anksioznost – Poptheo Web Portal

PRIRODNI BALANS I PRIRODNI DEBALANS

Ako se pogubite negdje u dubini šume i gladni vuk vas nanjuši i poželi pojesti, kažu da je to u suštini posve prirodno. No posve je prirodno i to da se u takvim trenucima nastojite oduprijeti proždrljivom nasrtljivcu ili barem popeti na drvo dok ne dozovete pomoć. Slično, kada rijeci dođe vrijeme da se izlije, pa i za to također kažu da je prirodno, ali to ipak ne znači da ljudi uz rijeku nemaju pravo pokušati uspostaviti kakav nasip ili barem po kući probati spasiti što se još da.

Obje uvodne premise nam kazuju kako se u naravi prirode nalazi i to da se istoj pokatkad treba suprotstaviti. Reklo bi se izgledno dobra napomena u vremenu raznoraznih naturalističkih i ekoloških pretjerivanja, kada se roditelji na Zapadu sve češće preko You Tube-a hvale kako djecu drže u istoj košari sa psima i mačkama. Što će reći, ako se djeca po vlastitoj prirodi odlično slažu sa životinjama, to ipak ne znači da ih pri tome ne trebamo malo i razmaknuti (higijena, dlake, paraziti, ehinokokus i tako to…).

Jedna od također učestalih prirodnih tendencija je i ona da se sve stvari manje-više kreću linijom manjeg otpora, počevši od samih nas pa sve do elementarnih prirodnih sila. Jel’ tako, ako naiđemo na stijenu, pokušat ćemo je zaobići, a duboku vodu preplivati, baš kao što se i sama voda probija kroz mekši i niži teren, izbjegavajući pri tome onaj viši i tvrđi, stvarajući tako na kraju svoje krivudave tokove koji se uvijek s visine spuštaju prema moru, a nikada obratno.

Međutim, i ovoj se prirodnoj tendenciji pokatkad treba suprotstaviti, baš recimo kao onda kad se ljudi odluče potruditi i probiti tunel kroz planinu da ne bi morali naokolo raditi višestruko duži put. Jer i to je prirodno, uvijek pokušavati kretati se brže, jer u prirodi je brzina cijenjena i spasonosna vrlina.

Zakon protiv zakona

Već smo ranije govorili o tome kako djeca već sa 18 mjeseci imaju izražen osjećaj za pravdu. Ono, žaloste se ako vide da netko neopravdano trpi, kao što se raduju kada vide da je zloćo zasluženo kažnjen. Kako je ovo u međuvremenu i eksperimentalno potvrđeno, može se s visokom dozom sigurnosti reći da je pravednost čovjeku prirođena vrlina. Međutim, ovo kroz život kasnije često izostane, i to čini se ponajviše zbog prije spomenute globalne tendencije kretanja linijom manjeg otpora. Ovdje kudikamo ne mislimo na onu neku visoku, tako da kažemo, filmsku nepravdu, nego na onu našu običnu, svakodnevnu. Recimo, ako vam treba pomoć nešto da uradite, sigurno ćete se obratiti onima za koje ste sigurni da su spremni i voljni pomoći. A takvi su općenito u društvu manjina. S druge strane, kako to ističe Thomas Erikson u „Okruženi idiotima”, za onaj među ljudima prevladavajući „zeleni” tip osobnosti – oni su spremni uložiti daleko više energije i truda da bi izbjegli neku dodatnu dužnost, nego što bi im trebalo da to jednostavno urade. Upravo zbog toga, linijom manjeg otpora ćemo i pitati za pomoć one dobre i vrijedne, ali tako na kraju u društvu dolazi do opasnog debalansa, jer dobrima i vrijednima na kraju dozlogrdi više da budu dobri, jer njih svih pitaju i traže. Pri tome im je teško reći „ne”, ali isto tako, prije ili kasnije shvate da više ne mogu tako dalje. Stoga će društvo kad tad morati poduzeti trud u smjeru proboja one tvrde gromade osobne lijenosti i nezainteresiranosti koja pomoć vječito traži, a sama je rijetko pruža i daje.

Ovdje također treba pribrojiti i ono da ljudi loše stvari najčešće govore dobričinama za koje pretpostavljaju da im to neće ozbiljno zamjeriti, jer s druge strane, od davnina vrijedi ono da se s rogatima ne treba bosti. Dakle, opet posve obratno od onoga kako bi ustvari trebalo.

