NEŠTO DRUGAČIJI NARCIZAM

Kad pomislimo na narcisoidnu osobnost, moguće da ćemo odmah pomisliti na kakvog svirepog alkoholičarskog zlostavljača ili opet na nekog opasnog neradnika kojem je sasvim prirodno da drugi cijeli život rade i bez prigovora plaćaju cehove za njegove vječito visoke i otmjene materijalne prohtjeve. No to svakako ne mora uvijek biti slučaj. Narcisi se pokatkad mogu ponašati naizgled i potpuno drugačije. Tako, oni mogu biti fini, ljubazni, marljivi, štedljivi i vrlo kulturni, ali da ipak i dalje, po vlastitu okolinu, budu pravi pravcati opasni narcisi.

U središtu svakog narcizma stoji prenapuhan ego i grandiozne zamisli o samome sebi. Premda oni u praksi često mogu izgledati sasvim različito, američka psihologinja Suzanne Degges-White govori o dva generalna straha koja su manje-više uvijek specifična svim narcisima:

  1. Strah od javnog poniženja:

Narcisov ego je prenapuhan, samim tim i vrlo krhak. Ne žele čuti ni za što drugo osim za javno odobravanje i prihvaćanje. Ok, s jedne strane bismo mogli reći da nitko na svijetu ne voli biti prozivan i kritiziran, ali kod narcisa to poprima dramatične razmjere. U takvim slučajevima će biti smrtno povrijeđeni ili barem do temelja uzdrmani i destabilizirani. Iz ovoga nam se razotkriva jedna važna narcisoidna karakteristika. Oni zapravo nimalo ne računaju sa osobnim rastom i razvojem, jer u sebi duboko vjeruju kako su već maksimalno odrasli i razvijeni. Tko računa s tim da u životu ima još puno toga za naučiti, on će sukladno tome biti poprilično spreman za primiti i pokoju lošu ocjenu i kritiku, jer to je jednostavno dio svake škole, pa i one životne. S druge strane, tko čvrsto vjeruje da je već savršen, taj kudikamo neće biti u stanju da primi bilo što drugo osim čiste pohvale i odobravanja.

Čvrsta ali napeta vjera u vlastito savršenstvo je upravo ta koja i potiče atipične narcise da se ponašaju izrazito, pa čak i usiljeno ljubazno, jer kako rekosmo, oni se boje konflikta. Međutim, oni ne samo da se boje konflikta, nego ga ujedno i preziru. Nešto u stilu, zar ću se lišiti vlastitog sjaja jer se tamo netko ne ponaša u skladu sa opće prihvaćenim normama i pravilima? Kao, ja sam savršen i priliči mi isključivo da pričam samo o lijepim stvarima! U tom smislu, oni vjeruju da je opominjanje zadaća za tamo neke seljačine, dok se oni sami radije služe ignorancijom i tihim prezirom.

  1. Gubitak partnerovog divljenja:

Slično kao što u javnoj sferi ne znaju ni za što drugo osim za odobravanje i prihvaćanje, u privatnoj sferi narcis neće prihvaćati ništa drugo osim divljenja i maksimalnog pružanja pažnje od strane partnera. U svemu tome će pokazivati izrazito nizak prag tolerancije i skloni su dizanju panike zbog  i najmanje moguće sitnice. U tom smislu može ih smrtno povrijediti i najmanje partnerovo kašnjenje na sastanak ili slično, ako partner, recimo, ranije nego inače radi nekog posla želi otići sa sastanka, a i da ne spominjemo partnerovu želju da se ponekad malo samostalno druži i sa ostalim prijateljima.

U svemu tome, kao i u ostalom, narcisi pokazuju slijedeće tri tendencije:

            – patološka ljubomora;

            – stalno nabijanje osjećaja krivice partneru;

            – učestale prijetnje prekidom ili rastavom.

Degges-White u svezi ovoga kaže da narcisi općenito i ne mogu doživljavati svoje partnere kao neovisna i slobodna ljudska bića. Ne, oni su za njih nešto poput trofeja ili vlastitog priraslog produžetka. Narcisi čvrsto vjeruju da su voljene osobe isključivo tu kako bi mogle udovoljavati njihovim previsokim zahtjevima. Stoga, da bi se s njima ikako moglo opstati na duže staze, potrebno je čvrsto postavljati granice i ne odustajati od istih ni pod koju cijenu. S njima će te se jednostavno trajno morati boriti za svoja osnovna prava kao i vlastiti prostor.

