O boli

Težina naše boli je u tome što je ne možemo drugom prenijeti onako kako ona u nama postoji i živi. Bol je nekomunikativna. Zatvorena u sebe. Drugom možemo prenijeti tek riječi ili neke nejasne zvukove o onome što nas boli, kako nas boli i gdje nas boli. Bol nas zatvara u sebe. Izolira nas od svih. U dubokoj i neizrecivoj boli otkrivamo što znači biti sam i što znači biti bespomoćan. Svi su tu. Žele pomoći. Ovdje su za nas. Nijedan od njih ne može našu bol „izvaditi“ iz nas i „unijeti“ u sebe. Strašno iskustvo boli doima se i kao najintimnije iskustvo samog sebe. Kao da sebi nikada nismo bliži nego onda kada nas boli. Ta blizina može biti spoznavajuća jer u vlastitoj boli o sebi otkrivamo ono što je dotad u nama bilo skriveno i nepoznato. Otkrivamo snagu da se borimo. Otkrivamo motive zašto ne želimo odustati. Ali možemo otkriti i naše krhkosti pred iskustvom boli, našu nemoć i naš strah. Bol ima i onu razarajuću dimenziju kada se u nju hermetički zatvaramo i ne dopuštamo nikomu da nam prilazi. Razarajuće iskustvo boli nije uvijek i isključivo u njezinom fizičkom intenzitetu. Ponekad je u njezinoj nematerijalnoj dimenziji kada nas bol prožima tako da uvjeravamo sebe da nas nitko nikada neće moći razumjeti u našoj boli. Ne postoji način njenog prijenosa tako da prestane biti moja bol i postane njegova/njezina bol. I ona iskustva koja prate moju bol poput straha i neugodnog iščekivanja ne mogu biti prenešena drugom. Bol se ne prenosi. Bol se opisuje. Ne tražimo utjehu u pokušaju da prenesemo našu bol drugom. Takva utjeha unaprijed je osuđena na neuspjeh i produbljuje bol. Utjehu tražimo u mogućnosti da će drugih razumjeti opis kojim govorimo o svojoj boli. Sve naše izgovorene i napisane riječi o boli ne traže od drugog da naša bol postane njegova i ne bude više naša. Magično da nas prestane boljeti i nastavi boljeti njega. Ne. Mi tražimo od drugoga da pokuša razumjeti. U razumijevanju drugi nam se približava najbliže koliko je moguće približavanje ljudskih bića. On/ona izgleda razumije. Ne osjeća našu bol. Aktivno ne sudjeluje u njoj. Ne osjeća ni fizički ni nutarnje ono što nas boli. Bol će uvijek u svojoj punini i apsolutu ostati uvijek moja. Iskustvo neprenosivo drugom onako kako ono u meni živi i djeluje. Sve što možemo dobiti od drugog jest razumijevanje. I sve što možemo tražiti od drugog jest razumijevanje. Razumijevanje nam ne olakšava bol. Njezin intenzitet ostaje isti. Ne umanjuje se. Ne mijenja se. Čemu onda razumijevanje? Što se tiče same boli, razumijevanje ne služi ničemu. Što se tiče smisla i svrhe boli, razumijevanje ih donosi kao znak da je netko prije nas prošao bol. Iskustvo samoće. Iskustvo bespomoćnosti. Nesposobnost da se bol prenese drugom. To je svrha razumijevanja boli. Da bude znak. Nemoćan znak koji neće olakšati niti promijeniti našu bol. Potvrda našeg promišljanja kako se nijedna bol ne može prenijeti na drugog. Ali ono što nas ohrabruje je razumijevanje drugog. On/ona ne osjeća ono što osjećamo i nikada neće moći. Ali razumije o čemu je riječ. I kao što mu opisujemo svoju bol, zauzvrat on/ona nam opisuje kako je njemu/njoj bilo. Bol se može samo opisati. To nas međusobno zbližava. Ostajemo uvijek stranci jedni drugima kada pokušavamo nečiju bol učiniti svojom jer ne možemo koliko god se trudili. Zbližavamo se kada dijelimo razumijevanje naših boli. Kada ih opisujemo. I to je sve što možemo učiniti za bol i protiv boli. Razumjeti. Svjesni smo da nije dovoljno. Ponekad smo spremni, kad bismo mogli, nečiju bol učiniti svojom samo da je ne vidimo i da joj ne svjedočimo. Ne možemo. Razumjeti je sve što nam preostaje kao iskustvo koje nas jedne drugima približava i koje nas međusobno zbližava. Moja i tvoj bol uvijek će ostati odvojene i nikada neće biti identične i neće se nikada stopiti u jednu. Ostaje nam razumijevanje. Nije važno čija je bol u pitanju. Razumijevanje je jedini način. Slamka spasenja kada se dvije boli međusobno susretnu. Svaka zatvorena u sebe. Pokušavamo dati i pronaći značenje. Ne bole na isti način bol koja ima značenje i bol koja nema značenja. Značenje boli ne dolazi od njezinog intenziteta i mjesta i načina na koji boli. Njezino značenje dolazi drugoga koji pokazuje razumijevanje. Kako su istovremeno slične i različite dvije boli od kojih jedna nailazi na razumijevanje, a druga ga ne pronalazi i ostaje sama sa sobom. Kao dvije zvijezde od kojih jedna biva osvjetljenja suncem, a druga ostaje postojati u mraku praznog svemira. Kao i čovjek koji pronalazi one koji ga razumiju i čovjek koji ne pronalazi razumijevanje. Njihove boli mogu biti istog intenziteta, boljeti ih na isti način, na istom mjestu, čak i identične. Ali one će uvijek međusobno ostati udaljene i jedna drugoj nerazumljive i nedostupne. Jer ono što zbližava ljude nije bol, nego razumijevanje. Kad nema razumijevanja, i bol je besmislena. I nijedna od njih nije potpuno besmislena ako postoji netko tko će je razumjeti makar je nikada neće iskusiti jer će ona uvijek ostati apsolutno moja i ničija druga. Imati nekoga tko me razumije kako bi moja bol pronašla svoje značenje je ono što mi treba kada zbog boli sve oko mene i u meni izgubi smisao…

U Sarajevu 13. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Yastremska

NEUROZA KAO NADOMJESTAK ZA LEGITIMNU PATNJU

Jedna narodna pripovijetka govori o čovjeku koji je veoma volio svoga sina. Ma doslovno bi sve za njega učinio, osobito sve što je potrebno kako mu se ne bi dogodila kakva ozbiljnija patnja u životu. I tako, dječak je rastao i jednog dana je konačno stasao za zanat. Otac je upitao sina što bi volio, a dječak reče da je to kovački zanat. Otac se zatim ozbiljno zadao da nađe dobrog majstora kod kojeg bi njegov sin mogao šegrtovati i učiti, ali s jednim vrlo posebnim zahtjevom. Naime, želio je da njegov sin tamo može sve gledati i upijati, ali da pri tome ništa naporno ne mora raditi. Nakon nekoliko odbijenica konačno je našao majstora po svojoj volji koji pristade na njegove uvjete uz adekvatan novčani dar. Dječaku je bilo dopušteno dolaziti u radionicu, sjediti i gledati koliko god hoće, i ništa se drugo od njega nije ni zahtijevalo. Prvoga dana šegrtovanja pođe i otac sa sinom, valjda kako bi bio siguran da će mališa u radionici posve uživati. Ocu se nikako nije svidjela tvrda drvena stolica koju je majstor bio namijenio njegovom sinu, te donese jednu mekšu i udobniju. No zatim pomisli kako će mu i na njoj biti neudobno sjediti po cijeli dan, pa sinu na koncu donese krevet. Mladić je ležao i gledao, a dani su prolazili… I tako, jednoga dana mladić je konačno ležećke svršio zanat, a otac mu otvori vlastitu radionicu. Mladić je pri tome bio uvjeren u svoje umijeće pa je čak odmah uzeo sebi i šegrta. Nije prošlo mnogo, u radionicu zakorači i prva mušterija. Bijaše to nekakav težak. Donio je sa sobom poveći komad željeza sa zahtjevom da mu mladić od njega iskuje plug. Mladić se zadovoljno prihvati posla, a težaku reče da sutra navrati po gotov proizvod. Zatim mladić po prvi puta u svojem životu u ruke uze teški kovački čekić te zajedno sa šegrtom nasrnu na željezo. Kovali su, kovali i kovali, a obrisi pluga se nikako nisu ukazivali, dok se onaj komad željeza polako ali sigurno topio. Mladić zatim primijeti kako to željezo očito i nije osobito dobro za plug, pa reče šegrtu da će zato od njega napraviti sjekiru. Nastavili su s mukotrpnim radom sve dok željeza više nije dostajalo čak ni za čestitu sjekiru. Mladić se nije dao smesti. Reče šegrtu kako je ovo stvarno neko vrlo loše željezo, ali eto, da bi se od njega možda mogao napraviti nož … pa zatim klin … pa zatim igla… Težak sutra dođe po svoj plug, a mladić mu spokojno u ruke metnu nekakav grumenčić željeza uz obrazloženje da se od njega zbilja ništa pametno nije moglo napraviti, a težak se razgnjevi te svojim žuljevitim rukama na mrtvo ime isprebija i mladića i njegovog zlosretnog šegrta. Kada se mladić oporavio od batina, pusti se konačno nerealnih očevih savjeta te upisa pravi kovački zanat, jer zbilja je želio biti dobar i ugledan majstor…

Naznačena priča kao da izvrsno uprisutnjuje riječi Carla Gustava Junga dok govori o neurozi kao o pokušaju nadomještanja legitimne patnje („Neurosis is always a substitute for legitimate suffering.” ~ CW 11, §129). Nešto kasnije o tome detaljnije precizira: Iza neuroze se vrlo često krije sva prirodna i nužna patnja koju pacijent nije bio voljan podnijeti. To najjasnije možemo vidjeti kod histeričnih bolova, koji se tijekom liječenja ublažavaju odgovarajućom psihičkom patnjom koju je pacijent prethodno nastojao izbjeći (usp. CW 16, §185.). Dakle, naspram svih civilizacijskih ali i onih osobnih pokušaja izbjegavanja legitimne patnje, Jung odgovara kako je ova u životu posve neminovna, dok njenim izbjegavanjem čovjek, kao pokatkada i cijelo društvo, jedino može zapasti u područje nelegitimne, dakle, neurotične patnje. Baš poput fobična čovjeka koji patološki strahuje pred nepostojećim opasnostima, jer se prethodno odbio suočiti sa onim stvarnim životnim opasnostima i izazovima. Stoga Kristov križ za Junga postaje na neki način točkom individuacije: „Problem raspeća početak je individuacije; postoji tajno značenje kršćanske simbolike, puta krvi i patnje” (Citirano u „Aspektima Jungova lika i djela” od Gerharda Adlera). Ili drugim riječima, „individuacija, osvještavanje Sebstva, božanska je patnja” (Carl Jung, ETH Lectures, 201.).

Napast identičnog rješenja za najrazličitije situacije i izazove

Razlozi čovjekovog izbjegavanja legitimne životne patnje su višestruki. To može biti lijenost da se nešto zahtjevno poduzme. To može biti, kako rekosmo, i strah od stvarnog izazova. No, to može biti i nepoduzetnost i nefleksibilnost da se nešto novo i drugačije poduzme. Potonje upravo predstavlja klizak teren gdje se počesto i oni marljivi te požrtvovni ljudi na koncu nađu u području nelegitimne neurotičke patnje. Sagledajmo ovo malo detaljnije…

Već u životinjskoj prirodi pronalazimo ovu skučenu tendenciju da se pokatkada najrazličitiji problemi i izazovi nastoje riješiti jednom te istom postojećom vještinom. Na sljedećem linku tako možemo vidjeti malog merkata koji pokušava oponašati rođaka mungosa dok ovaj vješto razbija ukradeno jaje od kamen. Ali kako mu to nikako ne polazi za rukom, merkat na kraju počinje raditi ono što najbolje zna – kopati rupu u zemlji, premda mu ta vještina u ovom slučaju nikako ne može biti od pomoći:

https://www.youtube.com/watch?v=LejGbIDfGhM

 

Dakle, sličnu tendenciju pronalazimo i kod čovjeka, i zapravo smo joj svi manje-više skloni. Bogataši uvijek iznova vjeruju kako svi problemi mogu biti riješeni novcem. Šarmantni likovi slično tome sve nastoje riješiti svojim neupitnim šarmom. Introverti vjeruju da će svaki izazov nadići beskrajnim razmišljanjem, kao što će ekstroverti suprotno njima učiniti manje-više sve samo da ne moraju baš ovo – osamiti se i predano razmišljati. Slično tome, defetisti zbilja vjeruju u stvaralačku moć svoje kuknjave, kao što manipulatori ne uspijevaju vidjeti niti jedno drugo rješenje osim manipulacije i intrige. Za kraj ćemo ovdje spomenuti i onaj specifični soj vjernika koji sve probleme nastoje nadići molitvom, pa čak i one koji po sebi mogu biti riješeni sasvim normalnim redovitim putom.

