Popodnevna gužva u gradu. Auti natisnuti jedan na drugoga. Vozači nervozni. Trube. Poneki od njih čak viču i psuju kroz prozor. Prijete, vrijeđaju, omalovažavaju… Sve se ovo donekle i može razumjeti. Auti su pravljeni za znatno veće brzine od tih velegradskih popodnevnih. No ostaje ipak i ono drugo, da se ti isti spori auti još uvijek kreću osjetno brže od pješaka koji polagano šeću uporedo njih. Šetaju, dakle, i ne ljute se, ne trube, ne viču … ili se tek malo ljute jer oni vozači pored njih stvaraju toliku bespotrebnu buku i dim. I tako, na kraju se čini da postoji ta neka specifična brzina kretanja, u svakom slučaju veća od prosječne brzine pješaka, pri kojoj čovjek tek tada shvati koliko je zapravo spor.
Slično prethodnome, staro je već zapažanje da što ljudi više zarađuju to obično bivaju sve gramziviji i sebičniji. Dakle, postoji i ta neka specifična zarada, obično osjetno viša od one prosječne, pri kojoj tek tada shvatiš koliko si zapravo siromašan.
Ima još puno toga iz iste domene … Recimo znanje … Ono kad shvatiš koliko malo znaš, a zapravo znaš puno više nego li ranije…
Pa čak i ono buđenje čovjekovog duha … Kad se konačno probudiš, a zatim spoznaš koliko si bijedan i prljav, a zapravo si barem već mrvicu bolji negoli prije.
Svaki rast, dakle, i svaki napredak definitivno podrazumijevaju remećenje onog prirođenog čovjekovog mira i zadovoljstva. Tu se neminovno upada u krizu. Ime joj Groznica a prezime Nemir. Sestre joj Praznina i Iluzija Neimanja a najbolje drugarice Osuda i Kritika. Spomenuta gospođa Kriza je obično dugog vijeka, ali kao i svako drugo živo čeljade s vremenom ostari i onemoća, a kad konačno ode, čovjek je dosegao svoj konačni cilj koji zapravo vrlo sličan samom početku. Opet je zadovoljan sa onim što jest i što ima, s tim da ga više ništa u tome ne može poremetiti, ili barem ne na duži period. Jer u svojoj zreloj mudrosti sada zna da se ono teško breme života na kraju vrlo zgodno može prekovati u masivno sidro za idiličnu luku spasa i mira. Oprezno stoga treba sa onim učestalim izjavama tipa: „Ljudi se pokvarili”, jer možda to oni samo pomalo nespretno sazrijevaju…
Definitivno nitko od nas ne želi biti kritiziran, ali samim time što smo ljudi, podložni smo kritici. Budući da ne možemo izbjeći kritiziranje, moramo se nekako naučiti nositi s tim te pokušati iz toga izvući nešto pozitivno i korisno. Prije svega, važno je napomenuti kako ni svaka kritika nije ista. Postoje, prema jednostavnoj podjeli, konstruktivne i destruktivne kritike. Ove prve idu prema rješenju problema, a ove druge su zapravo kritika radi kritike, tj. usmjerene su na uništavanje. Pored toga, važno je znati davati kritiku u smislu da se treba jasno dati do znanja da se ne kritizira osoba kao takva, nego ono što ona čini. No ovdje ćemo se više pozabaviti pitanjem kako se nositi s kritikom bez obzira o kakvoj kritici se radi i na koji način nam je upućena. Redovito, čim čujemo da nam je netko uputio kritiku, u nama se budi bunt, osjećamo se napadnuti te krećemo u protunapad. To je nekakva naša primarna reakcija koja nam djeluje sasvim logično. Ali ako malo bolje razmislimo, time samo pogoršavamo situaciju. Reagirajući tako, ne razmišljamo puno o tome što ćemo time postići. Bitno je što prije obraniti vlastiti ego koji je ranjen i koji žudi ponovo uspostaviti ravnotežu i sigurnost. No na takav način uglavnom dolazi do rasprave i svađe koja nas još više ranjava i narušava naše odnose, osobito ako je kritika došla od strane nama bliskih ljudi. Kako bismo to pokušali izbjeći, potrebno je prihvatiti kritiku kao način osobnog