Oznaka: psihologija

PSIHOLOGIJA POHLEPE

Pouzdano se zna da je jako loša, no može li pokatkada biti ponešto i dobra?

 

Zašto nogometaš koji zarađuje deset milijuna godišnje u jednom trenutku odlučuje otići u bogatiji klub u kojem će zarađivati dvadeset milijuna godišnje? Ako si pokatkada postavljate ovakva i slična pitanja, bit će da i niste nešto pohlepni u svojem životu. Ako se, s druge strane, pitate čemu uopće ovakva pitanja („Pa normalno da će prihvatiti bogatiji ugovor!”), onda moguće da ste već ponešto i pohlepni.

Pohlepa je, naime, onaj specifični osjećaj koji nam govori da nemamo dovoljno čak i u slučaju ako realno i objektivno imamo, i s obzirom na to da je pohlepa po sebi bila i ostala glavni okidač koruptivnih ponašanja, to nam sugerira da se radi o iznimno snažnom nagonu koji je po sebi vičan potisnuti sve one upozoravajuće faktore i mehanizme. Recimo, do nas svakodnevno dopiru vijesti kako su neki dični političari „popadali” u nekoj od brojnih korupcijskih afera ili kako je ugledni privrednik dobio mjesec „istražnog” zbog sustavnog izbjegavanja plaćanja poreza. Tu su nerijetko i vrhunski sportaši, sramno zatečeni pod utjecajem visokih doza raznoraznih zabranjenih stimulativnih supstanci ili poznati band koji je plagirao nečiju tuđu pjesmu kako bi se i dalje zadržao na vrhovima top lista… Dakle, premda jasna upozorenja stoje svuda oko nas, predmnijevamo da će i dalje mnogi grozničavo pokušavati smiriti vlastiti osjećaj neimanja, ne birajući pri tome načine i sredstva.

Nadalje se pitamo koji su to uzroci pohlepe? Za početak je sigurno da oni mogu biti izvanjski i unutarnji. Recimo, kapitalističko društvo u kojem se društveni status mjeri nečijim osobnim bogatstvom po sebi svakako potiče ljude na pohlepno ponašanje. Jer tu se zapravo ne radi više o onoj „imati ili nemati” dilemi, nego o „biti ili ne biti”. Odnosno, ukoliko današnje društvo pitanje imetka transformira u pitanje osobnog identiteta i opstanka, utoliko je onda i za očekivati da će se ljudi glede stvari imetka početi ponašati upravo kao u slučajevima kad su im ugroženi sȃmi identitet i opstanak – tj. bit će spremni doslovno na sve, bez obzira na raspoložive rizike.

No naravno da glede stvari pohlepe veliku ulogu igraju i one neke nutarnje psihološke predispozicije. Tako su prema opsežnom istraživanju Patricka Mussela i Johannesa Hewiga pohlepi osobito sklone one grublje ljudske osobnosti koje pokazuju manjkavosti na poljima suosjećajnosti, kooperativnosti i uslužnosti, dok, s druge strane, naglašeno naginju argumentativnom ponašanju. S obzirom na to da ih njihovo grubo ponašanje pometa u ostvarivanju kvalitetnih prijateljskih, poslovnih i ljubavnih relacija, tim više naginju da sve to nekako iskompenziraju gomilanjem imetka. Ovome bi trebalo, zanimljivo, pribrojiti i općenito osobe niskog samopouzdanja koje onda u skladu s tim trebaju uvijek više onih izvanjskih indikatora uspjeha kako bi se pred sobom i drugima samopotvrdile. Vidimo, i u jednom i u drugom slučaju naglasak ponovno ne leži na posjedovanju kao takvom, nego na sticanju adekvatnog društvenog statusa, moći i samopouzdanja.

Slično prethodnome, pohlepa se vrlo često dovodi u usku vezu s visokim ambicijama, podlosti i sebičnosti. Zapravo, naznačeni istraživački dvojac bit će posve iznenađen koliko je pohlepa snažno povezana s određenim aspektima psihopatije, uključujući tu osobito manjkavu empatiju, prezir prema drugima i nedostatak bliske privrženosti drugima, buntovnost, traženje uzbuđenja, izrabljivačko ponašanje, kao i tendenciju osobnog osnaživanja kroz okrutnost prema drugima.

Kontroverzni plodovi pohlepe

Premda se pohlepa općenito uzima kao izričit primjer autodestruktivnog ponašanja koji generira nevjerojatno količinu kaosa, kako u životu samog pohlepnika tako i svukud oko njega, neki autori ipak smatraju da bi ovom problemu trebalo pristupati s oprezom. Naime, valjda je jasno samo po sebi kako oni fini skromni ljudi poslovično i ne stvaraju nova radna mjesta, kao što se općenito ni ne zamaraju pitanjima produktivnosti i napretka. Kao primjer ovoga možda bismo mogli uzeti kontroverznu agrarnu reformu u Venecueli. Kad je ljevičarski lider Hugo Chavez osvojio vlast u toj zemlji, uskoro je oduzeo zemlju veleposjednicima te ju je podijelio dojučerašnjim težacima bezemljašima – dakle, upravo onima koji su mukotrpno radili za pohlepne veleposjednike. Ljudi su bili presretni, međutim, produktivnost u proizvodnji hrane uskoro će pasti na iznimno niske grane. Jednostavni južnoamerički težaci nisu se opterećivali visokim prinosima, nego su sada proizvodili uglavnom za svoje vlastite potrebe, i tek nešto malo iznad toga, čijom bi prodajom mogli sebi nadomiriti sredstva i za one druge životne potrebe. Kao posljedica toga, gradovi su uskoro doslovno ostali bez hrane. Država se zatim okrenula uvozu, međutim ta hrana će, s obzirom na poslovično nizak životni standard u Venecueli, za većinu građana biti preskupa. Državi zatim nije preostalo ništa drugo nego da kompenzira cijene hrane zaradom od prodaje svoga najvrjednijeg resursa – nafte. Ovo će opet dovesti do stagnacije na brojnim drugim poljima, tako da se Venecuela i dan danas nalazi u permanentnoj gospodarskoj i političkoj krizi. U svakom slučaju, cijela ova situacija mnogim će autorima poslužiti kao primjer kako je kapitalistička ekonomija, usprkos brojnim nedostacima, posve nadmoćna u odnosu na onu socijalističku, a i povrh svega toga ostaje pitanje nije li ljudska pohlepa, usprkos svojim razornim posljedicama, pokatkad uistinu potrebna, barem pod vidom nekakvog nužnog društvenog zla? Tko zna, možda se naznačena napetost, uostalom kao i njoj brojne slične, u konačnici i ne može riješiti pod poslovičnim „ili/ili” vidom, nego tek u obzoru pronalaska one zdrave ravnoteže i kompromisa. Ekonomist Milton Friedman u ovom smislu tvrdio je da problem društvene organizacije ne leži u iskorjenjivanju pohlepe, već u uspostavljanju aranžmana prema kojem će ona činiti najmanje štete.

 

U Sarajevu 12. XII. 2021.

M. B.

Izvori:

– Raj Persaud – Peter Bruggen, The Psychology of Greed Meets Today’s Crisis in Sport (28.IX.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/slightly-blighty/201609/the-psychology-greed-meets-todays-crisis-in-sport (Stanje, 12. XII. 2021.).

– Neel Burton, Is Greed Good? (6. X. 2014.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/hide-and-seek/201410/is-greed-good (Stanje 12. XII. 2021.).

– Patrick Mussel – Johannes Hewig, The life and times of individuals scoring high and low on dispositional greed, Journal of Research in Personality, srpanj, 2016., Izvor: https://www.researchgate.net/publication/305384638_The_life_and_times_of_individuals_scoring_high_and_low_on_dispositional_greed (Stanje: 12. XII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Copyright: andov

PSIHOLOGIJA VJENČANJA

Kao muškarcu mi je svakako poprilično fascinantno kad vidim kako neke dame i pet godina nakon vlastitog vjenčanja po svojim profilima društvenih mreža učestalo objavljuju fotografije sa istoga. Jer čak i kad su sretno oženjeni, samo vjenčanje kao vjenčanje muškarcima i ne predstavlja neko povlašteno mjesto sjećanja i memorije. Zato često i zaboravljaju na sve te silne godišnjice, i tako onda već periodično-nesmotreno strašno ljute svoje žene. S druge strane, kako rekosmo, neke žene kao da trajno žive od dana svog vjenčanja. A i one druge, koje na to i nisu toliko navezane, svejedno će iznimno držati do toga dana, pa makar i samo kao do jednog prevažnog datuma u svojem životu.

