nesavršenstvo – Poptheo Web Portal

O nemiru

Ponekad kada imate stari auto sklon kvarovima, jedino na što mislite na semaforu u jeku gužve jest da se ne pokvari. Ili kad patite od nesvjestice, nadate se da se nećete onesvijestiti u društvu gdje bi vas svi mogli vidjeti. Nije problem ako ste sami na cesti i auto vam se pokvari. Niti ako vas uhvati nesvjestica kad ste negdje sami gdje vas nitko ne vidi. Kad ste sami, osjećate se manje sputanima vlastitim strahom. Kada ujutro sjedate u auto osjećate određenu napetost: „A što ako mi se pokvari u vrijeme najveće gužve“, ili: „A što ako me nesvjestica pođe hvatati za vrijeme nastupa, govora dok su sve oči u mene uprte“. Iako se ništa ne mora dogoditi. Nemir je strah od nezgode ili neuspjeha koji se ne bi mogao sakriti od drugih. Nemir je povezan s načinom kako vidimo sebe u budućim trenutcima koji se imaju dogoditi. Auto koji se često kvari, neće u nama izazvati nemir ukoliko znamo da ćemo biti sami na cesti čak i ako se pokvari. Jer nećemo stvoriti gužvu. Neće biti psovke. Blaga nesvjestica dok sami vježbamo nastup pred ogledalom, neće izazvati nemir. Ali razmišljanje što ako nam se to dogodi dok stojimo pred drugima hoće. Moguće da ima različitih nemira. Različitih uzroka. Različitih okolnosti.

Među nemirima postoji nemir koji u nama nastaje od straha zbog budućeg, a što nećemo moći sakriti od drugih. Nazovimo ga nemirom otkrivanja. Nemir otkrivanja je napetost koju osjećamo onda kada nam je pred očima samo misao da nitko drugi ne zna. Ne vidi. Ne čuje. Ne primijeti. Ne pita. Nemir otkrivanja razotkriva nešto što mislimo da drugi ne smiju znati. Auto? Da. Ali ne pokvaren. Nitko ne smije znati. Zašto? Svi će gledati u mene. Upirati prstom. Nesvjestice? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Slabić. Kukavica. Napadi panike? Da. Ali nitko ne smije znati. Zašto? Lud. Psihički nestabilan. Nemir otkrivanja je strah od drugih. Nemirom otkrivanja stvaramo zbunjenost u sebi. Jer nemir otkrivanja zabranjuje da bilo što naše i u nama bude slabo i nesavršeno. Kada nas obuzme nemir otkrivanja (što će reći drugi i kako će nas gledati?), paradoksalno mi težimo skrivanju. Svega. Sve krijemo. Svaki nedostatak. Nemir otkrivanja nas uvjeri da je sve sramota i da sve svega trebamo stidjeti. Iako ne treba.

Razumljivo je da se auto može pokvariti na semaforu. Razumljivo je da možemo imati nesvjestice zbog napora i iscrpljenosti. Razumljivo je da možemo imati napade panike jer nas je ponekad strah nepoznatoga ili iznenadne nove situacije. Nemir otkrivanja ne razumije. I ne prihvaća. Tjera nas da budemo savršeni. Do iznemoglosti. Ne dopušta pad. Poraz. Neuspjeh. Osim kada smo sami. I kada nas nitko ne gleda. I ne vidi. I ne promatra. Tada nas ne treba. Napušta nas. Opustimo se. Jer nemir otkrivanja se javlja samo kad nas drugi promatraju. Njegova snaga izvire iz naše slabosti kako ne smijemo nikada pokazati slabost, nedostatak, gubitak pred drugima. Nemir otkrivanja se koristi sramotom kao najjačim oružjem. Progoni nas. Stidi se, treba te biti sramota što će drugi reći?0!

Nemir otkrivanja se javlja u onoj negativnoj pokudi koju smo često slušali: Šta će svijet reći, što će selo reći, hoćeš li da se svijet nadvodi i da nam se smije. Zbog jakog utjecaja i nemogućnosti da se odupremo nemiru otkrivanja, koliko smo puta uskratili podršku onima koji su nam bližnji. Stidjeli se njihove patnje. Njihove bolesti. Njihovih nedostataka. Skrivali naše vlastite sasvim normalne pojave koje se uz malo pravog ohrabrenja mogu pobijediti. I naše nesvjestice. I napetosti. I napade panike. Nemir otkrivanja nas je sabio u jednu nepodnošljivu točku. Zatvorio u suviše malen i zagušljiv prostor u kojem nedostaje zraka. Gdje se gušimo.

