Blog

Možemo li biti sve što želimo?

Možeš biti sve što želiš, ako stvarno u to vjeruješ. Ovakve i slične rečenice postale su skoro nezaobilazne kod današnjih različitih motivacijskih govornika čiji se broj svakodnevno povećava. Njihova namjera je probuditi u ljudima vjeru u same sebe, ohrabriti ih ka ostvarenju njihovih snova, usmjeriti ih prema uspjehu. Pa tako se često pojavljuju govori ili tekstovi tipa: ”U pet koraka do uspjeha”. Zvuči vrlo primamljivo i lijepo. Moramo priznati da nikome od nas nije odbojna ideja biti uspješan, moćan, slavan, bogat. No da se malo pozabavimo ovom rečenicom s početka. Možemo li uistinu biti i ostvariti sve što želimo? Počet ćemo s jednim jednostavnim primjerom. Zamislite osobu koja nije glazbeno nadarena, a svim srcem želi postati poznat i slavni pjevač ili pjevačica. Bez obzira na njen trud, zalaganje, vježbanje, ona jednostavno nikad neće ostvariti zavidnu glazbenu karijeru, a možda će čak nailaziti na ponižavajuće kritike, odbijanja, podsmijehe i što sve ne. To sve izazvat će različite frustracije pa možda dovesti i do ozbiljnih psihičkih problema. Pitamo se je li njena velika želja vrijedna svega toga? Iako se kaže da talent čini jedva 10% uspjeha, a ostalih 90% spada na vježbanje i marljivi rad, ipak je tih 10% itekako potrebno. Oni stoje u temelju, oni su potencijal koji radom treba dovesti do realizacije.

No otkud nama uopće ideja da moramo biti uspješni, imati zavidnu karijeru, biti prepoznati kao vrsni stručnjaci i sl.? U osnovi toga stoji naša primarna želja da imamo i budemo ono što drugi ima i jest. To je tzv. ”mimezis” o čemu govori kulturni antropolog René Girard, više puta spominjan na ovom portalu. Girard kaže da ljudi žele ono što vide da drugi žele. Tako i mi smatramo da nam treba neki veliki uspjeh samo zato jer smo to vidjeli od drugih. No to ne znači da je to nešto što ja stvarno želim i što mi stvarno treba. Vezano za prethodni primjer, danas je uistinu postalo popularno željeti biti poznati, slavni pjevač. Čini nam se to vrlo jednostavnim načinom da postanemo uspješni. Redovito gledamo različite glazbene natjecateljske emisije, pa pomislimo: „Ako mogu oni, zašto ne bih mogao i ja“. Ne razmišljamo o tome je li to stvarno ono što ja želim ili me primamila želja onog drugog. Stoga je pokatkad ljudski autentičnije ne željeti ništa, nego željeti bilo što i to samo zato jer netko drugi to želi. Vidimo kako nas zapravo naše želje mogu odvesti na potpuno krivi trag, na nešto za što uopće nismo sposobni. I toga trebamo biti svjesni. Ne možemo svi biti pjevači, sportaši, akademici, youtuberi, glumci itd., ali ni ne trebamo. Howard Gardner, harvardski profesor, govori o višestrukoj inteligenciji i nabraja ih čak osam. Dakle, svatko od nas ima različite talente, pa koliko god nam se naš talent sviđao ili ne, trebali bismo ga nastojati razvijati jer jedino tako ćemo pronaći vlastiti put ostvarenja i dati nekakav smisao našem životu. Možda ponajbolji primjer za ovo nam je Nick Vujičić, čovjek rođen bez ruku i nogu. Unatoč tim realnim nedostatcima zbog kojih nije mogao biti npr. najbolji NBA igrač, ipak je pronašao put ostvarenja u svom životu, te je danas jedan od najpoznatijih govornika koji mijenja ljudske živote diljem svijeta.

U Mostaru 12. 3. 2020.

K. L.

Izvor:

https://www.institute4learning.com/resources/articles/multiple-intelligences/ (Stanje: 12. 3. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

PANIKA

Panika (grč. πανιϰός) etimološki označava nešto što pripada starogrčkom bogu Panu. Inače, ovaj osebujni bog prirode, divljine, šume, lova i pastira je uz boga vatre i vulkana Hefesta bio jedini ružni među grčkim bogovima. Zapravo, bio je toliko ružan da je svojim grdnim likom izazivao strah i užas gdje god bi se pojavio, kako među samim ljudima tako i među nadljudskim bićima. Mit ga je prikazivao kao krznom posve obrasla muškarca s jarećim nogama, papcima, repom, bradom, ušima i rogovima. U svakom slučaju bio je dovoljno zastrašujuće ružan da u kasnijem kršćanskom periodu posluži kao slika vraga, o čijem izvanjskom izgledu Biblija zapravo ništa ni ne govori. Pan je tako na kraju ispao poprilično zlosretan lik. Mit ga prikazuje većinom kao pozitivnog i zaštitničkog lika; uz to čak i kao najboljeg svirača i plesača među grčkim bogovima. No, bučno i uznemirujuće glasanje, kao i divlja, neobuzdana seksualna strast, uz prije spomenut grozan izgled su ga stalno dovodile na loš glas – u stvari neizmjerno lošiji nego što je on to po sebi zasluživao.

Iz potonjeg vidimo da u samu srž fenomena panike spada da je to nekakav preuveličan i neopravdan strah.

U psihologiji, panika naznačuje snažan strah, praćen dišnim poteškoćama, lupanjem srca i drhtanjem. Tu se kaže da panika nastaje zbog stvarne ili zamišljene opasnosti, te da se brzo prenosi na sve prisutne ljude, što na kraju počesto dovodi do iracionalnoga ponašanja. Zbog te svoje svojevrsne „zarazne” prirode, panika predstavlja i sociološki fenomen.

Paniku se također spominje i u ekonomiji, kao iznenadan i raširen strah od pada burzovnih vrijednosti i sloma financijskih tržišta. Ekonomska panika je obično uzrokovana vijestima o potencijalnim negativnim kretanjima, a rezultira masovnim povlačenjem bankovnih depozita, nekontroliranom rasprodajom dionica i valuta, što na kraju dovodi do znatno veće ekonomske krize, nego što je to ona izvorna vijest o potencijalnim negativnim kretanjima po sebi predviđala.

Slično možemo primijetiti i u svezi aktualne „korona” krize, a što ujedno predstavlja i izravni razlog pisanja ovog teksta. Razuman čovjek bi se već sada mogao upitati: Što je opasnije? Sama korona, ili masovni strah od korone … uz sumanuto pražnjenje polica apoteka i tržnih centara, kao i panično bježanje od svakoga tko se iole ozbiljnije zakašlje?

