životni smisao uvijek računa na ono da ujutro valja probuditi se, ustati i nastaviti živjeti. Ali mi ne računamo uvijek. Od velikog životnog smisla očekujemo da svakodnevno bude prisutan i u nama i oko nas. Tražimo od njega da bude i živi u svakoj našoj običnoj i rutinskoj radnji ili postupku. Tako bismo htjeli da veliki smisao braka bude prisutan u običnosti dnevnog života, u ispijanju kave, u plaćanju računa, u čišćenju stana, u kuhanju hrane. Hoćemo veliki smisao koji prožima našu rutinu, ali takvom silinom da u svemu osjećamo euforiju i strast, čak i u beznačajnim situacijama i događajima dana. Naša očekivanja od velikog smisla su nerealna. Tako ulazimo u razdoblja razočarenja, stagnacije i rezignacije. Otkrićem nesuglasja između naših očekivanja i stvarne uloge velikog smisla u našem postojanju. Trenutak kada se probudimo i zaključimo: Dakle, to je to i ništa više? Hoćemo da veliki smisao ljubavi prožima cijeli naš život, svaki naš pokret, kretnju i gestu, naš odnos prema drugom i njegov odnos prema nama. Kao da smo izdani od velikog smisla ljubavi kada ga otkrivamo u svakodnevnim obvezama i potrebama: Dakle, to je znači ljubav i ništa više? Veliki smisao oko kojeg se gradi naš život predviđen je da traje. Nije predviđen da nas iznenada prožima snažnim euforijama i osjećajima i nestane. On nije kao velika eksplozija ili iznenadna lavina koja izbriše sve pred sobom i kraj. Poput je tihe rijeke koja mirno i strpljivo protječe kroz nas, o kojoj mislimo da još dugo njezin izvor neće presušiti. Ono što veliki smisao života čini poželjnim nije njegov intenzitet koliko misao kako bi jedan takav smisao mogao biti trajno rješenje za razloge i motive zašto i zbog čega živjeti. I djeca spadaju u veliki smisao života. Intenzitet ljubavi prema njima traje kratko i najveći dio smisla njihovog postojanja odnosi se prema roditeljima kao stabilan i dugotrajan odnos poštovanja i zahvalnosti. Bivamo razočarani velikim smislom kada umjesto izgradnje čvrstog odnosa prema trajanju tog smisla izgrađujemo odnos prema njegovom intenzitetu i sve nade polažemo u snažnu i iznenadnu eksploziju ili lavinu smisla koja se iscrpljuje prestankom eksplozije. Kao što se razočaramo u veliki smisao ljubavi svršetkom izrazito kratke, ali snažne fizičke strasti i s njezinim okončanjem gubi se i naoko ono što je smatrano velikim smislom života. Zahtjevno je ostvarivati veliki smisao u svakodnevnom življenju, kao što je još zahtjevnije u svakodnevnici pronalaziti tragove velikog smisla zbog kojega smo se odlučili za određenu formu i način života. I u samoći netko može pronaći veliki smisao. U odmaku od ljudi, u distanciranju od konvencija koje mu drugi nameću. Ali čak i tako slobodan od drugih ljudi, čovjek koji je sam pred sobom ima težak posao. Velikom području dnevnog života koji je ispunjen samoćom treba dati veliki smisao samoće na koju se odlučio. U golemoj i nepreglednoj pustinji života bez drugih pronaći razloge za samoću i njome ispuniti vrijeme. Naša sklonost zaboravu velikog smisla nije nešto što želimo i tražimo da se dogodi.

Veliki smisao u susretu sa dnevnim životom i njegovom običnošću može se izgubiti i izblijediti. Kako bismo izbjegli potpuni gubitak velikog smisla, pribjegavamo sjećanjima, odnosno prošlosti. Vremenima kada je veliki smisao bio jače prisutan i snažniji. Iako neki u godišnjicama braka i proslavi rođendana svoje djece nerijetko vide samo obveze i probleme, riječ je o nastojanjima da se veliki smisao života ponovo doživi i učini prisutnim. Par koji lista uspomene s vjenčanja tim činom oživljava veliki smisao braka kojem su se prethodno predali. I godišnjice smrti dragih ljudi su oživljavanje velikog smisla života. Kada netko obilježava godišnjicu smrti oca ili majke, uprisutnjuje veliki smisao života koji se u prošlosti javljao kao život oca ili život majke koji su bili uzori i koji su čovjekovom životu pružali veliki smisao. Naše često vraćanje prošlost, podsjećanja na prošla vremena, uspomene na bivše ljubavi, sjećanja na prijateljstva nisu uvijek loš znak kako živimo u prošlosti i ne možemo ići naprijed. Ponekad je riječ o našem pokušaju da oživimo veliki smisao života kako bismo razumjeli svoju sadašnjost i dali joj određeni smjer ako se ona polako rastočila i izgubila. Ponekad se pitamo: Što bi otac ili majka rekao kad bi me sada vidio/vidjela? Nije to samo pitanje u kojem tražimo moralno odobravanje pokojnih roditelja. Ujedno je takvo pitanje i pokušaj da oživimo veliki smisao jer su roditelji u svoje vrijeme bili dio tog velikog smisla prema kojem smo gradili i usmjeravali svoj život. Oni su možda velikim dijelom bili taj veliki smisao oko kojeg se okupljao i proživljavao život. Ili pitanje: Što bi naš sin/kćer učinio/la da sada ovo sluša ili gleda? Pitanje nije samo znak žalosti, ono je i pokušaj da se ljudi vrate velikom smislu života koji je postojao u njihovoj djeci. Zajedno s nama veliki smisao raste i odrasta. Njegova zrelost je vidljiva u našoj upornosti kojom se na njega svakodnevno oslanjamo i naslanjamo i onda kada njegova strast i početna snaga oslabe. Veliki smisao ostaje iza nas kao uporišna točka na koju se povremeno vraćamo. Kao putokaz koji smo već prošli, ali se trebamo vratiti jer smo se izgubili. Iako nas prati i zajedno s nama živi, on ne može iznova početi. Ne može se nanovo roditi svakog dana kao onda kada smo ga prvi put izabrali. On se pretvara u stabilnost, zrelost, usmjerenost na život. Veliki smisao ne može se definirati. On se izabire kao mogućnost za koju se nadamo da će dati svrhu življenju. Nezahvalno je pokušati ga precizno odrediti. Je li to bio izbor, osjećaj, nadanje, očekivanje, planiranje, bijeg, potraga? Što smo htjeli izabiranjem nekog velikog smisla? Što želimo ako još uvijek živimo unutar velikog smisla kojega smo izabrali? Ili se vratimo u prošlost na početak kada je veliki smisao bio životan, tako prisutan, gotovo da ga je čovjek mogao namirisati ili dodirnuti. Vraćanja u prošlost nisu uvijek bijeg od sadašnjosti ili budućnosti. Nisu uvijek niti nostalgije. Vraćanja su pokušaji povratka nekom velikom smislu koji je duboko označio i odredio naš život. Misleći o njemu, pokušavamo ponovo osjetiti njegovu snagu, osjećaj života i ispunjenja koji nas je nekad prožimao. Živimo kao oni koji stalo grabe naprijed s mišlju kojom živimo u prošlosti. U prošlom vremenu kada je veliki smisao jakom ljubavlju prožimao naše postojanje. Gledamo natrag prema velikom smislu jer se želimo osjetiti i živima i životnima. Odatle sve one godišnjice brakova, rođendani, proslave i slavlja. Sve one tužne i bolne obljetnice smrti. U njima se pokušavamo domoći ponovo velikog smisla. Onog istog smisla zbog kojega još uvijek živimo i ne odustajemo od ideje da nije sve izgubljeno i da je veliki smisao života još uvijek negdje tu s nama. I oko nas. I u nama.