Vjenčanje i dvostruka tranzicija

Bilo da ste muškarac ili žena, vjenčanje uistinu predstavlja jedan od najvažnijih događaja u životu svake obitelji, i to bez obzira na povijesni period, kulturu i podneblje. Događaj je to koji stoji u središtu tzv. dvostruke tranzicije: Djevojka napušta vlastiti dom i roditelje, te kao udana žena ulazi u neki drugi dom i obitelj. Naravno, danas je ipak više uobičajeno da i sam mladoženja napušta svoju kuću, te da njih dvoje nakon vjenčanja zasnivaju vlastiti dom. No, vidimo, dvostruka tranzicija i u tom slučaju opstaje. Situacija se u svakom slučaju bitno mijenja, kako za njih tako i za njihove obitelji. Roditelji, kojima se dvadeset ili trideset godina život posvema vrtio oko svoje djece, sada moraju prihvatiti da su oni konačno odrasli te da je došlo vrijeme da krenu vlastitim putem. S druge strane, premda konačno slobodni od roditeljskog tutorstva, mladenci će tek morati da „pohvataju” i „progutaju” sve promjene i odgovornosti koje neminovno proizlaze iz čina vjenčanja, a kojih u svojoj mladalačkoj nesmotrenosti na samom početku još uvijek i nisu dovoljno svjesni. Na ovaj način gledano, vidimo kako je vjenčanje po sebi i iznimno stresan događaj. Stoga se ovdje pitamo zašto ga ljudi uopće toliko svečano slave?

Odgovor na pitanje izgledno i ne može biti jednoznačan:

– Oni pametni, ali ne toliko i afektivno zreli, u samom startu će pomisliti da se ovdje i nema bog zna što za proslaviti.

– Oni drugi, ni pametni ni zreli, zaletjet će se proslaviti, pa će poslije moguće shvatiti da su se zeznuli što su išta slavili.

– Na koncu, oni afektivno zreli ljudi već znaju da se užitak ne može odvojiti od patnje, kao ni ljubav od križa. Ovakvima je također jasno da vlastitog sazrijevanja nema bez povremenih bolnih otrežnjenja, tako da se u konačnici sve u svemu za njih ovdje itekako ima što za proslaviti, a niti će se kasnije zbog toga što vele kajati…

PSIHOLOGIJA VJENČANJA ALI I VJENČANICE

Ukoliko je vjenčanje centralni događaj ljudskog života, utoliko se onda vjenčanica nameće kao centralni simbol samog vjenčanja, dok sam izbor tog fascinantnog bijelog raskošnog komada odjeće damama zna upriličiti veoma puno zadovoljstva, no nerijetko možda još i više muke i nevolje. Na ovu temu su provedena čak i neka sasvim ozbiljna znanstvena istraživanja koja pokazuju kako većina mladenki u vjenčanici vidi nešto znatno više od pukog odijela za vjenčanje. Odnosno, one žele da ta čudesna bijela haljina bude odrazom njihove osobnosti, i upravo im zbog toga često i nije lako naći ono što traže. S druge strane, izbor vjenčanice počesto se ispostavlja i poprištem borbe za moć između mladenke, njezine majke, kao i mladoženjine sestre ili neke druge bliske žene iz njegove obitelji. Odnosno, svaka će pokušati da na kraju prevlada baš njen izbor. Zato sve ovo za mladenke često i jest toliko napeto koliko jest, i to sve do mjere da cijela stvar počinje poprimati devijantne crte. U tome smislu, priznata i iskusna prodavačica vjenčanica – Caroline Burstein u jednom razgovoru za The Guardian primjećuje kako neke mladenke nesumnjivo ulažu znatno više energije u izbor vjenčanice nego u izbor muža, a što svakako nije dobro. Burstein također primjećuje kako su mnoge mladenke spremne za željenu vjenčanicu posegnuti u džep i znatno dublje nego što si realno mogu priuštiti. Dakle, ovdje govorimo očito o veoma grozničavim trenucima i izazovima u životu mnogih mladih žena.

Stoga, ukoliko želimo ponešto dublje prodrijeti u tu žensku fascinaciju vjenčanicom, utoliko će biti potrebno pomalo zaviriti i u samu povijest vjenčanice.

Fascinacija vjenčanicom i nije novijeg datuma. Kako već rekosmo, vjenčanje je od davnina slovilo za prevažan događaj, a takav događaj je onda zahtijevao i neku sasvim posebnu odjeću. U tome smislu se kaže da su vjenčanice oduvijek pratile trendove, ali i da su trendovi pratili vjenčanice. U svemu tome, težišnicu su kudikamo činila kraljevska vjenčanja. Ona su postavljala standarde koje su zatim drugi na jedvite jade pokušavali oponašati i slijediti. Pri tome je važno spomenuti da su kraljevska vjenčanja od davnina bila redovito puno više od samih vjenčanja. Zapravo, ona su bila prvenstveno stvar međunarodne politike i trgovine. Povezivanjem različitih kraljevskih lozi krojila se i sudbina naroda kojima su ovi bili upravljali. I tako onda, kako se sviju ticalo kraljevsko vjenčanje, tako ih se počela ticati i kraljevska vjenčanica.

Tamo otprilike sve do početka 19. st. vjenčanice su krasile žive i snažne boje, a omiljeni materijali su bili baršun i svila. Zatim se događa vjenčanje koje će promijeniti manje-više sve – vjenčanje britanske kraljice Viktorije! Dakle, za svoje vjenčanje sa Albertom od Saskokoburga 1840., mlada će kraljica poželjeti haljinu od najfinije čipke toga vremena. A kako se ova mogla naći samo u bijeloj boji, tako će i njezina vjenčanica biti posve bijela. Ovo je za to vrijeme bio pravi odjevni presedan, jer haljine do tada, kako rekosmo, nikad nisu bile posve bijele. Bijela se, naime, smatrala nepraktičnom bojom. Lako se prljala, a podsjećanja radi, u ono vrijeme se sve moralo prati na ruke. Tako će iz Viktorijinog vjenčanja nehotično proizići još jedan važan trend – onaj da se vjenčanica nosi samo jednom u životu, a zatim zapakira i čuva uspomene radi. U svakom slučaju, vidimo kako je postupno došlo do toga da je u današnje vrijeme većini žena iznimno važno da barem jednom u životu izgledaju poput prave kraljice.

Trend bijelih vjenčanica će biti dodatno utvrđen i pozitivnim stavom Crkve o svemu tome. Naime, kako je od samih začetaka kršćanstva bijela važila kao boja nevinosti i novostečenog produhovljenog života u Kristu, tako se onda počelo smatrati i da je to boja koja po sebi ponajviše odgovora i nevinosti mladenke. Međutim, bijele vjenčanice su tradicionalno uvriježene i u nekim drugim kulturama. Recimo, u Japanu mladenke tradicionalno nose bijeli kimono za sam obred vjenčanja, da bi se zatim za prijem presvukle u crveni. Jer, bijela im je slično kao u kršćanstvu znak nevinosti, a crvena znakom obilja i blagostanja. Englezi za ovu kombinaciju cinično ističu da im nikako ne sluti na dobro, jer ih živo podsjeća na krv i zavoje.

Od psihologije vjenčanice do psihologije žene

Cijela prethodna storija kao da ukazuje na to da žene znatno više drže do uhodanih društvenih standarda i običaja od muškaraca. Unutar ženskog bića kao da je puno snažniji ovaj zahtjev „raditi nešto kao što se i radi” nego što je to slučaj kod muškaraca koji su skloniji improvizaciji i „ad hoc” rješenjima. To uopće ne čudi, jer žene osim što su poslovično osjećajnije, one su i prijemljivije od muškaraca, te se lakše identificiraju i povezuju s cjelinom stvarnosti. S jedne strane, ovo može izgledati loše ukoliko su žene pokatkad doista zatočenice općeprihvaćenih trendova i običaja, te da zbog toga često, kao što se to kaže, jednostavno „ne umiju sebi”. No, s druge strane, naznačena prijemljivost kao i snažnija veza s cjelinom stvarnosti ih čini i znatno intuitivnijima od muškaraca. I stoga je ovo možda lijepa prilika da shvatimo kako uopće funkcionira intuicija. Recimo, ako me boli glava, ja jasno mogu reći da me boli glava. Ako me netko pita jesam li siguran u to, jesam, kako neću biti, jer to je jednostavno moja glava, jasno je osjećam, kao i bol unutar nje. Slično tome, žena vrlo dobro može naslutiti kako se drugi ljudi osjećaju ili što smjeraju. Kako zna? Pa zna, jer to je jednostavno u pitanju NJENO dijete, ili NJEZIN muž, ili čak ona NJEZINA tamo neka neprijateljica. Dakle, ontološki gledano, granice ženskog bića puno su poroznije naspram okolne stvarnosti od onih muških. S druge strane, muška ontologija sadrži upravo tu jednu snažnu samodiferencirajuću, kao i onu racionalnu tendenciju. To ih čini dosta agilnijima, slobodnijima, samostalnijima i odlučnijima u odnosu na žene, ali isto tako i dosta slijepima te nemoćnima da shvate neke jednostavne stvari koje su ženama jasne skoro pa same po sebi. Stoga se kod ovakvih naznačenih razlika i govori o tzv. rodnom modelu komplementarnosti koji želi istaknuti da se muškarci i žene međusobno znatno razlikuju, čak i puno više nego što se čini na prvi pogled. No, isto tako, sve te razlike u konačnici nisu tu da se jedni i drugi mrze, nego upravo suprotno, da se međusobno pomažu i nadopunjavaju. I tako opet dođosmo na kraju do društvene ali i egzistencijalne nužnosti onog braka i one predivne vjenčanice…

U Sarajevu 14. X. 2021.

M. B.

Izvori:

– The History of Wedding Gowns: A Brief Review, Da Vinci, https://davincibridal.com/blog/the-history-of-wedding-gowns-a-brief-review/ (Stanje: 14. IX. 2021.).