Premda ne poimenično, paniku, kao i njezine razorne posljedice se spominje i u svetim knjigama. Govoreći o znakovima posljednjih vremena, Isus između ostalog kaže da će ljudi u to vrijeme izdisati od samog straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu (usp. Lk 21,26). Stoga na kraju i naglašavamo: Sama panika je uvijek opasnija od uzroka svoga nastanka, i da, vrlo je zarazna. Zato se ne dajte zaraziti!

U Sarajevu, 12.III.2020.

M.B.

Izvori:

– https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46427;

– https://en.wikipedia.org/wiki/Pan_(god);

Izvor (foto): ©Tero Vesalainen – Dreamstime.com;

O ženi

Misterij je privlačan. Tajna je neodoljiva. Sebedarje je neprocjenjivo. Hrabrost zaslužuje divljenje. Borbenost zaslužuje poštenje. Pogled je zavodljiv. Oči su iskrene. Emocije su snažne. Ruke su tople. Krilo je sigurno. Briga je trajna. Zabrinutost je vječna. Strast je jaka. Trpljenje je dugoročno. Promjene su neshvatljive. Ljubav je borba na život i smrt. Tko je žena? Žena je misterij, tajna, sebedarje, hrabrost, borbenost, pogled, oči, briga, emocija, strast, ruke, krilo, briga, zabrinutost, strast, trpljenje, promjena, ljubav. Žrtva traži ispriku i zadovoljštinu. Nasilje traži odgovor. Nejednakost zahtijeva pravednost. Opterećenost zahtijeva odmor. Nerazumijevanje traži strpljivost. Udarac zahtijeva osudu. Zlostavljanje zahtijeva suprotstavljanje. Odbacivanje zahtijeva prihvaćanje. Predrasuda zahtijeva znanje. Tko je žena? Žena je i zadovoljština, odgovor, pravednost, odmor, strpljivost, prihvaćanje, znanje, osuda, suprotstavljenost. Ona je i žrtva. Nasilja, nejednakosti, opterećenosti, nerazumijevanja, udarca, zlostavljanja, odbacivanja, predrasuda. Tko je žena? Stvara dok je uništavaju. Ljubi dok je ubijaju. Voli dok je preziru. Brine dok je ismijavaju. Strpljiva kad je ne razumiju. Nevina dok je osuđuju. Zaljubljena dok je odbacuju. Privržena kad je voljena. Zahvalna kad je cijenjena i poštovana. Dostojanstvena kada u nju pokazuju prstom. Dostojanstvena kad je ismijavaju. Tiha kad je ogovaraju. Šutljiva kada svi oko nje nepotrebno brbljaju. Stamena kad joj prijete. Stabilna kad se sve oko nje raspada. Tko je žena? Žena je stvaranje, ljubljenost, voljenost, nevinost, zaljubljenost, privrženost, dostojanstvo, tišina, šutnja, stamenost, stabilnost. Tko je žena? Tko zna? Nitko ne zna. Ona dolazi iz nekog drugog svijeta i vraća se u taj svijet. Tek kad je nema među nama, shvatimo koliko nam nedostaje. I čeznemo za njom i za svijetom u koji se vratila.

U Sarajevu 8. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fxmdk73

ZAŠTO LJUDI DANAS U TOLIKOJ MJERI SKRIVAJU SVOJE EMOCIJE?

„Jesi li ok?” „Hvala na pitanju, dobro sam…” Tendencije ka poricanju, povlačenju i samoizolaciji uobičajene su kao reakcija na duboku emocionalnu bol. Zapravo, što je neka osoba postala tiša nego li uobičajeno, to je veća šansa da je iz nekog razloga duboko povrijeđena. Šutnjom i poricanjem takvi ljudi kao da poručuju: „Dovoljno sam već povrijeđen/a, ne želim riskirati da me ti sad još više povrijediš!”

U zavisnosti od osobe do osobe, naravno da postoje i neke druge strategije prikrivanja stvarnih emocija. Tako, neki postaju neuredni i općenito nezainteresirani, drugi opet bivaju hiperaktivni i brbljavi (kako ne bi morali misliti o stvarnom problemu), a treći pak pribjegavaju agresivnosti kao oprobanom prapovijesnom receptu. Posljednja strategija je osobito zanimljiva, jer ona izgleda kao nekakva emocija. Ona to doduše i jest, ali u navedenom slučaju se najčešće javlja kao neadekvatna, neproporcionalna i neodmjerena emocija koja u suštini ništa ne rješava, barem ne za trajno. I tako, na kraju izgleda da je povrijeđenoj osobi najteže iskazati ono što i kako jest: „Povrijeđen sam zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako…”. Zato se pitamo koji su uzroci i razlozi jednog ovakvog učestalog emocionalnog prikrivanja kod ljudi?

Djetinjstvo čovjeka i djetinjstvo čovječanstva

Uzroke prikrivanja emocija bi već trebalo potražiti u našem djetinjstvu. Svi znamo za ono „Ajd, ne cmizdri više” ili „Plačko jedan plačljivi”. Pri tome se ovakvim neslavnim nazivima obično više časti dječake, potičući ih valjda tako da izrastaju u ponosne muževne pojedince. S druge strane, curice se više naslušaju onoga „Preosjetljiva si” ili „Hipersenzibilna”. Epilog je vrlo sličan, jer na kraju, vidimo, svi imaju razloga ponešto za sakriti. Roditeljska i nastavnička upozorenja se kroz djetinjstvo djece ne tiču samo navedenih snuždenih emocija i raspoloženja, nego i onih pozitivnih. Svi znamo da djeca pokatkad stvarno znaju pretjerati sa iskazivanjem vlastitog raspoloženja i radosti, pa se onda kaže „Smiri se!”, „Smanji doživljaj” ili ono „Dosta te više”. Kroz sve to mi polako ali sigurno učimo da su naše emocije nešto poprilično opterećujuće za našu bližu okolinu, pa ih stoga počinjemo skrivati ili iskazivati na nekakav posredan, indirektan način. Jednostavno, na koncu se počinjemo pribojavati da pred drugima ne ispadnemo djetinjasti, dosadni, naporni, napadni, suvišni, nepristojni, glupi… Glede ovoga se valjda kroz život na kraju svi manje ili više preračunamo. Razumna osuda pretjeranih infantilnih, a uz to često i manipulativnih emocija ne znači ujedno osudu i bilo koje druge emocije. Normalno je normalno, samim tim i poželjno, a to se u konačnici odnosi i na same emocije.

No, čak i prije samog djetinjstva, psiholozi kažu da razloge emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u zajedničkoj dalekoj prošlosti ljudske vrste. Strategije bijega, smrzavanja (ukočenosti) i odvajanja su duboko utkane u našem biću i aktiviraju se kad god osjetimo opasnost. A kako to ističe američki klinički psiholog Leon Seltzer, mi ljudi smo kao vrsta jako ožičeni (misleći na opseg i složenost nervnog sustava), tako da nam uopće ne treba puno izvanjskih poticaja da bismo se osjetili ugroženima.