rasta i učenja. Ovdje se pod prihvaćanjem kritike ne podrazumijeva automatski da je ista utemeljena jer i oni koji nam upućuju kritiku su samo ljudi sa svojim manama i vrlinama. Radi se o tome da kritici trebamo pristupiti znatiželjno jer ćemo samo tako uspjeti ukrotiti svoj obrambeni mehanizam. Znatiželja nas sama po sebi tjera da više istražujemo, učimo te se na taj način razvijamo i rastemo. Dakle, kada nam netko uputi kritiku, treba nam biti jasno da osoba govori nešto što smatra da je bitno te se zapitati što nam ta osoba želi reći i zašto smatra da je to važno. Štoviše, klinički psiholog Hendrie Weisinger ističe kako bismo zapravo trebali sami pitati druge koje stvari bismo mogli uraditi bolje, tj. tražiti od drugih kritiku. Nakon što nam drugi iznesu svoje mišljenje, Weisinger savjetuje da im zahvalimo te neko vrijeme odvojimo kako bismo razmislili o značaju kritike i kako ju možemo primijeniti za vlastiti razvoj. Dakako, ponekad se može dogoditi da zaključimo kako kritika nije na mjestu, ali i tada se iz kritike može izvući nešto pozitivno u smislu da prikupimo kvalitetnije argumente u našu obranu. Dakle, ne trebamo se bojati kritike, nego ju prihvatiti kao informaciju koja nam pomaže u vlastitom napretku i rastu.
Odmah na početku, pronaći adekvatnu i trajnu motivaciju u svojem životu uopće nije lako. Svi smo čuli za one izlišne klišeje: „Od sutra sam na dijeti”, ili slično tome: „Počinjem učiti od ponedjeljka”… Reklo bi se, ne samo čuli nego vjerojatno i sami iskusili, i na kraju gotovo sigurno da nismo uspjeli. No sa ovim se izgledno susrećemo i s prvim pravilom jedne ozbiljne i ostvarive transformacije. U mnoštvu alternativnih i imaginarnih budućnosti kaže se da je samo jedna prava, a to je ona budućnost koja je ukorijenjena u sadašnjem trenutku i momentu. Tako da bi čovjek trebao znati: eventualno će uspjeti samo ako krene odmah sada, inače će sadašnje odgađanje samo prouzročiti neko daljnje odgađanje.
Izgleda da je svima nama ipak jako važno ono „što će svijet reći”
Britanska bihevioralna znanstvenica Tali Sharot priča o tome kako su na jednom tamošnjem bolničkom odjelu, u svrhu prevencije zaraza i infekcija, šefovi izdali vrlo zahtjevnu preporuku uposlenicima da peru ruke prije svakog i poslije a ma baš svakog ulaska u pojedine bolesničke sobe. Nedugo iza toga, promatrajući uposlenike putem video nadzora, ustanovili su sa žaljenjem da ih se tek 10% pridržava spomenute preporuke. Stoga je nekom od šefova palo na pamet da se na hodniku odjela postavi displej na kojem će biti prikazivano koliko tko pere i ne pere ruke, s važnim naglaskom da rezultati nisu vodili prema konkretnim kaznama i nagradama, nego čisto ‘nako, da se vidi i zna. I nakon postavljanja displeja zaposlenici su se toliko dobro popravili da ih od tada više tek 10% nije redovito pralo ruke. Sharot kaže da se ovdje radi o nečemu duboko usađenom u našim mozgovima. Naime, oni potpuno drugačije reagiraju kad smo svjesni da drugi znaju za naše postupke od onoga kad ne znaju. S tom sviješću da drugi znaju za naše postupke, u većini ljudi se budi izuzetno snažan motiv da se usklade sa uhodanim normama i prosjecima ljudskog ponašanja. Pouka je vjerujem jasna. Ako se u nečem želimo popraviti ili ukoliko želimo steći neku sasvim novu dobru naviku, u tome ćemo puno lakše uspjeti kao dio neke grupe. U tome jest smisao i grupne terapije, kao i svih onih različitih udruženja koja se bave nekim specifičnim hobijima ili aktivnostima. Dok drugi promatraju naš napredak, svojski ćemo se truditi da budemo barem na nekom osrednjem (zajedničkom) nivou.
