ravnoteža – Poptheo Web Portal

NEPOTPUNA RAVNOTEŽA I ČOVJEK

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. A nepotpuna pravilnost razvidna na površini, nastavlja svoj put i ispod kože pa sve i do one nutarnje psihološke dinamike svakoga od nas.

Dobra je vrlina, ali još je bolja krepost. Odnosno, vrlina da bi stvarno bila dobra, mora se uravnotežiti s nekom drugom suprotstavljenom vrlinom, i kao takva onda postaje krepost, a što znači – sveukupnost ili međusobna uravnoteženost različitih vrlina. Kao primjer ovomu možemo istaknuti hrabrost. Ona je kudikamo vrlina. No ako se ova ne uravnoteži s njom suprotstavljenom razboritosti, hrabrost rado poludi, tj. postaje luda i po sebi pogibeljna hrabrost. Ali, isto tako, ako se čovjekova razboritost sa svoje strane liši bilo kakve srčanosti i hrabrosti, ona će se izroditi u najobičniji odurni kukavičluk, pa bez obzira na to koliko ovaj pri tome bio uman i razborit. A slična priča u konačnici prati i sve ostale ljudske vrline. Sve one moraju biti uravnotežene sa sebi suprotstavljenim vrlinama ili će se nužno izroditi u ironiju i porugu čovještva.

Gdje, kad i kako se gubi ravnoteža?

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. Lijeva i desna strana lica jednog čovjeka su svakako međusobno vrlo slične, ali ne i identične. Slično vrijedi i za ekstremitete i prateće prste, pri čemu je nešto uvijek duže ili kraće od one druge strane. Ova zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i ispod kože. U tom smislu vrlo često možemo primijetiti kako nam je metabolizam općenito snažniji na jednoj strani tijela nego na drugoj. To se da primijetiti po intenzitetu znojenja, specifičnom prisustvu bubuljica i akni, te slično.

Zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i na psihičkoj razini čovjeka. Recimo, danas ljudi rado govore o tome da su oni po prirodi ekstroverti ili introverti, premda je to u većini slučajeva tek djelomično točno. Pitamo se zašto? Pa zato što ljudi po prirodi redovito imaju i onu ekstrovertiranu, kao i introvertiranu stranu, s tim da jedna od njih već od djetinjstva ponešto preteže. Stoga vam niti jedan ozbiljan psihološki test neće reći da ste vi striktno ekstrovert ili introvert, nego će te dobiti na kraju nešto kao 60:40 ili možda čak 70:30 ili već onih opasnih 80:20 u korist jedne od naznačenih strana. S druge strane, čovjek koji bi gotovo u potpunosti bio ekstrovert ili introvert zapravo bi po sebi bio poprilično poremećen čovjek. Probajmo si u tom smislu predočiti jednog totalnog ekstroverta koji ne umije ni malo zašutjeti i biti sam sa sobom … koji stalno nešto nepromišljeno brblja, konstantno zahtijeva tuđu pažnju i društvo, koji bi stalno nešto novo poduzimao i vječito pokušavao, te zahtijevao da ga i drugi u tome slijede. Ili potpunog introverta čiji se društveni život sveo na poneki usputni mrzovoljni pozdrav, koji sve pokušava obaviti sam bez drugih, koji još jedino svijetu ima za poručiti: „Pustite me svi na miru”! Premda se ovakvi ljudi ponekad dogode i po sili vlastite prirode, ipak se čini da se puno češće ovakvim postaje kroz život. U jednom trenutku osjetimo onu svoju jaču stranu, osjetimo da se u toj zoni bolje i prirodnije osjećamo, te počnemo naginjati i naginjati, ne shvaćajući da smo se u međuvremenu možda već i posve prevrnuli.

Znakovi prevrtanja

Nije sad baš da je i onaj ogrezli introvert posve izgubio svoje društvene interese. Nada se on itekako još uvijek jednom idiličnom društvenom životu, ali po svojoj mjeri. Zato se zapravo i osamio. Pokušava nekako iznutra prokopati put do smislenije društvene cjeline. Nije sad da je to posve besmislen put. Introverti su po sebi mislioci koji na taj način puno toga mogu dokučiti o svijetu i čovjeku, no to zlatno znanje u konačnici bi trebali iznjedriti iz svoje dubine te ga staviti pred onog drugog čovjeka. No ogrezlom introvertu se to recimo nikako ne da. Ne sviđa mu se kako se drugi ponašaju, kako (ne) razmišljaju, kako se vječito povode za svojim, a ne za tuđim interesima. Pa onda u to ime i pokušava unutar sebe prokrčiti put do nekakvog drugačijeg svijeta i čovjeka po vlastitoj mjeri. Međutim svijet i čovjek su tamo gdje jesu i nikako da se mrdnu s mrtve točke. Ogrezli introvert recimo s vremenom to i shvati. Uspije spoznati da mora natrag u svijet, ali sada osjeća kako za tako nešto jednostavno više nema snage. Stoga bi rekli, kako mu se god to nemoguće činilo, povratak je ipak moguć, s tim da će mu za to svakako trebati ponešto vremena. Glede toga dobro se sjetiti svoje polazne točke, tj. djetinjstva. Kako je nekoć istinski uživao u brojnom društvu i punoj kući. Kako se radovao gostima, rođacima i sl. Dakle ako je nekoć postojalo takvo vrijeme u životu ogrezlog introverta, ono kudikamo opet može postojati, bez obzira na to koliko u aktualnom trenutku to izgledalo nemoguće. U tom smislu navodimo mali i nadamo se koristan primjer. Znate ono, kad odležimo gripu nekoliko dana, pa kad ponovno iziđemo vani, kako se prvi koraci čine nesigurnima. Ali do kraja dana sve će već biti u redu. To je posljedica čovjekove izuzetne sposobnosti adaptacije. Lako se odviknemo od hoda, ali lako se zatim i ponovno naviknemo na njega ako to želimo, a tako je općenito i sa većinom drugih stvari u našem životu. Stoga će i ogrezli introvert trebati vremena da se pomakne sa onih 90:10, pa 80:20, sve do onih nekih ugodnih 60:40 u korist introvercije. Kako rekosmo, najvažnije se redovito podsjećati kako smo nekoć već bili takvi, te da je samim tim to po sebi sasvim moguće.

S druge strane, slično ali obratno važi i za okorjelog ekstroverta. I on bi se trebao sjetiti nekih stvari iz djetinjstva. Recimo kako se ponekad sam sa sobom znao lijepo zaigrati sa igračkama ili kako je uživao u osami čitajući zanimljivu knjigu ili strip. Dakle i njemu je moguće…

A što sa onim posve proporcionalnima?

Kako već rekosmo, nepotpuna proporcionalnost i ravnoteža su za čovjeka ono poželjno i normalno. Nešto uvijek treba prevagnuti, ali ne do te mjere da bi se na tu stranu konačno i prevrnuli. No što sa onima koji su posve proporcionalni ili barem skoro pa da to jesu? Da, ovakvi ljudi zbilja postoje i obično su prepoznatljivi po iznimnoj proporcionalnosti koja je već vidljiva u njihovom izvanjskom izgledu. Počesto su zbog toga izuzetno, pa skoro da kažemo, nestvarno lijepi i privlačni, no druženje s njima može biti popriličan izazov, a na što će vam oni sami vjerojatno reći: „A kako je tek meni“!? Dakle kako njihova proporcionalnost obično seže i do razine nutarnje psihološke dinamike, ostavit će na vas tako vjerojatno ambivalentan i kontroverzan dojam. S jedne strane, čine se posve uravnoteženima, skladnima, prirodnima, s druge strane, izgledno će se pokazati i užasno kompliciranima, neodlučnima, neurotičnima, pa pokatkad i posve nečovječnima. Da, za njih bi se doslovno moglo reći da i nisu ljudi u punom smislu riječi, barem ne jer i ne posjeduju ono za čovjeka tako uobičajeno i normalno kao što je već spomenuta nepotpuna ravnoteža. Namjesto toga, oni su uravnoteženi i točka, a to druge zna tako beskonačno živcirati i iscrpljivati. Kad očekujete da kod njih u vašu korist malo prevagne kooperativnost na štetu nekooperativnosti, oni k’o uz inat ni da mrdnu. Kad očekujete da budu malo manje racionalni prema vama, oni opet ni da mrdnu. Ali isto tako, kad zatim u nekim drugim situacijama očekujete da budu malo više racionalni, oni ponovno ni da mrdnu. Kako već rekosmo, odluke teško donose, jer za njih argument i sumnja jednako vrijede. Zbog istog razloga vam ni neće nikad u potpunosti vjerovati, a osim toga, od njih ni ne treba očekivati za sebe neki poseban status, jer za njih nikad nećete biti centar njihovog svijeta, nego tek usputna datost koju nekako treba dovesti u ravnotežu među svim drugim postojećim datostima njihova života.

Različita korist, različite oscilacije…

Zbog manjka naginjanja u korist svojih bližnjih, uravnoteženi, tj. proporcionalni se drugima nerijetko mogu činiti vrlo malicioznima … čovjeku svašta padne napamet: da su sociopati, psihopati, narcisi … možda čak i prerušeni vanzemaljci. No zanimljivo je da su oni po sebi zapravo vrlo pouzdani, naravno – na taj svoj neki posebni način. Kod njih nema pozitivnih oscilacija, ali zato ni onih negativnih. Tu su gdje jesu i obično dalje od toga nikada ni ne mrdnu.

Slično vrijedi i za one koji su tek koju mrvicu skloniji oscilacijama od potonjih. Često će vam se prikloniti i dati za pravo, ali nikad onoliko koliko biste vi htjeli. Stoga izgledaju obećavajuće, ali pazite, oni su poput parfema koji se daje na kapljice. Dakle od njih vas sljeduju tek kapljice, s tim da su na neki način stvarno parfemi. Pitanje je zašto? Pa slično kao i glede prethodne skupine, nisu skloni većim pozitivnim oscilacijama, ali niti onim negativnim. Tu su gdje jesu…

Za kraj ćemo preskočiti one uobičajene tipove te skoknuti do onih malo nestabilnijih osobnosti sklonih velikim oscilacijama. To su oni koji vas doslovno znaju odvesti do raja, ali nerijetko i do teškog razočarenja. Neravnoteža je neravnoteža, i stoga jasno, tko se dobro klati na jednu stranu, obično se dobro klati i na onu drugu.

Na samome kraju, sve nas ovo nepobitno vodi prema zaključku kako jedna idealna ljudska osobnost po onoj našoj vlastitoj žuđenoj mjeri ni ne postoji. Svaki tip sa sobom donosi neke specifične benefite, ali i s njima prateće nedostatke. A koga ćemo na kraju pustiti i zadržati u svojem najbližem društvu, odredit će već naši osobni prioriteti … je li nam se već lakše izboriti sa onim intenzivnima ili uravnoteženima…

U Sarajevu 22. X. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: banauke

PRIRODNI BALANS I PRIRODNI DEBALANS

Ako se pogubite negdje u dubini šume i gladni vuk vas nanjuši i poželi pojesti, kažu da je to u suštini posve prirodno. No posve je prirodno i to da se u takvim trenucima nastojite oduprijeti proždrljivom nasrtljivcu ili barem popeti na drvo dok ne dozovete pomoć. Slično, kada rijeci dođe vrijeme da se izlije, pa i za to također kažu da je prirodno, ali to ipak ne znači da ljudi uz rijeku nemaju pravo pokušati uspostaviti kakav nasip ili barem po kući probati spasiti što se još da.

Obje uvodne premise nam kazuju kako se u naravi prirode nalazi i to da se istoj pokatkad treba suprotstaviti. Reklo bi se izgledno dobra napomena u vremenu raznoraznih naturalističkih i ekoloških pretjerivanja, kada se roditelji na Zapadu sve češće preko You Tube-a hvale kako djecu drže u istoj košari sa psima i mačkama. Što će reći, ako se djeca po vlastitoj prirodi odlično slažu sa životinjama, to ipak ne znači da ih pri tome ne trebamo malo i razmaknuti (higijena, dlake, paraziti, ehinokokus i tako to…).

Jedna od također učestalih prirodnih tendencija je i ona da se sve stvari manje-više kreću linijom manjeg otpora, počevši od samih nas pa sve do elementarnih prirodnih sila. Jel’ tako, ako naiđemo na stijenu, pokušat ćemo je zaobići, a duboku vodu preplivati, baš kao što se i sama voda probija kroz mekši i niži teren, izbjegavajući pri tome onaj viši i tvrđi, stvarajući tako na kraju svoje krivudave tokove koji se uvijek s visine spuštaju prema moru, a nikada obratno.

Međutim, i ovoj se prirodnoj tendenciji pokatkad treba suprotstaviti, baš recimo kao onda kad se ljudi odluče potruditi i probiti tunel kroz planinu da ne bi morali naokolo raditi višestruko duži put. Jer i to je prirodno, uvijek pokušavati kretati se brže, jer u prirodi je brzina cijenjena i spasonosna vrlina.

Zakon protiv zakona

Već smo ranije govorili o tome kako djeca već sa 18 mjeseci imaju izražen osjećaj za pravdu. Ono, žaloste se ako vide da netko neopravdano trpi, kao što se raduju kada vide da je zloćo zasluženo kažnjen. Kako je ovo u međuvremenu i eksperimentalno potvrđeno, može se s visokom dozom sigurnosti reći da je pravednost čovjeku prirođena vrlina. Međutim, ovo kroz život kasnije često izostane, i to čini se ponajviše zbog prije spomenute globalne tendencije kretanja linijom manjeg otpora. Ovdje kudikamo ne mislimo na onu neku visoku, tako da kažemo, filmsku nepravdu, nego na onu našu običnu, svakodnevnu. Recimo, ako vam treba pomoć nešto da uradite, sigurno ćete se obratiti onima za koje ste sigurni da su spremni i voljni pomoći. A takvi su općenito u društvu manjina. S druge strane, kako to ističe Thomas Erikson u „Okruženi idiotima”, za onaj među ljudima prevladavajući „zeleni” tip osobnosti – oni su spremni uložiti daleko više energije i truda da bi izbjegli neku dodatnu dužnost, nego što bi im trebalo da to jednostavno urade. Upravo zbog toga, linijom manjeg otpora ćemo i pitati za pomoć one dobre i vrijedne, ali tako na kraju u društvu dolazi do opasnog debalansa, jer dobrima i vrijednima na kraju dozlogrdi više da budu dobri, jer njih svih pitaju i traže. Pri tome im je teško reći „ne”, ali isto tako, prije ili kasnije shvate da više ne mogu tako dalje. Stoga će društvo kad tad morati poduzeti trud u smjeru proboja one tvrde gromade osobne lijenosti i nezainteresiranosti koja pomoć vječito traži, a sama je rijetko pruža i daje.

Ovdje također treba pribrojiti i ono da ljudi loše stvari najčešće govore dobričinama za koje pretpostavljaju da im to neće ozbiljno zamjeriti, jer s druge strane, od davnina vrijedi ono da se s rogatima ne treba bosti. Dakle, opet posve obratno od onoga kako bi ustvari trebalo.

Menadžment straha

Kao što već znamo, anksioznost je danas poprilično učestao poremećaj, a koliko je to zapravo teško i neugodno iskustvo znaju samo oni koji su to prošli ili još uvijek prolaze. No u ponašanju svake anksiozne osobe se mogu razaznati neki vrlo čudni, ili bolje rečeno, iznenađujući obrasci. Slično kao što se nekih stvari pretjerano boje, s druge strane se čini kako se nekih stvari uopće ne boje. Recimo, anksiozna osoba se trese od straha ako mora vani među ljude, međutim, s druge strane, kao da se uopće ne pribojava dok pali cigaretu za cigaretom ili barem ne dok guta „male ljubičaste” jednu za drugom, premda je već u startu bila upozorena da to svakako nije bezopasno rješenje za na duge staze. Ili malo više u socijalnom smislu, dok se pretjerano boje stranih i manje bliskih ljudi, istovremeno kao da bezbrižno dopuštaju previše toga onim sebi bliskim ljudima. Slično vrijedi i za brojna druga fobična ponašanja i poremećaje. Čini se da se kod takvih ljudi sav strah nekako uspio skotrljati na samo jednu stranu, ostavljajući tamo na drugoj strani posve razotkrivenima brojna opasna mjesta i riskantna ponašanja. Stoga se ovakvim osobama u terapijskom procesu počesto i sugerira da počnu malo više brinuti oko stvari oko kojih inače ne brinu. Doslovno, moraju odvaditi malo tamo od onog velikog straha i prebacivati ga nekud ‘vamo gdje ga nikako nema. Tako se rasterećuje ono preopterećeno i opterećuje ono neopterećeno, te se čovjek iz prirodnog debalansa postupno vraća u prirodni balans.

U Sarajevu 16. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kasto

SNAŽNA SLABOST I SLABA SNAGA

Kako zamišljamo jednu snažnu ljudsku osobnost? Možda kao nekoga tko uvijek stoji i gleda pravo, nikada se ne žali i ne plače? Ne mora nužno biti, jer neki psiholozi danas kažu da su zapravo jaki oni koji plaču. Premda nam na prvu ne izgledaju tako, plačljivci sve svoje nakupljene napetosti i neugodnosti isplaču i stoga su iznutra vrlo stabilni i konzistentni. S druge strane, oni prije spomenuti su iznutra često napeti i nestabilni, premda izvana kao „sijaju”.

Međutim, ni plačljivcima ipak u konačnici ne cvjetaju stalno ruže. Kako doslovno sve i svakoga mogu prosuti van kroz suze tako često nisu ni u stanju ostvarivati bilo kakve pozitivne promjene u svojem životu. Kad im se „skupi”, oni se isplaču, zatim nastavljaju sve po starom do sljedećeg „skupljanja” i sljedećeg isplakivanja. Premda su iznutra stabilni, ipak se često pitaju kako to da se neke fine stvari ono baš nikako ne događaju u njihovom životu?

Slično tome, imaginacija predstavlja moćno oružje čovjekovog nutarnjeg života. Bez ovoga nema ni prave umjetnosti ni znanosti niti bilo kakvog značajnijeg kreativnog stvaralaštva. No, i imaginacija ima onu svoju drugu stranu medalje. Ljudi bogatog nutarnjeg života su u napasti da se s vremenom posve povuku u svoj nutarnji svijet, i to jednostavno jer im je tamo mnogo ljepše nego vani. Također su skloni s vremenom postajati nerealni te propuštati na javi ostvarivati svoje lijepe zamisli, jer ono, čemu sve to konkretizirati kad stvari iznutra funkcioniraju fantastično? Ne osjećaju potrebu da se prilagode vanjskom svijetu jer im je onaj nutarnji u međuvremenu postao „default” (zadani) svijet.

Potonjima nasuprot, oni akciji skloni i vični ekstroverti nemaju problema s realizacijom i konkretizacijom, ali kako nisu skloni u životu razmišljati nikad duže od dvije-tri minute, puno toga što ostvaraju je zapravo posve beznačajno, bespotrebno pa čak i štetno. Također, kako im izostaje sklonost da povremeno malo zastanu i da se povuku, skloni su svima „bosti” oči, te ih ljudi na kraju doživljavaju napornima i prenapadnima.

Mogli bismo spomenuti ovdje i onu veliku, oponašanju sklonu, grupaciju ljudi koji vole igrati na sigurno, pa onda rade kako se već radi, nose se kako se već nosi, kupuju što se već kupuje, zabavljaju se kako se već zabavlja, pričaju kako se već priča i sl. Stoga su dobro uklopljeni u svoje vrijeme i prostor, ali zato nikako ne bi smjeli zaboraviti onu staru: da je i najgori original još uvijek puno bolji od najbolje kopije.

Što reći za kraj nego ono da je našoj najboljoj životnoj snazi uvijek potrebna ona jedna druga, njoj suprotstavljena snaga koja će je dovoditi do pravog smisla i ostvarenja, jer krepost i nije ništa drugo do li ravnoteža između suprotstavljenih vrlina.

U Sarajevu, 6. X. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tiero

IZMEĐU OPTIMIZMA I PESIMIZMA: REALNI OPTIMIZAM NEILA NEDLEYA

Posljednjih godina svjedoci smo kako se sve veći naglasak stavlja na naše misli, tj. na moć pozitivnog razmišljanja. Tako imamo razne tekstove, članke, studije koje govore kako naše misli puno toga određuju i čini nam se kao da se u našim mislima nalazi nekakva formula za sreću, zdravlje, uspješan život itd. U tom kontekstu najčešće se upotrebljavaju pojmovi ”optimizam” i ”pesimizam”. Optimizam (lat. optimum – najbolji) je pozitivno shvaćanje i gledanje na svijet i sklonost očekivanja najboljeg mogućeg ishoda, dok je pesimizam (lat. pessimus – vrlo loš) suprotan – mračno shvaćanje i gledanje svijeta oko sebe i očekivanje negativnog ishoda. Ranije se smatralo da su optimizam i pesimizam osobine s kojima se rađamo, ali suvremeni psiholozi odbacuju takav stav te ih više promatraju kao mentalni sklop koji usvajamo ovisno o situaciji. Stručnjaci kroz razna istraživanja pokazuju koje su posljedice optimističkog i pesimističkog gledanja na svijet, situacije, ljude, život itd., te nam kroz to poručuju kako je optimizam nešto prema čemu bismo svi trebali težiti jer je koristan za naše zdravlje, pomaže nam da živimo duže, kvalitetnije pa čak i smanjuje rizik od moždanog i srčanog udara. Čak i da ne znamo za loše posljedice pesimizma, nitko od nas ne želi u društvu ljude koji stalno nešto gunđaju, kukaju, koji se u glavnom loše raspoloženi i u svemu vide samo negativno. S druge strane, oni koji imaju pesimističan stav skloni su odbacivati takve savjete i ideje jer ne vide kako bi to naše misli mogle bilo što promijeniti. Na neki način kao da ismijavaju cijelu ovu koncepciju. Dakle, vidimo, pesimisti su i u tome dosljedni svojem pesimizmu.

Iz ovoga nam je jasno kako su pesimizam i optimizam dvije krajnosti, a iz iskustva znamo da krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. Stoga, i u ovom slučaju bi bolje bilo tražiti nekakvu ”zlatnu sredinu”.

OPTIMISTIČKA RAVNOTEŽA

Istina je da pesimizam povećava nivo stresa, a znamo svi kako stres oslabljuje naš imunitet pa tijelo postaje podložnije raznim bolestima. Također, pesimizam nas čini pasivnima, jer zašto bi bilo što poduzimao ako će ishod biti negativan. No, iako moć pozitivnog razmišljanja ima svoje prednosti, postoji i određena opasnost od optimizma kao takvog. Budući da su optimisti skloni sve promatrati kroz ”ružičaste naočale”, nisu u stanju prepoznati moguće negativne scenarije pa zbog toga ne mogu poduzeti potrebne korake kako bi ih spriječili ili se barem pripremili na njih ako ih već ne mogu spriječiti. Vidimo da ni optimizam nije uvijek koristan i da itekako krije u sebi negativne posljedice. Stoga američki liječnik Neil Nedley koristi pojam ”realni optimizam” kako bi naglasio potrebu ravnoteže između pesimizma i nesmiljenog optimizma. On donosi niz primjera kroz koja objašnjava što taj pojam znači i kako ga primjenjivati. Ovdje ćemo navesti jedan primjer u kojem Nedley opisuje moguće ponašanje pesimiste, optimiste i realnog optimiste na aerodromu kada pokušavaju uhvatiti neki vezani let. Pesimist može pomisliti: ”Nema nikakvih mogućnosti da stignem na vrijeme do izlaza”. Samim time on možda neosjetno ”stavlja olovo u svoje cipele” i zbog toga što ne vjeruje da će stići, skoro je potpuno izvjesno da neće ni stići. S druge strane, nesmiljeni optimist će se bezbrižno kretati po aerodromu jer je uvjeren da avion samo njega čeka, a kako to nije istina, i on će vjerojatno zakasniti. Nasuprot tome, realni optimist će reći: ”Znam da zato postoje male mogućnosti, ali let može biti odgođen, ili čak ako se dogodi da vrata budu zatvorena, mogu me, možda, ipak pustiti u avion”. Dakle, dok shvaća i prihvaća moguće posljedice propuštenog leta, realni optimist je istovremeno u najboljem položaju da mirno ”ubaci u petu brzinu” i ipak stigne na vrijeme. Ono što realni optimist u svakoj situaciju radi je sljedeće: on vjeruje u ”Murphyjeve zakone” da će sve što može poći po zlu i poći, ali se istovremeno ponaša kao da je na putu ka uspjehu. Pripadnici ove skupine zapravo ujedinjuju ono pozitivno iz druge dvije skupine: optimista i pesimista. Od pesimista preuzimaju brigu i svjesnost o mogućim preprekama i lošim ishodima, a od optimista preuzimaju vjeru u vlastite sposobnosti, tj. da su u stanju savladati prepreke. Oni se ne prepuštaju negativnim mislima kao pesimisti, ali ih ni ne odbacuju u potpunosti kao optimisti. Umjesto toga, razumno sagledaju što mogu konkretno učiniti kako bi ishod bio pozitivan.

Umjesto zaključka

Kako već ranije rekosmo, krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. I zato ne treba biti isključivo optimist ili pesimist. Potrebno je ujediniti pesimističku zabrinutost i optimističku vjeru. To je najbolji odnos prema nepoznatoj budućnosti.

U Mostaru, 1. 9. 2019.

K. L.

Izvori:

Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.

Zoran Milivojević, Optimizam i pesimizam (9. 12. 2011.), Dr. Zoran Milivojević psihoterapeut, Izvor: http://milivojevic.info/optimizam-i-pesimizam/ (Stanje: 1. 9. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Charles Wollertz

NI ROB, NI GOSPODAR: JEDNAKOST KAO IZVORNI MOTIV LJUDSKE PRIRODE

Kooperativnost je izvorna u odnosu na čovjeka i stoga ne čudi da nas priroda uvijek nesebično nagrađuje za kooperativne oblike ponašanja: prvenstveno zdravom psihom i vedrim duhom.

Jedna priča kaže kako je u čistilištu postojala sirota duša, koja je tu – zaglavljena već stoljećima – sumanuto, jedno te isto ponavljala: „Kad će moja pravda biti zadovoljena“!?

Sljubljenost uz vlastite ideje, svjetonazor, onaj vlastiti način igre; nesposobnost da se pogleda i shvati šire – čini od ljudi tragične i osamljene likove. „Nisam ja lud ovo … nisam ja lud ono, neću ovako, neću onako … ili će biti kako ja hoću ili neće biti nikako…“. Naravno, u ovakvim slučajevima najčešće i bude ono „nikako“!

Doduše, ne valja ni kad je ono posve obrnuto. Kad se drugi i njihove želje stave u potpunosti ispred sebe. Takve čak vreba i jedna posebna psihoza. U medicinskoj literaturi se spominje kao Kretschmer psihoza, a prije su je znali jednostavno zvati i psihozom dadilja i kućnih pomoćnica. Ono, kad netko stavi tuđu kuću ispred svoje, tuđu djecu ispred svoje djece, kad ga uspiju uvjeriti da je njegovo jedino pravo da sluša i izvršava tuđe zapovijedi … Eto, na kraju se nerijetko dogodi da takve osobe naprosto eksplodiraju. Postaju posve buntovne, agresivne, razdražljive, pakosne, neposlušne, paranoične … Kao da se sav onaj prirodni ljudski bunt i ponos u njima decenijama skupljao i nagomilavao, te na kraju poput vulkana eruptirao i zakrilio cjelokupnu perspektivnu.

Kooperativno = prirodno

Puno toga uvijek iznova pokazuje kako je za čovjeka ipak najprirodnije kooperativno ponašanje. Ono, biti svjestan sebe, svog života, svojih želja i zahtjeva. Ali također, biti svjestan i svih tih tuđih života, njihovih perspektiva, želja i zahtjeva. Da bismo ostvarili sve ono što želimo, uvijek će nam na tom putu biti potrebni i drugi ljudi, kao u ostalom i mi njima.

Ovdje zapravo govorimo o potrebi jedne životne ravnoteže koja se ne može uspostaviti samo jednim dekretom ili odlukom. Ovo se mora promišljati i nivelirati svakodnevno: što dugujem sebi, a što dugujem drugima. Iskrice i varnice će svakako povremeno biti neminovne. Često moramo podsjetiti druge što nam to duguju, no nemojmo se iznenaditi kad i oni nas sa svoje strane isto tako podsjete.

Ljudsko ponašanje i vremenska skala

Danas se obično znanstveno uzima da je čovjek kao zasebna vrsta star tri i pol milijuna godina, premda neki istraživači nastoje to vrijeme još dodatno produljiti u dublju prošlost, većina ipak smatra da čovjekova prapovijest počinje s tzv. Australopitekom, našim dalekim pretkom koji se iz životinjskog carstva jasno izdvojio bipedalijom (uspravnim hodom na dvije noge) te upotrebom kamenih alata.

Zato, ako bismo tih 3 i pol milijuna godina pokušali sagledati kao jedan jedini dan od 24 sata, dobili bi smo slijedeće: Homo sapiens se javlja poprilično kasno, tek oko 21 sat, a moderni čovjek poput nas (Homo sapiens sapiens) još i kasnije; najranije oko 23 sata i 6 minuta ili po drugom proračunu u 23 sata i 35 minuta. Složeniji oblici verbalnog, kao i najjednostavniji oblici religioznog i kulturnog izražavanja se javljaju u 23 sata i 43 minute. Stvaranje prvog viška proizvodnje kao i prelazak s lutalačkog na sjedalački način života događa se u „sudbonosnih“ 5 do 12. No, taj epohalni skok za čovjeka je značio i svojevrsni pad. Sve do tada, kroz duga 23 sata i 55 minuta, prvobitna zajednica je živjela u punom zajedništvu i jednakosti. Sredstva za proizvodnju su bila zajednička, a sve što bi se pribavilo, dijelilo bi se podjednako. S pojavom viškova, dolazi i do klasnog raslojavanja prvobitne zajednice. Pojedinci prisvajaju višak sredstava i proizvoda, te kroz institucionalno ropstvo sada to nastoje još više produbiti: kako svoju moć, tako i tuđu nemoć; a za cijelo ljudsko društvo postaje skoro pa normalno to da je netko „gore“, a netko „dolje“.

Premda do ovog raslojavanja dolazi još prije 11.000 godina, kako već rekosmo, na onoj sveobuhvatnoj skali čovjekovog prapovijesnog razvoja to je tek poprilično nedavnih 5 do 12. Stoga bi se s punim pravom dalo zaključiti kako nejednakost predstavlja tek sporadični eksces u dugoj historiji čovjeka i čovječanstva. Apsolutnu većinu tog vremena smo proveli u tijesnoj egzistencijalnoj jednakosti i zajedništvu, pri čemu je svakako postojala izvjesna hijerarhija životnog iskustva i časti, ali ne i hijerarhija robova i gospodara. Kooperativnost je jednostavno izvorna u odnosu na čovjeka i stoga ne čudi da nas priroda uvijek nesebično nagrađuje za kooperativne oblike ponašanja: prvenstveno zdravom psihom, vedrim duhom te bistrim umom!

U Sarajevu, 15. 9. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

PSIHOLOŠKA KOMPENZACIJA I ŽIVOTNO SAMOZAVARAVANJE

Kompenzacija je poprilično kompleksan pojam koji već od slučaja do slučaja može imati višestruka značenja i primjene. Tako se govori o kompenzaciji u medicinskom, religioznom, psihološkom,ekonomskom i još pokojem smislu. Mi ćemo se ovdje pokušati prvenstveno pozabaviti pojmom psihološke kompenzacije i njegovim različitim konotacijama u svakodnevnom životu. Ista se obično definira kao „pojačanje ili diferencijacija nekih psihičkih i psihoorganskih aktivnosti kako bi se uspostavila psihička ravnoteža“.[1]

Krenut ćemo prvo od nekih benignijih stvari. Recimo, kaže se kako je glazba nekog podneblja počesto suprotna mentalitetu istoga. To u praksi izgleda tako da vrlo temperamentni južnjaci uglavnom njeguju ljubav prema lakim i nježnim notama, a slično bi se moglo reći i za same tekstove pjesama, jer južnjaci vrlo rijetko pjevaju o teškim temama kao što su smrt, propadanje, rat, ubijanje, prijevare i sl. Ni blizu tome, oni pjevaju u maslini, moru, veselju, guštima, lipoti … s pokojim izuzetkom naravno. S druge strane, što se ide sjevernije, nailazimo na žešće tonove, ali i tekstove. Kulminacija se događa na krajnjem sjeveru, bilo da govorimo o uznemirujućim tonovima eskimskog i tuvanskog grlenog pjevanja (engl. throat singing), ili o ekstremnoj metal sceni Skandinavije, a primjećujemo da sve to dolazi iz usta i instrumenata ljudi koji poslovično važe kao pohladni, korektni i smireni. Premda, kako rekosmo, i gore i dolje ima odstupanja, poslovično uistinu može vrijediti da se glazba pojedinog područja nemalo razilazi sa ondašnjim mentalitetom. Kao da se ljudi sa svim tim pokušavaju kompenzirati – nadopunit se s nečim suprotnim samima sebi.

Slično donekle može vrijediti i na području proze i filma. Nitko ne voli toliko „ljubiće“ i romantične komedije kao one stroge i proračunate žene. One uistinu romantične radije biraju neke teže teme i scene.

Polako stižemo i do težih tema u vidu politike, ideologije i svjetonazora. Često se iza demokratskih stavova kriju posve nedemokratične osobe, kao što se iza desničarskih pamfleta mogu skrivati neki posve mekani tipovi. Ovo naravno ne znači da ne postoje istinski demokrati kao i istinski desničari, ali znači da mnogi među njima to jednostavno nisu. Ponovno vidimo, zastupanje neke ideje često nema ulogu realnog samopoistovjećivanja osobe sa istom, nego ideja je tu da na neki psihološki način nadopuni osobu u onom segmentu gdje je u stvarnosti slaba i krhka.

Slično također može vrijediti i na polju religioznosti. Neki ljudi su poprilično vjerski zauzeti, ali to u mnogim slučajevima može biti puka kompenzirajuća religioznost. Mnoštvo slogana, krilatica, simbola i teologiziranja počesto služi tek zato da bi se kompenzirali vlastiti materijalizam i pragmatizam. Tko je stvarno duhovan, živi skromno i jednostavno, zauzeto se pouzdajući u Božju providnost i dobrotu. Na kraju krajeva, poprilično je poznato da najveće i najzlaćanije križeve (kao i ostale vjerske simbole) obično ne nose ni vjernici, pa ni vjerski službenici, nego pripadnici kriminalnog miljea, kao također i razuzdani pripadnici „showbizz“ scene. Opet vidimo, ljudi se uvijek nekako moraju nadopuniti onim što im kronično fali.

Ovisnici o vijestima

Postoji cijela jedna supkultura srednjovječnih i starijih ljudi – ovisnika o vijestima i dnevnicima. Naprosto su nevjerojatni … od ranog jutra manje-više ništa ne propuštaju ni na radiju, ni na televiziji. Često čak redaju izravno dnevnik na dnevnik, bez ikakve pauze i među-aktivnosti. Kad završi onaj u 19h, odmah hitro okreću kanal da bi ispratili onaj u 19h i 30min. Imao sam prilike pitati neke od njih, zašto toliko gledaju i slušaju vijesti, kad se manje-više cijeli dan ponavljaju jedne te iste informacije? I zanimljivo, uvijek bi otprilike dobio identičan odgovor: „Ne znam ni sam/sama zašto … valjda očekujem da će se nešto konačno promijeniti.“ A tolika fascinantna želja za izvanjskim promjenama počesto nije ništa drugo do li kompenzacija potpunog nedostatka želje za ostvarivanjem osobnih promjena.

Kako i zašto prepoznati kompenzacije u vlastitom životu?

Psihološka kompenzacija je sasvim prirodan proces. Čovjekova osobnost uvijek teži tome da bude kompletirana, na ovaj ili onaj način. Stoga kompenzacije i nije moguće zaobići. Međutim, itekako je važno ove znati u svom životu locirati i prepoznati, u protivnom nam prijeti samozavaravanje, koje opet vodi prema jednom krivom formiranju identiteta i slike o samom sebi, a što opet onda na kraju neminovno vodi u krivo djelovanje, kao i pogrešno određivanje vlastitih prioriteta.

A recept za otkrivanje istih je vrlo jednostavan. Treba samo usporediti svoju dnevnu rutinu sa onim što inače rado pričamo i vjerujemo da jesmo. Ono, „tko sam ja“, „u što vjerujem“, „kako se predstavljam“, „što drugima savjetujem“, „ono što vidim kao budućnost i rješenje“ usporediti sa svojom dnevnom rutinom: kako mi je izgledao današnji dan, s čim sam se najviše bavio, što je najviše privlačilo moju pozornost, što sam gledao, što sam pročitao, kako sam se ophodio s drugima, kako sam govorio o drugima sa onim „trećima“, koje mi se misli tijekom dana najviše motaju po glavi, što mi je najdraže raditi, što mi je najmrže raditi i sl. Ako tako postupimo, sigurno ćemo naći na odgovor o samima sabi, kao i na onaj što nam je ubuduće činiti. Moguće, tek tad…

U Sarajevu, 7. 4. 2018.

M. B.

[1] Usp. Kompenzacija, Proleksis enciklopedija online, Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/31990/ (Stanje: 7. 4. 2018.).

Izvor(foto): 123rf.com

LJUDSKI GOVOR I PROBLEM APSOLUTNOG

Kad nas nečije riječi uspijevaju olako povrijediti, onda to obično znači da moguće i previše držimo do riječi te osobe, a ako već previše držimo do tuđih riječi, onda to može lako značiti da previše držimo i do svojih vlastitih.

Razmotrimo malo podrobnije ovu uvodnu tezu. Karakteristika manje-više svih apsolutističkih društava je da u njima uvijek postoji ovaj ili onaj oblik verbalnog delikta. Jednostavno, u njima se ne smije svašta pričati, pa makar se radilo i o bezazlenim političkim šalama. I kod nas se u bivšem sustavu zbog toga moglo nastradati, i to dobro, odnosno, na duže vrijeme. Osobno znam za slučaj kad je čovjek bio odležao pet godina robije zbog političkog vica, a da stvar bude apsurdnija, uopće ga on nije ispričao. Ispričao ga komšija, kasnije se doznalo – tajni doušnik UDBA-e; ovaj se jadnik nasmijao i komšija ga prijavio. Kao, otkud mu pravo da se smije … savjesno i samosvjesno komunističko biće bi se kao trebalo grstiti nad političkim vicevima, naravno, osim u slučaju ukoliko isti ne ismijavaju Zapad i njegove trule vrijednosti. Tad su itekako poželjni…

Dakle, vidimo, apsolutist uopće nije u stanju shvatiti politički vic kao vic. Za njega to, osim što nije smiješno, ujedno je veće od same riječi. On tu vidi realnu egzistencijalnu ugrozu za sebe, svoje istomišljenike, kao i cijeli sistem. Jednostavno, čini se da je apsolutist sklon apsolutizirati tuđe riječi, jer je prvenstveno sklon apsolutizirati svoje vlastite riječi i stavove. On sve zna, on ima rješenja … na drugima je da ga slijede i slušaju. Dakle, on i sistem su jedno te isto, a ako se netko usudi da misli i priča drugačije, to onda samo znači da je tada cijeli sistem u opasnosti.

Naravno, onkraj svake politike, mi ovdje želimo razmišljati o naznačenom problemu u jednom životnom svakodnevnom kontekstu. Ponavljamo, tko se da olako uvrijediti tuđim riječima, taj obično kroz život pretjerano drži i do svojih vlastitih riječi i stavova. François de La Rochefoucauld, francuski pisac iz 17. st. primijeti u ovom smislu: “Kad i sami ne bismo bili nimalo oholi, ne bismo se žalili na oholost drugih.” A drugi slavni Francuz – Louis Gabriel Bonald bi dodao da je povrijeđena oholost puno opasnija od ugroženog interesa.

„Iz Mire sto đavola vire“

Apsolutiziranje kako svojih, tako i tuđih riječi nije samo problem onih bučnih, ponosnih oholica i drznika. Ovo je u suštini čest nesvjesni problem i onih sasvim drugačijih ljudi: mirnih, diskretnih, prepristojnih, šutljivih… Ne usuđuju se uzvratiti drzniku ili taštom nametljivcu upravo jer previše drže do riječi, kako njegovih, tako i svojih vlastitih. U takvim konfliktnim situacijama oni ne mogu razlučiti da se tu radi samo o malo žučnijem razgovoru. Naprotiv, oni u ovakvim situacijama osjećaju strašnu nelagodu; moglo bi se skoro reći da se osjećaju kao na bojnom polju. Riječi su ovdje kao granate i meci. Boje se eskalacije; osjećaju kao da bi sve mogli izgubiti… Zato radije šute. Međutim, s tim stvar za njih nije gotova. Kasnije će to sve skupa u puno navrata prežvakavati u samima sebi. Ljutit će se, žalostiti, smišljati razne drčne scenarije, kao što bi sve rekli kad bi opet mogli i sl.

Izlaz iz naznačene situacije je zapravo vrlo jednostavan. Izgledno je da ne treba uvijek previše ozbiljno držati do tuđih riječi, ali ni do svojih vlastitih. Pod ovim ne mislimo na neku totalnu ignoranciju i relativizaciju, nego prvenstveno na pravu mjeru stvari. Gledano u negativnom kontekstu: riječi u većini slučajeva ne mogu toliko pokvariti stvar da se ista više ne bi mogla nekim drugim riječima popraviti. Ova situacija je vrlo usporediva sa situacijom početnika na kompjuteru: u početku slabo napreduje jer se strašno boji da će nešto pokvariti. Tek kad ga neki znalac uputi: „Slobodno čačkaj i istražuj, a ako što i zaglaviš samo ‘restartuj’“ – tek tada i počinje stvarni napredak. Jednostavno, bojiš se vlastitih poteza jer ih smatraš previše važnima i sudbonosnima. Ili, gledano u pozitivnom kontekstu: čovjek svojim riječima može ostaviti dobrog i velikog traga u povijesti, ali doduše s puno truda, rada i strpljenja. Neke stvari se jednostavno moraju puno puta ponoviti i samome sebi, i drugima. Riječi su puno prije kao kamenčići, a ne kao gromade. Nisu beznačajne, ali treba ih puno složiti da bi ostalo nešto vidljivo i opipljivo.

Komunikacijska hipersenzibilnost i nesnosno školstvo

Općenito se kaže da svaki profesor živi u uvjerenju da je njegov predmet najvažniji. S jedne strane, sasvim je dobro da profesor voli i cijeni područje znanja kojim se bavi, no s druge strane, on nikako ne bi trebao pomisliti da s njim i njegovim predmetom znanje počinje i završava, a upravo je to vrlo čest problem svakog obrazovnog sustava. Zašto su neki profesori toliko prezahtjevni? Zašto tjeraju učenike i studente do krajnjih granica? Pa upravo zato – kako rekosmo – što vjeruju da s njima i njihovim predmetom znanje počinje i svršava. Oni su stvarno uvjereni da će učenici puno propustiti ukoliko tu nešto propuste, te da će to za njih biti nenadoknadiv životni ili barem profesionalni gubitak. Ovakvo ponašanje obično rezultira time da učenici zamrze naznačeni predmet, te da se svečano zakunu samima sebi da u životu neće više nikad ni učiti ni raditi ono što ima bilo kakve veze s tim predmetom. Dakle, profesorovoj tezi o prevažnosti njegovog predmeta oni odgovaraju negacijskom antitezom o potpunoj beznačajnosti istoga. Nadvladavajuća sinteza bi išla srednjim putem: Važno je, ali ne i apsolutno važno! Odgovoran, trezven i zreo profesor je svjestan važnosti svoga predmeta, ali i toga da je isti samo mali dio cjelokupne formacije koju moraju proći njegovi studenti. Zato se takav i neće zavaravati nasrtljivim egomanijakalnim fantazijama, nego će nastojati iskoristiti ponuđenu priliku i ugraditi par važnih kamenčića u rastuću konstrukciju znanja svojih učenika.

Umjesto zaključka:

Ispravno vrednovanje snage i utjecaja riječi i govora je od izuzetne važnosti za formaciju ispravnih i učinkovitih komunikacijskih vještina i odnosa. Ove opet stoje u temeljima svih životnih i poslovnih relacija, ali i u temeljima čovjekovog psihološkog i duhovnog zdravlja. Današnja psihologija je dokučila kako u korijenima – danas – nekih vrlo proširenih poremećaja stoje upravo nedovoljno razvijene ili nepravilno formirane komunikacijske relacije i vještine. Ovo se odnosi i na granični poremećaj ličnosti, anksiozno-depresivni sindrom, kao i na još štošta. A veliki problemi na kraju često zahtijevaju od čovjeka neke sasvim jednostavne, ali uporne mjere. Sjetimo se stoga za sami kraj one Einsteinove premise: „Ako želite riješiti neki problem, morat će te prvo promijeniti način razmišljanja koji vas je i doveo do tog problema“. Razmišljajući uporno na isti način, uvijek ćemo se vraćati novim – starim problemima, bez obzira na to što ih se opetovano pokušavamo riješiti.

U Sarajevu, 15. 12. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Suptilna receptura života: važno je ne pretjerati!

Prosječan čovjek za života objeduje 82.000 puta. Zato je itekako važno što se jede, ali i ono kako se kuha…

Krenut ćemo od jednostavne i svakodnevne slike koju ama baš svatko može razumjeti. Nešto spremate za jelo… Niste posolili, ispadne bljutavo. Slučajno presolili? Ispadne neugodno, pa čak i nezdravo za jesti! Premda zvuči jednostavno, u stvari sa začinima i nije lako potrefiti. Treba dosta vježbe i kulinarskog iskustva, s tim da neki nikad tom vještinom ne ovladaju. Za takve se kaže jednostavno: „Nemaju osjećaja“.

Doći do idealnog okusa uopće nije lako, a slično vrijedi i u nekim drugim industrijama. Brojni proizvođači sasvim ljubomorno čuvaju recepturu nekih svojih popularnih proizvoda i ukoliko netko ipak „provali“ tajnu, ovi će osvetoljubljivo nahuškati na njega cijelu hordu neumoljivih odvjetnika i tužitelja. Nema šale, do dobrog se recepta dolazi vrlo teško i zato za „izdajnike“ nema milosti…

Kuhinja života

Dok su na našim prostorima, u ostalom kao i u većini svijeta, profesionalni kuhari tradicionalno bili potplaćeni i podcijenjeni, u Francuskoj su ovi već odavno istinske zvijezde. Da, s njima se rado fotografira, moljaka ih se za autogram i sl. Također, tamo je sasvim prirodno i normalno da vrhunski kuhari masno naplaćuju svoje usluge te da zbog toga jesu bogataši. Valjda su se Francuzi prvi sjetili da čovjek za prosječnog ljudskog vijeka objeduje čak 82.000 puta i zato je itekako važno da se jede ukusno, uravnoteženo i zdravo. Tko zna, možda je začetnik moderne francuske kuhinje Auguste Escoffier ipak malo pretjerao sa onim da je dobra hrana temelj istinske sreće, no, ako i jeste pretjerao, svakako nije previše pretjerao.

Slika 1: Auguste Escoffier i njegova čuvena pečena breskva sa sladoledom. Izvor: https://www.finedininglovers.com/stories/escoffier-famous-chef/

Zapravo, novija istraživanja pokazuju kako postoji duboka analoška veza između kuhinje i same tajne života. Objašnjavajući zadaću i način djelovanja gena prosječnom neznanstvenom čitatelju, Richard Dawkins u svojem „Sebičnom genu“ kaže da je djelovanje gena puno sličnije kulinarskom receptu nego recimo arhitektonskom nacrtu, što će reći, tu se ne diktira točno gdje će koji životni sastojak doći i što će činiti, nego baš poput recepta: sastojci se zakuhavaju na određeni način i određenim redom, a što će na kraju ispasti, to ni sami geni ne znaju.

Treba biti ovakav, ali istovremeno i onakav…

U svakodnevnici se susrećemo s puno dobronamjernih savjeta koje bi najbolje bilo zaboraviti. I sami ih nekada drugima dijelimo, dobronamjerno – svakako, ali opet od toga i nema puno koristi. „Budi takav i takav“, dok netko drugi tome proturječi: „Ma ne, budi onakav i onakav“! Na kraju, istini je najbliže ono da treba biti istovremeno i takav i onakav, važno je samo naći pravilan omjer i zdravu granicu. O tome smo već pisali kako se svaka krijepost kao optimum moralnog djelovanja, mišljenja i odlučivanja sastoji od barem dvije suprotstavljene vrline. Npr. ono, previše hrabrosti vodi u agresivnost i pogibao, ukoliko s druge strane nema ponešto i od blagosti i nježnosti. Ili, previše pričljivosti je jednako loše kao i previše šutljivosti. Sasvim jednostavno, za ispravan život i djelovanje treba puno toga, i još važnije, onda to „puno“ treba znati posložiti na adekvatan i uravnotežen način.

Ne znam, možda me je već dobrano zahvatio i svladao onaj neugodni racionalizam srednjih godina, ali stvarno mi se čini da živimo u nekakvo doba pretjerivanja. Samo ih zaprepašteno gledam naokolo: sole i papre „lopatom“ i što je najčudnije, u očima im se da zapaziti onaj pobjednički sjaj, potpuna samouvjerenost da su na dobrom putu, a ustvari srljaju u propast k’o one „Radićeve guske“ u maglu. A čini mi se da ima i onda druga sorta „pretjerivača“: oni što strpljivo zure nad praznim loncem i ništa im jasno kako se još ništa ne događa.

Ponavljamo: uvijek i za sve je potrebno više sastojaka, i to različitih sastojaka, kao i pravilan omjer među njima…

U Sarajevu, 26. 7. 2017.

M. B.

TESTIS UNUS TESTIS NULLUS

Kako to počesto neslužbeno zna reći jedan naš uvaženi biskup: „Svi mi imamo tu nekakvu svoju pticu u glavi, a to nije Duh Sveti“! Dakle, „ptica“ nije Duh Sveti, ali nije ni da nije. To jest, premda nije, ipak ima neke veze s Njim. „Tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20); ili: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Što će reći: Isus u Novom zavjetu nigdje ne obećava da će biti s pojedincima, nego samo sa zajednicom vjernika. Gdje nema zajedništva nema ni Boga, a ni istine! Zato se i one riječi Sv. Ivana apostola o nemogućnosti ljubavi prema Bogu mimo ljubavi prema čovjeku ne trebaju uzimati samo kao moralni nego i kao ontološki princip. Čovjek pojedinac po sebi predstavlja fragment života i istine. Tomu nasuprot, božanska cjelina se susreće tek posredstvom međuljudskog zajedništva.

Katolički nauk nalaže kako se jedan cjeloviti uvid u istinu nikad ne može vezati isključivo za pojedinca, ma tko on bio. Dobro, a što je onda s papom? Zar se za njega ne veli u Crkvi da je nezabludiv? Jeste, ali samo u okviru nekih specifičnih teoloških i eklezijalnih okolnosti. Tako, u nas katolika se tvrdi da je papa nezabludiv kad naučava službeno „ex cathedra“, i to isključivo unutar domene vjere i morala. Dakle, famozna papina nezabludivost se događa samo tijekom službenih očitovanja o nekoj specifičnoj stvari iz područja vjere i morala, a pri tomu je osobito važno pripomenuti da se papa nikad neće očitovati službeno, a da se prije toga ne posavjetuje s teološkim stručnjacima i savjetnicima, kao i s drugim kardinalima i biskupima Katoličke Crkve. Jer tko nije timski igrač i voli igrati isključivo po svojim osobnim pravilima, taj teško da će dogurati i do biskupske pozicije u Crkvi, a kamoli do one papinske. S tim se vraćamo opet na sami početak: kako rekosmo, pojedinci nikad nemaju pravo i mogućnost na svu istinu, bez obzira koliko pri tomu bili uvjereni da je imaju. Sensus fidelium – osjećaj (ispravne) vjere vezan je isključivo za zajednicu. Pri tomu se pravi mala diferencija: osjećaj vjere cijele Crkve je nezabludiv, a osjećaj vjere kod samih vjernika je nemanjkav. To ga dođe nešto manje od ono nezabludiv, ali ne puno manje … I još jednom također naglašavamo ono da se ovdje radi isključivo o području vjere i morala. Dakle, službena Crkva se jasno distancira od bilo kakvog zahtjeva za posjedovanjem političke, znanstvene i ine istine. Ovo svakako ne znači da Crkva nema pravo zauzimati političke i druge stavove … no, ipak znači kako je sama Crkva pri tomu svjesna da se ovdje radi o stvarima i pitanjima koje nadilaze njezine uobičajene dosege i ingerencije.

Bez ravnoteže nema istine

Sam naslov današnjeg teksta predstavlja jednu važnu maksimu Rimskog prava, koja se i dan danas provlači u većini modernih zakonodavstava: Testis unus testis nullus – jedan svjedok k’o nijedan! Dakle, već je u starom Rimu postojala izričita praksa da se presuda protiv neke osobe ili institucije ne može utemeljiti na iskazu samo jednog svjedoka. Zato se ovdje i zaključuje da jedan svjedok vrijedi upravo k’o nijedan. U nekim iznimnim okolnostima se moglo prihvatiti svjedočenje samo jedne osobe kao relevantno, ali isključivo ukoliko se radilo o izvrsnom svjedoku, dakle, o nekomu tko je u zajednici dokazano i kroz duže vrijeme slovio kao poštena, razumna, normalna i dobronamjerna osoba. U Anglosaksonskom pravu stvari idu ponešto drugačije. Tamo se poslovično više drži do svjedočenja jedne osobe, s tim da ima važna „caka“. Naime, oni imaju mnogo strože definirane zakone o krivokletstvu. Zakonodavac te kao pojedinca cijeni i poštuje, ali također ti daje do znanja da ti ne gine do deset godina zatvora ako na sudu budeš lažno svjedočio. Odatle ono njihovo zaklinjanje na Bibliju „da ćeš govoriti istinu i samo istinu“. Dakle, tu se ne radi samo o nekom simboličkom sudskom ritualu, nego o podsjećanju na teške posljedice iznošenja neistine, pa makar se tu radilo i o nekom manjem i ne toliko važnom sudskom sporu.

Vidimo da na kraju stvari otprilike svugdje dođu na isto: pojedincu i nije baš za vjerovati, pa čak i onda kad se radi o dobronamjernoj osobi. Možda se nije dobro vidjelo, dobro čulo, dobro razumjelo. Ili, možda se dobro vidjelo i čulo, ali zatim se previše naglasio samo jedan aspekt viđenog, a zaboravilo se pripomenuti i ono drugo što se dogodilo. A realno, svi smo skloni da u nečemu gubimo kočnice, kao što smo u nekim drugim stvarima skloni prevelikoj suzdržljivosti. Stoga, sa istinom ide slično kao i s vrlinom … odnosno, istina po sebi i jeste jedna vrsta vrline, a vrlina opet – da bi postala krijepost mora biti uravnotežena drugom suprotstavljenom vrlinom.

Previše hrabrosti vodi u nepromišljenost i agresivnost;
Previše nježnosti vodi u slabost;
Prevelika istinoljubljivost vodi u indiskreciju i vrijeđanje bližnjih;
Preveliki oprez vodi u odbacivanje radosti i života;
Previše intelektualizma vodi u besmislene rasprave i zapravo u istinsku glupost;
Previše pažnje prema drugima vodi prema zamaranju bližnjih te uništavanju njihovih osobnih kreativnih sposobnosti … itd.

Slično tako, da bi neka istina postala stabilnom i postojanom istinom, ona će se nužno morati uravnotežiti nekom suprotstavljenom istinom. Nešto otprilike kao u statici: tek kad zbir sila koje djeluju na neko tijelo počne iznositi onu pozitivnu nulu, tada se i tijelo može smiriti u stabilnoj ravnoteži. U protivnom, jedna neuravnotežena istina će nastaviti srljati u svom posebnom pravcu te će se na kraju pod neumoljivim zakonom enantiodromije pretvoriti u vlastitu suprotnost. Baš ono kako je Gilbert K. Chesterton genijalno definirao herezu: „Poludjela istina“! Dakle, ne neistinita istina nego baš poludjela istina! Luđak može u nekim stvarima itekako biti u pravu … ali to sve skupa iznosi s tolikom dozom distorzije i pretjerivanja, da od te njegove istine na kraju i nema neke koristi …

Istina kao Simfonija

U kršćanskoj interpretaciji pojma i smisla istine možda je po najdalje otišao švicarski katolički teolog Hans Urs von Balthasar. Za njega istina nije samo suglasje nekolicine različitih mišljenja. Dakle, uspoređujući sa svijetom glazbe, istina za njega nije tek akord; ona je i znatno više od toga: ona je simfonija. Simfonija kao kompleksno glazbeno djelo uključuje u sebe veliki broj akorda, melodijskih motiva, čak što više, tu je i veći broj međusobno neovisnih glazbenih cjelina – stavaka, koji se osim u melodijskom i harmonijskom smislu znatno razlikuju i dinamički. Tako, neki stavci su poslovično usporeni, tihi i sanjivi, neki opet gromoglasni, brzi i dramatični. Neki su opet vrlo harmonični, neki disharmonični, a sve se to interpretira s velikim brojem instrumenta. Tako u globalu ide i sa istinom. Da bi se došlo do istine ponekad se mora lijepo i prijateljski razgovarati, ponekad žustro i svađalački. Pokatkad se za istinu moraju podnositi i nemale žrtve, a sve to skupa na kraju uključuje ne samo soliste nego i širu zajednicu ljudi.

A što ćemo sa Isusom?

Kažemo kako pojedinac nikad nema pravo na svu istinu, a što ćemo onda sa Isusom? Pa i on je bio pojedinac s nekim poprilično nevjerojatnim stavovima! Može li mu se onda vjerovati? Apologetski nastrojen kršćanski vjernik bi odmah „kao iz topa“ ispalio da se njemu može i mora vjerovati jer je Sin Božji! A otkud znamo da je Sin Božji? Pa i Kaligula je to za sebe isto tvrdio pa mu ipak ništa ne vjerujemo!? Zato ćemo reći da Isusu vjerujemo zato što su apostoli povjerovali prije nas. Možda i još važnije: Isus za života nije napisao niti jednog jedinog retka o sebi i svome nauku. Taj je posao povjerio također apostolima. Sve ono što je ikad izrekao i učinio ostavio je da zrije u njihovim umovima i srcima. Kao da je pri tomu prihvatio i rizik da ga se u nekim stvarima krivo shvati i interpretira. Pa tu je još u igri bio i nemali vremenski razmak od tridesetak, pa i više godina. Jer Isusova objava se prenosila ispočetka usmenim putem, zatim su zapisivani neki pojedinačni fragmenti, da bi tek onda – kako rekosmo – znatno kasnije bila zapisivana i cijela evanđelja. Naglašavamo evanđelja, a ne evanđelje! Isus je dakle dopustio da unutar Crkve o njemu izniknu različite interpretacije koje se međusobno nerijetko nemalo razlikuju. Jedno vrijeme je u igri bio jako veliki broj evanđelja, a Crkva će se zatim tamo nekad do početka 4. stoljeća odlučiti za ova četiri koja i dan danas imamo (Matej, Marko, Luka i Ivan). Dakle, nakon bezbrojnih rasprava, iznošenja mišljenja, višestoljetnog sabiranja duhovnog iskustva, Crkva se odlučila za ova četiri kao za najtočnije i najvjernije interpretacije Isusovog nauka i života. Nekima je ovaj nedostatak jedinstvene evanđeoske istine dokaz za nevaljanost kršćanstva. Naspram toga bi rekli: Ne, to je upravo dokaz valjanosti! Isus je svoj uzvišeni nauk prepustio nesavršenoj ljudskoj interpretaciji, nerijetko i oštroj protivničkoj kritici, ali i onom nerealnom infantilnom preuveličavanju i iskrivljivanju pasioniranih sljedbenika … tu je i spomenuti zub vremena, zatim problemi oko prijevoda svega toga na druge jezike, svakako spominjemo i ono ludovanje zanesenjaka i heretika i sl. Zato mu na kraju i možemo vjerovati … cijela stvar je prošla kroz nebrojene filtre i svejedno opstala. Ali tu leži i pouka za svakog od nas. Ako želite da Vam drugi ljudi povjeruju, ne očekujte da će vam lako povjerovati. Morat će Vas prvo malo prokušati i prorešetati. Tako će i njima biti jasnije tko ste Vi zapravo, ali i samima Vama!

Umjesto zaključka

Danas je moderno o svemu i svačemu imati svoje vlastito mišljenje, svoj put i rezone. U filozofiji se u tom smislu sve češće govori o krizi autoriteta, a iz perspektive religije o vladavini radikalnog individualizma i relativizma. Istina je da se čovjek treba distancirati od mentaliteta i logike stada, te da mora potražiti sebe i svoj specifični životni poziv i put. No, čuvajte se, jer i istina – kako rekosmo – pokatkada zna poludjeti! Čovjek je biće bitno upućeno na druge ljude. Po drugima se i rađamo, po drugima stječemo elementarne životne vještine i znanja, i ti drugi će nam uvijek trebati na ovaj ili onaj način, baš kao i njihova kritika i mišljenje…

U Sarajevu, 7. 12. 2016.

M. B.

Male mudrosti za velike stvari (II. dio)

Još davno prije Isusa Platon reče kako pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka snaga i jaka harmonija cjeline. Ovo i jest nešto poput balansiranja na vagi: Ako hoćeš pritisnuti onog drugoga, morat ćeš pritisnuti i samog sebe da bi prirodna ravnoteža bila očuvana. Isto tako, ukoliko želiš malo rasteretiti sebe, morat ćeš rasteretiti i svoga bližnjega. Tko misli da naznačena ravnoteža nije važna, priroda će ga već dovesti u nužno stanje ravnoteže. Samo pazite, puno je bolje samog sebe dovoditi u red, pošto nježnost i nije poslovična odlika zakona univerzuma!

U prethodnom tekstu završili smo otprilike s tim, kako se poteškoće u međuljudskim odnosima većinom ne mogu razriješiti same od sebe. Neizostavno je potreban i osobni angažman. Izbor aktivnog stava, te napuštanje pasivnog, već podrazumijeva i stanovitu promjenu koja pri tomu pogađa i same nas. Da, put promjene svijeta uvijek počinje od promjene samog sebe (Jung). Pri tomu promjena ne podrazumijeva samo promjenu stava naspram problema, nego i preispitivanje vlastitih stavova. Nisam posve siguran kako to ide s drugim tradicijama, ali u kršćanstvu je nekako samo po sebi jasno da ozbiljnog življenja istoga nema bez svakodnevnog ispita savjesti. Zbog čega je to toliko važno? Premda posve različiti svjetovi, Isus bi se vjerojatno u jednom složio s Freudom, a to je kako ljudi svoje osobne mane najbolje vide na drugim ljudima. Freud u tom smislu govori o obrambenom mehanizmu projekcije, dok bi Isus to izrazio slijedećim riječima: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: `De da ti izvadim trun iz oka`, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova“ (Mt 7,3-5)!

Mnogima može zvučati pomalo nevjerojatno, ali kod drugih ljudi nas uobičajeno najviše iritiraju one mane koji i sami imamo. Naravno, u konkretnom slučaju se ne mora raditi o identičnoj „izvedbi“ mane, ali u svakom slučaju, ona je negdje tu. Npr., ako nekoga strašno nervira kašnjenje drugih ljudi prilikom zajedničkog izlaska, to svakako ne mora značiti da i ta osoba sama kasni prilikom zajedničkog izlaska, jer da je tako, onda ne bi ni bila u prilici primijetiti da i onda druga strana kasni. No, kod te osobe se ipak negdje krije sklonost kašnjenju. Možda je sklona kasniti na posao, ili je sklona uopće današnji posao ostavljati za sutra, pa na kraju – u stilu najboljih kampanjaca – sve na vrat, na nos i u posljednji tren … Primjera je puno, i mogli bi se u nedogled nabrajati … Uglavnom, kvalitetne kritike nikad ne može biti bez kvalitetne samokritike. Samo onaj tko je spreman ozbiljno se razračunati s vlastitim manama, može biti uspješan i u nadvladavanju tuđih mana. U svakom drugom slučaju, s nevjerojatnom lakoćom ćemo se naći u nezavidnoj situaciji, zvanoj: „Tko o čemu, kurva o poštenju“! Ipak, u svemu ovomu postoji i jedan drugi validni pristup: Ukoliko već nisam spreman da se mijenjam, neću onda to zahtijevati ni od drugih ljudi. Tu se vraćamo „zlatnom pravilu“ od kojeg smo prošli put i krenuli. Vidimo, ovo pravilo se temelji na zakonima jednakosti i reciprociteta. Sve što obvezuje jednog čovjeka, obvezuje po sebi i onog drugog. Ukoliko za jednog važi neko pravilo, važit će i za onog drugog, i obratno: ukoliko se jedan odrekne nekog pravila, to pravilo više neće važiti niti za onog drugog čovjeka. Kako već rekosmo prošli put, Isus reče da je u ovome sadržan sav Zakon i Proroci, i zato se tu nalazimo na tragu istinske pravednosti. Pravila koja postaviš sebi, postavio si nehotično i drugima, i ona koja postaviš drugima, na kraju će važiti i za tebe samoga: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se“ (Mt 7,1-2). Još davno prije Isusa Platon reče kako pravednost nije pravo jačih, nego stvaralačka snaga i jaka harmonija cjeline. Ovo i jest nešto poput balansiranja na vagi: Ako hoćeš pritisnuti onog drugoga, morat ćeš pritisnuti i samog sebe da bi prirodna ravnoteža bila očuvana. Isto tako, ukoliko želiš malo rasteretiti sebe, morat ćeš rasteretiti i svoga bližnjega. Tko misli da naznačena ravnoteža nije važna, priroda će ga već dovesti u nužno stanje ravnoteže. Samo pazite, puno je bolje samog sebe dovoditi u red, pošto nježnost i nije poslovična odlika zakona univerzuma!

Blagodati nenasilne komunikacije

Strah od „istjerivanja“ pravde i istine jest neutemeljen, ali ne posve i neopravdan. Pitamo se zašto se ljudi počesto boje izreći nekome neko jednostavno upozorenje na koje svakako imaju pravo? Ovdje se susrećemo sa osobitim bremenom naše južnoslavensko-balkanske (ne)kulture. Manje-više, svi po ovom pitanju nosimo loša afektivna sjećanja. Pravda se ovdje odvajkada istjerivala uz pomoć šaka, šamara, ili barem uz neizostavno „spominjanje majke“. Zato se dobri ljudi poslovično ustručavaju da nešto nekomu spočitaju, pa čak i kad situacija to uistinu zahtjeva. Jednostavno, ne želimo „frku“, te radije nešto prešutimo, ‘mjesto da kažemo. No, upozorenje se može izreći i na sasvim prihvatljiv način. Odgovor se opet krije u „zlatnom pravilu“. Tako, ukoliko želite nekoga upozoriti da nešto ne čini jer vam to smeta, najbolje se upitati kako biste vi željeli da vas drugi upozore ako vi sami jednom budete nečiji izvor iritacije? Naime, svi znamo da nitko od nas ne voli da ga se proziva i opominje. Ali, isto tako, znamo da postoji i ona prihvatljiva kritika koja nas neće nužno naljutiti, a skrenut će nam pozornost na naše ponašanje. Ovdje se čovjek treba doslovno vježbati i trenirati u prenošenju ovakvih poruka, jer svi za vratom nosimo uistinu preteško breme loših afektivnih sjećanja u ovom smislu. Na ovim prostorima je palo, i još uvijek pada toliko puno jezivih psovki i teških riječi, da je pravo čudo kako još ovdje uopće postoje ikakve naznake razumskog života i društvene kooperacije!

Na kraju svakako trebamo spomenuti i one tri „svete“ riječi: hvala, molim i oprosti! Premda male i jednostavne, česta primjena ovih riječi zbilja otvara brojna zatvorena vrata, te isto tako uspješno sprečava one brojne svakodnevne „iskrice“, da ne prerastu u plamen ili eksploziju.

Apstraktna komunikacija i žene

Glede prijateljskih i poslovnih odnosa, žene su počesto čak i konkretnije u izražavanju svojeg nezadovoljstva od muškaraca. Ali, u emotivnim situacijama su sklone apstraktnim i alternativnim načinima upozoravanja. Tako, počesto zbog nečega šute, očekujući da će njihov muškarac tu šutnju razumjeti potpuno jasno, baš kao i materinski jezik. Ili opet, pokatkad pribjegavaju svojevrsnoj izokrenutoj komunikaciji gdje svaka riječ ili rečenica poprima potpuno drugačije značenje od onoga izvornog. To su oni momenti kad „samo izvoli“ počinje značiti „ne pokušavaj ni slučajno“, ili kad „u redu je“ znači „ništa nije u redu“, ili opet kad ono „joj, udebljala sam se“ znači „ne dao ti dragi Bog da to potvrdiš“! Drage dame, samo da znate, ovo je sve muškarcima jasno poput egzotičnih Apači dimnih signala! Ono, vide oni da se tu nešto čudno događa. Ukoliko se radi o pametnijim predstavnicima muškog roda, čak će shvatiti da se ovdje radi o prenošenju nekakve poruke, ali kakve … ??? Ali eto, tko se voli, preživjet će …

Performativna funkcija jezika: kad riječi postaju stvarnost …

U svojoj teoriji „govornih čina“, znameniti engleski filozof jezika John L. Austin je govorio o konstativnoj i performativnoj funkciji jezika. Dok se onom prvom nešto samo konstatira, tj. opisuje stvarnost, kod performativne funkcije jezika se događa to da sam jezik počinje oblikovati stvarnost. Npr. kad sudac kaže optuženom: „Tužiteljstvo je dokazalo da ste vi uistinu počinili sve ove zločine“, ovdje se samo konstatira što je optuženi u svoje vrijeme uradio protiv zakona. Međutim, kad sudac na kraju zaključi: „…Zato vas optužujem na maksimalnu zatvorsku kaznu od 45 godina zatvora u kaznionici zatvorenog tipa“, ovdje se stvarnost više ne opisuje, nego se uspostavlja jedna sasvim nova stvarnost. Život optuženog se okreće doslovno naglavačke, a žrtve će konačno doživjeti kakvu-takvu satisfakciju! Ili, veseliji primjer: Kad svećenik ili matičar kaže mladencima: „Proglašavam vas mužem i ženom“, ovo znači da će se ovo dvoje ljudi od sada nalaziti u posve drugačijoj egzistencijalnoj i pravnoj situaciji. Sa ovim riječima za njih počinje jedan sasvim novi život, s novim pravima, ali i novim obvezama.

Performativna funkcija jezika se u konačnici ne tiče samo ovih pravnih situacija, nego i cjelokupne stvarnosti. Npr. proteklih godina se u svijetu događalo više puta da teški komatozni pacijenti budu vraćeni u svjesno stanje uz pomoć svakodnevnih govornih poticaja svojih najbližih, usprkos generalno lošim prognozama liječnika. Svakodnevna prisutnost najbližih ljudi, uz poticajne riječi „volimo te“, „s tobom smo“, „probudi nam se“, nekako su utjecale na stanje pacijenta, premda ih on „službeno“ nije mogao čuti.

Ovoga treba biti itekako svjestan, i to ne samo u nekim posebnim situacijama, nego i u onim uobičajenim i svakodnevnim. Svojim mislima, stavovima i sudovima mi itekako sudjelujemo u oblikovanju naše stvarnosti. „Neka ti bude po tvojoj vjeri“, ili na kraju: „s kim si, takav si“! Ako stalno pričaš okolo da ti prijatelji ne valjaju, pa kakav si onda ti? Jer stara poslovica kaže kako „svaka ptica svome jatu leti“! Ne valja šef i firma! Pa da si bolji i stručniji radnik, radio bi svakako na nekom boljem radnom mjestu! Posebno ne valja vlast … a stara je mudrost da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Zato vidimo, opet, treba biti oprezan s kritikama. Sudeći loše o drugima, sudimo loše i o samima sebi. Ako se o nečemu ili nekomu već mora reći ponešto i loše, ne smije se nikada zaboraviti dodati i ponešto dobro. Čak što više, dobre riječi, poticajne riječi, zahvale i pohvale trebaju imati većinu u našem svakodnevnom vokabularu. Govoreći dobro, činit ćemo i našu stvarnost boljom!

U Sarajevu, 27. 5. 2016.

M. B.