Od Jungove neuroze do „Einsteinovog ludila”

Jungov koncept neuroze po sebi je vrlo sličan onom Einsteinovom viđenju ludila: „Raditi vječito jedno te isto, nadajući se drugačijim ishodima.” Nasuprot ovome, logično bi bilo da drugačiji ishodi zahtijevaju i različite uzroke, slično kao što istinsko rješenje problema podrazumijeva i promjenu načina razmišljanja koji je do problema i doveo. U svakom slučaju, rješenja izgledno postoje, čak i za mnoge stvari koje smo do sada u životu poslovično smatrali nerješivima i nepomozivima … Naravno, sve to pod uvjetom da ponešto proširimo svoje uhodane aktivnosti i gledišta. 

Stoga, za sami kraj, proces individuacije ne podrazumijeva samo ono uobičajeno odvajanje od logike mase, nego također i odvajanje od uobičajenih rješenja i skučenih viđenja vlastitog ega. I jedno i drugo za osobu itekako može biti zastrašujuće i bolno, ali to je nužna i plodonosna bol koja nema druge alternative osim one naznačene besplodne i besmislene neurotičke boli. Stoga je za čovjeka kudikamo bolji izbor ono prvo…

U Sarajevu 20. IX. 2020.

M. B.

Izvor:

– Carl Jung on Suffering. Anthology (12. II. 2020.), CARL JUNG DEPTH PSYCHOLOGY, https://carljungdepthpsychologysite.blog/2020/02/12/carl-jung-on-suffering-anthology-3/#.X2btP3UzZ9A (Stanje: 20. IX. 2020).

Izvor (foto): 123rf.com; CopyrightElmar Gubisch

O malodušnosti

Postoje boli s kojima možemo živjeti. Nije onako kako bismo željeli, ali nije ni teško. Kao kada smo malo prehlađeni. Nije ugodno, ali se može. Ili kad nas malo boli zub. Nije prejako. Podnošljivo je. Bol smeta, ali ne smeta u obavljanju svakodnevnog posla. Prije ili kasnije ta mala neznatna bol postat će smetnja i tražit ćemo adekvatno rješenje.

Kada govorimo o bolima koje su neznatne i podnošljive, među njih možemo ubrojiti i malodušnost. Riječ sugerira da je riječ o tome kako imamo malo duše, malo duha, malo vjere, malo snage. Malodušnost je tiha i neznatna bol. Blaga prehlada koja zahvati dušu. Duša i dalje živi normalno i radi sve što treba. Ipak duša osjeća prisutnost tupe i neznatne boli u sebi. Kao što osjećamo podnošljivu bol kod nejake zubobolje tako i kod malodušnosti osjećamo nejake bolove koji nas opterećuju. Kod malodušnosti duša je još uvijek zdrava kao što je kod blage prehlade cijeli organizam još uvijek zdrav. Malodušnost počinje smetati kao i svaka nejaka bol. Jedno vrijeme možemo tolerirati i podnositi prehladu, zubobolju i sve raditi kao da se ništa ne događa. Ali nas dugotrajna zubobolja iscrpi, oslabi nam san, oslabi nam apetit, izvlači nam živce makar bila podnošljiva. Nismo naviknuti na dugotrajnu bol makar je i jedva osjećali. I malodušnost možemo sebi tolerirati jedno vrijeme. Trudimo se da je ne primijetimo, nastojimo je ignorirati kad god možemo. Međutim, malodušnost nam počinje s vremenom smetati. Ona polako i strpljivo iscrpljuje našu radost, naš entuzijazam, naš životni elan i životnu energiju.

Malodušnost je poput ispijanja svega pozitivnog iz duše pomoću slamke i to kap po kap. Malodušnost nam ovdje oduzme kap radosti, ondje nam oduzme kap elana, tamo nam oduzme kap entuzijazma, oduzme nam i pokoju kap vjere u sebe i naše sposobnosti i mogućnosti. Malodušnost se često izražava riječima ne mogu i prije nego smo pokušali nešto učiniti. Malodušnost hoće da unaprijed odustanemo od najmanjeg mogućeg napora da sebe usrećimo i sebi pružimo radost. Malodušnost hoće da nas uvjeri da nas nikakva sitnica neće usrećiti, ali niti neka velika stvar. Malodušnost isto reagira i kada nam netko radosno pruži zagrljaj i kada nam se netko potpuno preda. Na oba ova dara malodušnost odgovara s jednim monotonim i dosadnim reagiranjem kao da se ništa nije dogodilo. Malodušnost možemo zato nazvati svejednost, stanjem u kojem se ničemu istinski ne radujemo niti nas išta usrećuje.

Malodušnost svemu nalazi mane i zamjerke. Malodušnost je svadljiva, ali ne bučno i glasno. Malodušnost se s nama prepire tiho ali uporno i stalno tjera svoje poput blage prehlade koja ne popušta. Zašto ti ovo treba, zar stvarno misliš da ti to možeš, pa i ako možeš, što ćeš novo vidjeti, zar misliš da su tvoje sposobnosti dovoljne da to postigneš, zašto ne bi ostali u stanju u kojem jesmo, zar misliš da si bolji od drugih, zašto misliš da ćeš svojom kreativnošću nešto postići, tvoje sposobnosti i mogućnosti su preslabe, zašto bismo pokušali napraviti više od sebe i od svog vlastitog života… Sve su ovo riječi koje malodušnost izgovara na uho naše duše i truje je slabeći njezinu moć i snagu da u nama pokreće interes, kreativnost i entuzijazam za novo.

Ponekad čovjek ne zna da je malodušan. Osjeća se umorno, ne može ništa, umanjuje svoje sposobnosti i kreativne mogućnosti, ne vjeruje da u budućnosti može postići nešto više, odustaje prije nego i pokuša, izgovara se upirući u druge da ne bi ništa morao barem pokušati promijeniti.

Ali kao što je nejaka zubobolja ili blaga prehlada nešto što boli mene i ne može boljeti drugoga, tako i moja malodušnost ne može boljeti tuđu dušu nego moju. I moja malodušnost može utjecati na radost i sreću drugih kao što moja blaga prehlada može prijeći na drugoga i kao što moja zubobolja može pokvariti moje dobro raspoloženje i ja mogu pokvariti raspoloženje onih koji su sa mnom.

Sve boli prije ili kasnije moraju se pokušati pobijediti, htjeli mi to ili ne. Blaga prehlada može prerasti u ozbiljne zdravstvene probleme kao i nejaka zubobolja. I jedna i druga bol su znak da nešto nije u redu s našim organizmom, s našim tijelom. Malodušnost može prerasti u teže duhovno stanje apatije i ravnodušnosti. Prisutnost malodušnosti u našem životu upućuje na to da naša duša nije zdrava i nije dobro.

I moguće su i teže posljedice malodušnosti po našu dušu. Od gubitka želje za nečim novim, vjere u vlastite sposobnosti i mogućnosti, do gubitka osjećaja da nas bilo što može obradovati i usrećiti.

U Sarajevu 22. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anna Grigorjeva

ZAŠTO JE ŽIVOT TAKO ČESTO TEŽAK I KOMPLICIRAN KAD U SRCU RAZAZNAJEMO DA BI TREBAO BITI LIJEP I JEDNOSTAVAN?

Krenut ćemo moguće ponešto neuobičajenim redom. Pristojna početnička violina košta recimo 400KM. Solidna profesionalna violina košta deset puta više od početničke. Vrhunska profesionalna violina košta četiri do pet puta više od solidne, a najbolja moguća violina, ona Stradivarijeva, košta stotine puta više od one vrhunske. Dakle, tu već govorimo o milijunima. E sad, možebitno mali problemčić glede svega ovoga je što prosječni slušatelj uopće nije u stanju čuti, a ni uočiti razliku između ove četiri nabrojene violine. Profesionalac to svakako može, no i on će pri tome reći da razlika u svakom slučaju nije frapantna. Pa zašto su onda cjenovni razredi toliko različiti? Pa to je jednostavno tako, i nitko se zbog toga neće posebno uzrujavati. Poslovično se kaže da su kod glazbenih instrumenata nijanse jako skupe, ali to tako inače često ide približno i s brojnim drugim stvarima. Recimo, najskuplje butelje vina prodaju se na svjetskim aukcijama za desetke tisuća USD, a to vino kudikamo nije tisuću puta bolje od onog solidnog od 10$, kao što ni šalica Kopi Luwak kave od 50KM svakako nije 25 bolja od one solidne šalice od 2KM. Opet, vidimo slično kao i u prethodnom slučaju, ljudi su počesto za male nijanse spremni plaćati pravo bogatstvo.

Od sela do grada i nazad

U jednom zbilja zadivljujućem TEDx nastupu, Jon Jandai – jednostavni farmer sa sjeveroistoka Tajlanda dijeli sa auditorijem svoje životno iskustvo. Rođen je i odrastao u malom siromašnom selu, ali ga za djetinjstvo ipak vežu samo dobre i bezbrižne uspomene. Onda je došla TV, a i neki seljani koji su već prije bili otišli u grad počeli su navraćati te im govoriti kako su svi oni zapravo jako siromašni, te da bi trebali otići potražiti sreću u gradu. Jon ih je bio poslušao, pa krenuo u veliki Bangkok. Naporno je radio i studirao, i usprkos tome živio jako bijedno. Minijaturni stančić je dijelio s još nekoliko cimera, a i prehrana mu je bila poprilično loša. Neko vrijeme mu je sve to bilo normalno, dok se konačno nije počeo preispitivati. Čemu sve to? Zašto je sve tako teško i komplicirano? Vrijedi li toliko naporno raditi i učiti, a opet živjeti tako loše? Zapravo, sad je živio znatno gore nego u svom siromašnom selu. Tamo se barem bio dobro hranio, imao je puno više mira i slobodnog vremena, a o zraku i okolišu da i ne govorimo. Također se pitao isplati li se sad ovako cijeli mjesec naporno raditi da bi mogao sebi priuštiti neki pristojan komad dizajnirane odjeće? Zašto ta odjeća toliko puno košta? Još se više pitao zašto će morati trideset godina vraćati kredit ako kupi svoj vlastiti stan? Zbog čega uopće četiri zida u gradu toliko puno koštaju? Nama je to svima u međuvremenu valjda postalo sasvim normalno, ali stvarno zbog čega? Ono, inače, vreća cementa je 5KM, a cigla 1KM?

I tako, nakon šest napornih izazovnih godina, Jon se odlučio vratiti natrag u svoje malo selo. Za tri mjeseca je sam samcat, i to materijalom većinom sa svoje zemlje, uspio sebi izgraditi kući, i tako, kako u šali kaže, prištedjeti sebi (naspram onog mogućeg kredita) 29 godina i 9 mjeseci života. Pravog posla, kaže, ima dva mjeseca godišnje. Jedan mjesec da posadi rižu, i još jedan da je pokupi. Proizvede četiri tone riže godišnje, od čega on i njegova peteročlana obitelj potroše manje od pola tone. Ostalo prodaju, kao i viškove povrća iz svojeg malog vrta koji mu inače oduzima svega petnaestak minuta dnevno. Svaki dan ulovi, koliko im i treba, oko kilogram ribe iz obližnje rijeke. Ostalo? Čita, razmišlja, meditira, druži se sa obitelji i prijateljima… Aktivan je i u jednoj organizaciji koja se bori oko očuvanja autohtonog sjemena, također ovako propagira svoj novo-stari jednostavan način života … ukratko rečeno, uživa u životu i živi, što bi se reklo, punim plućima.

Božje je pravo svakome dati jednako

I tako, čini se da postoji ta jedna mjera finoga života koja svakoga sljeduje. No, čovjek je često onaj koji želi puno više od toga, pa tako onda na kraju ugrozi i svoju vlastitu mjeru finoga života, kao i mjeru drugih ljudi. Izlazeći iz te mirne luke, čovjek odmah upada u frenetičnu zonu preskupih nijansi, i batrga se toliko dugo sve dok ne shvati da se to u suštini ne isplati.