Još nešto dodatno: Potonje nam pomaže shvatiti zašto su konspiracija i tajnovitost poprište najrazličitijih zala i moralnih devijacija. Ne možete javno govoriti o tome da planirate nekoga ubiti, pokrasti ili da na nekoga bacate zle čini i uroke. Jer da govorite, snažna društvena reakcija bi vas već uvjerila da se kanite toga. Tako da se ona stara izreka: „Nije lopov koji krade, nego onaj koga uhvate da krade” na kraju pokazuje neobično točnom. Premda je lopov u svojoj tajnovitosti već ponešto svjestan svoga grijeha, puno će više toga biti svjestan kad jednom konačno bude uhvaćen i javno raskrinkan. A naravno da bi mu bilo pametnije da sam na vrijeme potraži pomoć i otvoreno porazgovara o svojem problemu. Drugim riječima, mnoge svoje nepodopštine i fiks ideje često čuvamo u najstrožoj tajnosti upravo zbog toga jer ne želimo u potpunosti postati svjesni koliko je sve to štetno ili barem besmisleno. Jer ako postanemo dovoljno svjesni, onda nam nema druge nego se promijeniti i popraviti.
Glede samih nas obično nas zanimaju samo dobre vijesti
U nekim naprednim zapadnim društvima više uopće ne možete kupiti cigarete a da to sve skupa liči na neku normalnu brendiranu kutiju cigareta. Ne, sve je to omotano u najrazličitije boleščurine, trule organe i ostale medicinske gadosti. A onda iznenađenje, većina pušača se uopće ne osvrće na sve to, a neki zbog toga postanu još uvjereniji i okorjeliji pušaći. Pitanje je zašto? Sharot kaže kako nas glede nas samih skoro uopće ne zanimaju loše vijesti i informacije. Naši umovi imaju tu sposobnost da zanemare sve ono što nam ne ide u prilog, a da se zakače za sve ono što nam odgovara. Drugim riječima, glede nas samih zanimaju nas samo dobre vijesti. No, iz ove nepopravljive situacije možemo stvoriti sebi jedan sasvim dobar i koristan način motivacije. Ako se u nečemu pokušavamo popraviti, ili ukoliko već radimo na sticanju sasvim novih navika i sposobnosti, Sharot kaže da bismo svakodnevno trebali bilježiti napredak. Zašto? Pa baš zato jer nas glede nas samih zanimaju samo dobre vijesti i informacije! Ono, zar ćemo pred svojim dragim okicama bilježiti kako smo svakog dana bili sve gori te kako smo jednog dana na kraju definitivno odustali, jer smo najobičniji lijeni, nesposobni idioti. Ne, nitko od nas tako nešto sebi ne želi ni bilježiti ni čitati, pa baš zbog toga i trebamo i bilježiti i čitati. Tada ćemo se već vjerojatno nekako potruditi da si na kraju dana pribilježimo kakav solidan ostvareni pomak i napredak.
Za kraj, ako pokušamo podvući crtu, ispada da su transparentnost i iskrenost prema sebi i drugima najbolji mogući motivatori, slično kao što je mnogo onog drugoga što uobičajeno prakticiramo u tom smislu samo varanje samih sebe i drugih.
Brojni liberalni mediji u regiji, počevši od jučer, navališe složno s viješću, a koja se poziva na nekakvo strano istraživanje, kako je otkriveno zašto su religiozne zemlje siromašne, a nereligiozne bogate. E jesu li stvarno?
Odmah me zbunilo to zašto bi itko pametan govorio o nekakvoj podjeli na religiozna i nereligiozna društva s obzirom da je takav pristup problematici čovjekove religioznosti poprilično nesiguran i provizoran? Naime, na svijetu ne postoji društvo koje bi po sebi bilo potpuno religiozno, isto kao što ne postoji društvo koje bi bilo u potpunosti nereligiozno, a pri tome od velike pomoći nisu čak ni neke službene statistike o broju vjernika ili nevjernika. Npr. ukoliko se zna da u Sjedinjenim Državama oko 50% građanstva službeno ne pripada niti jednoj vjerskoj organizaciji, to uopće ne znači da su svi ti ljudi nevjernici, jer mnogi od njih osobno zastupaju stav kako im nije potrebno članstvo u nekom vjerskom pokretu ili zajednici da bi živjeli svoju vjeru. Slično tome, ali obratno, ukoliko se u nekim tradicionalnijim društvima apsolutna većina ljudi izjašnjava članovima dominantne vjerske zajednice, to nikako ne znači da su oni svi vjernici kakvi bi trebali biti, misleći pri tome na sve ono što bi oni kao vjernici trebali obdržavati. Na primjer, na našim prostorima bi u tom smislu mogli govoriti možda o maksimalno 15-20% aktivnih i praktičnih vjernika, premda ih se preko 90% izjašnjava takvima.