U Sarajevu 11. 5. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: aberdeen82

O sućuti

Ima nešto ujedinjujuće u sućuti. U osjećaju da želimo nekome pružiti utjehu u trenutku nepodnošljive boli. Kada bismo trebali i morali prijeći preko bilo koje prepreke koja nam ne dopušta dijeliti patnju. Ne možemo se pozivati na nezavršene razgovore, neizmirene račune, nedovršene poslove i opravdavati zašto ne želimo i nećemo biti dio onih koji žele sudjelovati u trpljenju. Sućut pred naše oči stavlja ono što nas istovremeno pogađa i od čega smo trenutno sigurni i zaštićeni. Svijest o prolaznosti našeg postojanja i iskustvo smrti. Kao da nam sućut dopušta na trenutak pogledati smrt onakvom kakva ona jest. Nepoznata. Tiha. Nenadana. Neplanirana. Ona koja u datom trenutku prekida sve međuljudske odnose i vraća sve na nekakav početak i briše temelje svega onoga što smo mislili da mora biti temeljno i presudno za naš život. Iskustvo sućuti ne briše smisao našeg života. Ujedinjeni s drugima u njihovoj žalosti, sućut nas poziva da preispitujemo život. Naš život. Naše prioritete. Naše temelje koje smo već postavili. Sućut je jedna vrsta privilegije ne u nekakvom morbidnom smislu. Sućut nas dovodi najbliže što je moguće našoj vlastitoj smrti i umiranju dok smo istovremeno, barem zasad, od naše vlastite smrti oslobođeni. Odatle je moguće i misliti o vlastitom umiranju. U iskustvu sućuti misliti o vlastitom umiranju nije nekakav psihološki poremećaj zbog kojega smo čudaci ili oni koji su zakinuti za normalnu sposobnost empatije. Mislimo o smrti kao mnoštvu istovremenih pitanja i mogućih odgovora. Kako će izgledati život sada kad nekoga nema? Što će biti s njegovim poslovima? S njegovim planovima? Što će biti s odnosima onih koji su s njim bili povezani? Što će biti s njegovim stvarima, predmetima i svim onim što je iza njega ostalo? Sućut je iskustvo intimne blizine i beskonačne udaljenosti. U sućuti smo blisko sjedinjeni s onima koji tuguju, i istovremeno smo beskonačno daleko od iskustva smrti onoga koji je mrtav. Naša sućut pokušava nemoguće. Premostiti jaz između našeg življenja i onoga koga je smrt već uzela tako što pokušavamo i želimo biti najviše moguće blizu onima koji su s njim još bliže povezani nego mi. U sućuti i njezinoj blizini koju iskazujemo krije se naš pokušaj da zavirimo s one strane života dok istovremeno čvrsto ostajemo ukorijenjeni u ovom svijetu u kojem živimo. Sućut nas oslobađa napetosti i straha na neki način jer kao da u nečijoj smrti ona sama uzima kratki predah od svoga neumornog i neumoljivog posla. Ne znamo tko je sljedeći na redu, ali u trenutku sućuti dok svi zajedno ujedinjeni dijelimo tugu s onima koji su nekoga izgubili, osjećamo da smo svi zajedno u tom trenutku sigurni od smrti. Kao da je ona za danas završila svoj posao čime se odgađa naše razmišljanje o onome sutra što bi i nas moglo čekati. U sućuti postoji snažan osjećaj popuštanja i otpuštanja naših skrivenih i do tada prešućenih napetosti, misli, očekivanja.