Menadžment straha

Kao što već znamo, anksioznost je danas poprilično učestao poremećaj, a koliko je to zapravo teško i neugodno iskustvo znaju samo oni koji su to prošli ili još uvijek prolaze. No u ponašanju svake anksiozne osobe se mogu razaznati neki vrlo čudni, ili bolje rečeno, iznenađujući obrasci. Slično kao što se nekih stvari pretjerano boje, s druge strane se čini kako se nekih stvari uopće ne boje. Recimo, anksiozna osoba se trese od straha ako mora vani među ljude, međutim, s druge strane, kao da se uopće ne pribojava dok pali cigaretu za cigaretom ili barem ne dok guta „male ljubičaste” jednu za drugom, premda je već u startu bila upozorena da to svakako nije bezopasno rješenje za na duge staze. Ili malo više u socijalnom smislu, dok se pretjerano boje stranih i manje bliskih ljudi, istovremeno kao da bezbrižno dopuštaju previše toga onim sebi bliskim ljudima. Slično vrijedi i za brojna druga fobična ponašanja i poremećaje. Čini se da se kod takvih ljudi sav strah nekako uspio skotrljati na samo jednu stranu, ostavljajući tamo na drugoj strani posve razotkrivenima brojna opasna mjesta i riskantna ponašanja. Stoga se ovakvim osobama u terapijskom procesu počesto i sugerira da počnu malo više brinuti oko stvari oko kojih inače ne brinu. Doslovno, moraju odvaditi malo tamo od onog velikog straha i prebacivati ga nekud ‘vamo gdje ga nikako nema. Tako se rasterećuje ono preopterećeno i opterećuje ono neopterećeno, te se čovjek iz prirodnog debalansa postupno vraća u prirodni balans.

U Sarajevu 16. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kasto

Preosjetljivost – prednost ili mana?

Za neka ljude često primijetimo da su preosjetljivi, a možda smo čak i sami takvi pa onda čujemo od drugih: ”Nemoj dramiti, to uopće nije tako strašno. Jednostavno si preosjetljiv”. Rečeno na ovakav način, visoka osjetljivost zvuči kao nešto negativno, ali kao i obično, sve ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Visoka osjetljivost (High sensitivity) definirana je kao oštra fizička, mentalna i emocionalna reakcija na vanjske i unutarnje podražaje. Klinička psihologinja dr. Elaine Aron koja proučava visoku osjetljivost od 1991. godine navodi niz karakteristika specifičnih za ovakve ljude. Ističe kako preosjetljivi ljudi često pretjerano reagiraju na jarko svjetlo, glasne zvukove i grozničavo okruženje. Oni jednostavno sve proživljavaju na jedan dublji način. Središnji živčani sustav preosjetljivih ljudi podešen je tako da registrira podražaje vrlo niske frekvencije te ih pojačava u mozgu. Često djeluju kao vrlo sramežljive osobe, ali to i nije baš točno. Sramežljivost je stečena osobina, dok je preosjetljivost urođena. Razlog zašto djeluju sramežljivo jest njihov način reagiranja na nove situacije i ljude. Promatrat će sa strane duže vremena kako bi stekli sigurnost da situacija ili ljudi ne predstavljaju opasnost. Puno teže se nose s greškama, duboko ih pogađaju grube riječi, promjene im teško padaju. Često se osjećaju neshvaćenima i kao da se ne uklapaju u postojeće društvo. To i nije daleko od istine ako uzmemo u obzir da visoko osjetljivi ljudi tvore 15-20 % stanovništva. No kako smo rekli, preosjetljivost ima i svoje prednosti. Istančana intuicija, empatija, sposobnost da čuju zvukove koje drugi uopće ne doživljavaju, lako uočavanje detalja samo su neke od vrlina preosjetljivih ljudi. Neki ih čak nazivaju i ”super moći”. Unatoč ovim vrlinama, definitivno nije lako s ovakvim karakteristikama normalno funkcionirati u ovako užurbanom svijetu. Onda nije ni čudno što su skloniji anksioznosti i depresivnim poremećajima. Zbog toga im je često potrebna samoća, mjesto gdje mogu povratiti energiju nakon iscrpljujućeg dana. Nije rijetkost da su preosjetljivi ljudi izuzetno umjetnički nadareni pa im tako glazba, slikanje i sl. predstavljaju ”ispušni ventil”. Iako izbjegavaju gužve i ne osjećaju se ugodno u okruženju većeg broja ljudi, po pravilu preosjetljivi ljudi nisu nužno introverti. Zapravo, veliki broj ekstroverata spada u ovu skupinu. Ono što se savjetuje preosjetljivim ljudima kako bi mogli normalno funkcionirati i biti produktivni jest da kad god su u mogućnosti ograniče vanjske podražaje npr. ugasiti radio dok voze, stišati televizor dok rade, staviti povez oko očiju prije spavanja i sl. Budući da su isto tako osjetljivi na raspoloženja drugih ljudi, potrebno je, koliko je to moguće, izbjegavati ljude koji stalno kukaju te ih previše opterećuju svojim problemima. Visoko osjetljivi ljudi jednostavno trebaju napraviti ”štit” koji će ih braniti od nasrtaja vanjskih podražaja. Za kraj, ako spadate u ovu skupinu, sljedeći put kad vam netko kaže da ste preosjetljivi, shvatite to kao kompliment.

U Mostaru 7. 2. 2020.

K. L.

Izvori:

Elaine Aron, ”The Highly Sensitive Person”, Izvor: https://hsperson.com/ (Stanje: 7. 2. 2020.).

