psihopatija – Poptheo Web Portal

MRAČNA OSOBNOST I NJEZINI ASPEKTI

Pojmom mračne trijade u psihologiji se označava konstelacija negativnih karakteristika osobnosti. Prema istraživačima, mračna trijada sastoji se od tri skupine štetnih osobina ličnosti: narcizma, makijavelijanizma i psihopatije. U novije vrijeme neki istraživači svemu ovome pridružuju i sadizam. Suština cijele ove priče je u tome da se naznačene negativne karakteristike u praksi javljaju manje ili više povezano. Na primjer, psihopat je vrlo često istovremeno i sadist, kao što je i narcis – makijavelijanist. Stoga istraživači i nastoje u praksi proučavati ove osobine povezano. Pri tome se ne pazi samo na pojavnost nekih karakteristika, već i na njihov intenzitet. Jer tendencija prema nekom ponašanju ne znači istovremeno i krajnju utvrđenost u istom. Međutim, i same tendencije neminovno pozivaju na stanovit oprez, bez obzira bilo riječ o samima nama ili o drugim ljudima.

Narcizam
Narcizam bi se najjednostavnije mogao opisati kao egoistična preokupacija samim sobom. Zbog velikog iskustva u održavanju blistave slike o sebi, ovakve osobe se na prvu često znaju činiti vrlo šarmantnima. No ipak, njihov narcizam će kasnije biti velikom smetnjom u ostvarivanju kvalitetnih odnosa s drugima. Svi narcisi bi se općenito mogli podijeliti u dvije podskupine: Dok su prvi općenito spremni na apsolutno sve, drugi se radije služe distancom i ignorancijom. No, i jednima i drugima cilj je isti: održati sebe središtem ne samo svoga vlastitog, nego i tuđeg života.
Što bi rekao narcis? – Ljudi me vide kao rođenog lidera, te imam jedinstven talent da uvjerim druge u što god hoću. Dobro znam da sam poseban, jer mi drugi ljudi u ostalom to često i govore. Posjedujem iznimne kvalitete, i posve sam siguran da ću u nečemu već super uspjeti u životu. Drugi me jako trebaju, jer bez mene se ništa ne može obaviti kako treba.

Makijavelijanizam
Radi se o sklonosti prema manipulativnom i varljivom ponašanju koje izvire iz pomanjkanja poštovanja prema drugim ljudima, pri čemu se na potonje pretežito gleda kao na puka sredstva koja vode do ostvarenja željenog cilja.
Što bi rekao makijavelijanist?
– Smatram kako s drugima nije mudro dijeliti vlastite tajne. Koliko god da koštalo, prevažno je u životu imati utjecajne ljude na svojoj strani. Uvijek nastojim izbjeći izravne sukobe s ljudima, jer možda će mi zatrebati nekad u budućnosti. Ako želite uspjeti u životu, onda nemojte sebe puno isticati, nego se radije ulagujte. U svakom slučaju manipulacija je nauka koja zahtjeva pomno planiranje. I jako sam sretan kad mi se na kraju lukavi planovi ostvare.

Psihopatija
Psihopatija odražava plitke emocionalne reakcije. Relativni nedostatak emocija ovakve osobe dovodi do visoke tolerancije prema stresu, kao i slabe empatije te umanjenog osjećaja krivnje. Dakle, plitke emocije ih tjeraju da traže iznimno stimulativne i uzbudljive aktivnosti, što rezultira impulzivnošću i sklonošću prema sukobima. Osim toga, osobe sa izraženim psihopatskim tendencijama su iz istog razloga često sklone ostvarivati svoja prva seksualna iskustva već jako rano, kao što su u odrasloj fazi skloni promiskuitetu te seksualnim odnosima s potpunim neznancima. Dakle, kako uopće išta slabo osjećaju, tako su im potrebna izuzetno snažna uzbuđenja i stimulansi od kojih bi normalna osjećajna osoba takoreći sišla s pameti.
Što bi rekao psihopat?
– Za mene se često kaže da sam “izvan kontrole”. Sklon sam boriti se protiv autoriteta i njihovih pravila. Do sada sam imao više sukoba nego većina ljudi koje poznajem. Vrlo često, prvo nešto uradim pa tek onda tražim dopuštenje. Opasne situacije mi nisu nepoznanica, i do sada sam već više puta bio u sukobu sa zakonom. A tko mi se zamjeri, zasigurno će požaliti.

