balans – Poptheo Web Portal

Kada naša nastojanja postanu veća od nas samih…

Vjerojatno smo svi više puta doživjeli da nam se neka velika želja ostvari onda kada više nismo bili zainteresirani za nju. Čini nam se to nepravednim, te na koncu zaključujemo da nismo rođeni pod sretnom zvijezdom ili pak da je život jednostavno nepravedan. Rekli bismo, to je nešto na što ne možemo puno utjecati, te nam preostaje samo to prihvatiti ako si želimo dobro. No što je s onim životnim situacijama na koje itekako možemo utjecati, a događa nam se nešto slično kao u primjeru s početka. Na primjer, preuzmemo na sebe neki posao koji tako žarko želimo dovršiti te se svim silama trudimo da to bude savršeno. Unatoč našem nastojanju, ipak na kraju taj posao bude pun manjkavosti, a možda čak doživi i potpuni krah. Pitamo se kako? Što smo to krivo uradili? Neki su u takvim situacijama skloni zaključku kako možda uopće nisu sposobni za taj posao, te odustaju. S druge strane, nešto u što uopće ne uložimo puno truda jer nas jednostavno ne zanima, a zbog nekih okolnosti to trebamo izvršiti, ispadne izvrsno. Nešto slično događa se, uglavnom pripadnicama nježnijeg spola, kad krenu u kupovinu točno određenog komada odjeće. Obiđu sve dostupne trgovine u gradu, pa čak i šire, i nigdje ne pronađu ono što su tražile. S druge strane, kad krenu u ležerno razgledavanje, vrate se doma s vrećicama punim odjevnih komada. Opet nam se čini da je posrijedi nekakva nepravda ukorijenjena u ovaj svijet koju treba prihvatiti. Ono u stilu, što ćeš, to je tako. No je li to baš tako? Razmislimo malo. Dok se trudimo dovesti neki zadatak do savršenstva, naša pažnja usmjerena je na svaki mogući detalj. Naravno, kako i ne bi bila kad želimo da apsolutno sve bude savršeno. Ali usredotočujući se na detalje, često gubimo iz vida cjelinu. Ili kako poslovica kaže, od drveta ne vidimo šumu!

Možemo ići još dalje, te u ovome vidjeti naznake tzv. enantiodromije, tj. principa da obilje bilo koje sile dovodi do proizvođenja njene suprotnosti. Pretjerani trud, pretjerana želja, i općenito sve što je previše, dovodi do obrata. U tom smislu, malo kad se dogodilo da su velike ljubavi imale sretan završetak, a neke su čak završile i tragično poput Shakespeareovih Romea i Julije. Suprotno tome, veći broj brakova koji su započeli bez postojanja neke posebne ljubavi, izdrže do kraja. Primjer za ovo možemo pronaći kod ugovorenih brakova. Nisu se ni vidjeli nikad ranije, a kamo li da se među njima stigla pojaviti čak i naznaka privlačnosti, vjenčaju se, stvore obitelj te malo po malo dođu u poodmakle godine kada više ni ne mogu jedno bez drugoga. Vidimo da u svemu trebamo pronaći neku mjeru, balans. Želje, trud, ljubav, usredotočenost itd., sve je to dobro i poželjno, ali čim to krene rasti i postane veće od nas samih, izgubit ćemo kontrolu, a sve to skupa proizvest će katastrofalne posljedice. S tim u vezi, Gabriel García Márquez kaže: „Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dogode kada se ne nadate“. Stoga je potrebno prema svemu zauzeti nešto ležerniji stav kako ne bi ono što dolazi iz nas samih postalo veće od nas samih.

U Mostaru 19. 3. 2020.