Preston Ni, ”24 Signs of a Highly Sensitive Person”, (5. 11. 2017.), Psychology Today, Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/communication-success/201711/24-signs-highly-sensitive-person (Stanje: 7. 2. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shao-Chun Wang

PRILIKE I NEPRILIKE OBRNUTE PSIHOLOGIJE

Prije par godina razgovaram s jednim prijateljem i on mi govori kako se promijenio otkako se oženio. Malo se zamislio pa dodao da je za to vjerojatno odgovorna njegova žena koja ga nekim čudom stalno iznova potiče da više izlazi i druži se sa svojim starim muškim društvom, pa onda njemu sve to skupa valjda i nije više toliko privlačno i zanimljivo. Gospođa je inače teta u vrtiću, pa valjda zato i zna tako fino s muškom djecom, i onom malom, i ovom velikom…

Ovo je svakako bio jedan živi primjer iz domene obrnute psihologije, a ista bi se dala definirati kao načelo ili praksa suptilnog poticanja na ponašanje ili vjerovanje zagovarajući njegovu suprotnost.

Obrnuta psihologija je po sebi vrlo slična onom „samoispunjujućem proročanstvu” iz našeg prošlog teksta, s tim da ovdje stvari idu obrnutim redom:

1) Imam cilj koji želim postići;

2) Pri tome se služim poticajima za koje se čini da se posve razilaze s prvotnim ciljem;

3) Ali ovo će na kraju dovesti do promjene stava i ponašanja koji će me i dovesti do željenog cilja.

Obrnuta psihologija ima široko polje primjene. S njom se može utjecati na druge, ali i na samog sebe. Recimo, kod nekih psiholoških problema izuzetno je korisno kontrirati samom sebi, tj. svojim nesvjesnim poticajima i nagonima. Na primjer, svi koji pate od danas vrlo učestalog anksiozno-depresivnog sindroma stalno se susreću s nečim što bismo mogli nazvati izolacionističkom težnjom. Takvi ljudi bi se najradije od sviju sakrili i zatvorili, osim toga često vole jako dugo spavati i vrlo su nesretni kad moraju ustati iz kreveta. E psiholozi ovdje kažu samo kontra! Rano dizanje, puno šetnje i odlaska među ljude! Ako vas je strah ili vam se ne da, nema veze, recite sebi da izlazite s nakanom da vam bude fino.

Ruski psiholog Aleksandar Svijaš predlaže još i paradoksalniju metodu razračunavanja sa eventualnom vlastitom anksioznošću, a također iz domene obrnute psihologije. Naime, u anksioznim epizodama bi trebalo pokušati okrenuti strah u smijeh. Na prvu možda zvuči nemoguće, ali itekako je moguće, jer u prirodi stvari je da iz jednog pobuđenog stanja zapravo poprilično lako možemo prijeći u drugo pobuđeno stanje. Samo se sjetite onoga da ponekad svi „plačemo” od smijeha. E slično tome, valjda možemo i obratno: u ovom slučaju od plača, tj. njemu vrlo bliskog tjeskobnog straha do gromoglasnog smijeha. Samo si pokušajte u takvim napetim trenucima posvijestiti kako upravo crkavate od straha bez ikakvog valjanog razloga, a da je to po sebi zapravo vrlo smiješno.

Susretljivi ljudi i ljudi skloni otporu

Ponajveći izazov koji se javlja kod praktične primjene obrnute psihologije je to što ona ne pali kod svih ljudi isto. Općenito se smatra da ona djeluje učinkovito prvenstveno kod buntovnih, prkosnih i tvrdoglavih osobnosti sklonih otporu. S druge strane, kod susretljivih i poslušnih ljudi obično ne djeluje. Štoviše, moglo bi im izazvati ogromnu štetu, jer oni će poslušno učiniti što im kažete, ne znajući da su zapravo trebali kontrirati. Izazov na kraju postaje i veći ako znamo da sve ovo na kraju i nije toliko lako procijeniti tko je kakav tip pa čak ni za samog sebe. Tako, neki ljudi izgledaju vrlo neovisno, i samim tim kao da su skloni otporu. Međutim, oni su skloni otporu samo u slučaju ako je netko prema njima agresivan i napadno uporan. S druge strane, ako ih se zamoli i fino im se kaže, postoji velika vjerojatnost da će vas bez ikakvog otpora poslušati. Slično vrijedi čak i za one koji žive „na rubu”. Za kriminalce, prostitutke i narkomane bi se na prvu olako reklo da su to ljudi izrazito skloni otporu, ali iznenađujuće ili ne, stvarnost je često potpuno drugačija. Većina njih potpada pod ono što se u psihijatriji naziva bezvoljni tip osobnosti. Ovakvi ljudi su zapravo izrazito povodljivi i servilni, a tek rijetki među njima su na koncu izraziti buntovnici skloni otporu prema svemu i svakomu, i onda upravo takvi i regrutiraju onu prije spomenutu povodljivu većinu u svoje redove. Ovome nasuprot, neki ljudi se naizgled čine izrazito ljubaznima i susretljivim. Ma naprosto bi ste se zakleli da ih je samo Nebo poslalo da vam ispunjaju sve vaše snove i želje. O koje li gorke zablude! Iza ljubaznih, pristojnih i slatkorječivih fasada se nerijetko skrivaju najveći mogući buntovnici i samovoljnici, baš kao što se, obratno, iza onih agresivnih pojavnosti često skriva malo ranjeno kuče željno ljubavi i prihvaćanja!