– What I’ve learned from 10 years of selling wedding dresses, The Guardian, https://www.theguardian.com/fashion/fashion-blog/2014/may/09/what-ive-learned-from-10-years-of-selling-wedding-dresses (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Seoha MIN, Lina M. CEBALLOS, Jennifer JURCHISIN, Role power dynamics within the bridal gown selection process (XII, 2018.), https://www.researchgate.net/publication/327013227_Role_power_dynamics_within_the_bridal_gown_selection_process (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Jennifer BAUMGARTNER, Avoid Wedding Dress Stress! (18. I. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-psychology-dress/201001/avoid-wedding-dress-stress (Stanje: 14. IX. 2021.).

– Rebeka Jadranka ANIĆ, Spolne razlike u religioznosti pod vidom obrazovanja, Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 4, 873-903.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightfieldstudios

OD VISOKIH OČEKIVANJA DO IMPLICITNIH ZAHTJEVA: KAKO IZBJEĆI DESTRUKTIVAN FOKUS?

Živite ili radite u bučnom okruženju a pokušavate se fokusirati da nešto obavite. Osjećate kako vam je očajnički potrebna tišina. I hoćete li je pronaći? Odgovor na ovo pitanje izgledno je negativan, a uz to ponešto i paradoksalan, jer sudeći prema američkom psihologu Nandu Pelusiu, u ovakvim i sličnim situacijama u konačnici ćemo imati mnogo bolje iskustvo tišine ako na istoj uopće ne budemo inzistirali.

Prema Pelusiu, kad implicitno zahtijevamo tišinu, veća je vjerojatnost da ćemo postati hiper fokusirani na bilo kakvu buku na koju naiđemo. Stoga bi se ovdje valjalo zapitati: „Zašto mi je uopće potrebna potpuna tišina“? Načelnim prihvaćanjem buke i smetnje, mi na paradoksalan način postajemo manje osjetljivi na njih. Buka će kudikamo i dalje nastajati, ali ako shvatimo da unatoč tome možemo raditi, pa koliko god nesavršeno, moći ćemo raditi.

Premda se sve ovo doima kao nešto iz domene obrnute psihologije, važno je pripomenuti da je cijela stvar po sebi lako razumljiva. Postavljanjem bilo kakvog kategoričnog implicitnog zahtjeva, mi nehotično mobiliziramo svoj organizam, pa tako i one različite mentalne mehanizme koje ne možemo olako kontrolirati na svjesnoj razini. A vidimo, neki od njih su zaduženi da nas upozoravaju na sve ono što se protivi našim prethodno postavljenim zahtjevima. I sve ovo po sebi je zapravo veoma korisno, s tim u nekoj više izoliranoj, privatnoj shemi, gdje uz uzoran trud još uvijek većinu stvari možemo lako držati pod vlastitom kontrolom. Na primjer: kuham ručak, i pri tome će kudikamo biti veoma korisno da sam u stanju munjevito opaziti ako ručak počne zagarati ili ako je neka od namirnica iz frižidera u međuvremenu promijenila miris, okus ili boju. No, na makro razini, u nekoj od naših svakodnevnih košnica, gdje se i previše toga može odvijati mimo naših zahtijeva i očekivanja, spomenuti mehanizmi s obzirom na nas kudikamo mogu postati izrazito kontraproduktivni, te umjesto da nas vode ka povišenoj učinkovitosti, mi na kraju okončavamo u frustraciji, izolaciji i psiho-fizičkoj iscrpljenosti. Stoga bi naspram navedene javne razine bilo mudro ove svoje implicitne zahtjeve ponešto sniziti, ili možda još bolje – u najboljoj maniri obrnute psihologije naglavačke postaviti: „Slobodno me ometajte, snaći ću se već nekako“. Ovo svakako u praksi nije ni približno jednostavno kao što izgleda ovako u teoriji, no struka usprkos tome tvrdi da se ovo s vremenom da itekako dobro uvježbati.

Za kraj postavljamo pitanje: Što učiniti ako su nas drugi ipak uspjeli posve pomesti? (Naravno, na našim prostorima ovo se čak često dogodi na tobože pozitivan način. Recimo, počeo sam marljivo raditi, a radne me kolege onda povukle na dvosatnu kavu, da bi ja zatim konstatirao sa žaljenjem da se danas više ne može ništa pametno napraviti…). Pelusi u ovom smislu kaže da je izuzetno važno vratiti se izvorno planiranom zadatku, pa makar i samo na pet minuta. I pri tome nikako ne smijemo podcjenjivati tih pet minuta posla, jer to je opet po sebi jedini mogući način da se s vremenom izvježbamo i znatno bolje u našem radnom i životnom fokusu.

Zaključno ističemo da se sve ovo ne mora ticati samo buke na radnom mjestu nego i bilo koje druge smetnje koja nas pogađa. No, o čemu god bila riječ, važno je sjetiti se da se smetnje neminovno događaju, kao što se i jedan zdrav fokus s vremenom itekako da utvrditi i uvježbati.

U Sarajevu 9. 8. 2021.

M. B.

Izvor: Nando PELUSI, Fix Your Focus. How to cut the distractions and stay focused at work.

(By Nando Pelusi Ph.D. published April 29, 2007 – last reviewed on June 9, 2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/200704/fix-your-focus (Stanje: 9. VIII. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olgastrelnikova

TRANZICIJSKI OBJEKTI I NJIHOVA PSIHOLOŠKA ULOGA I ZNAČENJE

Kakva je međusobna veza između plišanih medvjedića, duge, kreativnosti i onoga svijeta?

Dojenče u suštini i ne može razlikovati sebe od svoje majke. Za njega je sve to dio iste cjeline. Majka za njega predstavlja pouzdan i ažuran izvor hrane, topline i nježnosti. Znameniti engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott u ovom smislu je govorio o osjećaju subjektivne svemoći kod malog djeteta. Jer njemu se sasvim realno čini da sama želja dovodi do realizacije željenog objekta. Iz toga kasnije u život ponesemo barem dva nemala problema. Ono da nam se ponekad čini da je željeni objekt puno bliži nego što je, kao i ono drugo, da nam se već sama želja počesto manifestira kao svojevrsni izvor ugode premda je ona u svojoj suštini, a što kasnije saznajemo, puno bliže patnji i nevolji.

Kako dojenče dalje raste, ono počinje sve bolje razlikovati između onog „Ja“ i „ne Ja“. Postupno shvaća da je majka zasebno biće, i stoga se dijete ovdje susreće s neminovnom krizom. Na mjesto osjećaja svemoći i izvorne cjelovitosti sada sve više stupa osjećaj nemoći i ovisnosti o drugima. S tim u vezi dijete će početi prihvaćati i one neke specifične tranzicijske ili komfirmirajuće objekte. Ispočetka su to plišane igračke, neki ugodan meki jastuk ili prekrivač. Zanimljivo je da dijete sve ove stvari vrlo često naziva nekim osobnim imenima ili nadimcima, što znači da tranzicijski objekti predstavljaju prijelazni fenomen između onog subjektivnog i objektivnog, jednako kao što predstavljaju prijelaz između nutarnjeg i izvanjskog svijeta, djetinjstva i zrelosti. Naspram malog djeteta tranzicijski objekt predstavlja onaj prvi „ne Ja“ koji posjeduje stanovite majčinske komponente, a koji kao takav dijete može čvrsto posjedovati. Stoga on za dijete predstavlja izvor ugode i sigurnosti, i zato nimalo ne čudi da dijete za ovakvim stvarima osobito poseže dok pokušava zaspati ili kad je nečim uzrujano.

S vremenom dijete sve više raste, a reklo bi se rastu i oni tranzicijski objekti. Na mjesto priprostih plišanaca stupaju sofisticirane igračke, a zatim dalje kroz život to može biti duga, pjesme, snovi, ideje, kreativnost, umjetnost, ali i sve one najrazličitije materijalne stvari i navade. Upravo zbog ove svojevrsne promjenjive prirode tranzicijskih objekata, prije spomenuti gosp. Winnicott i nije bio odveć fokusiran na pojedine objekte kao takve, nego na samu datost instinktivnog korištenja ovakvih objekata od strane čovjeka – kao svojevrsnog mosta – i to kako bismo nadišli „prazan prostor između odsutnog svemogućeg Utješitelja i našeg malog, konačnog jada u nevolji“. Međutim, ovo kudikamo ne znači da cjelokupna problematika tranzicijskih objekata počinje i završava s pitanjem utjehe i pokušajem nadomjestka intenzivne izgubljene roditeljske ljubavi i brige. U tome smislu, neki autori ističu da se tranzicijski objekti po konačnom značenju znatno približavaju onom hegelijanskom „trećem“ – sintezi, relaciji, Duhu. Dakle, to bi bio neki međuprostor ili, bolje rečeno, međustanje koje sve povezuje, ali ujedno i čuva sve od potpunog bezličnog, pa samim tim i kaotičnog stapanja. Stoga je za čovjekovo psihološko ali i ono duhovno zdravlje najvažnije da tranzicijski objekti ostanu to što i jesu – tranzicijski objekti. Dakle, nešto što neupitno ima veze s nama, što moguće čak i izvire iz nas samih, ali što ipak ne egzistira na istoj razini stvarnosti. C. G. Jung se u ovom kontekstu rado služio slikom duge koja po sebi predstavlja veličanstvenu i trajno inspirativnu pojavu za čovjeka, no pokušati popeti se na nju – za nas bi značilo smrtonosan pad u prazno. Ovo bi se po Jungu osobito ticalo čovjekovih snova koje je on vidio kao nezavisnu stvarnost koja se ponaša po nekim zasebnim pravilima, neovisnima o našim. Premda nam snovi po Jungu kudikamo imaju što za reći, shvaćati i slijediti ih doslovno moglo bi biti posve beskorisno, pa čak i vrlo pogubno za čovjeka. Premda su najčešće satkani od nama poznatih slika, to su posredničke slike nečega do čijeg pravog značenja i identiteta tek treba doći.