Sekularnost ne znači nereligioznost
S obzirom na nedoumicu, ne bi mi mrsko zaviriti u rezultate istraživanja na kojeg se pozvaše ovi naši liberali s početka teksta, kad gle, istraživanje govori o nečemu sasvim drugom: „Secular countries can expect future economic growth, confirms new study“ – što će reći da sekularna društva u budućnosti mogu očekivati ekonomski rast. Naravno, religiozna i nereligiozna društva se ni ne spominju, nego ona sekularna i ne sekularna, a to svakako nije isto. Pojam sekularnosti podrazumijeva organizacijsku odvojenost Crkve (ili neke druge dominantne vjerske zajednice) i države, a ne da se u tom društvu više ne bi vjerovalo u Boga. Inače kad govorimo o sekularizaciji, radi se o skoro četiri stoljeća dugoj zapadnoj tekovini čiji su korijeni udareni Westfalskim mirom 1648., a pro po svršetka velikog Tridesetogodišnjeg rata, a koji je djelomično bio izbio i zbog katoličko-protestantskih konfesionalnih sukoba i nedoumica. Namjerno naglašavam ovo „djelomično“, jer je katoličko-protestantski sukob od samog začetka bio barem podjednako toliko politički koliko i vjerski problem. Naime, dio njemačkog plemstva će od samog začetka reformacije podržati mladog buntovnog redovnika Martina Luthera prvenstveno jer su u njegovim idejama vidjeli sredstvo za postizanjem veće političke neovisnosti naspram tadašnje velike Papinske države. I tako je na kraju, nakon svih peripetija i sukoba odlučeno da će za sve biti bolje ako se država i religija međusobno budu držale odvojeno.
Različita lica uspjeha
Ukoliko sekularnost po sebi predstavlja nekakav garant gospodarskog napretka, kao i razvoja ljudskih prava (kako se ističe u navedenoj studiji), to nikako ne znači da je ona po sebi posve savršena i bez mana. Jer počevši od naznačenog 17. st. pa na ovamo, upravo će zapadna sekularna društva postati odgovorna i za neka od najvećih zala u povijesti čovječanstva: oba svjetska rata, fašizam, nacizam, holokaust, rasizam, aparthejd, neokolonijalizam, nebrojeni komunistički zločini, „proxy“ ratovi današnjice … sve se to razvijalo i provodilo u okruženju „naprednog“ sekularnog društva. Ovo normalno ne znači da su brojna teokratska društva kroz prošlost i sadašnjost bili nevinašca, no kad bi se sve zbrajalo, a brojke ne lažu, oni prvi su nesumnjivo više toga zgriješili. Osim toga, uspjeh nije samo novac i pravo manjina; ima toga još mnogo: mir, zdravlje, radost, znanje, kultura, sretna obitelj, druženje s dragim ljudima…
Stoga, na kraju, pomalo nekoherentno završavam pitanjem: Dokle će nas ovi „napredni“ trovati notornom neistinom da biti vjernik ipse facto znači biti glup, nazadan i destruktivan!?
Nakon početnog ismijavanja i žustre društvene kritike na samom kraju XX. stoljeća, za sudionike mutnog balkanskog rođačko-kumovskog kapitalizma ali i politike, prosječni građanin sve češće zna reći „da su se ljudi snašli“. Ekces je u međuvremenu postao društveno pravilo. Mnogi mladi ljudi (srećom, ne svi) ne skrivajući govore kako u polupismenim tajkunima i nakinđurenim sponzorušama prepoznaju svoje nepobitne uzore. Etički i kulturni kriteriji kao da su ishlapili, a kao ultimativni cilj ostaje ono „snaći se“ i to bez obzira na cijenu.
Pojmovi snalaženja i prilagodbe po sebi ponajviše pripadaju svijetu evolucijskebiologije, jer koliko je znano, veliki religiozni ali i kulturni sustavi ih uopće ne spominju.