Budi savršena. Gledaj i pazi što će drugi reći. Ne pričaj. Šuti. Čekaj dok gosti odu. Ne pita te se ništa. Ne pričaj gluposti. Lepeza nipodaštavanja kojom se nemir otkrivanja služi da bi nam otežao život je široka i raznobojna, ali sve one na ovaj ili onaj način dolaze od straha da drugi ne smije znati i vidjeti našu slabost i naš nedostatak.

Nemir otkrivanja vlada nad nama i kad odrastemo. Možda u manjoj mjeri. Ali vlada. Jer i sad kad nam auto stane, ne mislimo na sebe, nego što će drugi reći. Jer i sad kad imamo nesvjesticu, ne mislimo na svoje zdravlje, nego što će drugi reći. Jer i sada kada imamo napade panike, ne mislimo na iscrpljenost, stres i napor i potrebu da se odmorimo. Sramota. Kako nas nije stid tako misliti. Nego mislimo što će drugi reći ako nas vidi da malo vrludamo cestom. Nemir otkrivanja nas udaljava od brige o samima sebi. Uvjerava nas da je sramota i grijeh voditi brigu o sebi i da se to ne smije. Nemir otkrivanja kojega proizvodi okolina koja se brine samo što će i kako će nas gledati drugi i što će drugi reći. I kad odrastemo u takvoj okolini, uvijek nas je stid i sramota kad se pokaže da smo nesavršeni.

Nemir otkrivanja je neprijatelj ljudskosti i njezinih nedostataka i nesavršenosti. Izgrađen kao mehanizam kontrole i ponašanja savršenih ljudi, oduzima nam mogućnost da kao ljudi ponekad osjećamo sasvim normalne ljudske slabosti i nedostatke. I nesvjesticu. I napad panike. I umor. I ljutnju. I neraspoloženost. I toliko toga što nas čini ljudima. Pretvara nas u eksplozivne naprave koje samo razmišljaju što će drugi reći i kako nas vidi. Opasne ljudske naprave koje eksplodiraju iznutra i sebe uništavaju i razaraju iznutra.

Ponekad kad više ne možemo izdržati pritisak nemira otkrivanja koji u svemu vidi sramotu i razlog da se stidimo, treba mu postaviti pitanje: Zar je važno što drugi misli i vidi? I natjerati ga da odgovori. Uskoro ćemo shvatiti da nema odgovor na naše pitanje i da je nas cijelo vrijeme lagao i držao u ropstvu.

Zar je važno ako smo nesavršeni i imamo nedostatke i ako ih nekad vidimo na drugima i drugi ih vide na nama? Zašto biti nemiran od jutra do mraka oko toga danima, mjesecima, godinama ili, ne daj bože, cijeli život? Treba se čuvati nemira otkrivanja. Može zarobiti. Toliko nas začarati da zaboravimo da ponekad možemo, trebamo i smijemo pokazati da smo nesavršeni bez obzira što će drugi reći i u kojem smjeru pokazuje njegov prst ili pogled.

U Sarajevu 20. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com;Copyright: Katarzyna Białasiewicz

