Njegov stan bio je posljednji u nizu, gotovo u podrumu. Prozori njegovog stana imali su teške metalne rešetke, poluraspadnute zbog čestih kiša koje su nagrizle nekada sjajni i ulašteni metal. Bile su stare i istrošene kao i prozorski okvir i prljavo staklo kroz koje se nije ništa moglo vidjeti čak ni kad bi u stanu gorjelo svjetlo.

Nitko od nas nikada nije išao k njemu i rijetko smo ga susretali u polumračnom stubištu. Čak i susret s njim prošao bi s osjećajem nelagode jer nikada mu niste mogli vidjeti lice. Prošao bi pored vas spuštene glave s nekom prljavom kapom na glavi. Ne bi ništa rekao. Jedino što ste mogli primijetiti jest da je teško hodao i bio malčice pogrbljen. Iz njegovog stana nikada ništa nije dopiralo osim tišine. Niste mogli čuti ni zvuk televizije, ni radija, niti šum vode. Čak i u znatiželji kad bih potajno dok drugi ne vide zastao pored njegovih vrata i naslonio uho, ništa ne bih čuo. Ni korake ni disanje. Ništa. Samo bi zvuk mog vlastitog daha i žamorenje s ulice ponekad dopirali do mene. U zgradi u kojoj živim stanovao sam deset godina. Nikada nisam s njim progovorio niti jedne jedincate riječi. Čak ni riječi najobičnijeg pozdrava. U deset godina čuo sam bezbroj priča o starcu iz podruma. Neke su bile izmišljene i prelazile su u legendu. Neke su bile zlobne. Ljudi su takvi da kad nešto ne znaju o nekomu, a ne mogu to saznati onda izmisle dvije vrste priča. One legendarne gdje je nepoznati čovjek dobar, i one zlobne gdje je nepoznati čovjek loš. Obje vrste priča ljudi pričaju jer ne mogu pomoći svojoj znatiželji i jer su nesposobni pustiti čovjeka na miru kad se od njih traži. Jedna od priča koje su legendarne jest da je starac iz podruma bio nekada poznati pisac i dramaturg koji je zbog gubitka posla i krađe romana od strane jednog zavidnog kolege odlučio skloniti se od ljudi i više ne komunicirati s njima. Ali nitko nije znao o kojem je piscu riječ i koji je roman u pitanju i što je on uopće napisao. O starcu iz podruma su govorili kao o piscu s mnogim imenima, ali nitko nije znao koje je ime pravo. I nitko se nije usudio zaustaviti ga i pitati. Jedna od zlobnih priča bila ja kako je riječ o jednom ubojici koji je prije nekoliko desetljeća pobio cijelu svoju obitelj i pobjegao u grad gdje se sakrio i živi u tajnosti da ga ne bi pronašli. Kao i mnoge u zgradi i mene je zanimalo koja je priča o starcu iz podruma istinita. Je li on poznati pisac ili ubojica? Međutim, nije bilo načina da to doznam jer starac se rijetko pojavljivao i nikada nije glavu podizao dok bi prolazio. Pod utjecajem priča mnogi stanari bi ga se klonili u širokom luku u rijetkim susretima s njim prelazeći na drugu stranu hodnika ili plašljivo i panično tražeći prekidač da osvijetle tog, kako smo mnogi mislili, mračnog staračkog lika. Ime mu nismo znali. Postao je poznat kao starac iz podruma, ili samo starac. Ponekad bismo kada bi dolazilo nešto službeno u zgradu poput pošte čekali nestrpljivo blago odškrinutih vrata neće li izići, ali nikada nismo uspjeli vidjeti kako se vrata otvaraju. Ujutro, pošta pred vratima bi nestala. Kada i kako nitko nije znao niti vidio. Iako sam ga se plašio, divio sam se starcu koji je uspijevao živjeti gotovo nevidljivo među tolikim ljudima koji su svakodnevno marširali zgradom kao gomila mrava izlazeći i ulazeći u nju kao u veliki mravinjak. Starac je bio česta tema naših obiteljskih i prijateljskih druženja pa čak i nekih proslava. Jer ljudima ništa nije tako privlačno kao nešto nepoznato o čemu žele sve znati, a ne mogu. Isto vrijedi i za ljude. Privlačnost starca iz podruma bila je u tome što smo svi htjeli znati nešto o njemu, ali nitko nije imao hrabrosti zaustaviti ga i pitati kada ga vidi. Zato smo satkali cijelu knjigu priča o starcu iz podruma jer kukavice kada nemaju hrabrosti onda izmišljaju priče kako o sebi tako i o drugima i zašto bi starac iz podruma bio iznimka? Nismo samo ispredali priče o starcu iz podruma, nego i svemu onomu što je bilo povezano s njim. O vratima njegovog stana, o njegovom prozoru, o raspadnutim metalnim rešetkama, o njegovoj kapi, o njegovom slabom i pogrbljenom hodu o svemu su postojale priče i sve zajedno na okupu držao ih je lik toga mračnog čovjeka iz podruma. Da nije bilo njega i vrata njegovog stana i rešetke i njegov hod i njegova kapa samo bi bili obične stvari, obična vrata, obične rešetke, običan prozor, obična kapa. Ali sve je bilo misteriozno kao da bi rešetke ili prozor ili vrata imali svoju vlastitu priču jednako misterioznu kao i starac koji se skrivao iza njih. Jednog dana dok sam prolazio pored njegovog prozora opazih oveći komad papira pored prozora natopljen vlagom i vodom. Sagnem se i shvatim da u ruci držim kovertu. Malo otvorim i primijetim nekoliko rubova papira. Unutra je moglo biti jedan ili dva lista. Misleći da je koverta ostavljena za starca prvo pomislim da bih je trebao ubaciti među rešetke i tu je ostaviti. Međutim, činjenica da bih mogao nešto saznati o starcu iz podruma i da bih bio jedini koji bi nešto znao o njemu bila je toliko privlačna i opijajuća da sam u trenutku odustao. Osvrnuvši se oko sebe da vidim je li me netko gleda spremim kuvertu u džep. Uzbuđenje koje sam osjećao bilo je neopisivo kao da sam u svom džepu skrivao sve tajne svijeta koje će mi se uskoro otkriti i ja ću znati sve ono što je skriveno od pogleda i očiju drugih ljudi. Zatvorim i zaključam vrata stana za sobom i sjednem u radnoj sobi za veliki masivni stol. Izvadim sadržaj iz koverte i primijetim da su listovi bili poprilično žuti. Dvije stranice su bile uredno označene brojevima, a na vrhu prve stranice stajao je i datum. Otprilike prije više od tri mjeseca kada sam starca iz podruma posljednji put i vidio. Uzbuđeno odvojim prvu stranicu i počnem čitati:

Datum: 1. 1. 2001.

U ovoj zgradi živim već dvadeset godina. Ljudi u ovoj zgradi misle da sam poznati pisac ili poznati ubojica. Kako su došli do takvih zaključaka nikada neću doznati jer nitko od njih ne želi razgovarati sa mnom. Rijetko izlazim jer me izbjegavaju u širokom luku kada pored njih prolazim i panično pale svijetlo kada im se približim. Nestašlucima svoje djece prijete da će ih oteti starac iz podruma. Da, tako me zovu. Starac iz podruma ili samo starac. Nitko od njih nikada nije ni pokušao pružiti mi ruku i pitati me kako se zovem. Zašto ne znam i vjerojatno nikada neću doznati. Nikada mi nitko od njih nije pokušao pomoći dok hodam jer zbog bolesti već godinama hodam pogrbljen i lijeka za moju bolest nema. Jer je bolest nesnošljiva i bolovi nepodnošljivi, noću ne spavam. Preko dana uspijem uhvatiti malo sna. Moj se život zbog bolesti promijenio i većinu stvari koje ljudi obavljaju preko dana ja obavljam noću. O svemu se moram pobrinuti sam, a snage je sve manje kako fizičke tako i one umne. Primijetio sam da sve više zaboravljam i počeo sam pisati što sve trebam napraviti, a zbog bolesti rijetko ili gotovo nikada ne izlazim. U pošti sam upoznao jednu ljubaznu gospođu koja umjesto mene plaća moje račune jer ja ne mogu hodati tako daleko i tako dugo. Ona se pobrine i donese mi ponekad nešto hrane da imam. Dao sam joj da upravlja mojom mirovinom i obećao joj ostaviti stan nakon što umrem. Nitko od stanara u zgradi nije se nikada ponudio da nešto slično učini za mene. Ovdje gdje živim ljudi su rekao bih čudni i nisu onakvi kakvi su tamo odakle dolazim. Znatiželjni su. Previše. Kad nešto ne znaju o vama, onda o vama izmisle priče. Tako su izmislili o meni da sam pisac, dramaturg, ubojica, bonivan, spadalo, prosjak. A, ja sam kao i oni. Jedan od njih, samo čovjek i starac koji bi ponekad s nekim od njih želio progovoriti da lakše podnesem samoću i starost. Rekao bih da su vrlo vješti u izmišljanju priča o meni, ali nisu posebno zainteresirani kad bi mi trebalo pomoći. Prije nekoliko mjeseci jednog mladića zamolio sam da mi pomogne unijeti vreću u stan. On se skamenio i pobjegao i kasnije ispričao da sam u vreći imao cement kojim bih zazidao zid nakon što ga ubijem i kako njegovo tijelo ne bi moglo biti nikada pronađeno. U vreći su bile namirnice, obična hrana koju mi je gospođa iz pošte donijela, ali ja sam bio nemoćan sam nositi cijelu vreću. Još nekoliko puta sam pokušao s ljudima iz zgrade razgovarati i zatražiti pomoć, ali svi su redom bježali preda mnom. Znao bih se nasmijati sebi dok bih nemoćan na krevetu ležao, nesposoban ustati dok me ne popusti bol, u što se pretvorio legendarni pisac i legendarni ubojica? U starca koji bez pomoći drugih više nije mogao dalje. Često bi gledali krišom kroz svoja vrata neću li otvoriti vrata da uzmem poštu koja je stajala ispred. Ne znam što su očekivali i da me vide? Pošta je danima stajala pred vratima jer zbog bolesti nisam mogao ustati iz kreveta da je uzmem. Noću kad bih uhvatio malo predaha od bolova uspio bih doći do vrata i teškom mukom uzeti poštu s prljavog poda. Ponekad zbog bolova morao sam to raditi četveronoške. Često su to bili samo računi i neke reklame, ali jednom me je ugodno iznenadilo pismo koje sam dobio od svoje kćerke. Pisala mi je kako će doći iduće godine da me posjeti. Pisala mi je kako imam dvije unuke već velike cure i kako često ode na mamin grob i s njom razgovara. Nevjerojatno me obradovala misao da će doći poslije toliko godina zajedno s unučicama da me posjeti. To mi je dalo određenu nadu da ćemo se vidjeti prije nego umrem i da ću vidjeti i unučice. Tih dana nakon tog pisma bio sam vidno raspoložen i moje se zdravlje malo popravilo. Bolest je bila tu, ali bilo mi je podnošljivije sad kad sam znao da će doći. Moja radost nije bila duga vijeka jer sam nakon mjesec dana primio ponovo pismo uz ispriku da zbog nemogućnosti da isplanira godišnji na pravi način neće moći doći da me vidi. U koverti je bilo nekoliko novčanica koje sam poderao i bacio u smeće. Raspoloženje mi je postalo turobno i mračno i razmišljao sam da si oduzmem život. Starac kojega se svi plaše i kojega nitko ne obilazi što ima drugo i nad čim drugim ima moć osim nad vlastitim životom? Dok je bolest napredovala i bol postajala sve nepodnošljivija razmišljao sam o načinima kako to izvesti. Bavio sam se tom mišlju danima i tjednima sve dok nisam osjetio da je bolest pri kraju i ja zajedno s njom i da će bolest biti brža od mojih planova. Od svega što sam mogao učiniti u tim trenutcima odlučih napisati jedno kratko pisamce kao podsjetnik na mene da ljudi nakon moje smrti i dalje ne bi mislili da sam poznati pisac i ubojica, nego tek starac koji polako kopni zbog bolesti, kojega kćerka neće posjetiti jer ne može isplanirati godišnji na pravi način, i koji je već desetljećima udovac. Nisam htio pisati biografiju ni svoje podatke, to će ionako naći kada uđu i provale u stan. Htio sam samo napisati da nisam pisac, ni dramaturg ni ubojica nego obični čovjek, starac iz podruma koji polako umire od bolesti, na kojega nitko više ne obraća pažnju. Htio sam samo podsjetiti ljude da sam i ja čovjek i ništa više. Htio sam pisamce ostaviti nekom od susjeda u sandučić, ali se nisam mogao tako daleko više kretati. Odlučio sam dopuzati do prozora i izbaciti pisamce van. Možda ga netko pronađe i pročita. Ako ga netko čita onda znači da nisam uspio u svom naumu i da sam već pokojni i da je bolest bila brža, obavila ono po što je došla. Ako ga tko pročita, neka rekne mojoj kćerci da je sada sve u redu i da zajedno s njenom mamom odozgor pazim na nju i na naše unučice. Ne zamjeram joj ništa kao ni stanarima zgrade. Nadam se da ćemo se jednog dana ponovo svi susresti u jednoj drugačijoj zgradi gdje nećemo biti ni bolesni, ni stari ni odbačeni ni sami ni zapušteni. U međuvremenu pronalazaču ovog pisamceta ostavljam na razmišljanje jednu sitnicu. Ako je čitatelj starac kao i ja neka je zanemari, brzo će doći i njegov kraj. Ako je čitatelj mlad i ako živi u zgradi u kojoj sam živio, neka ovo pisamce ostavi negdje skriveno i ostavi ga do svoje starosti. Kada ostari, neka ga ponovo pročita nekoliko puta zato jer mu ovo pisamce sada nema smisla, ali kad ostari moglo bi imati i spasiti mu život.

Nepoznatom čitatelju uz znake dubokog poštovanja,

Starac iz podruma ili Starac

U Sarajevu, 19. 8. 2018.

O. J.