NEŠTO DRUGAČIJI NARCIZAM

Kad pomislimo na narcisoidnu osobnost, moguće da ćemo odmah pomisliti na kakvog svirepog alkoholičarskog zlostavljača ili opet na nekog opasnog neradnika kojem je sasvim prirodno da drugi cijeli život rade i bez prigovora plaćaju cehove za njegove vječito visoke i otmjene materijalne prohtjeve. No to svakako ne mora uvijek biti slučaj. Narcisi se pokatkad mogu ponašati naizgled i potpuno drugačije. Tako, oni mogu biti fini, ljubazni, marljivi, štedljivi i vrlo kulturni, ali da ipak i dalje, po vlastitu okolinu, budu pravi pravcati opasni narcisi.

U središtu svakog narcizma stoji prenapuhan ego i grandiozne zamisli o samome sebi. Premda oni u praksi često mogu izgledati sasvim različito, američka psihologinja Suzanne Degges-White govori o dva generalna straha koja su manje-više uvijek specifična svim narcisima:

  1. Strah od javnog poniženja:

Narcisov ego je prenapuhan, samim tim i vrlo krhak. Ne žele čuti ni za što drugo osim za javno odobravanje i prihvaćanje. Ok, s jedne strane bismo mogli reći da nitko na svijetu ne voli biti prozivan i kritiziran, ali kod narcisa to poprima dramatične razmjere. U takvim slučajevima će biti smrtno povrijeđeni ili barem do temelja uzdrmani i destabilizirani. Iz ovoga nam se razotkriva jedna važna narcisoidna karakteristika. Oni zapravo nimalo ne računaju sa osobnim rastom i razvojem, jer u sebi duboko vjeruju kako su već maksimalno odrasli i razvijeni. Tko računa s tim da u životu ima još puno toga za naučiti, on će sukladno tome biti poprilično spreman za primiti i pokoju lošu ocjenu i kritiku, jer to je jednostavno dio svake škole, pa i one životne. S druge strane, tko čvrsto vjeruje da je već savršen, taj kudikamo neće biti u stanju da primi bilo što drugo osim čiste pohvale i odobravanja.

Čvrsta ali napeta vjera u vlastito savršenstvo je upravo ta koja i potiče atipične narcise da se ponašaju izrazito, pa čak i usiljeno ljubazno, jer kako rekosmo, oni se boje konflikta. Međutim, oni ne samo da se boje konflikta, nego ga ujedno i preziru. Nešto u stilu, zar ću se lišiti vlastitog sjaja jer se tamo netko ne ponaša u skladu sa opće prihvaćenim normama i pravilima? Kao, ja sam savršen i priliči mi isključivo da pričam samo o lijepim stvarima! U tom smislu, oni vjeruju da je opominjanje zadaća za tamo neke seljačine, dok se oni sami radije služe ignorancijom i tihim prezirom.

  1. Gubitak partnerovog divljenja:

Slično kao što u javnoj sferi ne znaju ni za što drugo osim za odobravanje i prihvaćanje, u privatnoj sferi narcis neće prihvaćati ništa drugo osim divljenja i maksimalnog pružanja pažnje od strane partnera. U svemu tome će pokazivati izrazito nizak prag tolerancije i skloni su dizanju panike zbog  i najmanje moguće sitnice. U tom smislu može ih smrtno povrijediti i najmanje partnerovo kašnjenje na sastanak ili slično, ako partner, recimo, ranije nego inače radi nekog posla želi otići sa sastanka, a i da ne spominjemo partnerovu želju da se ponekad malo samostalno druži i sa ostalim prijateljima.

U svemu tome, kao i u ostalom, narcisi pokazuju slijedeće tri tendencije:

            – patološka ljubomora;

            – stalno nabijanje osjećaja krivice partneru;

            – učestale prijetnje prekidom ili rastavom.

Degges-White u svezi ovoga kaže da narcisi općenito i ne mogu doživljavati svoje partnere kao neovisna i slobodna ljudska bića. Ne, oni su za njih nešto poput trofeja ili vlastitog priraslog produžetka. Narcisi čvrsto vjeruju da su voljene osobe isključivo tu kako bi mogle udovoljavati njihovim previsokim zahtjevima. Stoga, da bi se s njima ikako moglo opstati na duže staze, potrebno je čvrsto postavljati granice i ne odustajati od istih ni pod koju cijenu. S njima će te se jednostavno trajno morati boriti za svoja osnovna prava kao i vlastiti prostor.