Etičke implikacije

Već je iz prethodnog vidljivo kako obrnuta psihologija predstavlja složenu vještinu o kojoj se itekako puno toga ima za naučiti i uvježbati, ali kad se jednom usavrši, sa istom se može činiti puno toga dobroga, ali nažalost i lošega. Jer obrnuta psihologija po sebi i nije ništa drugo do li jedna vrlo lukava i sofisticirana metoda manipulacije nad ljudima, koja onda ima smisla samo u slučajevima kad imamo izrazito pozitivne ciljeve, tj. kad ljudima tako nastojimo pomoći.

Uvijek postoji drugačiji pristup

Kako već rekosmo, jedan dobar i uspješan „obrnuti psiholog” nije postati lako, ali čak ako to ni ne namjeravamo, iz cijele ove priče o obrnutoj psihologiji bismo mogli izvući neke korisne savjete za život:

Sa zabranama općenito treba oprezno, jer stara je maksima da je zabranjeno voće najslađe. I djeca i odrasli će često sa užitkom učiniti baš ono što im zabranjujemo. Ako pri tome već ne želimo riskirati s vratolomijama iz domene obrnute psihologije, onda bolje nastojmo svojim osobnim primjerom pokazati drugima kakvi bi i oni trebali biti. Ovo je izrazito zahtjevna i naporna metoda, ali s vremenom će pouzdano donijeti rezultate.

Druga stvar koja bi se mogla lako usvojiti je ono iz podnaslova – da uvijek postoji drugačiji pristup. Ako nekome stalno nešto k’o papige ponavljamo, a on nikako da posluša, pa probajmo onda nešto drugo naći za govoriti. Ili možda čak u nekim slučajevima pametnije ni ne govoriti…

U Sarajevu, 29. IX. 2019.

M. B.

Izvori:

– Lachlan BROWN, The truth about reverse psychology and 4 steps to mastering it (18.V.2018.), Hack Spirit, Izvor: https://hackspirit.com/reverse-psychology/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

– 10 tips to master the art of reverse psychology, Bright Side, Izvor: https://brightside.me/inspiration-psychology/10-tips-to-master-the-art-of-reverse-psychology-231510/ (Stanje: 29. IX. 2019.);

– https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/reverse-psychology (Stanje: 29. IX. 2019.).

– Iznenađujuća metoda ruskog psihologa: Kako izbaciti svaki strah iz sebe, Edukacija.info, Izvor: https://edukacija.info/iznenadjujuca-metoda-ruskog-psihologa-kako-izbaciti-svaki-strah-iz-sebe/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin

O TJESKOBI

Tjeskoban čovjek kao danas uživa u njoj. Tjeskoban čovjek i kad shvati da je događaj koji je smatrao tjeskobnim prošao sasvim u redu i bez poteškoća, ponovno se vraća i kao da želi prisutnost tjeskobe u svome životu; kao da je žedan tjeskobnog osjećaja od budućnosti, od ljudi, od obveza, od posla, od obitelji. Kao da je tjeskoba postala nužna potreba čovjekove duše. Kao da postoji neko tajno uživanje u tjeskobi koje donose vijesti o budućnosti.

Pretvaramo se povremeno ili trajno u homo anxietatus, čovjeka punog tjeskobe i onda kada nema očitih razloga za to. Tjeskoba se uvukla u svaku žilu čovjekova bića. Ponekad svaka misao, pogled, ideja, dodir pun je tjeskobe, osjećaja straha i neugode pred nepoznatim i budućim. Tjeskoba paralizira čovjeka. Dok se on drži na površini naoko miran, staložen i racionalan, dotle u njemu tjeskoba ruje i razara. Zašto sam postao tjeskoban? Zbog čega je moj pogled na svijet odjednom postao tako mračan, tako taman, zaogrnut u pesimizam i neugodu pred budućim i pred sutrašnjim danom?

Čini se da je čovjek onemoćao pred samim sobom i iz te nemoći i odustajanja od samog sebe predao se posvemašnjoj tjeskobi glede vlastitog života. I određeni „svijetli“ događaji njegova života kao da se uvijek događaju pod plaštem i krinkom tjeskobe. Ako danas uživa i ako je danas radostan, on već misli o tjeskobi sutrašnjeg dana, tjeskobi noći koja je pred njim, tjeskobi sata koja slijedi i sve se teže može osloboditi okova tjeskobe i toga neugodnog osjećaja da se nešto prijeteće nadvilo nad njim; nešto nejasno u tami … nije čak ni siguran da to postoji, ali tvrdi da to osjeća.