U Sarajevu 9. 6. 2021.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Kidsada Manchinda

 

RANA SJEĆANJA IZ DJETINJSTVA I NJIHOV PSIHOLOŠKI POTENCIJAL

Dokle seže vaše najranije sjećanje iz djetinjstva i o čemu je bilo riječ?

Ljudi se kudikamo ne mogu sjećati vlastitog rođenja, barem ne na svjesnoj razini. Pa čak niti onih stvari iz prve godine života. Zapravo, većina se ne sjeća niti onih događaja iz druge godine života. Tako da se naša prva svjesna sjećanja obično tiču perioda između druge i pol i treće godine života, premda i ovo sve itekako može ovisiti o brojnim osobnim, pa i mentalitetskim faktorima. U tome smislu, neka istraživanja pokazuju da se bijeli Europljani bolje sjećaju ranog djetinjstva od Kineza, kao što se recimo na osobnoj razini ljubazni muškarci i dominantne žene također bolje sjećaju ovog specifičnog životnoga perioda od onih drugih.

S obzirom na to da postoji općeniti manjak sjećanja iz najranijeg perioda života psihologija ovdje govori o tzv. infantilnoj ili dječjoj amneziji. Sigmund Freud je ovo pokušao objasniti potiskivanjem traumatičnih i opscenih sadržaja svijesti od strane djeteta. Novija istraživanja za ovo su ipak našla znatno benignije objašnjenje. Prema ovome, slabo se sjećamo naznačenog životnog perioda jednostavno jer naš mozak tada još nije bio dovoljno razvijen da bi formirao dugoročna sjećanja. Ipak, neki istraživači danas kombiniraju obje spomenute teorije, tako da očito ima nešto i do nedovoljno razvijenog dječjeg mozga, ali i do onih frojdovskih trauma također. U svakom slučaju, kod većine ljudi kontinuirano sjećanje se razvija tek poslije sedme godine života.

Zašto se onda ipak ponečeg sjećamo ako se većine toga ne sjećamo?

Prema Alfredu Adleru (1870.-1937.) slučajno sjećanje ne postoji. Sveg čega se sjećamo, sjećamo se s nekim razlogom, a ovo opet osobito važi za rano djetinjstvo iz kojeg se vrlo malo toga sjećamo. Što će reći da za jedno ovakvo rano sjećanje treba postojati iznimno poseban razlog. Stoga Adler ovakva rana sjećanja uzdiže na prvo mjesto glede razumijevanja ljudske prirode. „Prvo sjećanje, napisao je Adler, pruža temeljni uvid u život pojedinca, kao i prvu zadovoljavajuću kristalizaciju njegovog osobnog stava” (Nelson, 1982.). Recimo, glede samog Adlera, neka od njegovih najranijih sjećanja su se odnosila na uznemirujuće iskustvo smrti. Stoga je prema vlastitom mišljenju kasnije i bio odabrao poziv liječnika kako bi se mogao boriti protiv smrti, kao i straha kojeg ona donosi. Stoga su se neki autori nakon Adlera pitali formiraju li onda samim tim sjećanja čovjeka ili čovjek pak formira vlastita sjećanja, i to u smislu da se on na kraju uspijeva sjetiti baš onih stvari koje se tiču njegovih sadašnjih potreba i osobnih koncepcija? U svakom slučaju, podudarnost između naših najranijih sjećanja i vlastite prirode neminovno postoji.

Ključ za otvaranje iznimno subjektivne ljudske osobnosti

Adler je na čovjeka gledao općenito kao na iznimno samokonzistentan i samosljedan sustav. Prema ovome ljudi su subjektivni te žive u subjektivnoj stvarnosti izgrađenoj te održavanoj na različitim izmišljotinama, i to ono često – pod svaku cijenu. Ova samosljedna struktura osobnosti čini nečiji stil života, koji opet predstavlja okvir za razumijevanje i predviđanje vlastitih iskustava toga čovjeka. Stoga je struktura osobnosti kod većine ljudi izuzetno konzistentna i ne baš lako promjenjiva. Adler u ovom smislu govori kako su ljudi vođeni „mekim determinizmom”. Zato se ovdje postavlja pitanje postoji li uopće „prozor” u taj nečiji stil života? Prema Adleru taj prozor je „rana rekolekcija” (prisjećanje), odnosno naznačeni uvid u čovjekova rana sjećanja. „Metaforički, rano prisjećanje priča je o nečijem životu, načinu razumijevanja čovjekovog pogleda na sebe, na druge, na svijet i na to kako se čovjek suočava sa životnim izazovima na svom putu do željenog osjećaja savršenstva i završetka – kroz svrhovito prisjećanje. Selektivno se (namjerno) sjećamo samo onih događaja iz ranog djetinjstva koji su u skladu s našim današnjim pogledom na sebe, druge i svijet” (Bluvsthein, 2015. poziva se na Ansbacher & Ansbacher, 1937; Clark, 2013). Ili, drugim riječima, na kraju se obično sjećamo samo onoga što nam je na osobnoj razini jako važno, a na taj način zatim možemo spoznati i sve ono što nam je manje-više nevažno premda nam se na svjesnoj razini i ne mora tako činiti. Dakle, ne smijemo zaboraviti ono da se naša aktualna subjektivnost pored pokoje istine počesto bazira i na nebrojenim izmišljotinama od kojih ne odustajemo ni pod koju cijenu, dok će nam s druge strane rana sjećanja gotovo nepogrešivo otkriti tko smo mi u stvari i čemu to kao ljudi težimo.

U Sarajevu 27. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Bryce Nelson, Why Are Earliest Memories So Fragmentary And Elusive? (Izvorno objavljeno u tiskanom izdanju The New York Timesa od 7.XII.1982., s. 1, sekcija C) Online izvor: https://www.nytimes.com/1982/12/07/science/why-are-earliest-memories-so-fragmentary-and-elusive.html (Stanje: 27. V. 2021.).

– Marina Bluvshtein, Adlerian Early Recollections: Application to the Client (29. VII. 2015.), Minesota Psychological Assotiation, https://www.mnpsych.org/index.php?option=com_dailyplanetblog&view=entry&category=industry%20news&id=156:adlerian-early-recollections-application-to-the-client (Stanje: 27.V.2021.).

– Frank McLynn, Carl Gustav Jung, St. Martin’s Press, 1996.

– https://en.wikipedia.org/wiki/Childhood_amnesia (Stanje: 27. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dissq

PSIHOLOGIJA SLABOSTI

Čovjek teži moći i snazi kako bi zatim na miru mogao ugađati svojim i tuđim slabostima…

U vrlo ozbiljnoj knjizi vrlo neozbiljnog naziva (Ninja Hacking), autorski dvojac Thomas Wilhelm i Jason Andress između ostalog (XI. poglavlje) progovaraju i o stanovitim psihološkim slabostima, i to u kontekstu subverzivnih poslovnih i špijunskih aktivnosti. Ovdje spadaju sigurnost, seks, bogatstvo, ponos i zadovoljstvo. Dakle želite li preoteti tuđeg stručnjaka za vlastitu firmu ili vam tek trebaju neke povjerljive informacije, najlakše ćete ih pridobiti uz pomoć jedne od ovih pet pobrojenih stvari. Jednostavno, pitajte čovjeka koliko zarađuje, užasnuto konstatirajte da je podcijenjen i potplaćen te da on zasigurno zaslužuje bolje i više i već je vaš. Ili je možda vaša meta ipak netko tko ne trza previše na novac i ponos jer je skromni kreativac koji uživa u radu. Nema problema nikakvih, obećajte mu manje administrativne gnjavaže i više kreativne slobode (zadovoljstvo) i opet je vaš. Za neke druge eventualne slučajeve, imate još one druge dvije stvari s popisa na raspolaganju…

Dakle pod psihološkim slabostima Wilhelm i Andress ovdje smatraju one neke niže motive koji su u stanju lako odvojiti pojedinca od onih viših motiva (pripadnost i odanost postojećoj društvenoj skupini, rad za opće dobro) i stoga ove nikako ne treba podcjenjivati. Osobito ne zato što se u današnje vrijeme naznačene slabosti masovno proklamiraju kao izričite jakosti. Stoga bi se ovdje morali pitati jesu li to onda sve u konačnici slabosti ili su ipak jakosti?

Odgovor na postavljeno pitanje nije lak jer se čini da svaki izbor i svaka društvena pozicija sa sobom nose i jedno i drugo. Recimo, ako ste bogati i utjecajni, vjerojatno nećete morati dugo čekati u nekom redu i zezati se sa zaštitarima, no vjerojatno će te slično proći i ako ste invalid u kolicima ili opet ako ste zapuhani uposlenik s tri paketa u naručju. U ovom kontekstu se čini da najmanje povlastica sljeduje one prosječne građane, pa su stoga oni i najpodložniji nemoralnim ponudama iz prvog dijela teksta.