Slično kao i u prethodnom slučaju javne sfere, atipični narcisi se u vezi ili braku pokatkada više služe ignorancijom nego svađom. Oni u suštini žele postići sve ono što i “normalni” narcisi, s tim da će vas radije moriti jednom tako da kažemo ledenom hladnoćom i izbjegavanjem, potičući vas tako da trčkarate za njima i da se stalno preispitujete niste li što pogriješili.

„Negativne sposobnosti” zrelog čovjeka

O narcizmu smo općenito već pisali kako on kod djece i adolescenata predstavlja normalnu razvojnu fazu. No kad se ovaj ne nadvlada na vrijeme, tada počinjemo govoriti o sekundarnom narcizmu, odnosno, o narcizmu odraslih. Što to, dakle, narcisi ne uspijevaju apsolvirati iz svijeta odraslih? Psihoanalitčar Adam Phillips u ovom smislu govori o tri negativne sposobnosti neophodne za odrastanje u zrelog čovjeka:

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti smetnja”;

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti izgubljen”;

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti nemoćan”.

Dakle, zanimljivo ili ne, ono „biti zreo čovjek” se na koncu ne ostvaruje u sferi sposobnosti ostvarivanja pobjeda, nego u sferi podnošenja i prihvaćanja povremenih neminovnih životnih poraza, a narcisi, vidimo, to nikako ne shvaćaju. Oni vjeruju isključivo u pobjedu, ne znajući pri tome očito kako je nemoguće pobijediti u ratu, a da se pri tome ipak ne izgubi i poneka bitka.

U Sarajevu 28. II. 2020.

M. B.

Izvori:

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/lifetime-connections/201811/narcissist-s-secret-fears;

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-legacy-distorted-love/201802/he-loves-me-he-loves-me-not-can-narcissist-truly-love;

https://aeon.co/ideas/how-our-contradictions-make-us-human-and-inspire-creativity;

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis 

CJELOŽIVOTNA ŠKOLA LJUBAVI

Nedavno gledam i slušam neke teoretičare zavjere… Standardna priča: „Lažu nas da smo bili na Mjesecu, lažu nas da je Zemlja okrugla; lažu nas da nad nama vladaju ljudski političari i bankari … to su zapravo zli vanzemaljci koji se samo uspješno pretvaraju da su ljudi…”. I dobro, što sad sa svim tim? Čak, i da je sve to istina, što ćemo poduzeti? Ono s Mjesecom i Zemljom ionako nema nikakve veze sa životom prosječnog čovjeka, a tek ono drugo, ako nad nama vladaju neki zli vanzemaljci, pa tek nam onda više nema nikakve pomoći, jer kako ćemo mi siroti zemljani protiv tamo neke superiorne, napredne vanzemaljske vrste? E teoretičari zavjere se tada obično promptno pretvaraju u hipike i kažu kako nas samo ljubav spasiti može. Ali čekaj, zar ne znamo to već i bez teoretičara zavjere da nas samo ljubav spasiti može, jer jelda, to su nam još davno prije njih rekli hipici, a i oni su sami opet to bili preuzeli od različitih, već postojećih, filozofskih i vjerskih učenja?

Da je ljubav krajnje rješenje, prepoznavali su to na svoj način i komunisti kroz priču o „bratstvu i jedinstvu”, slično kao što su to kroz imperativ humanizma prepoznavali i poslovično sumorni mislioci filozofskog egzistencijalizma.

Stoga, na kraju ostaje pitanje: Ako se u suštini svi slažu da je ljubav rješenje, gdje je onda problem, jer problem očito postoji? Isti je moguće u tome što mnogi ljudi ne prepoznaju onu dramatičnu stranu ljubavi. Jer ljubav nije samo ono što nas može spasiti, nego i ono što nas do temelja može uništiti i upropastiti. Kako to izvrsno primijeti talijanski književnik Cesare Pavese, inače, sam već po sebi vrlo tragičan lik – čovjek se ne ubija zbog ljubavi prema jednoj ženi, nego se ubija zato što nas svaka ljubav razotkriva u našoj bijedi i ništavilu. Dakle, to se po sebi ne tiče nužno samo zaljubljenosti i općenito obiteljske ljubavi. Ono, kad te ljubav razotkrije koliko si ljubomoran i posesivan ili kad te razotkrije koliko si ustvari manipulativan i samodopadan, kao što nas, slično ovome, sve prije ili kasnije razotkrije u krajnjoj bespomoćnosti pred činjenicom smrti voljene osobe. Dakle, ovo se sve može ticati i bilo koje druge ljubavi. Ono, kad shvatiš koliko zapravo malo znaš ili opet, kad te ljubav prema nečemu razotkrije koliko si u stvari nepomozivo lijen i pasivan da bi ostvario snove i realizirao svoje talente… I zatim se počinje događati nešto čudno. Opečen ljubavlju, čovjek počinje priželjkivati, ponovno, ništa drugo osim ljubavi. Ali ovaj put, kako veli, kao neku pravu ljubav, jer ona prije bila je eto nešto kao kriva. No, čini se kako stvari zapravo stoje poprilično obratno: Opečeni pravom ljubavlju, mi često počinjemo težiti za nekakvom opsjenom ljubavi, patvorinom… Zapravo, preciznije rečeno, opečeni ljubavlju koja je veća od samih nas, mi počinjemo težiti za onom ljubavi koja je znatno manja nego mi sami; za onom ljubavi koju ćemo moći posve kontrolirati i na svoj način, bez ikakve bojazni i rizika konzumirati. No, čekaj malo, kakva bi to uopće bila ljubav koja ne bi tendirala prema apsolutu Ljubavi, te koja samim tim ne bi bila i znatno veća od nas samih? Bi li to više uopće bila ljubav ili prije, kako rekosmo, samo njezina patvorina?

Stoga bi na kraju rekli da ljubav kudikamo jest rješenje, ali ne rješenje u smislu jednokratnog uzimanja lijeka ili dobitka na lotu, nego rješenje na način cjeloživotne borbe i uspinjanja. I ne treba je se bojati premda itekako zna biti strašna. I ako je veća od nas, to samo znači da je ljubav. A ako nas je u međuvremenu i povrijedila, ne smijemo smetnuti da nas svejedno samo ona opet može i iscijeliti.

U Sarajevu 14. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: irinavar

O svijetu i djetinjstvu

Dok smo djeca, svijet je čudesan. Odlazak u susjedni grad je neobično putovanje. Koliko god dva grada bila blizu, za nas je putovanje prekrasno iskustvo. Ponekad i odlazak do prijatelja iz djetinjstva u susjednu ulicu ima karakteristike avanture. Što smo manji, svijet je za nas čudesniji i čudnovatiji. S djetinjstvom svijet se mijenja tako što postaje veći i nepregledniji. Dok smo djeca, svijet ne postaje manji i skučeniji. Ljudi ne postaju jednolični i dosadni. Dok smo djeca, i svijet i ljudi izvor su bajki i neobičnih likova. U djetinjstvu ni cesta, ni ulica, ni park, ni šuma nisu svakodnevni. Ulica je čudesna ulica kojom noću vladaju neka neobična bića. Park je mjesto gdje se događaju bajke, susretnu se vile i fantastična čudesna stvorenja. Šuma nije obično mjesto gdje postoji samo drveće, nego mjesto o kojem sanjamo da se i njemu nalaze svi oni vitezovi, princeze, dobre vile i strašne vještice iz našeg djetinjstva. Sve dok smo djeca, svijet je za nas jedna velika bajka koju neumorno čitamo i pokušavamo otkriti tajne prolaze, skrivena blaga i nove puteve koji nas vode u svijet o kojem u djetinjstvu čujemo i čitamo. I ljudi su nam fantastični jer ih gledamo kao vitezove, vile, princeze, opasne čarobnjake i čarobnice. S odlaskom djetinjstva iz našeg života odlazi i svijet. Što više rastemo, sve više svijet i ljudi oko nas postaju obični i svakodnevni. Ulica postaje obična, park monoton, šuma jednolična. Odlaskom djetinjstva, odlaze i naši svjetovi. Odlaze neobična mjesta i čudesni ljudi. Biti odrastao znači biti onaj koji postaje slijep za čudesnost svijeta i ljudi, biti onaj koji više ne vjeruje u čudesa i bajke. Tvrdimo da se promijenio svijet. Zaboravimo da smo se mi promijenili. Možda je svijet ostao čudesan zajedno sa svojim ulicama, parkovima, šumama i ljudima. Možda smo mi zaboravili gledati svijet očima djeteta koje se čudi. S odrastanjem svijet se sužava i smanjuje dok u konačnici ne postane premalen i pretijesan za naš odrasli i veliki razum. Pa čak i kad se dogodi nešto što liči na čudo ili zgodu iz bajke, naš veliki i ozbiljni razum nam brani da se pitamo svijetu i ljudima. Prestanemo biti djeca onda kada više u nama nema nikakvog prostora za divljenje i čuđenje, kada naš veliki razum zabrani djetetu u nama da se divi fantastičnom svijetu i neobičnim ljudima. Zato nam je teže kad odrastemo živjeti u svijetu i prihvatiti svijet jer običnost svijeta nas guši i zarobljuje svojim velikim i moćnim razumnim i objašnjivim pojavama. Kao odrasli potajno zavidimo djeci i u njima s nostalgijom žalimo za našim dječjim svijetom. Kada žalimo za djetinjstvom, mi žalimo za izgubljenim svijetom koji nas je činio puno uzbudljivijim nego svijet u kojem sada kao odrasli živimo. Kraj djetinjstva je na neki način i kraj jednog svijeta koji je bio samo naš. Svijet u koji smo bježali od problema i sukoba odraslih i njihovih grubih svjetova, svijet u kojem smo živjeli potpuno uključeno u naša maštanja i naše bajke. Stvarnost je puna djetinjstava koja su prošla a time i svjetova kojih više nema. U djeci, bilo svojoj bilo tuđoj, ponekad otkrivamo tragove tog istog svijeta iz kojega smo nerado izišli i kojega smo morali napustiti. I njihova dječja pitanja nas podsjećaju da smo i mi jednom bili djeca i da je svijet bio najčudesnije mjesto koje poznajemo. Svijet će uvijek biti pomalo neobičan i uvijek će u svijetu biti nečega što nas privlači i što sebi ne možemo objasniti. Na to nas najčešće podsjećaju dječja pitanja i odgovori kojih se nikada ne bismo mogli sjetiti jer smo odrasli, jer nas je naš veliki ljudski razum zarobio u dosadno, svakodnevno i obično. Dječja pitanja i odgovori nas podsjećaju da je svijet malen i skučen ne zbog sebe, nego jer mi više nismo sposobni vidjeti taj svijet očima djeteta. Svijet nikada nije običan, svakodnevan i dosadan, nego ga mi odrastanjem pretvorimo u takav svijet i povremeno nas dječje pitanje ili odgovor podsjeti da je svijet i ljudi u njemu ipak nešto što je neobično i bajkovito i da je najteže živjeti u svijetu u kojem si toliko odrastao da za tebe nema više ničega čemu bi se mogao čuditi. Ni ulice, ni parka, ni šume, ni čovjeka.

U Sarajevu 19. 12. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dmosreg

ZNAKOVI I ZNAČENJE PSIHOLOŠKE ZRELOSTI

Zrelost u psihološkom smislu nema puno veze sa životnom dobi i godinama. Naprotiv, ona se odnosi na načine na koji se osoba suočava s krizom te kako donosi važne odluke. Izvor, tj. uzor psihološke zrelosti bi trebali biti naši roditelji. Američka psihologinja Susan Peters u tom smislu jednom reče: “Djeca imaju mnogo veće šanse da odrastu ako su im roditelji to prvi učinili.” Sukladno tome, ako roditelji to nisu na vrijeme učinili, i njihova djeca će izgledno kroz život imati problema s tim.

Stoga ovdje kao malu pomoć u sagledavanju vlastite psihološke zrelosti prilažemo i neke specifične znakove iste.

1. Sposobnost pristajanja uz dugoročne obveze:

Već je Sigmund Freud ustvrdio da puna životna zrelost nastupa s čovjekovim trajnim vezivanjem uz jednu profesiju kao i uz jednog životnog partnera. Ovo dvoje je opet izravno povezano uz koncept odgovornosti te sposobnost odgađanja zadovoljstva. Naime, zrela osoba zna da se za svako istinsko dobro treba potruditi i strpiti. Stoga ne odustaje lako od onoga što je jednom ozbiljno izabrala.

2. Ne uzbuđivanje zbog laskanja ili kritika:

Zrela osoba zna da na ovom svijetu ništa nije savršeno dobro, kao što također ništa nije u potpunosti loše. Stoga neće izgubiti glavu ni zbog laskavih pohvala kao ni zbog neugodnih kritika. S druge strane, nezrele osobe su upravo sklone jednom crno-bijelom, romantičarskom svjetonazoru, a samim tim i velikom, bilo pozitivnom ili negativnom, uzbuđenju zbog prije spomenutih stvari.

3. Duh poniznosti:

Poniznost bi se mogla čak nazvati sinonimom zrelosti. Zrela osoba je svjesna doprinosa drugih ljudi u vlastitom životu i uspjehu. Ona osjeća i zna koliko puno su za nju učinili roditelji, učitelji, prijatelji, pa čak i neprijatelji, jer ni bez njih ne bi sad bila toliko zrela, mudra i promišljena. Uz ovo često ide i jedna zdrava religioznost koju krasi duboka zahvalnost prema Stvoritelju, a ne samo neke otužne žalopoljke i beskonačno moljakanje za sve i svašta…

4. Donošenje odluka prema karakteru, a ne osjećajima:

Zrela osoba ima jasno formiranu ljestvicu vrijednosti te se orijentira prema njima, a ne prema trenutačnim i prolaznim osjećanjima, pa koliko god ova duboka i snažna bila.

5. Duh zahvalnosti:

Zrela osoba uspijeva u svome životu uočiti jednu širu sliku. Ima to stalno na pameti da na svijetu trenutno haraju brojne krize i ratovi, te da milijarde ljudi žive u potpunoj bijedi. Stoga je zahvalna zbog svoga položaja i života, pa čak i ako joj ne cvjetaju stalno ruže.

6. Davanje drugima prednosti pred sobom:

Slično kao što shvaća da ni nje same ne bi bilo bez žrtve i zalaganja drugih ljudi, zrela osoba se zna nesebično žrtvovati i založiti za druge ljude, osobito za djecu, bolesne i ugrožene.

7. Poučljivost:

Stara izreka kaže da pametan ima naučiti što čak i od budale, dok budala ne može ništa naučiti, pa čak niti od pametnog. Zrele osobe prije nego što povuku neki važan potez, obično će tražiti savjet i mišljenje stručne, ili barem, iskusne osobe ili će se već raspitati na neki drugi način.

8. Ne skrivanje godina i zadovoljstvo zbog istih:

I u ovom smislu zrela osoba uspijeva vidjeti jednu širu sliku. Po Carlu Gustavu Jungu starost i umiranje su podjednako ravnopravni i smisleni dijelovi jednog životnog ciklusa kao što su to djetinjstvo i mladost. Zrela osoba prihvaća svoje godine i ne stidi ih se, dostojanstveno stari i na kraju bez bojazni umire.

9. Asertivno ponašanje:

Za kraj, moguće i jedan od najvažnijih znakova zrelosti, a to je asertivno ponašanje. Naime, zrela osoba zna reći sve ono što misli i osjeća, ali na jedan, tako da kažemo, prihvatljiv način. I kad upućuje snažnu kritiku, pa i opomenu, ne gubi poštovanje kao ni samopoštovanje. Reklo bi se, zrela osoba zna razlikovati zlo djelo od onoga koji ga je počinio.

Zrelost i specifična životna dob

Sasvim je jasno da desetogodišnjak ne može biti zreo kao četrdesetogodišnjak, kao što ni ovaj opet ne može biti zreo kao neki starac, ali ipak svatko od njih može biti zreo na neki svoj specifičan način. Stoga ovdje želimo ukratko sagledati ovu vezu osobne zrelosti sa specifičnom životnom dobi.

Na primjer, zreo desetogodišnjak dobro uočava sposobnosti drugih ljudi oko sebe. Jasno mu je kome u njegovom razredu dobro ide matematika, a tko najbolje igra košarku. Na osnovu ovih opažanja on može već solidno razmatrati i svoje vlastite sposobnosti kao i nesposobnosti. Primjećuje što mu ide od ruke, a što ne; razaznaje u čemu je dovoljno sposoban te oko čega bi se trebao još dosta potruditi.

Zreo osamnaestogodišnjak je sposoban jasno izraziti svoje želje, potrebe i uvjerenja. Osim toga, pokazuje već visoku dozu samostalnosti, što znači da zna samostalno rješavati većinu svojih problema i obveza. Uz ovo se računa i sposobnost raspolaganja novcem. Zreo osamnaestogodišnjak će tako znati sebi nešto i prištedjeti kako bi se domogao željene stvari ili aktivnosti.

Zreo dvadesetdevetogodišnjak ima već dobro zaokružen i formiran identitet. Mladenačka lutanja i posrtaji su završeni te sad jasno zna što u životu dalje želi ili ne želi činiti.

Zreo četrdesetogodišnjak je u stanju profitirati od svojih dosadašnjih iskustava. Svjestan je svojih dobrih ostvarenja, ali i grešaka te zna kako u buduće treba činiti da se iste ne bi ponavljale.

Za zrelog pedesetpetogodišnjaka je specifično da se sada trsi svih problema, nevolja, kao i toksičnih osoba u svome životu. Moglo bi se reći da počinje uživati u plodovima svojih, sada već brojnih, životnih saznanja i iskustava. Radi ono u čemu je dobar, a druži se sa onima zbog kojih se osjeća dobro. Također, u ovoj dobi zreli ljudi počinju shvaćati da se pravi smisao i vrijednosti pronalaze u relacijama i ljudima, a ne toliko u predmetima i stvarima.

Zreo sedamdesetogodišnjak je u stanju bez straha razmišljati o cijelom svojem životu, kao i o baštini koju bi želio ostaviti iza sebe. Također, u ovoj dobi zreli ljudi pokazuju sposobnost da više uživaju u malim svakodnevnim stvarima. Reklo bi se, dobro uočavaju pozitivne aspekte jednog svakodnevnog, običnog života.

U Sarajevu, 24. 8. 2019.

M. B.

Izvori:

Maggie HYDE, Michael MCGUNNESS, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

-Tim ELMORE, The Marks of Maturity (14.11.2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/artificial-maturity/201211/the-marks-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– Matt HUSTON, The Meaning of Maturity (4.5.2015.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/201505/the-meaning-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

https://www.alleydog.com/glossary/definition.php?term=Maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

KAKO SE NOSITI S TOKSIČNIM RODITELJIMA?

Znamo da odgoj djece prvotno pripada roditeljima. To je posve prirodno i normalno. Njihova je dužnost brinuti se o djeci, omogućiti im ne samo materijalnu sigurnost nego i onu emocionalnu. Svoje prve kontakte i odnose djeca stvaraju u krugu obitelji, ponajprije s majkom, a potom i s ostalim članovima. Već smo ranije spominjali kako je način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. To će reći da ako roditelji otpočetka grade jedan zdrav i skladan odnos sa svojom djecom, veća je vjerojatnost da će djeca kasnije lakše uspostavljati dobre odnose i s drugima. No, što ako roditelj nije dovoljno emocionalno zreo pa svoje neupravljane emocije projicira na djecu? U tom slučaju govorimo o toksičnim roditeljima. Kako bismo nešto više mogli reći o tome, bazirat ćemo se na tekstovima psihoterapeutkinja Andrea-e Mathews i Darlene-e Lancer pisanih za Psychology Today. One govore o znakovima prema kojima možemo prepoznati toksične roditelje i što u takvoj situaciji dijete treba napraviti, tj. kako se osloboditi od takvih roditelja.

Razlika između zdravog i toksičnog roditelja

Zdrav roditelj je onaj koji je dovoljno emocionalno zreo da posjeduje vlastiti psihološki materijal kojeg ne projicira na dijete. Emocionalna zrelost znači da roditelj može posjedovati vlastite emocije i koristiti emocije kao svoj vlastiti unutarnji sustav za razmjenu poruka – što olakšava samosvijest. Samosvijest znači da postoji jedan afektivni i emocionalni odnos sa samim sobom – koji uključuje veliku količinu samo-empatije i ljubavi prema sebi. Sve ovo znači da je roditelj samodostatan. Stoga, njegov odnos s drugima ne sadrži projekcije, neprikladne granice i toksičnost. Zdravi roditelji znaju kako bezuvjetno voljeti i odražavati autentičnost djeteta. Oni mogu stvoriti odgovarajuće granice i prikladno disciplinirati (tj. podučavati) dijete, istodobno poštujući autentičnost djeteta.
S druge strane, toksični roditelj nije emocionalno zreo. Stoga će sve svoje neupravljane emocije i svoj nesvjesni materijal projicirati na djecu. Toksični roditelj može, ali i ne mora imati dijagnozu mentalne bolesti ili poremećaja osobnosti. Problem s toksičnošću toksičnih roditelja je taj što dijete upija taj otrov još od djetinjstva i što je vjerovalo da je konzumiranje tog otrova normalno.
Kako prepoznati toksičnog roditelja?

Kako bi dijete moglo prepoznati je li njegov roditelj toksičan, obično mu se postavljaju sljedeća pitanja:
• Imaju li tendenciju pretjerano reagirati ili stvoriti scenu?
• Koriste li emocionalnu ucjenu?
• Postavljaju li česte ili nerazumne zahtjeve?
• Pokušavaju li vas kontrolirati? (”Na moj način ili nikako”)
• Kritiziraju li vas ili uspoređuju?
• Slušaju li vas sa zanimanjem?
• Da li manipuliraju, koriste krivnju ili igraju žrtvu?
• Okrivljuju li vas ili napadaju?
• Preuzimaju li odgovornost i ispričavaju li se?
• Poštuju li vaše fizičke i emocionalne granice?
• Zanemaruju li vaše osjećaje i potrebe?
• Jesu li vam zavidni ili se natječu?

Prema ovim pitanjima, ovisno je li odgovor potvrdan ili ne, možemo prepoznati radi li se o toksičnom roditelju. Naravno, ovakvo ponašanje mora biti kronično jer svaki roditelj ponekad može postupiti na sličan način kao i toksičan roditelj.

Kako se dijete može obraniti od toksičnog roditelja?

Dijete se pod svaku cijenu mora odvojiti od ovakvog roditelja. No, to svakako nije jednostavno. Obično se navodi pet stadija kroz koje dijete prolazi: poricanje, ljutnja, žalost, pregovaranje i prihvaćanje. Kako bi izbjegli strašne osjećaje ljutnje i tuge, djeca toksičnih roditelja obično preskaču ove stadije te onda zaglave u stadiju pregovaranja. To je stadij koji uključuje implikaciju ”AKO-ONDA”. Na primjer, AKO se brinem za svoju majku, ONDA mi ona neće naštetiti. Tek kada dijete shvati da je ono stvarno i da je važno, počinje faza prihvaćanja. To se obično događa kada to dijete odraste i počne donositi vlastite odluke. Ono postaje svjesno da postoji netko tko brine i može zadovoljiti sve njihove emocionalne i fizičke potrebe, za razliku od njegovog roditelja. Taj netko je on Sam. To znači da liječenje započinje sa samim djetetom – s njegovim osjećajima i stavovima. Potrebno je raditi na sebi. To ne znači da će se roditelj promijeniti, ali hoće dijete. Ponekad je potreban kvalitetan razgovor, a što je još važnije, oprost. Ono o čemu dijete (ili kasnije odrasla mlada osoba) mora voditi računa je sljedeće:

• Vaši roditelji se ne moraju izliječiti da bi vama bilo bolje.
• Vi niste vaši roditelji.
• Nisi ni ono uvredljivo što kažu o tebi.
• Ne morate se svidjeti svojim roditeljima, ali još uvijek možete biti vezani i voljeti ih.
• Aktivna ovisnost ili zlostavljanje od strane roditelja mogu vas potaknuti. Postavite granice i prakticirajte nevezivanje.
• Ne možete promijeniti ili spasiti članove obitelji.
• Ravnodušnost, a ne mržnja ili ljutnja, je suprotnost ljubavi.
• Mrziti nekoga ometa ljubav prema sebi.
• Neriješena ljutnja i gnjev vas povrjeđuju.

Umjesto zaključka
Bez obzira što odnos s roditeljima ponekad može imati važnu ulogu na način na koji shvaćamo sami sebe i svijet oko sebe te za uspostavu kasnijih odnosa, ipak imamo mogućnost popraviti ono što su roditelji krivo činili. Važno je raditi na sebi i ne dopustiti da nas tuđe pogreške spriječe u stvaranju kvalitetnog i zdravog života. Ne možemo cijeli život za svoje neuspjehe kriviti druge jer kako kaže latinska poslovica: ”Faber est suae quisque fortunae” – ”Svatko je kovač svoje sreće”.

U Mostaru, 11. 2. 2019.
S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

Izvori:
https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201808/12-signs-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).
https://www.psychologytoday.com/us/blog/traversing-the-inner-terrain/201805/surviving-the-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).

Izvor (foto): https://www.heimarbeit.de/liebe-eltern-so-fuehlen-sich-kinder-wenn-wir-streiten/

NAJTEŽI DIO ODRASTANJA

„Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi“ (Sir 3,13).

Nažalost, i ne tako rijetko možemo pročitati ili čuti u medijima o slučajevima zlostavljanja starih ljudi i to od strane njihove rođene djece, a pokatkada se o tome ponešto čuje i mimo medija. Ono, govorka se po susjedstvu ili čujemo preko prijatelja kako se tamo netko strašno loše ophodi prema svojem starom ocu ili majci. U susretu sa ovakvim vijestima i govorkanjima prirodno se pitamo kakav to nečovjek moraš biti da bi radio tako loše stvari onima koji su te rodili, othranili podigli!?

Opet, svatko tko ima sreće da mu roditelji požive i polako stignu do one „treće dobi“, susrest će se prije ili kasnije s teškim osjećanjima koja sljeduju čovjeka uz starenje njegovih roditelja. Kako ono netko mudro primijeti, najteži dio odrastanja i jest gledati roditelje kako ti stare. Čovjeka to sve skupa zna strahovito iznervirati, da ti onda poslije nije jasno ni kako ni zašto. S jedne strane, čovjek se prepadne samog sebe zbog tog bijesa, ali opet s druge strane, nekako ga smatra opravdanim, jer eto, kao roditelji su stvarno bili nemogući i zločesti…

Ova uznemirujuća raspoloženja zapravo vuku korijene iz djetinjaste dobi ili bolje rečeno iz djeteta koje je trajno prisutno u nama. Dolaze iz one psihološke zone dok je tata bio najjači tata na svijetu, a mama najljepša i najbolja moguća mama. Oni su nam tada značili siguran izvor egzistencije i zaštitu. Oni su tada bili nepogrešiv glas razuma, ali još više, bili su nam nepresušni izvor nježnosti i ljubavi. Zato je tata i bio toliko jak i pametan, a mama tako lijepa i dobra. Kada govori takve stvari, dijete uopće ne laže; ono izriče svoje istine, doduše poprilično subjektivne, ali ipak stvarne i životne istine. I onda jednog dana, puno godina kasnije, čovjek se počne susretati sa spoznajom da oni  (roditelji) nisu više toliko ni pametni, a ni lijepi, snažni, dobri… I tako dolazi do svojevrsne uzbune. Sav djetinji bijes – sada već velikog djeteta u tridesetim, četrdesetim ili čak pedesetim – nije ništa drugo nego pokušaj očuvanja one prije stečene sjajne slike o svojim roditeljima.

Prihvatiti starenje svojih roditelja je psihološki puno zahtjevniji čin nego što nam se na prvu može učiniti. Teško im priznajemo pravo na slabost upravo zbog predodžbe velike snage koja dolazi iz one naznačene nutarnje slike. U našoj podsvijesti oni su toliko veliki da im se zapravo i ne može ništa loše dogoditi. Govorimo ovdje o svojevrsnoj slici nadčovjeka. I zato onda kad oni ipak u skladu sa svojim godinama jednom počnu pokazivati ozbiljne znakove psihofizičke slabosti, mi to nećemo moći prihvatiti kao sasvim prirodan ritam prirode, nego ćemo gledati na to kao na njihovu zloću – nekakvo svjesno i namjerno činjenje teških gluposti. Čovjek se tada obično počne s njima energično svađati i dokazivati. Pitanje je zašto? Odgovor je sasvim jednostavan i jasan: jer očekuje da će se roditelji ostaviti svoje slabosti i da će opet postati mladi, snažni, lijepi, požrtvovni… Naravno, ovdje govorimo o podsvjesnim očekivanjima. S jedne strane, na svjesnoj razini čovjeku je itekako jasno da su mu roditelji ostarjeli te da se od njih više ne može očekivati kao prije. Međutim, s druge strane, podsvjesno u nama ima svoju logiku i pokušava i dalje tjerati po svome. Ono kao da misli da roditelji ne stare, nego samo izigravaju da su ostarjeli, pa ih valjda zbog toga pod hitno i treba naučiti pameti.

Zato je izlazak iz ove dramatične faze zapravo vrlo jednostavan i bezbolan. Čovjek treba sebi što češće posvješćivati to da su mu roditelji jednostavno ostarjeli te da oni nikad više neće biti ono što su nekad bili. Nema se tu šta s njima posebno prepirati i uvjeravati, jer oni nemaju šta više novo da shvate. Dani i godine prolaze, i njima će sve teže biti razumjeti i shvatiti, pa čak i neke sasvim jednostavne stvari. Njihov put na ovom svijetu se polako bliži kraju, a na nama kao na djeci ostaje da im tu njihovu jesen života pokušamo učiniti što smirenijom i udobnijom, a ne nešto – kako rekosmo – da ih ponovno na silu pokušavamo učiniti mladima i snažnima.

Dvosmjerno razumijevanje

Kako prema roditeljima, tako i prema samima sebi… I mi smo također svaki dan za jedan dan stariji, i svakog dana za još jedan dan bliži vlastitom kraju. Za mnoge ove je uznemirujuća misao, međutim, to je i oslobađajuća misao, te jedini mogući način da se stari prirodno, bezbolno i dostojanstveno, te da se i sama životna vitalnost očuva što duže, jer ništa čovjeka ne čini tako ekspresno i ubrzano starim kao sam strah od starenja. Znamo i sami iz iskustva, kad se staro čeljade na silu pokušava prikazati mladim i vitalnim, jedino što će postići jest to da će nam na kraju izgledati još senilnije i samim tim – starije.

I zato, za kraj, priroda je najviše naklonjena onima koji poštuju njezina pravila. Tko je pokuša prevariti, bolno će iskusiti da ona vara ipak malo bolje…

 

U Sarajevu, 3. 12. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): seniori.hr

Exit mobile version