I tako živi u nepodnošljivoj lakoći svoje tjeskobne egzistencije, oko koje se – poput osi – vrti sva njegova nutarnja snaga i nutarnji život, do te mjere da već u mladosti shrvan tjeskobom prazna pogleda postaje ravnodušan prema sebi i svijetu oko sebe.

Ako je lako primijetiti da nas je puno tjeskobnih, puno je teže razumjeti zašto odustajemo od borbe s tjeskobom. Što nam se najstrašnije može dogoditi u borbi s tjeskobom, što možemo izgubiti suprotstavljajući se tome mučnom grabežljivom osjećaju kojega opisujemo čudnim osjećajem nelagode u prsima, trncima u rukama, nesvjesticom, neodređenim strahom kojega ne može svladati ni tako sretan događaj kao što je svadba, proslava, koncert, obiteljska ljubav…

Što se najgore može dogoditi u iznenadnom lupanju srca dok stojimo u redu? Toliko smo tjeskobni da mislimo da je to kraj, da umiremo, hvatamo se grčevito za naslon, stolicu, bilo što. I kada tjeskoba prođe više ne stojimo u redu, svakim korakom samo osluškujemo srce kako kuca, hoće li opet ili neće opet i postajemo tjeskobni do te mjere da se socijalno izoliramo od svih, jer nas tjeskoba uvjerava da je sljedeći napad panike – bilo lupanje srca, bilo osjećaj slabosti ili nesvjestice – ujedno i naš kraj.

Tjeskoba nije toliko simptom, koliko je ona pogled na vlastiti život i sve što u taj život spada. Zato je i nemoguće onomu tko je tjeskoban u lijepim događajima života pronaći ohrabrenje, jer je njegov pogled na život tjeskoban. On ne boluje od tjeskobe, kao što netko boluje od psihoze ili neuroze; on tjeskobom gleda život i živi ga tjeskobom. Pogled na život oblikuje i čovjekova htjenja, uživanja i djelovanja; zato se i može dogoditi da tjeskoban čovjek u tjeskobi uživa kao što sretan čovjek uživa u sreći, jer je i sreća ne simptom, nego pogled na život.

Iz nekog čudnog razloga čovjek se predaje tjeskobi. U tjeskobna čovjeka postoji neobično životno usmjerenje, ponekad izabrano kako svjesno tako i slobodno, gdje se tjeskobi ide u susret kao što netko trči za srećom. Tjeskoba postaje način življenja, djelovanja i razumijevanja i kad to postane, ona se pretvara u pogled na svijet i na druge osobe. Zato se kaže da tjeskoban čovjek ništa dobro ne vidi ni u najljepšim i najsretnijim događajima života, jer on ne boluje od bolesti, on živi stvarnost tjeskobom.

Homo anxietatus nije bolestan čovjek, on je čovjek s neobičnim pogledom na život, jer onome tko traži sreću mora biti kako i neobično tako i ludo da čovjek trči u susret nečemu što ga iznutra na kraju razori i ostavi od njega ništa osim bezosjećajne pustinje, bez ijedne pa i najmanje oaze sjećanja na neki sretan ili radostan događaj. Pustinja tjeskobe pretvara se u pogled na život gdje čovjek nije fizički pustinjak, nego duševni.

Sukob s tjeskobom počinje onda kada se spozna da se u tjeskobi uživa. Kao kad čovjek svjestan da nešto više ne može ići dalje u čemu je uživao jer ga to razara, slično vrijedi i za tjeskobu, jer i tjeskoba u kojoj se uživa postaje teški životni uteg kada se shvati da se mora mijenjati: ne tjeskoba kao takva nego življenje života tjeskobom.

Taj se sukob nastavlja do one mjere do koje je čovjek sposoban prekinuti uživanje u tjeskobi, odnosno, do one mjere do koje je čovjek voljan i željan promjene svoga pogleda. Kao i mnogi poroci koji razore čovjeka i njegovu obitelj, tako i tjeskoba zahtjeva susret licem u lice. Taj susret izgleda kao kad netko tko ima strah i napade panike odluči sukobiti se sa svojim paničnim napadom licem u lice da ga pobijedi. Viktor Frankl će takav stav stručno nazvati paradoksnom intencijom, a to je susret licem u lice s grabežljivom tjeskobom koja se kao ogrtač omotala oko čovjeka i duboko zasjekla u njegovu kožu do te mjere da počinje osjećati fizičku bol zbog tjeskobe.

Sukob s tjeskobom je sukob i protest protiv samog sebe i shvaćanja da si je čovjek nezasluženo oduzimao mogućnost da njegov pogled na svijet otkrije i odbljeske sreće u vlastitom životu i u životu drugih u njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti. Sukob s tjeskobom je uzvišen poziv za čovjeka koji iako povremeno nazire i osjeća sveopću tamu i mrak tjeskobe, također jasno i razgovijetno vidi i primjećuje bljeske smisla u tom mraku, od kojih je možda i najvažniji njegov vlastiti život sada i ovdje.

U Sarajevu, 23. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O pitanju zašto kao mogućem simptomu depresije

Među različitim nagradama postoje i one koje se dodjeljuju određenim ljudima, piscima, redateljima kao što je recimo Alfred Hitchcock proglašen redateljem stoljeća. Među bolestima čovječanstva uz srčani udar i karcinom nagradu za najpoznatiju duhovno-psihološko-somatsku bolest zaslužuje depresija. Nevjerojatno veliki raspon simptoma ove bolesti od psiholoških smetnji poput nesanice pa do tjelesnih simptoma različite vrste čini da svatko od nas bez obzira bolujemo li od te bolesti ili ne posjeduje barem jedan ili više simptoma depresije.

Na kraju krajeva, tko od nas ne dolazi u stanje nervoze, napetosti, bezvoljnosti, ravnodušnosti, stanje napada panike, lupanja srca, osjećaja da će iznenada umrijeti, tjelesne slabosti i iscrpljenosti, kroničnog umora i onoga što se već uvriježilo kao medicinski poremećaj tzv. burnout sindrom, stanje potpune psihofizičke iscrpljenosti zbog posla. Prema ovoj listi, a ovo su na različite načine neki od simptoma depresije i anksioznosti (dva pojma koja ne idu jedno bez drugoga jer su visoko povezani) svi smo žrtve barem jednog, ako ne i više depresivnih i anksioznih simptoma bilo na kratke, bilo na duge staze. Uzroci depresije su toliko raznoliki da njihovo nabrajanje ili barem pokušaj nabrajanja iako ne mora biti osuđeno na propast nikada ne može biti konačno. Sa svakim novim danom i novim čovjekom rađaju se novi simptomi i novi uzroci depresije.

Iako je filozofija za veliki broj ljudi nepotrebna disciplina, nesposobna za bilo kakvu efektivnu zaradu novaca kao što to recimo mogu ekonomija, informatika, managment, itd., postoji jedan specifičan mogući simptom depresije koji je zanimljiv i o kojemu se ne može razmišljati ekonomski, informatički, nego filozofski. Taj simptom je simptom igre pitanja i odgovora, a tiče se jedne riječi koja se izriče kao zašto?

Ozbiljne životne situacije i drame pitaju zašto

Bilo koji čovjek bilo kada se mora naći jednom ili više puta u životnim okolnostima gdje će morati postaviti pitanje zašto. Postoje okolnosti gdje čovjeka neće zadovoljiti odgovor na pitanja kako, kada i gdje, nego isključivo čovjek pita zašto. Zašto je opasno pitanje i nije bezazleno. Ono izgleda kao i sva druga pitanja, ali određene životne situacije će nam relativno dobro pokazati da zašto nije bezazleno pitanje.

Njemački filozof Karl Jaspers govori o nečemu što naziva graničnim situacijama. Granična situacija je trenutak kada se morate pitati zašto htjeli to vi ili ne. Jaspers navodi nekoliko takvih situacija, a mi ćemo ovdje spomenuti tri: strah, krivnja i sram. Kada vas liječnik obavijesti da bolujete od neke bolesti, recimo vaš strah postaje granična situacija, i vi se pitate i postavljate to pitanje zašto? Ali to ne znači da ste zbog straha u depresiji, jer granična situacija u kojoj se nalazite, situacija bolesti traži od vas da se pitate zašto i to je situacija gdje se normalan čovjek i pita.

Kada smo krivi za nešto, neki veliki i težak prekršaj, zločin, neuspjeh, pitanje zašto nam se opet nametne. Kada se muž i žena razvedu, nastaje granična situacija krivnje, pitanja jesam li kriv ili kriva za neuspjeh? Ali to ne znači da ste u depresiji, nego granična situacija u kojoj se nalazite stavlja pred vas pitanje zašto. Ni u slučaju straha ili krivnje ne znači da ste depresivni ili bolesni i da nećete moći nastaviti sa svojim životom za koju godinu.

Kad se o nekome otkrije da je recimo donacije za nečiju operaciju potrošio za vlastiti užitak, javlja se ili bi se bar trebala javiti granična situacija, osjećaj sramote pred zajednicom i društvom gdje se postavlja pitanje prvo samom sebi zašto sam to učinio, ali i društvo također postavlja pitanje zašto si to učinio čime osjećaj sramote postaje jači i teži za izdržati. Ali to ne znači da ste depresivni i da niste sposobni ispraviti učinjenu nepravdu, i da vam društvo nikada neće oprostiti.

Međutim, u sva tri slučaja graničnih situacija pitanje zašto koje se samo nametne bez da ga se traži i poziva postaje neugodno i opasno pitanje. Iz razloga što kada se čovjek u bolesti pita o zašto, to ga pitanje razgoliti pred njim samim, pitajući se zašto čovjek shvaća koliko je slab, nemoćan, i koliki je pritisak na njemu da da smisao svojoj bolesti, a samo zato jer je postavio pitanje zašto.

Kada se čovjek razvede bez obzira na uzroke, pitanje zašto ga također razgoliti pred njim samim otkrivajući mu kako nije bio ni tako dobar, revan, vjeran, kako je mislio o sebi i naravno pitanje zašto ga ovdje podsjeća upravo na njegovu stranu koju želi prije svega od sebe sakriti. I u situaciji srama pitanje zašto opterećuje čovjeka, zašto sam to učinio.

Ono što je važno jest kako pitanje zašto kao simptom depresije ne nastaje u ovim graničnim situacijama ukoliko čovjek ima snage i volje za promjenu, ukoliko se ne boji samog sebe, i ukoliko ima podršku onih koji su mu najbliži. Obično ako uspješno izađe iz graničnih situacija, čovjek drugačije gleda na život, svijet i ljude oko sebe.

Svakodnevna životna rutina ne bi trebala non-stop pitati zašto

Normalan čovjek koji svaki dan ustaje i ide na posao ne postavlja si toliko pitanje zašto ustaje svako jutro, zašto svako jutro ide na posao, trpi gužvu. Uglavnom će čak i ako mu postavite pitanje zašto dati drugačiji odgovor poput recimo imam obitelj radim, jer im trebam. U svakom slučaju, čovjek koji nije depresivan nema potrebe pitati zašto za svaku situaciju u kojoj se nađe tijekom dana počevši od ustajanja, pa do lijeganja u krevet.

Ne želi se reći kako je čovjek nesposoban to pitanje postaviti, nego čovjek koji je zadovoljan rutinom i svakodnevnicom uz sve gužve, probleme, trke i frke na kraju dana zadovoljno odahne i ide na spavanje ne pitajući se zašto je morao danas sve to proći i zašto to mora ponovo ujutro.

Rutina i svakodnevnica ne postavljaju pitanje zašto, jer ni rutina ni svakodnevnica nisu granične situacije, nego normalne i svakodnevne situacije ljudskog života. S druge strane, pitanje zašto postaje zapravo simptom depresije onda kada čovjek od svakodnevnih životnih situacija stvara granične situacije.

Kada se ujutro probudi, postavlja si pitanje zašto moram ustati; kada treba na posao, postavlja si pitanje zašto moram ići na posao; kada zapne u gužvi, postavlja si pitanje zašto moram biti u gužvi i tako kroz cijeli dan, kroz tjedne i mjesece cijeli svoj normalni svakodnevni život i rutinu čovjek polako pretvara u graničnu situaciju bilo straha, krivnje ili srama iako za tim nema stvarno nikakve potrebe.

Kada se čovjek nađe u pravoj i ozbiljnoj životnoj situaciji kao što je bolest i strah, neuspjeh i krivnja, pitanje zašto obično čovjeka natjera da potraži dublji smisao i svojoj bolesti i svom neuspjehu, da potraži utjehu i spas u nečemu što će mu pomoći nositi se s graničnom situacijom.

Međutim, kada se pitate zašto ste upali u gužvu, zašto ujutro morate na posao, zašto se morate uopće probuditi, zašto danas moram uopće bilo što raditi, dovodimo se u situaciju da svakodnevni normalni život postaje za nas nekako i suviše ozbiljan, teret i granična situacija, a to ne može i ne treba biti barem ne uvijek.

U toj nemogućnosti da živimo rutinu na jedan normalan i svakodnevan način ne pitajući se uvijek zašto baš apsolutno moram danas sve od pranja zubi do oblačenja za posao nastaje veza između pitanja zašto i depresije gdje je zašto upravo simptom.

Umjesto zaključka

Razlika između depresivne osobe i ona koja to nije, bar kad je u pitanju riječ zašto, je u tome što osoba koja nije depresivna ne postavlja pitanje zašto svome svakodnevnom i rutinskom životu, nego tek u graničnim situacijama joj se nameće pitanje zašto i tek tu osoba počinje ozbiljno i razmišljati i promišljati.

S druge strane, depresivna osoba svoj svakodnevni rutinski život doživljava i živi kao granične situacije straha, krivnje i srama i neprestano se pita zašto u svakoj situaciji i za svaku sitnicu što je dovodi na jedan određeni način u stanje bezvoljnosti, ravnodušnosti, napetosti i straha, jer je za depresivnu osobu cijeli njezin život granična situacija i više nema u životu nikakve svakodnevne rutine zbog čega više ne može ni uživati u svakodnevnim sitnim radostima, kao što osoba koja nije depresivna bude oduševljena činjenicom da semafor na kojem obično čeka i do pola sata jutros nije čekala više od minute. Za depresivnu osobu i pola sata i pet minuta na semaforu su granične situacije napetosti, anksioznosti i nervoze.

Iako depresija ima različite simptome, i ovo svakako ne treba tretirati kao medicinski prilog njezinom istraživanju, liječenju i otkrivanju, ali na trenutak budimo na neki način svi filozofi i upitajmo se koliko često se pitamo pitanjem zašto, činimo li to zato što je normalno u graničnim situacijama naših života, ili – što je znak depresivnosti – se već ujutro pitamo zašto uopće moramo danas učiniti bilo što čak i ono najjednostavnije – ustati iz kreveta i tako kroz cijeli dan od doručka, semafora, posla, ručka, odlaska s posla, večere – non-stop pitati zašto?

Zašto nije bezazleno i bezopasno pitanje kako izgleda, ono može biti znak hrabrosti, nade i ustrajnosti ili simptom depresije ovisno o tome koliko se često i zbog čega pitamo. A za ovo pitanje smo svi – bez obzira na struku, titulu, dob, poziv, zanimanje i zvanje, dakle bez iznimke – zainteresirani.

U Sarajevu, 27. 6. 2017.

O. J.

Depresivan sam, što sad!?

Depresija je psihički poremećaj čija su bitna obilježja promjene raspoloženja, utučenost, pomanjkanje radosti, čuvstvena praznina, bezvoljnost, gubitak interesa i niz tjelesnih tegoba (Hautzinger, 2002).

Kao što vidite navedena definicija je iz 2002. godine i od tada je prošlo više od deset godina, ali simptomi depresije nisu postali ni malo blaži i nije ih manje, nego se svaki dan uviđa da je depresija jedan od težih psihičkih poremećaja.

U novije vrijeme je sve više termina koji opisuju depresiju kao emocionalno stanje u kojem prevladavaju neugodna čuvstva tuge i očaja, praćeno osjećajem obeshrabrenosti, bezvrijednosti, zlim slutnjama, otežanim i usporenim mišljenjem i općenito smanjenjem psihofiziloške aktivnosti te kao niz afektivnih poremećaja za koje su karakteristična intenzivna čuvstva tuge, beznađa, bespomoćnosti, te bezrazložan osjećaj krivnje i sklonost samoubojstvu (Jurin, 2005; Petz, 2005; Masten i sur., 2006; Imam, 2007;).

Na osnovu čega onda današnji moderni čovjek tek tako olako može reći: “Danas sam depresivan… imam depresiju… uzet ću antidepresive!?”.

Da bismo mogli reći da imamo depresiju potrebno je utvrditi koja od obilježja depresije posjedujemo.

Žalost, utučenost, neraspoloženje, slabost, bezvoljnost, pomanjkanje poticaja, sumnje u sebe, osjećaj bezvrijednosti, beznađe, besmislenost, tjeskoba, nemir, nedostatak energije, poremećaji apetita, gubitak tjelesne težine, smanjeni libido, poremećaji spavanja, bolovi, teškoće koncentracije i na kraju samoubilačke misli. Mnoga od nabrojenih čuvstvenih stanja i tegoba doživljavaju svi ljudi. Ta su stanja, ako ne traju predugo i ako nisu izuzetno snažne, normalne reakcije na npr. gubitak, neuspjeh, razočaranja, opterećenost, osamljenost, iscrpljenost.

Unutar normalnog doživljavanja, depresija se odnosi na stanje zlovolje ili neraspoloženja, odnosno depresija je u funkciji depresivnog raspoloženja.

Kad je riječ o depresiji kao psihičkom poremećaju može se odnositi na tri razine:

na razini simptoma, kad se radi o pojedinačnim simptomima poput žalosti ili utučenosti;
na razini sindroma, postojanje obrasca međusobno povezanih obilježja emocionalnih, kognitivnih (misaonih), motoričkih i drugih komponenti i
na razini nadređenog pojma za različite poremećaje i njima pripadajuće uzroke, te znanja o njihovom tijeku i liječenju.

Iz ovog je jasno da na različite načine čovjek može biti povezan s terminom depresije, ali svaka sljedeća razina je jačeg i intenzivnijeg intenziteta na čovjekovo funkcioniranje. Zato budite oprezni i ne posežite za antidepresivima ukoliko imate depresivne simptome unutar normalnih životnih događaja.

Sljedeći put kad odlučite posegnuti za antidepresivima konzultirajte liječnika i utvrdite stanje, razinu i trajanje depresije.

Pogotovo iz razloga što u većini slučajeva uz depresivne simptome imate i anksiozne simptome, jer je mnogim istraživanjima do sad utvrđeno da su depresija i anksioznost i kao poremećaj i kao raspoloženje visoko povezani.

Na koje se sve načini liječi depresija bit će govora u drugom članku uskoro. Do tada ostajte mi zdravo i ne posežite za svakakvim bočicama lijekova da biste popravili raspoloženje, nego nazovite prijatelja/icu i pravac na kavicu, u šetnju, u prirodu.

U Sarajevu, 8. 8. 2013.

B. K.