K. L.

Link na povezanu temu: https://poptheo.org/enantiodromia/

Izvor citata: https://bs.wikiquote.org/wiki/Gabriel_Garc%C3%ADa_M%C3%A1rquez

Izvor foto: 123rf.com; Copyright: Benjamin Goode

O kompleksu

Nijedan kompleks nije svojevoljan. Neke nametnemo sami sebi. Neke nam nametnu drugi. Kompleks je nedostatak koji zauzme mjesto cjelovite osobe. Osoba postane sporedna samoj sebi. Kompleks postane središte razmišljanja i vrednovanja samog sebe. Jer je kompleks negativan, vrednovanje samog sebe nije moguće. Nije moguće u pozitivnom smislu. Ali je moguće samog sebe omalovažavati. Moguće je samog sebe obezvrijediti i sebe predstaviti u negativnom svjetlu. Kako se dogodi da mali nedostatak (obično je u pitanju lice) čovjeka osudi na prijezir prema samom sebi? Zar je nos, oko, usna, ruka važnija od cjelokupne osobe i svih njezinih intelektualnih i duhovnih sposobnosti? Postoji jedan izraz koji kaže bonum diffusivum sui, odnosno kako se dobro po svojoj naravi širi. Kao kada se nađemo u situaciji radosti i sreće s drugim ljudima, njihova radost nas zarazi i prenese se na nas. Za kompleks možemo reći da je također nešto što se po svojoj naravi širi. Reći ćemo za kompleks da je negativum diffusivum sui, odnosno kompleks se po svojoj naravi širi na cijelu osobu. Malčice krivi nos se širi do mjere odbacivanja vlastitog tijela i njegove ljepote. Ili malčice klempave uši. Ili malo ćelavosti. Kompleksi su podsjetnik na čovjekovu nesavršenost. Ali su i podsjetnik na čovjeku savršenost kad ga se promatra kao cjelovitu osobu. Kompleks može biti sredstvo mržnje prema samom sebi, ali može biti sredstvo balansa između oholosti i čovjekovog odnosa prema sebi. Kada kompleks prevagne nad cjelokupnom osobom, gubi se balans i kompleks postaje dominantan način razumijevanja sebe. Dolazi do faze kada se negativnost širi sama od sebe i čovjek sebe ponižava i obezvrjeđuje. U tom samoprijeziru često puštamo i druge da sudjeluju. U svijetu gdje se zahtjeva apsolutno savršenstvo, sve je teže biti bez kompleksa. Idealno tijelo postalo je nedostižan cilj. Zaluđenost savršenstvom dovela je u pitanje i one ljudske karakteristike koje po svim prirodnim mjerilima ne spadaju u područje kompleksa. Nos više nije dovoljno malen i proporcionalan, usne više nisu dovoljno pune, uši više nisu dovoljno simetrične s ostatkom lica, grudi više nisu dovoljno savršene… I tako dio po dio, čovjek sebe svede na komplekse nesposoban vidjeti na sebi ili u sebi nešto vrijedno poštovanja i vrednovanja. Sve je kompleks. Svaki dio i cijeli čovjek. Sve treba ponovo „preurediti“. Dotjerati do savršenstva. Ali kompleks se ne da tako lako „ubiti“. S nosa prijeđe na jedno uho. Pa na drugo. Pa prijeđe na donju usnu. Pa na gornju. Pa prijeđe na bradu. Na očne kapke. Kompleks se „šeta“ po čovjeku. Prvo se „šeta“ po tijelu. Kad završi s tijelom, krene „šetati“ iznutra. Sad nije kompleks nos. Sad je kompleks „nešto“ unutra. I tako čovjek izgubi puno vremena i života liječeći navodne komplekse. Puštajući negativnost da se širi. U međuvremenu puno radosti, dobrote i dobrih stvari prođe pored čovjeka jer je previše vremena gledao vlastite uši u ogledalu ili stopalo ili predugo mislio kako je intelektualno nejak uvjeren da ne može postići ono što želi. Kompleks širi negativnost, uzrokuje obeshrabrenost i generira deprimiranost. Ne postoje kompleksi. Postoje negativnosti koje preuzmu kontrolu nad cjelokupnom osobom. Negativnosti koje cijeloga čovjeka svedu na jedan mali dio njegovog tijela ili neku od osobina njegove duše. Negativnosti koje poput spužve obrišu cijelu ploču čovjekove osobnosti i ljudskosti. Nije važna plemenitost, iskrenost, dobrota, istinitost, požrtvovnost. Važan je nos. Važno je uho. Važno je stopalo. I sam čovjek u jednom trenutku sebe vidi isključivo kao nos ili stopalo. Sebe vidi kao kompleks. Kao negativnost koja se širi. A čovjek, odnosno osoba je toliko više od njegovog velikog nosa ili klempavog uha. On je daleko više, veće i važnije stvorenje. Cijela priroda to zna i podlaže se čovjeku. Cijeli svemir to zna i dopušta čovjeku da ga istražuje i osvaja. Svi to znaju. Ni priroda, ni svemir, ni bog ne misle da je čovjek kompleks. Samo čovjek ne zna da je kruna stvarnosti. Nažalost, samo je čovjek i sposoban vjerovati da je njegova čudesna osobnost tek veliki nos, klempavo uho, krivo stopalo. Samo je čovjek sposoban obezvrijediti sebe da se svede na dio. I samo su ljudi sposobni vrednovati čovjeka negativno. Obezvrijediti ga prema njegovom kompleksu i zaključiti kako je taj čovjek bezvrijedan jer mu veličina nosa odudara od propisa savršenstva. Propisa kojega nema. Jer su ga propisali ljudi koji su zaboravili tko je uopće čovjek. Jer su ga sveli na kompleks upirući prstom u njegov nedostatak. Ne vide da se priroda i svemir klanjaju najsavršenijem među svim stvorenjima. Vide samo krivo stopalo ili klempavo uho. Jadnici. Misle da je cijela ljudska osoba jedno stopalo ili jedno uho. Loše je i pogrešno što ima i onih ljudi koji vjeruju da to zaista i jesu, jer je netko sa „savršenijim“ uhom pokazao prstom na njegovo uho. Ili nos. Ili stopalo.