U trenutku sućuti kada nastojimo ljudski i iskreno biti dio nečije boli, osjećamo čak i određeno olakšanje. Kao da smo iz sebe otpustili dugo zadržani udah koji više nismo mogli zadržati. Odatle kroz sućut i naša međusobna pomirenja i izmirenja u trenutku smrti. Sve ono ružno i loše što se između nas skupilo tim udahom kojega nikako nismo mogli izdahnuti u sućuti se iznenada prepušta vani i tamo ostaje. Odatle i ona neobična iskustva velikih izmirenja, bilo obiteljskih bilo prijateljskih odnosa i veza, u trenutku sućuti. Kao da sućut ima neku tajnovitu moć kojom postiže ono što inače život i življenje godinama bezuspješno pokušavaju. Snaga sućuti koja u stisku ruke i u zagrljaju razrješava gordijske čvorove naših neriješenih međusobnih odnosa i veza nas usmjerava prema nečemu važnom o nama samima. Prije ili kasnije mi sami, naš život, naše životne ideje i planovi, sve će se naći u trenutku kada treba stisnuti ruku i pružiti zagrljaj, dakle pobijediti sve nesuglasice i nejasnoće i pristati da u tom trenutku nastojanje da dijelimo nečiju bol i tugu bude dokaz i demonstracija naše ljudskosti i naše plemenitosti. U sućuti osjećamo poziv da se borimo protiv nepobjedivog neprijatelja tako što ćemo pružiti podršku i potporu onima koji su shrvani gubitkom i da je čak i sam život u tom trenutku sam po sebi nevažan i nebitan. I naši planovi. I ideje. I zamisli. Sve to na nekoliko trenutaka mora izgubiti temeljno značenje, prestati biti svrha našeg života, moramo na trenutak suspendirati vlastiti život kako bismo nešto od naše životne snage i nade prenijeli onima kojima je potrebno. U sućuti prenosimo sami sebe drugom i sebi zabranjujemo da budemo mi s našim životom. U tom trenutku ništa što je naše i što smo mi sami nije toliko važno i ne smije zauzeti i imati povlašteno mjesto u odnosu na sućut koja služi kao poveznica onih koji tuguju i života. Sućut ih povezuje s nama, a preko nas ih povezuje i vraća natrag u život i mogućnost postojanja smisla života makar je netko tko je bio dio tog smisla sada negdje na drugom mjestu. Naša sućut mora biti dovoljno bliska da im pruži priliku da se poslije svega vrate životu koji će uvijek zračiti djelomičnom prazninom. U sućuti ne možemo zatvoriti prazninu koja je nastala nečijim odlaskom niti objasniti njezino postojanje. U sućuti pokušavamo pružiti drugima utjehu i nadu kako se može živjeti uz prisutnost praznine jer možda i sami živimo s prazninom odlaska. Sućut je neobično iskustvo određene ljubavi u trenutku kada ljubavi nema ili je otišla ili ako je ima, ona se više ne može ostvarivati na uobičajen ljudski način, onaj na koji smo svakodnevno navikli. Neobično iskustvo blizine i topline u trenutku hladne i ledene pustoši koja dominira krajolikom i nama samima. Sućut je trenutak kada smo dovoljno hrabri, jaki i plemeniti da se suprotstavimo smrti tako što ćemo jedni druge međusobno i zajednički stiskom ruke, zagrljajem, poljupcem podsjećati i ohrabrivati kako se može živjeti i kada praznina i odlazak bivaju i jesu i neminovni i neizbježni i više ništa ne možemo učiniti. Preostaje nam biti blizu jedni drugima. Izgleda beznačajno u odnosu na gubitak. Ipak bez naše sućuti netko možda neće moći ponovno pronaći smisao življenja u praznini koja je ostala nakon što je netko zauvijek otišao. Ne znamo gdje će i kada naša ljudskost i naša plemenitost u sućuti prema čovjeku biti razlog zašto netko nije odustao od sebe i života iako se činilo da će se na kraju njegov ili njezin život upravo tako završiti.

U Sarajevu 15. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Davydov

O žaljenjima

Uvijek se nađe nešto što smo propustili u životu. Ili netko. Nije naša krivica. I nije samosažaljenje u pitanju. Događa nam se da nam se nešto u životu dogodi prekasno. Kao kad ljudi susretnu prekasno savršenu osobu za sebe. Dobar dio života već je na neki način završen. Već su skoro sve proživjeli. Dogodi se da otkrijemo što želimo biti u životu. I raditi. Otkrijemo prekasno. Spoznaja dođe prekasno. Ili mislimo da nikada nije kasno? S obzirom na okolnosti, izgleda da se sada ništa ne može učiniti. Ništa se ne može početi ispočetka. Nema povratka natrag. Nismo krivi. Nije bilo prilike da nam se sve to dogodi ranije. Nije bilo mogućnosti da budemo ono što smo istinski htjeli. Nekad nas život prisili na drugačije postupke i odluke od onih koje smo duboko u sebi željeli učiniti i donijeti. Nije ugodno za čovjeka otkriće pogotovo kad je nenadano kako je htio nešto drugo u životu. I svjestan je u ovom trenutku kako ne može ništa učiniti kako bi to promijenio. Ili iznova počeo. Negdje u toj spoznaji, u tom osjećaju nastaje žaljenje. Kao iskustvo da nismo krivi za propuštene životne mogućnosti i prilike koje smo stvarno trebali ugrabiti i iskoristiti. Došle su prekasno, nisu bile tu kad su trebale biti i nismo krivi jer se tako odigralo. Ima i onih žaljenja gdje s pravom trebamo kriviti sebe. Optužiti sebe kako nismo izabrali ono što smo istinski željeli. Kao i onih mogućnosti koje nikada nismo dobili priliku susresti i probati ostvariti. Žaljenja koja su rezultat naše krivice kao što je manjak hrabrosti i vjere u sebe progone nas. Možda će tako biti kroz život do njegovog prirodnog svršetka. Takva žaljenja imaju objašnjenje i objašnjenje je način i kako ih razumijemo i kako se s njima nosimo. Krivi smo jer smo možda bili kukavice. Ima i onih žaljenja, i ona nas od vremena od vremena sustižu, koja nemaju uzrok i izvor u nama samima. Nije u pitanju ni hrabrost ni kukavičluk. Nešto ili netko je došao prekasno kriviti i tu se ne može ništa učiniti. Postoji razlika između nekoga tko prokocka i upropasti kvalitetan talent kojega je bio svjestan od samog početka i koji je imao dobre uvjete da talent usavrši. I drugog tko iznenada otkrije da ima talent za nešto što ga usrećuje i ispunjava, ali je prekasno to otkrio i shvatio. Kao što postoji razlika između muškarca koji od samog početka svojim djelovanjem i načinom života razara odnos s kvalitetnom i dobrom ženom i muškarca koji slučajno i neplanirano susretne ženu za koju sada zna da je na neki način za njega idealna, ali je izgleda prekasno za novi život i novi početak. U ovim životnim iskustvima odnosno spoznajama rađaju se naša žaljenja. Kao spoznaje da će i u najbolje isplaniranom i življenom životu dolaziti trenutci zbog nečega ili nekoga kada će se život preispitivati zajedno s odlukama koje su donesene i smislovima koji su izabrani kao putokazi i vodiči kroz život. Žaljenje nije isključivo tek emotivno iskustvo osobne krivice jer smo nešto ili nekoga propustili iako smo imali idealne uvjete i najbolje okolnosti. Žaljenje je spoznaja o tome da se nikada neće moći apsolutno tvrditi da se u životu ni najmanja sitnica nije propustila i promašila. Žaljenje nas poučava kako se nekim ljudima jednom ili nekoliko puta u životu događa bolna spoznaja, jedna vrsta bolnog otkrivenja i prosvjetljenja. Otkrivenje koje čovjeku daje do znanja da svatko ima nešto zbog čega žali i zbog čega mu je krivo jer je nešto propustio. Bez obzira čija je krivica u pitanju, njegova ili onoga što on nerijetko naziva sudbinom.

Žaljenje nam otkriva i kako je život spreman na iznenađenja i promjene za koje ne znamo i ne možemo ih predvidjeti, ne znamo možemo li im se čak i nadati. Žaljenje je pokazatelj kako ono što nazivamo životom i mislimo da je život biva povremeno relativno, promjenjivo i za nas šokantno te se ne uspijevamo postaviti na pravi način. Ako pravi način postoji u takvim okolnostima. Odbijamo promišljati život i pitati se je li ovo život kakav smo stvarno željeli jer se bojimo da bismo mogli pronaći i dobiti neželjene i neugodne odgovore. Žaljenje je nekakvo opterećenje u nama, kao sumnja, kao pitanje i kao dilema koju relativno dobro držimo i nastojimo držati pod kontrolom. Događa se da otkrivamo kako živimo život kojega ne želimo. Nismo htjeli. Nije bio naš. Otkrili smo to ne zato što smo od samog početka krivci takvog života, nego dogodila se neka velika promjena. Nešto veliko i novo i drugačije smo otkrili o sebi. Nekog smo drugog i novog susreli. Pronašli smo nešto što daje više ispunjenja životu. Nije riječ o samosažaljenju. Njega treba izbjegavati. Osjećaj da smo potpuno bezvrijedni i nesposobni. Zakasnili smo i ništa se više ne može učiniti. Baš ništa početi iznova. Ako pokušamo zbog žaljenja ponovno živjeti tako što ćemo si život preokrenuti, možda neće biti najbolji rezultat. Svjesni smo svojih stvarnih dometa i mogućnosti. I trebali bi biti. Žaljenje je pomalo prevrtljivo i nesigurno, ali i privlačno i zavodljivo. Stvara u nama neugodan osjećaj da smo dosad živjeli promašeno i da ćemo tek sada početi živjeti punim plućima. Žaljenje nam ništa ne kazuje o posljedicama naših novih izbora i odluka u budućnosti. Na tu temu žaljenje ne govori. Ne proriče budućnosti i ništa o njoj ne zna. Niti jamči niti ne jamči da će budućnost biti manje ili možda više prožeta osjećajem da smo djelomično ili potpuno promašili u životu. Žaljenje se bavi sadašnjim trenutkom koji je jedini stvaran dok o prošlosti i budućnosti i ako govori, to čini na način snova: što smo mogli, a nismo i što ćemo učiniti i planiramo. Žaljenje može biti kao nekakav iznenadni impuls i poriv. Sada se nešto sudbinsko događa. Neko presudno iskustvo, neka presudna promjena, neki novi susret s drugim. Sada je trenutak, ako ga ne ugrabimo, gotovo je. Ali je li tako u životu i može li se na ovaj način kroz život? Nitko ne znam pa ni sami kako će sve na kraju ispasti i što će se dogoditi. Bolje ili ne od onoga kakav je život sada? Je li žaljenje naš stvarni pomoćnik ili se pretvara? Jesmo li stvarno promašili ili nas žaljenje prisiljava da mislimo i osjećamo kao da smo promašili i propustili? Osjećamo pomalo taj kameleonski osjećaj koji nas prati. Ne znamo temelji li se na stvarnosti našeg života ili su u pitanju snovi koji su nedostižni i nerealni. Žaljenje nije površno iskustvo i spoznaja. U njegovim slojevima i labirintima moguće je izgubiti se i ne znati razliku između stvarnog života i snova o životu. Zbunjeni smo žaljenjem. U dilemi smo i nesigurni. Jesmo li promašili i propustili ili smo samo ljuti zbog snova i ljutnja će nas proći? Žaljenje se smješta između stvarnosti našeg života i naših snova o životu. Negdje se tu ugnijezdi i živi u nama. Ono je poput nestabilnog jezička na vagi. Čas prevagne na stranu života i pusti nas na miru, čas je na strani snova i uznemiruje nas. Zbog te igre koju žaljenje igra s nama ponekad nismo sigurni na što nas ono upućuje. Na naš život ili naše snove. I mi smo poput onog kipa pravednosti čije su oči svezane u odnosu na budućnost. Osjećamo samo kako se jezičak žaljenja kreće iz ruke u ruku između života i snova. Ali ne možemo vidjeti budućnost ispod poveza sadašnjosti. Ne znamo hoće li se žaljenje prestati kretati tamo gdje smo krenuli nekim novim izborom i prilikom koja nam se pružila. I to nas muči. Postajemo nemirni.

U Sarajevu 12. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: hikrcn

O osjećajima

I osjećaji mogu izumrijeti. Kao rijetke životinjske vrste koje možemo vidjeti još samo na slikama i izumrle osjećaje možemo promatrati kao da smo u muzeju vlastitog nutarnjeg života. Ne možemo ih uskrsnuti. U nama nema takve moći. U nama nema beskonačnog i vječnog svijeta osjećaja. Ili možda ima? Zajedno s nama osjećaji se rađaju. Rastu. Sazrijevaju. Suše se. Otpadaju kao listovi. Nestaju. Onaj osjećaj kojega se možemo prisjetiti, ali ga ne možemo više oživjeti izumro je. Ostao je u nama kao eho prošlog vremena. Osjećaj koji u nama odjekuje, ali ne možemo pronaći u sebi izvor njegovog glasa. Život zna biti poput iščezlog svijeta. Kao odjek mnoštva osjećaja koji ne postoje i ne žive. Kao svijet izumrlih bića. Možemo biti kao muzej. Ili antikvarnica. Ili galerija. Hodamo. Gledamo. Zastanemo. Pred nekim osjećajem se zamislimo. Pokušavamo se sjetiti i odrediti kakav je bio. Njegove konture. Boje. Okus. Miris. Pred sobom imamo njegovu sliku. Bio je ugodan. Topao. Mekan. Nježan. Zanimljiv je naš muzej osjećaja. Naša antikvarnica gdje su osjećaji ponekad naslagani bez reda i naslova. Je li to bila ljubav? Čekaj. Ili je bila privlačnost? Ili je bilo nešto drugo u pitanju? Ili je bila ravnodušnost? Dobar dio života provodimo u muzeju. U antikvarnici. Pokušavamo presložiti osjećaje. Uvesti nekakav red i hijerarhiju. Raspored. Katalogizaciju. Kad nas netko priupita za neki osjećaj da znamo na kojoj je polici. U kojem redu. Pod kojim slovom. Ili brojem. Ili na kojoj stranici. Nerijetko je sve nabacano i razbacano. Izumrli osjećaji. Stari osjećaji. Suhi osjećaji. Novi osjećaji. Živi osjećaji. Slabi. Jaki. Intenzivni. Nekad je u pitanju takva zbrka i nered kao ono kad kažemo da je u nama neobjašnjiva mješavina osjećaja. Ne znamo ih izraziti. Ne možemo ih opisati. Više ne znamo koji su živi, a koji su mrtvi. Kakav cirkus i gungula! Oni se međusobno prepiru. Optužuju. Podupiru. Napadaju jedni druge. Udružuju se jedni protiv drugih. Podmeću si zamke i klopke. Međusobno se mrze. Ili obožavaju. Ne mogu jedni bez drugih. Pamet stane kad se neki od njih međusobno udruže. Kao ljubav i mržnja. Ili prijetvornost i iskrenost. Ili ravnodušnost i euforija. Nemoguće kombinacije i suradnje zbog čega ne znamo izići sa sobom na kraj.

Ne bude uvijek tako. Nekad se osjećaji umire. Puste da jedni pored drugih postoje. Dobijemo priliku da svakog od njih dobro proučimo. Sa svih strana. Ili barem pokušamo. Ti si dakle ljubav? Tko bi rekao da si tako složen osjećaj! Ti si prijateljstvo? Čovjek te nikako ne može do kraja razumjeti! Ti si tuga? Teško je vidjeti tvoj oblik i konture kao da si nešto što stalno mijenja formu! Dovoljno je da ih tek nekoliko vidimo da nam bude jasno koliko smo nerazumljiva i neshvatljiva stvorenja. I sebi. I drugima. Ponekad se najugodnije osjećamo u onom dijelu gdje su izumrli osjećaji. Od njih su ostale slike. Neka vrsta uspomena koje vise na zidovima. S vremenom postane zanimljivo. Nekima od tih izumrlih osjećaja se smijemo. Simpatični su. I sebi se čudimo zar smo zaista to osjećali? Nekima se divimo. Tko bi rekao da smo već tada imali tako ozbiljan i zreo osjećaj? Za neke bismo željeli da su još s nama. Uzdahnemo i pomislimo: Šteta što više nisu s nama! Neki su neugodni. Oni su prekriveni neprozirnom tkaninom. Ne želimo ih vidjeti. Drago nam je što su izumrli i mrtvi jer da oni nisu umrli, možda bismo mi umrli. Što smo mi? Muzej izumrlih osjećaja? Antikvarnica razbacanih emocija? Galerija prekrivenih i skrivenih osjećaja? Kad bismo ih mogli sve složiti na pravi način! Jednom i kako treba! Bez potrebe da ih moramo ikada više preuređivati. Sve ih nabrojiti. Izbrojiti. Svakom odrediti njegovo mjesto. Položaj. Važnost. Potrebu. Dati mu ime. Odrediti mu kad smije i kad ne smije izbiti na površinu. Ali ne ide. Čak i prema onim osjećajima koji su izumrli razvijemo nove osjećaje. Kao da imamo sposobnost uskrisiti iz mrtvih neke među njima. Možda smo na kraju ipak beskonačan svijet emocija? Svijet čije stvarne obrise i pravi oblik ne možemo znati.

U Sarajevu 4. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O biografiji

Skloni smo promijeni sjećanja o sebi. I o drugima. Nitko nas ne ograničava na koji ćemo način misliti o sebi. Nitko ne može saznati. Čak ni oni koji su dio naših sjećanja ne znaju koju smo im ulogu dodijelili. Od usputne veze možemo stvoriti neprežaljenu ljubav, kao što i od humora na naš račun možemo stvoriti neoprostivu uvredu. Na početku se trudimo sve zapamtiti. Složiti sjećanja prema redoslijedu događaja. Ne umetati ono što im ne pripada. Izbaciti ono što se slučajno uvuklo bez našeg znanja. Dobar dio života trsimo se da nam sjećanja budu jasna, točna i precizna. Ispravljamo one koji o nama pamte ono čega nije bilo. Raspravljamo vatreno s onima koji u naša usta stavljaju riječi koje nismo izgovorili, kao i misli koje nismo mislili. Neko vrijeme se borimo strpljivo da naša biografija bude čista i uredna. Onda nastupi vrijeme kada se umorimo. Sve nam je teže boriti se s vjetrenjačama. Sve je zahtjevnije održavati u mislima tolike ljude koji o nama misle, govore i izvlače iz vlastitih sjećanja nešto o nama. Sve nas manje zanima ono što nam žele reći o nama samima. Negdje u nekom trenutku života otkrivamo da je nevažno. Nepotrebno. Gubljenje vremena. Svakom našem biografu koji nas stalno prati, kontrolira, slijedi i uhodi nemoguće je odgovoriti i objasniti. Neugodno je živjeti i misliti kada nas dežurni promatrači našeg života i življenja stalno prate. i osluškuju. Što ćemo reći? Izgovoriti? Napisati? Kada? Kome? Na koji način? Kojom bojom i tonom glasa? Kakva je grimasa našeg lica? Kakve su naše geste? Nezahvalno je biti čovjek kada vam ne dopuštaju mogućnost da promijenite mišljenje, stav, govor, istup, ideju, misao jer ste nešto novo naučili i saznali. Nezgodno je biti čovjek kada vas hvataju i love za svaku misao, čak i onu koja je skrivena i od vas samih. Nezahvalno je bilo što reći kada u vašem umu pronalaze ono čega nema i stavljaju u vaš um kao da je to ideja koja je neraskidivo povezana s vama. Teško je biti čovjek kada ne možete odbaciti nijedan dio svoje prošlosti jer čuvari vaše biografije sve o vama imaju zapisano. I više od onoga što ste ikada mislili. Tomovi i tomovi njihovih sjećanja ispunjeni su izmišljenim i nepostojećim o vama. Kad ne bi bilo vas, i njihova misao bila bi ne samo siromašna i oskudna nego potpuno prazna. Oni misle i govore zahvaljujući vama. Od vaše riječi naprave tekst, od vaše misle stvore sustav i od vašeg sjećanja stvore biografiju koja govori o vama, ali vas u njoj nema. Jer to niste vi. Jer to nije vaša biografija. Jer to nisu vaše riječi, misli, ideje. Treba li se suprotstavljati? Boriti se? Tko će skupiti rasuto perje kada se umjesto laganom vjetru treba suprotstaviti oluji? Tko će sabrati naše riječ i misli, sve ono što smo pomislili i izgovorili i složiti ih da odgovaraju našoj prošlosti i onome kakvi smo bili? Sami ne možemo koliko god se trudili. Kako će onda moći drugi, a tek oni koji nisu dobronamjerni? Zašto imamo potrebu uređivati prošlost i sjećanja? Pretvarati ih u ono što nisu. Ne postajemo li time manje autentični i manje ljudi? Kako se zove onaj koji svoja sjećanja i prošlost ispuni lažima i izmišljotinama? Može li se još uvijek nazivati čovjekom? Nije li i loše i zlo i pokvareno i ono čega se stidimo i sramimo također dio nas?

Nikad nismo bili savršeni. Čemu sada jedan život pretvarati u obmanu? Pretvarati se u iluziju od ljudskog bića. Dovoljno je opterećujuće što nam drugi stvaraju sjećanja i prošlost. Previše se čovjek od njih umori da bi imao snage i volje preslagivati vlastita sjećanja i ponovo stvarati samog sebe. Predugo objašnjavamo što smo nekad mislili i što smo htjeli reći. Naporno je čak i pomisliti što bismo sve morali poduzeti da nešto promijenimo. Gubimo dragocjeno vrijeme trošeći se na ispravljanje netočnih i krivih navoda. Izgubiti najveći dio života na popravljanje citata koje nam pripisuju može biti samo promašaj od kojega ćemo biti zlovoljni. Zlovoljni jer umjesto da živimo bavimo se prošlim. Promašit ćemo smisao života i ljepotu življenja ako ćemo svakom tko nas je jednom nekad čuo ili slušao pokušati objasniti što smo točno rekli i na koji način smo to izgovorili i kakvim gestama smo to ispratili. Svijet koji nas okružuje pun je uvredljivih, osjetljivih i naćuljenih ušiju i koncentriranih pogleda koji nas stalno prate. S papirom i olovkom u ruci prate sve što govorimo, činimo i mislimo. Glupo je truditi se u takvom svijetu oko istinitosti onoga što smo nekad davno izgovorili. I ne sjećamo se više. Sve i kad bismo željeli razjasniti, ne umijemo jer smo već zaboravili. Zar se netko od nas stvarno sjeća svih izgovorenih riječi i mišljenih misli? Ako ne možemo vjerovati sebi, zašto vjerovati nekom drugom tko nam zlobno i zlonamjerno pokušava otrovati sjećanje i prošlost? I bez tuđih podmetanja znamo da smo daleko od savršenog. Nije li dovoljno što se sami sa sobom ponekad moramo susresti kako bismo utvrdili da smo bili loši prema drugima? Dobro bi bilo prestati objašnjavati i početi živjeti. Ni sami na kraju nećemo znati što su naša sjećanja i što je naša prošlost. Sve će se to izgubiti, potamniti i izblijediti. Jedva ćemo se sjećati onoga jučer ili jutros. Drugi će se sjećati umjesto nas, a kad nas ne bude, o nama će se govoriti kako smo rekli ovo ili ono, mislili ovako ili onako. Tko zna hoće li to uopće odgovarati onome što smo bili i kako smo živjeli. Sve što jesmo i kako živimo uvijek je s nama i u nama, ako nešto i ostane od nas, riječ je o fragmentima za koje oni koji nas uporno prate i uhode misle da čine cijelu sliku čovjeka koji smo u prošlosti bili i živjeli. Ponekad smo tvrdoglavi na vlastitu štetu i potpuno beskorisno. Uvjeravamo sebe kako se sve može ponovo napisati. Čini se tako jednostavnim. Izbriši sebe i izmisli i domisli novog. Čistog. Svetog. Savršenog. Nevinog. Čemu? Kome smo na kraju odgovorni i pred kime stojimo kao pred onim kome smo dužni položiti račun zašto nismo uvijek bili na razini ljudskog i čovječnog? Pred sobom. Sebe ne možemo izmisliti. Možemo obmanuti. Zavarati. Pokušati pobjeći. Tražiti od drugih da nam pišu panegerike, da nas slave, da hvale našu veličinu, humanost, dobrotu, plemenitost. Od drugih možemo zahtijevati da izmisle nekoga umjesto nas. Nekoga novog. S novim riječima i mislima. Nekoga koga ne možemo prepoznati. Nekoga za koga znamo da nismo mi, ali radi taštine i sujete sudjelujemo u stvaranju njegovog lika. Naše postojanje u sebi skriva naša autentična sjećanja i dijelove prošlosti. I njima se ne može umaći. Od vremena od vremena nas podsjete da je beskorisno i uzaludno pokušavati stvarati od sebe novog čovjeka s drugačijom prošlošću. Takva nastojanja umaraju. Valja živjeti život i onda kada znamo da nismo bili onakvi kakvi smo trebali biti, i da su naši pokušaji da se predstavimo drugačije i u novom svjetlu isprazni i promašeni. Treba živjeti, a ne cijeli život pokušavati popraviti prošlost i sjećanja. Uvijek će se naći netko tko zna kakvi smo stvarno nekad bili i kako smo živjeli. Zašto živjeti stalno u strahu da će se naša laž o prošlom ja koji je bio bolji svaki tren rasplinuti? Lakše je ne graditi iluzije i obmane o tome kakvi smo bili barem dok nas pamćenje na prošlost još uvijek služi. Kad nas pamćenje izda, bit će svejedno, ionako se nećemo ničega sjećati…

U Sarajevu 2. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Diego Schtutman

O onome na kraju života…

„Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. (Eugen Fink)

Koliko god smo nekomu bliski, njegova smrt je njegova. Nije naša. Može nas pogoditi. Poremetiti tijek života. Nema straha od smrti kada drugi umire. Ima stanja šoka. Neprihvaćanja. Nerazumijevanja. Odbijanja. Ali nema iskonskog straha od smrti. Iskonski strah je moguć pred vlastitim iskustvom. Neugodnu istinu čovjek otkriva pred svojom smrću. Istinu kako nitko, ali baš nitko ne može zauzeti njegovo mjesto. U susretu s njom čovjek otkriva da je sam. Olakotno je što su toliki ljudi uz njega. Tješe. Brinu. Ohrabruju. Trebamo biti zahvalni i prihvatiti njihovu empatiju. Ono što ne želimo prihvatiti je užasna privilegija koju prirodno ne želimo i odbijamo. Privilegij spoznaje da stojim pred svojom smrću. U takvom graničnom trenutku života čovjek smrt počinje gledati kao osobu. S njom razgovara. Prijeti joj. Iskren je pred njom. Žali joj se na težak život, na loše ljude, na pretrpljeno zlo. Ne kriju svoj strah. Svoje gnušanje i odbojnost prema njoj. Nama koji, nažalost, u nekom trenutku moramo biti svjedoci takvih razgovora između osobe i njezine smrti dotični se čini kao da je skrenuo pameću. Kako može pokušati biti prisan prema nečemu tako ogavnom kao što je smrt? Ali zar i poneki pjesnik nije pjevao svoje stihove smrti kao da je ona voljena žena kojoj se obraća s puno žara i strasti? Zbog njezine neshvatljivosti čovjek se prema smrti ponaša kao prema osobi. Kao da bi obraćajući joj se biranim, probranim i ljupkim riječima ona progovorila njemu i rekla mu tko je ona, zašto postoji i zašto među svim živim bićima samo čovjek ima o njoj svijest? Zašto je čovjek ono biće koje misli da može komunicirati sa smrću? U kojem ju trenutku odnosa prema njoj čovjek prestaje tretirati kao stranca i prilazi joj kao poznanici? Nama živima i zdravima je to neshvatljivo, morbidno i bolesno. Mijenja li se odnos onda kada se čovjek s njom pomiri jer je neizbježna? Ili onda kada se ona čini kao izlaz? Ima nešto nedokučivo u čovjekovom odnosu prema smrti. Nešto što oživi u trenutku kada se prema njoj odnosi prijateljski. Luda nada i još luđa vjera da je smrt osoba koja zastupa nekoga tko se nalazi iza ili poslije nje. Netko tko je skriven. Tko ne može biti dostupan drugačije nego kroz smrt. Nada koja čovjekov razgovor sa smrću pretvara u neku vrstu igre zagonetki. Na čovjekovo tko si, smrt odgovara: Oh, ne brini za mene, ja sam samo tu da budem prijelaz ili ako ti je draže most; odvratna sam i ogavna da budeš zahvalan što nisam vječna… Možda naš odnos prema smrti na kraju proizlazi iz onoga što je o njoj zapisao filozof Eugen Fink: „Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. Čovjek na kraju svega jedini može razgovarati s ponorom i prazninom. Možda i čuti glas: ne brini o meni, ja sam prijelaz, kad prijeđeš, vidjet ćeš i osjetiti što je oduvijek bilo i jeste ono što vi ljudi nazivate istinskim životom, ja sam samo zastor…

U Sarajevu 23. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: wbraga

O stvaranju

Postoji samo ono što sami stvaramo. Ne može postojati ako ga nismo stvorili. Kao što čovjek stvara ljubav i ona postoji jer ju je čovjek dozvao u postojanje. Isto vrijedi za sve naše međusobne odnose. Ništa dobro i zlo ne postoji među nama bez naše moći stvaranja. Ono što nas povezuje bez nas nije moguće. Jer postojimo nešto drugo postoji zahvaljujući nama. Život, prijateljstvo, mržnja, zlo, dobrota, bilo što što nas oblikuje kao ljude ili neljude je s nama i u nama. Jer postojimo. Ono što stvorimo nas zahvaća i ispunjava. Žrtve smo onoga što smo stvorili. Mislimo da možemo nešto stvoriti i tome ne pripadati. Napose kada stvaramo ono što ne smijemo. I ne bismo trebali. Ipak stvaramo jer želimo drugog izbrisati. Mržnja ne postoji bez nas niti izvan nas kao nekakav zaseban entitet. U postojanje je priziva samo onaj koji već postoji. Čovjek. On je može utjeloviti u svijet kao postojeću silu. Kada recimo dozovemo mržnju vjerujemo da je možemo koristiti kao sredstvo. I istovremeno biti izvan nje. Mrziti i biti izvan mržnje. Ili voljeti i biti izvan ljubavi. Ili izgrađivati i biti izvan onoga što gradimo. Ono što stvorimo nije izvan nas. Ono najdublje i najintimnije ostaje u nama. Što god stvoriš, nisi stvorio nešto drugačije od sebe. Tebi strano. Izvan tebe. Stvorio si nešto u sebi. Čak ne uspijevaš biti ni podvojen kako bi mogao reći: Ja sam to stvorio, ali ne pripada meni. Ono si što stvaraš. Samozavaravaš se kako se možeš odvojiti od onoga što si sam stvorio. Kao da sebi govoriš: Ja se bez ikakvih posljedica mogu rascijepiti na dvoje. Na ono što jesam i na ono što sam stvorio. Pogubna laž! Ne možeš. Ti si ono što si stvorio ili stvaraš. Identičan si sebi i tomu. Ne možeš se od toga odvojiti. Čuvaj se onoga što stvaraš ako znaš i osjećaš da to ne bi smio stvoriti. Kako ne bi trebalo. To si ti sam. Nije to nešto drukčije od tebe. Ne laži sebi. Stvaraš sebe bez obzira kojim imenom ćeš to nazvati. Misleći jer si to nazvao recimo mržnjom, a ti se tako ne zoveš, da nećeš postati mržnja. Ili zlo. Hoćeš. Ali također ljubav. Ili žrtva. Ili sebedarje. Hoćeš, ali daleko teže. Kada stvaraš, misli na opomenu koja postoji na početku egzistencija svakoga od nas: postat ćeš ono što stvaraš ili ono što stvaraš postat će ti. Mi izmišljamo imena za ono što smo stvorili i dalje ih stvaramo misleći da nitko neće primijetiti. Ali… Primjećujemo. Osjećamo. Doživljavamo. Uskoro u nekom trenutku života svako se od nas pretvori u ono što je stvorio…