S druge strane, za evolucijsku misao pojmovi snalaženja i prilagodbe, uokvireni zajedničkim pojmom adaptacije, predstavljaju vrhunac sposobnosti nekog bića. Međutim, sve ovo s jednim velikim „ALI“! Naime, Darwin je pod adaptacijom podrazumijevao razvoj neke potpuno nove osobine ili navike, a ne povratak nekim prastarim atavizmima. A kad govorimo o onom „snalaženju“ s početka teksta, tu se očito radi o ovom drugom, a ne prvom. Zašto? Rođački kapitalizam pouzdano ne predstavlja nešto u potpunosti originalno i novo. Tu se radi o organizaciji poslovanja utemeljenog na arhaičnom plemenskom mentalitetu, pri čemu nije toliko važno tko koliko zna i može, nego je najvažnije ono: tko je tvoj, a tko nije tvoj … dok u samom središtu plemenske pedagogije stoji maksima da je svaki pripadnik tvoga plemena prijatelj i brat, dok ti je svaki pripadnik tuđeg plemena neprijatelj ili barem stranac. To je valjda i razlog zašto će svi primitivci plemenskog usmjerenja uvijek pokušati izbjeći plaćanje poreza. U njihovom suženom svjetonazoru jednostavno ne postoji dovoljna svijest o široj društvenoj cjelini i općem dobru. Šta njih boli briga kako će se financirati škole, bolnice i još puno toga drugoga. Oni su dovoljni sami sebi… U konačnici slično vrijedi i za spomenute „sponzoruše“; nema tu ničeg posebno novog, jer dobro je svima znano koji je ono najstariji zanat na svijetu…
Korisna i štetna regresija
Posebnost čovjeka je ta što on nije samo evolutivno, nego i regresivno biće, a sama regresija pri tome dođe nešto kao obrnuta evolucija. Dok je evolucija okrenuta prema budućnosti i bavi se razvojem novih osobina i karakteristika, dotle regresija svoja rješenja traži u prošlosti.
Regresija u svakom slučaju ne mora biti nešto negativno. Ona je zaslužna i za ponovno otkriće brojnih dobrih stvari koje su svojevremeno bile istisnute pred valom novih otkrića i rješenja. Tako je pronalazimo i u kulturi, pa čak i u dizajnu. Npr., renesansa je kao jedno od najznačajnijih kulturnih razdoblja u povijesti ljudske civilizacije u središtu svoga zanimanja imala upravo ponovno otkrivanje velikih zaboravljenih dostignuća minule antičke kulture i misli. S druge strane, u dizajnu regresiju pronalazimo kroz novu reinterpretaciju – u međuvremenu – prevladanog dizajna. Npr., među automobilima, danas su ponovno popularni neki modeli iz 60-tih i 70-tih poput „fiće“ i „minija“, a globalno hvaljeni i obožavani Applov dizajn po sebi nije ništa drugo nego blaga reinterpretacija njemačkog dizajnera Dietera Ramsa, tj. njegovih radova od prije otprilike pola stoljeća.
Slika 1: Lijevo: Ramsov radio tranzistor iz 1958. Desno: Appleov prvi iPod iz 2001. Izvor (foto): bellroy.com
Međutim, ako govorimo o ekonomskim i društveno-političkim stvarima, kao uostalom i onim osobno-psihološkim, regresija se javlja uglavnom kao negativna i uznemiravajuća pojava. Tendencija da se u kriznim situacijama bježi natrag a ne naprijed, mogla bi biti dobra samo u svijetu s malo problema. No, što je problema više ili što su oni veći, to će značiti da takav svijet neće moći istinski napredovati.
Kao reprezentativnog anatoma civilizacijske regresije mogli bismo imenovati britanskog pisca Williama Goldinga. Već u svojem prvom značajnijem i ujedno najslavnijem djelu „Gospodar muha“ (Lord of the flies) iz 1954., Golding se posvećuje seciranju krhkosti kulture i civilizacije, pod pretpostavkom kako samo jedno veliko i tragično događanje fine i uglađene ljude preko noći pretvara u divlju i okrutnu primitivnu hordu.
