junak – Poptheo Web Portal

O slabosti

Ovo je svijet moći. I svijet nadmetanja. Posebno nadmetanja. Uz moć i nadmetanje ne treba zaboraviti i silu. Sve što se ne može znanjem, pameću, radom i trudom, uvijek se može silom. Moć, nadmetanje i sila čine čovjeka. Sve što se javlja izvan ovoga smatra se slabošću. Biti čovjek je moć, sila, nadmetanje protiv svih i, naravno, strast da ih se u svemu nadvisi i pobijedi bez obzira na to koja će se sredstva koristiti. Pokazati slabost u bilo čemu znači ne biti čovjek ili biti manje čovjek. Uslijed želje i strasti za moći i silom, svi slabiji mogu biti predmet zlostavljanja i objekt mržnje. Tako slabije dijete u školi biva žrtva nasilja od strane vršnjaka jer bi radije učilo i radilo, nego bježalo iz škole zbog lijenosti i nerada drugih. Neobično je i simptomatično promatrati što se sve smatra slabošću. Čovjek koji je nesklon nasilju i ne poteže nož, pištolj i palicu u raspravi biva označen kao slabić i beskičmenjak jer: „Vidi ti njega, on bi sukob rješavao racionalnim, pristojnim i kulturnim načinom komunikacije“. Čovjek nesklon divljanju po cesti i sklon poštivanju prometnih pravila i kulture ponašanja za volanom biva označen kao jadnik i „starac“ koji ne zna voziti. Čovjek sklon obiteljskom mirnom životu i sklon tome da obitelj stavi na prvo mjesto biva označen kako „papučar koji se boji žene“ ili kao „žena koja je izgubila svoje ja i zapostavila prijateljice“. Čovjek koji odbija sudjelovati u kriminalu i odbija pasti ispod određene granice svoje ljudskosti biva proglašen „papkom i izdajicom“. Čovjek koji iole drži do svog dostojanstva i osobe biva proglašen „umišljenim“. Tako racionalnost, oprez, poštovanje, kultura, briga o obitelji, odbijanje da se živi i bude kriminalac, vjerovanje da čovjek ne smije nikada pasti ispod određene razine dostojanstva bivaju označeni kao slabosti. Ono što je svojstveno čovjeku kao ljudskost i čovječnost tretira se kao velika i trajna slabost. Nasilan, grub, bezobrazan, nekulturan, neuljudan, nečovječan, pa čak i zločest i zao biva percipiran kao moćan i silan, a time i moralno dobar i moralno savršen. Dobrota je postala moralno pogrešno i neprihvatljivo ponašanje jer je dobrota slabost, pa su i oni koji se trude biti dobri, ljudski i čovječni ujedno slabići bez moći i bez sile. Slabosti koje ulaze u kategoriju zla doživljavaju se kao nešto poželjno, privlačno i model ponašanja i življenja. Kriminalac biva uzor zbog moći i sile bilo da je riječ o zloupotrebi, kamatarenju, otimačini, zastrašivanju. Nesavjestan i bezobziran vozač biva model kako se treba ponašati za volanom zbog sirove snage „ergele konja“ ispod haube pri čemu ogroman broj napravljenih i neplaćenih prometnih prekršaja dodaje njegovom liku određenu privlačnost i auru sile koju neki smatraju nečim što se treba svakako nasljedovati kad sjednu za volan svoje bijesne „ergele“ ispod haube. Nekulturan i bezobrazan čovjek koji nema nikakvog poštovanja prema drugima niti njihovom dostojanstvu, starosti, godinama, znanju, stručnosti biva slavljen kao heroj i junak koji ne „haje ni živu silu“ makar se ta „sila“ manifestira kao duboko nekulturno i nepristojno ponašanje. Ono što se ponekad smatralo ljudski lošim i ružnim ponašanjem, življenjem i odnosom prema drugima postalo je savršeno ponašanje zahvaljujući moći i sili. Nevažna je kategorizacija čovjeka prema nekim moralnim, ljudskim i čovječjim pravilima. Čovjek je kategoriziran kao moć i kao sila ili kao slabost. Kao moć i sila, čak i onda kada su moć i sila moralno zli i ljudski pogrešni i krivo postavljeni i usmjereni, čovjek biva opisivan i doživljen kao dobar. Kao slabost i onda kada je slabost dobra, na dobro usmjerena i izgrađuje čovjeka čovjek biva opisivan i doživljen kao loš. Kad gledate neki užasan video vršnjačkog nasilja među mladima, odmah primjećujete podjele na dobre i loše. Dobri su ona dvojica/one dvije koji se bjesomučno udaraju i međusobno ponižavaju dok su oni koji „navijaju“ jednako dobri. Ona/ona koja ih rastavlja biva vrijeđan/vrijeđana kao loš, glup, zao i u konačnici nemoralan/nemoralna, odnosno jednom riječju slabić.