Slično kao i u prethodnom slučaju javne sfere, atipični narcisi se u vezi ili braku pokatkada više služe ignorancijom nego svađom. Oni u suštini žele postići sve ono što i “normalni” narcisi, s tim da će vas radije moriti jednom tako da kažemo ledenom hladnoćom i izbjegavanjem, potičući vas tako da trčkarate za njima i da se stalno preispitujete niste li što pogriješili.

„Negativne sposobnosti” zrelog čovjeka

O narcizmu smo općenito već pisali kako on kod djece i adolescenata predstavlja normalnu razvojnu fazu. No kad se ovaj ne nadvlada na vrijeme, tada počinjemo govoriti o sekundarnom narcizmu, odnosno, o narcizmu odraslih. Što to, dakle, narcisi ne uspijevaju apsolvirati iz svijeta odraslih? Psihoanalitčar Adam Phillips u ovom smislu govori o tri negativne sposobnosti neophodne za odrastanje u zrelog čovjeka:

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti smetnja”;

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti izgubljen”;

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti nemoćan”.

Dakle, zanimljivo ili ne, ono „biti zreo čovjek” se na koncu ne ostvaruje u sferi sposobnosti ostvarivanja pobjeda, nego u sferi podnošenja i prihvaćanja povremenih neminovnih životnih poraza, a narcisi, vidimo, to nikako ne shvaćaju. Oni vjeruju isključivo u pobjedu, ne znajući pri tome očito kako je nemoguće pobijediti u ratu, a da se pri tome ipak ne izgubi i poneka bitka.

U Sarajevu 28. II. 2020.

M. B.

Izvori:

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/lifetime-connections/201811/narcissist-s-secret-fears;

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-legacy-distorted-love/201802/he-loves-me-he-loves-me-not-can-narcissist-truly-love;

https://aeon.co/ideas/how-our-contradictions-make-us-human-and-inspire-creativity;

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis 

O odustajanju

Odustajanje asocira na poraz, na gubitak. Odustajanje nije opcija, postala je bezvremenska i vječna mudrost. Sve je dozvoljeno, odustajanje nije. Lista životnih ograničenja i prepreka isključuje odustajanje kao jednu od njih. Smije se sve, ali ne i odustati. Dopušteno je sve, ali ne i odustati. Odustaju slabići, odustaju nezadovoljni, odustaju nezainteresirani, ali heroji ne odustaju. Odustajanje je zabranjeno. Ne biti sposoban odustati u nekom trenutku znači ne biti sposoban prihvatiti neuspjeh. Kao da su odustajanje i neuspjeh isto. Iako nisu. Odustajanje je mudrost procjene vlastitih sposobnosti i mogućnosti pred onim što nas nadilazi i što ne možemo svladati. Neuspjeh je odsutnost procjene samog sebe pred nepremostivom preprekom, manjak mudrosti u procjeni vlastitih sposobnosti i mogućnosti. Odustajanje od lošeg i nasilnog braka na samom početku prije nego se rode djeca je određena mudrost pred nepremostivim problemom. Neuspjeh je razvod nakon nekoliko desetljeća braka gdje je brak od samog početka bio loš i nasilan, ali nije bilo mudrosti da se na vrijeme odustane.

Odustajanje nije tek priznanje poraza, slabosti, nezadovoljstva, nezainteresiranosti. Tako se misli kad se odustajanje i neuspjeh smatraju istima. Odustajanje je oblik mudrosti i zrelosti koja dolazi s godinama neuspjeha. Obično dug period života smatramo da postoje samo neuspjesi, u zrelijoj dobi počinjemo spoznavati kako postoji i mudrost koju zovemo odustajanje. Sve dok smatramo kako odustati znači neuspjeh i kako neuspjeh nije ništa drugo nego odustajanje slabića, još uvijek živimo u periodu života kad odustajanje ne otkrivamo kao mudrost nego odustajanje odbacujemo kao poraz, katastrofu i propast. S vremenom se ipak pojavi i misao u našem umu: zašto ne bismo smjeli odustati i zašto odustajanje ne bi bilo neki uspjeh? Odustajanje kao mudrost nije radikalno kao da čovjek treba jednostavno sve presjeći i odbaciti i odustati od svega. Čovjek se tako ponaša pred neuspjehom i prema neuspjehu radikalno i ekstremno. Odustajanje je drugačije. Odustajanje je razumski pokušaj kojim čovjek procjenjuje svoje mogućnosti i sposobnosti pred nečim što u datom trenutku nadilazi njegove snage i sposobnosti. Odustajanje je usmjereno na budućnost, jer kada u nečemu mudro odustaje, čovjek na umu ima moguće posljedice i vlastitu budućnost.