Mjera finoga života se tiče cjelokupne ljudske egzistencije. To podrazumijeva i mjeru uživanja koje nas sljeduje, mjeru ljubavi, pa čak i mjeru duha. Prikovan čavlima za križ, a još više stisnut svojim nebrojenim zločinima i grijesima, pustopašni razbojnik Dizma počinje tugaljivo moljakati Isusa, raspetog odmah pokraj sebe: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23,42). Isus mu sa svog križa priprosto odgovara: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (r. 43). Iz svoje svakodnevne ljudske perspektive mogli bismo se pitati nije li ovo ipak malo prejeftino spasenje za jednog okorjelog zlikovca? Kako god, čovjek se malko u zadnji tren skrušio i pokajao, a Bog mu odlučio iskazati svoje beskrajno milosrđe. S druge strane, mnogim nadobudnim asketima i svecima, prema vlastitom kazivanju, život nije bio ništa drugo osim gola muka i nevolja. Naravno, ono se kaže da će na kraju primit svoju veliku nagradu kod Boga, ali vidimo, primio je bio i onaj što nije, reklo bi se, ni prstom bio makao u životu, osim onog kratkog završnog pokajanja na stratištu – kad mu je duša već bila „u nosu”. Kakva je to onda pravda? Pa to je Božja pravda, i mimo nje se ne može. Puno prije naznačenih golgotskih događaja Isus će ispričati jednu prispodobu o najamnicima u vinogradu (Mt 20,1-16a). Dakle, jedan imućan domaćin, vlasnik vinograda je izišao rano ujutro na gradski trg (kako se onda običavalo) potražiti radnike. Našao je neke i s njima se pogodio za denar, što je u ono vrijeme bila solidna prosječna dnevnica. Kasnije je opet bio izišao, pa našao i druge, zatim i treće, četvrte… Naravno, na kraju dana kad je bilo vrijeme isplate, oni što su radili od ranog jutra, nadali su se da će dobiti više nego ovi od kasnije, ali su se zatim bili grdno razočarali i pobunili kad su vidjeli da domaćin (ovdje slika samog Boga) daje svima isto. Domaćin jednom od njih na to odgovara: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?”
I tako, reklo bi se, uvijek se iznova u ljudsko mišljenje uvlači motiv da on zaslužuje više od zadane mjere života, samim tim, da zaslužuje više od drugih ljudi. To mišljenje se počesto javlja individualno, ali ono se također zatim često i na jedan služben način uvlači i u ekonomiju, i u politiku, čak i u vjersku doktrinu, premda to, vidimo, nije i ne može biti vjerska doktrina. Jedina istinska vjerska doktrina je to da smo kao ljudi pred Bogom svi jednaki, te da će na kraju opstati i biti blagoslovljeno samo ono što se promišlja i radi u okvirima upravo te i takve doktrine. Samo je to teologija, sve ostalo je politička teologija. Naravno, mnogi će i dalje misliti da oni zaslužuju više od toga, ali to svakako neće promijeniti neumoljiva pravila svekolike stvarnosti.
U Sarajevu, 21. I. 2020.
M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandar Kosev;

NEUROTIČKI STOICIZAM I ILUZIJA IDEALNIH ŽIVOTA

Iluziju idealnih života počinju utiskivati u naš um i među naše osjećaje dok smo još djeca. „Uči sine, da ne moraš raditi.” O koje li iluzije. Učiti uopće nije lako … Kako je to govorio jedan moj fakultetski profesor: „Učenje je najviši i najteži oblik askeze.” I onda, ako si stvarno naučio, itekako ćeš poslije raditi. Takozvano „Pareto” pravilo iz poslovnog svijeta govori kako unutar jedne firme ili organizacije 20% marljivih i stručnih uposlenika obavlja 80% posla. Nadalje, ponovno među tih 20% postoji krug još marljivijih i stručnijih 20% koji obavljaju 80% od onih prethodnih 80% posla. Dakle, tko se za rano počeo truditi i marljivo raditi, vjerojatno će tako nastaviti kroz cijeli svoj život, zarađujući tako pošteno sebi plaću, ali i desecima drugih.

Netko opet, znajući da nije za knjige, igra na kartu sporta. Ganja loptu da ne mora učiti. Ali, u konačnici ni to nije baš lako. Kako to u jednom intervjuu iz vlastitog iskustva reče proslavljeni hrvatski boksač Željko Mavrović: „Sportom se divno baviti sat vremena dnevno, ali je zato užasno okrutno baviti se sportom pet sati dnevno.” Trčati i po kiši, i po žezi; poseban, nadasve neukusan režim prehrane; učestale ozlijede i operativni zahvati; nelojalna konkurencija koja koristi doping itd.

Netko opet, znajući unaprijed i da je ovo prvo i drugo teško, igra na kartu dobre veze kojom će se ubaciti u kakvu dobrostojeću državnu tvrtku. E baš će se na kraju usrećiti među 500 debila koji također u životu nisu htjeli nešto posebno ni učiti ni trčati ni raditi (naravno, s pokojim časnim izuzetkom). 😀

Svakako, da ne zaboravimo, danas ih veliki broj, a znajući da je sve prethodno posve besmisleno, odluči otići u Njemačku, zdravo pretpostavljajući da ako se već u životu mora rintati, nek’ se onda barem rinta za dobre pare. Međutim, nije ni ovo lako, osobito ne prvih nekoliko godina. Iz vlastitog iskustva, u tom početnom periodu se stigne sasvim blizu ludila, a poneko zatranda čak malo i preko toga…

U svom djelu „Izlazak iz tame”, američki franjevac i psiholog Benedict J. Groeschel o iluziji idealnih života kaže slijedeće:

“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”

Otac Benedict naznačenu iluziju naziva i neurotičkim stoicizmom, suprotstavljajući njemu onaj istinski stoicizam koji unaprijed računa s tim da će prije ili kasnije stvari krenuti nizbrdo, slično kao što će i naš život prije ili kasnije okončati smrću. Ovdje se izgledno radi o jednom nemalom paradoksu koji nalaže da u životu najmanje pate oni ljudi koji računaju s tim da će patiti, dok na koncu najviše pate upravo oni koji su prethodno bili sve učinili kako bi u životu izbjegli svaku ozbiljniju bol i patnju.

Stoga i za onu neku vlastitu orijentaciju, bilo profesionalnu ili osobnu, treba znati da je ono pitanje „što je lakše” ne samo pogrešno već čak i pogubno. Pravo pitanje glasi: „Tko sam ja i što je moje poslanje na ovome svijetu”? I na tom putu će svakako biti neugodnosti i prepreka, ali zato tu već većinski govorimo o jednom smislenom i ugodnom trpljenju od kojeg ćemo se na kraju osjećati sasvim dobro i zadovoljno.

U Sarajevu, 14. 12. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tarapong Pattamachaiyant

O tuzi

Tuga je dugotrajna nijemost, bolna sposobnost da se govori šutnjom i nikako drugačije. Tuga progovara bez rečenica i bez teksta, tek pokretom tijela, gestom ruke, pogledom oka. Rijetke su i skoro neprimjetne tuge koje se izgovaraju glasno i da ih čuju mnogi. Tuga je beskrajno prostranstvo gdje se čovjek nalazi u sivoj magli pokušavajući glasno viknuti kako bi ga netko čuo na drugoj obali. Tuga je stanje nijemosti, vrijeme gubitka volje i snage da se ponovo govori, viče, piše, pjeva o nekad presretnom doživljenom i odživljenom životnom trenutku kojega se nazivalo i opisalo riječju sreća. Tuga je poput uspona na planinu čiji je vrh skriven u oblacima, vrh do kojega se nikako ne dopire i što se duže penjemo, sve se više udaljavamo od vrha i ostajemo u podnožju planine života. Tuga i ako govori, ona to čini nijemo bez glasa i bez riječi. Tuga zahtjeva više od čovjeka nego što to zahtjeva bol. Bol se može izraziti glasom, krikom, plačem, vriskom. Tuga se teško može izraziti bilo kakvim jezikom. Tuga zahtjeva od čovjeka da sebe izrazi tako što će kriknuti bez krika, vrisnuti bez vriska, progovoriti bez glasa i teksta. Takav zahtjev prodire duboko u čovjekovu nutrinu i ranjava čovjeka iznutra jer unutar sebe čovjek stvara krik, vrisak i glas koji ne prolazi i ne dolazi kroz otvorena usta, nego ostaje zarobljen u njemu. Tuga se ne može izreći, ona se samo osjeća i živi za razliku od boli koja se može izreći i izraziti. Bol ranjava, ali slabije i površnije od tuge dok tuga boli više i od same boli. Tuga je nešto puno dublje, zahtjevnije, teže i nezahvalnije za čovjeka od boli koju osjeća i trpi. Tuga se ne trpi i tuga se ne osjeća. Tuga se živi jer ona postaje sam čovjek i život može postati tuga koju se živi. Čovjek se ne može osloboditi tuge jer bi se morao osloboditi samog sebe i radije bira živjeti tugu kako bi ostao na životu, nego da se sebe oslobodi i prestane postojati zajedno sa svojom tugom. Neobično kako se čovjek suživi s tugom i ona mu postane životna suputnica kao trajna životna sjenka koja bdije uz njega i onda kada spava i živi u svijetu snova. I u snovima se tuga pojavi kao vjerni čuvar njegovih uspomena i sjećanja. Koliko je god mrzili, tuga mora imati u sebi nešto magično i božansko jer ništa čovjeka ne iscrpi i ne pročisti kao tuga. Iako je nerado primamo i potajno želimo da nas što prije napusti, tuga zna ostati dugo s nama. Dugotrajno nas iscrpljuje i kao nagradu što smo bili šutljivi i strpljivi pročisti i očisti nas od svih životnih jurnjava, želja i potreba. Je li morbidno i mazohistički što čovjek čak zna i žaliti kada se mora rastati od svoje tuge s kojom je postao prijatelj, koju je volio, kojoj se ispovijedao i koja ga je strpljivo slušala i podnosila i zajedno s njim tugovala za izgubljenim? Kada se naviknemo na tugu, sve nam je teže odgoditi rastanak s njom. Kada tuga odluči da je došao trenutak da nas napusti, ne događa li se da izmislimo nešto što nismo izgubili zato jer se bojimo ostati sami bez tuge? Tuga je najbolji prijatelj čovjeka i neprijatelj osamljenosti. S tugom se može biti sam. S tugom se ne može biti osamljen. Posebna čar tuge jest čudan osjećaj da nismo sami i da je netko s nama i da nas netko razumije, iako taj netko ne govori i nema sposobnost izreći riječ, napisati rečenicu ili tekst. Kao da ponekad uživamo u tuzi i kao da je ponekad namjerno i ciljano tražimo kako bismo izbjegli samoću i nadvladali osamljenost. Što je ona? Osjećaj? Bol? Patnja? Tuga nema svoju definiciju jer je ne možemo definirati, rijetko je uspijemo i opisati onako kako je osjećamo i doživljavamo. O tuzi govorimo kao nekom neopisivom osjećaju koji nas iznutra lagano i strpljivo reže, sječe, probada. Znamo o njoj da je dobra tek kad nas ponovo vrati u život drugačije, pročišćene nečim za što ne pronalazimo odgovarajuće riječi.  I zaista, kako opisati razdoblje tuge od nekoliko godina jednom kada se čovjek pročišćen i drugačiji vrati životu? Gdje sam bio/bila sve ove godine? U tišini? U mraku? U miru? U patnji? U tjeskobi? U magli? I ako sam bio/bila negdje od prethodno nabrojanog, koje od svih tih iskustava i stanja mogu sigurno definirati i nazvati tugom? Ili je tuga sve što smo nabrojili pomiješano u odgovarajućem omjeru? Tuga za nas ostaje tajna. Ne možemo objasniti kako smo je izdržali. Ne možemo objasniti zašto smo je izdržali. Tu i tamo maglovito se prisjećamo kako tuga nije bila uvijek neugodna i destruktivna. Znala je biti korisna, ugodna, pa čak i bliska. Učinila nas je zrelijima i ozbiljnijima. I njezina jednolična rezanja, probadanja i ranjavanja naše nutrine nismo najbolje podnosili. Neki ožiljci ostali su u nama i ostat će trajno i ne možemo ih ukloniti. Ipak, dok prebiremo nutarnje ožiljke nastale od djelovanja tuge, jesmo li normalni ako uz neugodu i bol osjećamo i određeno ispunjenje i zadovoljstvo jer smo bili strpljivi s tugom i šutke podnosili njezino rovanje i kopanje duboko u nama? Zašto je tuga ponekad i povremeno privlačna i ugodna iako je snažnija i ozbiljnija od boli? Možda u nama ima nešto od hrabrosti i herojstva, nešto što nas nosi da tugu strpljivo podnosimo i šutke odživimo, možda ima nešto u nama satkano od same tuge i kada tuga uđe nas, nije se dogodilo ništa novo, nego kao da se stari poznanik nakon duga odsustva vratio kući odakle je otišao. Možda u nama postoji mjesto u kojem tuga oduvijek živi samo jer ode na dugo putovanje, zaboravimo da je tu živjela. Pa se iznenadimo kad se vrati, ali se brzo na nju naviknemo kao da nikada nije otišla od nas i kao da je oduvijek živjela s nama. Ponekad čak kada se ugnijezdi u nama, ne želimo da ode. Toliko se naviknemo na nju da nam se nutrina čini napuštena kao stara i oronula kuća kada u njoj nema nama povremeno dragog i znanog prijatelja. Naše tuge.