U Sarajevu 4. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Niels Hariot

PRIRODNI BALANS I PRIRODNI DEBALANS

Ako se pogubite negdje u dubini šume i gladni vuk vas nanjuši i poželi pojesti, kažu da je to u suštini posve prirodno. No posve je prirodno i to da se u takvim trenucima nastojite oduprijeti proždrljivom nasrtljivcu ili barem popeti na drvo dok ne dozovete pomoć. Slično, kada rijeci dođe vrijeme da se izlije, pa i za to također kažu da je prirodno, ali to ipak ne znači da ljudi uz rijeku nemaju pravo pokušati uspostaviti kakav nasip ili barem po kući probati spasiti što se još da.

Obje uvodne premise nam kazuju kako se u naravi prirode nalazi i to da se istoj pokatkad treba suprotstaviti. Reklo bi se izgledno dobra napomena u vremenu raznoraznih naturalističkih i ekoloških pretjerivanja, kada se roditelji na Zapadu sve češće preko You Tube-a hvale kako djecu drže u istoj košari sa psima i mačkama. Što će reći, ako se djeca po vlastitoj prirodi odlično slažu sa životinjama, to ipak ne znači da ih pri tome ne trebamo malo i razmaknuti (higijena, dlake, paraziti, ehinokokus i tako to…).

Jedna od također učestalih prirodnih tendencija je i ona da se sve stvari manje-više kreću linijom manjeg otpora, počevši od samih nas pa sve do elementarnih prirodnih sila. Jel’ tako, ako naiđemo na stijenu, pokušat ćemo je zaobići, a duboku vodu preplivati, baš kao što se i sama voda probija kroz mekši i niži teren, izbjegavajući pri tome onaj viši i tvrđi, stvarajući tako na kraju svoje krivudave tokove koji se uvijek s visine spuštaju prema moru, a nikada obratno.

Međutim, i ovoj se prirodnoj tendenciji pokatkad treba suprotstaviti, baš recimo kao onda kad se ljudi odluče potruditi i probiti tunel kroz planinu da ne bi morali naokolo raditi višestruko duži put. Jer i to je prirodno, uvijek pokušavati kretati se brže, jer u prirodi je brzina cijenjena i spasonosna vrlina.

Zakon protiv zakona

Već smo ranije govorili o tome kako djeca već sa 18 mjeseci imaju izražen osjećaj za pravdu. Ono, žaloste se ako vide da netko neopravdano trpi, kao što se raduju kada vide da je zloćo zasluženo kažnjen. Kako je ovo u međuvremenu i eksperimentalno potvrđeno, može se s visokom dozom sigurnosti reći da je pravednost čovjeku prirođena vrlina. Međutim, ovo kroz život kasnije često izostane, i to čini se ponajviše zbog prije spomenute globalne tendencije kretanja linijom manjeg otpora. Ovdje kudikamo ne mislimo na onu neku visoku, tako da kažemo, filmsku nepravdu, nego na onu našu običnu, svakodnevnu. Recimo, ako vam treba pomoć nešto da uradite, sigurno ćete se obratiti onima za koje ste sigurni da su spremni i voljni pomoći. A takvi su općenito u društvu manjina. S druge strane, kako to ističe Thomas Erikson u „Okruženi idiotima”, za onaj među ljudima prevladavajući „zeleni” tip osobnosti – oni su spremni uložiti daleko više energije i truda da bi izbjegli neku dodatnu dužnost, nego što bi im trebalo da to jednostavno urade. Upravo zbog toga, linijom manjeg otpora ćemo i pitati za pomoć one dobre i vrijedne, ali tako na kraju u društvu dolazi do opasnog debalansa, jer dobrima i vrijednima na kraju dozlogrdi više da budu dobri, jer njih svih pitaju i traže. Pri tome im je teško reći „ne”, ali isto tako, prije ili kasnije shvate da više ne mogu tako dalje. Stoga će društvo kad tad morati poduzeti trud u smjeru proboja one tvrde gromade osobne lijenosti i nezainteresiranosti koja pomoć vječito traži, a sama je rijetko pruža i daje.

Ovdje također treba pribrojiti i ono da ljudi loše stvari najčešće govore dobričinama za koje pretpostavljaju da im to neće ozbiljno zamjeriti, jer s druge strane, od davnina vrijedi ono da se s rogatima ne treba bosti. Dakle, opet posve obratno od onoga kako bi ustvari trebalo.

Menadžment straha

Kao što već znamo, anksioznost je danas poprilično učestao poremećaj, a koliko je to zapravo teško i neugodno iskustvo znaju samo oni koji su to prošli ili još uvijek prolaze. No u ponašanju svake anksiozne osobe se mogu razaznati neki vrlo čudni, ili bolje rečeno, iznenađujući obrasci. Slično kao što se nekih stvari pretjerano boje, s druge strane se čini kako se nekih stvari uopće ne boje. Recimo, anksiozna osoba se trese od straha ako mora vani među ljude, međutim, s druge strane, kao da se uopće ne pribojava dok pali cigaretu za cigaretom ili barem ne dok guta „male ljubičaste” jednu za drugom, premda je već u startu bila upozorena da to svakako nije bezopasno rješenje za na duge staze. Ili malo više u socijalnom smislu, dok se pretjerano boje stranih i manje bliskih ljudi, istovremeno kao da bezbrižno dopuštaju previše toga onim sebi bliskim ljudima. Slično vrijedi i za brojna druga fobična ponašanja i poremećaje. Čini se da se kod takvih ljudi sav strah nekako uspio skotrljati na samo jednu stranu, ostavljajući tamo na drugoj strani posve razotkrivenima brojna opasna mjesta i riskantna ponašanja. Stoga se ovakvim osobama u terapijskom procesu počesto i sugerira da počnu malo više brinuti oko stvari oko kojih inače ne brinu. Doslovno, moraju odvaditi malo tamo od onog velikog straha i prebacivati ga nekud ‘vamo gdje ga nikako nema. Tako se rasterećuje ono preopterećeno i opterećuje ono neopterećeno, te se čovjek iz prirodnog debalansa postupno vraća u prirodni balans.

U Sarajevu 16. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kasto

Blizina & daljina

Ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu…

Male duše su male duše. Doslovno, prostorno i kvantitativno male. Baš poput kvartovskih mangupa koji rijetko kad napuštaju svoje naselje. Tu su se rodili, odrasli (…) tu i dalje žive, nešto raduckaju, ili prave probleme, provodeći svoje vrijeme ponajviše u nekom od lokalnih kafića, najčešće onom – uvijek jednom te istom. Oni su jednostavno tu, i u potpunosti tu, dušom i tijelom. Ne mogu dalje odatle ili to mogu samo rijetko i povremeno. Ne mogu, jer su im duše tu, i velike su otprilike upravo koliko i njihov kvart. Petstotinjak metara u radijusu ili 250.000 metara četvornih.