O kompleksu

Nijedan kompleks nije svojevoljan. Neke nametnemo sami sebi. Neke nam nametnu drugi. Kompleks je nedostatak koji zauzme mjesto cjelovite osobe. Osoba postane sporedna samoj sebi. Kompleks postane središte razmišljanja i vrednovanja samog sebe. Jer je kompleks negativan, vrednovanje samog sebe nije moguće. Nije moguće u pozitivnom smislu. Ali je moguće samog sebe omalovažavati. Moguće je samog sebe obezvrijediti i sebe predstaviti u negativnom svjetlu. Kako se dogodi da mali nedostatak (obično je u pitanju lice) čovjeka osudi na prijezir prema samom sebi? Zar je nos, oko, usna, ruka važnija od cjelokupne osobe i svih njezinih intelektualnih i duhovnih sposobnosti? Postoji jedan izraz koji kaže bonum diffusivum sui, odnosno kako se dobro po svojoj naravi širi. Kao kada se nađemo u situaciji radosti i sreće s drugim ljudima, njihova radost nas zarazi i prenese se na nas. Za kompleks možemo reći da je također nešto što se po svojoj naravi širi. Reći ćemo za kompleks da je negativum diffusivum sui, odnosno kompleks se po svojoj naravi širi na cijelu osobu. Malčice krivi nos se širi do mjere odbacivanja vlastitog tijela i njegove ljepote. Ili malčice klempave uši. Ili malo ćelavosti. Kompleksi su podsjetnik na čovjekovu nesavršenost. Ali su i podsjetnik na čovjeku savršenost kad ga se promatra kao cjelovitu osobu. Kompleks može biti sredstvo mržnje prema samom sebi, ali može biti sredstvo balansa između oholosti i čovjekovog odnosa prema sebi. Kada kompleks prevagne nad cjelokupnom osobom, gubi se balans i kompleks postaje dominantan način razumijevanja sebe. Dolazi do faze kada se negativnost širi sama od sebe i čovjek sebe ponižava i obezvrjeđuje. U tom samoprijeziru često puštamo i druge da sudjeluju. U svijetu gdje se zahtjeva apsolutno savršenstvo, sve je teže biti bez kompleksa. Idealno tijelo postalo je nedostižan cilj. Zaluđenost savršenstvom dovela je u pitanje i one ljudske karakteristike koje po svim prirodnim mjerilima ne spadaju u područje kompleksa. Nos više nije dovoljno malen i proporcionalan, usne više nisu dovoljno pune, uši više nisu dovoljno simetrične s ostatkom lica, grudi više nisu dovoljno savršene… I tako dio po dio, čovjek sebe svede na komplekse nesposoban vidjeti na sebi ili u sebi nešto vrijedno poštovanja i vrednovanja. Sve je kompleks. Svaki dio i cijeli čovjek. Sve treba ponovo „preurediti“. Dotjerati do savršenstva. Ali kompleks se ne da tako lako „ubiti“. S nosa prijeđe na jedno uho. Pa na drugo. Pa prijeđe na donju usnu. Pa na gornju. Pa prijeđe na bradu. Na očne kapke. Kompleks se „šeta“ po čovjeku. Prvo se „šeta“ po tijelu. Kad završi s tijelom, krene „šetati“ iznutra. Sad nije kompleks nos. Sad je kompleks „nešto“ unutra. I tako čovjek izgubi puno vremena i života liječeći navodne komplekse. Puštajući negativnost da se širi. U međuvremenu puno radosti, dobrote i dobrih stvari prođe pored čovjeka jer je previše vremena gledao vlastite uši u ogledalu ili stopalo ili predugo mislio kako je intelektualno nejak uvjeren da ne može postići ono što želi. Kompleks širi negativnost, uzrokuje obeshrabrenost i generira deprimiranost. Ne postoje kompleksi. Postoje negativnosti koje preuzmu kontrolu nad cjelokupnom osobom. Negativnosti koje cijeloga čovjeka svedu na jedan mali dio njegovog tijela ili neku od osobina njegove duše. Negativnosti koje poput spužve obrišu cijelu ploču čovjekove osobnosti i ljudskosti. Nije važna plemenitost, iskrenost, dobrota, istinitost, požrtvovnost. Važan je nos. Važno je uho. Važno je stopalo. I sam čovjek u jednom trenutku sebe vidi isključivo kao nos ili stopalo. Sebe vidi kao kompleks. Kao negativnost koja se širi. A čovjek, odnosno osoba je toliko više od njegovog velikog nosa ili klempavog uha. On je daleko više, veće i važnije stvorenje. Cijela priroda to zna i podlaže se čovjeku. Cijeli svemir to zna i dopušta čovjeku da ga istražuje i osvaja. Svi to znaju. Ni priroda, ni svemir, ni bog ne misle da je čovjek kompleks. Samo čovjek ne zna da je kruna stvarnosti. Nažalost, samo je čovjek i sposoban vjerovati da je njegova čudesna osobnost tek veliki nos, klempavo uho, krivo stopalo. Samo je čovjek sposoban obezvrijediti sebe da se svede na dio. I samo su ljudi sposobni vrednovati čovjeka negativno. Obezvrijediti ga prema njegovom kompleksu i zaključiti kako je taj čovjek bezvrijedan jer mu veličina nosa odudara od propisa savršenstva. Propisa kojega nema. Jer su ga propisali ljudi koji su zaboravili tko je uopće čovjek. Jer su ga sveli na kompleks upirući prstom u njegov nedostatak. Ne vide da se priroda i svemir klanjaju najsavršenijem među svim stvorenjima. Vide samo krivo stopalo ili klempavo uho. Jadnici. Misle da je cijela ljudska osoba jedno stopalo ili jedno uho. Loše je i pogrešno što ima i onih ljudi koji vjeruju da to zaista i jesu, jer je netko sa „savršenijim“ uhom pokazao prstom na njegovo uho. Ili nos. Ili stopalo.

U Sarajevu 4. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Niels Hariot

O savršenstvu

Jedna mala nesavršenost upropasti savršenstvo. Kao kad na savršeno našminkanom licu primijetimo jedva vidljiv nedostatak. Kao kada na potpuno novom automobilu primijetite malenu ogrebotinu. Jedva vidljivu. Savršenstva gube vrijednost kad na njima uočimo i najmanji nedostatak. Kao nečija savršena biografija. I savršen život. Maleni skandal uništi sve. Mali nedostatci savršenstava nas razočaraju. U mjeri da ćemo odbaciti nešto skoro savršeno. I novo. Kao kad ostavite ženu. Savršena je. Osim jedva primjetnog nedostatka na našminkanom licu. Kao kad ostavite muškarca. Savršen je. Osim jedva primjetnog deformiteta na ruci. Ili stopalu. Kao kada poludite od razočarenja. Jer na vašem novom autu primjećujete jedva vidljivu ogrebotinu. Uzalud što je sve drugo savršeno. I žena. I muškarac. I automobil.

Jeste li primijetili kako savršenstva u našim očima gube vrijednost i ljepotu čim otkrijemo na njima i najmanji nedostatak? Sjećate li se osjećaja razočarenja jer nedostaje maleni dio savršenosti da sve bude kako treba? Razočarenje što savršenoj stvari ili savršenom biću nedostaje sitnica. Beznačajna. Ali nedostaje. Što će nam savršeno? Zašto tražimo savršeno? Zašto nas nesavršeno ne usrećuje? Prosječne stvari ne volimo uvijek. Korištene su. Zbog njih se nećemo razočarati. Ne smetaju nam njihovi nedostatci. Ogrebotine. Svako savršenstvo jednom će postati korišteno. Prosječno. Zato volimo nove stvari. Neotvorene. Netaknute. Tražimo savršenstvo. Mislimo da su savršene. Ili nas podsjećaju na savršenstvo.

Neobično, zar ne? Ne postoji kriterij savršenstva. Ne postoji savršeno lice. Ne postoji savršena stvar. Ipak tražimo savršenstvo. Kupujemo novo. Neotpakovano. Ne postoji savršena žena. Ipak je tražimo. Ne postoji savršen muškarac. Ipak ga tražimo. Podsvjesno oko sebe tražimo savršenstvo. Kao da savršenstvo negdje stvarno postoji. Kao kriterij svega što mislimo da je savršeno. Ne znamo koji su kriteriji savršenstva. Osjećamo ih. Vidimo ih. Dodirujemo ih. U licima. U rukama. U ljudima. U stvarima. Kao da sve oko nas pomalo liči na nešto savršenije. U svemu naslućujemo savršenstvo. Kao da postoji savršena ruka. Savršen nos. Savršeno tijelo. Kao da sve što postoji odgovara nekom savršenijem kriteriju. Nekoj savršenoj slici svijeta.

Čudno je. Nemati kriterij i nazivati stvari savršenima ili nesavršenima. Zašto je ova ruka savršena, a ona druga nije? Zašto je lice ove žene savršeno, a lice one druge žene nije? Ljudi pokušavaju pronaći kriterij savršenstva. Mjerenja. Takmičenja. Proporcije. Ljudski pokušaji da stvore kriterij je ljudski pokušaj da zarobe savršenstvo u svoja ljudska mjerila. Čovjek je ponekad zarobljen. Lažnim savršenim. Nepostojećim savršenim. Ljudsko ne može odrediti niti propisati mjeru savršenstva. To može samo savršenstvo. Ali što je ono i kakvo je ono? Gdje je savršenstvo? Ne znamo. Ali ga osjećamo. Vidimo. Dodirujemo. Čujemo. U prirodi. U licu. U tijelu. U ruci. U glazbi. Oko sebe osjećamo prisutnost savršenstva. Ne znamo kako izgleda. Ne znamo je li ga moguće dodirnuti. Ne znamo je li ga moguće čuti.

Savršenstvo postoji. Pokušavamo ga zarobiti ljudskim mjerilima savršenstva. Pokušavamo zarobiti čovjeka u savršenstvo. Koje smo izmislili. Kojemu smo odredili kriterije. Mjerenjem. Vaganjem. Težinom. Brojem godina. Bojom kose. Izgledom tijela. Ali nitko od nas ne zna odgovoriti na pitanje što je savršenstvo. I svi naši kriteriji su magloviti pokušaji da zarobimo nešto što je uvijek oko nas, ali nam čim ga pokušamo uhvatiti, izmiče iz ruku.

Postoji savršenstvo. Osjećamo. Ne znamo kriterij. Mislimo da znamo. Zato mjerimo, vagamo, opisujemo, upisujemo, odmjeravamo, premjeravamo. Kidamo savršenstvo na komadiće misleći da smo jednim sitnim dijelom savršenstva zarobili savršenstvo u našu nesavršenu ljudskost. Savršenstvo je cjelovito. Nedjeljivo. Ako je tako, onda je i njegov kriterij savršen. Cjelovit. Nedjeljiv. Savršen kriterij savršenstva. Nitko ga od nas ne zna. Ali svi ga osjećamo. Naslućujemo. Vidimo. Postoji savršenstvo. Prema kojem kriteriju? Ne znamo. Nitko od nas ne zna. I glupo je nečiju ruku i lice nazvati savršenim, a nečiju drugu ruku i lice nazvati neasvršenim. Na temelju kojeg kriterija savršenstva?

U Sarajevu 9. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Peeratam Tangtua

O čuđenju

Postoji puno razloga zbog čega je čovjek nezadovoljan sobom, u današnjem svijetu „savršenih lica i tijela“ čovjek ne može biti ništa drugo nego povremeno frustriran što ne spada u onu „izabranu“ kategoriju „savršenih lica i tijela“ – koliko god se trudio dostići ih. Uzimamo sebe zdravo za gotovo. Smatramo da sve što jesmo kao ljudi da nam pripada. Nesretni smo ako nismo u vrhu „najljepših, najsavršenijih, najboljih“. Ovaj dodatak bilo kojoj riječi kojom sebe želimo opisati, ova tri na oko beznačajna slova, ovaj „naj“ ako ne stoji uz naš opis, uzrok je našeg nezadovoljstva samima sobom. Naviknuti smo misliti da moramo biti „naj“ jer ako nismo onda nešto nam fali; nešto nije u redu s nama. Odbijamo biti nesavršeni, odbijamo izbaciti „naj“ iz našeg shvaćanja samih sebe, odbijamo biti „samo“ lijepi, dobri i bolji.

Teško je navesti sve razloge zbog čega želimo i moramo biti „naj“. Svatko može navesti puno razloga. Društvo, očekivanja, javnost, prijatelji, obitelj. I mi sami na kraju sebi postavljamo „naj“ kao apsolutni zahtjev koji moramo ispuniti. Među tolikim razlozima zbog kojih ne želimo biti „samo“ lijepi nego „naj“-ljepši postoji i odsutnost i gubitak čuđenja nad onim što pojedinačno jesmo kao osobe. Više se ne čudimo svojim prstima koji su kadri napraviti nevjerojatna umjetnička djela, izgraditi mostove, podići gradove. Gledamo ih kao nedostatke ukoliko nisu savršenog izgleda, ukoliko nisu „naj“-savršeniji prsti. Više se ne čudimo svojim očima koje vide nevjerojatne stvari, gledamo ih kao nedostatak ukoliko nisu „naj“- plavlje oči na svijetu. Više se ne čudimo svojim ušima koje slušaju nevjerojatne zvukove i melodije i slušajući stvaraju nove još ljepše i uzvišenije. Gledamo ih kao nedostatak ako ih smatramo prevelikima, premalima, klempavima, previše blizu glavi, nesimetrične u odnosu na lice ili nos. Više se ne čudimo svojim nogama kojima ostvarujemo nevjerojatne uspjehe u sportu, gledamo ih kao nedostatak ako nisu „naj“-duže, ako su kratke, krive, nejednake… Više se ne čudimo svojim dlanovima koji su nevjerojatno snažni kada dodirnu ili pružaju ljubav, pomoć i zaštitu. Gledamo ih kao nedostatak ako su grubi, hrapavi, znojni, ispucani.