Sadizam
U strogom smislu riječi, sadizam predstavlja poremećeni obrazac ponašanja gdje se zadovoljstvo postiže nanošenjem tjelesne ili psihološke boli drugoj osobi, dok sve ovo u praksi često ima i naglašene seksualne konotacije. U širem smislu, sadističke tendencije pokazuje svaki onaj koji naglašeno uživa u tuđoj boli, pa makar ovu izazvao i netko sasvim drugi.
Što bi rekao sadist?
– Volim gledati kako se drugi bore, i zbilja uživam u nasilnim filmovima i video igricama. Jako mi je zabavno kad neki idiot nosom poljubi tlo, i strašno volim gledati borilačke sportove. Čisto zabave radi, često znam naokolo dijeliti otrovne i zajedljive komentare, i zbilja imam talent za povrijediti osobu jednom jedinom riječju. Čvrsto vjerujem kako neki ljudi uistinu zaslužuju da pate…

Kao kratki zaključak, mi u svakodnevnici često za nekoga znamo reći da je mračna ili negativna osoba. No ponekad se to dogodi samo zbog toga što netko ima drugačije mišljenje ili nam jednostavno nije simpatičan. U svakom slučaju, sa ovakvim i sličnim prefiksima treba biti jako oprezan, jer oni u konačnici označavaju nešto zbilja negativno i opasno.

Na kraju, za one koji poznaju engleski, stavljamo ovdje link za jedan prikladni test osobnosti iz naznačene domene konstelacije mračne osobnosti.

U Sarajevu, 13.VIII.2020.
M. B.

Izvori:
– Mark TRAVERS, How to Spot a Dark Personality, Psychology Today (9.VIII.2020.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/social-instincts/202008/how-spot-dark-personality (Stanje: 13.VIII.2020);
– PAULHUS, D. L., BUCKELS, E. E., TRAPNELL, P. D., & Jones, D. N. (2020). Screening for dark personalities: The Short Dark Tetrad (SD4). European Journal of Psychological Assessment. https://psycnet.apa.org/fulltext/2020-56123-001.html?sr=1 (Stanje 12.VIII.2020.);
– https://openpsychometrics.org/tests/SD3/;
– Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz;

PSIHOLOGIJA SUPER JUNAKA

Moglo bi se reći da je maštoviti svijet stripovskih super junaka po sebi puno bliži muškarcima nego ženama. No to ne mora baš doslovno biti tako, osobito ne u današnje vrijeme u kojem je itekako primjetno jedno, tako da kažemo, smanjivanje međusobnih razlika unutar muškog i ženskog ponašanja. U tom smislu, žene sve češće prate nogomet, pa tako onda i filmske akcije i trilere od kojih mnoge danas nastaju upravo na temeljima stripovskih predložaka, i to osobito onih Marvelovih.

Poremećeni inženjeri i još luđi romantičari

Kada govorimo o psihologiji super junaka, važno je napomenuti da se različiti autori danas zapravo više bave psihologijom njihovih ljutih neprijatelja: Joker, Riddler, Dvolični, Lex Luthor, Vulture, Dr. Octopus, Lizard, Tinkerer i brojni drugi. Zanimljivo je da su skoro svi likovi već sa ovog malog neslavnog popisa nekakvi genijalni ali pomahnitali znanstvenici i inženjeri. Očituje li se možda već ovdje u žestokoj borbi super junaka protiv navedenih, mahom ekscentričnih, zlikovaca stanoviti latentni strah pred naletom nezasitne suvremene tehnicističke civilizacije današnjice? Odnosno, predstavljaju li zlikovci Marvelovih stripova tek njezinu jezivu personifikaciju, i ne predstavljaju li onda sami super junaci personifikaciju borbe za ono istinsko ljudsko?