(Ne)ljudi koji nadahnjuju

U jednom zanimljivom društvenom istraživanju časopisa „Journal of Personality and Social Psychology” povelo se pitanje o tome koji su likovi više inspirativni za običnog čovjeka. Oni koji su oduvijek kroz život bili dobri i na visini zadatka ili oni koji su kroz duži period bili skloni „samo-nanesenim” problemima iz domene toksikomanije, kocke, lošeg društva … pa se na kraju ipak nekako uspješno izvukli iz svega toga? Zanimljivo ili ne, pobjedu je na kraju uvjerljivo odnijela ova druga skupina. Postavlja se pitanje zašto? Prema čikaškom psihologu Nadavu Kleinu naznačena skupina društveno se čini inspirativnijom jer je pretpostavka da su oni morali uložiti znatno više truda za svoj povratak u normalu. Međutim to je po sebi očito greška jer prosječan čovjek očito nema pojma o tome koliko je puno truda i žrtve potrebno da bi se kroz život bilo konstantno dobrim i uzornim. Dakle opet vidimo kako slabost često nadvladava jakost, i to moguće samo zbog toga što većina i razmišlja upravo iz jedne perspektive slabosti…

Međutim naznačeno istraživanje bi se moglo sagledati iz barem još jednog smjera. Recimo, iz domene menadžmenta ljudskih resursa je dobro znano da uposlenike puno bolje motivira manja plaća, koja zatim konstantno pomalo raste nego velika plaća u startu, koja zatim kroz duže vrijeme stagnira. To jasno pokazuje da je za čovjeka napredak uvijek inspirativniji od stagnacije, pa makar se pri tome radilo i o jednom vrlo mršavom napretku kao i naspram njega vrlo solidnoj stagnaciji. Na kraju bi se ista zakonitost barem djelomično mogla primijeniti i na prije spomenuto društveno istraživanje. Premda su uložili silan trud da uvijek budu izvrsni i na visini zadatka, oni vječito dobri ljudi u konačnici na izvjestan i čudan način stagniraju. A to nije motivirajuće. I to ne samo za druge ljude nego ni za njih same. I oni bi rado osjetili slast napretka, ali nemaju više realno kamo napredovati. Usamljeni stoje na vrh brda i zabrinuto se propitkuju što ih je to snašlo.

Zašto glumatanje snage predstavlja put u istinsku slabost?

Zbog kulture koja cijeni heroje i snažne osobnosti, danas su mnogi u situaciji da glume jakost premda su po sebi slabi, ne znajući da će upravo na taj način tek dosegnuti istinsku slabost. Zašto je iskren slabić u neupitnoj prednosti pred lažnim snagatorom? Odgovor bi glasio: zbog vjernosti istini i onome pravome sebi. Istina uvijek djeluje oslobađajuće, pa čak i kad je to neugodna istina. S druge strane, održavanje lažnog sebstva uvijek iziskuje izniman psihički napon koji će na taj način već prije ili kasnije ozbiljno i proklizati.

Umjesto zaključka

Kineski mudrac Lao Tse još vrlo davno primijeti kako sraz snažnog i slabog u konačnici i nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Malo dijete vlada nad ženom, kao što ta krhka ženica vrlo često vlada nad mužem. I mnogo dalje od toga: „Na ovom svijetu nema ničeg istančanijeg ni blažeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću stijene i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnošću – to svatko zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim”. Naznačeni sraz u kršćanstvu zadobiva i svoju teološku dimenziju. Martin Luther je bio mišljenja da se Bog po Isusu Kristu odlučio objaviti kroz sablazan križa upravo zato jer ljudi u konačnici više cijene ono slabo nego jako premda toga na prvu svakako nisu svjesni. Stoga bi se za sam kraj moglo reći kako uobičajena dinamika ljudskog života ide u smjeru pokušaja stjecanja snage i moći, i to kako bi se onda na miru moglo ugađati vlastitim i tuđim slabostima. I upravo bi se zbog toga i moglo reći da su slabosti te koje u konačnici (još uvijek) gospodare ovim svijetom. U svakom slučaju bilo bi jako dobro o svemu ovom iz temelja promisliti…

U Sarajevu 15. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Thomas Wilhelm – Jason Andress, Ninja Hacking: Unconventional Penetration Testing Tactics and Techniques, Syngress, 2010.

– Micaela Heck, The Strength in Our Weaknesses (published November 2, 2017 – last reviewed on April 17, 2018), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/articles/201711/the-strength-in-our-weaknesses (Stanje: 15. V. 2021.).

– Mel Schwartz, Why Acting Strong Is Really Weak (25.II.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/shift-mind/201602/why-acting-strong-is-really-weak (Stanje: 15. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fizkes

Projekcija: zašto vlastite mane najlakše opažamo na drugim ljudima?

“Projekcija je postupak premještanja vlastitih osjećaja na drugu osobu, životinju ili predmet. Pojam se najčešće koristi za opis obrambene projekcije – pripisivanje vlastitih neprihvatljivih poriva drugome.”

 

Ljudi su po svojoj prirodi skloni da lakše uočavaju nedostatke i pogreške kod drugih negoli kod sebe samih. Naravno, postoje i oni koji će bez problema priznati vlastitu manu, ali rijetkost je da ćemo priznati baš sve. Obično ono što krijemo je ono što nas najviše smeta i gdje smo posebno osjetljivi. Kako se ne bismo morali s tim suočavati, upravo zato što nam je to vrlo nezgodno, pribjegavamo projekciji, tj. jednom od obrambenih mehanizama o kojima je prvi progovorio Sigmund Freud. Vezano za projekciju, Freud je taj obrambeni mehanizam opisao kod svoje pacijentice koja je vlastiti osjećaj srama projicirala na svoje susjede navodeći da ju ogovaraju. Dakle, nije bila spremna suočiti se s tim osjećajem, pa je radije tu lopticu prebacila drugima. Može nam se činiti kako se mi ne koristimo projekcijom jer eto nemamo problema priznati svoje mane, no kako kažu psiholozi, obrambeni mehanizmi funkcioniraju na nesvjesnoj razini i stoga ih teško prepoznajemo. Tako na primjer nevjerni suprug može svoju suprugu optuživati za prevaru ili pak osoba sa sklonostima prema krađi može govoriti kako joj susjedi pokušavaju provaliti u stan. Primjera je jako puno jer zapravo se svakodnevno koristimo ovim mehanizmom. Nešto slično možemo pronaći u Bibliji u Isusovom Govoru na gori:

”Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!” (Mt 7,3-5; Lk 6,41-42).

Ili drugi primjer kada Isus pripovijeda prispodobu o dužniku kojemu je kralj otpustio dug, a taj dužnik onoga koji je njemu dugovao bacio u tamnicu ne htijući mu oprostiti duga (usp. Mt 18,23-35). Iako se ovdje govori o opraštanju, ipak se dade primijetiti kako ovaj dužnik nije bio sposoban uočiti da se i on i onaj koji je njemu dugovao nalaze u istoj situaciji – obojica su dužnici. Dakle, zatvorio je oči pred vlastitom pogreškom, a istu je drugom višestruko naplatio. Slično se događa i kod projekcije: zatvaramo oči kada je u pitanju neki naš nedostatak i jednostavno ga ”prišijemo” drugom.

Budući da smo svi skloni tome i da se to odvija na našoj nesvjesnoj razini, pitamo se postoje li načini kako spriječiti projekciju? Psihoterapeuti Karen R. Koenig i Michael Brustein navode nekoliko načina. Prije svega je potrebno promisliti kako se zaista osjećamo prema sebi, ponajviše kako doživljavamo svoje slabosti. Dakle, potrebna je samorefleksija kako bismo uočili služimo li se projekcijom kako bismo sakrili svoje slabosti. Drugi način je upitati nekoga tko nam je blizak primjećuje li kod nas takvo ponašanje. Ovo je možda malo teže jer nismo uvijek spremni čuti nešto loše o sebi od osoba koje su nam drage. I na koncu, naravno, uvijek možemo potražiti savjet kod psihoterapeuta koji će nam pomoći u prepoznavanju i nadilaženju projekcija.

Važnost nadilaženja projekcije nije bitna samo za naš odnos s drugima nego je bitna i za naš vlastiti rast. To dvoje je svakako povezano jer ne možemo ni imati kvalitetne međuljudske odnose ako prije svega ne poznajemo i ne razumijemo sebe.

U Mostaru 15. 3. 2021.

K. L.

Izvori:

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/projection

https://www.healthline.com/health/projection-psychology#how-to-stop

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ewastudio

U ČEMU NAS DRUGI PROCJENJUJU BOLJE NEGO MI SAMI SEBE?

„Naša osobnost nije ono što mislimo da jeste, nego ono što jeste”! (Simine Vazire)

 

Jednom su me poznanici pozvali da navratim do njih, i već mi je unaprijed od toga bilo ponešto neugodno. Jer znao sam već od ranije gdje žive. Stara derutna zgrada u još derutnijoj pokrajnjoj uličici u centru grada. Krajolikom su dominirale očerupane smeđo-sive fasade, a gdje ih više nikako nije bilo bezlično su se ukazivale izblijedjele cigle iz tko zna kojeg vremena, dok se iz pravca podrumskih okana prolamao intenzivni memljivi vonj, koji kao da je imao tu neku čudnu moć da iz čovjeka u par trenutaka izvuče svo raspoloženje i snagu. No, kad sam konačno dosegao svoju destinaciju, iznenađenje! Poznanici su živjeli u prekrasnom prozračnom stanu, prepunom cvijeća, slika i ostalih mahom modernih umjetničkih eksponata. Naprosto se nisam mogao prestati osvrtati oko sebe i zapitkivati o svim tim divnim detaljima. Poslije toga posjeta mi ni cijela ta zgrada više nije bila ružna.

Naravno, tijekom života sam doživio i par posve obrnutih posjeta, ono, da nakon ulaska u grandioznu bogatašku kuću ostanete zateknuti posvemašnjom prosječnošću cjelokupnog nutarnjeg zdanja…

E sad, jest da svaka usporedba šepa, ali čini se da stanoviti debalans onog nutarnjeg i izvanjskog vidika prati i samog čovjeka. Mi „iznutra” vidimo što vidimo, bilo to lijepo ili ružno, a ono što drugi o nama opažaju izvana, često se posve razlikuje od prije spomenutog nutarnjeg vidika. Sve ovo se naravno ne tiče svih mogućih aspekata naše osobnosti, nego onih nekih posve specifičnih. U tome smislu, francusko-američka psihologinja Simine Vazire govori kako smo glede nutarnjeg stanja naših emocija, a osobito što se tiče naših strahova, briga i boli definitivno bolji suci od drugih ljudi. Međutim, glede naše inteligencije, sposobnosti i kreativnosti, drugi su tu objektivniji od nas samih, slično kao što smo i mi objektivniji glede njihovih intelektualnih i kreativnih kapaciteta. Zašto je to tako?

Prva stvar o kojoj ovdje treba voditi računa po Vazire je to da naša osobnost nije to što mi mislimo da jeste, nego ono što jest. Mi pristupamo svojoj osobnosti kao priči koju treba ispričati, a osobnost je zapravo ono što priča tu priču. I dok se mi u našim razgovorima fokusiramo na ono prvo, drugi ljudi radije gledaju ovo drugo – onoga koji priča, a ne ono što on pokušava reći. Ovo se na koncu ne tiče samo naših konverzacija nego i naših aktivnosti općenito. Prema Vazire naša osobnost stalno naokolo ostavlja tragove čega god se dotakla. Bilo da nešto kupuje ili objavljuje kakve sadržaje na društvenim mrežama, naša osobnost uvijek ostavlja vlastiti potpis i tragove…

Druga važna stvar o kojoj ovdje treba voditi računa prema Vazire jest to da sebstvo ima poteškoća u preciznom prosuđivanju sebe u poželjnim ili nepoželjnim područjima. Jednostavnije rečeno, to je li neka druga osoba koju poznajemo glupa ili pametna – realno, nas samih se i ne tiče previše. Upravo zato u takvoj situaciji i možemo biti objektivni. Ali kad smo u pitanju mi sami, hm, čini se da tada puno toga pada na kocku. To je bremenito pitanje osobnog uspjeha i neuspjeha, pa samim tim i pitanje smislenosti cijeloga našeg života. I samim tim, tu je skoro pa nemoguće biti objektivan. Pitanje je samo hoćemo li u većoj mjeri podleći kompleksima više ili onima niže vrijednosti?

Kome vjerovati?

Ako čovjek na kraju čak i prihvati to da za procjenu svojih intelektualnih i kreativnih sposobnosti treba pitati druge ljute, ponovno će se susresti s vrlo teškim pitanjem: Koga uopće pitati? Kao što vjerojatno svi već znamo, neki bliski ljudi su uvijek i to nekritički spremni braniti nas i naše stavove, čak onda kad smo možda i sami svjesni da nismo u pravu. S druge strane, neki su nas opet voljni napadati, a da nismo praktički ništa ni progovorili. Osim toga, ovakva izvanjska očitovanja obrane i iskrivljenja prema našoj osobnosti uvelike i utječu na formiranje prije spomenutih osobnih kompleksa. Naznačeni paradoks nalaže da premda nas drugi mogu objektivno procijeniti, oni će to što zbog svojih interesa, što zbog naravi vlastitog afiniteta prema nama vrlo rijetko objelodaniti na adekvatan način. U tom smislu, Vazire ističe da premda se stalno susrećemo s tuđim dojmovima o sebi, za stvarnu samo-procjenu obično možemo pitati onu samo jednu jedinu osobu. Valjda onog nekog tko je nedvojbeno, te u više navrata pokazao i dokazao da je uz nas, ali isto tako, i rekao nam uvijek otvoreno kad se ne slaže s nama. No, prema Joachimu Kruegeru ovdje se otvara mogućnost i za moguću alternativu. Za objektivnost samo-procjene nužno potrebnu statističku agregaciju na neki način možemo i sami poprilično uspješno simulirati ukoliko budemo svakodnevno vodili bilješke o vlastitom stanju i dojmovima. I zatim će nam se ono objektivno početi pokazivati i to u vidu presjeka cijelog onog mnoštva parcijalnih subjektivnih dojmova i zapažanja.

Što ako smo stvarno glupi?

Ako nas neki usprkos svemu ne vole, a oni drugi usprkos svemu vole, a eto – i jedni i drugi ustvari kao objektivno mogu procijeniti naše stvarne sposobnosti, čemu onda sve ovo? Nije li onda najbolje da radi vlastitog samopouzdanja u nedogled pumpamo svoj ego, pa čak i u slučaju da smo u konačnici zbilja glupi i nesposobni? Odgovor nalaže kako većina nas upravo ovo već i radi, ali zato bi na koncu i bio red preispitati se ima li što od ovoga ipak malo bolje?

Ako mrvicu zavirimo u povijest ljudskog razvoja i napretka, vidjet ćemo da razvoj i napredak nisu ništa drugo doli pokušaj nadilaženja i premošćivanja naših ograničenih sposobnosti. Vatra je izumljena jer se naša tjelesa slabo nose s hladnoćom, kao i oči s mrakom. Osim toga, također kao vrlo korisno, držala je i podalje divlje zvijeri od ljudskih nastambi i kampova, kao što je i termički obrađenu hranu činila mekšom i probavljivijom. Nekih 300 000 godina kasnije, čovjek je izumio kalkulator jer se njegov mozak ne snalazi najbolje s proračunom velikih brojeva, kao i različita prijevozna sredstva jer na veće daljine po sebi nismo ni najbrži ni najizdržljiviji … i puno toga drugog, a sve kako bi se premostile neke naše prirođene niske sposobnosti. Dakle, paradoks nalaže da do napretka najčešće dolazi tamo gdje su ljudi svjesni svojih slabosti i nemogućnosti. S druge strane, prepotencija ne vidi mjesta bilo kakvom napretku, dok nedostatak rezultata i pozitivnih promjena jednostavno pokušava zataškati osudom drugih ljudi.

Stoga je od bilo kakvog mogućeg hendikepa u konačnici ipak puno gore ne priznavanje postojanja istog. Osim toga, različita ispitivanja radnog okruženja pokazuju kako prosječni uposlenik prvenstveno želi biti okružen marljivim, kooperativnim i pozitivnim suradnicima. Naravno, bit će još bolje ukoliko su ovi natprosječno inteligentni. Međutim, one prve osobine po sebi vrijede i bez velike pameti, dok sama pamet vrijedi tek ukoliko se posjeduju i one prije spomenute osobine. No, ako je sve ovo već po sebi poprilično jasno, odakle onda kod većine ljudi tolika bojazan da i nisu nešto posebno pametni? Faktora je vjerojatno više, ali tu se ipak najizglednijim čini strah od teškog tjelesnog rada. Jer jelte, pametni uglavnom sjede, razmišljaju, pričaju i odlučuju, dok nepametni (baš) rade. No, ovaj strah se u konačnici pokazuje tek djelomično opravdanim, jer kako već rekosmo, globalno iskustvo pokazuje kako su marljivi, kooperativni i pozitivni suradnici uvijek poželjniji od onih koji nisu ništa drugo osim pametni.

U Sarajevu 26. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Simine VAZIRE, Erika N. CARLSON, Others Sometimes Know Us BetterThan We Know Ourselves (2011.), ResearchGate, https://www.researchgate.net/publication/254081497_Others_Sometimes_Know_Us_Better_Than_We_Know_Ourselves (Stanje: 26. II. 2021.).

– Washington University in St. Louis. “Others may know us better than we know ourselves, study finds.” ScienceDaily. ScienceDaily, 27 February 2010. <www.sciencedaily.com/releases/2010/02/100226093235.htm> (Stanje: 26. II. 2021.).

– Joachim I. KRUEGER, Do Others Know You Better Than You Know Yourself? (28. IX. 2012.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/one-among-many/201209/do-others-know-you-better-you-know-yourself (Stanje: 26. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dmitriy Shpilko

ŽRTVA, MUČENIK, SPASITELJ – OD SJAJNIH UZORA DO PSIHOPATOLOŠKOG TEATRA APSURDA

Sasvim je u redu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim, ali ne prečesto…

 

Sasvim je uredu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim. Psihologija nalaže da ovakva osjećanja koreliraju s čovjekovim samopoštovanjem i osjećajem vrijednosti. No, ako se netko stalno ili barem vrlo učestalo ovako osjeća, tada moguće ulazimo u zonu sindroma žrtve koji se pokatkada naziva i kompleksom- ili opet mentalitetom žrtve.

“Sve loše i samo loše mi se događa.”

“Ne mogu tu ništa učiniti, pa zašto onda pokušavati?”

“Nikoga nije briga za mene.”

Svaka nova poteškoća može ojačati te beskorisne ideje, sve dok se ove vremenom posve ne ustale u nutarnjem monologu „žrtve”, koja s tim gubi na mentalnoj elastičnosti, bivajući na taj način spriječenom na putu oporavka i ozdravljenja. To je moguće ujedno i najveći problem naznačenog sindroma, jer iz iskustva znamo da svako dobro životno nastojanje neminovno podrazumijeva višestruke pogreške i neuspjehe, a „žrtva” se sa svim tim jednostavno ne zna izboriti. Tamo gdje drugi ljudi nakon kraćeg žalovanja kažu: „Pokušat ću ponovno”, netko sa sindromom žrtve će po tko zna koji put zaključiti: „Još jedan dokaz da sam ja isključivo pretplaćen/a na loše stvari i neuspjehe”!

Uzroci

Sindrom žrtve može imati različite uzroke. Često je u pitanju posljedica stvarne viktimizacije. Dakle, ono po principu da je netko pretrpio nasilje ili nepravdu, pa zatim zbog toga još dodatno bio diskriminiran i omalovažavan od strane drugih ljudi i instanci.

Drugi važan uzrok bi bila pretrpljena izdaja, a što se moguće dogodilo već u djetinjstvu i to od strane vlastitog roditelja ili staratelja. I stoga je onda naprosto i logično da će ovakvi ljudi kasnije patiti od nedostatka samopouzdanja, kao i od velikog nepovjerenja prema drugim ljudima.

Kao treći uzrok se spominje i suovisnost – tenedencija da se vlastiti interesi žrtvuju zarad interesa svoga partnera ili drugih bližnjih, a zatim se s vremenom događa gomilanje frustracija i nezadovoljstva zbog neostvarenosti vlastitih interesa. Naime, čini se kako ljudi sa sindromom žrtve općenito nisu dovoljno svjesni svojih vlastitih interesa ili ako već jesu, onda ih jednostavno ne znaju na asertivan način izraziti.

Neki autori povezuju sindrom žrtve i sa narcisoidnim poremećajem ličnosti, no ovdje bi ipak trebalo pristupiti poprilično oprezno. Naime, nedvojbeno je da se i jedni i drugi u praksi često znaju slično ponašati, ali ipak s ponekom važnom razlikom, kao i s posve različitim uzrocima. Naime, osobe sa sindromom žrtve su poslovično jako razočarane, te stoga povremeno sklone i eruptivnim izljevima bijesa. Pri tome će druge ljude nezgrapno optužiti za sve i svašta, pripisati im moguće i sva zla ovog svijeta, no na kraju će ipak vrlo brzo na površinu ponovno izbiti njihovo poslovično nisko samopouzdanje. Na taj način se nerijetko događa da će „žrtva” tijekom jedne te iste rasprave prvo optužiti druge ljude, pa zatim na kraju ponovno samu sebe: „Ja sam kriv/a za sve … ni ne zaslužujem ništa bolje od ovoga”. S druge strane, od narcisa se teško može čuti bilo kakvo samooptuživanje. Oni su puno konzistentniji u postavci da su drugi ti koji su krivi, te da im ovi drugi stoga puno i duguju. Osim toga, za narcise se čini kako istinski uživaju dok optužuju druge, dok osobe sa sindromom žrtve vidno pate, pa čak i dok ovo – optužuju druge.

Sindrom žrtve u braku i vezi

Uopće ne čudi da su osobe sa sindromom žrtve s obzirom na svoje stanje po sebi sklone formiranju nekih iznimno toksičnih odnosa. Zbog svojeg poslovično niskog samopouzdanja i samopoštovanja, iznimno su privlačne nasilnicima. Drugi neidealni toskični partner „žrtve” zove se „spasitelj”.

„Spasitelji” su priča za sebe. Radi se o benevolentnim osobama koje su silno preokupirane idejom pomaganja drugim ljudima i to u tolikoj mjeri da će na kraju najmanje brinuti o samima sebi. Premda se na prvu često čine „Bogom danima”, osobe sa sindromom spasitelja su poprilično daleko od onih nekih zacrtanih optimuma zdravog ljudskog ponašanja. Problem leži u tome što su „spasitelji” po sebi sljubljeni sa idejom dobrote te dubinski vjeruju da su oni neuporedivo bolji od svih drugih ljudi. Drugi su zapravo unutar jednog ovakvog izvitoperenog svjetonazora ili posve zli ili jednostavno nesposobni za činjenja dobra, dok ovo dobro na koncu ostaje posve rezervirano za njih – „spasitelje”. Spasitelje stoga ne pokreće ljubav, nego vlastita oholost, a njihov posvemašnji optimizam je na koncu iznimno nestabilan i površan, i to s obzirom na to da se bazira na zapravo iznimno pesimističnom uvjerenju o svijetu punom zlikovaca i defetista s tek pokojim istinski dobrim i pametnim čovjekom.

Stoga se ovdje pitamo što će se dogoditi kad se konačno sretnu „žrtva” i „spasitelj”? Pa izgledno će se dogoditi poprište svih besmislenih i beskonačnih rasprava. „Žrtva” će stalno očekivati da joj „spasitelj” pomogne i to samo kako bi mogla osporiti sve njegove pokušaje spašavanja. Premda ovo zvuči krajnje bezobzirno, važno je napomenuti da žrtve ovo ne rade namjerno. S jedne strane one itekako žele da se izvuku iz svoga bijednog stanja, kao što – s druge strane – ne vjeruju da je to moguće, jer jelda, one su kao pretplaćene za sve ono što je zlo i loše. Ipak, spasitelji će svojim velikom entuzijazmom povremeno uspjeti „žrtvu” oboružati samopouzdanjem, ali samo nakratko. Jer upravo, kako će se ovo samopouzdanje graditi „tamo” na „sjajnoj” osobnosti spasitelja, a ne „vamo” u samoj žrtvi, ova će dugoročno gledano od ovakve povezanosti puno više izgubiti nego dobiti.

Kako pomoći?

Za ovo je kudikamo potrebno puno više od dobrog htijenja i zdravog razuma. Ako ne mislite biti beskrajno strpljivima i bezočno upornima, najbolje će biti da odmah pobjegnete glavom bez obzira od „žrtve”. U protivnom će i vaše zdravlje prije ili kasnije biti dovedeno u pitanje.

Osim ovoga prvoga i najvažnijega ne preostaje još mnogo:

1) „Žrtvu” se ni na koji način ne smije žigosati jer od toga će joj biti samo još gore.

2) Umjesto toga, mudrije joj je pristupati na temelju empatije, pokušavajući na taj način dosegnuti njezino nutarnje stanje i (ne)raspoloženje.

3) Od te točke nadalje, dajući „žrtvi” za pravo kako ona apsolutno ništa ne može učiniti, treba je pitati što bi učinila u slučaju da nešto ipak mora učiniti? Naime, ovdje se ne smije zaboraviti kako osobe sa sindromom žrtve jako malo vjeruju drugim ljudima, pa čak i onima koje vole. Stoga ih se nikako ne može filovati gotovim rješenjima, pa čak ni onim dokazanima. Ovo ne znači da se neki od tako primljenih prijedloga „žrtvama” ipak neće svidjeti. No, čak ako se i svidi, tada ostaje druga prepreka u vidu niskog samopouzdanja „žrtve”. Namjesto toga, „žrtvama” se mora pomoći da nekako iznalaze rješenja unutar samih sebe. Premda šansa za ovo nije prevelika, to je ipak jedina moguća šansa.

4) S tim u vezi, žrtve će također učestalo trebati podsjećati na njihova dobra ostvarenja i uspjehe, razbijajući tako malo pomalo njihov skučen i mračan svjetonazor.

Sindrom mučenika

Za kraj ponešto i o sindromu mučenika, koji bi se s pravom mogao nazvati sindromom žrtve „na steroidima”. Da bi shvatili što nije u redu sa osobama koje pate od sindroma mučenika, prvo bi trebalo malo sagledati nutarnje motive onog jednog istinskog, po sebi uzornog mučeništva.

Istinski mučenici su, ukratko rečeno, ljudi koji iznad svega vole i cijene život, i baš zato što su odani konceptu jednog istinskog života koji po sebi podrazumijeva pravo na istinu, samoopredjeljenje, jednakost, ljubav i slobodu, tako su se onda spremni odreći svih onih životnih patvorina koje ovo ne priznaju. S druge strane, osobe sa sindromom mučenika svemu ovome pristupaju otprilike obrnutim redom. One mrze sam život, i stoga im se na neki način žuri umrijeti. A ako za to već ne bude prave prilike, oni će se svojski potruditi da je sami stvore. Jednostavno, za njih je mučeništvo smisao života, kao što im je i ljubav samo suptilni oblik mazohizma. A ako se u sve ovo umiješaju, kao što se uostalom često i umiješaju, fanatične tendencije, ovakvim ljudima je onda skoro u potpunosti nemoguće pomoći.

