odustajanje – Poptheo Web Portal

O odustajanju

Odustati. Odustajanje. Zabranjene riječi. Sve nam je dopušteno. Sve smijemo. Sve možemo. Ne i odustati. Zaslijepljeni zabranama, opterećeni tuđim mišljenjima sve ćemo učiniti samo ne i odustati. U bezglavom i iracionalnom nastojanju da ne odustanemo, sve manje primjećujemo da neodustajanje ne rađa dobrim. Neodustajanje produbljuje našu krizu, našu nesigurnost, iskrivljuje našu sliku stvarnosti. Ne smijemo odustati od lošeg braka. Ne smijemo odustati od ponižavajućeg prijateljstva. Ne smijemo odustati od društva koje nas redovito ismijava i omalovažava. Smijemo živjeti i imati loše i nasilne brakove, neiskrena i dvolična prijateljstva, ponižavajući status u društvu kojem pripadamo. Smijemo sve ono što nam šteti i što nije dobro za nas. Ne smijemo odustati. Naš strah od odustajanja nadjačava sve pozive i upozorenja našeg razuma koji nas podsjeća da sebi neke stvari ne smijemo dopustiti i ne smijemo dopustiti drugima da ih čine. Ne vjerujemo sebi. Sebe mrzimo. Toliko preplašeni odustajanjem postajemo nesposobni za odluke, odlaske, napuštanja i početke. Odustajanje kao konačni poraz toliko nam je neprivlačan i odvratan da ćemo uništiti zdravlje i tijelo i duh, ali nećemo odustati. Kao borci osuđeni na Pirovu pobjedu borimo se da ne odustanemo i kasno primjećujemo da smo uništili sebe jer nismo shvatili da radi sebe trebamo i moramo odustati od onoga lošeg i zlog što nas slabi i uništava. Odustajanje nije opcija, čujemo na sve strane sve te silne ljudske trudbenike koji uništavaju sebe samo da netko ne bi primijetio njihovo odustajanje. Tko je odredio da odustajanje u životu nije nikada opcija? Je li odustajanje nešto sveto i nedodirljivo u što se ne smije sumnjati? Od kad smo postali tako opterećeni da ćemo prihvatiti i najgore za sebe, ali nećemo odustati jer je odustajanje konačni naš pad od kojeg nema oporavka? Zar ćemo podnositi sve jer nemamo hrabrosti odustati? Zar odustajanje od jednog neće otvoriti mogućnosti za drugo? Drugačije, novo, buduće. Progoni nas strah od odustajanja. Danju smo napeti jer ne smijemo odustati, noću ne možemo spavati jer ne smijemo odustati. Život postaje nesnosan pod tom “svetom kravom” odustajanja koje se više moramo plašiti nego zla i onoga što trpimo jer se bojimo odustati. Stalno nas optužuju da smo slabići, kukavice, mekušci jer maštamo o odustajanju. Upozoravaju nas da ne možemo i ne smijemo odustati jer time činimo najgoru izdaju koju čovjek može počiniti.

U lošem braku i obitelji mora se živjeti jer se ne smije odustati od onih koji bježe od odgovornosti. Mora se podnositi cinične prijatelje i zlonamjerne poznanike jer se ne smije odustati od onih koji nemaju poštovanja i obzira prema nama. Mora se podnositi društvo koje nas omalovažava jer se ne smije odustati od onih koji u našem poniženju uživaju i pronalaze zadovoljstvo. I tako živimo. Moramo trpjeti. Podnositi. Šutjeti. Pognuti glavu. Ako odustanemo, viču na nas izdaja i izdajnik. U strahu da ne odustanemo, odustali smo od sebe. Nekad se mora odustati od nekoga i nečega da se razotkrije nečije zlo, pokvarenost i naopako. Nekad se mora odustati da netko bude prokazan i pokazan kao onaj koji uništava i razara. Nekad se mora odustati i pustiti da drugi padne u prašinu ili na dno jer jednom se mora priznati da je odustajanje jedini lijek za nečiji bezobrazluk, nepoštenje i dvoličnost. Odustajanje može biti oslobađajuće za nas. Prethodno se moramo osloboditi straha od odustajanja i optužbi za izdaju i kukavičluk. Ponekad naše odustajanje od nekoga razobliči dokraja njegovu neljudskost i nečovječnost. Ne moći odustati i bojati se odustajanja ponekad štiti onoga ili nekoga tko to ne zaslužuje i iskorištava našu šutnju i trpljenje. Treba znati odustati. Bez straha. Bez dvojbi. Bez sumnji. Bez krivnje. Ukloniti se u stranu i pustiti da netko svom težinom padne u prašinu i time razotkrije svoje prljavštine koje smo skrivali svojim neodustajanjem i glupim nadanjem kako će biti bolje i još glupljim strahom što će reći drugi ako odustanemo. Svi govore kako se ne smije nikada odustati, kako je to sramota i izdaja. Ponekad je potrebno odustati i treba bez straha i krivnje odustati kada naše neodustajanje u nama rađa bolesti, tjeskobe, napetosti i strahove. Odustati. Odustajanje. Ne bi trebale biti zabranjene riječi, svete i nedodirljive koje nitko nikada ne bi trebao i mogao provesti u djelo jer će biti vječno kriv kao kukavica i izdajnik. Nisu li veće kukavice i izdajnici oni koji nas svjesno ponižavaju, čine nam zlo i dvolično pokazuju na nas vičući na sav glas kako smo odustali od njih? Zar ne bi oni prije trebali odustati od svoga zla, pokvarenosti, dvoličnosti prema nama? Zašto ne bismo odustali od njih kad su već oni odustali od mogućnosti da se promijene na bolje? Odustajanje je slobodna mogućnost i izbor.

U Sarajevu 30. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: pitinan

O fazama odustajanja

Nije li neobično kada odustanete od nečega za što ste mislili da bez toga ne možete? Nije li iznenađujuće kada odustanete od osobe za koju ste mislili kako bez nje nećete moći preživjeti niti jedan jedini trenutak? Što nam se dogodi da ono u što se zaklinjemo svim mogućim zakletvama i oko čega se svim silama trudimo već sutra postane nešto od čega odustanemo? Posebno iznenađuje da odustajanje i nije tako teško kao što zamišljamo. Nekad se zaklinjemo u vječnu ljubav, u trajnu vjernost nekom i stvarno osjećamo da stvari tako stoje i ne vjerujemo da će ikada biti drugačije. Kroz neko vrijeme ipak se nešto promijeni nekada u nama, nekada oko nas i odustanemo od ljubavi, odustanemo od vjernosti pitajući se kako se dogodilo da tako lako možemo odustati od nekoga za koga smo bili uvjereni da bez njega ili bez nje život neće imati nikakvog smisla.

Zašto odustajemo? Možda kao i na sve druge i na nas utječe vrijeme kroz koje sazrijevamo, rastemo, širimo spoznajne horizonte, otkrivamo nove stvari, nove ljude, nove međuljudske odnose koji na nas utječu i zbog kojih odustajemo od onoga prema čemu već imamo nekakav odnos. Probajmo se prisjetiti jednog takvog iskustva u životu kada smo odustali od nekoga za koga smo mislili da je smisao našeg života. Probajmo se prisjetiti kako je sve počelo i gdje je počelo. Odustajanje će uvijek početi kroz nekakvo sazrijevanje i odrastanje koje se događa u nama, a ne izvan nas. Kao kad djevojka odustane od mladića za koga je osjećala da je smisao njezinog života jer ga je počela promatrati izvan idealne slike koju je o njemu stvorila. Odustajanje je onda gubitak i krah idealne slike koju smo o nekom imali. Ne mora se odustati od drugoga. Ipak, odustajanje kao krah idealne slike može povući za sobom i stvarno odustajanje od osobe s kojom smo povezani. Odustajanje je rušenje staklenog zvona pod koje smo se skrili od stvarnosti i gubljenje idealnih slika za koje smo mislili da predstavljaju stvarnost. Da bi se odustalo, stvarnost se mora susresti. Bez susreta sa stvarnošću odustajanje se ne može dogoditi. Odustajanje je bolan pad iz idealnog svijeta u stvarnost.

Odustajanju se suprotstavlja nijekanje. Ne prihvaćamo da smo se strovalili u stvarnost. Nijekanje je pokušaj u kojem glumimo da smo još uvijek pod staklenim zvonom koje nas štiti od stvarnosti. Prva faza odustajanja prožeta je sukobom stvarnosti i nijekanja kao kada mladić recimo niječe da djevojka nije onakva kakva ona stvarno jest. U sukobu stvarnosti i nijekanja odustajanje je još uvijek u početnoj fazi i želimo se vratiti pod naše stakleno zvono, u naš idealni svijet.

Dovoljan je jedan oštar prodor stvarnosti u naš idealni svijet da se stakleno zvono ili raspadne ili ozbiljno ošteti. S raspadom našeg idealnog svijeta izloženi stvarnosti nailazimo na iskustvo razočarenja koje se javlja u nama. Kao kada sebi postavimo pitanje: ”Pa zar je to stvarno ta osoba u koju sam polagala tolike nade, želje i očekivanja”? Razočarenje je druga faza odustajanja kada se prestajemo boriti protiv stvarnosti, kada prestajemo nijekati. Više ne težimo povratku u svoj idealni svijet, pod naše stakleno zvono. Razočarenje je najteži dio odustajanja jer u trenutku razočarenja smo najbespomoćniji, najranjiviji i najizgubljeniji. Nema više našeg idealnog svijeta i bojimo se stvarnosti, nalazimo se negdje na pola puta svjesni da više ne možemo natrag, ali preplašeni mogućnosti da idemo naprijed. Ovakvo iskustvo ponekad prolaze oni mladi ljudi koji su ludo zaljubljeni jedno u drugo i sada jedno od njih stoji izloženo na vjetrometini bespomoćno, nezaštićeno i preplašeno jer zna da je recimo njezin mladić daleko od idealnog i istovremeno se plaši krenuti naprijed u stvarnost. Nijekanje i razočaranje su momenti odustajanja, ali kao da još nismo svjesni da smo na putu da odustanemo od nekoga.

Ono što je fascinantno jest gdje i u kojem trenutku se dogodi da preživimo nijekanje i razočaranje i uđemo u treću fazu odustajanja koja se zove prebolijevanje. Prebolijevanje je faza odustajanja kada smo već prisutni u stvarnosti, kada smo potpuno svjesni gubitka idealnog svijeta, gubitka idealne slike o osobi, i kada smo donekle sigurni da će sve biti u redu. Prebolijevanje je dio odustajanja kada smo već duboko zašli u stvarnost, kada se više ne plašimo stvarnosti. U fazi prebolijevanja više nismo najranjiviji i najizgubljeniji, nego već donekle stojimo čvrsto na nogama iako smo pomalo nesigurni. U prebolijevanju se mora proživjeti nesigurnost kao njezin sastavni dio jer nesigurnost je neodvojiva od prebolijevanja. Kao kada djevojka prilično sigurna u stvarnost koju živi osjeti nesigurnost u susretu s mladićem o kojem je imala idealnu sliku, ali ta nesigurnost nije dovoljno jaka da je vrati u prethodne faze odustajanja, u faze razočarenja i nijekanja. U fazi odustajanja, koju zovemo prebolijevanje, osoba ima svijest o tome što je već prošla u prethodne dvije faze odustajanja. Razvila se svijest da je postojalo nijekanje i razočaranje. I ta svijest i to iskustvo nijekanja i razočarenja osobu usmjerava da iako nesigurno shvati prebolijevanje kao posljednju fazu odustajanja od drugoga. Sa završetkom prebolijevanja potpuno živimo u stvarnosti i više se ne osvrćemo na naš idealni svijet, više se ne osvrćemo na nijekanje i razočaranje iako o tome ponekad mislimo.

Postoje trenutci kada se ne može i ne smije odustati i prečesto se savjetuje kako se ne smije odustati ni pod koju cijenu. Odustajanje je postala slabost, bolest, onaj koji odustane je poput gubavca kojega obilježavaju kao slabića. Međutim, ima odustajanja koja su oslobađajuća za čovjeka jer ga oslobađaju od nijekanja, od razočarenja, koja ga oslobađaju straha od stvarnosti, straha od nove osobe u njegovom ili njezinom životu. Najteže je što ne možemo znati odmah na početku trebamo li ili ne trebamo odustati od nekoga. Uvjereni smo kako bi idealan život bio onaj u kojem bismo odmah na početku znali trebamo li od nekoga odustati ili ne. Ali kad bi bilo tako, nikada ne bismo naučili vrijedne životne lekcije koje učimo kroz odustajanje i njegove faze: nijekanje, razočaranje i prebolijevanje. Bili bismo zakinuti za vrlo bolno, neugodno, ali vrijedno iskustvo koje zovemo pad u stvarnost. Kada ne bismo imali iskustvo odustajanja koje prolazi kroz nabrojene faze, ne bismo mogli stjecati mudrost i iskustvo o ljudima koje iznova susrećemo i upoznajemo. Uvijek bismo bili na početku potpuno nespremni za susret sa stvarnošću i nespremni za rušenje i gubitke naših idealnih slika o drugim ljudima.

Ne treba se bojati odustajanja jer odustajanje može biti oslobađajuće za nas. Ipak će uvijek ostati pomalo tajnovito i nikada do kraja odgovoreno pitanje za nas: Kako se dogodilo da nam je netko za koga smo osjećali da je smisao našeg života postao netko na koga više ne mislimo, kako se dogodilo da smo tako lako odustali od niti za koju je bio zakačen naš cijeli život, naš cijeli svemir? Uvijek će nam ostati pomalo skriveno kako se dogodilo da smo odustali od nekoga iako ni u snu nismo pomislili da bi se tako nešto moglo dogoditi? I kad prođemo sve tri faze odustajanja i nijekanje, i razočarenje i prebolijevanje i kada smo ih potpuno svjesni, uvijek će nas zanimati kako smo uspjeli odustati od nekoga tko je bio jedini smisao i svrha našeg života.

Ima nešto neobično u odustajanju. Neobično je da i kada smo potpuno svjesni odustajanja i njegovih faza ne možemo sebi do kraja objasniti kako se to dogodilo. Odustajanje djelimično ostaje za nas tajna, jer kako objasniti da smo odustali od smisla našeg života i pronašli drugi, novi i ljepši smisao iako smo i sebe i druge uvjeravali da to nikada neće biti moguće? Iako se plašimo vraćati u prošlost i razmišljati o odustajanju i njegovim fazama, ponekad dođe napast da pokušamo odrediti točan trenutak, datum, dan, kad smo odustali. I koliko se god trudimo ne možemo pronaći ništa od toga, a opet odustajanje je tu i svjesni smo da smo odustali. Paradoksalno je da smo odustali od nekoga, a ne možemo odrediti vrijeme kada se to dogodilo. Nije li to pomalo čudno i tajnovito? Odustati, a ne znati da si odustao ili odustala.

Biti oslobođen ili oslobođena straha od stvarnosti i ne žaliti za staklenim zvonom u kojem smo se skrivali, ne bojati se raspada idealne slike o osobi, ne bojati se nove stvarnosti i novih susreta. To su plodovi odustajanja, plodovi koje nekad poremete pitanja na koje nema konačnog odgovora:

Kako smo uspjeli odustati od njega ili od nje i hoćemo li to morati učiniti opet i zašto ne možemo na početku znati trebamo li odustati od nekoga ili ne trebamo? Možda jer je odustajanje od njega ili nje bolna, teška i neugodna tajna i ne želimo pričati o njoj ili o njemu? Ili ni sami ne znamo i nemamo odgovor na pitanje zašto i kako smo odustali od drugoga?

U Sarajevu, 19. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Stepan Popov

O odustajanju

Odustajanje asocira na poraz, na gubitak. Odustajanje nije opcija, postala je bezvremenska i vječna mudrost. Sve je dozvoljeno, odustajanje nije. Lista životnih ograničenja i prepreka isključuje odustajanje kao jednu od njih. Smije se sve, ali ne i odustati. Dopušteno je sve, ali ne i odustati. Odustaju slabići, odustaju nezadovoljni, odustaju nezainteresirani, ali heroji ne odustaju. Odustajanje je zabranjeno. Ne biti sposoban odustati u nekom trenutku znači ne biti sposoban prihvatiti neuspjeh. Kao da su odustajanje i neuspjeh isto. Iako nisu. Odustajanje je mudrost procjene vlastitih sposobnosti i mogućnosti pred onim što nas nadilazi i što ne možemo svladati. Neuspjeh je odsutnost procjene samog sebe pred nepremostivom preprekom, manjak mudrosti u procjeni vlastitih sposobnosti i mogućnosti. Odustajanje od lošeg i nasilnog braka na samom početku prije nego se rode djeca je određena mudrost pred nepremostivim problemom. Neuspjeh je razvod nakon nekoliko desetljeća braka gdje je brak od samog početka bio loš i nasilan, ali nije bilo mudrosti da se na vrijeme odustane.

Odustajanje nije tek priznanje poraza, slabosti, nezadovoljstva, nezainteresiranosti. Tako se misli kad se odustajanje i neuspjeh smatraju istima. Odustajanje je oblik mudrosti i zrelosti koja dolazi s godinama neuspjeha. Obično dug period života smatramo da postoje samo neuspjesi, u zrelijoj dobi počinjemo spoznavati kako postoji i mudrost koju zovemo odustajanje. Sve dok smatramo kako odustati znači neuspjeh i kako neuspjeh nije ništa drugo nego odustajanje slabića, još uvijek živimo u periodu života kad odustajanje ne otkrivamo kao mudrost nego odustajanje odbacujemo kao poraz, katastrofu i propast. S vremenom se ipak pojavi i misao u našem umu: zašto ne bismo smjeli odustati i zašto odustajanje ne bi bilo neki uspjeh? Odustajanje kao mudrost nije radikalno kao da čovjek treba jednostavno sve presjeći i odbaciti i odustati od svega. Čovjek se tako ponaša pred neuspjehom i prema neuspjehu radikalno i ekstremno. Odustajanje je drugačije. Odustajanje je razumski pokušaj kojim čovjek procjenjuje svoje mogućnosti i sposobnosti pred nečim što u datom trenutku nadilazi njegove snage i sposobnosti. Odustajanje je usmjereno na budućnost, jer kada u nečemu mudro odustaje, čovjek na umu ima moguće posljedice i vlastitu budućnost.

Zašto je mudro odustati od prepirke i sukoba i svađe s nekim tko je fizički slabiji, ali u ruci drži nož ili oštri ostatak razbijene boce? Zašto ne slijediti navijanje drugih koji govore kako smo jači i kako slabića koji stoji pred nama za glavu manji možemo jednim udarcem šake svladati? Odustajanje u ovakvim situacijama je mudrost jer odustati znači shvatiti da posljedice mogu biti katastrofalne za nas i da u slučaju sukoba naš uspjeh u tuči može se pretvoriti u veliki neuspjeh kojega ćemo plaćati cijeli život s oštećenim organima, vratom, okom. Ili bi na našem nadgrobnom spomeniku mogao stajati natpis kako ovdje počiva čovjek koji nije nikada htio odustati jer nije podnosio neuspjeh, jer je pogrešno stavljao znak jednakosti između odustajanja i neuspjeha.

Neuspjeh je trenutni trenutak, nesposobnost da razumno pokušamo uvidjeti što će biti ako odustanemo i je li mudrije odustati ili ne? Neuspjeh se koncentrira na sadašnjost i sadašnji trenutak i ne obraća pažnju na žrtve koje će ostaviti u prošlosti i posljedice koje će se tek osjetiti u budućnosti. Postoje trenutci kada neuspjeh nije opcija. Sadašnji trenutci poput borbe protiv opake bolesti da bi se očuvao vlastiti život je pitanje života i smrti. Neuspjeh znači kraj, ali znači li i odustajanje kraj? Ako je pogled na život sveden na njegove fizičke granice, onda je svaki život od početka neuspjeh i svejedno je u kojem će trenutku netko odustati od njega. Ako pogled na život pokušava gledati preko granica fizičkog, onda paradoksalno odustajanje nije neuspjeh, jer bi se život barem mogao nastaviti tamo negdje preko fizičkog svijeta. Neuspjeh je obrana samog sebe u granicama fizičkog života, pokušaj da se bori s nepremostivim problemom od kojih je nama najstrašnija smrt. Umiranje je neuspjeh, čak i umiranje za drugog je neuspjeh. Sve i svugdje gdje nismo sposobni sačuvati, zaštiti, očuvati fizički život stvar je neuspjeha, tragedije, katastrofe i propasti. Odustajanje od samog sebe, odustajanje od samog sebe u korist drugoga je prema mjerilima neuspjeha nepopravljiva katastrofa i propast. Ipak ima onih koji u odustajanju vide herojstvo i herojski čin, a ne neuspjeh.

Poznati i svima dobro znani primjer čovjeka koji svoj život daruje za drugoga poput majke koja spašava nerođene dijete, oca koji daruje život za svoju obitelj, vojnika koji gine za svoju domovinu, bezbroj neznanih junaka koji svakodnevno umiru da bi spasili druge, nije ništa drugo nego neuspjeh i neuspjesi katastrofalnih razmjera jer u granicama fizičkog svaki gubitak je neuspjeh, a svaki dobitak je uspjeh. Između ovoga dvoga ne postoje dodirne točke kada je riječ o fizičkom svijetu. Odustajanje svoj pogled usmjerava na budućnost i uvijek na budućnost. Odustajanje tek u rijetkim trenutcima vodi brigu o sadašnjem trenutku. Odustajanje je više zabrinuto za budućnost i što će u budućnosti biti i kakve posljedice dolaze. U odustajanju od vlastita života pogled je usmjeren na budućnost, ali onaj tko u svemu vidi neuspjeh ne može i neće prihvatiti takvu mogućnost jer on vidi samo sada i ne vidi nikakvu budućnost u odustajanju od vlastita života u bilo čiju korist. Tko nije sposoban za odustajanje nego sve gleda fizičkim očima neuspjeha, ne može razumjeti nečije odustajanje jer ne može vidjeti budućnost u odustajanju, jer odustajanje ne može biti nikada prihvatljiva opcija. Zato je neuspjeh uvijek pitanje sadašnjosti, a odustajanje pitanje budućnosti.

Naravno život je ponekad isuviše složen i zahtjevan da bi se u datom trenutku moglo razmišljati što je u pitanju i što učiniti? Je li treba odustati, hoće li to biti neuspjeh, je li riječ o jednom te istom? Tek u relativnom miru i dugotrajnoj tišini moguće je povremeno zastati i razmišljati koja je razlika i što je sadržaj odustajanja i neuspjeha. Mir i tišina nude prostor da se bude mudriji i zreliji u odnosu prema odustajanju i neuspjehu s tim da neuspjeh ne voli i odbija mir i tišinu. Neuspjeh voli buku, viku, galamu i gužvu da bi se skrio, da se o njemu ne bi razmišljalo, da ga se ne bi osuđivalo i krivilo za sve. Neuspjeh se skriva od ljudske samoće i ljudske želje za tišinom i mirom. Odustajanje nije takvo. Odustajanje ne izbjegava čovjeka. Ono se čak rado i susreće s čovjekom u samoći, tišini i miru kako bi mu otkrilo da u odustajanju ima puno mudrosti i da odustajanje sebe ne smatra neuspjehom. Odustajanje nije pitanje fizičke snage i slabosti, nego pitanje mudrosti pred određenim životnim izazovima, odnos između životnog izazova i čovjekovih snaga i mogućnosti. Tek kroz odustajanje i kroz osobni susret s odustajanjem otkriva se kako odustajanje i neka životna odustajanja nisu neuspjesi, slabosti, katastrofe i propasti nego blagoslovi čije blagonaklone posljedice doživljavamo u vlastitoj budućnosti.

Neuspjeh ne želi i odbija susret u četiri oka. Čak i ako se čovjek uspije susresti s neuspjehom u četiri oka, optužbe će ići na račun čovjeka njegove mlitavosti, slabosti, straha, malaksalosti. Neuspjeh ne priznaje postojanje granica u čovjeku niti čovjeku nudi mogućnost drugačijeg pogleda na budućnost. Neuspjeh, pretvarajući sadašnjost u katastrofu, čovjeka uvjerava kako je i budućnost pred njim takva. Neuspješna. Neuspjeh vrijeđa i uništava čovjeka, ne želi suradnju s njim i jedini trenutak kontakta između neuspjeha i čovjeka jest kada neuspjeh optuži čovjeka da je za sve on kriv i nitko drugi i ništa drugo. Odustajanje ne optužuje čovjeka. Odustajanje mudro čovjeka poučava o njegovim granicama i mogućnostima. Odustajanje hvali čovjeka zbog njegove mudrosti da odustane tamo gdje je nemoguće pobijediti. Odustajanje surađuje s čovjekom u njegovim slabostima i nedostacima. Odustajanje čovjeka naziva herojem, neuspjeh ga zove slabićem. Odustajanje ga ne optužuje za prošlost, ne prigovara mu za sadašnjost i nastoji mu skrenuti pogled prema budućnosti. Neuspjeh optužuje za sve i za prošlost i sadašnjost i budućnost bez milosti, nema razumijevanja za slabosti i nedostatke.

Ukoliko je život sud pred kojim smo svi izloženi da budemo optuženi ili oslobođeni, neuspjeh je onda tužitelj koji nas nastoji pred životom i optužiti i osuditi tražeći za nas najstrožiju kaznu. Odustajanje je odvjetnik koji nas nastoji obraniti pred sudom života tražeći ako ne oslobađajuću presudu onda barem blažu kaznu. Ukoliko je neuspjeh naš tužitelj pred sudištem života, sva njegova optužba stoji u povezanosti između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pri čemu je sadašnjost jedini dokaz neuspjeha da je prošlost bila neuspjeh i da će budućnost biti također neuspjeh. Ako je odustajanje naš odvjetnik koji nas brani pred sudom života, onda njegova obrana počiva na nadi kako se prošlost može čak i promijeniti ukoliko budemo mudri u budućnosti i budemo znali odustati u sadašnjosti radi promijene prošlosti i drugačije budućnosti.

Svatko od nas stoji pred sudištem života dok nas neuspjeh optužuje i traži najstrožiju kaznu, a odustajanje brani tražeći blažu kaznu i oslobađajuću presudu za nas. Sudište života pred kojim stojimo vodi se samo jednom mišlju kojom bi se i mi kao optuženici i branjenici trebali voditi dok se naš tužitelj i odvjetnik bore iznoseći svatko svoje argumente protiv nas ili u našu korist. Je li ljudski život samo sadašnjost ili ljudski život ima i budućnost? Na ovo pitanje ni sudište života nema odgovor nego prepušta neuspjehu i odustajanju da se međusobno bore i trude dokazati tko je u pravu dok mi istovremeno kao i optuženi i branjeni sjedimo u sudnici života i pitamo se: je li neuspjeh stvarno kraj svega i ima li budućnosti i nakon neuspjeha? Smijem li ponekad odustati i je li odustajanje kraj svega za mene i moju budućnost? Ima li života nakon odustajanja?

U Sarajevu, 25. 1. 2019.

O. J.

PREPUSTITI ŽIVOT NJEMU SAMOM

Prepuštanje je odustajanje od svake smislene borbe, priznanje da je umor od života postao jedina misao umornog uma i umornog duha. Grčevita i borbena zrelost najjačih životnih godina nevidljivo je i neprimjetno uklonjena prepuštanjem života njegovom vlastitom življenju. Prepustiti znači dati životu da živi sam sebe bez naše vlastite prisutnosti. Prepustiti se znači odlučiti biti duhovno i umno odsutan iz vlastitog života. Prepuštanje označava promatranje životnih trenutaka i događaja iz perspektive trećeg lica, hladno bez zanimanja, želje, htjenja, emocije.

Nikada se ne može predvidjeti kada će se prepuštanje pojaviti. Prepuštanje ne dolazi poput nečega opipljivog, prepuštanje se ne može osjetiti da bi ga se zaustavilo ili usporilo. Prepuštanje se samo pojavi. Iz početka u malim sitnicama života. Bezvoljnost da se ujutro ustane čini se beznačajnim. Ili je znak prepuštanja? Nemoć da se nešto čvrsto odluči. Je li to samo slabost ili znak prepuštanja? I tako tiho, nevidljivo onako kako to samo ono zna, prepuštanje osvaja rekli bismo neke beznačajne životne događaje poput odlaska u šetnju, poput nekih ritualnih životnih svakodnevnih navika kao što je recimo kava ujutro. Trenutak kada se čovjeku ne da ono u čemu je redovito uživao i pronalazio smislenost. Ustajanje ujutro ili kava ujutro po sebi i nisu toliko značajni u usporedbi s nekim velikim događajima života. Odustajanje od njih jer nam se više ne da znači da nas je prepuštanje već zarobilo. Uskoro ćemo početi prepuštati ostalo. Susrete s prijateljima, zajedničke izlaske, zajednička druženja.

I vrlo brzo osvrnut ćemo se unatrag i shvatiti da je prepuštanje života da živi sam sebe počelo davno prije nego smo primijetili prve sijede vlasi. Problem s prepuštanjem jest što kada shvatimo da nas je zahvatilo, više nemamo snage da mu se odupremo, a dok smo mu se mogli oduprijeti nismo ga primjećivali ili nismo znali kako. Zašto život prepuštamo njemu samom nezainteresirani da njegove uzde držimo čvrsto u svojim rukama? Što nas to pretvara u bogalje pred životom? Je li društvo u kojem živimo toliko depresivno i loše da i pomisao na ustajanje ujutro stvara osjećaj nemoći? Je li sivo nebo dovoljno da se odustane od kave ujutro? Što god naveli kao razlog prepuštanja života da se sam živi bez nas, ostaje činjenica kako čovjek u nekom trenutku života shvati da je prepustio život njemu samom bilo da je to učinio svjesno bilo da ga je to iznenadilo.

U starosti čovjek se svjesno daruje prepuštanju. Ako je smatrao da mu je život bio ispunjen, prepuštanje dolazi kao nagrada, godišnji odmor od svega. U starosti prepuštanje je svjesno prihvaćanje da je život zapravo uglavnom odživljen i ono što još ostaje jest razmišljati i gledati unutar sebe. Život nastavlja dalje sam i čovjek od njega još samo traži malo zdravlja i umne prisebnosti. Svjesno prepuštanje života da ide sam bez čovjeka nije toliko strašno. Tek je tu i tamo ispraćeno tugaljivim pogledom sijedog starca što je prepuštanje došlo nekako uvijek prerano. Ali se čovjek u starosti brzo navikne da više ne drži uzde života u rukama jer i kad bi ih držao ne bi više imao toliko snage kao nekada da ih upravlja i vuče. I time se tješi i prihvaća prepuštanje kao neminovnu životnu sudbinu.

Prepuštanje života njegovom vlastitom življenju uvijek ide uz određenu zrelost kojom se utvrđuju vlastite granice i dometi onoga što se može učiniti i onoga što se više ne može učiniti i od čega treba odustati. Zato u starosti čovjek svjesno prepušta život njegovom vlastitom trajanju jer postignuta zrelost nije zrelost godina i bijelo-siva boja očiju, brade i kose, nego životna mudrost o tome da se jednog dana uzde života moraju milom ili silom prepustiti njemu samom.

Nesvjesno prepuštanje nije mudro puštanje uzda životu da sam sebe upravlja, nego neprimjetno ali ustrajno prepuštanje nemoći i samosažaljenju u sitnim životnim okolnostima. Nesvjesno prepuštanje je svakodnevno odustajanje od malih životnih koraka koje život čine smislenim i sadržajnim. Nesvjesno prepuštanje je nezadovoljni starac koji u sebi osjeća bijes očajnika koji želi rastrgati život, dok nema snage ni da se uspravi uz pomoć staračkog štapa. Nesvjesno prepustiti život njemu samom znači predati se nemoći onda kada svoju moć trebamo pokazati držeći uzde života čvrsto i sigurno u vlastitim rukama.

Prepuštanje izriče sadržaj riječi umoran od života. Biti umoran od života može se biti na dva načina. Svjesno prepuštanje života njemu samom je priznanje samom sebi da sam ispunjeno umoran kao trkač koji pada od umora, ali sretan jer je dodirnuo cilj. Nesvjesno prepuštanje života njemu samom kroz nemoć i samosažaljenje čini se kao trkač koji još na startu osjeća sav umor kao da je već jednom otrčao cijeli krug do cilja, a zapravo se nije pomjerio s početnog mjesta. Prepuštanje je umor od života, ali nije svejedno kako je život prepušten. Ako je život svjesno prepušten samom sebi, onda je umor neka vrsta osjećaja ispunjenja da se je živjelo, ako je život nesvjesno prepušten sam sebi gdje se čovjek u najjačoj snazi ponaša bespomoćno i samosažaljivo, onda je umor neka vrsta kazne za život koji ionako živi sam za sebe bez da čovjeka išta pita, od njega traži i zahtjeva.

A od takvog života čovjek i ne može biti ništa drugo nego umoran jer jedna od najtežih stvari za čovjeka jest biti prisiljen živjeti život na čije zahtjeve, želje, molbe i emocije čovjek gleda iz perspektive trećeg lica potpuno nezainteresiran i hladan prema uzdama koje mu život pruža da ih uzme u svoje ruke i počne živjeti.

U Sarajevu, 23. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Naučena bespomoćnost ili psihologija odustajanja

Začetnik tzv. pozitivne psihologije ‒ američki psiholog Martin Seligman – definira naučenu bespomoćnost (learned helplessness) kao naučenu reakciju odustajanja i pasivnosti u dugotrajnim neugodnim situacijama koje ne možemo promijeniti, niti na njih utjecati. Zapravo, ovdje se u osnovi radi o jednoj prirođenoj biološkoj – po sebi korisnoj – reakciji, koja se zatim kroz život može dodatno naučiti i „uvježbati“, sve do jedne opasne i beskorisne razine. Na primjer, u svojoj korisnoj fazi ova reakcija nam nalaže da odustanemo od neke poduzete aktivnosti ukoliko u međuvremenu shvatimo da je preteška ili preopasna za nas. Narod bi rekao: „Ne može se glavom kroz zid.“ Međutim, problem nastaje kad uslijed višekratnih neuspjeha pasivnost i odustajanje kod nekoga prerastu u uobičajeno, „normalno“ ponašanje. U tom smislu, već se od neke školske djece može čuti: „Nisam ja za škole“, „glup sam za matematiku“ ili „smotan sam za fiskulturu“.

Na formiranje naučene bespomoćnosti utječu – kako rekosmo – neki osobni neuspjesi, međutim, ovdje postoji i značajan društveni faktor, i to u smislu da su često drugi ti koji nas uvjeravaju u našu vlastitu nesposobnost. Ovo itekako važi, osobito u temperamentnim mentalitetima i društvima, gdje je oštar i prijekoran međuljudski vokabular posve normalan i uobičajen; a takvo društvo je izgledno i ovo naše. Čovjek ovdje već od najranije dobi – kroz ljutitu reakciju roditelja – sluša da je „glup“, „majmun“, „stoka“, „budala“, „konj“, „lud“, „idiot“… da od njega „nikad ništa neće bit“, da je „smotan k’o sajla“, „nesposoban“ itd., dok pri tome kletve i psovke nećemo ni spominjati. Što je problem kod ovakve komunikacije? Naime, svi ovi „epiteti“ se naprosto „lijepe“ za čovjekovu osobnost, htio on to ili ne, i na kraju to postaje neotuđivi dio njegove slike o samom sebi. Ovakav „proces učenja“ se nastavlja dalje i izvan obiteljskog doma, a pri tome je međusobnom „čašćenju“ osobito sklon muški krug prijatelja. Tu zapravo izgledno i dolazi do svojevrsnog negativnog obrata: ružni epiteti postaju pozitivni te po sebi međusobni izraz duboke prijateljske naklonosti.

Stoga je danas za psihologiju sasvim jasno da djecu ne treba samo fizički nekažnjavati, nego da se roditelji itekako trebaju suzdržati i od uporabe spomenutih pogrdnih riječi, jer tako se ništa dobro ne postiže. Ako je već zločesto, djetetu se može lijepo reći što je pogriješilo i zašto to ne valja. Ukoliko se pri tome ponaša nerazumno i ne želi ništa od ovoga čuti, može ga se, a i treba sankcionirati, ali na odgovarajući način: npr. oduzimanjem omiljene igračke, uskraćivanjem slatkiša, TV-a, omiljene igrice i sl. Na ovaj način će dijete itekako naučiti lekciju, a da pri tome njegov osobni integritet ne bude izložen bilo kakvoj opasnosti. Reklo bi se, dijete se ne kažnjava izravno po samom djetetu, nego tuda nekud oko djeteta.

Na kraju postavljamo odlučujuće pitanje za ovu temu: Koja je granica, te kako u životu razlikovati između jednog legitimnog i nelegitimnog osjećaja bespomoćnosti? Naime, rekli smo da ponekad u životu od nečega treba odustati, ali kada i zašto? Odgovor je vrlo jasan: Ukoliko smo kroz neko duže vrijeme nešto uporno pokušavali, golem trud uložili, te i od drugih savjet tražili, a svejedno nismo uspjeli, tada je odustajanje potpuno legitiman i razuman izbor. No, ukoliko tendiramo da nešto proglasimo nemogućim ili besperspektivnim u samom startu, a da nismo ni pokušali, pa čak se ni podrobnije raspitali o cijeloj stvari, tada se sigurno može govoriti o naučenoj bespomoćnosti, i samim time o nelegitimnom odustajanju. Lijek je jednostavan: zasukati rukave i barem ozbiljno pokušati!

Kompleks niže vrijednosti i „kompleks niže vrijednosti na steroidima“.

Već smo mogli primijetiti da je tema naučene bespomoćnosti po sebi tijesno povezana s problemom čovjekovih kompleksa. Višekratni osobni neuspjesi, kao i učestali vanjski pritisci s vremenom vode čovjeka prema stanju kronične sumnje u sebe i svoje sposobnosti. Tada obično kažemo kako netko pati od kompleksa niže vrijednosti. Njemu nasuprot, stoji kompleks više vrijednosti. Međutim, i ovaj kompleks često može nositi u korijenu sasvim isti uzrok. Koji će kompleks na kraju prevladati ne ovisi toliko o samom uzroku koliko o čovjekovoj naravi. Melankolične i introvertne osobnosti su sklonije onom prvom, a kolerici i općenito ekstroverti onom drugom. Stoga bi smo proizvoljno mogli reći da kompleks više vrijednosti nije ništa drugo do li kompleks niže vrijednosti „na steroidima“. Ono, kad netko napadno i na silu pokušava uvjeriti i sebe i druge da nešto vrijedi i da je definitivno bolji od drugih, upravo jer duboko u sebi sumnja u samog sebe i svoje sposobnosti.

Društvo bespomoćnih

Kada se čovjek nađe u krajnje bespomoćnoj i bezizlaznoj situaciji, sasvim je normalno da poviče ono univerzalno „Upomoć“! Međutim, normalna i zdrava osoba tijekom života vjerojatno i neće morati puno puta ovako vikati, jer realno gledajući, iz većine poteškoća se možemo i sami izvući, odnosno, one teške pogibli su u životu ipak srećom relativno rijetke.

Međutim, na našim prostorima se izgledno uvuklo dosta one specifične društvene bespomoćnosti. Narod bespomoćno gleda u državu i političare iščekujući neki napredak i rješenje, no i ovi drugi su po sebi jednako tako bespomoćni, gledajući vječito prema novom – tko zna kojem po redu – angažmanu MMF-a. Džabe bahatost, uzalud ego k’o planina, kad oni ne znaju zarađivati nego samo trošiti. Odlika bespomoćnog čovjeka, pa vidimo i cijelog društva je upravo ta, da on ili oni nikada ne mogu samostalno preživjeti, nego im je uvijek potrebna nečija tuđa pomoć.

Zrela i odgovorna osoba nikad ne gleda puno prema drugima nego se uzda u sebe i u svoje sposobnosti i resurse. Ista zakonitost važi i na cjelokupnoj društvenoj razini.

Tko zna, možda je konačno došlo vrijeme da prestanemo biti bespomoćni. Po svim parametrima mi smo izuzetno kršan narod u povlaštenom prirodnom okruženju, gotovo idealnom za život. Treba samo vjerovati i pokušati.

U Sarajevu, 3. 6. 2017.

M. B.