Američka psihologinja Katlyn Firkus bi svakako podržala jedno ovako stajalište, ali s jednim velikim ALI. Ona smatra da super junaci većinom imaju nešto zajedničko sa svijetom „romantiziranog ludila” Lorda Byrona (autor Don Juana). Byron (1788-1824.) je po rođenju bio engleski plemić, a kasnije i političar, ali se zatim na neki način oteo kontroli. Postavši omražen u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog svojih antidruštvenih stavova, ostatak života je proveo lutajući Južnom Europom i Bliskim Istokom, podižući skoro redovito prašinu gdje god je bio. Tako ga je nekako na kraju i smrt zadesila u Grčkoj, među ondašnjim revolucionarima.

Za razliku od onog izvornog španjolskog Don Huana, Byronov Don Žuan kudikamo nije okrutni bezobzirni ženskaroš. Doduše, jest magnetično privlačan, ali tako da onda žene više njega zavode nego on njih. Pametan je, plemenitog roda, puno je toga prošao u životu, no ponešto je i nespretan. Pokatkad je dobar, pokatkada zao, nadasve sarkastičan, tako da Don Žuan kasnije i postaje paradigmom tzv. bajronovskog lika koji po sebi predstavlja ono izvorno ljudsko u borbi protiv dvoličnog društvenog morala i nepoštenog državnog sistema.

Međutim, Firkus opaža i jednu poprilično nezdravu dimenziju bajronovskih likova, ističući tu ono uvriježeno uvjerenje sve do naših vremena i današnjih super junaka koje nalaže da briljantnosti nema bez patnje, misleći pri tome svakako na onu nezdravu patnju. Super junaci su po sebi nemilosrdni nasilnici i osvetnici, i kao takvi predstavljaju idealizaciju psihološke slabosti i bolesti. Njihovo ponašanje predstavlja tek sukus svih nevolja koje su u životu prošli i koje još uvijek prolaze. A to i jest bolest, ne uspjeti se othrvati lošim iskustvima, te im dopustiti da nas ona posve oblikuju. Stoga Firkus predlaže jednu drugu vrstu super junaka, odnosno, junakinje. Za nju je to Netflixofa „Nesalomljiva Kimmy Schmidt”. Djevojka koja je bila zatočena punih petnaest godina u podrumu od strane nekakve lude sekte, i koja zatim nakon oslobođenja nastavlja živjeti život punim plućima, ne dopuštajući traumatičnoj prošlosti da ju ni najmanje oblikuje.

Fobije i slabosti super junaka

Vratit ćemo se još malo Marvelovim super junacima. Zanimljivo, svi oni imaju neke iznenađujuće fobije i slabosti. Najpoznatija je izgledno ona Supermanova – kriptonit, ružičasti mineral s njegovog rodnog planeta, u čijoj blizini moćni super junak promptno gubi sve svoje moći. No ovo je još uvijek smisleno. Premoćni Martian Manhunter se posve sroza u prisustvu kutije šibica, dok se Venom slično pogubi od najobičnijeg upaljača za cigarete. Johny Storm ne podnosi azbest, kao ni Dardevill glasne zvukove. Zelenom Lanternu pozli od žute boje, a Čudesna Žena (Wonder Woman) može izgubiti od muškarca ako mu dopusti da je pobijedi, što će reći da je na neke od njih pokatkad jako slaba. Posebno zanimljivo je na kraju skončao The Flash. Ovaj super brzi junak je bio toliko brz da je na kraju malo pretjerao u jurnjavi za nekim zlikovcem, te se neslavno rasuo u atome. Dakle, nije imao neku zasebnu slabost, nego mu se sama prevelika snaga ispostavila kao fatalna slabost.

