O očekivanjima i razočarenjima

Velika očekivanja idu zajedno s dubokim razočarenjima. U njihovom međusobnom odnosu gubi se osjećaj za mjeru i osjećaj za stvarnost. Tu se očekivanja i razočarenja ne mogu približiti i stvaraju u čovjeku podvojenost. Podvojenost stvara rascjep u čovjeku. Čovjek više ništa ne očekuje i dopušta da bude žrtva poniženja. Gubi svijest o vlastitoj vrijednosti. Duboko razočaran više nikomu ne vjeruje. Drugi čovjek postaje prijevara, dvoličnost, pretvaranje. Slom u koji su ga uvukli očekivanje i razočarenje pretvara ga u duboko nepovjerljivog čovjeka. Ne vjeruje u vlastite procjene. Podcjenjuje svoje sposobnosti. Drugima sve i da hoće ne može vjerovati jer drugi su objekt sumnji i propitivanja. Paraliza povjerenja koja se javlja usporedo s raspadom odnosa očekivanja i razočarenja čovjeka može dugotrajno zatvoriti i odvojiti od drugih. I od njega samog. Puno pitanja ne olakšava osjećaj nepovjerenja prema sebi i drugom. Zašto sam očekivao/očekivala ako sam vidio, osjetio, primijetio što se događa? Je li bilo najbolje ne očekivati ništa? Možda. Ne možemo ne očekivati ništa. Koliko se god činilo neznatnim i beznačajnim, mi očekujemo. Kao da postoji nepisani zakon. Mala očekivanja rađaju kratka i površna razočarenja. O velikim smo već rekli u prvoj rečenici. Odnos očekivanja i razočarenja povezan je sa znanjem i spoznajom. Duboko poznavati drugog čovjeka uključuje relativno solidno znanje o tome što od njega možemo očekivati, a što ne možemo. Što više jedni druge poznajemo, očekivanja su stvarnija i umjerenija, a moguća razočarenja manje vjerojatna i manje moguća. Mi ćemo se, s vremena na vrijeme, pozvati na osjećaj, emociju, strast kako bismo postavili temelje našim očekivanjima koja imamo od drugog. Temelji mogu biti čak i solidni i izgledati čvrsti. Ono što će ih nagristi ili odmah razoriti jest nesrazmjer između naših očekivanja i naših osjećaja. Jer možemo osjećati da nešto očekujemo. Drugačije je koliko toliko znati objektivno što očekujemo. Osjećamo da očekujemo velike i neponovljive stvari, nova i snažna iskustva. Znati što očekivati je nešto drugo. Kada dobro znamo što očekivati od drugog, ostavit ćemo dojam hladne, nezainteresirane, emotivno udaljenje osobnosti. Može nam se prigovoriti da ne vjerujemo u romantiku, strast, fantaziju, želju. Strast, želja, intenzivna emocija mogu nas odvesti u stanje takvih očekivanja koja ne može racionalno sagledati. Pretjerujemo. Preuveličavamo. Kad očekivanja nisu ispunjenja, razočarenje je snažno i duboko jer je razumski neutemeljeno iako ga pokušavamo racionalno objasniti. Ne ide. Cijeli odnos između očekivanja i razočarenja izgrađen je površno i na brzinu s dubinom koja je na kraju ispostavlja se plitka i nepostojeća. Očekivanja i s njima prateća iskustva razočarenja možda se ne mogu uvijek spriječiti i predvidjeti. Moguće je umanjiti njihov intenzitet. Znanjem. Spoznajom. Znati istinski drugog kao i dopustiti da nas drugi istinski upozna neće uvijek isključiti nerealna očekivanja i iracionalna razočarenja. Za sve postoji prvi put, pa čak i razočarenje u nekoga za koga bi se prethodno tvrdilo da se o njemu sve zna i što se moglo od njega očekivati. Intenzitet odnosa očekivanja i razočarenja se smanjuje i slabi znanjem i spoznajom. Što se dublje i iskrenije poznajemo, očekivanja se svode na umjerenost i prihvaćanje stvarnosti osobe. Ili kako se kolokvijalno kaže, imamo realna ili stvarna očekivanja od nekoga. Rascjepu i nepovjerenju koje razvijamo prema sebi i drugima kada se pitamo o odnosu naših očekivanja i na njima doživljenih razočarenja prethodi dragocjeno razdoblje koje ponekad nezahvalno preskačemo. Smatramo ga nevažnim. Nepotrebnim. Beskorisnim. Smatramo ga nepovjerenjem prema drugom. Razdoblje upoznavanja, spoznaje i znanja o drugom. Ponekad se ono preskoči. Ponekad se zanemari. Zašto, teško je odgonetnuti. Naši motivi i razlozi su šaroliki i rijetko se međusobno slažu. Ostaju međusobni susreti i razgovori gdje susrećemo one koji očekivanja i razočarenja usklađuju prema nekoj racionalnoj mjeri jer osobu poznaju i znaju što očekuju od nje. Kao što susrećemo i one koji preskaču znanje i spoznaju o drugom što ponekad rezultira nerealnim očekivanjima i još dubljim i iracionalnim razočarenjima. Truditi se znati, upoznati i spoznati ili biti lijeni i nemarni te zapostaviti i preskočiti znanje i spoznaju je ono što nas međusobno razlikuje u iskustvima koja zajednički promišljamo i razmjenjujemo kada razgovaramo o očekivanjima i razočarenjima…