Velike duše su doslovno velike. Zapravo je teško reći koliko. Ima ih svugdje. Čak im je i cjelokupna sadašnjost premala, jer one rado tumaraju tamo – ‘amo, sve od daleke povijesti do pretpostavljene daleke budućnosti. Životna sredina im je cijeli planet Zemlja, s čestim izletima do okolnih planeta. No, ni duboki svemir im nije stran. Međutim, tu dolazimo i do problema. Upravo jer su toliko velike, i jer ih svukud ima, često ih nema tamo gdje su ipak najpotrebnije: ovdje i sada, zajedno sa svojim tijelom, u svakodnevnici sa svojim bližnjim. Ovi potonji pronalaze za njih da su strani i daleki. Kad im nešto pričaju, velike duše se čine odsutnima, a kako i ne bi bile, kad imaju tamo nekih nerazjašnjenih dilema sa Sokratom, Platonom i Aristotelom. Mjesto radnje: povijesna Atena. Vrijeme radnje: V. st. pr. Kr. Nasuprot tomu, ovdje i sada su samo toliko koliko moraju biti (…) da se održe živima, te da šetajući ulicom ne lupe nesmotreno glavom u banderu. A takve stvari im se nerijetko i događaju …

Njihovi bližnji ponekad izgube strpljenje. Tako, jednog dana kažu: ne žele ih više ni vidjeti. Ali tu se stvari zakompliciraju, jer ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu. Tko je po svojoj prirodi stran i dalek, ljudima će postati tek istinski blizak onog dana kad stvarno ode. Tek će biti tu kad više ne bude tu, jer cijelog svog života i jeste bio tamo gdje nije bio. Ako je biblijski Bog JAHVE onaj „Jest“ koji jest, zapravo po hebrejskom izvorniku, onaj „Tu“ koji je tu (Izl 3,13-15), velika ljudska duša se pokazuje kao ona „tu“ koja nije tu. Albert Camus reče da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Odnosno, mogli bismo nadodati: jedino biće koje ne želi biti tamo gdje jeste!

Suviše je ovo egzotična tema da bi se o njoj opširnije govorilo, nego, čini mi se kako budućnost ljudske vrste u ovom kontekstu pretpostavlja dvije posve različite mogućnosti: Jedna je da se vratimo sebi i svojima i to u smislu: kao ljudi, naše duše će i dalje morati lutati, ali će znati u koje se vrijeme i na koliko dugo trebaju vratiti sebi i svojima. Druga mogućnost je prvoj oprečna: Morat ćemo naučiti graditi neke sasvim nove i drugačije vrste međuljudskih odnosa. Sve ćemo se vještije kretati kroz prostor i vrijeme, pa ćemo u skladu s tim jednog dana evoluirati u neku vrstu stvarnih vremenskih putnika, ili gledajući isto iz druge perspektive: Mi ćemo ostati isti, ali će stvarnost koja nas okružuje postati posve rastezljiva, te će pojmovi poput tamo i ‘vamo, prije, sada i ubuduće – postati posve relativni …

Na kraju krajeva, kao ljudi moramo biti oprezni s pojmom svake veličine. Biti velika duša zvuči gordo, ali to je ujedno i vrlo opterećavajuće. Što će reći: blagoslov i prokletstvo u jednom paketu.

I sama nas biblijska mudrost u ovom smislu poziva na stanoviti balans. S jedne strane, kao ljudi se ne smijemo zadovoljavati tričarijama: „jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2 Kor 4,18). Međutim, s druge strane, biblija na više mjesta hvali malene i ponizne, a kudi mudre i velike (Lk 10,21; Mt 5,3 …).

Tko zna, možda je na kraju prava mjera u onomu biti kao dijete (Mt 18,3). Jer baš djeca, između ostalog imaju i tu čudesnu mogućnost: biti istovremeno u potpunosti tu, kao i u svome idealnom svijetu mašte!

U Sarajevu, 21. 1. 2017.

M. B.