Sve ovdje navedene slabosti se mogu shvatiti dvosmisleno. S jedne strane, one se mogu ponovno uzeti kao dokaz onog bajronovskog „romantiziranog ludila”, međutim, isto tako one mogu biti naznakom i jedne zdrave antropologije. Otprilike, slabost je sastavni dio ljudskog bića i nešto će od toga uvijek biti bez obzira na to koliko smo super. Štoviše, najsjajniji i najdominantniji među ljudima počesto imaju upravo neke od onih najbizarnijih i najsramnijih slabosti.

Završit ćemo stoga sa onim pitanjem kojeg je fatalna psihologinja Dr. Chase Meridian (Nicole Kidman) postavila Batmanu (Val Kilmer) u „Batman Forever”: „Zašto bogat i dobro obrazovan muškarac poput tebe voli nositi gumeno odijelo slijepog miša?” Stvarno zašto?

U Sarajevu, 21. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://screenrant.com/worst-most-embarrassing-lame-wtf-superhero-weaknesses/;

–https://www.youtube.com/watch?v=3PeM6LdUWcA&t=452s;

–https://sh.wikipedia.org/wiki/Don_Juan;

Izvor (foto):

–https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Superman_presentation.jpg

ZBOG ČEGA SE SUVREMENI ČOVJEK TOLIKO ODUŠEVLJAVA PSIHOPATSKIM LIKOVIMA?

Moglo bi se reći da suvremena opčinjenost psihopatima kreće tamo nekad prije tridesetak godina s filmskim i književnim likom dr. Hannibala Lectera. Ono što film tek daje naslutiti, sam književni predložak Thomasa Harrisa mjestimično bez zadrške proklamira, slaveći naznačenog psihopatskog ubojicu i ljudoždera kao genija i sliku istinskog čovještva. Bilo kako bilo, prvi film u franšizi („Kad jaganjci utihnu”) osvaja čak pet Oskara, a prošlogodišnja uspješnica o onom jednom drugom slavnom psihopati „Joker” upravo kuca na vrata ovogodišnje dodjele nagrada američke filmske akademije s čak 11 nominacija.

Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da ljudska fascinacija psihopatima seže znatno dublje u prošlost. Mnogi slavni likovi na prvu možda ne izgledaju tako, ali su u suštini psihopati. Recimo, slavni filmski tajni agent u službi Njezinog visočanstva – James Bond bez ikakve dvojbe pokazuje sve znakove teške duševne psihopatije. Drži do vanjštine i stila; hladan, rafiniran, izvrstan glumac i manipulator. Hladnokrvno povlači obarač, često s ciničnim osmijehom na licu, i nikad se ne grize kasnije zbog toga. Reklo bi se da ga u životu još jedino uzbuđuju opasnost i lijepe žene. Ipak, s druge strane, James Bond se nalazi pod kontrolom jedne civilizirane države i usmjeruje svoju psihopatiju isključivo protiv iznimno loših tipova koji predstavljaju tešku opasnost, ne samo za njegovu državu nego i za čitav svijet. A to ga čini u konačnici nekom vrstom korisnog, kontroliranog psihopate koji kao takav predstavlja protuotrov za one druge, beskorisne psihopate izvan svake kontrole. Tako valjda stižemo i do prvog razloga čovjekove opčinjenosti psihopatima, a to bi bila nemogućnost civiliziranog suočavanja sa zlom. Tko je dobar i plemenit, njemu valjda pristaje jedino to da bude još bolji i plemenitiji. On se ne može zbog onih loših spuštati na njihov nivo, prljajući svoje ruke i dušu, i riskirajući pri tome svoje duševno zdravlje, jer kako je poznato, mnogi normalni koji povuku obarač, pa makar i opravdano, poslije toga trajno obole (PTSP). Zato dobrima često jedino preostaje nada da će se već naći neki psihopat kojeg se da kontrolirati, te da će se on odlučno obračunati sa svim onim psihopatima koje je nemoguće kontrolirati.

