zadovoljstvo – Poptheo Web Portal

„DAN JE DUG, A ŽIVOT KRATAK” – I OSTALI ŽIVOTNI PARADOKSI…

Sukladno svome grčkom izvorniku, riječ paradoks označava nešto neočekivano, a ovdje namjeravamo govoriti o životnim paradoksima, dakle, o onim nekim specifičnim iznenađenjima što nam ih život usput priređuje, te zbog kojih se na kraju često pitamo zašto to nismo nekad već ranije uspjeli shvatiti ili se barem začuđeno zapitkujemo zašto je to uopće tako?

Rajski paradoks: Pod rajskim paradoksom ne misli se na onaj „gore” raj, nego na različite morske i tropske rajeve kamo ljudi rado odlaze provoditi odmor. Sadržaj paradoksa odnosi se na datost da se ovakva idilična putovanja nerijetko znaju pretvoriti u pravu noćnu moru. Gripe i prehlade, trovanja hranom i vodom, toplotni udari, masakriranje od strane komaraca i drugih egzotičnih krvopija, pa čak i srčani udari – sve se ovo statistički dokazano učestalije događa ljudima na takvim divnim destinacijama nego kod kuće. Naznačeni paradoks se da sasvim jednostavno objasniti. Nagla promjena sredine, klime, vode, hrane i zraka za naš organizam može predstavljati izniman stres. Stoga se mudriji pripadnici ljudske vrste za ovakva putovanja pripremaju opsežno, i to ne samo kroz pametan izbor odjeće i namjernica koje će im zatrebati nego i kroz odlaske na neko lokalno jezero, rijeku ili bazen, kroz povećanje tjelesne aktivnosti, pa čak i kroz ono smiješno sunčanje na balkonu. Dakle, pouka je u tome da i one najljepše životne promjene zahtijevaju adekvatnu adaptaciju i aklimatizaciju.

Paradoks dosade: Robert Hanssen dugo se vremena činio uzornim čovjekom. Viši agent američkog FBI-a, posvećen suprug i otac, aktivan katolički vjernik… Na kraju se ispostavilo da je dugih dvadeset godina špijunirao za Ruse, nanoseći tako nenadoknadivu štetu američkoj obavještajnoj zajednici. Za svoje ilegalne špijunske aktivnosti je kroz dvadeset godina od Rusa primio preko milijun dolara, od kojih nikad nije potrošio niti jedan jedini cent. Govoreći na kraju o svojim razlozima, Hanssen je rekao da nije to učinio ni zbog novca a još manje zbog želje da napakosti svojoj domovini. Jednostavno, učinio je to zbog čiste dosade. Ulazeći kao mlad u FBI nadao se uzbudljivom životu i poslu, da bi se na kraju kao član unutrašnje kontrole neprestance ubijao od dosade. Naime, posao mu se sastojao od toga da preko kompjutera po cijele dane nadgleda bankovne račune svojih kolega. Kao eto, da se negdje ne bi potkrao neki neprijavljen sumnjiv dolar, kao što će ih se njemu na kraju potkrasti preko milijun zakopanih u vrtu kuće.

Da je uzbudljivi špijunski posao po sebi zapravo poprilično dosadan, svjedoče i neki drugi izvori. Ispitkujući tako o negdašnjim špijunskim aktivnostima ruskog predsjednika Vladimira Putina, zapadni novinari jednom zgodom nabasaše na nekog njegovog kolegu iz nekadašnjeg drezdenskog KGB-a, Bivši špijun im tada otprilike reče: „Ma dajte ljudi, mi smo dvije trećine vremena pisali nekakve birokratske izvještaje za Moskvu”!

Dakle, paradoks dosade nalaže kako je istu u životu nemoguće izbjeći. Štoviše, ista kao da se povećava sa umnažanjem aktivnosti oko njezina izbjegavanja. S druge strane, čini se učinkovitijim dosadu prihvatiti stoički kao neotuđiv aspekt svakog ljudskog života i rada. U svakom slučaju, da se gospodin Hanssen bolje znao izboriti s dosadom na svom poslu, sad se do kraja života ne bi morao doslovno ubijati od dosade u „ADX Florence” zatvoru super-maksimalne sigurnosti gdje zatvorenici 23 sata i 15 minuta dnevno provode sami samcati u skučenoj betonskoj tamnici u kojoj je čak i namještaj izrađen od jednoličnog hladnog armiranog betona.

Paradoks usamljenosti: Ovaj paradoks nalaže da će osoba biti usamljenija što ima više poznanika, a sve ovo osobito prati danas žitelje velikih gradova. Mnoštvo površnih odnosa pogađa ljude dubokim osjećajem iluzornosti, dok psihologija naznačeni paradoks upravo vidi kao jedan od glavnih okidača distimijskih stanja, što bi se moglo opisati kao sveprisutna depresija niskog intenziteta. Dakle, ovakve osobe nisu bolesne u patološkom smislu. Po sebi su najčešće posve funkcionalne i odgovorne, ali jednostavno nisu više u stanju radovati se i uživati u životu. U tome smislu nas paradoks usamljenosti vraća do Jungove definicije usamljenosti koja nalaže da usamljenost ne znači biti sam, nego ne imati s kim pričati o onim stvarima koje su nama osobno važne.

„Dan je dug, a život kratak” paradoks: Kao što znamo, radni dan se stvarno zna pokatkad poprilično otegnuti. Međutim, u svojim zrelim godinama ljudi najčešće primjećuju da im je život u globalu zaprepašćujuće brzo proletio. Razloge ovog paradoksa treba tražiti u relativnosti vremena, a osobito u relativnosti onog imanentnog psihološkog vremena. U tome smislu, radni dan nam se može činiti realno predugim naspram naše želje da idemo kući, ali isto tako, život u svojoj cjelovitosti nam se na kraju može činiti realno prekratkim naspram one naše urođene čežnje za vječnošću.

„Zašto iznimno talentirani učenici i studenti kasnije počesto i ne uspiju u ostvarivanju nešto posebno uspješnih profesionalnih karijera?” Ovaj paradoks ne važi samo u našem, korupcijom i nepotizmom prezasićenom poslovnom okruženju, nego počesto čak i na Zapadu, dakle, u poprilično „fair play” poslovnoj atmosferi. Prevelikim fokusom na školsko gradivo nerijetko se učine previdi vezani za sticanje onih nekih drugih jako važnih životnih i poslovnih kompetencija. Osim toga, djeca koja se previše forsiraju u ranoj dobi kasnije lako mogu izgubiti bilo kakvu ambiciju i interes. Tako da se na kraju ne kaže uzaludno ono: „Čudo od djeteta ostaje samo čudo od djeteta”!

Paradoks zadovoljstva: Bogati i slavni nas stalno uvjeravaju kako ljepota, slava i novac ne donose sreću. No, budimo realni, vrlo se mali broj njih ikad odrekne svih tih zavodljivih stvari za koje tvrde da im nisu uspjele donijeti sreću. Dakle, donose li ili ne donose? Pa na ovo pitanje psihologija bi rekla da donose, ali ne previše. Konkretno, okolnosti pod našom kontrolom (zaposlenje, obrazovanje i novac) čine na kraju samo oko 10 do 15 posto naše „subjektivne sreće“. Sve više od toga prvenstveno ovisi od osobina i temperamenta pojedinca. U tome smislu se čini da su neki ljudi već po svojoj prirodi zadovoljniji i spokojniji od onih drugih, te da se ovo prirođeno nahođenje kasnije i ne mijenja znatnije kroz život.