Istinska adaptivnost
U neka mnogo starija vremena zima nikako nije značila zimske radosti već istinsku smrtonosnu kušnju. Niske temperature, otežano kretanje kroz snježne nanose te nedostatak hrane tjerali su manje-više sva živa bića na prilagodbu i snalaženje. U tom smislu veći broj životinja je razvio sposobnost hibernacije (zimskog sna), koji u nekim slučajevima može trajati čak i do sedam mjeseci. U tom periodu snižava se tjelesna temperatura, u nekim slučajevima čak i do samo jednog stupnja, broj otkucaja srca pada na svega par otkucaja u minuti. Na ovaj način se radikalno smanjuje potrošnja energije koja se vrlo štedljivo nadoknađuje razgradnjom iz masnih naslaga. No, druge životinje su razvile i neke drugačije sposobnosti. Npr. divlje svinje imaju nevjerojatno svestran probni trakt koji može svariti manje-više sve: i tvrdo korijenje, i trule strvine, tako da su u stanju uvijek sebi naći nešto za jelo, te su u zimsko vrijeme čak i aktivnije nego u ostatak godine (vrijeme parenja i puno borbe oko toga). Kod jelena pronalazimo opet novu taktiku. Biolozi procjenjuju da je oblik njegovih rogova zapravo više prilagođen za razgrtanje snijega nego za borbu. Služeći se tom prirodnom lopatom, u zimsko vrijeme uspijeva doći do oskudnog raslinja ispod debelog snježnog pokrivača. Neke životinje poput vjeverice opet pribjegavaju pravljenju zaliha za zimu. Sličnom taktikom se na kraju krajeva poslužio i čovjek, koristeći i još par drugih korisnih trikova (vatra, zimska odjeća, pravljenje solidnijih, zatvorenih nastambi).
Već smo ranije pisali kako su se za čovjekov napredak ključnim pokazale slijedeće dvije osobine: sposobnost detaljnog učenja i altruizam. Ono prvo je omogućilo razvoj kao i svladavanje složenih znanja, a ono drugo je bilo još sveobuhvatnije. S jedne strane, kroz zauzetu brigu za bolesne i ranjene srodnike altruizam je uzrokovao i značajno produženje životnoga vijeka čovjeka. S druge strane, altruizam je omogućio ljudima i da se udružuju na izradi većih i složenijih projekata čije će blagodati stizati tek znatno kasnije. Tko bi rekao, ali čovjekova sposobnost odlaganja zadovoljstva se pokazala – eto – svojevrsnim ključem njegovog kulturnog i civilizacijskog napretka.
Sa svim ovim se izgledno cijela priča o napretku okreće naglavačke, jer danas mnogi počesto razmišljaju obratno: zakleli bi se da je odgađanje zadovoljstva tamo neki glupi primitivni vjerski moral, a da su seks, drskost i sav prateći vulgarni materijalizam nešto posve moderno i napredno – konačna i ultimativna emancipacija potlačenog ljudskog bića.
Onkraj svih ideoloških sukoba, moglo bi se jednostavno reći: tko stvarno misli biti moderan morat će neminovno razmišljati i djelovati u smjeru posvemašnje originalnosti; smisliti nam i razraditi nešto korisno i pametno, što još nikad nije među ljudima postojalo. Reklo bi se, što dalje od svake ekonomske i društveno-političke regresije.
Jednog jutra probudim se i vidim da mi je pokućstvo novo, da imam poslugu, svu zadnju tehnologiju i da kraj mene leži voljena osoba. Taj osjećaj svjesnosti da me čeka spreman doručak, da svi oko mene „plešu“. Hmm! Spremam se, vozač mi otvara vrata i odvozi me do radnog mjesta. Baš tog mjesta, gdje me svi bojazno i s poštovanjem pozdravljaju, gdje me izrazito cijene i poštuju moj uspjeh. Da, baš ja, ja sam uspješna! To novo odijelo, sat iz zadnje kolekcije, nove cipele i nova kožna torba čine me uspješnom ženom! Kad odjednom… tu rum, tu rum… Tko, što, gdje? Auuu, alarm zvoni. Probudi se! I da, to je samo bio san.
Kada bismo mogli preko noći postati uspješni, kako bi to bilo dobro, zar ne?