Treći razlog emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u suvremenoj kulturi koja ponovno pokušava nametnuti jedan svojevrsni stoički mentalitet. Ono, u modi je biti „cool” i slično tome „chill”, što suštinski znači „biti svoj” i posve ravnodušan prema svim izvanjskim izvorima živciranja. Međutim, mi se i dalje itekako živciramo, ali isto tako, i dalje glumimo da se ne živciramo. I to može skupa zajedno ići dotle dok stvarno ne uzvjerujemo da smo naprosto nevjerojatno cool, premda se iznutra žderemo, pa možda čak uz to, da se uz obilje medikamenata koliko-toliko pokušavamo održati u normali.

Emocionalna bića

Na kraju, htjeli mi to priznati ili ne, mi ljudi smo duboko emocionalna bića, i sudeći prema različitim psihološkim istraživanjima, puno smo više emocionalna, nego što smo uz to i ona intelektualna bića. Prema prije spomenutom psihologu Seltzeru, to jednostavno moramo prihvatiti, kao i činjenicu da naše emocije imaju pravo na život, jer gušenjem istih s vremenom ćemo samo upasti u još dublje probleme.

Seltzer također ističe da prije nego što sebi konačno nađemo osobu koja će nas savršeno razumjeti i utješiti, sami sebi trebamo biti ta osoba. Ovdje se susrećemo s vrlo važnom informacijom, jer naša učestala reakcija na emocionalnu povrijeđenost jest nekakva racionalizacija. Ono, pokušavamo shvatiti što se i kako dogodilo, tko je kriv, smišljajući pri tome sebi obranu, i tako… Sve ovo itekako može biti od pomoći našem razumu, ali ne i našim emocijama, jer emocija je, tako da kažemo, entitet kojem pametarenje ništa ne znači; ona jednostavno sebi traži ono što je i ona sama – srodnu i adekvatnu emociju. Dakle, kad si povrijeđen, trebaju ti razumijevanje i utjeha, a prije nego li se to dogodi po nekomu izvana, budi sam sebi osoba koju razumiješ i koju želiš utješiti i oraspoložiti. Ovo, da sami sebi potiho izgovaramo riječi razumijevanja i utjehe – na prvu može zvučati jako smiješno. Ali baš zato na koncu i patimo, jer se uvijek sjetimo pokrpati razum, ali ne i one naše tako osjetljive i ranjive emocije.

U Sarajevu, 7. III. 2020.

M.B.

Izvori:

Izvor (foto): ©Kiosea39 –Dreamstime.com

O smrti i pokojnima

Kako bismo nazvali enormno bogatog glumca koji nas iz udobnosti i luksuza svoga doma poziva da podržimo nekakvu kampanju koju promovira njegova fondacija? Ili kako nazvati kada se ljudska tragedija poput smrti i umiranja definira online statusima o anđelima, ljubavi, vječnim molitvama i miru? Zar zaista jedna kratka poruka o tome kako su misli nekog slavnog s porodicom ubijenog postavljena na twitter ili neku sličnu mrežu može ublažiti ozbiljnost trenutka i situacije? Je li riječ o licemjerju ili potpunom gubitku empatije? Zar ljudi zaista misle da ih jedan tweet ili hashtag oslobađa svih moralnih obveza?

Ponekad je pomalo i neugodno kada se tisuće i tisuće online korisnika sjati na virtualni sprovod nekog ljudskog bića. Od srceparajućih poruka kako su nečije misli u molitvi s njegovom ili njezinom obitelji, do izjava poput bio si ili bila si nebeski anđeo koji je sjajio i osvjetljavao tamu svijeta u kojem svi živimo. Sve te virtualne osmrtnice koje pišemo, iako ne znamo ni tko je u pitanju, bez imalo poštovanja prema mrtvom i njegovoj obitelji pokazuje da je i u tuđoj smrti najvažnije sudjelovati i biti primijećen. Ostaviti virtualni trag na online spomeniku pokojnom. Smrt više niti je strašna niti je stvarni događaj. Smrt je postala online događaj u kojem je važno sudjelovati. Naravno, pobjednika u smrti nema. Ali mora se sudjelovati. Mrtav će još dugo nakon što bude zakopan i tijelo mu se pretvori u prah biti prisutan. Više se neće moći braniti niti govoriti o sebi. Ali će njegovi online grobari nastaviti posao dugo nakon što njega ne bude.

Poštovanje prema mrtvom i pokojnom ne postoji kao moralna obveza kod online grobara. Već u trenutku njegove smrti počinje bjesomučna trka tko će se prije oprostiti od pokojnog. Jedan tweet je najbolje rješenje. Ekonomično je. Kao i jedan hashtag uz tweet. Kao i jedan like u obliku žutog emotikona koji iz velikih plavih očiju doslovce (ne figurativno) lije dva vodopada žalosnih suza što eto pokojnik više nije s nama. Nema obveze odlaska na sahranu, susreta sa stvarnom obitelji i osjećanje njihovog stvarnog bola, nema straha od vlastite smrti jer je fizički pokojnik moguće i tisućama kilometara daleko. Nema obveze u sebi probuditi osjećaj empatije iako je umro jedan stvarni čovjek, jedno stvarno ljudsko biće.  Jedan tweet iz Italije koji izražava duboku sućut nekom u Brazilu je jeftin i ekonomičan. Makar online grobar iz Italije nema pojma o tome tko je pokojnik iz Brazila. Znaju socijalne mreže, mediji, televizija. I smrt i oni koje ona uzima u stvarnom životu preselili su se u nestvarno. Pokojni su smješteni u bazu podataka online svijeta, a broj umrlih se mjeri brojem tweetova, hashtagova, lajkova (emotikoni s obvezno obješenim usnama prema dolje, nije nužno da budu žuti, uvjet je da budu tužni).

I protest protiv smrti, umiranja, ubijanja i ratova izražava se nestvarno. Online grobar koji protiv rata u Siriji protestira preko gboard virtualne tipkovnice tipkajući bjesne tweetove iz udobnosti i sigurnosti svoga bogatog i ogradama i zidovima zaštićenog penthousea smatra kad odloži najnoviju verziju smartphonea na skupi stol da je protiv rata u Siriji učinio sve što je mogao. Pozvat će nas (ili neke od nas) kao svoje sljedbenike (followere) (jer je on bogati influencer koji i na smrti i na pokojnom zarađuje; nije važno tko je mrtav i tko je pokojni, važno je koliko je objava influencera o smrti pokojnog zaradila „pratitelja“’) da ga „zapratimo“ na instagramu i podijelimo njegov protest.