Zašto je mudro odustati od prepirke i sukoba i svađe s nekim tko je fizički slabiji, ali u ruci drži nož ili oštri ostatak razbijene boce? Zašto ne slijediti navijanje drugih koji govore kako smo jači i kako slabića koji stoji pred nama za glavu manji možemo jednim udarcem šake svladati? Odustajanje u ovakvim situacijama je mudrost jer odustati znači shvatiti da posljedice mogu biti katastrofalne za nas i da u slučaju sukoba naš uspjeh u tuči može se pretvoriti u veliki neuspjeh kojega ćemo plaćati cijeli život s oštećenim organima, vratom, okom. Ili bi na našem nadgrobnom spomeniku mogao stajati natpis kako ovdje počiva čovjek koji nije nikada htio odustati jer nije podnosio neuspjeh, jer je pogrešno stavljao znak jednakosti između odustajanja i neuspjeha.

Neuspjeh je trenutni trenutak, nesposobnost da razumno pokušamo uvidjeti što će biti ako odustanemo i je li mudrije odustati ili ne? Neuspjeh se koncentrira na sadašnjost i sadašnji trenutak i ne obraća pažnju na žrtve koje će ostaviti u prošlosti i posljedice koje će se tek osjetiti u budućnosti. Postoje trenutci kada neuspjeh nije opcija. Sadašnji trenutci poput borbe protiv opake bolesti da bi se očuvao vlastiti život je pitanje života i smrti. Neuspjeh znači kraj, ali znači li i odustajanje kraj? Ako je pogled na život sveden na njegove fizičke granice, onda je svaki život od početka neuspjeh i svejedno je u kojem će trenutku netko odustati od njega. Ako pogled na život pokušava gledati preko granica fizičkog, onda paradoksalno odustajanje nije neuspjeh, jer bi se život barem mogao nastaviti tamo negdje preko fizičkog svijeta. Neuspjeh je obrana samog sebe u granicama fizičkog života, pokušaj da se bori s nepremostivim problemom od kojih je nama najstrašnija smrt. Umiranje je neuspjeh, čak i umiranje za drugog je neuspjeh. Sve i svugdje  gdje nismo sposobni sačuvati, zaštiti, očuvati fizički život stvar je neuspjeha, tragedije, katastrofe i propasti. Odustajanje od samog sebe, odustajanje od samog sebe u korist drugoga je prema mjerilima neuspjeha nepopravljiva katastrofa i propast. Ipak ima onih koji u odustajanju vide herojstvo i herojski čin, a ne neuspjeh.

Poznati i svima dobro znani primjer čovjeka koji svoj život daruje za drugoga poput majke koja spašava nerođene dijete, oca koji daruje život za svoju obitelj, vojnika koji gine za svoju domovinu, bezbroj neznanih junaka koji svakodnevno umiru da bi spasili druge, nije ništa drugo nego neuspjeh i neuspjesi katastrofalnih razmjera jer u granicama fizičkog svaki gubitak je neuspjeh, a svaki dobitak je uspjeh. Između ovoga dvoga ne postoje dodirne točke kada je riječ o fizičkom svijetu. Odustajanje svoj pogled usmjerava na budućnost i uvijek na budućnost. Odustajanje tek u rijetkim trenutcima vodi brigu o sadašnjem trenutku. Odustajanje je više zabrinuto za budućnost i što će u budućnosti biti i kakve posljedice dolaze. U odustajanju od vlastita života pogled je usmjeren na budućnost, ali onaj tko u svemu vidi neuspjeh ne može i neće prihvatiti takvu mogućnost jer on vidi samo sada i ne vidi nikakvu budućnost u odustajanju od vlastita života u bilo čiju korist. Tko nije sposoban za odustajanje nego sve gleda fizičkim očima neuspjeha, ne može razumjeti nečije odustajanje jer ne može vidjeti budućnost u odustajanju, jer odustajanje ne može biti nikada prihvatljiva opcija. Zato je neuspjeh uvijek pitanje sadašnjosti, a odustajanje pitanje budućnosti.

Naravno život je ponekad isuviše složen i zahtjevan da bi se u datom trenutku moglo razmišljati što je u pitanju i što učiniti? Je li treba odustati, hoće li to biti neuspjeh, je li riječ o jednom te istom? Tek u relativnom miru i dugotrajnoj tišini moguće je povremeno zastati i razmišljati koja je razlika i što je sadržaj odustajanja i neuspjeha. Mir i tišina nude prostor da se bude mudriji i zreliji u odnosu prema odustajanju i neuspjehu s tim da neuspjeh ne voli i odbija mir i tišinu. Neuspjeh voli buku, viku, galamu i gužvu da bi se skrio, da se o njemu ne bi razmišljalo, da ga se ne bi osuđivalo i krivilo za sve. Neuspjeh se skriva od ljudske samoće i ljudske želje za tišinom i mirom. Odustajanje nije takvo. Odustajanje ne izbjegava čovjeka. Ono se čak rado i susreće s čovjekom u samoći, tišini i miru kako bi mu otkrilo da u odustajanju ima puno mudrosti i da odustajanje sebe ne smatra neuspjehom. Odustajanje nije pitanje fizičke snage i slabosti, nego pitanje mudrosti pred određenim životnim izazovima, odnos između životnog izazova i čovjekovih snaga i mogućnosti. Tek kroz odustajanje i kroz osobni susret s odustajanjem otkriva se kako odustajanje i neka životna odustajanja nisu neuspjesi, slabosti, katastrofe i propasti nego blagoslovi čije blagonaklone posljedice doživljavamo u vlastitoj budućnosti.

Neuspjeh ne želi i odbija susret u četiri oka. Čak i ako se čovjek uspije susresti s neuspjehom u četiri oka, optužbe će ići na račun čovjeka njegove mlitavosti, slabosti, straha, malaksalosti. Neuspjeh ne priznaje postojanje granica u čovjeku niti čovjeku nudi mogućnost drugačijeg pogleda na budućnost. Neuspjeh, pretvarajući sadašnjost u katastrofu, čovjeka uvjerava kako je i budućnost pred njim takva. Neuspješna. Neuspjeh vrijeđa i uništava čovjeka, ne želi suradnju s njim i jedini trenutak kontakta između neuspjeha i čovjeka jest kada neuspjeh optuži čovjeka da je za sve on kriv i nitko drugi i ništa drugo. Odustajanje ne optužuje čovjeka. Odustajanje mudro čovjeka poučava o njegovim granicama i mogućnostima. Odustajanje hvali čovjeka zbog njegove mudrosti da odustane tamo gdje je nemoguće pobijediti. Odustajanje surađuje s čovjekom u njegovim slabostima i nedostacima. Odustajanje čovjeka naziva herojem, neuspjeh ga zove slabićem. Odustajanje ga ne optužuje za prošlost, ne prigovara mu za sadašnjost i nastoji mu skrenuti pogled prema budućnosti. Neuspjeh optužuje za sve i za prošlost i sadašnjost i budućnost bez milosti, nema razumijevanja za slabosti i nedostatke.

Ukoliko je život sud pred kojim smo svi izloženi da budemo optuženi ili oslobođeni, neuspjeh je onda tužitelj koji nas nastoji pred životom i optužiti i osuditi tražeći za nas najstrožiju kaznu. Odustajanje je odvjetnik koji nas nastoji obraniti pred sudom života tražeći ako ne oslobađajuću presudu onda barem blažu kaznu. Ukoliko je neuspjeh naš tužitelj pred sudištem života, sva njegova optužba stoji u povezanosti između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pri čemu je sadašnjost jedini dokaz neuspjeha da je prošlost bila neuspjeh i da će budućnost biti također neuspjeh. Ako je odustajanje naš odvjetnik koji nas brani pred sudom života, onda njegova obrana počiva na nadi kako se prošlost može čak i promijeniti ukoliko budemo mudri u budućnosti i budemo znali odustati u sadašnjosti radi promijene prošlosti i drugačije budućnosti.

Svatko od nas stoji pred sudištem života dok nas neuspjeh optužuje i traži najstrožiju kaznu, a odustajanje brani tražeći blažu kaznu i oslobađajuću presudu za nas. Sudište života pred kojim stojimo vodi se samo jednom mišlju kojom bi se i mi kao optuženici i branjenici trebali voditi dok se naš tužitelj i odvjetnik bore iznoseći svatko svoje argumente protiv nas ili u našu korist. Je li ljudski život samo sadašnjost ili ljudski život ima i budućnost? Na ovo pitanje ni sudište života nema odgovor nego prepušta neuspjehu i odustajanju da se međusobno bore i trude dokazati tko je u pravu dok mi istovremeno kao i optuženi i branjeni sjedimo u sudnici života i pitamo se: je li neuspjeh stvarno kraj svega i ima li budućnosti i nakon neuspjeha? Smijem li ponekad odustati i je li odustajanje kraj svega za mene i moju budućnost? Ima li života nakon odustajanja?

 

U Sarajevu, 25. 1. 2019.

O. J.

Exit mobile version