A što tek s našim srcem, našim umom, našom nutrinom? I njima smo se malo pomalo prestali čuditi. Ne čudimo se više srcu koje je kadro toliko trpjeti, ljubiti, podnositi i voljeti. Gledamo ga kao nedostatak ako je prošireno, potrošeno, suženo, pretrpjelo nekoliko udara, puno fizičkih rana. Ne čudimo se više svome umu, toj jedinstvenoj pojavi u cijeloj povijesti svijeta, koji misli, promišlja, od kojega dolaze tolike velike ideje, zamisli, umjetnička i književna djela. Gledamo ga kao nedostatak, kao mozak koji je mogao biti bolji, snažniji, s puno više živaca i s manje bolesti i pretrpljenih moždanih udara. Izgubili smo sposobnost čuđenja nad vlastitim tijelom i dušom, zato i želimo, i moramo biti isključivo „naj“ u svemu, jer smo zaboravili da već samim time što postojimo mi već jesmo „naj“ od svega onoga što je Bog odlučio stvoriti.

Čuditi se samom sebi ne znači biti čudak, uvrnuti luđak koji živi u svom svijetu bez osjećaja za stvarnost izvan sebe, nego znači ne shvaćati sebe zdravo za gotovo kao da sve što jesam meni pripada prema nekom pravu kojega mi nitko ne može oduzeti. Čuditi se samom sebi znači shvatiti koliko sam krhak, prolazan i nemoćan, koliko sam zapravo „čudesno“ nesavršen, ali iako nesavršen opet sam „naj“ od svega. Čuditi se samom sebi ne znači biti narcisoidan i diviti se ljepoti svojih noktiju, prstiju, očiju i tijela, nego uvijek sebe iznova vidjeti kao jedinstveni i neponovljivi projekt Božje ljubavi i dobrote. Čuditi se samom sebi želi reći kako u ljudskoj povijesti nikada nije i nikada neće postojati osobe kao što sam ja i ti, jer smo izvorna i unikatna dijela našega Stvoritelja.

Često puta sebe ne promatramo čuđenjem nad onim što jesmo, nego monotonijom jer mislimo da smo svi isti i nezadovoljstvom jer nismo kako o sebi mislimo „naj“ nešto. Potrebno nam je to čuđenje o samima sebi, o nevjerojatnosti našega izgleda, našega tijela, naših organa, naše nutrine, naše jedinstvenosti i neponovljivosti. Je li moguće za neke od nas u svijetu gdje se svi borimo biti „naj“ čuditi se našim nesavršenim rukama, nogama, očima, ušima i tijelima, ili smo odavno odustali i prestali se čuditi nad našom vlastitom neobičnošću?

Nekako smo se razboljeli i postali imuni na čuđenje. Kao u medicinskom kontekstu kada neka bolest razvije otpornost na neki lijek, tako smo i mi nekako razvili otpornost na čuđenje misleći da je to bolest od koje se trebamo liječiti. A nije tako. Čuđenje je lijek, lijek našim nezadovoljstvima samima sobom, lijek koji više skoro da ne koristimo vjerujući da mu je istekao rok trajanja i da postoje daleko noviji i napredniji lijekovi koji nam trebaju pomoći da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo. Sljedeći pogled na vlastite ruke, oči i lice može biti pogled čuđenja i početak jednog novog shvaćanja samog sebe vlastite jedinstvenosti i neponovljivosti i shvaćanja kako ne moram biti „naj“ da bih bio čudesno Božje stvorenje.

U Sarajevu, 30. 4. 2017.

O. J.