U Sarajevu 17. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Manit Khumrod

…Čekanje…

Čekamo. Zajedno. Pojedinačno. U grupama. U parovima. U redu. Čekamo spavanje. Čekamo buđenje. Čekamo vjenčanje. Čekamo razvod. Čekamo kišu. Čekamo sunce. Čekamo da ogladnimo. Čekamo da jedemo. Čekamo da umremo. Čekamo da živimo. Čekamo jučer koje se ne vraća. Čekamo danas koje nam prolazi jer u njemu ne živimo. Čekamo sutra ne znajući kako će izgledati. Čekamo njega. Čekamo nju. Čekamo njih. Netko nas čeka. Čekamo bolje sutra. Čekamo lošije sutra. Život je ništa do jedna čekaonica gdje se međusobno guramo, sudaramo, susrećemo, sukobljavamo, razgovaramo, prijetimo, otimamo, zahtijevamo. Gdje god se osvrnemo na život ispred nas ili za nas je red onih koji čekaju. Čekamo bolje sutra s onima koji već stoje u redu ispred nas. Čekamo buđenje s onima koji već spavaju. Čekamo da jedemo s onima koji ispred nas gladni stoje u redu. Čekamo s onima koji su ispred nas siti i čekaju da ogladne. Čekamo sadašnjost s onima koji uvijek navodno žive punim plućima. Čekamo budućnost s onima koji nas uvjeravaju da o njoj sve znaju. Ne bunimo se kad nam netko kaže: Čekaj. Čekaj sutra. Čekaj življenje. Čekaj radost. Čekaj život. Poslušno naviknuti na čekanje, ne osjećamo li olakšanje kad nam netko kaže da moramo čekati? Utješimo se. Lakše nam je. Bolje čekati nego da se događa ili dogodi. Svugdje i nad svakim vlada čekanje. Kao da smo naslonjeni na prozor i gledamo van i čekamo. Ne znamo što. Ne znamo koga. Ne znamo ni zašto. Samo tako besmisleno gledamo van i čekamo. I ne bismo znali objasniti koga čekamo i zašto čekamo. Više ne osjećamo kako čekanje izluđuje. Zaboravili smo koliko je čekanje naporno. Ne primjećujemo koliko se života izgubi i nepovratno potroši na čekanje…

U Sarajevu 16. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hayati Kayhan

O ljudima

Ako s vremena na vrijeme uhvatite sebe kako gledate neki stari film, staru fotografiju, seriju, pomislite li kakvi ste bili u to vrijeme? Kao da smještate sebe u nečiji drugi život. Gledate nekog vama dragog glumca ili glumicu u prošlosti i kad pomislite na njih, pomislite i na sebe. Obično ta misao ide u obliku svijesti da ste u to vrijeme bili dijete, bili mlađi, mislili ste drugačije, odijevali ste se drugačije. Gledate neki stari glazbeni video ili slušate melodiju i sjećanje vas prenosi u vrijeme u kojem ste bili netko drugi. Nevjerojatno je koliko ljudi koji nisu bili dionici našega života i u čijem životu nismo sudjelovali utječu na sliku o nama samima iz prošlih vremena. Neka filmska ili glazbena zvijezda našeg vremena nije mogla znati tko smo mi. Opet sjećanje na prošlog sebe vezujemo uz njih i njihove nastupe, glumu, replike. Pronađemo se unutar rijeke prošlih misli i sjećanja. Govorimo sebi: Kad je ovo bilo na televiziji ili radiju, imao sam/imala sam toliko godina. Ali nisu samo godine u pitanju. Puno više se nakupi u čovjeku kada gleda ili sluša nešto iz svoga djetinjstva ili mladosti. Na površini svijesti se pojavljuje cijeli jedan mikrosvijet koji je negdje u nama bio skriven, čak i nepoznat. Oživljavaju ulice, lica poznatih ljudi, imena školskih poznanika, arhitekture gradova i mjesta kojih više nema ili su do temelja izmijenjeni. Taj naš mikrosvijet obično izroni u onom trenutku kada kažemo sebi: Kad se sjetim ovog, i onda zaplovimo između dvije obale našeg života. One koja se zove danas i koja je uvijek blizu i one koja se nalazi već donekle udaljena i koja se zove prošlost. Prisjećajući se tog mikrosvijeta kojega nema, saznajemo da smo najmanje mi sami oblikovali našu prošlost. Iznenađeni smo koliko su drugi utjecali na naše samorazumijevanje i odnos prema svijetu i stvarnosti i kako više dugujemo drugima nego sebi. Te druge koji su oblikovali naš mikrosvijet zovemo ljudi. Oni se razlikuju od bezlične mase koja nema imena i izgleda. Ako pitamo gdje su sada svi ti ljudi, pred očima imamo nekoga tko je na neki način utjecao na nas i onda kada ga nismo imali prilike upoznati i družiti se s njim. Uz te ljude koji su i svjesno i nesvjesno gradili naše mikrosvjetove, kojih se od vremena do vremena prisjetimo, vežemo i onu nama simpatičnu riječ dragi. Dragi ljudi su svi oni bilo poznati, bilo nepoznati koji su u nama ostavili trag kako bismo mogli stvoriti naš mikrosvijet. Draga lica, dragi glasovi, draga društva, dragi susreti. Svi su oni pohranjeni u našem skrivenom mikrosvijetu koji od vremena do vremena uskrsne pred našim očima kada ugledamo neko drago lice, čujemo neki dragi glas, prisjetimo se nekog dragog susreta, dragog doživljaja, drage geste, drage replike, dragog poteza. Kad se mikrosvijet prošlosti pođe otvarati pred nama, najmanje vidimo sebe u njemu. Puno je više dragih ljudi koji su nas na neki način oblikovali. Začuđujuće otkrivamo kako bi naš mikrosvijet bio siromašan i pust kada u njemu ne bi živjeli kao pojedinačna sjećanja dragi ljudi. Roditelji, učitelji/učiteljice, pokoji liječnik/liječnica, profesori/profesorice, kolege/kolegice, prijatelji/prijateljice, poznati koji su nam bili idoli i uzori. Kao vječna rijeka koja teče pred našim očima draga lica se smjenjuju stvarajući čudesnu igru između nas i naših sjećanja i s njima povezane prošlosti. Tko bi rekao da samo jedan čovjek može imati tako bogat i raznolik mikrosvijet s tolikim i raznim dobrim ljudima. Ima nešto istinski neobjašnjivo, teško uhvatljiv osjećaj topline i ugode kada čovjek istražuje svoj mikrosvijet i otkriva u njemu drage ljude. Ima nečega u tom sjećanju. Ako ništa drugo, kao da se osjećamo bolje zaštićeni, više voljeni, kao da ponovo pronalazimo više razumijevanja i više podrške. Potrebno je čovjeku s vremena na vrijeme zaroniti duboko i strpljivo u mikrosvijet prošlosti. Otkriti u njemu drage ljude i zahvaliti im. Oni su ga oblikovali u čovjeka kakav je danas.

U Sarajevu 19. 11. 2020.

O. J.