Blog – Stranica 26 – Poptheo Web Portal

O malodušnosti

Postoje boli s kojima možemo živjeti. Nije onako kako bismo željeli, ali nije ni teško. Kao kada smo malo prehlađeni. Nije ugodno, ali se može. Ili kad nas malo boli zub. Nije prejako. Podnošljivo je. Bol smeta, ali ne smeta u obavljanju svakodnevnog posla. Prije ili kasnije ta mala neznatna bol postat će smetnja i tražit ćemo adekvatno rješenje.

Kada govorimo o bolima koje su neznatne i podnošljive, među njih možemo ubrojiti i malodušnost. Riječ sugerira da je riječ o tome kako imamo malo duše, malo duha, malo vjere, malo snage. Malodušnost je tiha i neznatna bol. Blaga prehlada koja zahvati dušu. Duša i dalje živi normalno i radi sve što treba. Ipak duša osjeća prisutnost tupe i neznatne boli u sebi. Kao što osjećamo podnošljivu bol kod nejake zubobolje tako i kod malodušnosti osjećamo nejake bolove koji nas opterećuju. Kod malodušnosti duša je još uvijek zdrava kao što je kod blage prehlade cijeli organizam još uvijek zdrav. Malodušnost počinje smetati kao i svaka nejaka bol. Jedno vrijeme možemo tolerirati i podnositi prehladu, zubobolju i sve raditi kao da se ništa ne događa. Ali nas dugotrajna zubobolja iscrpi, oslabi nam san, oslabi nam apetit, izvlači nam živce makar bila podnošljiva. Nismo naviknuti na dugotrajnu bol makar je i jedva osjećali. I malodušnost možemo sebi tolerirati jedno vrijeme. Trudimo se da je ne primijetimo, nastojimo je ignorirati kad god možemo. Međutim, malodušnost nam počinje s vremenom smetati. Ona polako i strpljivo iscrpljuje našu radost, naš entuzijazam, naš životni elan i životnu energiju.

Malodušnost je poput ispijanja svega pozitivnog iz duše pomoću slamke i to kap po kap. Malodušnost nam ovdje oduzme kap radosti, ondje nam oduzme kap elana, tamo nam oduzme kap entuzijazma, oduzme nam i pokoju kap vjere u sebe i naše sposobnosti i mogućnosti. Malodušnost se često izražava riječima ne mogu i prije nego smo pokušali nešto učiniti. Malodušnost hoće da unaprijed odustanemo od najmanjeg mogućeg napora da sebe usrećimo i sebi pružimo radost. Malodušnost hoće da nas uvjeri da nas nikakva sitnica neće usrećiti, ali niti neka velika stvar. Malodušnost isto reagira i kada nam netko radosno pruži zagrljaj i kada nam se netko potpuno preda. Na oba ova dara malodušnost odgovara s jednim monotonim i dosadnim reagiranjem kao da se ništa nije dogodilo. Malodušnost možemo zato nazvati svejednost, stanjem u kojem se ničemu istinski ne radujemo niti nas išta usrećuje.

Malodušnost svemu nalazi mane i zamjerke. Malodušnost je svadljiva, ali ne bučno i glasno. Malodušnost se s nama prepire tiho ali uporno i stalno tjera svoje poput blage prehlade koja ne popušta. Zašto ti ovo treba, zar stvarno misliš da ti to možeš, pa i ako možeš, što ćeš novo vidjeti, zar misliš da su tvoje sposobnosti dovoljne da to postigneš, zašto ne bi ostali u stanju u kojem jesmo, zar misliš da si bolji od drugih, zašto misliš da ćeš svojom kreativnošću nešto postići, tvoje sposobnosti i mogućnosti su preslabe, zašto bismo pokušali napraviti više od sebe i od svog vlastitog života… Sve su ovo riječi koje malodušnost izgovara na uho naše duše i truje je slabeći njezinu moć i snagu da u nama pokreće interes, kreativnost i entuzijazam za novo.

Ponekad čovjek ne zna da je malodušan. Osjeća se umorno, ne može ništa, umanjuje svoje sposobnosti i kreativne mogućnosti, ne vjeruje da u budućnosti može postići nešto više, odustaje prije nego i pokuša, izgovara se upirući u druge da ne bi ništa morao barem pokušati promijeniti.

Ali kao što je nejaka zubobolja ili blaga prehlada nešto što boli mene i ne može boljeti drugoga, tako i moja malodušnost ne može boljeti tuđu dušu nego moju. I moja malodušnost može utjecati na radost i sreću drugih kao što moja blaga prehlada može prijeći na drugoga i kao što moja zubobolja može pokvariti moje dobro raspoloženje i ja mogu pokvariti raspoloženje onih koji su sa mnom.

Sve boli prije ili kasnije moraju se pokušati pobijediti, htjeli mi to ili ne. Blaga prehlada može prerasti u ozbiljne zdravstvene probleme kao i nejaka zubobolja. I jedna i druga bol su znak da nešto nije u redu s našim organizmom, s našim tijelom. Malodušnost može prerasti u teže duhovno stanje apatije i ravnodušnosti. Prisutnost malodušnosti u našem životu upućuje na to da naša duša nije zdrava i nije dobro.

I moguće su i teže posljedice malodušnosti po našu dušu. Od gubitka želje za nečim novim, vjere u vlastite sposobnosti i mogućnosti, do gubitka osjećaja da nas bilo što može obradovati i usrećiti.

U Sarajevu 22. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Grigorjeva

PSIHOLOGIJA SUPER JUNAKA

Moglo bi se reći da je maštoviti svijet stripovskih super junaka po sebi puno bliži muškarcima nego ženama. No to ne mora baš doslovno biti tako, osobito ne u današnje vrijeme u kojem je itekako primjetno jedno, tako da kažemo, smanjivanje međusobnih razlika unutar muškog i ženskog ponašanja. U tom smislu, žene sve češće prate nogomet, pa tako onda i filmske akcije i trilere od kojih mnoge danas nastaju upravo na temeljima stripovskih predložaka, i to osobito onih Marvelovih.

Poremećeni inženjeri i još luđi romantičari

Kada govorimo o psihologiji super junaka, važno je napomenuti da se različiti autori danas zapravo više bave psihologijom njihovih ljutih neprijatelja: Joker, Riddler, Dvolični, Lex Luthor, Vulture, Dr. Octopus, Lizard, Tinkerer i brojni drugi. Zanimljivo je da su skoro svi likovi već sa ovog malog neslavnog popisa nekakvi genijalni ali pomahnitali znanstvenici i inženjeri. Očituje li se možda već ovdje u žestokoj borbi super junaka protiv navedenih, mahom ekscentričnih, zlikovaca stanoviti latentni strah pred naletom nezasitne suvremene tehnicističke civilizacije današnjice? Odnosno, predstavljaju li zlikovci Marvelovih stripova tek njezinu jezivu personifikaciju, i ne predstavljaju li onda sami super junaci personifikaciju borbe za ono istinsko ljudsko?

Američka psihologinja Katlyn Firkus bi svakako podržala jedno ovako stajalište, ali s jednim velikim ALI. Ona smatra da super junaci većinom imaju nešto zajedničko sa svijetom „romantiziranog ludila” Lorda Byrona (autor Don Juana). Byron (1788-1824.) je po rođenju bio engleski plemić, a kasnije i političar, ali se zatim na neki način oteo kontroli. Postavši omražen u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog svojih antidruštvenih stavova, ostatak života je proveo lutajući Južnom Europom i Bliskim Istokom, podižući skoro redovito prašinu gdje god je bio. Tako ga je nekako na kraju i smrt zadesila u Grčkoj, među ondašnjim revolucionarima.

Za razliku od onog izvornog španjolskog Don Huana, Byronov Don Žuan kudikamo nije okrutni bezobzirni ženskaroš. Doduše, jest magnetično privlačan, ali tako da onda žene više njega zavode nego on njih. Pametan je, plemenitog roda, puno je toga prošao u životu, no ponešto je i nespretan. Pokatkad je dobar, pokatkada zao, nadasve sarkastičan, tako da Don Žuan kasnije i postaje paradigmom tzv. bajronovskog lika koji po sebi predstavlja ono izvorno ljudsko u borbi protiv dvoličnog društvenog morala i nepoštenog državnog sistema.

Međutim, Firkus opaža i jednu poprilično nezdravu dimenziju bajronovskih likova, ističući tu ono uvriježeno uvjerenje sve do naših vremena i današnjih super junaka koje nalaže da briljantnosti nema bez patnje, misleći pri tome svakako na onu nezdravu patnju. Super junaci su po sebi nemilosrdni nasilnici i osvetnici, i kao takvi predstavljaju idealizaciju psihološke slabosti i bolesti. Njihovo ponašanje predstavlja tek sukus svih nevolja koje su u životu prošli i koje još uvijek prolaze. A to i jest bolest, ne uspjeti se othrvati lošim iskustvima, te im dopustiti da nas ona posve oblikuju. Stoga Firkus predlaže jednu drugu vrstu super junaka, odnosno, junakinje. Za nju je to Netflixofa „Nesalomljiva Kimmy Schmidt”. Djevojka koja je bila zatočena punih petnaest godina u podrumu od strane nekakve lude sekte, i koja zatim nakon oslobođenja nastavlja živjeti život punim plućima, ne dopuštajući traumatičnoj prošlosti da ju ni najmanje oblikuje.

Fobije i slabosti super junaka

Vratit ćemo se još malo Marvelovim super junacima. Zanimljivo, svi oni imaju neke iznenađujuće fobije i slabosti. Najpoznatija je izgledno ona Supermanova – kriptonit, ružičasti mineral s njegovog rodnog planeta, u čijoj blizini moćni super junak promptno gubi sve svoje moći. No ovo je još uvijek smisleno. Premoćni Martian Manhunter se posve sroza u prisustvu kutije šibica, dok se Venom slično pogubi od najobičnijeg upaljača za cigarete. Johny Storm ne podnosi azbest, kao ni Dardevill glasne zvukove. Zelenom Lanternu pozli od žute boje, a Čudesna Žena (Wonder Woman) može izgubiti od muškarca ako mu dopusti da je pobijedi, što će reći da je na neke od njih pokatkad jako slaba. Posebno zanimljivo je na kraju skončao The Flash. Ovaj super brzi junak je bio toliko brz da je na kraju malo pretjerao u jurnjavi za nekim zlikovcem, te se neslavno rasuo u atome. Dakle, nije imao neku zasebnu slabost, nego mu se sama prevelika snaga ispostavila kao fatalna slabost.

Sve ovdje navedene slabosti se mogu shvatiti dvosmisleno. S jedne strane, one se mogu ponovno uzeti kao dokaz onog bajronovskog „romantiziranog ludila”, međutim, isto tako one mogu biti naznakom i jedne zdrave antropologije. Otprilike, slabost je sastavni dio ljudskog bića i nešto će od toga uvijek biti bez obzira na to koliko smo super. Štoviše, najsjajniji i najdominantniji među ljudima počesto imaju upravo neke od onih najbizarnijih i najsramnijih slabosti.

Završit ćemo stoga sa onim pitanjem kojeg je fatalna psihologinja Dr. Chase Meridian (Nicole Kidman) postavila Batmanu (Val Kilmer) u „Batman Forever”: „Zašto bogat i dobro obrazovan muškarac poput tebe voli nositi gumeno odijelo slijepog miša?” Stvarno zašto?

U Sarajevu, 21. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://screenrant.com/worst-most-embarrassing-lame-wtf-superhero-weaknesses/;

–https://www.youtube.com/watch?v=3PeM6LdUWcA&t=452s;

–https://sh.wikipedia.org/wiki/Don_Juan;

Izvor (foto):

–https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Superman_presentation.jpg

Kritika kao prilika za vlastiti razvoj

Definitivno nitko od nas ne želi biti kritiziran, ali samim time što smo ljudi, podložni smo kritici. Budući da ne možemo izbjeći kritiziranje, moramo se nekako naučiti nositi s tim te pokušati iz toga izvući nešto pozitivno i korisno. Prije svega, važno je napomenuti kako ni svaka kritika nije ista. Postoje, prema jednostavnoj podjeli, konstruktivne i destruktivne kritike. Ove prve idu prema rješenju problema, a ove druge su zapravo kritika radi kritike, tj. usmjerene su na uništavanje. Pored toga, važno je znati davati kritiku u smislu da se treba jasno dati do znanja da se ne kritizira osoba kao takva, nego ono što ona čini. No ovdje ćemo se više pozabaviti pitanjem kako se nositi s kritikom bez obzira o kakvoj kritici se radi i na koji način nam je upućena. Redovito, čim čujemo da nam je netko uputio kritiku, u nama se budi bunt, osjećamo se napadnuti te krećemo u protunapad. To je nekakva naša primarna reakcija koja nam djeluje sasvim logično. Ali ako malo bolje razmislimo, time samo pogoršavamo situaciju. Reagirajući tako, ne razmišljamo puno o tome što ćemo time postići. Bitno je što prije obraniti vlastiti ego koji je ranjen i koji žudi ponovo uspostaviti ravnotežu i sigurnost. No na takav način uglavnom dolazi do rasprave i svađe koja nas još više ranjava i narušava naše odnose, osobito ako je kritika došla od strane nama bliskih ljudi. Kako bismo to pokušali izbjeći, potrebno je prihvatiti kritiku kao način osobnog rasta i učenja. Ovdje se pod prihvaćanjem kritike ne podrazumijeva automatski da je ista utemeljena jer i oni koji nam upućuju kritiku su samo ljudi sa svojim manama i vrlinama. Radi se o tome da kritici trebamo pristupiti znatiželjno jer ćemo samo tako uspjeti ukrotiti svoj obrambeni mehanizam. Znatiželja nas sama po sebi tjera da više istražujemo, učimo te se na taj način razvijamo i rastemo. Dakle, kada nam netko uputi kritiku, treba nam biti jasno da osoba govori nešto što smatra da je bitno te se zapitati što nam ta osoba želi reći i zašto smatra da je to važno. Štoviše, klinički psiholog Hendrie Weisinger ističe kako bismo zapravo trebali sami pitati druge koje stvari bismo mogli uraditi bolje, tj. tražiti od drugih kritiku. Nakon što nam drugi iznesu svoje mišljenje, Weisinger savjetuje da im zahvalimo te neko vrijeme odvojimo kako bismo razmislili o značaju kritike i kako ju možemo primijeniti za vlastiti razvoj. Dakako, ponekad se može dogoditi da zaključimo kako kritika nije na mjestu, ali i tada se iz kritike može izvući nešto pozitivno u smislu da prikupimo kvalitetnije argumente u našu obranu. Dakle, ne trebamo se bojati kritike, nego ju prihvatiti kao informaciju koja nam pomaže u vlastitom napretku i rastu.

U Mostaru 20. 2. 2020.

K. L.

Izvori:

Alex Lickerman, ”How to Manage Criticism”, (2. 9. 2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/happiness-in-world/201209/how-manage-criticism (Stanje: 20. 2. 2020.).

Hendrie Weisinger, ”The Art of Taking Criticism: Get Curious?”, Lifehack, Izvor: https://www.lifehack.org/330157/the-art-taking-criticism-get-curious (Stanje: 20. 2. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

O preživjelom

Moć i moćan preziru preživjelog. Tko ima apsolutnu moć, za njega je najgore prihvatiti da postoji jedan preživjeli. Kada neki moćnik uzurpira pravo na preživljavanje kao svoj metafizički apsolut, jedan preživjeli sličan njemu najveća je opasnost za njegovu moć. Kada bi neki vojskovođa preživio bitku vrativši se sam, stekao bi ogromnu moć. Jer u određenom smislu preživjeti znači biti izabran. I biti izabran je put do stjecanja moći. Pojava jednog preživjelog vojnika kojemu je dotični vojskovođa zapovijedao na bojnom polju slabi njegovu moć jer dokazuje da vojskovođa nema specijalnih moći. Vojskovođa nije izabrani kako je o sebi govorio drugima. Onaj koji posjeduje moć, jer je jedini preživio, mrzi drugoga koji je preživio isto. Drugi je prijetnja njegovoj moći i njegovom izabranju. Preživjeli može biti dokaz kako nema nikakvog izabranja, nego se možda vojskovođa spasio bijegom od bojnog polja ili gurajući ispred sebe svoje podređene da bi spasio svoju vlastitu kožu.

Preživjeli je opasan za moć. Njegovo svjedočanstvo može uništiti izabranje moćnog i svesti ga na običnog kukavicu i dezertera. Moćan ne podnosi preživjelog. Preživljavanje smatra svojom osobnom privilegijom. Svi pogledi usmjereni su na njega kao jedinog istinskog junaka koji je preživio. Od kukavice i dezertera postaje heroj. Sve dok se ne pojavi drugi koji je preživio i koji možda zna drugačiju istinu od one koju je moćni ispričao onima koji su ga slušali. Preživjeli je opasnost koja se mora ukloniti. Ako se ne ukloni preživjeli, junaštvo, herojstvo i izabranje moćnog prijeti da postane izmišljotina, laž i zabluda. Jer postoji još jedan koji je vidio i čuo što se stvarno dogodilo i kako se sve zbilo.

Moć i moćan ne vole preživjelog. Ne podnose ga. Uklanjaju ga jer ga se plaše. Plaše se onoga što je vidio i čuo i što bi mogao javno reći o moćnom. Preživjeli tuguje što nitko nije preživio osim njega. Moćan slavi što je on jedini ostao živ i što može od svog preživljavanja stvoriti izmišljeno herojstvo i junaštvo. Preživjeli oplakuje svačiji život, pa čak i život onoga koji ga je pokušao ubiti. Moćan se raduje što nitko nije preživio osim njega. Zato preživjeli nema straha kada susretne još nekoga tko je preživio, raduje se još jednom spašenom ljudskom životu. Moćan se boji preživjelog i čim ga spazi, pokušat će ga odmah ukloniti da ne bi ovaj rekao istinu. Preživjeli se petlja u aktivnosti i planove moćnog što moćni ne može nikada dopustiti. Moćan osjeća odvratnost prema preživjelom i jedva može zauzdati mržnju u svojim očima i razočarenje što nije odradio posao kako valja.

Apsolutna moć ne trpi preživjele i sve ih odreda uklanja ako može i onda kada više nema bitke i borbe. Preživjeli je najveća opasnost za lažno mesijanstvo moćnog i njegovu metafiziku izabranja da bude jedini gospodar i tumač istine i onoga što se dogodilo. Preživjeli opet ne traži ništa. Ni moć ni vlast ni položaj. Traži da se kaže istina. Kada preživjeli traži da se kaže istina, moćan već zna što slijedi. Gubi se aureola junaštva, heroj postaje kukavica i dezerter, a umišljeno izabranje od strane bogova postaje psihički poremećaj u glavi moćnog. Jer nakon što preživjeli izrekne istinu, slika o moćnom postaje drugačija. Ne samo da prestaje biti moćan. On prestaje biti nadčovjek, prestaje biti mesija, izabrani. Postaje vojskovođa koji je pobjegao i ostavio svoju vojsku da izgine. Zato moćan traži poput gramzive zvijeri da ukloni preživjelog prije nego ovaj uspije progovoriti. Zna da sva njegova moć izvire iz njegove misli kako nitko nije preživio osim njega. I ako se pojavi još jedan koji je preživio, sve je gotovo.

Malo je reći da moć i moćan preziru preživjelog. Oni ga mrze i žele ga ukloniti. Moćan i preživjeli ne mogu nigdje biti zajedno. Niti ih se može ostaviti same na jedan trenutak. Preživjeli je još naivan i raduje se što je i moćan spasio golu kožu. Misli da je i moćnom drago što ga vidi. I preživjeli širi ruke prema moćnom. Moćan skriva oružje iza leđa i čeka da ubije preživjelog. Njegovo mesijansko ludilo i izabranje ne može podnijeti da se netko raduje njegovom preživljavanju. Moćan mrzi i sam život i sve tuđe živote, osim vlastitog i u njegovoj bolesnoj mašti nema i ne smije biti preživjelih. Preživjeli ništa o tome ne zna. Radosno i nevino širi ruke sretan što je još barem jedan preživio osim njega. Nesvjestan onoga što ga čeka. Moć i moćan mrze i ubijaju preživjelog jer on je podsjetnik da njihovo izabranje i mesijanstvo nije ništa drugo nego oblik ludila. Ludila koje od kukavičluka i nečovječnosti stvara lažne junake i heroje koji samo zvjeraju oko sebe opreznim pogledima i skrivaju lica da ih neki preživjeli ne bi ugledao radujući se što su i oni koji su moćni preživjeli.

Moćan ne podnosi radost preživjelog jer iz dubine svog bića mrzi život. Više od života mrzi preživjelog jer preživjeli ga podsjeća da u panteonu bogova ima onih bogova koji ne daju preživjelom da umre i nestane. Preživjeli ga podsjeća da je prerano sebe proglasio bogom. I zato ga mrzi jer preživjeli svojom pojavom pripovijeda o drugačijem bogu, bogu kojega bi moćan, kad bi mogao, ubio kao i što želi ubiti preživjelog. O bogu kakav moćan nikada neće moći postati jer u njegovom luđačkom i izvitoperenom božanskom poretku nema ničega osim moći i njega samog. I zato je svaki preživjeli i eventualno bog koji ga je spasio predmet skrivenog pogleda mržnje koji čeka priliku da ubije obojicu. I boga i preživjelog.

U Sarajevu 19. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: crazymedia

NEŠTO DRUGAČIJI NARCIZAM

Kad pomislimo na narcisoidnu osobnost, moguće da ćemo odmah pomisliti na kakvog svirepog alkoholičarskog zlostavljača ili opet na nekog opasnog neradnika kojem je sasvim prirodno da drugi cijeli život rade i bez prigovora plaćaju cehove za njegove vječito visoke i otmjene materijalne prohtjeve. No to svakako ne mora uvijek biti slučaj. Narcisi se pokatkad mogu ponašati naizgled i potpuno drugačije. Tako, oni mogu biti fini, ljubazni, marljivi, štedljivi i vrlo kulturni, ali da ipak i dalje, po vlastitu okolinu, budu pravi pravcati opasni narcisi.

U središtu svakog narcizma stoji prenapuhan ego i grandiozne zamisli o samome sebi. Premda oni u praksi često mogu izgledati sasvim različito, američka psihologinja Suzanne Degges-White govori o dva generalna straha koja su manje-više uvijek specifična svim narcisima:

Strah od javnog poniženja:

Narcisov ego je prenapuhan, samim tim i vrlo krhak. Ne žele čuti ni za što drugo osim za javno odobravanje i prihvaćanje. Ok, s jedne strane bismo mogli reći da nitko na svijetu ne voli biti prozivan i kritiziran, ali kod narcisa to poprima dramatične razmjere. U takvim slučajevima će biti smrtno povrijeđeni ili barem do temelja uzdrmani i destabilizirani. Iz ovoga nam se razotkriva jedna važna narcisoidna karakteristika. Oni zapravo nimalo ne računaju sa osobnim rastom i razvojem, jer u sebi duboko vjeruju kako su već maksimalno odrasli i razvijeni. Tko računa s tim da u životu ima još puno toga za naučiti, on će sukladno tome biti poprilično spreman za primiti i pokoju lošu ocjenu i kritiku, jer to je jednostavno dio svake škole, pa i one životne. S druge strane, tko čvrsto vjeruje da je već savršen, taj kudikamo neće biti u stanju da primi bilo što drugo osim čiste pohvale i odobravanja.

Čvrsta ali napeta vjera u vlastito savršenstvo je upravo ta koja i potiče atipične narcise da se ponašaju izrazito, pa čak i usiljeno ljubazno, jer kako rekosmo, oni se boje konflikta. Međutim, oni ne samo da se boje konflikta, nego ga ujedno i preziru. Nešto u stilu, zar ću se lišiti vlastitog sjaja jer se tamo netko ne ponaša u skladu sa opće prihvaćenim normama i pravilima? Kao, ja sam savršen i priliči mi isključivo da pričam samo o lijepim stvarima! U tom smislu, oni vjeruju da je opominjanje zadaća za tamo neke seljačine, dok se oni sami radije služe ignorancijom i tihim prezirom.

Gubitak partnerovog divljenja:

Slično kao što u javnoj sferi ne znaju ni za što drugo osim za odobravanje i prihvaćanje, u privatnoj sferi narcis neće prihvaćati ništa drugo osim divljenja i maksimalnog pružanja pažnje od strane partnera. U svemu tome će pokazivati izrazito nizak prag tolerancije i skloni su dizanju panike zbog i najmanje moguće sitnice. U tom smislu može ih smrtno povrijediti i najmanje partnerovo kašnjenje na sastanak ili slično, ako partner, recimo, ranije nego inače radi nekog posla želi otići sa sastanka, a i da ne spominjemo partnerovu želju da se ponekad malo samostalno druži i sa ostalim prijateljima.

U svemu tome, kao i u ostalom, narcisi pokazuju slijedeće tri tendencije:

– patološka ljubomora;

– stalno nabijanje osjećaja krivice partneru;

– učestale prijetnje prekidom ili rastavom.

Degges-White u svezi ovoga kaže da narcisi općenito i ne mogu doživljavati svoje partnere kao neovisna i slobodna ljudska bića. Ne, oni su za njih nešto poput trofeja ili vlastitog priraslog produžetka. Narcisi čvrsto vjeruju da su voljene osobe isključivo tu kako bi mogle udovoljavati njihovim previsokim zahtjevima. Stoga, da bi se s njima ikako moglo opstati na duže staze, potrebno je čvrsto postavljati granice i ne odustajati od istih ni pod koju cijenu. S njima će te se jednostavno trajno morati boriti za svoja osnovna prava kao i vlastiti prostor.

Slično kao i u prethodnom slučaju javne sfere, atipični narcisi se u vezi ili braku pokatkada više služe ignorancijom nego svađom. Oni u suštini žele postići sve ono što i “normalni” narcisi, s tim da će vas radije moriti jednom tako da kažemo ledenom hladnoćom i izbjegavanjem, potičući vas tako da trčkarate za njima i da se stalno preispitujete niste li što pogriješili.

„Negativne sposobnosti” zrelog čovjeka

O narcizmu smo općenito već pisali kako on kod djece i adolescenata predstavlja normalnu razvojnu fazu. No kad se ovaj ne nadvlada na vrijeme, tada počinjemo govoriti o sekundarnom narcizmu, odnosno, o narcizmu odraslih. Što to, dakle, narcisi ne uspijevaju apsolvirati iz svijeta odraslih? Psihoanalitčar Adam Phillips u ovom smislu govori o tri negativne sposobnosti neophodne za odrastanje u zrelog čovjeka:

– sposobnost prihvaćanja onoga „biti smetnja”;

– sposobnost prihvaćanja onoga „biti izgubljen”;

– sposobnost prihvaćanja onoga „biti nemoćan”.

Dakle, zanimljivo ili ne, ono „biti zreo čovjek” se na koncu ne ostvaruje u sferi sposobnosti ostvarivanja pobjeda, nego u sferi podnošenja i prihvaćanja povremenih neminovnih životnih poraza, a narcisi, vidimo, to nikako ne shvaćaju. Oni vjeruju isključivo u pobjedu, ne znajući pri tome očito kako je nemoguće pobijediti u ratu, a da se pri tome ipak ne izgubi i poneka bitka.

U Sarajevu 28. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://www.psychologytoday.com/intl/blog/lifetime-connections/201811/narcissist-s-secret-fears;

–https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-legacy-distorted-love/201802/he-loves-me-he-loves-me-not-can-narcissist-truly-love;

–https://aeon.co/ideas/how-our-contradictions-make-us-human-and-inspire-creativity;

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

PRIRODNI BALANS I PRIRODNI DEBALANS

Ako se pogubite negdje u dubini šume i gladni vuk vas nanjuši i poželi pojesti, kažu da je to u suštini posve prirodno. No posve je prirodno i to da se u takvim trenucima nastojite oduprijeti proždrljivom nasrtljivcu ili barem popeti na drvo dok ne dozovete pomoć. Slično, kada rijeci dođe vrijeme da se izlije, pa i za to također kažu da je prirodno, ali to ipak ne znači da ljudi uz rijeku nemaju pravo pokušati uspostaviti kakav nasip ili barem po kući probati spasiti što se još da.

Obje uvodne premise nam kazuju kako se u naravi prirode nalazi i to da se istoj pokatkad treba suprotstaviti. Reklo bi se izgledno dobra napomena u vremenu raznoraznih naturalističkih i ekoloških pretjerivanja, kada se roditelji na Zapadu sve češće preko You Tube-a hvale kako djecu drže u istoj košari sa psima i mačkama. Što će reći, ako se djeca po vlastitoj prirodi odlično slažu sa životinjama, to ipak ne znači da ih pri tome ne trebamo malo i razmaknuti (higijena, dlake, paraziti, ehinokokus i tako to…).

Jedna od također učestalih prirodnih tendencija je i ona da se sve stvari manje-više kreću linijom manjeg otpora, počevši od samih nas pa sve do elementarnih prirodnih sila. Jel’ tako, ako naiđemo na stijenu, pokušat ćemo je zaobići, a duboku vodu preplivati, baš kao što se i sama voda probija kroz mekši i niži teren, izbjegavajući pri tome onaj viši i tvrđi, stvarajući tako na kraju svoje krivudave tokove koji se uvijek s visine spuštaju prema moru, a nikada obratno.

Međutim, i ovoj se prirodnoj tendenciji pokatkad treba suprotstaviti, baš recimo kao onda kad se ljudi odluče potruditi i probiti tunel kroz planinu da ne bi morali naokolo raditi višestruko duži put. Jer i to je prirodno, uvijek pokušavati kretati se brže, jer u prirodi je brzina cijenjena i spasonosna vrlina.

Zakon protiv zakona

Već smo ranije govorili o tome kako djeca već sa 18 mjeseci imaju izražen osjećaj za pravdu. Ono, žaloste se ako vide da netko neopravdano trpi, kao što se raduju kada vide da je zloćo zasluženo kažnjen. Kako je ovo u međuvremenu i eksperimentalno potvrđeno, može se s visokom dozom sigurnosti reći da je pravednost čovjeku prirođena vrlina. Međutim, ovo kroz život kasnije često izostane, i to čini se ponajviše zbog prije spomenute globalne tendencije kretanja linijom manjeg otpora. Ovdje kudikamo ne mislimo na onu neku visoku, tako da kažemo, filmsku nepravdu, nego na onu našu običnu, svakodnevnu. Recimo, ako vam treba pomoć nešto da uradite, sigurno ćete se obratiti onima za koje ste sigurni da su spremni i voljni pomoći. A takvi su općenito u društvu manjina. S druge strane, kako to ističe Thomas Erikson u „Okruženi idiotima”, za onaj među ljudima prevladavajući „zeleni” tip osobnosti – oni su spremni uložiti daleko više energije i truda da bi izbjegli neku dodatnu dužnost, nego što bi im trebalo da to jednostavno urade. Upravo zbog toga, linijom manjeg otpora ćemo i pitati za pomoć one dobre i vrijedne, ali tako na kraju u društvu dolazi do opasnog debalansa, jer dobrima i vrijednima na kraju dozlogrdi više da budu dobri, jer njih svih pitaju i traže. Pri tome im je teško reći „ne”, ali isto tako, prije ili kasnije shvate da više ne mogu tako dalje. Stoga će društvo kad tad morati poduzeti trud u smjeru proboja one tvrde gromade osobne lijenosti i nezainteresiranosti koja pomoć vječito traži, a sama je rijetko pruža i daje.

Ovdje također treba pribrojiti i ono da ljudi loše stvari najčešće govore dobričinama za koje pretpostavljaju da im to neće ozbiljno zamjeriti, jer s druge strane, od davnina vrijedi ono da se s rogatima ne treba bosti. Dakle, opet posve obratno od onoga kako bi ustvari trebalo.

Menadžment straha

Kao što već znamo, anksioznost je danas poprilično učestao poremećaj, a koliko je to zapravo teško i neugodno iskustvo znaju samo oni koji su to prošli ili još uvijek prolaze. No u ponašanju svake anksiozne osobe se mogu razaznati neki vrlo čudni, ili bolje rečeno, iznenađujući obrasci. Slično kao što se nekih stvari pretjerano boje, s druge strane se čini kako se nekih stvari uopće ne boje. Recimo, anksiozna osoba se trese od straha ako mora vani među ljude, međutim, s druge strane, kao da se uopće ne pribojava dok pali cigaretu za cigaretom ili barem ne dok guta „male ljubičaste” jednu za drugom, premda je već u startu bila upozorena da to svakako nije bezopasno rješenje za na duge staze. Ili malo više u socijalnom smislu, dok se pretjerano boje stranih i manje bliskih ljudi, istovremeno kao da bezbrižno dopuštaju previše toga onim sebi bliskim ljudima. Slično vrijedi i za brojna druga fobična ponašanja i poremećaje. Čini se da se kod takvih ljudi sav strah nekako uspio skotrljati na samo jednu stranu, ostavljajući tamo na drugoj strani posve razotkrivenima brojna opasna mjesta i riskantna ponašanja. Stoga se ovakvim osobama u terapijskom procesu počesto i sugerira da počnu malo više brinuti oko stvari oko kojih inače ne brinu. Doslovno, moraju odvaditi malo tamo od onog velikog straha i prebacivati ga nekud ‘vamo gdje ga nikako nema. Tako se rasterećuje ono preopterećeno i opterećuje ono neopterećeno, te se čovjek iz prirodnog debalansa postupno vraća u prirodni balans.

U Sarajevu 16. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kasto

O životnom putovanju

Zašto nas ponekad u životu sustigne ono čega se plašimo? Ili ono što ne želimo? Ne mislimo na rat i smrt. Smrt sustigne svakog čovjeka. Rat sustigne većinu ljudi. Mislimo na ono što nam se dogodi kao pojedincu. Kao kada vas sustigne posao kojega nikada niste željeli raditi. Ili kada vas sustigne razdoblje u životu kojega ste se najviše plašili. Je li riječ o prokletstvu? Ili o sposobnosti čovjeka da sam u svoj život dovede ono što ne želi i čega se plaši? Za neobjašnjive pojave kojih se bojimo i koje ne želimo da nam se dogode, a ipak nam se dogode teško je naći racionalno objašnjenje. Kao kada čovjek sebi govori nikada u životu neću raditi taj i takav posao i on se za nekoliko godina nađe upravo u tom poslu. Kao kada muškarac sebi kaže nikada se neću oženiti takvom i takvom ženom. I pronađe upravo takvu ženu. Kao kada žena kaže nikada se ne bih udala za takvog i takvog muškarca. I uda se upravo za jednog takvog. Postoji misao koja kaže sve što ne želiš i čega se plašiš, jednog dana pokuca na tvoja vrata. Prizivamo li neželjeno strahom i odbijanjem? Ako bismo se postavili tako da ćemo prihvatiti sve što nam se događa, hoćemo li time smanjiti mogućnost da ne završimo u onome čega se plašimo i što ne želimo? Ponekad možete susresti ljude koji vam ispričaju svoju životnu priču. U njihovom pričanju ponekad treba obratiti pažnju na taj važan detalj. Sve što nisam htio/htjela želio/željela na kraju me sustiglo. I način života. I posao. I način obiteljskog života. Nerazumno se i neobjašnjivo plašimo i odbijamo unaprijed nešto o čemu još ništa ne znamo. Ono što će nas sustići ne mora i nije uvijek negativno. Dapače, učini nas sretnima. Kao kada se netko plaši posla za kojega misli da će biti dosadan. Ispostavi se da posao s vremenom postane dinamičan i kreativan i čovjek u njemu uživa. Ili kao kada se netko plaši i odbija obiteljski život. Život se čini sputan. Monoton. Svakodnevan. Čovjek se plaši da se neće znati prilagoditi takvom životu. Ispostavi se da ga obiteljski život ispuni i dadne smisao njegovom životu. Nije sve čega se plašimo u budućnosti i što ne želimo zlo i mračno. Ima dobrog i radosnog koje nas čeka da se ostvari u našem životu. Iako ga ispočetka promatramo sa strahom i odbijanjem i činimo sve ne bi li smo ga izbjegli. Možete tu i tamo čuti nekoga kako govori: Nikada nisam htio takav i takav život i uvijek me bilo strah takve i takve obveze. I to što nisam želio i čega sam se plašio me na kraju stiglo. Ali sam sretan i zadovoljan. Plašio sam se bez razloga. Kako nazvati taj odnos između nas koji se plašimo i ne želimo da nas nešto sustigne i iskustva kada nas je to sustiglo? Postoji li neko ime za taj odnos? Možemo taj odnos nazvati, recimo, životnim putovanjem. Kao kad bismo putovali opasnom cestom koja je poznata kao opasna zbog velikog broja krivina, magle i nepažljive vožnje. Nije ugodno putovati takvom cestom. Koliko god smo oprezni, uvijek se plašimo i ne želimo da nam se nešto dogodi. Kada prođemo sigurno i dođemo na odredište, onda se hrabrimo i govorimo sebi: Ta cesta i nije bila tako opasna; treba samo paziti i voziti oprezno i prema pravilima. Na kraju kao da smo uživali što smo vozili tu dionicu. Na kraju nam se ne čini tako opasnom i nepoznatom. Slično nam se događa kroz životno putovanje. Bojimo se da će nas sustići ono što nas jako plaši i ono što nikako ne želimo. Ali nas sustigne. Onda primijetimo da to što nas je sustiglo i nije tako strašno i da uživamo u onome što nismo željeli i što smo odbijali. Treba biti otvoren životnom putovanju. Čak i onim mogućim i budućim trenutcima i situacijama koji nas plaše, koje odbijamo i od kojih se na sve moguće načine sklanjamo i krijemo. Nije sve čega se plašimo zlo niti je sve što odbijamo i ne želimo napor i teret. Shvatimo to kada pođemo živjeti neko od tih iskustava. Kao kada se netko plaši škole i ne želi raditi s djecom jer se uvijek toga bojao i nikada to nije želio. S vremenom, gle čuda, zavoli i svoj posao i djecu s kojom radi. Ima toliko toga čega se iracionalno plašimo i što kategorički odbijamo činiti iako to još nismo ni iskusili ni probali. Mudro je ponekad dozvoliti životnom putovanju da nas dovede na odredište i da se tek onda strpljivo i korak po korak upoznamo s onim što nas plaši i što ne želimo. Jer tek u susretu s tim možemo procijeniti opravdanost našeg straha i našeg odbijanja. Zna se i dogoditi da zavolimo i uživamo u onomu što je bilo predmet našeg straha i odbijanja. Kao kada susretnete muškarca i ženu koji po svim mjerilima nikako ne odgovaraju jedno drugom. Ipak su još uvijek zajedno. I dok se osmjehuju, govore vam kako su se uvijek plašili jedno drugog i kako nikad nisu željeli završiti zajedno. Ipak jesu. I sretni su. Naravno ima onih koji nisu toliko uspješni. Ali susresti makar i rijetko dvoje ljudi koji su se plašili jedno drugog i nisu niti u snu pomišljali da budu zajedno i vidjeti kako zajedno rastu i stare budi tračak nade da ono što sustigne bilo koga od nas, ono čega se plašimo i ne želimo ne moraju na kraju biti zlo, loše, negativno. Može biti dobro. Dapače, toliko dobro da nas učini zadovoljnima i sretnima.

U Sarajevu 15. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sí

CJELOŽIVOTNA ŠKOLA LJUBAVI

Nedavno gledam i slušam neke teoretičare zavjere… Standardna priča: „Lažu nas da smo bili na Mjesecu, lažu nas da je Zemlja okrugla; lažu nas da nad nama vladaju ljudski političari i bankari … to su zapravo zli vanzemaljci koji se samo uspješno pretvaraju da su ljudi…”. I dobro, što sad sa svim tim? Čak, i da je sve to istina, što ćemo poduzeti? Ono s Mjesecom i Zemljom ionako nema nikakve veze sa životom prosječnog čovjeka, a tek ono drugo, ako nad nama vladaju neki zli vanzemaljci, pa tek nam onda više nema nikakve pomoći, jer kako ćemo mi siroti zemljani protiv tamo neke superiorne, napredne vanzemaljske vrste? E teoretičari zavjere se tada obično promptno pretvaraju u hipike i kažu kako nas samo ljubav spasiti može. Ali čekaj, zar ne znamo to već i bez teoretičara zavjere da nas samo ljubav spasiti može, jer jelda, to su nam još davno prije njih rekli hipici, a i oni su sami opet to bili preuzeli od različitih, već postojećih, filozofskih i vjerskih učenja?

Da je ljubav krajnje rješenje, prepoznavali su to na svoj način i komunisti kroz priču o „bratstvu i jedinstvu”, slično kao što su to kroz imperativ humanizma prepoznavali i poslovično sumorni mislioci filozofskog egzistencijalizma.

Stoga, na kraju ostaje pitanje: Ako se u suštini svi slažu da je ljubav rješenje, gdje je onda problem, jer problem očito postoji? Isti je moguće u tome što mnogi ljudi ne prepoznaju onu dramatičnu stranu ljubavi. Jer ljubav nije samo ono što nas može spasiti, nego i ono što nas do temelja može uništiti i upropastiti. Kako to izvrsno primijeti talijanski književnik Cesare Pavese, inače, sam već po sebi vrlo tragičan lik – čovjek se ne ubija zbog ljubavi prema jednoj ženi, nego se ubija zato što nas svaka ljubav razotkriva u našoj bijedi i ništavilu. Dakle, to se po sebi ne tiče nužno samo zaljubljenosti i općenito obiteljske ljubavi. Ono, kad te ljubav razotkrije koliko si ljubomoran i posesivan ili kad te razotkrije koliko si ustvari manipulativan i samodopadan, kao što nas, slično ovome, sve prije ili kasnije razotkrije u krajnjoj bespomoćnosti pred činjenicom smrti voljene osobe. Dakle, ovo se sve može ticati i bilo koje druge ljubavi. Ono, kad shvatiš koliko zapravo malo znaš ili opet, kad te ljubav prema nečemu razotkrije koliko si u stvari nepomozivo lijen i pasivan da bi ostvario snove i realizirao svoje talente… I zatim se počinje događati nešto čudno. Opečen ljubavlju, čovjek počinje priželjkivati, ponovno, ništa drugo osim ljubavi. Ali ovaj put, kako veli, kao neku pravu ljubav, jer ona prije bila je eto nešto kao kriva. No, čini se kako stvari zapravo stoje poprilično obratno: Opečeni pravom ljubavlju, mi često počinjemo težiti za nekakvom opsjenom ljubavi, patvorinom… Zapravo, preciznije rečeno, opečeni ljubavlju koja je veća od samih nas, mi počinjemo težiti za onom ljubavi koja je znatno manja nego mi sami; za onom ljubavi koju ćemo moći posve kontrolirati i na svoj način, bez ikakve bojazni i rizika konzumirati. No, čekaj malo, kakva bi to uopće bila ljubav koja ne bi tendirala prema apsolutu Ljubavi, te koja samim tim ne bi bila i znatno veća od nas samih? Bi li to više uopće bila ljubav ili prije, kako rekosmo, samo njezina patvorina?

Stoga bi na kraju rekli da ljubav kudikamo jest rješenje, ali ne rješenje u smislu jednokratnog uzimanja lijeka ili dobitka na lotu, nego rješenje na način cjeloživotne borbe i uspinjanja. I ne treba je se bojati premda itekako zna biti strašna. I ako je veća od nas, to samo znači da je ljubav. A ako nas je u međuvremenu i povrijedila, ne smijemo smetnuti da nas svejedno samo ona opet može i iscijeliti.

U Sarajevu 14. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: irinavar

Čemu težiti?

Da bismo bili zadovoljni, ne smijemo imati sve. Nedostatak je uvjet zadovoljstva. Imati sve početak je gubitka motiva. Težiti zadovoljstvu uvijek opterećeni nedostatcima. Kad vam za savršen rezultat nedostaje nešto. To što nam nedostaje tjera nas da budemo savršeniji i bolji. Kao kada netko u određenom sportu osvoji sve što se može osvojiti. Prestaju izazovi, prestaju motivi. Potraga za savršenstvom blijedi. Apsolutno zadovoljnom čovjeku teško je sačuvati sreću i razloge da se i dalje trudi i napreduje. Čovjek bez ijednog jedinog nedostatka ili nesavršenstva u bilo kojem obliku nije zadovoljan. Tražeći zadovoljstvo, traži savršenstvo. Brkajući jedno s drugim, čini sebe nesretnim i nezadovoljnim. Savršenstvom dosežemo određenu razinu koju se ne može izgubiti olako. Kao kada postignemo savršenstvo u sviranju gitare. U slikanju. U dizajnu. Takva postignuta savršenstva se ne mogu lako postići. Ali jednom kad se postignu, ne mogu se lako izgubiti. Mogu oslabiti. Ali ne i izgubiti. Čak i godinama poslije, nakon nekoliko sati slikanja otkrivate da još uvijek posjedujete dio savršenstva. Savršenstva se stječu. Radom. Naporom. Vježbom. Zadovoljstva se kupuju. Novcem. Trgovinom. Izgledom. Bogatstvom. Posjedovanjem. Savršenstvo nedostatak doživljava kao poticaj. Kao kada vam nedostaje još malo vježbe da svladate korake nekog zahtjevnog plesa. Nedostaje vam još malo gipkosti, preciznosti, lepršavosti. Ali ove nedostatke ne smatrate teretom i razlogom da odustanete. Oni vas potiču i traže od vas da ih savladate. Zadovoljstva nedostatke vide kao teret i prepreke. Kao kad niste zadovoljni oblikom svoga nosa. Nešto vam smeta iako je riječ o normalnom i pravilnom ljudskom nosu. Ali vi niste zadovoljni. Hoćete savršen nos. Koji ne postoji. Možda zato ljudi izobliče svoja lica i tijela jer nisu zadovoljni misleći da je moguće postići savršenstvo lica i tijela. Savršenstvo je stanje čovjekova duha u odnosu prema nedostatcima koji ga potiču da bude savršeniji. Karakteristika čovjeka koji traži savršenstvo je osjećaj za stvarnost i skromnost. Kao kada profesionalni skakač u vodu doseže određeno savršenstvo u izvođenju skoka. Svladao je nedostatke, ali zadržava osjećaj za stvarnost i skromnost. Zna da je njegov skok donekle savršen, ali nije apsolutno savršen. Nikada neće biti. Zadovoljstvo je stanje čovjekova tijela u odnosu prema nedostatcima koji ga čine nezadovoljnim i nesretnim. Karakteristika čovjeka koji traži zadovoljstvo je megalomanija i oholost. Kao kada netko u nedostatku savršenog fizičkog izgleda čini sve da ga učini savršenim, uvjeren da njegovo tijelo zaista može postati apsolutno savršeno. Što ne može. Zbog toga se nezadovoljstvo produbljuje i raste megalomanija i oholost jer tko smije nezadovoljnom čovjeku reći da ne može biti savršen. Nezadovoljan kupuje, onaj koji teži za savršenstvom vježba, uči i trudi se. Između savršenog i zadovoljnog čovjeka postoji razlika. Savršen čovjek tek na kraju osjeća zadovoljstvo. Kao kada slikar usavrši svoj karakteristični stil do savršenstva. U slikanju uživa i osjeća zadovoljstvo. Zadovoljan čovjek na kraju ne doseže savršenstvo i osjeća nezadovoljstvo. Kao kada netko gledajući svoj svježe operirani nos na kraju nije zadovoljan jer umišlja da još uvijek postoji asimetrija između nosa i lica koju jedino on uočava. Čovjek koji želi biti zadovoljan prvo teži savršenstvu jer iz savršenstva proizlazi zadovoljstvo. Tko želi biti nezadovoljan, dovoljno mu je da odustane od savršenstva i teži isključivo zadovoljstvu. Posebnu ulogu u odnosu prema zadovoljstvu ili savršenstvu igraju nedostatci. Tko teži savršenstvu, nedostatke vidi kao prilike i poticaje. Vidi sebe ne kao kažnjenika. Vidi sebe kao ratnika koji mora pobijediti u prevažnoj bitci. Tko teži zadovoljstvu, nedostatke vidi kao terete i zapreke. Svladava ih, ako je moguće, tako da se s njima niti bori niti ih želi svladati. Svladava ih drugim sredstvima. Novcem. Moći. Izbjegavanjem. Kao kada idemo u školu. Netko teži savršenstvu i školu svladava znanjem, trudom, radom i na kraju postiže određeno savršenstvo u znanju kao i zadovoljstvo što zna. Netko opet teži zadovoljstvu i školu vidi kao prepreku i teret. I on je svladava. Neradom, bježanjem, izbjegavanjem obveza. Na kraju također postiže rezultat. Neznanje i nezadovoljstvo što ništa ne zna. Čovjek može težiti bilo čemu u životu ovisno od njegovih zamisli, planova i želja. Razlikujemo se po tome težimo li određenom savršenstvu ili zadovoljstvu. Treba znati da to dvoje nije isto. Iz ovih različitih težnji ponekad proizlazi ona čudna pojava ljudi koji imaju puno, ali su nezadovoljni i onih koji imaju manje, ali su zadovoljni. Jedni su težili prema savršenstvu kroz zadovoljstvo i sebe učinili nezadovoljnima. Drugi su težili prema savršenstvu kroz vježbanje u savršenstvu i na kraju pronašli i zadovoljstvo. Danas težimo najčešće zadovoljstvu. Tu i tamo netko teži savršenstvu. Zato nas je puno nezadovoljnih i malo sretnih.

U Sarajevu 12. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

O savršenstvu

Jedna mala nesavršenost upropasti savršenstvo. Kao kad na savršeno našminkanom licu primijetimo jedva vidljiv nedostatak. Kao kada na potpuno novom automobilu primijetite malenu ogrebotinu. Jedva vidljivu. Savršenstva gube vrijednost kad na njima uočimo i najmanji nedostatak. Kao nečija savršena biografija. I savršen život. Maleni skandal uništi sve. Mali nedostatci savršenstava nas razočaraju. U mjeri da ćemo odbaciti nešto skoro savršeno. I novo. Kao kad ostavite ženu. Savršena je. Osim jedva primjetnog nedostatka na našminkanom licu. Kao kad ostavite muškarca. Savršen je. Osim jedva primjetnog deformiteta na ruci. Ili stopalu. Kao kada poludite od razočarenja. Jer na vašem novom autu primjećujete jedva vidljivu ogrebotinu. Uzalud što je sve drugo savršeno. I žena. I muškarac. I automobil.

Jeste li primijetili kako savršenstva u našim očima gube vrijednost i ljepotu čim otkrijemo na njima i najmanji nedostatak? Sjećate li se osjećaja razočarenja jer nedostaje maleni dio savršenosti da sve bude kako treba? Razočarenje što savršenoj stvari ili savršenom biću nedostaje sitnica. Beznačajna. Ali nedostaje. Što će nam savršeno? Zašto tražimo savršeno? Zašto nas nesavršeno ne usrećuje? Prosječne stvari ne volimo uvijek. Korištene su. Zbog njih se nećemo razočarati. Ne smetaju nam njihovi nedostatci. Ogrebotine. Svako savršenstvo jednom će postati korišteno. Prosječno. Zato volimo nove stvari. Neotvorene. Netaknute. Tražimo savršenstvo. Mislimo da su savršene. Ili nas podsjećaju na savršenstvo.

Neobično, zar ne? Ne postoji kriterij savršenstva. Ne postoji savršeno lice. Ne postoji savršena stvar. Ipak tražimo savršenstvo. Kupujemo novo. Neotpakovano. Ne postoji savršena žena. Ipak je tražimo. Ne postoji savršen muškarac. Ipak ga tražimo. Podsvjesno oko sebe tražimo savršenstvo. Kao da savršenstvo negdje stvarno postoji. Kao kriterij svega što mislimo da je savršeno. Ne znamo koji su kriteriji savršenstva. Osjećamo ih. Vidimo ih. Dodirujemo ih. U licima. U rukama. U ljudima. U stvarima. Kao da sve oko nas pomalo liči na nešto savršenije. U svemu naslućujemo savršenstvo. Kao da postoji savršena ruka. Savršen nos. Savršeno tijelo. Kao da sve što postoji odgovara nekom savršenijem kriteriju. Nekoj savršenoj slici svijeta.

Čudno je. Nemati kriterij i nazivati stvari savršenima ili nesavršenima. Zašto je ova ruka savršena, a ona druga nije? Zašto je lice ove žene savršeno, a lice one druge žene nije? Ljudi pokušavaju pronaći kriterij savršenstva. Mjerenja. Takmičenja. Proporcije. Ljudski pokušaji da stvore kriterij je ljudski pokušaj da zarobe savršenstvo u svoja ljudska mjerila. Čovjek je ponekad zarobljen. Lažnim savršenim. Nepostojećim savršenim. Ljudsko ne može odrediti niti propisati mjeru savršenstva. To može samo savršenstvo. Ali što je ono i kakvo je ono? Gdje je savršenstvo? Ne znamo. Ali ga osjećamo. Vidimo. Dodirujemo. Čujemo. U prirodi. U licu. U tijelu. U ruci. U glazbi. Oko sebe osjećamo prisutnost savršenstva. Ne znamo kako izgleda. Ne znamo je li ga moguće dodirnuti. Ne znamo je li ga moguće čuti.

Savršenstvo postoji. Pokušavamo ga zarobiti ljudskim mjerilima savršenstva. Pokušavamo zarobiti čovjeka u savršenstvo. Koje smo izmislili. Kojemu smo odredili kriterije. Mjerenjem. Vaganjem. Težinom. Brojem godina. Bojom kose. Izgledom tijela. Ali nitko od nas ne zna odgovoriti na pitanje što je savršenstvo. I svi naši kriteriji su magloviti pokušaji da zarobimo nešto što je uvijek oko nas, ali nam čim ga pokušamo uhvatiti, izmiče iz ruku.

Postoji savršenstvo. Osjećamo. Ne znamo kriterij. Mislimo da znamo. Zato mjerimo, vagamo, opisujemo, upisujemo, odmjeravamo, premjeravamo. Kidamo savršenstvo na komadiće misleći da smo jednim sitnim dijelom savršenstva zarobili savršenstvo u našu nesavršenu ljudskost. Savršenstvo je cjelovito. Nedjeljivo. Ako je tako, onda je i njegov kriterij savršen. Cjelovit. Nedjeljiv. Savršen kriterij savršenstva. Nitko ga od nas ne zna. Ali svi ga osjećamo. Naslućujemo. Vidimo. Postoji savršenstvo. Prema kojem kriteriju? Ne znamo. Nitko od nas ne zna. I glupo je nečiju ruku i lice nazvati savršenim, a nečiju drugu ruku i lice nazvati neasvršenim. Na temelju kojeg kriterija savršenstva?

U Sarajevu 9. 2. 2020.

O. J.