Psihopate u narodnim pričama i religioznom folkloru

Zanimljivo je kako u tradiciji većine naroda postoje neki mračni psihopatski, pa čak i demonski likovi koji u suštini igraju pozitivnu ulogu, pri tome uglavnom plašeći neposlušnu djecu. U patrijarhalnom slavenskom kontekstu za to su uglavnom bile zadužene žene. Sve odreda neke stare, ogavne vještičurine: Babaroga, baba Jaga, Bukača… S druge strane, u matrijarhalnom germanskom kontekstu strašni su bili uglavnom muški likovi. U anglosaksonskom kontekstu tako susrećemo Sandmana, a u srednjoeuropskom kontekstu Krampuza. Krampuz je po sebi posve demonski lik. Izgleda kao đavao, ali on to ipak nije, jer nalazi se pod čvrstom stegom Sv. Nikole. I tako njih dva tumaraju naokolo … Nikola pri tome dijeli poklone dobroj djeci, a Krampuz pokoju šibu i komad ugljena zločestoj djeci. No, kako se to u praksi često ne zna tko je tko, tako se dogodi, recimo u austrijskom Tirolu, da svako dijete dobije prvo pokoju šibu (noć uoči blagdana Sv. Nikole), a sutradan zatim i svečev poklon.

Slika 1.: Poštanska karta iz 1900. Krampuz u „elementu”… Izvor: Wikimedia.org

Vratit ćemo se malo novijim vremenima, misleći pri tome na onih zadnjih tridesetak godina. S novijim filmskim i književnim psihopatima otvara se ipak nešto duboko uznemirujuće, jer oni nisu više poput ovih klasičnih psihopata. Oni nemaju nikakvu pozitivno-zaštitničku niti etičku društvenu ulogu. Oni su jednostavno pomahnitali kriminalci i ubojice. Preziru sistem i žele ga okončati. Fascinacija ovakvim likovima neminovno ukazuje na duboku razočaranost današnjeg čovjeka, kako društvom u cjelini tako i njegovim uhodanim vrijednostima. S druge strane, možda je sve ovo i bilo neminovno, te po sebi predstavlja tek evoluciju one klasične, nazovi dobre psihopatije. Jer u konačnici nijedno nasilje nije dobro i posve opravdano. Ono uvijek tendira prema tome da se epidemiološki širi i produbljuje, slično kao što niti jedna ludost ne može biti istinski dobra i smislena. Pitanje zla u konačnici ipak zahtjeva mnogo više od onog tradicionalnog „klin se klinom izbija”.

Neodoljivi zov aveti slobode

Moguće najbolju, a ujedno i najjednostavniju definiciju psihopate je dao američki autor Marty Rubin: „Psihopati svoje luđačke misli provode u djelo, a mi ostali ih držimo u glavi.” Naravno, sa ovim se istovremeno iscrtava i razlika između psihopata i ovih drugih normalnih. Svima nama nadolaze češće ili rjeđe svakakve misli i želje: pohota, požuda, mržnja, zavist, kao i živopisne osvetničke nasilne fantazije, ali sve ovo uglavnom pomoću različitih psiholoških i duševnih inhibicija uspijevamo zadržati unutar sebe. Međutim, sve ovo normalnom čovjeku i nije tako lako za izdržati. Svaka borba iscrpljuje, a pogotovo ova sa samim sobom. Stoga veliki broj ljudi pronalazi sebi nekakav odušak senzibilizirajući se s kojekakvim fiktivnim psihopatima, jer eto, oni se ne iscrpljuju s nutarnjim kočnicama i otporima, nego rade što ih volja. Međutim, već nas i ta fiktivna djela upoznaju s nevjerojatnom količinom kaosa kojeg producira jedna takva nesputana negativna sloboda. Tako onda stižemo i do onog uzvišenijeg sekundarnog oduška. Usprkos svim svojim mukama, razaznajemo da je ipak bolje biti fin, pošten i uljudan, pa makar ponekad i boljelo.

U Sarajevu, 23. I. 2020.

M. B.

Izvori:

-Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019.

-Jack PEMMENT, Why Do We Like Psychopaths? (3.X.2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/blame-the-amygdala/201710/why-do-we-psychopaths (Stanje: 23.I.2020.).