U Sarajevu 5. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nadiia Forkosh

Križni put

Tanko pleteno uže duboko se zarezalo u moja zapešća. Osjećao sam tu i tamo toplinu na vrhovima prstiju. Gubio sam osjećaj u rukama. Od umora sam jedva stajao. Napuklo rebro probadalo je moja pluća žestokom boli svaki put kad bih udahnuo. Osjećao sam hladnoću. Vezanih ruku, bos, omotan u grubi plašt rimskog vojnika stajao sam i slušao gubavca kojega sam izliječio kako govori velikom svećeniku o meni. Nije bilo u njegovim očima povjerenja kad je onomad u Jeruzalemu stao pred mene i molio da ga ozdravim. Oči su mu bile ispunjene mješavinom straha, lukavosti, proračunatosti i pohlepe. Ljudske oči. Prijevarne i prijetvorne. Jednom su me molile, a sada su me prezirale očekujući nagradu za svoju rabotu. Nekada gubavac, a sada čist čovjek govorio je o meni i protiv mene.

Veliki svećenik ustade i priđe mi. Vidjelo se da me želi nešto pitati, pogled mu je gorio zluradom znatiželjom. Upita me. Šutio sam. Upita me ponovo. Stražar koji je stajao do mene udari me drškom mača u rebra. Bol propara pluća, izgubim dah i srušim se. Priđe drugi stražar. Usprave me. Pluća su pulsirala od boli. Povraćalo mi se i gubio sam svijest na trenutke. Okrenem se i pogledam stražara koji me udario. Njegov pogled bio je prijeziran. Iako sam ozdravio njegovu kćerku, sada me je promatrao kao posljednjeg nitkova. Nije imao takav pogled kada me je sreo u jednom malom selu blizu Jerihona. Pogled mu je bio drugačiji. Veliki svećenik se vrati na sudačku stolicu. Svečano ustane. Ustanu i drugi članovi Vijeća. Bol u rebrima se pojačavala. Izrekne presudu i odluči da me pošalje Upravitelju da presudu potvrdi.

Do Upraviteljeva dvora bilo je nekoliko stotina metara. Nekoliko puta sam pao i onesvijestio se od bolova. Uz niski kameni zid prema dvoru stajalo je nekoliko žena i muškaraca koji su podrugljivo vikali. Jedan muškarac uzme sa zemlje kamen i baci ga na mene. Kamen me pogodi u glavu. Srušim se. Stražari me svezanog usprave. Oštra zrna pijeska sjekla su moje bose tabane. Stražar me gurnu da krenem naprijed. Teškom mukom pokušam pružiti korak. Krajičkom oka pogledam čovjeka koji je bacio kamen na mene. Podrugljivo me  i slavodobitno gledao. Sjećam ga se. Iz njega sam istjerao zloduha i poslao ga u krdo u svinja. Stražar me još jednom gurnu. Krenem naprijed.

Upraviteljev dvor bio je na blagoj uzvišici. Morao sam se popeti stepenicama. Hladnoća izlizanog kamena godila je mojim krvavim tabanima iza kojih je ostajao krvav trag. Upravitelj je sjedio na mramornom prijestolju. Pored njega stajala je žena. Žena skrenu pogled s mene. Upravitelj me pogleda s nelagodom u očima vidjevši kako izgledam u rimskom plaštu i s krunom na glavi od krutog bodljikavog granja koje se duboko zarilo u moje čelo i potiljak. Naredi da se kruna i plašt skinu s mene. Ogrnu me običnom haljinom iz dva dijela. Krunu se ne usudiše skinuti. Čim su počeli, neopisiv bol prošao je kroz mene i opet se onesvijestim. Poliju me vodom. Na mramornom podu ostadoše pomiješani krv i voda. Kruna ostade na mojoj glavi.

Upravitelj priđe. Upita me jesam li kralj, revolucionar, kriminalac? Šutio sam. Upravitelj me pogleda s visoka. Njegove oči prezrivo i cinično se zagledaju u mene. Reče kako ima svu moć i može učiniti sa mnom što hoće. Šutio sam. Nakon nekoliko minuta moje uporne šutnje izvedu me na trijem pred skupinu od dvadesetak ljudi. Vikali su i galamili. Upravitelj sjede na visoku stolicu. Digne ruku i rulja ušuti. Pored mene je stajao neki čovjek. Lice mu je bilo pokriveno gustom bradom i prljavom kosom. Ljutitim i gnjevnim pogledom gledao je oko sebe. Onda pogleda prema meni i pljunu mi u lice. Upravitelj ustade. Žena koja je stajala maloprije unutra proviri iza debelog zastora. Pogled joj je bio preplašen. Nešto šapnu sluzi. Sluga priđe Upravitelju. Upravitelj ustane i uđe unutra. Tada netko iz rulje povika i baci kamen prema meni. Kamen me pogodi u prsa. Rulja se priključi vikom i galamom. Spazim ženu u rulji. Pogledom punim mržnje gledala je prema meni i pokazivala prstom u mene. Sjetim se njenog pogleda. Bio je drugačiji. Pun straha, šoka i neizrecive sreće kad se dodirnula moje haljine i ozdravila. Upravitelj se vrati. Rulja ušuti. Pokaže rukom stražaru da me dovede. Njegov pogled se promijenio. Gledao me je sumnjičavo i s nepovjerenjem. Upita me odakle sam. Šutio sam. Nervozno i ljutito pokaže stražaru da me vrati na moje mjesto. Tada Upravitelj upita rulju o čovjeku koji je stajao pored mene. Rulja je vikom i skandiranjem odobravala Upravitelju.

Tada pokaže prstom na mene. Rulja se uznemiri i nekoliko kamenova doletješe prema meni, jedan pogodi Upravitelja u nogu. Upravitelj se vrati na svoje mjesto. Sluga donese pozlaćeni pehar i posudu od srebra. Voda se prelijevala u zlatnim i srebrnim bojama dok je Upravitelj prao ruke. Upravitelj nešto reče, a jedan čovjek istupi iz rulje i prihvati Upraviteljevu riječ i pokaza prstom na mene. Pogledom punim cinizma i oholosti gledao me i držao uperen prst. I njega sam znao. I njegov pogled pun ljubavi i zahvalnosti kad sam se dotakao njegovih očiju pored bunara da mu vratim vid.

Upravitelj sjede. Dade znak sluzi i sluga priđe. Tada sluga stane pred rulju i glasno izgovori odluku Upravitelja. Prljavi i bradati čovjek se grohotom nasmija, oči mu se užare mješavinom radosti i pakosti, a rulja odgovori bjesomučnim i veselim skandiranjem i vikom. Bradati čovjek me pogleda. Na trenutak se prestade smijati. A onda zlurado pogledom pokaže na prolaz na drugoj strani s druge strane rulje koja je još uvijek vikala. Stražari me uzmu svaki s jedne strane. Zbog boli u tabanima i prsima više nisam mogao ni hodati. Vukli su me prema ulazu kroz rulju koja me je pljuvala i udarala štapovima i rukama.

U prolazu je stajao visok i krupan vojnik. U ruci je držao bič. Pred njim je bio veliki i visoki drveni stup s metalnim lancima koji su visjeli s vrha stupa do sredine. Bič je bio načinjen od metalne palice i nekoliko kožnih traka koje su bile pričvršćene za vrh palice. Na kraju traka bili su mali metalni završetci poput metalnih kuglica ili čavala. Stražar podigne moje ruke. Bol u prsima se pojača i ponovno povratim i onesvijestim se. Hladna voda probudi moje oči. Bio sam vezan za stup. Na leđima sam osjećao kao da mi netko pali kožu užarenim željezom. Kriknem od boli i ponovno padnem u nesvijest. Probudim se. Bilo je mračno. Ležao sam na prljavom i hladnom podu punom tragova izmeta i prljavštine. Leđa su gorjela kao da mi je netko zario čavle u svaku poru kože.

Otvore se vrata. Uđe stražar. Podigne me. Bol u prsima i leđima se pojača. Od boli suze mi pođoše teći niz lice. Stražar me izvede. Bili smo iza Upraviteljeva dvora. Dvojica stražara držali su drvenu gredu dok su drugi stražari nijemo gledali. Stražar me uspravi. Dva stražara priđu s drvenom gredom. Stave je na moja ramena i svežu kožnim uzicama za moja zapešća i iznad laktova. Bio je to komad grube drvene i oble grede, taman i s nekoliko grbavih izbočina. Zbog bola u prsima i leđa koja su gorjela od bolova padnem. Prašina i pijesak ispune moja usta, nos, oči i dušnik. Pođem se gušiti. Stražari se nastave smijati. Jedan od njih pritrča i stane nogom na moju glavu i gurne je dublje u pijesak. Ostanem bez svijesti i daha. Usprave me. Stražar koji je stao nogom na mene pogleda me s dubokom mržnjom i udari šakom u lice. Iz nosa i usta poteče krv. Sjetio sam ga se nakon što je bijela svjetlost od udarca prošla ispred mojih očiju. Gledao me duboko molećivim pogledom kad sam ozdravio njegovu kćer dok sam jednom prolazio u blizini Kafarnauma.

Tada me stražari izguraju van. Bilo je oko podne. Sunce je neizdrživo peklo i bio sam strahovito žedan. Pogledam pred sebe. S obje strane uskog prašnjavog puta stajali su ljudi koji su vikali i prijetili rukama. Podignem pogled i ugledam maleno brdo nekih par stotina metara ispred. Stražar me udari drškom mača po leđima. Bol me sasječe i uz bolan vrisak krenem. Prolazeći prašnjavim putem ljudi se vikali, vrijeđali, neki su bacali kamenje. U jednom trenutku hodajući nagazim na oštar kamen u pijesku koji probode moj taban i srušim se. Greda se djelomično odveže i padne mi na glavu guleći pri tom moja krvava leđa. Bol me natjera da povratim. Stražari priđu i pridignu me na koljena. Tada neka žena iziđe iz grupe ljudi i sagnu se do mene. Njene oči gledale su me sa žaljenjem i dubokom tugom. Izvuče iza leđa svoje haljine mokru i vlažnu krpu. Položi je na moja okrvavljena leđa. Stražari dopustiše. Na trenutak bol postade podnošljiva. Tada okrene krpu na drugu stranu i prisloni je na moje lice. Lagano prijeđe preko mog lica brišući krv, suze i znoj. Tada jedan od stražar priđe i grubo je odgurnu nogom. Padne u prašinu. Stražar me udari kopljem po glavi. Granje oko glave dublje se usječe u moje čelo i zatiljak. Bol me ponovno obuzme. Usprave me i ponovno privežu gredu. Tada me stražar udari bičem dajući znak da krenem dalje. Jedan od stražara koji je išao ispred izvuče mač i udari neku ženu koja mi je pokušala prići. A tako i jednog starca koji je u ruci držao krčag s vodom. Udari ga mačem, a voda se prolije po prašini stvarajući malu baricu blata i kaljuže.

Nakon nekoliko metara jedan mladić istupi iz mase ljudi i držeći u ruci kamen baci ga prema meni. Kamen me pogodi u bolna leđa i ponovno padnem. Mladić podiže obje ruke u zrak dok mu je grupica mladića aplaudirala. Pogledom punim cinizma i oholosti pristupi dok sam ležao s licem i ustima u prašini. Sagnu se do mojeg uha i nešto prošaputa. Stražari ga odgurnu i ponovno me usprave. I mladićev sam pogled znao otprije. Njegova majka me gledala ushićeno i s dubokom ljubavlju kad sam ga doveo živog i zdravog slobodna od psihičke bolesti od koje je bolovao od rođenja.

