USKRSNUĆE

Svijetlo sunca dopiralo je kroz prozirnu tkaninu na prozoru. Otvorim oči. Udahnem duboko. Danas je trebalo početi proljetnu sjetvu u polju. Nevoljko ustanem. Stresem se pri pomisli na napor koji me čeka. Uzmem haljinu od grubog platna i prašnjave sandale i iziđem u dvorište. Nekoliko cvjetova je dobilo boju. Znak proljeća. Bio je početak četvrtog mjeseca. Stanovao sam u maloj kući od opeke na rubu Jeruzalema, blizu potoka koji je prolazio većim dijelom grada. Kuće su bile načičkane jedna uz drugu. Uskim ulicama u vrijeme gužve jedva se prolazilo. Vriska djece i putujućih trgovaca kao i domaćih stanovnika znala je biti nepodnošljiva. Prijeđem nekoliko metara kroz dvorište do male kolibe daščare. Gurnem u stranu na brzinu sklepana vrata. Uzmem srp, motiku, i nekoliko drugih alatki. Stavim ih u veliku pletenu vreću, stegnem prošivenim konopom i izbacim van u dvorište. Vratim se u kuću.

Žena i djeca su još spavali. Zagrabim malo vode iz drvene posude i otpijem nekoliko gutljaja. Uzmem zavežljaj sa stola. Ručak za danas. Sir, masline i kolači od brašna i meda. Prebacim vreću preko ramena, otključam zasun na vratima i iziđem na prašnjavu ulicu. Nekoliko dječaka igralo se s čupavim i prljavim psom. Drugih ljudi nije bilo. Čudio sam se. U ovo doba dana ulica već vrvi kao mravinjak bezglavih stanovnika koji jure na sve strane. Skrenem u Ravnu ulicu koja je vodila dolje prema središtu grada. Nešto više ljudi koji su hodali, kupovali i cjenkali se nasred ulice stvarali su jaku buku. Iz Ravne ulice skrenem desno u Trgovačku ulicu popločanu finim kamenom dovučenim s obala Mrtvog mora. Tu su se mogle kupiti svakojake i skupe stvari. Zlatno prstenje i ogrlice, skupe pomasti, skupocjeno oružje i bogato vezeni plaštevi, haljine i marame. Ljudi su već uvelike prolazili i razgledali robu. Različiti jezici i glasovi borili su se za naklonost onih koji su prolazili i svako malo znatiželjno zavirivali u neki od nadsvođenih ulaza koji su skrivali od znatiželjnih očiju neki skupocjen predmet od zlata, srebra ili nekog dragog kamenja. Iz Trgovačke ulice spustim se ravno kroz Hramsku ulicu koja je prolazila s druge strane Hrama. Dok sam prolazio, čuh nekakvu viku i galamu. Pred Hramom je uvijek bila gužva jer se predvorje Hrama koristilo kao neka vrsta tržnice gdje se moglo kupiti i zamijeniti novac ako je netko želio prinijeti žrtvu u Hramu ili dati novac u hramsku riznicu.

Pasha je bila blizu pa me tolika galama nije iznenadila. Dok sam prolazio pored Hrama razmišljajući koliko mi još treba vremena da dođem do njive, prema meni je išla skupina hramskih čuvara. U lancima su vodili svezanog čovjeka. Onda skrenuše prije stražnjeg ulaza u Hram prema tržnici i otvorenom trgu ispred Hrama. Začuje se zaglušujuća vika i povici. Skrenem za njima, ali ne mogoh proći do trga nego me hramski čuvari zadržaše kod metalne ograde koja je dijelila hramski trg od ulice. Na trgu je bila oveća skupina ljudi sastavljena uglavnom od farizeja, saduceja i nekih uglednika grada. Trg je bio skoro prazan. Buka nije dolazila od trgovaca i mjenjača, nego ove skupine. Bilo je tu još običnog svijeta, nekih žena, muškaraca i djece koji su znatiželjno gledali što se događa. Čovjek u lancima stajao je okružen hramskim stražarima na dnu stepenica. Iz Hrama iziđoše svećenici i njihove sluge. Na kraju se pojavi i Veliki svećenik Kajfa držeći u ruci štap. Pokuša utišati ljude, ali oni nisu marili nego su glasno negodovali i tražili da se čovjek u lancima ubije. Veliki svećenik se spusti do njega. Vidjelo se da mu nešto govori. Ovaj je šutio jedno vrijeme. Onda podiže pogled i nešto progovori, jer je Veliki svećenik razderao svečanu haljinu za bogoštovlje i ostao samo u plaštu upirući štapom u njega i govoreći nešto onima oko sebe. Nisam imao vremena zadržavati se na trgu pa se okrenem i krenem ulicom uz ogradu. Nakon nekoliko prijeđenih ulica buka je jenjavala dok nije potpuno nestala.

Nešto kasnije konačno dođem do njive. Skinem gornju haljinu, izvadim alat i bacim se polako na posao. Dan je bio vedar, puhao je lagan vjetar. Bilo je idealno za rad u polju. Pomalo sam kopao zemlju. Odmorio bih nakon nekoliko minuta i onda nastavio. Velika mješina od kozje kože s hladnom vodom bila je pravi blagoslov. Bilo je lijepo raditi u polju. Osim zvuka vjetra i povremenog javljanja ptica, bilo je to vrijeme napornog rada i tišine. Nakon nekoliko sati sjedoh ručati. Pogledam prema gradu. Sunce je već bilo visoko na horizontu. Poslije ručka pokušam raditi još neko vrijeme, ali sam već bio poprilično umoran i ruke su me boljele, posebno desno rame. Odložim srp i sjednem na tlo. Polijem lice i ruke vodom iz mješine i napijem se. Računao sam koliko mi treba do kuće. Sutra je subota, a tu je i Pasha. Večeras mora biti sve spremno za blagdan.

Spremim alat u pletenu vreću, prebacim preko lijevog  ramena i zaputim se prema gradu. Dok sam se spuštao kroz maslinik na Getsemanskoj gori, ugledam na susjednom brdu nedaleko od maslinika dva križa kako stoje uspravno i nekoliko ljudi koji su nešto radili oko njih. Spustim se prema sjevernim vratima i ulici koja je išla prema njima. Iznenadih se kada vidjeh veliki broj ljudi koji su stajali na visokoj kamenoj stazi iznad ulice i glasno vikali. Ličilo je na prizor iz rimskih arena i borilišta. Zastadoh na trenutak razmišljajući kuda bih mogao skrenuti da prođem kroz Sjeverna vrata, ali nije bilo moguće. Ulica je bila jedna, a oko Sjevernih vrata izdizao se visok zid. Prokunem u sebi i nestrpljivo stanem na vrhu ulice čekajući da se gužva raziđe. Sjeverna vrata bila su otvorena i kroz njih je stalno nadiralo mnoštvo ljudi. Uskoro se i ulica i mala livada s donje strane ulice ispune ljudima. Tada u povorci iziđe Veliki svećenik i nekoliko svećenika za njim, a nakon njih rimski zapovjednik i nekoliko vojnika koji su ispred sebe gurali čovjeka koji je nosio, kako mi se činilo, drvenu gredu za koju su mu bile privezane ruke. Masa oduševljeno zavika kad je čovjek s gredom na rukama pao na tvrdo i prašnjavo tlo. Jedan od vojnika ga udari bičem. Čovjek se nekako pridigne i krene dalje. Neka žena pritrča i stavi mu neku krpu na glavu da ga obriše, ali je vojnik žestoko ošamari i žena se uz bolni jauk povuče držeći omanji komad platna u rukama. Još je nekoliko puta taj čovjek pao, ali se svaki put pridigao. Razjarena masa tu i tamo bi ga gađala kamenjem ili udarala ako bi se približio zidu. Vojnici se nisu osvrtali na to. Uskoro je vika postala tako glasna da sam na trenutak morao zatvoriti uši rukama kada se čovjek približavao mjestu na kojem sam stajao malo isturen ispred ostalih s vrećom na ramenu. Kada je čovjek došao skroz blizu, vojnik ga udari bičem i on pade na leđa udarajući ramenima od tvrdu gredu. Uz bolne, gotovo neljudske krikove svijao se i savijao od bolova. Tada jedan vojnik munjevito skoči prema meni, udari me po ramenu bičem i naredi da mu pomognem. Nesvjestan i iznenađen na trenutak nisam shvatio što se dogodilo i što se to traži od mene. Samo sam osjećao bol biča u ramenu. Tada me vojnik ponovno udari po licu otvorenim dlanom. Dođoh sebi. Pođem bježati, ali me vojnik sustiže i teškim metalnim kopljem me udari po leđima. Padnem na zemlju. Pokušah ustati i pobjeći, ali mi vojnik sjede na leđa i izvuče veliki nož i stavi pod vrat. Ako ne učinim što traži, reče da će me preklati k’o psa. Ustanem. U strahu priđem čovjeku koji je još uvijek ležao na zemlji. Nekoliko pogrdnih povika dopre do mene, a jedan me oveći kamen pogodi u leđa. Sagnem se i zastanem od straha i muke. Čovjekovo lice je bilo unakaženo do neprepoznatljivosti. Oči su mu bile napola zatvorene od udaraca, u glavu mu je bilo zabodeno nekakvo granje, nešto slično trnovima samo mnogo veće. Gornja usna mu je bila rasječena udarcem a brada i kosa prljave i skorene od krvi i znoja. Sagnem se i uzmem gredu s jedne strane i uspravim ga. Vojnik mi naredi da podbacim svoje rame pod njegov pazuh i tako mu pomognem nositi. Činilo se da i ne vidi što se događa oko njega, mislim da je bio u takvim bolovima da je mislio da je već mrtav.

Uskoro se odmaknusmo od ulice i pođosmo livadskim puteljkom prema brdu. Veliki broj ljudi ostao je dole niz ulicu i očito nisu imali namjeru ići dalje. Tek nekoliko žena je išlo iza nas i glasno plakalo, dok je na čelu išao Veliki svećenik sa svojom pratnjom. Vika i galama se malo smirila, vidjelo se da je i vojnicima laknulo što više ne moraju udarati po svjetini. Hodali smo polako jer je čovjek svako malo zapinjao vukući se teškim korakom. Čulo se kako teško i piskutavo diše kao da su mu rebra bila slomljena. Šimune, kad si zadnji put bio u Hramu – odjednom tiho, gotovo nečujno prošapće? Začudim se, ali se suzdržah da se to na meni ne primijeti zbog vojnika koji su nas pratili, ali koji sada više nisu puno obraćali pažnju. Davno – odvratim. Zašto Šimune – upita tiho? Jahve me je odavno napustio i više ne idem u Hram – rekoh tiho. Zašto je te napustio Šimune – tiho će on? Nije mi uslišao molitvu – rekoh. Za što si ga molio – tiho će on i pogleda u mene kroz poluotvorene oči? Imao sam osjećaj kao da je netko na trenutak svukao s mene kožu, kosti i meso i da gleda pravo u moju dušu.

Skrenem pogled na stranu. Jahve je pustio da moje dijete umre – procijedim kroz stisnute zube. Rame me je boljelo, postajao sam žedan i razdražljiv. Tvoj sin živi Šimune – odvrati on. I ja bih to volio, ali ne živi i mrtav je, eno mu groba s one strane Jeruzalema preko potoka – rekoh. Nije u grobu Šimune, živ je – kao da je inzistirao. Kako god ti kažeš – izustim. Vjeruješ li Šimune da je tvoj sin živ – tiho me upita? Ne vjerujem, čak i Jahve koji je svemoćan nije uspio iščupati moga sina iz ralja smrti – rekoh. Pomislim na svog sina i veliku bol koju smo oćutjeli ja i njegova majka. Na trenutak se u meni skupila gorčina i zašutim. Išli smo polako dalje šuteći. Šimune hoćeš li vjerovati ako uskrsne – on će tiho? Čudilo me kako čovjek u takvoj boli može biti toliko uporan i priseban. Hoću – slagah. Jer nisam vjerovao ni jedne riječi od onoga što je govorio. Dobro Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – reče i ušuti. Neću – rekoh odsutno.

Polako smo se približavali brdu. Dva križa su već stajala uspravno. Uskoro kroz koji minut dospijemo na ravni dio. Vojnici i kovači su hodali okolo i radili. Čuo se zvuk čekića i drugog alata. Vojnik mi naredi da se sklonim u stranu. Izvučem polako rame ispod njegova pazuha. Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – prozbori glas tiho odbijajući se od moja leđa. Okrenem se. Crne oči gledale su me jasnim i oštrim pogledom. Ali ipak taj pogled kao da je dolazio iz nekog nepoznatog mjesta ili svijeta, činilo mi se da nije odavde. Spustim glavu. Znao sam da me gleda. Neću – rekoh drhteći. Neću zaboraviti. Hvala Šimune – glas progovori tiho i spokojno. Kako znaš moje ime – podignem pogled? Pogled se promijenio. Bio je pun sućuti i nekakvog sažaljenja i nekakve neobične spoznaje kao da me je cijeli život poznavao i kao da me je cijeli život volio i ljubio. Jer Ja Jesam Šimune – reče on. Tada vojnici priđoše i odvedoše ga. Jedan vojnik mi priđe i udari me kopljem po prsima. Padnem na zemlju i sklonim se u stranu. Nakon nekoliko minuta dovedu još neka dva čovjeka, i užetima ih podignu i svežu na križ. Tada shvatih da njega neće svezati, nego će ga prikovati pa onda uspraviti. Okrenem pogled u stranu dok su ga prikivali i dok je vikao u bolovima. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja konačno uspraviše križ. Bio je prikovan kroz zapešća na rukama i kroz stopala. Tada spazih natpis iznad njegove glave. Htio sam otići, ali nisam mogao. Nešto me je držalo na brdu, gotovo se nisam mogao pomjeriti. Imao sam osjećaj da sudjelujem u nečemu nadzemaljskom, u nečemu neponovljivom, ali nisam znao što je to.

Nekoliko sati sam stajao sa strane. On bi se povremeno onesvijestio na križu i dolazio k sebi. U jednom trenutku, negdje oko tri popodne, iz njegovih se usta otme takav jauk da mi se krv u žilama sledila. Kao da mi je jauk dušu poderao na komadiće. Tada glasno i razgovijetno začuh njegov glas koji je vikao o bogu koji ga je napustio. Jedan vojnik pritrča da mu pruži piti dok je Veliki svećenik i grupica oko njega glasno skandirala i navijala i dovikivala podrugljive izraze o proroku Iliji, i neka siđe s križa, kakav je to sin božji? Tada vidjeh da vojnik pruža nešto na dugačkom koplju. Međutim, čovjek se samo na kratko osvijestio i onda spustio glavu, a tijelo se opusti viseći samo na rukama.

Začuh nekakvu tutnjavu u daljini kao da netko buši zemljinu utrobu, a nebo propara munja i udari u zemlju tik pored njegova križa. Naglo se smrači kao da je noć i tutnjava se nastavi još jače. Okrenem se i pođem bježati niz padinu prema Sjevernim vratima. Što sam se više približavao, tutnjava je bivala sve glasnijom. Dok sam stigao do Sjevernih vrata, tutnjava je prestala. Okrenem se prema brdu i pogledam. Nije bilo više oblaka, nebo je bilo vedro. Izgledalo je sve kao najobičniji petak pred Šabat. Uđem na Sjeverna vrata i okrenem desno da ne prolazim pored Hrama i zaputim se kući. Još uvijek su mi odzvanjale u glavi riječi razgovora s njim dok sam se provlačio kroz gužvu. Većina ljudi vjerojatno nije ni znala da se nešto događalo, kažnjavanje zločinaca bila je gotovo svakodnevna pojava, pa mnogi nisu ni izlazili da vide tko je to bio osuđen i razapet. Konačno stigoh kući. Nisam govorio što se dogodilo, slagah da sam sve do sad bio u polju. Na brzinu operem kosu, bradu, noge i ruke i odem u grad nabaviti hranu za Šabat i Pashu.

U gradu sam čuo da je razapeti bio zločinac, razbojnik i da je digao pobunu pa su ga za to dali razapeti. Nitko se nije posebno tome čudio. Za većinu je to bio jedan u nizu zločinaca koje je trebalo ubiti radi mira i izbjegavanja pobune. Na blagdan Pashe umjesto u Hram, odlučim otići provjeriti njivu. Iako je bilo strogo zabranjeno raditi, presvučem se u svečanu haljinu i rano ujutro zaputim se prema Sjevernim vratima. Ako me netko susretne, uvijek mogu slagati da idem u Hram, a ako me netko vidi da se vraćam, uvijek mogu reći da sam išao posjetiti rođake i rodbinu – u drugo selo. Prođoh kroz nekoliko ulica i dođem do Sjevernih vrata i kroz maslinik i Getsemansku goru uputim se prema njivi. Dok sam se penjao, zastanem i pogledam na brdo gdje je onaj čovjek bio razapet. Nije bilo ništa osim križeva koji su još uvijek stajali uspravno. Iako sam već zaboravio na njega, nisam se mogao osloboditi razgovora s njim. Dođem na njivu. Pogledam usjeve i okopanu zemlju i zadovoljno osmotrim ostatak njive. Bit će dobar urod ove godine. Sjednem, izvučem mješinu ispod haljine i popijem nekoliko gutljaja vode. Pogledam grad. Tada spazih siluetu koja je dolazila iz pravca grada. Protrnuh od straha misleći da je netko od hramskih stražara ili levita.

Ustanem se i nervozno osvrnem oko sebe. Nije se moglo pobjeći, njiva je bila ravna. Silueta se približi. Mogu li dobiti malo vode – upita me čovjek tiho? Oprezno izvučem mješinu i pružim. Skine čep i nagnu piti. Hvala – reče vraćajući je. Šutio je i gledao u mene. Pa vrijeme je da pođem ‒ reče glasno. Znaš li kud se ide prema Galilejskom jezeru možda – upita me? Pokažem prstom. Okrene se u tom smjeru. Koliko treba do tamo – nastavi? Nekoliko dana – rekoh. Stajao je i gledao u daljinu. Stajao sam pored njega i nervozno se osvrtao. Ako nas netko vidi da na Pashu stojimo na pustoj njivi prijavit će nas da ne slavimo Pashu ili smo luđaci kojima ne treba dopustiti ulazak u grad. Bojiš li se – upita gledajući i dalje negdje daleko? Čega – upitam ga? Da će nas netko vidjeti i pomisliti da ne slavimo Pashu ili da smo dva luđaka kojima treba zabraniti ulazak u grad – reče gledajući i dalje u daljinu? Zamislim se. Kako je znao o čemu mislim? Ne bojim se – slagah. Kao što si obećao da ćeš vjerovati da ti je sin živ – osmjehne se i nastavi gledati u daljinu. Spopadne me strah. Promotrim ga malo bolje. Na glavi je imao tragove nekakvih uboda, bili su po cijelom čelu. Prestrašim se još više. Okrene se prema meni i krene. Ustuknem natrag, spotaknem se i padnem na leđa. Nagne se i pruži ruku. Prihvatim i spazim ogromnu rupu na njegovom zapešću. Podigne me lako kao list.  Ne zaboravi Šimune što si obećao – stavi mi ruku na rame. Od straha i nevjerice se okrenem u stranu i zatvorim oči. Pođem zamuckivati u želji da kažem da mi ništa nije jasno i otvorim oči. Silueta čovjeka je polako silazila prema gradu. Potrčim za njim da ga sustignem. On stane i okrene se. Ukočim se u mjestu. Galilejsko more nije na toj strani – pomislih. Ne zaboravi što si obećao Šimune – vikne glasno. Neću – uzviknem. Zaustih da ga upitam za sina, ali on podiže ruku i sunce me zaslijepi. Ponovno pogledah, ali nije bilo nikoga. Bio sam sam na rubu njive držeći u ruci mješinu s vodom. Polako se pođem spuštati prema Sjevernim vratima dok su mi u glavi sve više i više odzvanjale njegove riječi „ne zaboravi što si obećao Šimune“. „Neću Gospodine“ – pomislih dok je moj korak iz hoda prelazio u divlji trk prema kući kao da sam negdje odjednom osjetio i spoznao kad mi je dodirnuo rame probodenom rukom da moj sin živi i da me čeka kući.

 

U Sarajevu, 30. 3. 2018.

O. J.

Exit mobile version