Paradoks visokih očekivanja: Nije dobro ničemu ne težiti, ničemu se više od života ne nadati. No isto tako previsoka očekivanja na kraju se znaju pokazati i znatno gorim ubojicom životne radosti i zadovoljstva od onog prvog. Strukturalistička misao bi rekla da je ljudska želja poprilično živa stvar. Jedna želja uvijek rađa onu drugu, i tako u nedogled. U svakom slučaju, ovog „podstanara” treba itekako dobro nadzirati, inače će se nakotiti preko svakog smisla i mjere.

Paradoks ljepote: Tuđa ljepota kod većine ljudi stvara dojam i očekivanje kao da je kod ljepotana i ljepotica i sve ostalo samo lijepo i dobro. Stoga ih se često idealizira, te se u njih obično strastveno i zaljubljuje. Međutim, kod mnogih od njih se s vremenom pokaže da i nisu mnogo više od toga što su lijepi, tako da od njihove silne ljepote na kraju vrlo često nitko nema isuviše koristi. Ni ovi što su lijepi ni oni što su ih prethodno bili idealizirali.

Paradoksa svakako ima još puno, no ovdje ćemo za kraj spomenuti još samo jedan – paradoks konflikta. Ovaj paradoks nalaže da se upornim izbjegavanjem konflikta nikako nećemo riješiti istih. Štoviše, čini se kako će nas jedan takav stav tek dovesti do onih pravih i opasnih konflikta. Cijela ova psihološka situacija ima svoj stanoviti pandan i u onom izvanjskom okruženju. Recimo, kontrolirano pokretanje lavina i poplava od strane čovjeka kako bi se izbjegle one velike katastrofalne lavine i poplave.

Za kraj ćemo istaknuti kako iole pomnija analiza pokazuje da životni paradoksi i nisu nešto osobito paradoksalni. Radi se sve od reda o normalnim i predvidivim stvarima, no koje zbog ishitrenog i površnog načina razmišljanja i planiranja obično ne uspijemo na vrijeme shvatiti kako je to trebalo. Naspram toga nam kao utjeha ostaje ono da je iskustvo ipak najbolji učitelj.

U Sarajevu 19. IV. 2021.

M. B.

Izvori:

– https://www.psychologytoday.com/intl/archive?search=Paradox&op= (Stanje: 19. IV. 2021.).

– paradoks. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46587>.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: madamlead

O zadovoljstvu

Ima nas koji uzdahnemo pri pomisli na neostvarene snove i želje. I onda prigrlimo stvarnost života u kojoj živimo o kojoj mislimo kao najboljoj od svih mogućih stvarnosti. Bezbolan prijelaz od nostalgije za prošlim u sadašnjost možemo opisati kao biti zadovoljan životom. Iskustvo koje se ponekad ponavlja u različitim životnim trenutcima. Pomisao na srednjoškolsku ili studentsku ljubav, jedan dubok i intenzivan nutarnji udah za neostvarenim, a onda radostan susret sa ženom i djecom, s obitelji kod kuće. Biti zadovoljan životom je iskustvo koje se rado sjeća prošlog i lagano ga i u tren oka zaboravlja. Ne boji se prošlo dozvati u sjećanje i iskreno priznati: Bilo je lijepo. Prošlo se analizira ne kao izvor usporedbe sa lošim i nepodnošljivim sadašnjim, pa time i nezadovoljstva, nego kao ugodno podsjećanje na dobro iskustvo. Čovjek koji u sjećanje nerijetko doziva prošlo iz čistog zadovoljstva prisjećanja i onda kad je prošlo bilo bolje od ovoga sada i onda kada je ovo sada i teže i zahtjevnije u stanju je onoga iskustva biti zadovoljan. Kao starac koji se teško kreće i bolestan se prisjeća svoje mladosti i zdravih udova i sebi govori: Ono je bilo puno bolje, ali i ovo sada je podnošljivo, jer živio sam i kao i sve što treba proći i ono je prošlo i završilo, ne žalim se i ne ulažem prigovor na život. Biti zadovoljan uvijek je i stanje duha, stanje naše nutrine. Ne optužujemo se zbog propuštenih životnih prilika i onda kada smo jasno svjesni da se neće ponoviti. Ne izjedamo sebe zbog grešaka koje su nas koštale. Kroz njih smo nešto i o sebi i o drugima naučili makar i na teži i neugodniji način. Biti zadovoljan unutarnje je stanje duha koje se kroz godine i desetljeća života izgrađuje i na kraju se cijela ta stečena mudrost i znanje o zadovoljstvu izriče uglavnom kratko i jednostavno: Dobro je bilo, zadovoljan sam, na kraju iako nije bilo sve kako sam očekivao/htio/želio, ispalo je prilično dobro. Iskustvo biti zadovoljan ne poznaje stalna i zamarajuća kajanja zbog ovoga ili onoga, ne poznaje mučna ogorčenja i nezadovoljstva jer se nije moglo ovo ili ono. Biti zadovoljan je proces učenja o sebi i spoznaje samog sebe kroz život koji se događa i koji traje. U tom procesu koji postaje nutarnji stav ili stanje duha nema pukog zbrajanja života o tome koliko se točno čega napravilo/postiglo/uradilo/ostavilo iza sebe. Biti zadovoljan je jedan neprekinuti pogled na cjelokupan život koji se često doživljava kao nekakva zahvalnost jer se živjelo i imalo život na raspolaganju, jer se moglo život darovati i prenijeti. Biti zadovoljan stanje je duha, nematerijalno je. I njegovo mjerenje opipljivim, vidljivim i dodirljivim stvarima ne mora biti identično nutarnjem stavu kako sam bio zadovoljan životom. Biti zadovoljan kao nutarnje stanje čovjeka nudi čovjeku tek enigmatske i nejasne odgovore na pitanje: Što znači biti zadovoljan životom? Jedan od odgovora koji nije tako rijedak je i onaj: Nemam ništa i ništa iza mene ne ostaje, ipak zahvalan sam što sam živio, što sam imao život. Dijete pokošeno neizlječivom bolešću biva zadovoljno što je živjelo. Kako je to moguće? Čovjek koji je postigao sve moguće uspjehe i slavljen od svih nas u dubokoj starosti biva duboko nesretan i nezadovoljan i nama i sobom i svim što je postigao. Kako je to moguće? Nije li njegovo nezadovoljstvo duboko nepravda prema zadovoljstvu djeteta koje nije ni stupilo s obje noge preko praga pravog i zrelog života? Biti zadovoljan pokušaj je bacanja pogleda na cijeli život. Pogleda iz kojega proizlazi stav koji se izriče riječima: Sve u svemu, zadovoljan sam jer sam živio. Čak i u strahotama nasilja koje kao ljudi činimo jedni drugima susrećemo nekoga usred tih užasa koji pred svojim ubojicama, progoniteljima i krvnicama kaže i sebi i njima: Zadovoljan sam, živio sam, imao sam život. Kako je moguć takav čovjek? Na drugoj strani susrećemo ono sveprisutno biti nezadovoljan. Njime izričemo svoju nemoć što nikada nećemo doznati kad će se to zatražiti od nas i što nikada nećemo moći predvidjeti trenutak u kojem ćemo reći sebi i drugima: Sve je u redu, zadovoljan sam, živio sam, imao sam život i to je dovoljno. Biti nezadovoljan naš je odgovor na tu nemoć predviđanja, na nepripremljenost i neugodnu situaciju kada nas život neočekivano prisili na formiranje nutarnjeg stava: Vrijeme je da se za tebe sve završi, jesi li bio zadovoljan životom?

Bivamo nezadovoljni je protest protiv života koji nas neočekivano želi primorati da saberemo sve i odlučimo jesmo li bili zadovoljni životom. A mi nismo još spremni. Daleko smo od toga. Podnosimo i najteže uvjete života, gunđamo i protestiramo jer želim postići to nutarnje stanje mira: U redu je, sad mogu poći, zadovoljan sam životom kojega sam živio. Biti nezadovoljan plod je straha što ne možemo sami odlučiti kad je vrijeme dati odgovor na pitanje jesi li bio zadovoljan životom, nego život odlučuje kad je vrijeme i jednako bira i djecu i zrele i starce, i muškarce i žene i nikome ne govori ništa unaprijed. Postoje ona svakodnevna zadovoljstva i nezadovoljstva u kojima proživljavamo najveći dio života. Ona nam oduzimaju najviše snage, volje, živaca. Uz njih postoji i ono dublje i uz nas jače vezano biti zadovoljan koje se u nama nesvjesno razvija kao plod koji polako i tiho sazrijeva. Ono biti zadovoljan počinje živjeti odmah s prvim danom našeg rođenja i umire tek onda kada više nema daha u našim nosnicama. To biti zadovoljan je drugačije od svakodnevnih zadovoljstava i nezadovoljstava. Ono je naš egzistencijalni odgovor na smisao ili besmisao života svakoga od nas. Slušamo u nevjerici onoga koji u životu nije doživio ništa osim patnje, i mi smo svjedoci svih njegovih muka. Slušamo ga i ne vjerujemo svojim ušima što nam govori: Život mi je bio izuzetno težak i patnički, prožet je gubitcima, stradanjima i neuspjesima, tek tu i tamo imao sam nešto mira i ispunjenosti, ali osjećam negdje u dubini svog bića zadovoljstvo i zahvalnost jer je to bio život i živio sam ga, zadovoljan jer je sve to zajedno cijeli taj život od mog rođenja pa do ove bolesničke postelje neobjašnjivo imao smisao i negdje je vodio, nisam zadovoljan kvalitetom življenja niti stoljećem u kojem sam živio niti uvjetima života koje sam imao niti povijesnim okolnostima u kojima sam morao živjeti, ali sam zadovoljan jer sam imao život bio je moj i pripadao je meni. Kako netko može govoriti o biti zadovoljan životom na ovaj način? Nije li biti zadovoljan maksimum imanja i posjedovanja maksimum svega ugodnog i za užitak iskoristivog? Kako za koga. Svi imamo svoje biti zadovoljan i svatko ga drugačije doživljava. Neka zadovoljstva, pa i veliku većinu, ne možemo zadržati onoliko dugo koliko smo htjeli. Sve nam se na kraju života bez obzira na sve svede na konstataciju zadovoljan sam jer sam živio ili nezadovoljan sam jer nisam živio. Ali što znači živjeti ili ne živjeti? Vjerojatno je kako nas iskustvo drugih uči da pitanje biti zadovoljan životom s blizinom smrti postaje sve ozbiljnije i teže i da u traženju odgovora neće biti od pomoći ona svakodnevna površna i lako zaboravljiva zadovoljstva jer više ih čovjek ne može niti iskusiti niti ih se može sjetiti. Na kraju svatko ostane sam sobom s pitanjem što je bio moj život i jesam li na kraju bio zadovoljan što sam živio? Ništa nam ne može pomoći u odgovoru na pitanje osim iskrenosti i dubokog poniranja u sebe. I onda jedan od nas s radosnom nostalgijom misli na svoju mladost, djetinjstvo, zrelost ne osjećajući nikakvu žalost, krivnju, ne optužujući nikoga pomiren sa sobom mrmlja sebi u bradu: Bio je to težak i mukotrpan život, ali zadovoljan sam jer sam ga živio. Drugi optužuje sve, ogorčen je na sve i svakoga nezadovoljstvo ga proždire i viče na sebe i sve oko sebe: Uništili ste mi život, nikad ga nisam živio. Iako je po vanjskim okolnostima imao ono o čemu smo mi ostali mogli samo sanjati da bismo mogli jednom u životu imati. Sve su ovo tek misaoni eksperimenti koji govore o tome da je biti ili ne biti zadovoljan životom enigmatsko pitanje i da se tek pred smrt na kraju života istinski razumijeva i dopire do prave spoznaje o tome što znači ono biti zadovoljan životom. I da je ponekad naglasak ne na zadovoljan, nego na onome biti odnosno postojati jer čovjek može imati i posjedovati zadovoljstvo bez biti i postojati istinski i duboko kao stvarno zadovoljan čovjek. Onaj čovjek koji je uvijek spreman mirno i tiho položiti oružje i reći životu: U redu je, hvala ti što si bio moj, što sam te živio, bio sam i postojao kao zadovoljan čovjek… je li ikad netko takav bio i postojao među nama?

U Sarajevu 17. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

O neoproštenju

Oprostiti sebi? Oprostiti što? Koga? Zašto? Ponekad je lista neoproštenjâ preduga, pa se ne usuđujemo ni pokušati. Povremeno nam se drugi javljaju s visoka i ucjenjuju: Tko si ti da sebi oprostiš i tko ti je dao vlast i moć? Zaista, kako je moguće oprostiti sebi i što to znači? Ne oprostiti sebi znak je dubokog kajanja koje ne možemo izreći i izmoliti. Riječi oprosti sebi nikako neće preko naših usta. Ne oprostiti sebi znak je nevjere. Ne vjerujem u svoje vlastito kajanje. Ima smisla. Oprostiti sebi je vrlo grub i brutalan potez kao da čovjek reže vlastito meso koje je bolesno. Ako ga ne odreže, umrijet će, ali nema hrabrosti i snage za rez. Najgore je pustiti i promatrati kako cijeli čovjek pomalo obolijeva sve do opasne granice sepse i trovanja. Ne moći oprostiti sebi je poput gangrene koja prijeti da se raširi cijelim čovjekom. I najgore što učinimo u takvim trenutcima jest tupo i besmisleno čekanje da se neoproštenje kao opasna i smrtonosna zaraza proširi u nama. Stojimo u mjestu. Natrag ne možemo, naprijed ne želimo. Mrtvi i mrzovoljni sve više mrzimo sami sebe i svu krivicu na sebe prebacujemo. Sami potičemo bolest neoproštenja i puštamo je da nas shrva do nepokretnosti i gubitka volje za životom. Oprostiti sebi promašaj, neuspjeh, krivi izbor, glupost koja je koštala jako puno zbog koje smo izgubili dobar dio najboljih godina života je surova sječa nutrine vrlo tupim nožem koji ostavlja nove rane i ožiljke. Oprostiti sebi je jako teško iskustvo jer je identično spoznaji i znanju da smo za nešto krivi ili smo krivo učinili i nema nikoga drugog na koga bismo mogli prenijeti osjećaj krivice. Kao kada neki mladić ostavi djevojku nezadovoljan njome jer nije zadovoljan sobom, onda ga nakon nekoliko godina susretnete kao čovjeka koji se kaje, ali nema snage i hrabrosti oprostiti sebi i priznati da je promašio, pa ga nesposobnost istinskog kajanja i neodlučnost da si oprosti još više grize i progoni zbog čega mu život stagnira i on se nigdje ne vidi u životu, bezvoljan i nezainteresiran ponavlja da je promašio i da si to ne može oprostiti. Ili kada djevojka učini isto. Godinama kasnije susretnemo je kao ženu koja stalno žali, nije sretna i zadovoljna iako joj je život kasnije pružio puno više nego je očekivala. Ne oprostiti sebi siguran je i brz put u nesigurnost o samom sebi, nezadovoljstvo sobom, mržnju prema sebi i antagonizam i nepovjerenje prema drugima. Stalno zarobljen u onome što je prošlo ili što se dogodilo, čovjek nikako ne uspijeva otvoriti oči na pravi način i vidjeti dobro i ljepotu u svijetu i onima oko sebe. U svemu što promatra vidi kaznu, opasnost, novu priliku za stalni osjećaj krivice i osjećaj neuspjeha. Neoproštenje sebi je najgora stvar koju čovjek može sebi učiniti ako se želi kazniti žestokom i surovom kaznom, nešto slično možemo čuti kada netko nekoga opominje: Kajat ćeš se cijeli život. Nije u pitanju uvijek opomena da pazimo na životne izbore i buduće planove. Ponekad više zvuči kao proklinjanje: Dabogda nikad sebi ne oprostio/oprostila. Strašna kletva čiju zluradu snagu i intenzivnu zloću potvrđuju oni koje godinama susrećemo kao žive mumije jer ne mogu krenuti naprijed. Živi, ali kao da nisu. Ne oprostiti sebi je kao pristajanje na nutarnju i duševnu smrt, kao psihičko samoubojstvo duše koja prestaje osjećati kontakt s tijelom i svijetom. Duša se povlači u sebe ako i ne umire ona vegetira i polako zamire u čovjekovom tijelu cijelo vrijeme kontrolirajući tijelo i čovjeka svojim kricima i upozorenjima: Ne možeš naprijed, ne smiješ naprijed, nemaš hrabrosti za naprijed, nesposoban si oprostiti sebi, ne smiješ to učiniti. Svi ovi krici koji dopiru iznutra toliko čovjeka ubiju i umrtve da se čovjek doista osjeća nevrijednim i bezvrijednim bilo kakve pa i najmanje ljubavi, pažnje, nježnosti, plemenitosti, ljudskosti. Ne oprostiti sebi je teška optužba i potrebno je vrijeme i hrabrost da je čovjek pobije.

Ako se ne oprostiti sebi pretvori u presudu koju čovjek izrekne nad sobom, nikakvo oproštenje ni njegovo ni drugoga ne mogu mu pomoći da se vrati natrag u svijet gdje ima dobrih ljudi koji će u njemu prepoznati dobrotu i ljudskost. Ne oprostiti sebi užasan je teret za nositi. Pretežak. Sa svih strana poput klupka bodljikave žice iznutra probada i ranjava i ne da čovjeku mira ni kad nije budan. Čak i u snu čovjek ima osjećaj da ga neoproštenje progoni i nemilosrdno ubada. Oprostiti sebi mukotrpan je posao. Dugotrajan. Mogli bismo simbolički reći na momente i „krvav“. Iza sebe valja ostaviti sve ono što si nismo mogli oprostiti, ali to nije kao skidanje odjeće, više izgleda kao „guljenje“ kože iznutra, kao da čovjek dušu pomalo „guli“ sloj po sloj. Oprostiti sebi ponekad može biti i opasno. Ne zna čovjek što će ostati kada na kraju svu kožu „skine“ s duše, savjesti i srca. Možda ne ostane ništa. Tijelo bez duše. Ipak se čini da je prednost na strani oproštenja sebi kao spasenja i novog života i novog početka. Nerijetko susretnete ljude koji su nešto ili nekoga oprostili sebi i nastavili dalje živjeti bez osvrtanja. Obično vam kažu kako se osjećaju kao novi ljudi, kao da su dobili drugu dušu, a i sami na njima možemo vidjeti promijene jer pred sobom umjesto prošlog živog mrtvaca vidite uskrsnulog čovjeka. Oprostiti sebi je moguće jedan od najljepših, najboljih, najskupljih, najvažnijih i najpotrebnijih darova koje bi čovjek sebi trebao i morao pokloniti ponekad u životu. Početi iznova. Ostaviti sve. Ožiljke. Rane. Ubode. Ostaviti „starog“ sebe sa svim njegovim nutarnjim bolestima, zarazama i sepsama koje ga uporno i neprekidno truju i ne daju mu živjeti. Oprostiti sebi je presijecanje čovjeka na dvojicu koji se više ne trebaju nikada susresti. Ostaviti „starog“ negdje iza neka čeka svoj kraj nesposoban oprostiti sebi i krenuti konačno naprijed. Prigrliti „novoga“ i otići naprijed bez osvrtanja. Kako god čovjek učinio ne oprostiti sebi i ostati zarobljen ili oprostiti sebi i krenuti oslobođen okova neće ići bez bolne spoznaje da mora samog sebe „izrezati“ do kraja. Kako bi ono što je nezdravo i bolesno izbacio iz sebe pri čemu osjećaj i iskustvo oproštenja sebi može biti intenzivno bolno kao da čovjek stvarno negdje u sebi nešto fizički „sječe i reže“. To je ozdravljujuće i spasonosno iako iskustvo može biti jako neugodno i mučno kada čovjek pokuša. Ima smisla. Jer ne oprostiti sebi toliko sraste i uraste čovjeka da se ponekad sa zebnjom pita hoće li preživjeti. I hoće. I preživi. I tek onda kao novi i drugi čovjek prihvati i bude zahvalan što je morao sebe iznutra osloboditi oboljelog i bolesnog „ja“ kako bi mogao shvatiti da je ne oprostiti sebi nešto najgore što je sebi ikada u životu učinio. I naravno obećati sebi da više nikada neće tako dugo oklijevati i čekati da si oprosti.

U Sarajevu 28. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iakov Filimonov

O prihvaćanju

Više nismo na prvom mjestu. Nekad smo bili. Nekad smo bili najvažniji. Sad je netko drugi. Nekad smo bili najzanimljiviji u društvu. Više nismo. Stigli su novi ljudi. Uzbudljivi. Zanimljivi. Trebali bismo prihvatiti stanje stvari. Prihvatiti sebe. Prihvaćanje je ugodna anonimnost koja s nas skida teret da budemo središte života i svijeta. Prihvaćanje može poslužiti kao blagotvoran lijek našoj narcisoidnosti. Prihvaćanjem sebe prihvaćamo svoju prolaznost. Jučer sam bio netko. Danas sam netko drugi. Sutra ne znam tko ću biti. Prihvaćanje je intimno razumijevanje promjena koje nam se događaju. Više nisam najmlađi. Valja to prihvatiti. Više nisam najpametniji, najsposobniji, najbolji. Promijenio sam se. Treba znati prihvatiti ove promijene.

Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa nas od superlativa ljudskog postojanja kako u svemu moramo biti naj-nešto. Ne moramo. I nije nužno za osjećaj sreće da nam postojanje bude superlativno. Istinsko prihvaćanje samog sebe oslobađa od nezadovoljstva i straha da je prosječnost apsolutno pogubna i grešna. Ali nije. Nekad smo mogli postići iznadprosječne rezultate. Danas postižemo prosječne. Ali oni nisu loši. U skladu su s našim intelektualnim i fizičkim moćima. Prihvaćanje sebe je intimno samosazrijevanje u prihvaćanju promjena koje slabe našu snagu, moć i sposobnosti. Prihvaćanje sebe je možda bolno ali ugodno odrastanje za prosječnost i svakodnevnicu.

Zamislimo sebe dok hodamo sunčanom stazom u tišini. S obje strane staze je drvored i na određenim mjestima nalaze se klupe za sjesti. Staza je samo moja. Nitko njome ne hoda i ne prolazi. Kad sjednem na klupu, vidim stazu kako se unedogled proteže s obje strane. Vidim dio koji sam prošao. S nostalgijom razmišljam kako sam na početku staze bio pun poleta i prelazio velike udaljenosti. Sada dok sjedim na klupi, znam da više nemam onaj prvotni polet i da se udaljenost koju mogu prijeći smanjila. Ali sam zadovoljan. Pogledam naprijed na dio staze kojim tek trebam proći. Malo me strah, ali sam i znatiželjan koliko dugo ću još moći hodati prije nego budem ponovo morao odmoriti. Pogledam na jednu i na drugu stranu i osjetim se zadovoljnim. Jedan dio sam prešao. Sada slijedi drugi. Osjećam da je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Prihvaćanje sebe je osjećanje dok gledamo i na prošlost i na budućnost kako je sve kako treba i kako je oduvijek trebalo biti. Zadovoljan sam trenutkom života u kojem se nalazim dok promatram ili razmišljam o proživljenom i mislim na ono što još uvijek treba proživjeti.

Kao što nakon dugog hoda stazom ne mogu prelaziti velike udaljenosti kao na početku, u meni još uvijek ima volje i želje da s više odmora i prelazeći manje udaljenosti dospijem do kraja. Kao što više nisam jedan od onih kojega drugi slave u superlativima, još uvijek imam volje i želje da dam sve od sebe u skladu sa snagama koje sada imam na raspolaganju. Sigurno neću postići da budem obožavan kao netko tko je naj-nešto, ali to je u redu. Mogu postići da budem zadovoljan s postignutim. Prihvaćanje sebe i ide za tim da sebe učinim zadovoljnim i sretnim, a ne toliko isključivo i samo druge koji to eventualno od mene očekuju.

Netko tko je mlad i hodanje mu je nešto tako obično i normalno ne može razumjeti duboko zadovoljstvo onoga koji nije više mlad i koji s naporom napravi nekoliko koraka dnevno. Ali ih napravi. Mladom čovjeku se tih nekoliko teško napravljenih koraka čini kao nešto ispod svakog prosjeka, nešto čime se ne treba hvaliti jer je sramota. Ipak onaj koji je napravio tih nekoliko koraka prihvatio je sebe i zna da je tih nekoliko koraka sve što može napraviti danas. I zadovoljan je. Naučio je prihvatiti da je tih nekoliko koraka ono što može učiniti u skladu sa svojim godinama. Jer on je starac. Ali starac koji je zadovoljniji s nekoliko staračkih pokreta nego mladić koji je osvojio prvo mjesto u trčanju maratona jer mu se rezultat nije svidio.

Jedan dio života živim ne prihvaćajući sebe. U ludom svijetu i društvu gdje smo svi prisiljeni nadmetati se do granica fizičke i duhovne izdržljivosti čovjek koji prihvaća sebe ponekad je žrtva prijezira. Posađen je na optuženičku klupu, a optužba je da je zadovoljan prosječnim i svakodnevnim. Optužba je da kvari superlativno društvo naj-ljudi. Optužen je da se previše odmara i uživa dok hoda svojom životnom stazom umjesto da je pretrči u jednom dahu ne odmarajući ni na jednoj klupi koja je postavljena uz stazu. Prihvaćanje sebe uvijek će donekle ići protiv većine i njihovog načina razmišljanja i razumijevanja čovjeka. Treba se biti spreman na napade. Lijenčina, prosječnost, nezainteresiran, indiferentan, odsutan, nije dobar za timski rad, loš za team-building. Sve su to optužbe koje ponekad mora slušati onaj koji je naučio prihvatiti sebe. Jer ljudi su umislili sebi da cijeli život čovjek mora biti naj-u svemu i ne prihvaćaju objašnjenje kako je netko prihvatio sebe i zadovoljan je malim i prosječnim stvarima. A tek kada netko tko je prihvatio sebe kaže da više ne želi biti naj-u nečemu, da mu je toga dosta i da je umoran od superlativnog svijeta hijena koje se međusobno grizu i ubijaju. Takav biva optužen za nevjeru i blasfemiju. Zar čovjek smije prihvatiti sebe i reći: Zadovoljan sam prosječnim stvarima i životom? Nije li teški grijeh protiv svijeta koji silom tjera čovjeka da nikada ne prihvati sebe i da nikada ne smije biti zadovoljan sobom? Zašto ne smije? Tko je odredio pravila prihvaćanja sebe? Tko mi smije odrediti što za mene znači prihvatiti sebe, svoje moći, snage i sposobnosti?

Istinsko prihvaćanje sebe rađa u čovjeku mirom i čvrstoćom. Odjednom nas sve manje zanima što drugi misle. Sve nam je manje stalo da budemo naj-u svemu i da ispunjavamo nerazumne prohtjeve superlativnog svijeta. Odjednom nas više ne zanima previše ni svijet ni drugi i njihove optužbe i prigovori kako samo postali obični, prosječni i svakodnevni. Nekako je najvažnije da smo sami na stazi našeg života i da zadovoljno možemo baciti pogled na obje strane našeg postojanja. I prošlost i budućnost. I da možemo kad mi to želimo, a ne kada drugi odrede sjesti na nekoj od klupa postavljenoj uzduž staze. Kako bismo odmorili. Predahnuli. Pogledali nazad u prošlost i naprijed u budućnost. Kako bismo s uzdahom zadovoljstva i ispunjenosti mogli sebi reći: Sve je onako kako je trebalo biti. Ondje sam gdje trebam biti i sve je onako kako i treba biti, razmišljam zadovoljno dok odmaram i puštam suncu da mi grije lice i tijelo.

U Sarajevu 2. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

Pravila motivacije po Marshallu Rosenbergu

Svakodnevne brige, posao, obitelj, dužnosti i sl. često mogu biti izvor nezadovoljstva i frustracija. Svjesni smo da ne možemo uvijek raditi ono što želimo, da smo na neki način prisiljeni obavljati dužnosti koje nam ne pružaju zadovoljstvo. Bježanje od istih ponekad nam može prouzročiti još veću štetu, a ako ne nama, onda barem ljudima oko nas. No, pitamo li se ikad što je prava motivacija za raditi nešto što nam ne pruža zadovoljstvo? Koliko uopće često razmišljamo o tome zašto radim to što radim?

Upravo o tome promišlja Marshall B. Rosenberg, američki psiholog i autor, u svojem djelu „Nenasilna komunikacija“. Osim što govori o kvaliteti komunikacije te donosi niz pravila za uspješnu komunikaciju, on govori i o našem odnosu prema nama samima. Njegov savjet: „Ne čini ništa što nije igra“ mnogima djeluje suludo, no ako malo podrobnije analiziramo, taj savjet itekako ima smisla. On smatra da nas u našem djelovanju treba motivirati isključivo želja da doprinesemo životu, a ne strah, krivnja, sram, obveza ili dužnost. Savjetuje da napišemo vlastiti popis aktivnosti koje poduzimamo a da pri tome ne osjećamo razigranost. On sam je napravio takav popis svojih aktivnosti, te zaključio da provodi puno vremena ne uživajući u životu. Zamka u koju često svi upadamo je da mislimo kako različite aktivnosti nisu naš izbor, nego je to nešto što nam je nametnuto. Rosenberg donosi primjer iz vlastitog života. Naime, budući da je klinički psiholog, nije volio pisati klinička izvješća jer mu je to bilo naporno. Na prvu je zaista mislio da to mora raditi, ali kada je duže vrijeme razmišljao o tome, shvatio je da to ne radi zbog svojih pacijenata, jer njima i nisu od neke koristi, nego da to radi zbog financijske dobiti. To ”otkriće” ga je navelo na zaključak da je financijski dovoljno osiguran i da mu taj dodatak koji dobije pišući izvješća uopće ni ne treba. Na taj način se riješio aktivnosti koja je bila izvor neraspoloženja i frustracija. Naravno, u slučaju da mu financijsko stanje nije bilo stabilno, jasno je da bi nastavio s pisanjem izvješća, ali od tada svjestan da time pridonosi financijskoj stabilnosti svoje obitelji pa bi mu takva motivacija pomogla da lakše odradi taj naporni posao. Kroz ovaj primjer možemo vidjeti da je svaka aktivnost koju poduzimamo plod našeg vlastitog izbora. Stoga je važno za svaku aktivnost otkriti motivaciju. Rosenberg to ovako formulira: „Moj je izbor ___________ zato što želim __________“. Kada steknemo jasnu sliku o tome kojoj potrebi služe naši postupci, možemo iskusiti te iste postupke kao igru, čak i ako uključuju težak rad, izazove ili frustraciju.

Ono što je važno naglasiti jest da ovakav pristup ne pomiješamo s utilitarizmom ili hedonizmom, jer njima je svrha korisnost i uživanje kao takvo. Bit ovog pristupa je obogaćivanje našeg života i života onih nama najbližih ljudi.

U Mostaru 14. 4. 2020.

K. L.

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija: jezik života, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): © Aminat Ibragimova | Dreamstime.com

Čemu težiti?

Da bismo bili zadovoljni, ne smijemo imati sve. Nedostatak je uvjet zadovoljstva. Imati sve početak je gubitka motiva. Težiti zadovoljstvu uvijek opterećeni nedostatcima. Kad vam za savršen rezultat nedostaje nešto. To što nam nedostaje tjera nas da budemo savršeniji i bolji. Kao kada netko u određenom sportu osvoji sve što se može osvojiti. Prestaju izazovi, prestaju motivi. Potraga za savršenstvom blijedi. Apsolutno zadovoljnom čovjeku teško je sačuvati sreću i razloge da se i dalje trudi i napreduje. Čovjek bez ijednog jedinog nedostatka ili nesavršenstva u bilo kojem obliku nije zadovoljan. Tražeći zadovoljstvo, traži savršenstvo. Brkajući jedno s drugim, čini sebe nesretnim i nezadovoljnim. Savršenstvom dosežemo određenu razinu koju se ne može izgubiti olako. Kao kada postignemo savršenstvo u sviranju gitare. U slikanju. U dizajnu. Takva postignuta savršenstva se ne mogu lako postići. Ali jednom kad se postignu, ne mogu se lako izgubiti. Mogu oslabiti. Ali ne i izgubiti. Čak i godinama poslije, nakon nekoliko sati slikanja otkrivate da još uvijek posjedujete dio savršenstva. Savršenstva se stječu. Radom. Naporom. Vježbom. Zadovoljstva se kupuju. Novcem. Trgovinom. Izgledom. Bogatstvom. Posjedovanjem. Savršenstvo nedostatak doživljava kao poticaj. Kao kada vam nedostaje još malo vježbe da svladate korake nekog zahtjevnog plesa. Nedostaje vam još malo gipkosti, preciznosti, lepršavosti. Ali ove nedostatke ne smatrate teretom i razlogom da odustanete. Oni vas potiču i traže od vas da ih savladate. Zadovoljstva nedostatke vide kao teret i prepreke. Kao kad niste zadovoljni oblikom svoga nosa. Nešto vam smeta iako je riječ o normalnom i pravilnom ljudskom nosu. Ali vi niste zadovoljni. Hoćete savršen nos. Koji ne postoji. Možda zato ljudi izobliče svoja lica i tijela jer nisu zadovoljni misleći da je moguće postići savršenstvo lica i tijela. Savršenstvo je stanje čovjekova duha u odnosu prema nedostatcima koji ga potiču da bude savršeniji. Karakteristika čovjeka koji traži savršenstvo je osjećaj za stvarnost i skromnost. Kao kada profesionalni skakač u vodu doseže određeno savršenstvo u izvođenju skoka. Svladao je nedostatke, ali zadržava osjećaj za stvarnost i skromnost. Zna da je njegov skok donekle savršen, ali nije apsolutno savršen. Nikada neće biti. Zadovoljstvo je stanje čovjekova tijela u odnosu prema nedostatcima koji ga čine nezadovoljnim i nesretnim. Karakteristika čovjeka koji traži zadovoljstvo je megalomanija i oholost. Kao kada netko u nedostatku savršenog fizičkog izgleda čini sve da ga učini savršenim, uvjeren da njegovo tijelo zaista može postati apsolutno savršeno. Što ne može. Zbog toga se nezadovoljstvo produbljuje i raste megalomanija i oholost jer tko smije nezadovoljnom čovjeku reći da ne može biti savršen. Nezadovoljan kupuje, onaj koji teži za savršenstvom vježba, uči i trudi se. Između savršenog i zadovoljnog čovjeka postoji razlika. Savršen čovjek tek na kraju osjeća zadovoljstvo. Kao kada slikar usavrši svoj karakteristični stil do savršenstva. U slikanju uživa i osjeća zadovoljstvo. Zadovoljan čovjek na kraju ne doseže savršenstvo i osjeća nezadovoljstvo. Kao kada netko gledajući svoj svježe operirani nos na kraju nije zadovoljan jer umišlja da još uvijek postoji asimetrija između nosa i lica koju jedino on uočava. Čovjek koji želi biti zadovoljan prvo teži savršenstvu jer iz savršenstva proizlazi zadovoljstvo. Tko želi biti nezadovoljan, dovoljno mu je da odustane od savršenstva i teži isključivo zadovoljstvu. Posebnu ulogu u odnosu prema zadovoljstvu ili savršenstvu igraju nedostatci. Tko teži savršenstvu, nedostatke vidi kao prilike i poticaje. Vidi sebe ne kao kažnjenika. Vidi sebe kao ratnika koji mora pobijediti u prevažnoj bitci. Tko teži zadovoljstvu, nedostatke vidi kao terete i zapreke. Svladava ih, ako je moguće, tako da se s njima niti bori niti ih želi svladati. Svladava ih drugim sredstvima. Novcem. Moći. Izbjegavanjem. Kao kada idemo u školu. Netko teži savršenstvu i školu svladava znanjem, trudom, radom i na kraju postiže određeno savršenstvo u znanju kao i zadovoljstvo što zna. Netko opet teži zadovoljstvu i školu vidi kao prepreku i teret. I on je svladava. Neradom, bježanjem, izbjegavanjem obveza. Na kraju također postiže rezultat. Neznanje i nezadovoljstvo što ništa ne zna. Čovjek može težiti bilo čemu u životu ovisno od njegovih zamisli, planova i želja. Razlikujemo se po tome težimo li određenom savršenstvu ili zadovoljstvu. Treba znati da to dvoje nije isto. Iz ovih različitih težnji ponekad proizlazi ona čudna pojava ljudi koji imaju puno, ali su nezadovoljni i onih koji imaju manje, ali su zadovoljni. Jedni su težili prema savršenstvu kroz zadovoljstvo i sebe učinili nezadovoljnima. Drugi su težili prema savršenstvu kroz vježbanje u savršenstvu i na kraju pronašli i zadovoljstvo. Danas težimo najčešće zadovoljstvu. Tu i tamo netko teži savršenstvu. Zato nas je puno nezadovoljnih i malo sretnih.

U Sarajevu 12. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

NAJGORI POSAO NA SVIJETU JE…

Oni koji danas imaju sreće što imaju posao, često nemaju sreće da su zadovoljni sa istim. Pitanje zadovoljstva uposlenika na radnom mjestu je itekako važno. S jedne strane, za poslodavce je to prvenstveno pitanje profita i radne učinkovitosti, jer teško je od nezadovoljnih radnika očekivati ostvarivanje nekakvih poslovnih čuda. S druge strane, za same uposlenike je to pitanje smislenosti vlastitog života, jer većinu im je istoga upravo provoditi na radnom mjestu.

Na internetu se danas može naći više različitih izvora s popisima najgorih zanimanja. Obično se tu svrstavaju različiti čistački poslovi: recimo, „čistač mjesta zločina“ ili još gore posao indijskih kanalizacijskih radnika – koji doslovno rone po fekalijama bez ikakve zaštitne opreme i odjeće. Tu su i različiti kušačko-testni poslovi tipa „kušača pseće ili mačje hrane“, zatim analitičari različitih neugodnih mirisa i sl. Među najgorim radnim mjestima se svrstava i ono „čovjeka-reklame“ … znate, oni što se šetkaju naokolo po gradu zatrpani s velikim nezgrapnim reklamnim panelima ili su isto tako nezgrapno odjeveni poput neke životinjske maskote i sl. Na neslavnom popisu su i veterinarski tehničari koji se bave umjetnim osjemenjivanjem životinja ili analizom njihovog probavnog trakta itd. Na kraju, važno za spomenut, skoro svi ovakvi popisi obično dolaze s maksimom „ako ste pomislili da vam je posao loš, pogledajte…“. Međutim, pitanje poslovnog zadovoljstva ili nezadovoljstva je u konačnici poprilično subjektivno. Čovjek može biti nezadovoljan svojim poslom čak i ako mu drugi ljudi masovno zavide na istom. Osim toga, psihologija kaže da nikad nećete uspjeti utješiti nezadovoljnog ili nesretnog čovjeka sa onim „što se žališ, pogledaj kako je drugima teško“, premda je to nama ljudima i dalje jedna od najčešćih i najdražih utjeha prema drugima…

Slika 1: Katastrofalan položaj indijskih kanalizacijskih radnika je dobrim dijelom društveno-tradicijski uvjetovan. Naime, ovakvi i slični prljavi poslovi su rezervirani za sloj stanovništva koji se naziva “parijama”. Radi se o podkasti, dakle o skupini koja uopće nema status kaste, tako da su čak i vječito potlačene “šudre” u znatno boljoj situaciji od njih. U prošlosti ih se često ubijelo bez ikakvog razloga ili su morali nositi praporce na obući, kako bi se povlašteni pripadnici viših kasta na vrijeme mogli sakriti od njih, da se ne bi onečistili. Smatra ih se potpuno nečistima, a takav status dobivaju trajno samim rođenjem u naznačenoj skupini.

Također, izuzimajući ovaj zbilja ekstremni primjer indijskog Vodovoda i kanalizacije, pitajmo se jesu li navedeni poslovi uistinu iz reda onih najgorih mogućih poslova? Ovo pitanje postavljamo zbog postojanja jednog drugog popisa – popisa najstresnijih zanimanja. Zanimljivo je da od onih deset „najgorih“ poslova niti jedan nije na Forbes-ovom popisu deset „najstresnijih“. Na toj drugoj listi se nalaze poslovi visokog rizika poput profesionalnog vojnika, policajca, vatrogasca … tu su i unosni ali stresni menadžerski poslovi, zatim različiti poslovi iz domene novinarstva, taksi vozači i piloti…

Vidimo, ono „najgore“ uopće ne mora biti stresno, baš kao što vas neki unosni ili barem tradicionalni društveno respektabilni poslovi doslovno mogu dovesti do ludila. Čak, oni s prvog popisa mogu često biti čak i zadovoljni svojim poslom. Kako to?

Jedan moj kolega, danas društveno etabliran čovjek, kao student je znao ljeti kao „Krankenpfleger“ (bolničar, za klasu niže od „Krankenschwester“ – med. sestre) raditi po njemačkim staračkim domovima. Posao mu se sastojao uglavnom od nosanja, pražnjenja i poturanja tuta, mijenjanja pelena i hranjenja nepokretnih i nemoćnih starih osoba, kao i vozanja istih naokolo u kolicima. Čovjek priča, kad je tek počeo to raditi, prvih dvadesetak dana je samo povraćao, ali nakon tog početnog perioda, sva mučnina i gadljivost ga je odjednom prošla, te je čak počeo i uživati u svojem poslu. Naravno, ne govorimo o uživanju nad degutantnim detaljima, nego o jednom specifičnom i jedinstvenom zadovoljstvu koje proizlazi iz pomoći nemoćnom čovjeku. Slično kažu i brojni drugi – dokazani – humanitarci. Neki od njih su se čak u životu odricali unosnih karijera kako bi se u potpunosti posvetili pomaganju onim najugroženijima u ratnim ili katastrofama opustošenim područjima, i svi kažu da niti jedan drugi posao ne može u tolikoj mjeri ispuniti čovjeka i osmisliti njegov život. Što će reći, možda mi ljudi i ne znamo dobro cijeniti jedan takav posvećeni altruizam, ali on je sigurno od Neba blagoslovljen.

Slika 2: Zadovoljni bolničar u akciji. Izvor: www.finanzcheck.de

Na kraju, sigurno je da svaki posao ima neke svoje prednosti i nedostatke; svoje gorčine i slasti, ali također je sigurno da nije svatko za sve. Pouzdano vidimo da uobičajeni poslovni orijentiri tipa unosno, atraktivno, poželjno, časno, lagano ili suprotno od toga – ono prljavo, naporno, opasno ili ponižavajuće i ne moraju u konačnici puno značiti. Ipak je izgledno najvažnije pronaći posao koji ćemo voljeti ili barem onaj koji će voljeti nas!

U Sarajevu, 1. 3. 2018.

M. B.

ČEMU NAS POUČAVA ČEŽNJA?

Čovjeku je obično sasvim jasno što želi, ali tek će morati doći do odgovora zašto baš to želi…

Kaže se ono da bi svi dječaci voljeli postati piloti. Moglo bi se reći da se radi o vrlo dobroj želji i ambiciji, jer ako želiš biti pilot, neće biti dovoljno samo da budeš hrabar i zeru lud. Ima tu još puno toga… Treba marljivo učiti i raditi na sebi, i to u jednom vrlo opsežnom spektru, jer pilot mora biti potpuno zdrav, i fizički i psihički; pilot također mora biti odgovoran, ali i uredan, kulturan i lijepo odgojen… Svakako ne dolikuje da za upravljač nekog Airbusa od 200 milijuna dolara sjeda neka neotesana i neočešana spodoba.

Kažu da bi sve djevojčice htjele biti princeze. Reklo bi se jako dobra želja i ambicija, ali opet samo u slučaju ako se shvati u svojoj punoj širini. Od plemkinje se očekuje da bude – kako sama riječ kaže – plemenita, a to je puno više od one haljine svilene i zlaćane krune. Plemenitost znači poštenje, dobrotu, mudrost, otmjenost, staloženost, osjećaj za ugrožene i potrebite, i još svašta nešto pozitivnog i dobrog…

Vidimo, priroda nas u startu naoružava dobrim ambicijama kako bi rasli i razvijali se u kompletne i pozitivne ljude. Zato treba slijediti svoje srce, ali ono – kako kažu, bilo bi dobro pri tome sa sobom ponijeti i pamet.

**Elf i zlatna riba (bajka). Izvor (foto): 123rf.com**

„Posuđene“ želje

Kako čovjek raste i postaje zreliji polako se oslobađa tih arhetipskih čežnji. Sada sve postaje konkretnije i bliže, pa tako i naše puste želje. Puno toga što želimo, želimo samo zato što to žele i drugi. Za takve želje se lako ispostavlja da zapravo ni nisu bile naše. Npr., želiš novi, skuplji pametni telefon, i kad ga kupiš moglo bi se reći da si dan-dva stvarno sretan. Međutim, već idući tjedan, sasvim ti je normalno što ga imaš, a za mjesec-dva, već ćeš se zagledati u neki drugi… E tako ide sa svim našim željama koje u stvari i nisu naše. Zanimljivo, one se ne tiču samo stvari materijalnog reda. To npr. može biti i neka posebna škola/fakultet ili čak neka osoba. Ljudi ulete i vrlo brzo primijete: „Al’ se uvalih!“ Jednostavno, to nikad nisi ni želio … samo si se zaletio za nečijom tuđom željom.

Iz ovoga slijedi jedan sasvim jednostavan i jasan zaključak: naše istinske želje proizlaze iz samih nas, te stoga i imaju neko esencijalno značenje za naš život i sreću. Takve nas želje ne prolaze lako, kao ni sreća i zadovoljstvo kad ih konačno ostvarimo.

Opsesija

Međutim, postoji i onaj nezgodan scenarij kad nekog ili nešto uporno pa čak i opsesivno želimo, a taj netko ili nešto iz godine u godinu NIŠTA, bez vidljivih znakova promjene stava ili mišljenja prema nama. Neuroznanstvenici bi za ovakve situacije jednostavno primijetili da naš mozak nije savršen te da ponekad jednostavno okrutno pogriješi prema samima nama. Međutim, možda ipak zgodnije rješenje dolazi iz područja psihologije. Psihologija za ovakve situacije zna reći da se ovdje i ne radi o smislenoj čežnji za cijelom osobom, nego prije o nepotpuno artikuliranoj čežnji za nekom njezinom osobinom. U ovakvim situacijama čovjek bi se trebao doslovno pitati što ima ta osoba, a da mi sami nemamo? Ovdje se često radi o vlastitom nedostatku neke egzistencijalne osobine bez koje dugoročno biva ugroženo sve ono što imamo i što jesmo. Stoga nas i praiskonski snažna čežnja upućuje prema toj osobi kao prema svjetioniku, ali to na koncu – kako rekosmo – i ne mora biti čežnja prema posjedovanju, nego nesvjesna čežnja prema orijentiru i uzoru…

Vidimo, ne postoji greška, nego nešto kao greška: našem mozgu nije lako prevesti sve nesvjesne sadržaje koji naviru iz dubine. Ipak, istinska i duboka čežnja nikad ne laže. Ona nas uvijek upućuje prema onome što nam je stvarno i egzistencijalno potrebno, ali na koji će nam način to točno trebati i zbog čega … e o tome će trebati razmisliti, ali još bolje – s drugima iskreno o tome razgovarati. Jer već je Jung ustvrdio da se nesvjesni sadržaji ljudske psihe isključivo mogu dijaloški protumačiti, a iskren i provjeren prijatelj za našu psihu dokazano ima podjednak učinak kao i neki vrstan terapeut.

U Sarajevu, 2. 11. 2017.

M. B.

Načelna suglasnost i inflacija značenja riječi

Čovjek u životu može biti zadovoljan, nezadovoljan, ali i ono nešto između ovoga dvoga: biti zadovoljan na nezadovoljan način.

Veliki njemački državnik Otto von Bismarck reče jednom prilikom da „kada kažemo da se s nečim slažemo u načelu, to onda samo znači da nam ne pada na pamet tu ideju provoditi u praksi“. No, načelna suglasnost u životu ipak postoji, s tim da ona obično postoji onda i tamo, odnosno, u situacijama kada uopće ne mislimo da se s nečim ili nekim slažemo. Da bi smo ovo bolje razumjeli razmotrit ćemo nekoliko jednostavnih primjera:

Vjerojatno 90% pjesama koje slušamo na radiju ili posredstvom drugih medija govori o ljubavi. Međutim, danas ljudi – svejedno – nekako imaju dojam da ljubavi nikad nije manje bilo.
Naša društvena stvarnost je duboko ispolitizirana. Političke teme su sveprisutne. Ljudi razgovaraju, raspravljaju, svađaju se, ali opet se stiče dojam kao da dvadeset godina „tapkamo“ u mjestu. Ostaje pitanje, zar ne bi trebalo biti nekakve konkretne koristi od svih tih razgovora i rasprava?
Slično kao u prethodnom slučaju, nogomet je također u žarištu društvenih zbivanja i interesa, no na našim prostorima medalje s međunarodnih natjecanja redovito donose neki drugi – društveno podcijenjeni – sportaši i sportovi.

Što bi rekao J. L. Austin?

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin – u svojoj „Teoriji govornih čina“ govorio je o dvije temeljne funkcije jezika: konstativnoj i performativnoj. Ova prva se odnosi na konstatacije: kiša pada, gužva je u gradu, baš sam gladan, danas si posebno lijepa… Dakle, ovdje spadaju svi jezični izričaji i konstrukcije kojima se nastoji opisati stvarnost, a to bi ujedno po Ludwigu Wittgensteinu bila i ona elementarna zadaća jezika uopće – opisivanje stvarnosti.

Performativna funkcija jezika se znatno razlikuje od prethodne, jer ona ne samo da konstatira stvarnost nego je i određuje svojim djelovanjem. Npr., kada vjerski službenik ili općinski matičar zaljubljenom paru kaže ono „Proglašavam vas mužom i ženom“, sa ovom jednostavnom, ali sudbinskom rečenicom formirat će se posve nova egzistencijalna i pravna situacija za spomenuti par. Pred njima se sada otvara potpuno novi život sa specifičnim pravima i obvezama. Ili, drugi primjer: kada sudac nekog osumnjičenika za teški zločin proglasi nevinim, to će za ovoga svakako značiti jednu novu mogućnost života, bez obzira na to je li stvarno nevin ili ne. Dakle, vidimo, izgovorena riječ ponekad uistinu ima moć i snagu da „iz temelja“ promijeni ljudsku stvarnost.

Naravno, performativna upotreba jezika ne podrazumijeva isključivo ovakve sudbinske ili barem pravno nabijene rečenice. Tu bi mogli pribrojati i sve vrste poticajnog govora, koji ne utječe tako hitro i temeljito na promjenu stvarnosti, ali ipak utječe. „Ne boj se“, „samo hrabro“, siguran sam da to možeš učiniti“ … od ovakvih rečenica doduše ne možemo odjedanput postati super učinkoviti, ali u svakom slučaju, puno bolje da nam u životu često ovako govore nego nešto suprotno. Također, ovdje bi spadali i svi oblici kreativnog govora koji se ne zaustavlja samo na imenovanju problema, nego hrabro čini iskorak prema njegovom rješavanju.

Više o temi: http://poptheo.org/problem-solving-…savanju-problema/ ‎

I na kraju onda ostaje pitanje kamo smjestiti onaj inflatorni govor s početka teksta, kada se – svejedno – u društvu ili privatnom životu stalno o nečemu govori, a promjena ni na vidiku? To bi – moguće – bila nekakva konstativna upotreba jezika koja bi rado postala performativna, ali ipak za tako nešto nema dovoljno snage, hrabrosti, strpljenja, kreativnosti i odlučnosti.

Zadovoljni na nezadovoljan način

Mislim da bi se u jednom svi mogli složiti: kad se čovjek u životu susretne sa uistinu neizdrživim problemom, to će ga neminovno pokrenuti na neko djelovanje. Pokušat će riješiti problem, možda čak i pobjeći od problema ili će na kraju ipak promijeniti samog sebe i adaptirati se u smjeru tolerantnog suživota s naznačenim problemom. Međutim, ukoliko nas nešto iritira, ali ipak ne potiče na konkretno djelovanje, to bi onda moglo značiti da se s naznačenom problematičnom stvarnosti u načelu slažemo, ali eto, tek nam je potrebno da se od vremena do vremena nekome dobro izjadamo. U tom smislu, nekako se dogodi da smo u životu mnogo puta zadovoljni na jedan takav nezadovoljan način – zapravo, puno češće nego što inače mislimo.

Naravno, ovo „biti zadovoljan na nezadovoljan način“ nije lako ni nama samima, niti onima oko nas, a opet ni nama samima s onim njihovim „biti zadovoljan na nezadovoljan način“. To je vrlo zamoran i stresan život. To je zapravo jedan korijenski problem koji nerijetko u životu generira i većinu onih drugih problema. Stoga se u svim ozbiljnim – bilo duhovnim, bilo psihološkim – nacrtima i kaže ono da promjene svijeta nema bez promjene samog sebe. A osnovno pitanje pri tome će izgledno glasiti: Što ja zapravo želim i očekujem od života?

Možda zvuči prejednostavno, ali upravo to „prejednostavno“ i predstavlja avanturu života za – po sebi – vrlo komplicirano ljudsko biće.

U Sarajevu, 15. 6. 2017.

M. B.