U Sarajevu 16. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stevanovicigor

O savršenstvu

Jedna mala nesavršenost upropasti savršenstvo. Kao kad na savršeno našminkanom licu primijetimo jedva vidljiv nedostatak. Kao kada na potpuno novom automobilu primijetite malenu ogrebotinu. Jedva vidljivu. Savršenstva gube vrijednost kad na njima uočimo i najmanji nedostatak. Kao nečija savršena biografija. I savršen život. Maleni skandal uništi sve. Mali nedostatci savršenstava nas razočaraju. U mjeri da ćemo odbaciti nešto skoro savršeno. I novo. Kao kad ostavite ženu. Savršena je. Osim jedva primjetnog nedostatka na našminkanom licu. Kao kad ostavite muškarca. Savršen je. Osim jedva primjetnog deformiteta na ruci. Ili stopalu. Kao kada poludite od razočarenja. Jer na vašem novom autu primjećujete jedva vidljivu ogrebotinu. Uzalud što je sve drugo savršeno. I žena. I muškarac. I automobil.

Jeste li primijetili kako savršenstva u našim očima gube vrijednost i ljepotu čim otkrijemo na njima i najmanji nedostatak? Sjećate li se osjećaja razočarenja jer nedostaje maleni dio savršenosti da sve bude kako treba? Razočarenje što savršenoj stvari ili savršenom biću nedostaje sitnica. Beznačajna. Ali nedostaje. Što će nam savršeno? Zašto tražimo savršeno? Zašto nas nesavršeno ne usrećuje? Prosječne stvari ne volimo uvijek. Korištene su. Zbog njih se nećemo razočarati. Ne smetaju nam njihovi nedostatci. Ogrebotine. Svako savršenstvo jednom će postati korišteno. Prosječno. Zato volimo nove stvari. Neotvorene. Netaknute. Tražimo savršenstvo. Mislimo da su savršene. Ili nas podsjećaju na savršenstvo.

Neobično, zar ne? Ne postoji kriterij savršenstva. Ne postoji savršeno lice. Ne postoji savršena stvar. Ipak tražimo savršenstvo. Kupujemo novo. Neotpakovano. Ne postoji savršena žena. Ipak je tražimo. Ne postoji savršen muškarac. Ipak ga tražimo. Podsvjesno oko sebe tražimo savršenstvo. Kao da savršenstvo negdje stvarno postoji. Kao kriterij svega što mislimo da je savršeno. Ne znamo koji su kriteriji savršenstva. Osjećamo ih. Vidimo ih. Dodirujemo ih. U licima. U rukama. U ljudima. U stvarima. Kao da sve oko nas pomalo liči na nešto savršenije. U svemu naslućujemo savršenstvo. Kao da postoji savršena ruka. Savršen nos. Savršeno tijelo. Kao da sve što postoji odgovara nekom savršenijem kriteriju. Nekoj savršenoj slici svijeta.