Stražari me dovedu u podnožje brda. Pokušam napraviti korak prema usponu. Nisam mogao. Srušim se opet padajući na leđa i na gredu. Jedan od stražara priđe ljudima koji su stajali sa strane i uhvati jednog čovjeka. Čovjek se otimao i borio, ali ga stražar uhvati za glavu i stavi mu mač pod vrat. Čovjek nevoljko priđe. Pogled mu je bio pun straha. Njegov pogled nisam prije vidio. Ovo je bio prvi put. Odvežu gredu i skinu je s mene. Obore ga na koljena i svežu mu gredu na leđa. Teškom mukom se uspravi. Stražar ga gurnu i on pođe. Stražari me usprave. Iako nisam imao više gredu na leđima, teškom mukom sam kretao. Bol je razarala moju glavu, leđa i noge.

Konačno dođemo na malu uzvisinu. Nekoliko vojnika kopalo je rupe u zemlji. Druga grupa tesala je sjekirama dugačku i debelu drvenu gredu. Čovjeka koji je nosio moju gredu obore na tlo. Skinu gredu s njega. Uzmu je i privežu za dugačku gredu koja je ležala na tlu pored jedne od iskopanih rupa. Tada uz brdo dođe još jedna grupa vojnika s dvojicom zatvorenika. Obore ih na tlo i privežu za grede. Tada nekoliko vojnika konopima uspravi grede i polože ih u rupe iskopane sa strane. Dvojica zatvorenika visjeli su na gredama nogama i rukama svezani po nekoliko debelim kožnim konopima.

Dva vojnika priđu i polože me na gredu. Prvo mi svežu ruke i noge. Onda jedan čovjek priđe noseći u rukama čekić i metalnu posudu. Sagnu se pored moje glave i spusti posudu. Izvadi iz nje veliki metalni čavao i položi ga na moje zapešće. Podigne ruku i čekić u njoj. Zamahne. Neopisiva bol probije moju ruku i cijelo tijelo. Izgubim svijest. Visio sam na križu. Slomljeno rebro je probilo plućno krilo. Svaki udisaj bio je do te mjere bolan da bih nakon nekoliko udisaja potpuno malaksao viseći samo na rukama. Kruna na glavi pritiskala je još više moj potiljak. Bolovi u rukama i nogama bili su nesnosni poput ugriza otrovnice. Neki čovjek koji je stajao u rulji koja mi se podrugivala iziđe nekoliko koraka ispred ostalih. Okrene se prema rulji. Govorio im je visokim, gotovo vrištećim glasom. Čuo sam povremeno kroz zvuke vjetra riječi poput prorok, Sin Božji, Ilija, siđi ako možeš. Okrene se prema meni i približi se podnožju križa. Njegov pogled bio je pogled luđaka koji uživa u zlu. Bio je to paklen pogled. I njega sam se sjećao. Itekako sam se sjećao njegovog pogleda punog poštovanja i poniznosti dok sam često dolazio u njegovu kuću i govorio i ozdravljao mnoge koji su dolazili. Sjećam se i njegovog pogleda punog patnje kad me molio za svoju kćer. Sjećam se njegovog pogleda punog vjere kada je ugledao svoje dijete živo i zdravo. Sjećam se da je klečao preda mnom i molio me da mu oprostim grijehe. Sjećam se da sam mu sve oprostio i rekao mu da ga je vjera njegova spasila i da ne griješi više.

Pogledam rulju. Uglavnom poznata lica. Tu su bili neki koji su me slušali s oduševljenjem, neki koje sam ozdravio, neke kojima sam oprostio neoprostivo, neki koji su me slavili kad sam prije nekoliko dana dolazio u grad. Sjećam se njihovih pogleda. Pogleda svakoga od njih. Bol prođe kroz moje tijelo. Podignem pogled prema nebu. Udahnem još jednom duboko dok me bol razarala. Pogledam ih sve. Opraštam vam. I opet ću vam oprostiti. Jedan stražar priđe s motkom s nečim na vrhu. Pruži je mojim ustima. Jak miris na trenutak probudi moje tijelo i moje oči. Spazim ženu koja je stajala sa strane. Očima je molila da patnja prestane. Pogledam je. I ona je pogledala mene. Naši pogledi su se susreli. Okrenem glavu na stranu. U tom trenutku tlo zadrhti i munja propara oblake koji su se nakupili. Iz mene se ote krik pomiješan sa strahom, bolom, nadom i ljubavlju. Neki pomisliše da nekoga zovem pa naglo zašutješe. Zbog tamnih oblaka izgledalo je kao da je već noć. Bilo je tri sata. Posljednjim naporom uspravim svoj pogled prema nebu. Tiho i jedva čujno prošapćem, i spustim glavu, i mrak se spusti na brdo i prekri cijeli grad.

 

U Sarajevu, 15. 2. 2018.

O. J.

SVAĐA

Počinje s najgorim. Vrijeđa. Osjećam bijes. Muka mi. Zna gdje sam najslabiji. Udara nemilice. Ne štedi. Kao da ne bira riječi. Ali bira. Zna što govori. Zna prvu riječ. Propalica!!! Nastavlja nešto nižim tonom, ali nesmiljenom žestinom. Bezvrijedan! Gubitnik! Kukavica! Slabić! Šutim. Počinje govor o prošlosti. Kakav sam bio. Kakvog me pronašla. Gdje sam mogao sve završiti. Što sam mogao postati, a u što me je ona pretvorila. Čovjek! Muškarac! Poštuju te! Ugled! Posao! Šutim i dalje. Nastavlja. Ton je niži. Ali je i dalje glasno da se ne bih mogao praviti da nisam čuo. Fakultet. Odustao bih da nije bilo nje. Novac. Nikad nisam s njim znao. Ona sve vodi. O svemu brine. Već joj je dosta. Ponovno podiže glas. Nezahvalnost! Nemam vremena za nju. Glas se stišava i počinje normalniji ton. Ne komuniciram. Udaljen sam. Mislim da je intelektualno glupa. Nema pameti. Glava u propuhu. Naslađujem se. Nesigurna je. Ja sam kriv. Preda mnom ne može biti ono što jest. Uvijek prigovaram. Ne valja. Ne može. Neću. Ne ide tako. Nisi dovoljno dobra. Ne trudiš se. Odsutan sam. Iskorištavam. Kad je loše, treba mi. Ako je dobro, nema me nigdje. Bježim. Skrivam se. Ne shvaćam probleme. Ne shvaćam nju. Opet argument iz prošlosti. Zaboravio sam važan datum. Ne znam. Ali njoj je bio važan. Opet argument. Malo jačim glasom. Kukavica! Idiot! Đubre! Ton se pojačava. Još uvijek šutim. Srce ubrzava. U glavi tutnji. Dlanovi su vreli. Želudac. Muka. Ružan osjećaj. Kad iščekuješ, a ne znaš što. Razmišljam. Uzvratiti? Obvezno. Na koji način? Maksimalno najgori način. Niskim udarcima. Ne popuštati. Slomiti je. Neka padne. Nastaviti istim ritmom. Glas se stišava. Nešto o kreditu. Loša odluka. Nisam pitao. Sjeda. Pogled. Ne znam. Ne mogu odrediti. Mržnja, ljutnja, tuga, patnja, ljubav, nesigurnost, strah, sve zajedno? Oči ugašene. Gledaju prazno. Umor. Oči i lice među dlanovima. Jecaj. Prisjećam se. Stari govorio. Ne vjeruj suzama. Ne vjerujem. Počinjem. Podiže glavu i oči. Nekoliko suza. Dlanovi se opuštaju. Srce ubrzava. Glava eksplodira. Osjećaj nadmoći. Zavodnički i bolestan. Razoran. Ja sam nadčovjek. Osjećam žestinu i bol. Udaram najniže. Biram riječi. Ne psujem. Ali ću početi. Ne sad. Kasnije. Oduzela mi godine života. Oduzela mi radost. Oduzela mi zadovoljstvo. Zbog nje sve. Nesretan. Nezadovoljan. Promašio život. Stojim u mjestu. Ništa nisam ostvario. Propao sam. Jesam. Zbog nje. Ništa. Prazan život. Nervozan. Čangrizav. Ljut. Napet. Sve zbog nje. Već godinama tako. Hladna. Bešćutna. Nedodirljiva. Ohola. Zlobna. Pokvarena. Krije od mene. Puno. Iskorištava. Bubnjanje u glavi pojačava. Srce udara u ušima. Dlanovi se znoje. Muka iznutra. Negdje u dubini duše. Tama. Mračno. Krik iz dubine. Otrov. Grize dušu. Kosti. Sve. Mrzim. Iz dna duše. Ne mogu je gledati. Zamišljam. Moglo je bez nje. Muka se pojačava. Otrov prodire u ruke. Razbijam. Staklo na stolu puca. Dlan topao. Posjekotina. Ustaje. Odlazi. Otrov se nakratko povlači. Bubnjanje u glavi stišava. Dlan na lijevoj ruci malo hladniji. I dalje mrzim. Prilazi. Miris šampona. Dodir ruke. Topao. Drhti. Strah. Tresem se. Muka i gnjev. Progovara. Tiho. Šutim. Muka drži. Čvrsto. Želudac u grču. Pokušava zamotati. Odbijam. Odlazim. Govori. Plače. U glavi odzvanja „ne vjeruj suzama“. Tresak vrata. Kupatilo. Ogledalo. Lice. Izobličeno. Strašno. Pakosno i pakleno. Ne prepoznajem. Bubnjanje traje. Ritmički, ali slabije. Kucanje. Bubnjanje se pojačava. Srce ubrzava. Opet muka. Nešto u meni. Negdje duboko. Tamno. Ružno. Mračno. Njezin glas. Gledam ogledalo. U sebi. Govorim nekomu. Tolike godine. Vrijeme. Živci. Zdravlje. Načeto ili potrošeno. Zbog nje. Smišljam. Uvrede. Optužbe. Mogao sam biti sretan. Kriva za sve. Strelovita misao u glavi. Paklena. Napasti. Ne može imati djecu. Kažnjena. Jalova. Bolesna. Prokleta. Lice se opet izobličuje. Ne prepoznajem čovjeka u ogledalu. Oči zlobne, lice zlokobno. Sprema nešto. Nešto opako. Kucanje opet. Jesam li dobro? Strah i kod mene. Netko drugi je u ogledalu. Nisam ja. Kao da dolazim k sebi. Oči normalne. Lice bez gnjeva. Dlanovi hladni. Bubnjanje u daljini isprekidano. Puls normalan. Odzivam se. Dolazim. Neka sačeka. Ruka zamotana. Razmišljam. Ogledalo. Ovo sam ja. Oči mirne. Lice normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Ne znam. Izlazim. Oči crne. Boja u očima. Nejaka i slabašna. Tragovi pepela u pogledu. Ruka. Dlan mekan i topao. Još uvijek drhti. Dodiruje lice. Godi. Bubnjanje prestaje. Dodirujem lice. Obraz vlažan. Brišem. Drugi obraz. Opet brišem. Sklanjam kosu. Miris šampona. Ljubim čelo. Grli oko vrata. Grlim struk. Plače. Šutim. Negdje. U dubini. Nešto. Toplo. Privlačno. Ugodno. Mirno. Svijetlo. Grlim jače. Drhtaj. U njoj. Oboje. Dokle ovako? Pita. Ne znam. Grli jače. Grlim jače. Ljubim obraz. Miris šampona. Ljubim obraz. Ljubim oči. Oči otvorene. Crne. Sjajne. Tragovi pepela nestali. Negdje duboko. Nešto. Dobro. Osjećaj ugodan. Svijetlo. Dokle? Tiho. Ne zna. Glas slabašan. Gledam lice. Umorna. Prestrašena. Nesigurna. Izmučena. Previše pitanja. Premalo zajedno. Previše svega. Posla. Prijatelja. Rodbine. Briga. Obveza. Odlučujemo. Vikend. Sami. Definitivno. Nigdje se ne ide. Osmijeh. Gladan? Svakako. I ona. Jedemo. Sjećamo se. Prošlost. Smiješne stvari. Spačke i fore. Smijemo se. Ustaje. Bit će u sobi. Treba me. I ja nju. Ustajem. Kupatilo. Ogledalo. Sve normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Strah u meni. Ja? Ne znam. Ne bih volio. Ogledalo. Misao u glavi. Nešto. Maloprije. U dubini bića. Strašno. Zloguko. Pakleno. Drhtaj. Jeza. Ne želim misliti. Izlazim. Hodam. Soba. Nešto u dubini. Ugodno. Mirno. Dobro. Svijetlo. Osmijeh. Dodirujem lice. Ljubim oči. Ljubim čelo. Drhti. Nešto u dubini. Pojačava. Glazba? Moguće. Simfonija ljubavi? Anđeoski orkestar? Ne znam. U dubini. Svijetlo. Jarko.

 

U Sarajevu, 4. 12. 2017.

O. J.

BUĐENJE

Dok sam je promatrao kako prilazi, prožimao me neobičan osjećaj. Hod joj je bio lagan, graciozan, jedva je dodirivala tlo. Bilo je nešto čarobno u njezinom hodu. I druge žene su hodale, ali ne kao ona. Pokreti njezinih bokova bili su skladni, ritmični, stopala su bešumno klizila. Na glavi je imala ljubičastu kapu, smeđa duga kosa se vijorila na noćnom vjetru i padala joj je preko ramena. Nosila je šal ljubičaste boje na briznu omotan oko vrata.

Prišla je, veselo se nasmijala pokazujući red bijelih bisera ispod tankih usana i poljubila me u obraz. Miris njezine kose na trenutak me podsjetio na miris kokosa. Znala je da ne podnosim kad sveže kosu u rep i uvijek sam protestirao, jer sam smatrao da je opuštena kosa čini neobično lijepom. Teško je povjerovati da kosa može učiniti tako veliku razliku, ali činila je, i ona je to znala. Svukla je šal, stavila mi ga oko vrata i zagrlila me. Poljubio sam je nježno u vrat, koža joj je mirisala privlačno. Privinula se uz mene, njen topli dah mi je nešto šaputao na uho, ali već sam bio izgubljen i osvojen. Zaboravio sam uopće zbog čega smo se našli. Onda sam se sjetio – da, šetnja i topla čokolada. Nekako sam se sabrao.

Pogledala me svojim neobičnim očima koje uvijek svijetle boje kad je sretna, vragolasto se nasmije i reče, Pročitala sam priču zaslužio si šetnju i toplu čokoladu, ali prije toga mi moraš ispričati detalje. U redu, rekoh, ali moraš mi obećati da nikome nećeš to ispričati inače više nikad ti neću ispričati priču. Dobro, složila se. Da čujemAli, priča je kratka, beznačajna, rekoh. Svejedno – inzistirala je. Ispričaj mi.

Jednog zimskog popodneva šetao sam parkom. Nebo iznad grada bilo je sivo, lišće je već odavno opalo, već je bila zima. Bio sam neraspoložen, turoban, cijeli taj dan bio mi je nikakav. U parku gotovo da nije bilo nikoga, poneki prosjak koji traži milostinju. Bio sam zabavljen svojim mislima, gotovo da nisam primjećivao što se oko mene događa. Sudarih se s nekim. Oprostite nisam vidio, rekoh. Ah žao mi je i ja nekad ne gledam kuda hodam, odgovori mi ženski glas. Glas je u meni nešto probudio, nešto nepoznato, čudnovato, nešto neobično. Podignem pogled. Preda mnom je stajala mlada žena, otprilike mojih godina, na glavi je nosila ljubičastu kapu i ljubičasti šal, osjećao se miris kokosa u zraku. Bila je obučena u kratku crnu jaknu i čizme s ravnom petom. Na rukama je nosila pletene ljubičaste rukavice. Žao mi je, promrmljah. Stvarno ne gledam kuda hodam. Samo je na trenutak gledala u mene. Primijetih da joj oči neobično sjaje. Tajanstvena, reče mi, skide rukavicu i pruži mu ruku. Uzvratih i prihvatim ruku. Ruka joj je bila topla i mekana poput baršuna, bijela i tako divno građena kao ruka koju ni najbolji ni najslavniji kipari ne bi mogli napraviti.

Neobično ime, rekoh joj. Tajanstvena? Je li to šala? Pogleda me svojim nasmijanim očima i nasmiješi se. Ispod tankih usana pokaza se red zubi poput prelijepih bisera. A kako bi me ti nazvao, upita. Ne znam, rekoh. Nekim normalnim imenom, M možda? HmM, pogleda me sumnjičavo. U redu, vragolasto nasmiješi i pogleda me. Bit ću M. Moje neraspoloženje se polako topilo i počela me obuzimati radoznalost. Nisam je prije viđao, poznajem puno ljudi u gradu, svaki dan hodam kroz park i nikad je nisam vidio. Odakle si, rekoh. Jesi li iz grada? Nisam, reče kratko. Nego, pogledah je upitno. Nisam odavde uglavnom, reče ona. Tada mi u oči upade nešto neobično kod nje. Stajala je i lagano se njihala kao da će zaplesati. Svaki joj je pokret bio nekako graciozan, neobičan. Neobična si, izvalih k‘o iz topa. Kretnje su ti neobične. Jesam li, upita me tiho i priđe mi bliže. A šta je to na meni neobično, nastavi gotovo dodirujući moje lice svojim. Sve, rekoh sumnjičavo ne uzmičući. Sve je na tebi neobično, tvoji pokreti, tvoj izgled, tvoje lice, tvoj osmijeh, tvoje ruke, gledao sam je netremice. Hm, promrmlja i pogleda me. A zašto? Zašto, upitah. Pa zato što se ne krećeš, ne govoriš i ne smiješ se kao druge žene koje poznajem. One sve rade na isti način, a ti si čudna i neobična, ima nešto tajanstveno kod tebe. Je li, reče. A šta je tajanstveno kod mene, upita me. Tvoj osmijeh zvoni kad se smiješ, tvoje oči sjaje, tvoj osmijeh je vragolast, a kretnje tvoga tijela su tako privlačne, rekoh, crveneći se. Bilo me stid što nepoznatoj ženi u pol bijela dana u parku dajem komplimente. Koji idiot, pomislio sam. Možda, reče ona, jer je konačno vrijeme da se probudiš. Htjedoh nešto reći, ali nisam uspio izustiti ništa nestade je. Osvrnuh se oko sebe zbunjeno.

Neki stariji čovjek u kratkom kaputu i šeširom priđe mi. Prijatelju je li vam dobrom, upita, gledajući me sumnjičavo. Da, da, sve je u redu, rekoh, ne gledajući ga. Gledao sam oko sebe, ali je nisam vidio. Gdje je nestala, mislio sam. Jeste li sigurni da ste dobro?, bio je stari dosadan. Jesam, dobro sam, otresem se na njega. Ne čini se da ste dobro, maloprije ste pričali sami sa sobom, reče starac i pogleda me. Molim, zbunjeno ga pogledah. Kako mislite sam sa sobom. Pričao sam sa ženom. Ne, niste, bio je starac uporan, bili ste sami, stajali ste i nešto gledali i mrmljali, reče mi. Nije bilo nikoga osim vas.

Ona zastade i pogleda me. Stvarno, reče, to je ta priča.  Pa i nije ti neka priča, i poče me napadati da sam je prevario, da sam je napravio budalom. Ali sam bio uporan, pričao sam neki dan s tajanstvenom ženom u parku. Bila je neobična, čudnovata i lijepa i nestala je. Priča ti je bezveze, reče ona dok smo ulazili u kino. Tko to još normalan susreće neobične žene koje nestaje i to u parku. Ti si lud, reče mi. A onda zastane i okrenu se. Pogleda me. A kako ti je rekla da se zove? Tajanstvena, rekoh. Ali je mogu zvati M.  Ona me pogleda i nasmiješi se. Pa dobro, i nije ti loša ta priča s tom tajanstvenom ženom. I uđe u kino. Nemaš pojma o čemu pričam, rekoh u sebi dok smo ulazili u kino.

Izašli smo iz kina. Bila je već kasna noć. Snijeg je lagano padao, pahulje su se gubile u toplini tla. Uhvati me pod ruku. Hladno mi je, reče i priljubi se uz mene. I meni je, uzvratih i priljubih se uz nju. Idemo na toplu čokoladu, rekoh. Ona zastade. Ne mogu, moram se vratiti kući. Kako ne možeš, odvratih. Pa dogovorili smo se. Obećala si mi, optuživao sam ju. Jesam, reče skrušeno. Obećala sam, ali sad ne mogu. U redu, pustih njezinu ruku. Ispratit ću te kući. Jesi li ljut, približi se i uhvati me ponovo za ruku. Nisam, rekoh hladno i ponovno izvučem ruku. Radostan sam, uzvratih sarkastično. U redu, reče ona bezbojno. Zapravo, ne moraš me pratitiSama ću kući. Stani, odvratih, idem s tobomIma pasa lutalica po gradu. Ne treba, reče ona hladno. Odoh sama, a ti možeš na čokoladu. Možda se probudiš. Pogleda me ironično, razvuče usta u nekakav poluosmijeh i ode. Gledao sam za njom dok je odlazila. Nije se osvrtala. O kakvom buđenju ona govori?

Oboje smo teški ljudi – tješio sam se dok sam napuštao prostor ispred kina. Ali to zapravo nije bilo točno. Bili smo različiti. Bio sam čudnog karaktera. Ponekad mijenjao raspoloženja, čas bio sretan, čas bio turoban. Nekad bih se ponašao isuviše zrelo, gotovo prezrelo, rekao bih. Nisam mogao osjetiti radost, smijeh, sve mi je nekad izgledalo tako sivo i mračno. Nekad sam isuviše sretan, isuviše presretan, pa mi je sve izgledalo previše radosno. Bio sam, što bi rekao jedan moj prijatelj, prilično samoživ čovjek. Zatvoren u sebe, u svoj oklop od misli i riječi, smatrao sam se junakom koji stoji nasuprot cijelom svijetu, umjetnikom čiju veličinu svijet ne razumije, a trebao bi. Bio sam mučenik čiju muku nitko ne vidi, a svi bi trebali vidjeti i osjećati. Zapravo, bio sam loš čovjek, um mi je bio pun fantazija koje su ne samo bile nestvarne, nego su mi i često puta štetile. Moj prejaki osjećaj za ponos, za patnju, za neshvaćanje nije uopće opisivao stvarnost, jer me je većina ljudi dobro i s poštovanjem prihvaćala. Izmislio sam vlastite borbe, vlastite duhove, vlastite patnje i probleme samo da bih mogao osjećati vlastitu veličinu naspram beznačajnog svijeta koji ne razumije veličinu umjetnika koji živi u njihovom gradu.

Ona je bila drugačija od mene. Činilo se kao da je nezainteresirana, kao da je ništa ne dotiče. Bila je tvrdoglava, ali ne tvrdoglava kao netko tko je tvrdoglav, a ne zna zbog čega. Ona je bila pametno tvrdoglava, tvrdoglava, ne zato jer je uvijek u pravu, nego jer nijedan zid pred kojim se nađe ne može savladati njezinu snagu i volju da se taj zid mora prijeći. Ona je zapravo bila borac. Ali ispod površine borca, krila se žena, nježna i krhka, ponekad plaha. Žena koju je smetala nepravda, kukavičluk, ali žena koja je duboko osjećala što se oko nje događa i kako ljudi oko nje dišu. I mene je znala pročitati iako sam nastojao vješto skriti se. Znala je kad sam turoban, kad joj lažem, kad glumim. Znala je sve o meni. Ispočetka ne samo da mi je to smetalo, nego sam se plašio nje, njezinog pogleda, njezinog dodira, jer je kroz sve mogla prozreti što se događa sa mnom. Zato smo bili tako različiti, ona je bila borac, bila je nešto poput onih starih vitezova iz velikih ljubavnih priča koji su sve prepreke svladavali radi ljubavi. Nažalost, ja nisam poput nje bio vitez, bio sam plašljiv i kukavica. Ona je to znala, ali nije se time koristila, jednostavno je znala i prihvaćala me takvog.

Dok sam tako mozgao o našim karakterima, nisam primijetio da sam već odavno prešao cestu ispred kina, popeo se kroz veliku široku ulicu i našao se ponovno u parku. Svjetlo je nejasno orisavalo drveće, granje i klupe. Činilo mi se kao da sam u nekoj čarobnoj šumi gdje je drveće živo i tiho govori velike tajne jedno drugom. Na jednoj klupi spazih siluetu kako sjedi. Priđoh bliže i raspoznah bijelu pletenu kapu na glavi i ljubičasti šal. Znaš, začuh poznati glas, ako se ovako nastavi, pomislit ću da me uhodiš. Ne uhodim te, rekoh hladno. Zapravo, trenutno me ne zanima ništa, rekoh osorno i požurim ispred nje. A tako, ustade s klupe i stade preda me zaklanjajući mi put. Što se dogodilo, glas joj je slatko zvonio. Nije ništa, nastojao sam ne misliti o čaroliji njenog glasa. Ništa, promrmljah i spustih pogled u nadi da će me pustiti da prođem. No ona je stajala i netremice me gledala. Reci mi, približi mi se i šapnu mi na uho, možda ti mogu pomoći. U tom trenutku nešto se u meni pokrenu, uspravim pogled i pogledam je tužno. Ne znam, rekoh joj. Ti si ionako Tajanstvena, i ako ti kažem, tvoj odgovor bi mogao biti tajanstven kao i ti i ne bi imao od njega nikakve pomoći. Ona se nasmiješi, skine ljubičastu rukavicu, uhvati me za ruku pogleda me očima koje su sjajile. Reci mi, prošapta tiho.

Sjedoh s njom na klupu, ona se privinu uz mene, nasloni na glavu na moja prsa i reče, reci mi što se dogodilo. Ispričah joj sve, kako smo bili u kinu, kako poslije nije htjela na čokoladu iako je obećala. Ispričah joj o našim različitim karakterima, o svojim vlastitim demonima koji me proganjaju. Ona je samo slušala i slušala. Kad sam završio, uspravi se, pogleda me očima koje su sada bile tužne. Nisu bile nasmijane, nisu svijetlile, bile su sive, ali nisu bile hladne, samo tužne. Moraš se probuditi, reče ona tiho. Onda se uspravi. Opet je stajala kao da će zaplesati, njihala se neobično, čudnovato. Obuče rukavice, ogrnu se šalom i približi se. Mogao sam osjetiti topal dah iz njezinih usta. Nagnu se do mene, zagrli me. Probudi se, prošapta.

Zaustih da nešto kažem, ali je opet nestala. Mladi par koji je prolazio pored mene zastane. Je li vam dobro, upita me mladić. Dobro sam, odvratih tiho. Ne činite se dobro, reče djevojka gledajući me sumnjičavo. Pričate sami sa sobom, a i plačete, reče ona. Znate, noć je, hladno je, sami ste u parku, je li vas možda netko napao, hoćete li da zovemo policiju. Ne treba, rekoh, sve je u redu. Moram se probuditi – rekoh i ustadoh. Nije mu dobro, čuo sam mladića kako govori dok sam zamicao stazom iza velikog bora prekrivena snijegom.

Javi se s jednim zvonkim haloJa sam, nastojao sam zvučati muški. O, da, reče ona nezainteresirano, šta je bilo? Ništa, žao mi je, odvratih. Zašto, upita ona. Zbog svađe, rekoh ponovno. Kakve svađe, upita ona. Pred kinom, rekoh, bio sam bezobrazanOprosti. Šutnja s druge strane, činilo se da traje dugo, predugo. A, to, čujem otegnut glas. Ništa, bit će sve u redu, nastavi ona. Kako će biti u redu?, upitah je. Kad se probudiš, odvrati ona. Šutnja s moje strane. Halo, halo, jesi tamo? Tu sam, rekoh, nakašljavao sam se. Nešto me je stezalo u grlu. O kakvom buđenju je riječ, upitah je. Samo se probudi, reče odlučnim glasom i spusti slušalicu. Gledao sam kroz prozor snijeg kako tromo u pahuljama pada na ulicu. U daljini sam gledao park i borove prekrivene snijegom. Učinilo mi se da sam na trenutak vidio žensku siluetu kako stoji pod svjetiljkom s bijelom kapom i ljubičastim šalom i gleda me. Smiješila se i netremice zurila u mene. Sagnu se i poče nešto raditi po snijegu. Nagnuh se bliže prema prozoru. PROBUDI SE – pisalo je nejasno pod svjetlom ulične lampe.

Bili smo oboje isuviše zauzeti poslom prethodnih dana. Teško je bilo naći vrijeme za susret, čak i jedan sat mogao je biti dragocjen, ali ga nismo nalazili. Vraćao sam se posla, prolazio pored kina i taman htjedoh preći ulicu kada sam je vidio gdje dolazi odozgor. Ruka joj je lagano, lijeno, šetala kroz prohladni zrak pokazujući da me je primijetila. Pričekao sam je. Brzo je dotrčala, nasmijala se, poljubila me u obraz. Stvarno, mi se nikako vidjeti, reče ona namještajući osmijeh od uha do uha. Da, kao da su sve sile urotile protiv nas da se ne susretnemo, odvratih uzvraćajući joj osmijeh. Ali mi smo jači od svih sila, reče ona tiho i uhvati me za ruku. Ja stisnem njezinu ruku u svoju. Neću te više nikada pustiti, pogledah je. Morat ćeš, reče ona gledajući me svojim nasmijanim očima. Ako me ne pustiš nikada nećemo preći semafor. Na brzinu se istrgnu i lagano preskoči na drugu stranu ceste. Pođoh za njom, ne skidajući pogled s nje. Imala je na sebi dugački uski smeđi kaput koji je isticao njezin vitki struk. Ispod kaputa nazirala se kragna bijele ženske košulje iako je se dobro sakrila ispod crnog šala. Na glavi je opet imala kapu, sivu, šivenu krupno. Na trenutak sam se nasmijao gledajući je. Šta se smiješ, upita me kad sam prešao. Izgledaš kao reklama za stolnjak s tom kapom na glavi, nasmijah se. Idemo na toplu čokoladu, zvonio je njezin glas u mojim ušima.

Sjeli smo za prvi slobodan stol, odmah pored ulaza na lijevoj strani. Tu je bio veliki prozor od stropa do poda kroz kojega su se vidjeli prolaznici i park. Skinula ja kaput i kapu. Tamnosmeđa kosa rasula joj se preko ramena. Bijelu, žensku košulju skrivao je džemper boje kaputa. Dakle, sjede i pogleda me ljubopitljivo svojim sjajnim očima. Da čujem, reče ona. Gledala me netremice. Gledala me sa zanimanjem. Hm, promrmlja gledajući me. Oči su ti zelene. Mislila sam da su plave. Jesu, rekoh, kad mi svjetlo sunca ide u oči. Zagledah se u nju, u njezine nasmijane oči. Prožimala me neka neobična topline, struja, nešto vruće prolazilo je kroz mene dok sam je gledao. Promatrala je moje oči sa zanimanjem, kao kad životinja promatra neki neobičan predmet. Vidi, stvarno su plave na svijetlu sunca, reče ona tiho. Bolnica, reče ona iznenada i na trenutak sklopi oči. Učinilo mi se da je na trenutak suza zasijala u njezinim očima. Bojiš li se da ćeš me izgubiti, naglo otvori oči i prodorno me pogleda. Skoro sam skrenuo pogled. Da, bojim se, rekoh tiho gledajući njezine oči. Zašto, nastavila je. Ne znam, rekoh. Možda jer sam kukavica, samotnjak, izmišljam događaje koji se neće dogoditi. Ne znam, nastavio sam, negdje u dubini svoga bića uvijek se bojim da ću te na kraju izgubiti. Zašto bi me izgubio, upita me. Ima li neki razlog? Nema, rekoh iskreno. Nema nikakvog razloga, valjda samo moj strah. Možda se trebaš probuditi, reče ona tiho i skrenu pogled u daljinu. Nisam shvaćao što bi to trebalo značiti.

Pruži ruku i dodirne moju. Bila je topla, glatka i meka, ugodna. Stisnem njezinu ruku. Ne brini, reče mi. Tek tada primijetih da joj se pogled promijenio. Oči su joj bile ozbiljne. Izgledala je kao da gleda negdje natrag u prošlost čeznutljivo za nečim što joj je dragocjeno. Zašto, rekoh joj. Ima li nešto što ti znaš, a je ne znam, nešto što tebe čuva, hrabri, a meni možda fali. Nema, reče ona. Nema. Ono što ja imam, reče dok me je i dalje gledala, imaš i ti. A što to, odvratih. Imam tebe, reče ona, a ti imaš mene, zar nam to nije dovoljno da nas hrabri i da nas čuva!? Nadam se, rekoh iskreno. Zaista se nadam. Ne brini, nagnu se i poljubi me u obraz. Imamo jedno drugo, i dok imamo jedno drugo imat ćemo i hrabrosti i zaštitu. Ustade se. Gdje ćeš?, rekoh, pa tek smo sjeli. Moram ići opet, okrenu se prema meni. Oči su joj bile zatvorene. Opet mi se učinilo da sam vidio suzu. Ali, naglo otvori oči. Večeras se vidimo kod mene. Sama sam. Nadam se da ćeš doći večeras. Svakako, odvratih, dolazim sigurno. Na brzinu prebaci kaput preko ramena, smota ovlaš šal i iziđe. Mahnu mi kroz prozor. Smijala se, ali znao sam da je osmijeh namješten, jer mi se učinilo da plače. Nešto se događalo, nije mi htjela reći. Zastala je kratko i pogledala. Ustima je nešto govorila. Učinilo mi se da je rekla probudi se.

Vraćao sam se zamišljeno kroz park pitajući se što se događa, jer nešto se događa, ali mi ona ne govori o tome. Sjedoh na klupu da se odmorim. Dakle, začuh poznati glas koji u meni uvijek izaziva mješavinu čudnih osjećaja. Tajanstvena je stajala ispred mene netremice zureći. Kako je prošao razgovor, reče ona i svali se na klupu pored mene. Okrenem se. Ljubičasta kapa na glavi, ljubičasti šal, nasmijane oči i pokreti kao da će zaplesati. Jeste li se vidjeli?, upita me ona sa zanimanjem. Mislim da jesmo, odvratih zamišljeno. I, ona će, što se dalje dogodiloNije ništa, rekoh, razgovarali smo i otišla je, ima posla. Ne izgledaš sretno, reče Tajanstvena i nasloni se na moje rame. Nije to, rekoh, nešto se događa, ali mi ne govori. Par puta je spomenula bolnicu i skoro zaplakala. Ali ne znam što je, nastavio sam. Ne usudim se pitati je. Ne znam nešto se događa. Kako znaš, upita me. Zato što mi nikad nije govorila da su mi oči plave na suncu, a ne zelene kako je mislila. Možda je to samo onako primijetila, reče Tajanstvena. Ne, odvratih, kada ona primijeti neki detalj to je da skrene vlastite misli s nečega puno važnijeg. Hm, promrmlja Tajanstvena, to jest neobičnoJeste li sjedili dugo zajedno, nastavi ona. Nismo, samo kratko, par minuta.

Morala je ići. U zadnje vrijeme sve češće mora ići, ili nema vremena ili ne može stići. Doduše, rekla mi je da ćemo se vidjeti večeras, sama je. Moram obvezno doći, rekoh. Možda mi rekne što se događa. Da, svakako moraš otići, promrmlja Tajanstvena. I mene zanima što se to događa. Zašto bi tebe zanimalo, naglo uspravim pogled prema njoj začuđeno. Aaaaaa, otegnuto će ona. Kad se probudiš, nasmija se i nestade. Ostadoh na klupi zamišljen. Sreća nitko nije naišao ponovno, jer sad sam već sigurno lud kad me vide, jer svaki put u parku pričam sam sa sobom. Hm, pomislih, što li se to događaMožda mi večeras kaže, mrmljao sam ustajući s klupe. Doduše, do susreta večeras ostalo je još nekoliko sati.Iidem još nešto obaviti posla po gradu, pa ću k njoj. Dok sam zamicao kroz park, učinilo mi se na trenutak kako mi Tajanstvena maše i nešto pokazuje prema bolnici, ali s druge strane ulice nije bilo ništa, samo prolaznici. Okrenem se gdje mi se učinilo da je Tajanstvena pokazala. Na brdu je stajala velika zgrada. Bila je to bolnica. Odlučih pobijediti znatiželju i ne otići gore, nego pređem na drugu stranu ulice, pa pored kina sporednom ulicom. Večeras. Čekat ću dok se vidim s njom večeras.

Osjećao sam umor nakon posla. Različite misli, pa i one najcrnje su mi prolazile kroz glavu. Bio sam zabrinut za nju, za njezino zdravlje. Njezina prečesta izbivanja, isprike, učinile su me sumnjičavim. Na trenutak se u meni rodila najcrnja misao. Teško je bolesna i umire, ali mi ne želi reći. Ne želi me povrijediti. Odmahnuo sam rukom nastojeći otjerati zloslutnu misao, ali se ona nije dala. Usidrila se u moj um kao ogromno sidro broda kojemu ne želi dopustiti da zaplovi. Izašao sam na hladan zrak zabrinuta pogleda. Noć je već odmicala, a bolnica se zloslutna izdizala na brdu kao upozoravajuća prijetnja.

Stanovala je u jednoj od onih uskih ulica na vrhu grada kuda se jedva moglo autom proći. Ulica u kojoj je stanovala bila je načičkana kućama koje su se naslanjale gotovo jedna na drugu. Uvijek te je netko mogao opaziti i vidjeti. Parkirao sam auto par metara ispod kuće. Otvorio sam vrata i izašao. Hladan zrak ulazio je u moja pluća, ali me više plašila hladnoća koju sam osjećao negdje u dubini. Bojao sam se jer nisam bio siguran što se s njom događa. Neću moći podnijeti činjenicu da je bolesna ili da umire.

Pozvonio sam na vrata. Tišina. Pozvonim opet. Ništa. Strah je u meni rastao, srce mi je počelo jače lupati. Uhvatih za kvaku. Vrata se otvoriše uz lagano škripanje. Halo, rekoh glasno. Ima li koga. M., jesi li tu?, rekoh glasnije. Glas mi je podrhtavao. Uđem u kuću i zatvorim vrata za sobom. U kući je bilo mračno, tiho. Na hodniku je stajao ormar za obuću, ogledalo s vješalicom i par slika na zidu. M. jesi li u kući?, zazovem sada gotovo očajan. Ništa. Na vješalici su visjeli ljubičasti kapa i šal od danas. Kaput je bio na podu. Ustanem i stavim ga na vješalicu. Iako u polutami razaznavao sam poznate stvari. Uđoh u dnevnu sobu. Nikoga nema. Uz desnu stranu stajale su velike police pune raznih knjiga. Na uglu je ležao neki predmet. Priđoh bliže. Bila je to neka knjiga, tankih i mekih korica. Na naslovnoj stranici smiješila se žena jako slična M. Imala je na glavi ljubičastu kapu i šal. Pisalo je velikim sjajnim gotovo zlatnim slovima, PROBUDI SE!!! Svakako, neobičan naslov, rekoh tiho dok sam vraćao knjigu natrag.

Uđem u kuhinju. Ništa. Kuhinja čista i uredna, isto tako i kupaonica. Na trenutak dok sam stajao u kupaonici, učini mi se da sam vidio prigušeno svijetlo iz spavaće sobe. M., zovnem, jesi li tamo? Ništa. Pođoh prema spavaćoj sobi. Svjetlo je bivalo jače. Odškrinem vrata. Sjedila je na krevetu. Pored nje na noćnom ormariću stajala je mala noćna lampa koja je bacala prigušeno plavičasto svijetlo po sobi. Činilo se da sve u sobi pleše. Poludio sam od straha, progovorih glasno i ljutito. Koji ti je vrag?, pogledah je, što se ne javljaš kad te zovemSkoro sam umro od straha zbog tebe. Zašto?, progovori ona tiho i ustane s kreveta.

Dobro, a šta je sve ovo, rekoh sad. Ništa, reče ona. Htjela sam te iznenaditi. Pa iznenadila si me, rekoh joj. Zašto, reče ona prilazeći mi. Što je to s bolnicom i suzama svaki put kad je spomeneš. Jesi bolesna, je li umireš?, izvalih k’o iz topa drhtećim glasom. Ma ne umirem, šta ti je, odakle ti to, odlučno će ona. Pa ne znam cijelo vrijeme me izbjegavaš, nemaš vremena, a spominješ bolnicu. Što bih drugo pomislio. Ne mogu pomisliti na to da ću te izgubiti, ne želim na to uopće pomisliti, rekoh joj, ljutito je gledajući. Ne umirem, ona će mirno. Zašto ideš onda gore stalno, upitno je pogledah. Idem svaki dan u posjet jednom bolesniku koji mi je drag, kojega obilazim i do kojega mi je stalo, reče ona i duboko uzdahnu. Želim da ozdravi, ali teško, jako teško ide, reče ona tužno. Pa što mi nisi rekla, rekoh skrušeno. Mislio sam da si bolesna, da nešto nije u redu s tobom. Sve je u redu sa mnom, reče ona. Ne brini. Aha, rekoh s velikim olakšanjem. A čemu sve ovo, rekoh i pokazah oko sebe. Mrak, polutama, ne odzivaš se. A to!, reče ona s neobičnim tonom u glasu, kao da se za nešto priprema. To je uvod, reče ona i priđe bliže. Uvod u što?, rekoh ne uzmičući. U buđenje, reče ona glasno.

Došla je na samo par koraka od mene. Počeo sam osjećati toplinu. Nakašljah se. Je li ti vruće?, reče ona tiho ispod glasa i priđe mi. Pa, počeh ja nesigurno, nije baš da mi je hladno, rekoh. Možda trebaš skinuti nešto sa sebe. Brzo i nespretno skinem jaknu. Ona se nasmiješi. Zagrli me rukama oko vrata. Probudi se, reče ona. Probudi se. Probudi se, molim te, reče ona tiho. A onda me je proparao strahovit i neopisiv bol.

Sve me je boljelo, nisam se mogao pomjeriti vikao sam od bolova. Volim te, probudi se, čuo sam poznati glas u daljini. Netko me je držao za ruku. Probudi se, netko je šaputao. Otvorio sam oči. Svjetlo me je boljelo, pa opet zažmirim. Probudio se, čuo sam opet poznati glas. Probudio se, čuo sam nekoga kako govori. Teškim naporom i mukom otvorio sam oči. Svjetlo dana dopiralo je kroz prozor. Nastojao sam se okrenuti, ali nisam mogao. Boljelo me cijelo tijelo. Jauknuo sam od bolova. Netko me uhvati za ruku. Ne brini, bit će sve u redu. Ponovno otvorih oči. Bolnička soba bila je mala, ruke su mi bile nemoćno spuštene niz tijelo. Igle od infuzije su virile iz mojih ruku. Što je ovo?, počeo sam zbunjeno, što je ovo, gdje sam, što se dogodilo?, počeo sam panično vikati. Smiri se, sad je sve uredu, ponovno poznati glas. Osvrnem se na stranu. U sobi su stajale dvije žene. Tajanstvena je sjedila na stolici i gledala prema meni, M. me držala za ruku i milovala po licu. Šta je ovo?, promrmljah. Obje su bile isto obučene, ljubičasta kapa i šal, bile su identične.

Što je ovo?, mrmljao sam. Ništa!, reče M. Bio si u komi nekoliko mjeseci. Mislila sam da se nikada nećeš probuditi. Svaki sam dan dolazila u bolnicu i pričala s tobom. Doktori su rekli da nema nade, da se nikada nećeš probuditi, ali sam vjerovala da hoćeš. A tko je ona druga žena što sjedi?, rekoh gledajući u Tajanstvenu.

M. se osvrne, nema nikoga osim mene u sobi. Tajanstvena ustane, priđe krevetu i nagne se prema meni. Opet me je prožeo onaj čudan osjećaj. To sam samo ja, reče ona. Sagne se i poljubi me u čelo, nasmiješi se i pogleda me svojim sjajnim očima. To sam samo ja, M.,reče, skidajući ljubičastu kapu i šal.

 

U Sarajevu, 14. 11. 2017.

O. J.

O boli

Poznati kršćanski pisac C. S. Lewis autor popularnih Narnijskih Kronika u svojoj knjizi O boli napisat će na jednom mjestu kako kada bismo vidjeli duha mi se ne bismo bojali onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego se bojimo samog duha i njegove pojave. Govoreći o boli, Lewis često ponavlja kako naš strah od boli nije strah od fizičke boli koja se stvarno događa, nego strah od onoga kako bi ona mogla izgledati i što bi nam mogla učiniti. Mi se za Lewisa bojimo buduće boli, onoga što bi nas moglo boljeti, a manje se bojimo trenutka kada stvarno osjećamo bol.

Strah od boli

Ako počnemo s jednostavnim svima znanim iskustvom odlaska zubaru, razumjet ćemo o čemu Lewis govori. Prije nego sjednemo na zubarsku stolicu, pred sam odlazak imamo osjećaj da bi nas vađenje, popravak, svrdlanje, bušenje, umetanje, rezanje moglo itekako boljeti. Međutim, tek nakon zahvata i često uz anesteziju shvaćamo da smo strahovali uzalud, jer kao što volimo reći i pohvaliti stručnost zubara „nismo osjetili ništa“, bilo je bezbolno.

Ponekad naše zamišljanje i maštanje o boli ne odgovara stvarnom osjećaju i stvarnom iskustvu boli. Ako je stvarno i fizičko iskustvo boli daleko slabije i manje nego što smo ga zamišljali, u nama se razvija snažan osjeća moći, snage i oslobođenja od straha od boli. Ako je stvarno iskustvo boli bilo daleko intenzivnije od onoga što smo se nadali i zamišljali, strah se u nama pojačava do te mjere da nas i samo pomišljanje na odlazak zubaru, vađenje krvi, primanje infuzije, injekcije čini fobičnima.

Lewisova tvrdnja kako nas nije strah boli koju stvarno osjećamo, nego prije svega onoga osjećaja kojega sebi umislimo o tome na koji način bi nas nešto moglo boljeti, javlja se u bezbroj okolnosti našega života. Strah od gubitka voljene osobe, strah od prekida dugogodišnje veze, strah od smrti bilo vlastite bilo bližnjih je strah da nećemo imati snage izdržati takvu bol.

S druge strane, kad nas takvi strahovi u stvarnom životu pogode, to jest kada stvarno osjećamo bol, onda kroz jedan vremenski period, nekada i duži, postajemo svjesni da je naš strah od boli ponekad gotovo nepremostiva prepreka koja nam ne dopušta normalno živjeti. Čovjek se ne može osloboditi boli bilo fizičke bilo duševne kada ga stvarno pogodi, ali može li se čovjek osloboditi straha od boli, može li ne razmišljati o boli?

Lewis na jednom mjestu piše u svojoj knjizi kako je „Bog kao padobran kojega nosimo sa sobom, ali se nadamo da ga nikad nećemo morati stvarno upotrijebiti“. Je li strah od boli „kao padobran kojega uvijek nosimo sa sobom, ali za kojega se nadamo da ga nikada nećemo morati otvoriti“? Strah od boli kod suvremenog čovjeka povezan je s nedostižnom težnjom o životu koji je na neki način „sterilan“ život, poput života u vakuumu ili epruveti.

Dijete se ne smije nimalo uprljati prašinom, ne smije se jesti ovo ili ono, svugdje na svakom koraku su upozorenja kako izbjegavati bolesti, zaraze, simptome. Na čovjeku je nevjerojatan pritisak da ako želi izbjeći bol, posebno fizičku, mora izbjegavati svaku moguću priliku da do te boli ne bi došlo. Međutim, ono gdje je čovjeka ne moguće „sterilizirati“ je sam čovjek, njegova nutrina, čovjeka je nemoguće „sterilizirati“ od straha od boli, unatoč tolikim pokušajima da ga se „umrtvi“ jednostavno ne ide.

Jer se čovjeka pokušava na mnoge načine „sterilizirati“ od boli, iz toga razloga čovjeku više problema u životu stvara sam strah od boli, nego sama fizička ili duševna bol. Ako želimo shvatiti Lewisa na drugačiji način i u suvremenom duhu, strah od boli „je padobran kojega smo otvorili i upotrijebili iako uopće ne padamo“ barem ne trenutno i barem ne sada.

I kad se strah od boli „otvori kao padobran i kada ga moramo upotrijebiti“, često shvatimo da smo bez problema dodirnuli „sigurno tlo“, jer je bol koju smo osjećali bilo fizička bilo duhovna ipak nešto blaža i slabija od našeg straha.

Sudeći po Lewisu, iako postoje trenutci fizičkih i duhovnih boli kada čovjek poželi radije umrijeti nego živjeti, ponekad strah od same boli do te mjere čovjeka paralizira da čovjek na samu pomisao da bi ga nešto moglo, trebalo i moralo boljeti bježi glavom bez obzira kao da se unaprijed želi liječiti i izliječiti od bolesti koje još nema i od koje još ne boluje.

Umjesto zaključka

Lewis ne obezvrjeđuje ljudsku bol, niti se ljudsku bol smije i može obezvrijediti i omalovažavati, no svakako je zanimljivo razmišljati čega je nas nekada stvarno strah, je li nas strah boli koju zaista u ovom trenutku osjećamo ili neke buduće boli koja nije tu i za koju ne znamo hoće li se ikada dogoditi?

Kako Lewis tvrdi, mi se ne bojimo onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego njegove pojave. Možda se mi ponekad više bojimo nekog budućeg iskustva boli koja bi nas mogla zadesiti, ali i ne mora, nego same trenutke fizičke ili duhovne boli koju osjećamo.

 

U Sarajevu, 22. 6. 2017.

O. J.

Exit mobile version