I tako nekoliko desetaka tisuća „dijeljenja“ (šeranja kako se to kolokvijalno kaže kada se izvorna riječ prevede pomoću google translate, umjesto da se pogleda u ozbiljniji rječnik, a ne naznači se da se prevede s engleskom na neki drugi jezik, nego se prevodi s engleskog opet na engleski) će čudesno zaustaviti rat, a mi ćemo biti novi mirotvorci i nobelovci. O nama će se pisati knjige. Povijest će zapamtiti da je nekoliko desetaka tisuća online grobara jednim tweetom zaustavila rat na poziv jednog enormno bogatog influencera koji vjerojatno na karti svijeta ne zna pronaći ni zemlju u kojoj sam živi. O Siriji ili nekoj drugoj zemlji da ne govorimo.

Ali taj svijet u kojem ne sudjelujemo kao stvarni i živi i ljudi, nego kao online duhovi i avatari je tako zavodljiv za našu savjest i moralni osjećaj. Jer reći ćemo: „Mi smo učinili sve“! Sve što smo mogli. Ne samo za Siriju, nego za Palestinu, Jemen, Nigeriju, i sva ona područja svijeta gdje stvarni ljudi umiru i ginu od stvarnog oružja i umiru od stvarnih bolesti. Tweet nas oslobađa moralne obveze. Po savjesti, učinili smo sve što smo mogli. Kao i hashtag. Ili emotikon. Ili like. Nije ni čudo onda što smo kao pojedinci i kolektivi izgubili moralni osjećaj, otupili savjest i propali na ispitu iz empatije.

Ali dok je virtualnog svijeta i dok imamo pristup internetu, mi se ne bojimo ni za moral ni za savjest, ni za empatiju. Jer u smrti, ubijanju i umiranju nema više ništa što nas obvezuje. Ni moralno. Ni ljudski. Niti u bilo kojem drugom pogledu. Na kraju krajeva, jedino je važno sudjelovati. U tuđoj smrti. Sprovodu. Stradanju. Nasilju. Mučenju. Najvažnije je sudjelovati i biti viđen. I tražiti od drugih da nas „zaprate“ jer smo upravo objavili tweet s hashtagom o tome kako su naše misli u molitvi s obitelji mrtvih i pokojnih, kako smo izgubili anđela u ljudskom obliku za kojega nikada nismo čuli dok nije tragično poginuo, kako smo digli glas protiv rata, nasilja i ubijanja. Mi. Online grobari koji su smrt i pokojnika pretvorili u spektakl i senzacionalizam. Mi. Virtualni posjetitelji online sprovoda stvarno mrtvih i ubijenih. Mi. Online grobari koji ne vjerujemo da izvan našeg virtualnog svijeta ljudi stvarno umiru. Mi. Online grobari koji svoju savjest i moralnu obvezu „čistimo“ tweetom, hashtagom, emotikonom. I naravno, tražimo da nas drugi „zaprate“ i označe. Jer za nas online grobare najvažnije je da nas „zaprate“. Najvažniji je broj sljedbenika (followera), makar se to moralo raditi na račun mrtvog, njegove obitelji i tolikih svakodnevno nepravedno ubijenih i izloženih nasilju i progonima.

Mi smo online grobari. „Zapratite“ nas. Skupljamo sljedbenike (followere). Nemojte propustiti udijeliti komentar našoj objavi o stvarnoj smrti čovjeka u Brazilu. Nema veze ako ga ne znate. Ne znamo ga ni mi. I zapamtite! Kod smrti i mrtvih nije pitanje poštovanja, privatnosti, savjesti i moralnih običaja. Pitanje je sudjelovanja i toga da se bude viđen. Jer danas, ako nas pitate, i kod umiranja i pokojnih najvažnije je sudjelovati i biti viđen.

P.S. Ukoliko želite staviti emotikon uz našu objavu, pobrinite se da bude žuti emotikon koji plače ili onaj s obješenim ustima na dolje. Ukoliko stavite palac gore ili emotikon koji se smije, znači da nas niste ozbiljno shvatili. Mi ovo shvaćamo vrlo ozbiljno. Jer od ovoga živimo. Na ovome zarađujemo. Na smrti. Na pokojniku. Na patnji njegove obitelji. Na smrti mnogih. Mi smo online lešinari. „Zapratite nas“ i „lajkajte“!!!

U Sarajevu 6. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): Dreamstime.com; Copyright: Andranik Hakobyan

ZAŠTO TOLIKO VOLIMO MISTERIJE I TRILERE?

Trileri i misterije predstavljaju drugi najpopularniji književni žanr. Rješavanje kompliciranih zločina, razotkrivanje nečijih mračnih obiteljskih tajni, odgonetanje podrijetla zagonetnih predmeta, kao i rasvjetljavanje  čudnovatih pojava nas neupitno uzbuđuju i potiču na razmišljanje. No zašto baš sve ovo? Zar život nije već sam po sebi dovoljno zagonetan i izazovan? Nemamo li već svakodnevno dovoljan broj onih običnih prizemnih problema za uzbuđivanje i istraživanje? Dakako da imamo, pa onda valjda samim tim stižemo i do prvog razloga popularnosti misterija i trilera. Naš um se poslovično lakše fokusira i veže na ono izvanredno i posebno; za ono što odskače od svakodnevne rutine. Uzmimo za primjer aktualnu prijetnju koronavirusom. Bez imalo dvojbe mogli bismo konstatirati kako u životu postoji mnogo veća šansa da će te na kraju umrijeti od raka ili od posljedice kakve kardiovaskularne bolesti, jer od raka godišnje na svijetu oboli oko 11 milijuna ljudi, a umire njih oko 7, dok od onog drugog na Zapadu danas umire u prosjeku čak svaka treća osoba. No, kako znamo, društvo se oko ovoga i ne uzbuđuje previše. To je jednostavno dio naše stvarnosti i zato ga na kraju dođe ono kao nešto „normalno”. S druge strane, kad se pojavio egzotični virus iz daleke Kine, prešavši sa strašnog šišmiša na halapljivog kosookog gurmana … više ništa nije moglo zaustaviti opću paniku.

Tako se već iz prethodnog nameće jedan, moguće, vrlo važan zaključak: Bilo bi dobro u životu više pozornosti posvećivati svim onim prijetećim anomalijama iz domene „običnog” i „svakodnevnog”.

Homo ludens

Drugi razlog naše fascinacije trilerima i tajnama se otprilike nadovezuje na onaj prvi. Jedna izreka kaže da će ljudi uvijek više voljeti one koji ih zabavljaju od onih koji ih poučavaju, baš kao što se studenti gotovo redovito isključe istoga trena kad profesor kaže da će ovo što upravo govori trebati za ispit. Homo ludens – čovjek je igrač, tj. biće igre, a u naravi svake igre je to da je ona čovjeku ugodna, te da na koncu uglavnom ne služi ničemu drugom osim samoj ugodi. Začetnik naznačene ideje, nizozemski povjesničar i teoretičar kulture Johan Huizinga je još prije osamdesetak godina razmotrio ovu esencijalnu vezu igre i ljudske kulture općenito. Ne igraju se samo djeca. I odrasli imaju svoje igre, i to ne samo one sportske te intelektualne poput šaha, zagonetki i sl. Tu su i igre na sreću, ali i one ljubavne, a također i političke igre. Kad smo već kod politike, sintagma „političke igre” je valjda sama po sebi najbolje objašnjenje zašto ljudi stalno iznova biraju one od kojih uglavnom nemaju nikakve koristi, jer već smo rekli: u naravi igre je to da bude uzbudljiva i zanimljiva, i uglavnom ništa više od toga. Tu su još i ratne igre, a na kraju svakako i one naznačene krimi-igre. Odnos detektiva i kriminalca se u romanima i filmovima najčešće odvija upravo po shemi arhetipske igre mačke i miša.

Fascinacija krvnim deliktom

Zanimljivog trilera gotovo i da nema bez barem jednog ubojstva, no i bez samog trilera, ljudi općenito vole akcije, kao i nasilne ratne i povijesne spektakle. Premda je zasigurno najužasavajući, ubojstvo je ujedno izgledno i najpopularniji zločin. Psihologija je već odavno glede ovoga primijetila da se ovdje radi o stanovitim atavističko-arhetipskim stvarima. Sigmund Freud je smatrao da nasilje ima konstitutivnu ulogu u odnosu na društvo. Obrana vanjskih granica kao i zaštita od nutarnjih prijetnji i neprijatelja je oduvijek tražila hrabre i odlučne pojedince koji su tako stjecali časni naslov heroja. Sukladno tome, i mimo borbe ljudi su se od davnina okupljali i zbližavali u ritualnim obredima životinjskih, pa čak i ljudskih žrtvovanja, pri čemu je žrtva bila simbol krivca koji mora stradati da bi društvo moglo opstati. Po Freudu bi ovo ujedno bio i glavni razlog zašto je društvo uvijek tolerantnije prema nasilnim, nego prema eksplicitnim seksualnim kulturnim sadržajima, jer dok nasilje povezuje i gradi, seks razdvaja i razgrađuje – misleći ovdje na konstituiranje obitelji kao mikro-društva, čiji se interesi često preklapaju sa interesima makro-društva.

U prokazivanju nasilnog karaktera ljudske kulture, francuski kultur-antrpolog René Girard je otišao izgledno i korak dalje. Bilo na Istoku (Kain) ili na Zapadu (Romul), Girard primjećuje kako posvuda po svijetu bratoubojice stoje kao očevi civilizacije. Netko će reći na to da se ovdje radi samo o legendarnim izmišljenim likovima, međutim, s tim stvari postaju kudikamo gore. Jer ukoliko su već mogli izmišljati i dati mašti slobodno na volju, zašto su onda ljudi sami sebi izmislili baš bratoubojice za praočeve? Zar laži po sebi ipak ne bi trebale biti ljepše i slađe od ovoga? Tako se na kraju ubojstvo u odnosu na kulturu ispostavlja kao kompleks koji pokušava izliječiti samog sebe, nešto poput zmije koja sama sebi grize rep. Ono, predivno je biti heroj, ali heroja i heroizma ne može biti bez zločina i zločinca. I stoga, na kraju ostaje teško pitanje: je li uopće moguće zamisliti ljudsko društvo bez jednih, a tako i bez ovih drugih? Odnosno, bivaju li i sami zločinci na kraju nekako opravdani tim jer su svojim likom i nedjelom onima drugim omogućili da budu dični heroji i izbavitelji?  Pitanje je puno složenije nego što izgleda na prvi pogled. Jer ukoliko zločinci nemaju nikakve zasluge u odnosu na heroje, onda ni heroji više nemaju pravo biti to što jesu kada zločinci jednog dana budu svladani. Ono, zar se itko treba hvaliti jer je netko drugi bio zao? Slično kao što se niti jedan istinski dobročinitelj (a i to je heroizam) neće okolo tašto hvaliti jer su neki tamo bili bolesni ili bijedno siromašni, pa tako njemu omogućili da bude među ljudima anđeoski dobar. Stoga se na kraju čini kako je i dalje divno biti heroj, ali da o tome jednostavno treba šutjeti.

U Sarajevu 5. III. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: drizzd.

O kompleksu

Nijedan kompleks nije svojevoljan. Neke nametnemo sami sebi. Neke nam nametnu drugi. Kompleks je nedostatak koji zauzme mjesto cjelovite osobe. Osoba postane sporedna samoj sebi. Kompleks postane središte razmišljanja i vrednovanja samog sebe. Jer je kompleks negativan, vrednovanje samog sebe nije moguće. Nije moguće u pozitivnom smislu. Ali je moguće samog sebe omalovažavati. Moguće je samog sebe obezvrijediti i sebe predstaviti u negativnom svjetlu. Kako se dogodi da mali nedostatak (obično je u pitanju lice) čovjeka osudi na prijezir prema samom sebi? Zar je nos, oko, usna, ruka važnija od cjelokupne osobe i svih njezinih intelektualnih i duhovnih sposobnosti? Postoji jedan izraz koji kaže bonum diffusivum sui, odnosno kako se dobro po svojoj naravi širi. Kao kada se nađemo u situaciji radosti i sreće s drugim ljudima, njihova radost nas zarazi i prenese se na nas. Za kompleks možemo reći da je također nešto što se po svojoj naravi širi. Reći ćemo za kompleks da je negativum diffusivum sui, odnosno kompleks se po svojoj naravi širi na cijelu osobu. Malčice krivi nos se širi do mjere odbacivanja vlastitog tijela i njegove ljepote. Ili malčice klempave uši. Ili malo ćelavosti. Kompleksi su podsjetnik na čovjekovu nesavršenost. Ali su i podsjetnik na čovjeku savršenost kad ga se promatra kao cjelovitu osobu. Kompleks može biti sredstvo mržnje prema samom sebi, ali može biti sredstvo balansa između oholosti i čovjekovog odnosa prema sebi. Kada kompleks prevagne nad cjelokupnom osobom, gubi se balans i kompleks postaje dominantan način razumijevanja sebe. Dolazi do faze kada se negativnost širi sama od sebe i čovjek sebe ponižava i obezvrjeđuje. U tom samoprijeziru često puštamo i druge da sudjeluju. U svijetu gdje se zahtjeva apsolutno savršenstvo, sve je teže biti bez kompleksa. Idealno tijelo postalo je nedostižan cilj. Zaluđenost savršenstvom dovela je u pitanje i one ljudske karakteristike koje po svim prirodnim mjerilima ne spadaju u područje kompleksa. Nos više nije dovoljno malen i proporcionalan, usne više nisu dovoljno pune, uši više nisu dovoljno simetrične s ostatkom lica, grudi više nisu dovoljno savršene… I tako dio po dio, čovjek sebe svede na komplekse nesposoban vidjeti na sebi ili u sebi nešto vrijedno poštovanja i vrednovanja. Sve je kompleks. Svaki dio i cijeli čovjek. Sve treba ponovo „preurediti“. Dotjerati do savršenstva. Ali kompleks se ne da tako lako „ubiti“. S nosa prijeđe na jedno uho. Pa na drugo. Pa prijeđe na donju usnu. Pa na gornju. Pa prijeđe na bradu. Na očne kapke. Kompleks se „šeta“ po čovjeku. Prvo se „šeta“ po tijelu. Kad završi s tijelom, krene „šetati“ iznutra. Sad nije kompleks nos. Sad je kompleks „nešto“ unutra. I tako čovjek izgubi puno vremena i života liječeći navodne komplekse. Puštajući negativnost da se širi. U međuvremenu puno radosti, dobrote i dobrih stvari prođe pored čovjeka jer je previše vremena gledao vlastite uši u ogledalu ili stopalo ili predugo mislio kako je intelektualno nejak uvjeren da ne može postići ono što želi. Kompleks širi negativnost, uzrokuje obeshrabrenost i generira deprimiranost. Ne postoje kompleksi. Postoje negativnosti koje preuzmu kontrolu nad cjelokupnom osobom. Negativnosti koje cijeloga čovjeka svedu na jedan mali dio njegovog tijela ili neku od osobina njegove duše. Negativnosti koje poput spužve obrišu cijelu ploču čovjekove osobnosti i ljudskosti. Nije važna plemenitost, iskrenost, dobrota, istinitost, požrtvovnost. Važan je nos. Važno je uho. Važno je stopalo. I sam čovjek u jednom trenutku sebe vidi isključivo kao nos ili stopalo. Sebe vidi kao kompleks. Kao negativnost koja se širi. A čovjek, odnosno osoba je toliko više od njegovog velikog nosa ili klempavog uha. On je daleko više, veće i važnije stvorenje. Cijela priroda to zna i podlaže se čovjeku. Cijeli svemir to zna i dopušta čovjeku da ga istražuje i osvaja. Svi to znaju. Ni priroda, ni svemir, ni bog ne misle da je čovjek kompleks. Samo čovjek ne zna da je kruna stvarnosti. Nažalost, samo je čovjek i sposoban vjerovati da je njegova čudesna osobnost tek veliki nos, klempavo uho, krivo stopalo. Samo je čovjek sposoban obezvrijediti sebe da se svede na dio. I samo su ljudi sposobni vrednovati čovjeka negativno. Obezvrijediti ga  prema njegovom kompleksu i zaključiti kako je taj čovjek bezvrijedan jer mu veličina nosa odudara od propisa savršenstva. Propisa kojega nema. Jer su ga propisali ljudi koji su zaboravili tko je uopće čovjek. Jer su ga sveli na kompleks upirući prstom u njegov nedostatak. Ne vide da se priroda i svemir klanjaju najsavršenijem među svim stvorenjima. Vide samo krivo stopalo ili klempavo uho. Jadnici. Misle da je cijela ljudska osoba jedno stopalo ili jedno uho. Loše je i pogrešno što ima i onih ljudi koji vjeruju da to zaista i jesu, jer je netko sa „savršenijim“ uhom pokazao prstom na njegovo uho. Ili nos. Ili stopalo.

U Sarajevu 4. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Niels Hariot

O čežnji

Čežnjom tražimo sebe. Ako čeznemo za prošlim, želimo se prisjetiti kakvi smo bili. Ako čeznemo za budućim, maštamo kakvi bismo mogli biti. Čeznemo za nekim ili nečim. Svejedno. Svaka čežnja je čežnja za samim sobom. Želimo pronaći, vidjeti, predvidjeti sebe. Čežnja govori o dvostrukom putovanju. Kao vlak koji bi istovremeno išao u dva suprotna smjera. Mi smo negdje u srednjem vagonu jednako udaljeni od oba kraja. Htjeli bismo nazad jer kao da je nešto ostalo nejasno, mutno. Htjeli bismo to razjasniti. Ali htjeli bismo i naprijed. Kao da je tamo sve već objašnjeno i otkriveno.

Čežnja je kao obmana. Vraćanjem u prošlost mislimo da ćemo tamo moći nešto popraviti i uraditi drugačije. Mislimo kao da se ništa nije dogodilo. Kao kada čovjek čezne za ispravljanjem nepravde, za bivšom ljubavlju, za propalim poslom. Čežnja obmanjuje mogućnošću da prošlosti nema. Nikada. Kao što čežnja obmanjuje da će budućnost biti novost. I da ćemo biti savršeniji, puno savršeniji. I da nećemo napraviti iste greške. Čežnja ponekad potpomaže našu oholost. Ona poznata rečenica eh… sve bih uradio/uradila drugačije. Ta rečenica nabijena je našim iluzijama o nama samima. Ne bih bio/bila kukavica, loš, izbjegao bih loše odluke, loše društvo… Čini nam se da smo sad puno plemenitiji, hrabriji, mudriji. Čežnja nas hrani. Kaže nam ah… kad bih samo mogla vratiti vrijeme za tebe jer si sada savršeno dobar, hrabar, plemenit, spreman na žrtvu, na ljubav, za sebedarje. Stvarno? Jesmo li postali drugačiji? Ili čežnja potpaljuje iluzorne vatre u nama i o nama?

Bez čežnje ne možemo. Bez te egzistencijalne varke o savršenoj prošlosti i savršenom čovjeku. Ne bismo mogli mirno živjeti. Bez te obmane koju zovemo čežnja. Autobiografije su napisane čežnje, zapisane samoobmane koje smo napisali sami ili su ih drugi napisali o nama. I u autobiografiji postoji potajna vjera u vremenski stroj koji nas sa ovim znanjem i mudrošću vraća u vrijeme kada nismo znali razmišljati. Vjera kako mudar starac može postati mladić tvrdih kostiju i jakih mišića.

Čežnja je individualna, ali nije sebična. Svatko čezne na sebi svojstven način. Ja sam u središtu čežnje. Kad mene ne bi bilo, ni ona ne bi postojala. Ona se događa zbog mene. Stvaram je zbog sebe. Konstruiram svijet čežnje poput predstave ili filma. Ja sam redatelj i glavni glumac. Drugi također imaju uloge. Veće ili manje. Ali one su sve sporedne. Svijet kojega se sjećam iz prošlosti može biti pozornica ili filmski set kojim se kreće mnogo ljudi različitih profila i zanimanja. I kada kažem vrijeme je da počnemo, svi oni kao da već znaju svoje uloge. Igraju ih bez greške. Čežnja je filmska vrpca koju naš život odmotava pred našim očima. Nekada je odmotava kao stvarnost (prošlost). Nekada je odmotava kao fantaziju (budućnost). Kao da smo sami u kino dvorani. Gledamo, smijemo se, tužni smo, veseli smo. Gledamo tolike odigrane uloge. Očevi, majke, braća, sestre, prijatelji, prve ljubavi, sve se to lagano odmotava pred našim očima. Mi gledamo predstavu. Gledamo film.

Razmišljamo kako bismo sve uradili drugačije. Sve snimili drugačije. Sve režirali drugačije. Trenutak obmane. Kada nas čežnja zanese i ponese. Čežnja. Vlak koji nas istovremeno vuče u oba smjera. Predstava za koju mislimo da je stvarna. Film za koji mislimo da je snimljen prema istinitim događajima. Sve same obmane. Opet, gdje bismo bilo bez nje? Nigdje.

I naravno čak i kad zna, čovjek voli biti obmanut. Ponekad. Dopušta da bude zaveden. Ponekad. Dopušta da bude prevaren. Ponekad. Obmana, zavođenje, prevara ili jednom riječju čežnja.  A u središtu ja, odnosno ti.

Gdje bismo bili bez naše čežnje? Kad je ne bismo imali, ne bismo imali ni sami sebe. Bez čežnje, bili bismo izgubljeni. Ne bi znali tko smo. Gdje pripadamo. Od čega smo sastavljeni. Čežnja, ta neobična obmana u kojoj se ponekad laže i o sebi i o drugima, ali u kojoj ima i istine o nama. Istine o meni. Čežnja, taj neobični vlak koji nas vuče na suprotne strane da spoznamo sami sebe, čudesna predstava koju osjećamo kao da se događa na sceni života, neobičan film koji kao da se snima dok mislimo na prošlo i maštamo o budućem.

Čežnja, ta neprekinuta potraga za samim sobom koja nas zbunjuje kada si postavimo pitanje: Tko sam ja?

U Sarajevu 1. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mark Adams

O sitnicama

Pitanje jesi li za kavu može dovesti do braka. Nemoguće? Nije. Ima ih kojima se dogodilo. Isto pitanje može dovesti do dotada nemogućeg pomirenja. Prigovor opet si zaboravio izbaciti smeće može dovesti do razvoda. Nemoguće? Možda. Ipak ima ih koji su se zbog vreće smeća razveli. Rekli bismo… Ah, sitnice. Kava, neizbačeno smeće, prljavo suđe, neuredan krevet, bačene čarape u dnevnoj sobi, loše parkiran auto, crveno na semaforu, parking pored shopping centra. Sitnice. Jesu. Kao što kažu da leptir koji maše krilima na jednom kraju svijeta može izazvati uragan na drugom kraju.

Sve počinje sitnicama. I mi sami. Počinjemo kao bebe. Sitni. Bespomoćni. Završavamo kao odrasli. Radnici. Bankari. Ekonomisti. Glumci. Pisci. Slikari. Državnici. Zločinci. Sveci. Slijepi smo za sitnice. Ne vidimo ih. Ne razumijemo njihovu snagu. Podcjenjujemo njihovu moć. Njihova eksplozija nas odnese poput bujice. Čudimo se. Ne vjerujemo. Pitamo se. Kako nas je kava dovela do braka? Kako nas je prljav tanjur odveo u razvod? Kako nas je tuđe ime odvelo u rat? Kako nas je tuđa gesta odvela u mržnju? Valjda od samog svog početka čovjek želi biti velik, snažan i moćan. Mašta o tome da je božanstvo. Sitnice ga ne zanimaju. Naporne su i dosadne. Njihova bespomoćnost ga nervira. Želi ih zaobiđi. Zašto raspravljati o takvoj sitnici kao što su prljave čarape u dnevnoj sobi?

Sitnice su okidač. Tih. Šutljiv. Nevidljiv. One se poput zrnaca skupljaju u veliku vreću. Kada vreća više ne može primiti ni jedno jedino zrno, brzo se stvori višak i ona pukne. Sve se raspadne i prospe. I vreća. I zrna. I sitnice. Kupe se u nama. Jedna po jedna. Zrno po zrno. Varamo se kad mislimo da smo poput vreće bez dna u koju mogu stati sva zrna svijeta. Brzo se uvjerimo da postoji određeni broj sitnica koje možemo primiti. Kada pređemo mjeru, nastaje eksplozija i raspad. Uvijek sebi govorimo… ah… sitnice. Nije važna. Nisu važne. Ali kako nisu važne kad se zbog njih događaju čudesa i katastrofe? Od sitnica je satkan život. Nitko ne napiše gotovu knjigu odmah. Počne s jednom riječi. I dođe do zbirke poezije.  Nitko ne shvati sve. Počne s jednom misli. I dođe do znanstvenog otkrića. Nitko nije kreativan u svemu. Počne s jednom idejom. I dođe do svjetski poznatog brenda. Nitko nije velik čovjek. Počne s  jednim bespomoćnim plačem. I dođe do mjesta kralja nad velikim brojem ljudi i nepreglednim teritorijem o kome će se govoriti do kraja ljudske povijesti. Kao da je i svijet počeo sitnicom. Eksplozijom sitne čestice. I dođe do velikog svemira. Kao da je (za religiozne) stvaranje počelo sitnicom. Riječima neka bude. I nastade raznoliki svijet i priroda. Kao da sitnice stoje u temelju svega. Kao da je sitnica ono što sve pokreće. Na dobro. Ili zlo.

Ali mi ne vidimo. I samo ponavljamo… ah… pusti… sitnice. Kao da hoćemo reći pusti sitnice su kao i glupost. To je jedno te isto. O tome ne treba misliti. Treba ih izbjegavati. Ali i sitnica i glupost mogu dovesti do velikih promjena. Dobrih ili loših. Ako se o njima ne vodi računa. Na vrijeme. Jer zaista se čini glupošću reagirati na prljavu čašu i tanjur jer, pobogu, to je sitnica. I dok se okrenemo, eto nas kod advokata za razvod. Ne vjerujemo da su prljava čaša i tanjur razlog. Osjećamo se glupo ako pokušamo to istaknuti kao bilo kakav razlog. Opet osjećamo da je ta sitnica, ta glupost bila kap koja je prelila čašu. Pa i kap koja je prelila čašu je sitnica, glupost. I izazove poplavu i potop.

Gdje kod se osvrnemo oko sebe i zastanemo, vidjet ćemo. Što? Sitnice. Bezbroj njih. Kao nepregledan roj pčela koji tiho zuji oko naše glave. Gdje god se okrenemo, mislit ćemo da vidimo nešto veliko. Ali sve je to napravljeno od sitnica. Most? Izgleda velik. Ali napravljen je od bezbroj sitnih zrna cementa i pijeska i koječega još. Zgrada? Izgleda velika. Ali napravljena je od velikog broja sitnih blokova i željeza. Sve oko nas se može rastaviti na sitnice. Ne bi bilo moguće kad se cijeli svijet i mi sami ne bi sastojao od sitnica. A mi? Mi kao i obično i prema ustaljenom redu. Ponavljamo unedogled. Ah… pusti… sitnice. Nevažne. Nebitne. Obične gluposti. Nisu vrijedne spomena. S njima se ništa ne može niti postići niti dobiti. S kavom.  S prljavom čašom. S gestom. S imenom. S parkingom. Obične male i sitne gluposti.