Čudno je. Nemati kriterij i nazivati stvari savršenima ili nesavršenima. Zašto je ova ruka savršena, a ona druga nije? Zašto je lice ove žene savršeno, a lice one druge žene nije? Ljudi pokušavaju pronaći kriterij savršenstva. Mjerenja. Takmičenja. Proporcije. Ljudski pokušaji da stvore kriterij je ljudski pokušaj da zarobe savršenstvo u svoja ljudska mjerila. Čovjek je ponekad zarobljen. Lažnim savršenim. Nepostojećim savršenim. Ljudsko ne može odrediti niti propisati mjeru savršenstva. To može samo savršenstvo. Ali što je ono i kakvo je ono? Gdje je savršenstvo? Ne znamo. Ali ga osjećamo. Vidimo. Dodirujemo. Čujemo. U prirodi. U licu. U tijelu. U ruci. U glazbi.  Oko sebe osjećamo prisutnost savršenstva. Ne znamo kako izgleda. Ne znamo je li ga moguće dodirnuti. Ne znamo je li ga moguće čuti.

Savršenstvo postoji. Pokušavamo ga zarobiti ljudskim mjerilima savršenstva. Pokušavamo zarobiti čovjeka u savršenstvo. Koje smo izmislili. Kojemu smo odredili kriterije. Mjerenjem. Vaganjem. Težinom. Brojem godina. Bojom kose. Izgledom tijela. Ali nitko od nas ne zna odgovoriti na pitanje što je savršenstvo. I svi naši kriteriji su magloviti pokušaji da zarobimo nešto što je uvijek oko nas, ali nam čim ga pokušamo uhvatiti, izmiče iz ruku.

Postoji savršenstvo. Osjećamo. Ne znamo kriterij. Mislimo da znamo. Zato mjerimo, vagamo, opisujemo, upisujemo, odmjeravamo, premjeravamo. Kidamo savršenstvo na komadiće misleći da smo jednim sitnim dijelom savršenstva zarobili savršenstvo u našu nesavršenu ljudskost. Savršenstvo je cjelovito. Nedjeljivo. Ako je tako, onda je i njegov kriterij savršen. Cjelovit. Nedjeljiv. Savršen kriterij savršenstva. Nitko ga od nas ne zna. Ali svi ga osjećamo. Naslućujemo. Vidimo. Postoji savršenstvo. Prema kojem kriteriju? Ne znamo. Nitko od nas ne zna. I glupo je nečiju ruku i lice nazvati savršenim, a nečiju drugu ruku i lice nazvati neasvršenim. Na temelju kojeg kriterija savršenstva?

U Sarajevu 9. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Peeratam Tangtua

O fazama odustajanja

Nije li neobično kada odustanete od nečega za što ste mislili da bez toga ne možete? Nije li iznenađujuće kada odustanete od osobe za koju ste mislili kako bez nje nećete moći preživjeti niti jedan jedini trenutak? Što nam se dogodi da ono u što se zaklinjemo svim mogućim zakletvama i oko čega se svim silama trudimo već sutra postane nešto od čega odustanemo? Posebno iznenađuje da odustajanje i nije tako teško kao što zamišljamo. Nekad se zaklinjemo u vječnu ljubav, u trajnu vjernost nekom i stvarno osjećamo da stvari tako stoje i ne vjerujemo da će ikada biti drugačije. Kroz neko vrijeme ipak se nešto promijeni nekada u nama, nekada oko nas i odustanemo od ljubavi, odustanemo od vjernosti pitajući se kako se dogodilo da tako lako možemo odustati od nekoga za koga smo bili uvjereni da bez njega ili bez nje život neće imati nikakvog smisla.

Zašto odustajemo? Možda kao i na sve druge i na nas utječe vrijeme kroz koje sazrijevamo, rastemo, širimo spoznajne horizonte, otkrivamo nove stvari, nove ljude, nove međuljudske odnose koji na nas utječu i zbog kojih odustajemo od onoga prema čemu već imamo nekakav odnos. Probajmo se prisjetiti jednog takvog iskustva u životu kada smo odustali od nekoga za koga smo mislili da je smisao našeg života. Probajmo se prisjetiti kako je sve počelo i gdje je počelo. Odustajanje će uvijek početi kroz nekakvo sazrijevanje i odrastanje koje se događa u nama, a ne izvan nas. Kao kad djevojka odustane od mladića za koga je osjećala da je smisao njezinog života jer ga je počela promatrati izvan idealne slike koju je o njemu stvorila. Odustajanje je onda gubitak i krah idealne slike koju smo o nekom imali. Ne mora se odustati od drugoga. Ipak, odustajanje kao krah idealne slike može povući za sobom i stvarno odustajanje od osobe s kojom smo povezani. Odustajanje je rušenje staklenog zvona pod koje smo se skrili od stvarnosti i gubljenje idealnih slika za koje smo mislili da predstavljaju stvarnost. Da bi se odustalo, stvarnost se mora susresti. Bez susreta sa stvarnošću odustajanje se ne može dogoditi. Odustajanje je bolan pad iz idealnog svijeta u stvarnost.

Odustajanju se suprotstavlja nijekanje. Ne prihvaćamo da smo se strovalili u stvarnost. Nijekanje je pokušaj u kojem glumimo da smo još uvijek pod staklenim zvonom koje nas štiti od stvarnosti. Prva faza odustajanja prožeta je sukobom stvarnosti i nijekanja kao kada mladić recimo niječe da djevojka nije onakva kakva ona stvarno jest. U sukobu stvarnosti i nijekanja odustajanje je još uvijek u početnoj fazi i želimo se vratiti pod naše stakleno zvono, u naš idealni svijet.

Dovoljan je jedan oštar prodor stvarnosti u naš idealni svijet da se stakleno zvono ili raspadne ili ozbiljno ošteti. S raspadom našeg idealnog svijeta izloženi stvarnosti nailazimo na iskustvo razočarenja koje se javlja u nama. Kao kada sebi postavimo pitanje: ”Pa zar je to stvarno ta osoba u koju sam polagala tolike nade, želje i očekivanja”? Razočarenje je druga faza odustajanja kada se prestajemo boriti protiv stvarnosti, kada prestajemo nijekati. Više ne težimo povratku u svoj idealni svijet, pod naše stakleno zvono. Razočarenje je najteži dio odustajanja jer u trenutku razočarenja smo najbespomoćniji, najranjiviji i najizgubljeniji. Nema više našeg idealnog svijeta i bojimo se stvarnosti, nalazimo se negdje na pola puta svjesni da više ne možemo natrag, ali preplašeni mogućnosti da idemo naprijed. Ovakvo iskustvo ponekad prolaze oni mladi ljudi koji su ludo zaljubljeni jedno u drugo i sada jedno od njih stoji izloženo na vjetrometini bespomoćno, nezaštićeno i preplašeno jer zna da je recimo njezin mladić daleko od idealnog i istovremeno se plaši krenuti naprijed u stvarnost. Nijekanje i razočaranje su momenti odustajanja, ali kao da još nismo svjesni da smo na putu da odustanemo od nekoga.

Ono što je fascinantno jest gdje i u kojem trenutku se dogodi da preživimo nijekanje i razočaranje i uđemo u treću fazu odustajanja koja se zove prebolijevanje. Prebolijevanje je faza odustajanja kada smo već prisutni u stvarnosti, kada smo potpuno svjesni gubitka idealnog svijeta, gubitka idealne slike o osobi, i kada smo donekle sigurni da će sve biti u redu. Prebolijevanje je dio odustajanja kada smo već duboko zašli u stvarnost, kada se više ne plašimo stvarnosti. U fazi prebolijevanja više nismo najranjiviji i najizgubljeniji, nego već donekle stojimo čvrsto na nogama iako smo pomalo nesigurni. U prebolijevanju se mora proživjeti nesigurnost kao njezin sastavni dio jer nesigurnost je neodvojiva od prebolijevanja. Kao kada djevojka prilično sigurna u stvarnost koju živi osjeti nesigurnost u susretu s mladićem o kojem je imala idealnu sliku, ali ta nesigurnost nije dovoljno jaka da je vrati u prethodne faze odustajanja, u faze razočarenja i nijekanja. U fazi odustajanja, koju zovemo prebolijevanje, osoba ima svijest o tome što je već prošla u prethodne dvije faze odustajanja. Razvila se svijest da je postojalo nijekanje i razočaranje. I ta svijest i to iskustvo nijekanja i razočarenja osobu usmjerava da iako nesigurno shvati prebolijevanje kao posljednju fazu odustajanja od drugoga. Sa završetkom prebolijevanja potpuno živimo u stvarnosti i više se ne osvrćemo na naš idealni svijet, više se ne osvrćemo na nijekanje i razočaranje iako o tome ponekad mislimo.

Postoje trenutci kada se ne može i ne smije odustati i prečesto se savjetuje kako se ne smije odustati ni pod koju cijenu. Odustajanje je postala slabost, bolest, onaj koji odustane je poput gubavca kojega obilježavaju kao slabića. Međutim, ima odustajanja koja su oslobađajuća za čovjeka jer ga oslobađaju od nijekanja, od razočarenja, koja ga oslobađaju straha od stvarnosti, straha od nove osobe u njegovom ili njezinom životu. Najteže je što ne možemo znati odmah na početku trebamo li ili ne trebamo odustati od nekoga. Uvjereni smo kako bi idealan život bio onaj u kojem bismo odmah na početku znali trebamo li od nekoga odustati ili ne. Ali kad bi bilo tako, nikada ne bismo naučili vrijedne životne lekcije koje učimo kroz odustajanje i njegove faze: nijekanje, razočaranje i prebolijevanje. Bili bismo zakinuti za vrlo bolno, neugodno, ali vrijedno iskustvo koje zovemo pad u stvarnost. Kada ne bismo imali iskustvo odustajanja koje prolazi kroz nabrojene faze, ne bismo mogli stjecati mudrost i iskustvo o ljudima koje iznova susrećemo i upoznajemo. Uvijek bismo bili na početku potpuno nespremni za susret sa stvarnošću i nespremni za rušenje i gubitke naših idealnih slika o drugim ljudima.

Ne treba se bojati odustajanja jer odustajanje može biti oslobađajuće za nas. Ipak će uvijek ostati pomalo tajnovito i nikada do kraja odgovoreno pitanje za nas: Kako se dogodilo da nam je netko za koga smo osjećali da je smisao našeg života postao netko na koga više ne mislimo, kako se dogodilo da smo tako lako odustali od niti za koju je bio zakačen naš cijeli život, naš cijeli svemir? Uvijek će nam ostati pomalo skriveno kako se dogodilo da smo odustali od nekoga iako ni u snu nismo pomislili da bi se tako nešto moglo dogoditi? I kad prođemo sve tri faze odustajanja i nijekanje, i razočarenje i prebolijevanje i kada smo ih potpuno svjesni, uvijek će nas zanimati kako smo uspjeli odustati od nekoga tko je bio jedini smisao i svrha našeg života.

Ima nešto neobično u odustajanju. Neobično je da i kada smo potpuno svjesni odustajanja i njegovih faza ne možemo sebi do kraja objasniti kako se to dogodilo. Odustajanje djelimično ostaje za nas tajna, jer kako objasniti da smo odustali od smisla našeg života i pronašli drugi, novi i ljepši smisao iako smo i sebe i druge uvjeravali da to nikada neće biti moguće? Iako se plašimo vraćati u prošlost i razmišljati o odustajanju i njegovim fazama, ponekad dođe napast da pokušamo odrediti točan trenutak, datum, dan, kad smo odustali. I koliko se god trudimo ne možemo pronaći ništa od toga, a opet odustajanje je tu i svjesni smo da smo odustali. Paradoksalno je da smo odustali od nekoga, a ne možemo odrediti vrijeme kada se to dogodilo. Nije li to pomalo čudno i tajnovito? Odustati, a ne znati da si odustao ili odustala.

Biti oslobođen ili oslobođena straha od stvarnosti i ne žaliti za staklenim zvonom u kojem smo se skrivali, ne bojati se raspada idealne slike o osobi, ne bojati se nove stvarnosti i novih susreta. To su plodovi odustajanja, plodovi koje nekad poremete pitanja na koje nema konačnog odgovora:

Kako smo uspjeli odustati od njega ili od nje i hoćemo li to morati učiniti opet i zašto ne možemo na početku znati trebamo li odustati od nekoga ili ne trebamo? Možda jer je odustajanje od njega ili nje bolna, teška i neugodna tajna i ne želimo pričati o njoj ili o njemu? Ili ni sami ne znamo i nemamo odgovor na pitanje zašto i kako smo odustali od drugoga?  

U Sarajevu, 19. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Stepan Popov

O razočaranju i razočarenju

Nekad je razočaranje kao iznenađenje, kao kad vašu nutarnju predstavu o nekom gradu promijeni susret sa stvarnim gradom. Ništa nije isto kao u vašoj predstavi o gradu. Ulice, zgrade, boje i mirisi sve je drugačije od izmišljenog grada koji sa stvarnim gradom dijeli samo ime i ništa više. Je li razočaranje što stvarni grad ne odgovara vašem gradu mašte dovoljno jako da u trenutku odustanete od razgledavanja grada ili je razočaranje pomiješano s iznenađenjem i odlučujete prošetati gradom i pronaći nešto da razočaranje ublažite? Koliko ste razočarani kada nakon toliko godina osoba u koju ste bili ludo zaljubljeni više nije ona ista osoba? Je li bi bolje da ste taj susret odgodili i prištedjeli sebi razočaranje iskustvom pogleda kako osoba izgleda prilično drugačije? Koliko se često naše predstave o bilo čemu uruše kao kule od karata kada nas iznenadi razočaranje?

Nisu sva razočaranja ista i svaki čovjek ima svoj vlastiti izbor i svoju vlastitu listu razočaranja. Svi se mi razočaramo na svoj poseban i nama vlastiti način i onda kada se čini da su nam razočaranja zajednička jer mislimo da imaju isti razlog. Govoriti o razočaranju možemo samo hodeći od čovjeka do čovjeka jer svaki se čovjek razočara na svoj vlastiti način i ne možemo pronaći dva čovjeka koja su na isti način iskusili isto razočaranje čak i onda kad i ako su se razočarali u istu osobu, stvar ili nešto drugo. Istinsko razočaranje je uvijek duboko intiman i privatan makar neugodan događaj kojega se drugima ili ne može objasniti riječima ili nemamo potrebe objasniti. Opća razočaranja nekim društvenim pitanjima, problemima, sukobima u kojima svi sudjelujemo su kratkotrajna i zaboravljiva.

Istinska razočaranja su dugotrajna ponekad i trajna i ponekad trajno ostaju upisana u nama. Istinsko razočaranje uvijek dolazi od ovog ili onog čovjeka. Istinsko razočaranje ima boju konkretnog glasa, zvuk konkretnog glasa, zvuk stvarnih i pojedinačnih riječi, grimase pravog lica i geste stvarnih ruku. Težina razočarenja mjeri se našom navezanošću na taj konkretan glas, na to pravo lice i na te stvarne ruke. Nevidljivi glasovi, nevidljiva lica i nevidljive ruke ne mogu razočarati. Opći glasovi, opća lica i opće ruke ne mogu razočarati. Opći ljudi, opći predmeti, opći gradovi ne mogu razočarati. Biti razočaran ljudima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnim licem, glasom i rukama. Biti razočaran gradovima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnom ulicom, konkretnom zgradom, konkretnim trgom. Istinsko razočaranje prethodi našim općim razočarenjima.

Zašto govoriti o razočaranju, a ne o razočarenju? Razočarenje je nešto što je kratkog daha, nešto što brzo krene i nestane kao kad se razočarate što prijatelj kasni par minuta na sastanak ili što morate čekati dvije-tri minute duže na stanici. Razočarenje je nešto brzo, prolazno, površno gotovo i neprimjetno, nešto što ne zahvaća u dubinu i ne ostavlja misao sa sobom da pokuša dublje proniknuti uzroke i razloge. Razočarenje je toliko beznačajno da nakon što prijatelj stigne, zaboravimo da smo bili neraspoloženi što kasni. Razočarenje se tiče svijeta izvan nas ljudi i stvari koji ne mogu utjecati na velike promjene, odluke i osude koje se u nama rađaju. Razočarenje je kao kada u gradu kojega upoznajete u nekoj poznatoj ulici otkrijete da je cijela ulica upravo onakva kavom ste je zamišljali, samo na kraju ulice nedostaje maleni dio ploče s njenim imenom. Razočarenje je kao kada nekoga u koga ste se zaljubili na nepoznato samo preko slika i poruka u stvarnosti vidite da mu je samo kosa malčice kraća nego na slici, ali vas to ne brine jer kosa će porasti i bit će isti kao na slikama. Razočarenje neće poremetiti vaš nutarnji svijet o osobi, ulici, gradu. Vaš nutarnji svijet ostat će nedirnut i netaknut i razočarenje će brzo postati u zaborav. Razočarenje je poput vremena koje ima svoje trajanje i završava ne ostavljajući u nama sjećanje na samo sebe.

Razočaranje je vrijeme koje traje i koje ne prestaje. Razočaranje je duboko, dalekosežno i zahtjeva od nas napor da sebi neumorno objašnjavamo uzroke i razloge sve dok nas ispitivanje ne iscrpi iako i tada nećemo biti sigurni jesmo li konačno otkrili prave razloge i prave uzroke. Razočaranje je uvijek toliko značajno da može do kraja života obilježiti našu nutrinu nekim nevidljivim, ali osjetljivim ožiljkom. Razočaranje je trenutak kad se naš svijet raščara i prestane postojati kao nekakav naš privatni svijet sazdan od slika čovjeka, ulice i grada i često se izriče onom svima poznatom misli: Toliko sam razočaran njime ili njome da mi se u trenutku čitav svijet srušio, ili ako hoćemo možemo reći: Moj svijet je sada raščaran i u njemu više nema ništa čarobno što bi me nosilo naprijed.

Što može raščarati naš svijet i naše misli i slike o nečemu? Što je tako moćno da raščarava cijele naše svjetove i pretvara ih u ruševine i briše sve naše sretne slike i misli? Razočaranje raščarava naš privatni svijet jer netko drugi ili nešto drugo postaje ti ili postaje ja. Razočaranju nije dovoljno da nam netko tek pripada ili da mi pripadamo tek nekome, razočaranje zahtjeva da dvoje postaju i postanu jedno kao muškarac i žena, kao putnik i grad, kao pisac i riječ, kao slikar i slika, kao glazbenik i instrument. Kada dvoje postanu jedno, oni zajedno grade zajednički nutarnji svijet s njihovim zajedničkim nutarnjim slikama svijeta. Samo takav svijet se može raščarati kada razočaranje poput crva, vlage ili pljesni pođe nagrizati zajednički sagrađeni zid i kada ga grizući ga polako, strpljivo i neumorno na kraju sruši.

I razočaran i onaj koji je razočarao odlaze jedno od drugog s osjećajem srušenosti i gubitka jer zajednički zid može se podići samo ako bi opet postali jedno, a nakon što razočaranje raščara njihov zajednički svijet čini se da to više nije moguće. Tako muškarac i žena razočaraju jedno drugo, putnik i grad, pisac i riječ, slikar i slika, glazbenik i instrument. Svaki će od ovih dvoje nastaviti ili barem pokušati živjeti noseći u sebi manju ili veću ruševinu koja je nastala kad je razočaranje konačno posljednji put zagrizlo temelje zida za kojega su mislili da stoji čvrsto i nepomično. Istinsko i duboko razočaranje događa se tamo gdje su dvoje toliko postali jedno da ih se više ne može razlikovati ako se dobro u njih ne zagleda. A samo dvoje konkretnih mogu postati jedno. Njegovo konkretno lice i njezine konkretne ruke mogu postati jedno i sjediniti se. Njezine konkretne ruke i opća lica ne mogu tvoriti jedno. Njegov kist i bezbroj slika ne mogu tvoriti jedno, ali njegov kist i ova konkretna slika mogu postati jedno. Iako neobično na ovaj način se muškarac razočara u ženu i žena u muškarca, putnik u grad, slikar u sliku, pisac u riječ, glazbenik u instrument jer više nije moguće biti jedno s onim u što se uložilo cijelo pojedinačno biće.

Kada cijelo moje konkretno lice, moje konkretne ruke i njezin konkretni pogled i oči, kosa i osmijeh više ne mogu biti jedno nego postaju dvoje koji su tuđi počinje raščaravanje koje je početak razočaranja. Počinje propadanje zajedničkog zida slika, riječi i života, počinje propadanje zajedničkog zida na kojega smo poput dvoje pisaca zajedno pisali, poput dvoje slikara zajedno slikali, poput dvoje glazbenika zajedno svirali. Raščaravanje je početak propadanja onoga što smo jedno i još uvijek nismo dosegli razočaranje jer razočaranje nikada nećemo doseći jer se ono nikada ne završava. Ono traje i kad se zajednički zid sruši, kada nestanu zajedničke ulice i trgovi, kada nestanu zajedničke riječi, kada nestanu zajedničke slike i kada nestanu zajednički instrumenti. Razočaranje nastavlja postojati u nama kao praznina tamo gdje je postojao naš zajednički zid. I ako uspijemo izgraditi neki novi zid za neke nove ulice, trgove, riječi, slike i instrumente, uvijek će to biti samo polovica zida koji prikazuje svijet.

Zato se čovjek može čini se samo jednom istinski i trajno razočarati u životu i nikada više. Moguće da druga iskustva naziva razočaranjem i razočarenjem, ali nijedno od njih više nije ono intimno i trajno razočaranje kojega doživimo jednom i cijeli život ga doživljavamo i proživljavamo samo u različitim oblicima i s drugim ljudima. Razočaranje je stoga moguće samo jednom jer je samo jednom moguće izgraditi i srušiti zajednički zid i samo je jednom moguće biti jedno tako da ja i drugi postanemo isto. Sve kasnije što gradimo kako bismo prikrili razočaranje koje nas je obilježilo je prekrivanje ili urušenih ili napuklih temelja zajednički građenog zida kao kada se razočarate u grad s kojim ste bili jedno i novi broj novih zgrada i ulica to neće promijeniti.

Razočaranje je moguće samo tamo gdje nešto u jednom trenutku postane jedno s nečim do te mjere uz njega priljubljeno ili zaljubljeno da između toga dvoga nema razlike i kada pođe odvajanje jednog od drugog, ono što se zove raščaravanje, ožiljci koji ostaju ne mogu se sakriti iako se mogu prekriti i skrivati. Razočaranjem raščaravamo zajednički svijet koji smo izgradili zajedno, cijepamo ga u dijelove koji se nikada neće više moći zajedno sastaviti. Svijet izgrađen zajedno tamo gdje su dvoje jedno je za druge stvaran i običan svijet, ali za dvoje to je i čaroban svijet i razočaranje znači taj čarobni svijet raščarati, učiniti ga običnim i svakodnevnim svijetom, srušiti magični zid od zajedničkih slika, riječi i zvukova i sve to pretvoriti u ruševine i prašinu.

Razočarenje nema moć razočaranja jer razočarenje ništa ne gradi, ono je samo blagi osjećaj nervoze i nestrpljivosti kada nešto nevažno nije kako treba. Razočarenje ne posjeduje snagu niti da gradi niti da ruši svjetove, a time nema ni moć da razdvaja dvoje koji su jedno.

Razočaranje je jedina istinska moć koja jedan zajednički svijet neminovno cijepa na dvije odvojene ruševine bilo da ste razočarani ili ste nekome to učinili jer iz ovog cijepanja zajedničkog svijeta nitko neće izaći kao pobjednik i oboje nose ožiljke ne samo svoje, nego i onoga drugog s kim je bio jedno i trajno se prisjećaju zajedničkog svijeta kojega su izgradili svojim riječima, slikama, instrumentima, ulicama i trgovima.

Razočarenje je moguće svakodnevno i u svim prilikama i neprilikama života. Razočaranje je moguće samo jednom jer čini se da je samo jednom moguće biti jedno s nečim ili nekim, a sve poslije toga čini se kao krpanje i bezuspješno zidanje davno srušenog i uništenog zajedničkog zida jer kad je razočaranje u pitanju kao što je potrebno dvoje da budu jedno da se rastave i da ga sruše, tako je potrebno da dvoje međusobno otuđenih ponovo postanu jedno kako bi ga ponovo izgradili.

Samo dvoje koji su nekad bili jedno znaju koje riječi, koje slike, koje ulice, koji trgovi i koji instrumenti idu na zajednički zid i gdje je bila pojedinačna riječ, slika, ulica, trg, instrument kad se zid urušio jer jedino i samo oni pamte, žive i proživljavaju razočaranje dok svi drugi vide samo dvoje koji se ništa ne razlikuju od ostalih dvoje. Drugi će uvijek misliti da je ono što su dvoje prošli bilo razočarenje, a oni još uvijek prolaze i žive razočaranje tražeći u vlastitim ruševinama dijelove onoga drugog, njegovu sliku, riječ, zvuk, ulicu, trg, lice, osmijeh, ruke.

U Sarajevu, 15. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ferenczi Gyorgy

Exit mobile version