U svakom slučaju, ako već govorimo i o onim nekim istinskim vidovima požrtvovnosti i mučeništva, time neminovno pridodajemo ponešto jasnoće i u onaj čudnovati svijet psihopatološke mimikrije istih. Naime, požrtvovnost i spremnost na mučeništvo su neminovni izvori ljudske slave i moći. Povijest je na strani ovakvih, svijet je na strani takvih, pa i sam Bog, teološki gledano, je na strani nevinih žrtvi i hrabrih mučenika. Stoga i ne čudi to što se neki ljudi naprosto „na silu” i „preko reda” pokušavaju progurati u to odabrano društvo. Jer pozicija žrtve, premda po sebi krajnje neugodna, često je i pozicija posvemašnje moći nad onima koji nisu žrtve.

U Sarajevu 18. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Crystal RAYPOLE, How to Identify and Deal with a Victim Mentality (11. XII. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/victim-mentality#takeaway (Stanje: 18. II. 2021.).

– Breaking Down the Martyr Complex (13. XI. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/martyr-complex (Stanje: 18. II. 2021.).

– Robert LONGLEY, Understanding the Victim Complex (Last Updated November 10, 2019), ThoughtCo., https://www.thoughtco.com/victim-complex-4160276 (Stanje: 18. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

KAKO ODGAJATI DJECU ZA SAMOSTALNOST?

Samostalnosti nema bez odgovornosti i radnih a navika, a sve troje se uči od najranije dobi…

Čovjek danas skoro gdje god da makne, i s kim god da porazgovara, nekako se vrlo brzo susretne s roditeljskim žalopojkama glede nesamostalnosti njihove djece. Neki od njih su već duboko u tridesetima, a još uvijek žive zajedno sa svojim roditeljima. Drugi su se opet već nešto kao osamostalili, ali svejedno još uvijek uvelike ovise o roditeljskoj financijskoj i inoj pomoći. Razlozi za sve ovo su višestruki, te mogu biti ekonomski, politički, ali i oni kulturološki te mentalitetski. Početak XXI. st. bio je obilježen rastom globalne političke i ekonomske nestabilnosti, ali i promjenom viđenja dječjeg odgoja općenito. Osim toga, u igri su i neki tradicionalni mentalitetski razlozi. U tome smislu, podaci Eurostata nedvojbeno pokazuju da je problem nesamostalnosti mladih kudikamo izraženiji u mediteranskim i balkanskim kulturama nego u ostatku Europe, dok se, s druge strane, najranije osamostaljuju mladi Skandinavci. Razloge za potonje izgledno treba tražiti i u tješnjoj južnjačkoj unutarobiteljskoj povezanosti i bliskosti nego što je to slučaj kod pohladnih sjevernjaka, a dio problema se ogleda i u nejednakom statusu muške i ženske djece na europskome Jugu, pri čemu se od djevojaka ponešto odgovornosti još i očekuje, dok se povlaštene sinove nerijetko posve raspusti. Stoga i ne čudi da se problem nesamostalnosti mladih u konačnici danas osjetno više odnosi na muške nego na ženske potomke.

Toksični koktel kritike, kontrole i nesebične pomoći

Ukoliko govorimo o gore spomenutim ekonomskim, političkim, pa i onim mentalitetskim razlozima, čovjek – pojedinac je izgledno tu poprilično bespomoćan. Međutim, pored toga postoje i one neke jednostavne i pouzdane odgojne mjere koje se uvijek mogu poduzeti i koje uvijek donose rezultate. U svakom slučaju, najvažnijim se čini izbjeći onaj paradoksalni otrovni odgojni koktel koji se otprilike, s jedne strane, sastoji od puno kritike i miješanja u sve i svašta, dok se, s druge strane, djeci nesebično pomaže i kad treba i kad ne treba. A često sve ovo skupa i istovremeno: Recimo, prvo mu se pomogne, a zatim ga se proziva i omalovažava što mu je ta pomoć bila pružena. Ili obratno, prvo ga se zbog nečega žestoko „nalijepi”, a zatim sami roditelji plate što se već mora platiti te preuzmu odgovornost koja se ima preuzeti. Premda roditeljima jedno ovakvo ponašanje pokatkada izgleda posve logičnim i opravdanim, s njim se djeci urezuje neizbrisiv dojam da su ona totalno i nepomozivo nesposobna, te da i nemaju drugog izbora u životu nego i dalje parazitirati na trudu i zalaganju svojih roditelja. Stoga, ako roditelji uistinu planiraju podizati samostalnu i poduzetnu djecu, onda bi ih u jednom takvom smjeru trebali početi usmjeravati već od najranijeg djetinjstva.

Već trogodišnjak nije beba a kamoli desetogodišnjak

Moguće i ponajveći neprijatelj odgoja djece za samostalnost je taj trajni roditeljski dojam da je to njihova „draga mala beba”. Bebama ovo doduše posvema i paše, međutim, to razdoblje i ne traje toliko dugo. U tom smislu, pedagozi i psiholozi predlažu da bi već male dvogodišnjake i trogodišnjake trebalo početi učiti nekim dužnostima i obvezama. Ništa prezahtjevno, ali trebali bi znati skupiti razbacane igračke na za to predviđeno mjesto, odnijeti i baciti ponešto u smeće ili prljavi komad odjeće u za to predviđeni koš. Nadalje, predškolska djeca (4-5 godina) već bi trebala znati pomoći oko postavljanja i raspremanja stola; igračke bi sada trebali znati ne samo skupiti nego i lijepo složiti. Slično važi i za ostale stvari u njihovoj sobi, dakle, učiti ih organizaciji i redu. Također bi mogli pomoći oko hranjenja ljubimaca – gdje ih ima i sl. Mlađi osnovci (6-9) godina već bi trebali znati usisavati, skloniti za sobom prljavo suđe i složiti ga u perilicu, ili ako je nema, onda isto mogu slobodno i oprati. Također, trebali bi znati sortirati prljavo rublje (barem ono najosnovnije na „bijelo” i „obojeno”), zalijevati cvijeće i sl. Stariji osnovci (iznad deset godina) već bi trebali znati skuhati i pripraviti sebi ona neka barem jednostavnija jela. Brisati i čistiti mogu sve kao i odrasli, a gdje postoji vrt mogu ga već posve i održavati. Mnogi će roditelji od posljednjih redaka vjerojatno doživjeti nemalu nelagodu. Nešto u stilu: „Pa gdje ću im to, oni su još mali”. Ali struka bi im kudikamo odgovorila: „Samo vi tako, pa će te za dvadesetak godina na grbači imati lijenog i bezidejnog tridesetogodišnjaka”. Jer stvar je po sebi poprilično jednostavna: radne navike i osobnu odgovornost stječemo ili od najranijeg djetinjstva ili ih u protivnom nikad ni ne steknemo.

Sve do sada rečeno važi i za samostalnost. Recimo, ukoliko se djeci ne jede ono što je za ručak, struka kaže da bi ih trebalo pustiti da biraju, s tim da bi se onda sami trebali pobrinuti za željeno jelo, a vi će te im svakako pomoći u početku da to i priprave. Slično vrijedi i za brojne druge stvari. Recimo, svakako ima smisla mlađim osnovcima redovito pomagati oko zadaće, ali danas se često čuje kako roditelji i dalje u tome pomažu čak i svojim osmašima, devetašima, pa čak i srednjoškolcima. Zato im čak ni kao prvašićima ne treba jednostavno uraditi zadaću nego ih učiti i poticati kako to sami da shvate i urade.

Zapravo cijeli ovaj koncept bi se mogao jednostavno predstaviti slijedećim riječima: Dopustite im izbor, ali uvijek im vežite i poneku zadaću i odgovornost uz taj izbor. U tome smislu, još jedan primjer: Dijete ne želi ujutro odjenuti ono što ste mu vi naumili. Dopustite mu da samo izabere što će obući, s tim, odmah ga informirajte da će tu odjeću samo trebati oprati. Ili drugi, i to vrlo čest primjer: Vrijeme je ručku, a dijete uopće ne želi jesti. Ne mora, ali uz važnu napomenu: “Sine, večera je u 19h!” Možda će se ovo nekom današnjem roditelju opet učiniti okrutnim, ali to je otprilike to – poprilično jasan i iscrpan plan kako podići marljivog, odgovornog, samostalnog, realnog i zadovoljnog čovjeka. Ovo posljednje posebno, jer i brojna novija psihološka istraživanja pokazuju kako laskanje i podilaženje djeci uopće ne izgrađuje njihovo zadovoljstvo i samopouzdanje. Naprotiv, to se postiže isključivo sticanjem praktičnih znanja i vještina, te svladavanjem konkretnih problema i izazova.

U Sarajevu 4. I. 2021.

M. B.

Izvori:

– Renee RODRIGUEZ, 7 Tips for Raising Independent Children (22. IX. 2017.), Thrive Global, https://thriveglobal.com/stories/7-tips-for-raising-independent-children/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Michael THOMSPON, Flying Solo: Raise an Independent Kid (26.VIII.2014.), Parents, https://www.parents.com/kids/responsibility/teaching/flying-solo-raise-an-independent-kid/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Jim TAYLOR, Parenting: Raise Independent Children (17. X. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-power-prime/201011/parenting-raise-independent-children (Stanje: 1. III. 2021.).

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasmin Merdan

Exit mobile version