Ah… sitnice, snažno oružje protiv naše umišljenosti da se rađamo veliki i nepobjedivi. Ah… sitnice, sramota koju želimo sakriti jer ne možemo priznati da nas je vreća smeća dovela do kraha ljubavi, da nas je ime dovelo do rata protiv drugoga, da nas je gesta dovela do mržnje protiv cijelog jednog naroda. Ah… sitnice, naše male gluposti i naše male sramote koje skrivamo da ne bismo morali priznati sebi da smo ipak na kraju krajeva kao i svi drugi rođeni kao sitne i bespomoćne bebe. Da smo na svijet došli kao plačljive i bespomoćne sitnice.

U Sarajevu 28. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: inesbazdar

Zastupnik

Voditeljica. Našminkana. Pristojna. Spremna. Sugovornik? Zastupnik. Mlad. Premlad? Možda trideset pet. Skupo odijelo. Zastupnik. Dvostruki. Federalni. Državni. Jedna plaća. Dva bijela hljeba. Dva paušala. Naknade. Dvije. Za odvojeni život. Plaća? Minimalna. Četiri hiljade. Dodaci na plaću? Paušal. Odvojen život. Službeno auto. Vozač. Mobitel. Oko hiljadu. Nekad i više. Nekad hiljadu i po’. Ukupno. Između pet i pet i po’ hiljada. Mjesečno??? Da. Mjesečno. Malo nervozan. Kamere. Reflektori. Voditeljica. Krupni plan. Lijepe crte lica. Najava emisije. Najava gosta. Zastupnik. Dvostruki. Pet i po’ hiljada mjesečno. Godišnje? Oko sedamdeset hiljada. Govori. Zastupnik. Odmjereno. Samouvjereno. Uvjerljivo. Kao da zaslužuje. Toliko para. Sve zaradio. Sam. Radom. Pošteno. Po zakonu. Voditeljica. Kamera. Krupni plan. Nije li previše? Njeno lice. Lijepo. Upitan pogled. Penzioneri. Tristo pedeset maraka. Zastupnik. Meškolji se. Vruće. Reflektori. Kamere. Govori. Govori. Zakoni. Procedure. Akti. Podakti. Zakonske norme. Poštivati ustav. Poštivati Dayton. Neće Srbi. Neće Hrvati. Neće Bošnjaci. Nacionalizam. Patriotizam. Probosanske snage. Prestaje. Vruće. Otpušta kravatu. Skupa. Voditeljica. Pitanje? Odreći se? Mjesečno? Barem tristo maraka? Privatno? Ljudski? Humanitarni razlozi? Dio plaće? Ili barem paušal? Naknadu za odvojeni život? Ipak. Pet hiljada mjesečno. Zastupnik. Šutnja. Kratko. Udah. Govori. Teško. Ne može. Poštivati zakon. Poštivati procedure. On bi. Ne može. Ne smije. Postoje procedure. Načini. Parlamentarni. Demokratski. Entitetski. Voditeljica. On može. Šta? Podnijeti. Šta? Zahtjev. Voditeljica. Parlamentarna procedura. Smanjenje plaća. Paušala. Naknada. Zastupnik. Ruke i prsti prepleteni. Nakašljavanje. Vidite… Kolegij doma. Klub zastupnika. Vitalni nacionalni interes. Poslovnik. Sjednica. Komplikovano. Zahtjevno. Prijedlog zakona. Promjena zakona. Promjena tački dnevnog reda. Izmjene poslovnika. Voditeljica. Ali on? Privatno? Samostalno? Kao čovjek? Kao pojedinac? Zastupnik. Iznerviran. Na previše. Nakašljavanje. Namještanje kravate. Vidite… Glavno pitanje. NATO i EU. Probosanske snage. Prijeti raspad. Odcjepljenje. Ne damo. Pedalj. Zemlje. Bosanske. Voditeljica. Nije tema. Tema. Plaće, paušali? Zastupnik. Plaće? Paušali? Bijeli hljeb? Kasnije. Kad uđemo. NATO. EU. Ulazak u NATO. U EU. Bolja ekonomija. Veće plaće. Bez razlike. Za sve. Nema alternative. Jedinstvena država. Bosna. Nepodijeljena. I Hercegovina? Prekida. Voditeljica. Zastupnik. Prekinut. Zbunjen. Molim? Voditeljica. A Hercegovina? Da, da i Hercegovina. Govorite Bosna. Stalno. Nije važno. Borba. Za cjelovitost. Jedinstvo. Voditeljica. Vratimo se. Kuda? Našoj temi. Kojoj? Plaće i paušali zastupnika. Zastupnik. Kašljucanje. Vidite… Prsti isprepleteni. BiH. U krizi. Odlaze. Ljudi. Mladi. Boriti se. Zaustaviti. Odlazak. Zapošljavanje. Gradnja. Fabrike. Njegova stranaka. Oformirala. Komisiju. Stručnu. Prate. Podatke. Trendove. Nakon komisije. Zakon. Parlamentarna procedura. Pozitivne promjene. Međutim, međutim… Zastupnik. U kameru. Ozbiljan pogled. Sudbonosan. Kolosalan. Probosanske snage. Poziv. Borba. Ne damo. Državu. Nikom. Ni milimetar. Poziv. Građankama (zastupnik je osjetljiv na činjenicu da je voditeljica žena) i građanima. Voditeljica. Završava. Rezignirano. Reflektori. Ugašeni. Kamere. Ugašene. Zastupnik? Izlazi. Vani? Vani čeka. Auto. Službeno. Vozač. Mobitel. Službeni. Svaki mjesec. Zastupnik. Pet hiljada. Godišnje? Oko sedamdeset hiljada. Kroz dvije godine? Oko sto pedeset hiljada. Gore dole. Zastupnik. Brine. Za nas. O nama. Za građanke (pisac je također osjetljiv na prisustvo žena u napisanoj riječi) i građane. Za nas. Bosance i Hercegovce. Brine. O nama. Za nas. Bori se. Brine za pet hiljada. Mjesečno. Možemo li? Tko? Pa mi! Građanke i građani. Bosne i Hercegovine. Penzioneri. Studenti. Roditelji. Mladi. Nezaposleni. Žiranti. U kreditu. Možemo li? Šta? Pa brinuti o zastupniku! Federalnom. Državnom. Umjesto on za nas. Možemo li? Brinuti o našem federalnom i državnom zastupniku???? Za pet hiljada mjesečno. Nećemo. Paušal. Bijeli hljeb. Odvojen život. Naknade. Službene vozače i mobitele. Samo pet hiljada. Mjesečno. I mi smo. Kao i zastupnik. Patrioti. Probosanski. Želimo. NATO. EU. I pet hiljada mjesečno.

U Sarajevu 27. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Charles Wollertz

Exit mobile version