Ali ne kaže se uzalud da je put do zvijezda posut trnjem. Ne, nije tako lako postati uspješan. Ali nešto teže od toga da postanemo uspješni jest odrediti kriterije uspjeha. Jer to što mislimo da je neka glazbena zvijezda uspješna, ne mora značiti da ona to osjeća i da to doista jest. Nikad ne gledam samo posljedice, nego i uzroke, a tako i ne gledam samo uspjeh kao krajnji produkt, nego i kriterij kao okvir u kojem bismo mogli odrediti taj uspjeh.
Ali evo, za primjer, uzet ću kriterij uspješnog muškarca, direktora banke. Što je to što njega čini uspješnim? Novo odijelo, novi radni stol, nova kožna torba, hrpa papira na stolu? Ne, to nije odgovor. Ono što nas može učiniti uspješnima je prvobitna volja i želja za napretkom, koji nerijetko dovodi do uspjeha. Da svaki ulazni napredak i nadogradnja znanja dovodi do povećanja samopoštovanja, pokazala su mnogobrojna istraživanja. Što više svladamo životnih prepreka, više ćemo biti zadovoljniji sobom. U psihologiji je u zadnje vrijeme dosta korišten pojam „misli pozitivno“, odnosno budi optimista, vjeruj u sebe, u svoje mogućnosti i želi napredovati. Kad vidimo da je netko pametan, inteligentan, uvijek ćemo reći da on posjeduje mogućnost da bude uspješan. Ali što nam znači inteligencija? Nešto što sigurno dovodi za uspjeha? Ako ćemo navesti grubu definiciju inteligencije, reći ćemo da je to sposobnost prilagodbe u novim i nepoznatim situacijama.
DA! Moram biti sposobna prilagoditi se novim i nepoznatim situacijama. A znači li to da trebam odustati kod prvog neuspjeha? Što bi trebao reći jedan profesor književnosti kad mu jedan od radnih zadataka bude pisanje financijskog predračuna, a on to ranije nikada nije radio? I uradi on taj financijski predračun, ali ne bude baš nimalo dobar. Što bi trebao? Reći da odustaje, da on to ne može, da on nije za tog!? Je li to način na koji ćemo uspjeti? Koliko puta dijete padne dok ne prohoda? Jedanput, dvaput, pet puta ili možda deset puta? Ma bezbroj puta! Ono će pokušavati sve dok svojim nogicama ne stane na čvrsto tlo i još će se glasno nasmijati da svima javi kako je uspjelo. Tako i čovjek sve dok ne postigne svoj cilj, ne smije odustati. Samo ta upornost i želja dovest će do uspjeha.
Često čujemo da kad nam život da limun, napravimo limunadu. Da, upravo tako. Iskoristimo svaku priliku. Koliko god teško, gorko i nejasno bilo, iskoristimo svaku životnu priliku u svoju korist.
Sjećam se jedna priče iz studentskih dana… Djevojka je silno željela studirati ekonomiju u Zagrebu, pohađala sve pripreme i sve materijale preradila, ali na kraju nažalost nije bila primljena u Zagreb. I tako tužna, uplakana i razočarana predala je papire za ekonomiju u Sarajevu i bez problema se našla na listi primljenih studenata. Ali to nije bilo to. Ona je silno čeznula za Zagrebom. I eto prođe nekako prva godina studija i više nije ni spominjala Zagreb. Naviknula se na studij i život u Sarajevu. I završi tako i druga godina, pa i treća… mada je treću godinu malo kasnije završila, jer je kasnije obranila dodiplomski rad i baš dok je ona čekala datum obrane dodiplomskog rada završi se natječaj za prijavu za II. ciklus studija. I tako ponovno se javi razočarenje i tuga… izgubit će godinu, dolazi pauza u studiranju. Ali iskustvo je učinilo svoje… Ona pokupi svoje papire nakon obrane dodiplomskog rada i pravac Zagreb. Tu je natječaj za II. ciklus studija još uvijek bio otvoren i bi ona primljena u Zagreb iako je bilo suza i tuge što to nije Sarajevo. I tada smo joj pijući kavu rekli da ubuduće mora paziti što to toliko silno želi…, jer ukoliko je želja jaka, a upornost velika – uspjeh je zagarantiran. I sada, ona je mlada uspješna magistra ekonomije koja živi i radi u jednoj prestižnoj firmi u Zagrebu.
Nakon ove kratke priče prisjetimo se što nas to sve čini uspješnima:
