O slabosti

Ovo je svijet moći. I svijet nadmetanja. Posebno nadmetanja. Uz moć i nadmetanje ne treba zaboraviti i silu. Sve što se ne može znanjem, pameću, radom i trudom, uvijek se može silom. Moć, nadmetanje i sila čine čovjeka. Sve što se javlja izvan ovoga smatra se slabošću. Biti čovjek je moć, sila, nadmetanje protiv svih i, naravno, strast da ih se u svemu nadvisi i pobijedi bez obzira na to koja će se sredstva koristiti. Pokazati slabost u bilo čemu znači ne biti čovjek ili biti manje čovjek. Uslijed želje i strasti za moći i silom, svi slabiji mogu biti predmet zlostavljanja i objekt mržnje. Tako slabije dijete u školi biva žrtva nasilja od strane vršnjaka jer bi radije učilo i radilo, nego bježalo iz škole zbog lijenosti i nerada drugih. Neobično je i simptomatično promatrati što se sve smatra slabošću. Čovjek koji je nesklon nasilju i ne poteže nož, pištolj i palicu u raspravi biva označen kao slabić i beskičmenjak jer: „Vidi ti njega, on bi sukob rješavao racionalnim, pristojnim i kulturnim načinom komunikacije“. Čovjek nesklon divljanju po cesti i sklon poštivanju prometnih pravila i kulture ponašanja za volanom biva označen kao jadnik i „starac“ koji ne zna voziti. Čovjek sklon obiteljskom mirnom životu i sklon tome da obitelj stavi na prvo mjesto biva označen kako „papučar koji se boji žene“ ili kao „žena koja je izgubila svoje ja i zapostavila prijateljice“. Čovjek koji odbija sudjelovati u kriminalu i odbija pasti ispod određene granice svoje ljudskosti biva proglašen „papkom i izdajicom“. Čovjek koji iole drži do svog dostojanstva i osobe biva proglašen „umišljenim“. Tako racionalnost, oprez, poštovanje, kultura, briga o obitelji, odbijanje da se živi i bude kriminalac, vjerovanje da čovjek ne smije nikada pasti ispod određene razine dostojanstva bivaju označeni kao slabosti. Ono što je svojstveno čovjeku kao ljudskost i čovječnost tretira se kao velika i trajna slabost. Nasilan, grub, bezobrazan, nekulturan, neuljudan, nečovječan, pa čak i zločest i zao biva percipiran kao moćan i silan, a time i moralno dobar i moralno savršen. Dobrota je postala moralno pogrešno i neprihvatljivo ponašanje jer je dobrota slabost, pa su i oni koji se trude biti dobri, ljudski i čovječni ujedno slabići bez moći i bez sile. Slabosti koje ulaze u kategoriju zla doživljavaju se kao nešto poželjno, privlačno i model ponašanja i življenja. Kriminalac biva uzor zbog moći i sile bilo da je riječ o zloupotrebi, kamatarenju, otimačini, zastrašivanju. Nesavjestan i bezobziran vozač biva model kako se treba ponašati za volanom zbog sirove snage „ergele konja“ ispod haube pri čemu ogroman broj napravljenih i neplaćenih prometnih prekršaja dodaje njegovom liku određenu privlačnost i auru sile koju neki smatraju nečim što se treba svakako nasljedovati kad sjednu za volan svoje bijesne „ergele“ ispod haube. Nekulturan i bezobrazan čovjek koji nema nikakvog poštovanja prema drugima niti njihovom dostojanstvu, starosti, godinama, znanju, stručnosti biva slavljen kao heroj i junak koji ne „haje ni živu silu“ makar se ta „sila“ manifestira kao duboko nekulturno i nepristojno ponašanje. Ono što se ponekad smatralo ljudski lošim i ružnim ponašanjem, življenjem i odnosom prema drugima postalo je savršeno ponašanje zahvaljujući moći i sili. Nevažna je kategorizacija čovjeka prema nekim moralnim, ljudskim i čovječjim pravilima. Čovjek je kategoriziran kao moć i kao sila ili kao slabost. Kao moć i sila, čak i onda kada su moć i sila moralno zli i ljudski pogrešni i krivo postavljeni i usmjereni, čovjek biva opisivan i doživljen kao dobar. Kao slabost i onda kada je slabost dobra, na dobro usmjerena i izgrađuje čovjeka čovjek biva opisivan i doživljen kao loš. Kad gledate neki užasan video vršnjačkog nasilja među mladima, odmah primjećujete podjele na dobre i loše. Dobri su ona dvojica/one dvije koji se bjesomučno udaraju i međusobno ponižavaju dok su oni koji „navijaju“ jednako dobri. Ona/ona koja ih rastavlja biva vrijeđan/vrijeđana kao loš, glup, zao i u konačnici nemoralan/nemoralna, odnosno jednom riječju slabić.

Biti slabić znači upozoriti na zlo i zloupotrebu moći i sile i na njihove destruktivne dimenzije. Biti slabić znači upozoriti da se puno toga može postići, riješiti, dogovoriti dobrim i plemenitim. Tako se ideja slabosti pretvorila u optužbu kojom moć i sila optužuju čovjeka da dobrota, plemenitost, ljudskost i puno toga što je za čovjeka dobro nisu ništa drugo nego zločin protiv čovjekove sposobnosti i nastojanja da osvoji moć i promiče i koristi silu. Slabost postaje optužba da se čovjeku želi zlo i naopako kada mu se skreće pozornost na loše i neugodne dimenzije (zlo)upotrebe moći i sile. Prokazati kriminal i korupciju znači biti zao i loš i glumiti moralnu veličinu i vertikalu, odnosno znači pokazati slabost. Treba se šutjeti i krasti zajedno s ostalima. Prokazati nesavjesnog vozača znači biti zao i loš i glumiti nečiju savjest, odnosno znači pokazati slabost. Treba stisnuti papučicu gasa i divljati po cesti i ugrožavati sve druge oprezne i savjesne vozače koji su zapravo puki slabići. Prokazati vršnjačko nasilje znači biti zao i loš i praviti se pametan, odnosno znači pokazati slabost. Treba biti nasilan prema vršnjacima jer to znači biti dobar, ljudski i plemenit. Prokazati obiteljsko nasilje znači biti „papučar“ izdajica, loš i zao ne biti dobar s „jaranima“ koji, s vremena na vrijeme, prakticiraju bilo fizičko, bilo psihološko nasilje nad svojom obitelji, odnosno znači biti slabić. Treba biti „momčina, frajer, pravi muškarac, prava žena“ i hvaliti se nasilnim postupcima među „svojima“ jer to je pravi obiteljski čovjek, bilo muškarac bilo žena. I tako neke dobrote, ljudskosti i plemenitosti, kulturna ophođenja i ponašanja bivaju ozloglašena kao slabosti kojih se treba stidjeti jer je to zaista prava sramota biti dobar, plemenit, pošten, korektan, marljiv, kulturan, obziran čovjek. Slabić sa svojim slabostima je za moć i silu degradacija čovjeka. S druge strane, sila i moć bez moralnih i ljudskih ograničenja bivaju privlačni i cijenjeni načini ponašanja. I onda se ne treba čuditi kada obiteljski nasilnik doživi tapšanje po ramenu jer je nekom „pokazao“ bilo riječju, uvredom, udarcem, šamarom što znači biti dobar, odnosno moćan i silan. Ne treba čuditi kada „bijesan“ vozač napravi stotine prekršaja i biva slavljen kao „car, kraljica, legenda“ što „ne haje živu silu“, uključujući sve državne i civilne vlasti i zakone. I kad nekoga ubije svojom vozačkom „bjesnoćom“, biva oslobođen jer iza sebe ima moć i silu. Ne treba čuditi kada kriminalac koruptivan, dvoličan, moćan i silan biva „slavljen“ jer je na sve moguće načine uz sve nedozvoljene malverzacije izbjegao zakonske kazne od zatvora do financijskih kazni, dapače, on se često onda i uzima kao ohrabrujući model djelovanja i ponašanja, kao junak koji je vješto prevario državu bilo na porezu, bilo na političkim (zlo)upotrebama, bilo na namještenim tenderima i kao takav treba biti slijeđen kao savršen primjer moćnog i silnog čovjeka kojemu čak ni „država i zakon“ ne mogu ništa kolika je sila u njemu. Ne treba čuditi kada euforični vršnjaci navijaju tko će koga više prebiti i namlatiti i što onaj koji prvi „postavi“ video biva slavljen kao „hrabar, odvažan, buntovan, originalan“, pri čemu mu svi zavide što je vršnjačko nasilje učinio filmskim događajem i kino projekcijom za sve zainteresirane gledatelje. Slabići među ovim skupinama, oni koji pozivaju na poštovanje, savjesnost, oprez, nenasilje, razum i pristojno ponašanje i ophođenje s drugima označeni su kao neprijatelji moć i sile koliko god bili i ljudski i moralno dobri i plemeniti ljudi. Moć i sila ne podnose ni slabiće niti slabost čak i onda kada se ta slabost i slabić pojavljuju kao pokušaji da se bude dobar, plemenit, savjestan, odgovoran, korektan, obziran, kulturan vozač, suprug ili supruga, vršnjak, političar…

U Sarajevu 20. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: pitinan

O preživjelom

Moć i moćan preziru preživjelog. Tko ima apsolutnu moć, za njega je najgore prihvatiti da postoji jedan preživjeli. Kada neki moćnik uzurpira pravo na preživljavanje kao svoj metafizički apsolut, jedan preživjeli sličan njemu najveća je opasnost za njegovu moć. Kada bi neki vojskovođa preživio bitku vrativši se sam, stekao bi ogromnu moć. Jer u određenom smislu preživjeti znači biti izabran. I biti izabran je put do stjecanja moći. Pojava jednog preživjelog vojnika kojemu je dotični vojskovođa zapovijedao na bojnom polju slabi njegovu moć jer dokazuje da vojskovođa nema specijalnih moći. Vojskovođa nije izabrani kako je o sebi govorio drugima. Onaj koji posjeduje moć, jer je jedini preživio, mrzi drugoga koji je preživio isto. Drugi je prijetnja njegovoj moći i njegovom izabranju. Preživjeli može biti dokaz kako nema nikakvog izabranja, nego se možda vojskovođa spasio bijegom od bojnog polja ili gurajući ispred sebe svoje podređene da bi spasio svoju vlastitu kožu.

Preživjeli je opasan za moć. Njegovo svjedočanstvo može uništiti izabranje moćnog i svesti ga na običnog kukavicu i dezertera. Moćan ne podnosi preživjelog. Preživljavanje smatra svojom osobnom privilegijom. Svi pogledi usmjereni su na njega kao jedinog istinskog junaka koji je preživio. Od kukavice i dezertera postaje heroj. Sve dok se ne pojavi drugi koji je preživio i koji možda zna drugačiju istinu od one koju je moćni ispričao onima koji su ga slušali. Preživjeli je opasnost koja se mora ukloniti. Ako se ne ukloni preživjeli, junaštvo, herojstvo i izabranje moćnog prijeti da postane izmišljotina, laž i zabluda. Jer postoji još jedan koji je vidio i čuo što se stvarno dogodilo i kako se sve zbilo.

Moć i moćan ne vole preživjelog. Ne podnose ga. Uklanjaju ga jer ga se plaše. Plaše se onoga što je vidio i čuo i što bi mogao javno reći o moćnom. Preživjeli tuguje što nitko nije preživio osim njega. Moćan slavi što je on jedini ostao živ i što može od svog preživljavanja stvoriti izmišljeno herojstvo i junaštvo. Preživjeli oplakuje svačiji život, pa čak i život onoga koji ga je pokušao ubiti. Moćan se raduje što nitko nije preživio osim njega. Zato preživjeli nema straha kada susretne još nekoga tko je preživio, raduje se još jednom spašenom ljudskom životu. Moćan se boji preživjelog i čim ga spazi, pokušat će ga odmah ukloniti da ne bi ovaj rekao istinu. Preživjeli se petlja u aktivnosti i planove moćnog što moćni ne može nikada dopustiti. Moćan osjeća odvratnost prema preživjelom i jedva može zauzdati mržnju u svojim očima i razočarenje što nije odradio posao kako valja.

Apsolutna moć ne trpi preživjele i sve ih odreda uklanja ako može i onda kada više nema bitke i borbe. Preživjeli je najveća opasnost za lažno mesijanstvo moćnog i njegovu metafiziku izabranja da bude jedini gospodar i tumač istine i onoga što se dogodilo. Preživjeli opet ne traži ništa. Ni moć ni vlast ni položaj. Traži da se kaže istina. Kada preživjeli traži da se kaže istina, moćan već zna što slijedi. Gubi se aureola junaštva, heroj postaje kukavica i dezerter, a umišljeno izabranje od strane bogova postaje psihički poremećaj u glavi moćnog. Jer nakon što preživjeli izrekne istinu, slika o moćnom postaje drugačija. Ne samo da prestaje biti moćan. On prestaje biti nadčovjek, prestaje biti mesija, izabrani. Postaje vojskovođa koji je pobjegao i ostavio svoju vojsku da izgine. Zato moćan traži poput gramzive zvijeri da ukloni preživjelog prije nego ovaj uspije progovoriti. Zna da sva njegova moć izvire iz njegove misli kako nitko nije preživio osim njega. I ako se pojavi još jedan koji je preživio, sve je gotovo.

Malo je reći da moć i moćan preziru preživjelog. Oni ga mrze i žele ga ukloniti. Moćan i preživjeli ne mogu nigdje biti zajedno. Niti ih se može ostaviti same na jedan trenutak. Preživjeli je još naivan i raduje se što je i moćan spasio golu kožu. Misli da je i moćnom drago što ga vidi. I preživjeli širi ruke prema moćnom. Moćan skriva oružje iza leđa i čeka da ubije preživjelog. Njegovo mesijansko ludilo i izabranje ne može podnijeti da se netko raduje njegovom preživljavanju. Moćan mrzi i sam život i sve tuđe živote, osim vlastitog i u njegovoj bolesnoj mašti nema i ne smije biti preživjelih. Preživjeli ništa o tome ne zna. Radosno i nevino širi ruke sretan što je još barem jedan preživio osim njega. Nesvjestan onoga što ga čeka. Moć i moćan  mrze i ubijaju preživjelog jer on je podsjetnik da njihovo izabranje i mesijanstvo nije ništa drugo nego oblik ludila. Ludila koje od kukavičluka i nečovječnosti stvara lažne junake i heroje koji samo zvjeraju oko sebe opreznim pogledima i skrivaju lica da ih neki preživjeli ne bi ugledao radujući se što su i oni koji su moćni preživjeli.

Moćan ne podnosi radost preživjelog jer iz dubine svog bića mrzi život. Više od života mrzi preživjelog jer preživjeli ga podsjeća da u panteonu bogova ima onih bogova koji ne daju preživjelom da umre i nestane. Preživjeli ga podsjeća da je prerano sebe proglasio bogom. I zato ga mrzi jer preživjeli svojom pojavom pripovijeda o drugačijem bogu, bogu kojega bi moćan, kad bi mogao, ubio kao i što želi ubiti preživjelog. O bogu kakav moćan nikada neće moći postati jer u njegovom luđačkom i izvitoperenom božanskom poretku nema ničega osim moći i njega samog. I zato je svaki preživjeli i eventualno bog koji ga je spasio predmet skrivenog pogleda mržnje koji čeka priliku da ubije obojicu. I boga i preživjelog.

U Sarajevu 19. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: crazymedia

Exit mobile version