Biti slabić znači upozoriti na zlo i zloupotrebu moći i sile i na njihove destruktivne dimenzije. Biti slabić znači upozoriti da se puno toga može postići, riješiti, dogovoriti dobrim i plemenitim. Tako se ideja slabosti pretvorila u optužbu kojom moć i sila optužuju čovjeka da dobrota, plemenitost, ljudskost i puno toga što je za čovjeka dobro nisu ništa drugo nego zločin protiv čovjekove sposobnosti i nastojanja da osvoji moć i promiče i koristi silu. Slabost postaje optužba da se čovjeku želi zlo i naopako kada mu se skreće pozornost na loše i neugodne dimenzije (zlo)upotrebe moći i sile. Prokazati kriminal i korupciju znači biti zao i loš i glumiti moralnu veličinu i vertikalu, odnosno znači pokazati slabost. Treba se šutjeti i krasti zajedno s ostalima. Prokazati nesavjesnog vozača znači biti zao i loš i glumiti nečiju savjest, odnosno znači pokazati slabost. Treba stisnuti papučicu gasa i divljati po cesti i ugrožavati sve druge oprezne i savjesne vozače koji su zapravo puki slabići. Prokazati vršnjačko nasilje znači biti zao i loš i praviti se pametan, odnosno znači pokazati slabost. Treba biti nasilan prema vršnjacima jer to znači biti dobar, ljudski i plemenit. Prokazati obiteljsko nasilje znači biti „papučar“ izdajica, loš i zao ne biti dobar s „jaranima“ koji, s vremena na vrijeme, prakticiraju bilo fizičko, bilo psihološko nasilje nad svojom obitelji, odnosno znači biti slabić. Treba biti „momčina, frajer, pravi muškarac, prava žena“ i hvaliti se nasilnim postupcima među „svojima“ jer to je pravi obiteljski čovjek, bilo muškarac bilo žena. I tako neke dobrote, ljudskosti i plemenitosti, kulturna ophođenja i ponašanja bivaju ozloglašena kao slabosti kojih se treba stidjeti jer je to zaista prava sramota biti dobar, plemenit, pošten, korektan, marljiv, kulturan, obziran čovjek. Slabić sa svojim slabostima je za moć i silu degradacija čovjeka. S druge strane, sila i moć bez moralnih i ljudskih ograničenja bivaju privlačni i cijenjeni načini ponašanja. I onda se ne treba čuditi kada obiteljski nasilnik doživi tapšanje po ramenu jer je nekom „pokazao“ bilo riječju, uvredom, udarcem, šamarom što znači biti dobar, odnosno moćan i silan. Ne treba čuditi kada „bijesan“ vozač napravi stotine prekršaja i biva slavljen kao „car, kraljica, legenda“ što „ne haje živu silu“, uključujući sve državne i civilne vlasti i zakone. I kad nekoga ubije svojom vozačkom „bjesnoćom“, biva oslobođen jer iza sebe ima moć i silu. Ne treba čuditi kada kriminalac koruptivan, dvoličan, moćan i silan biva „slavljen“ jer je na sve moguće načine uz sve nedozvoljene malverzacije izbjegao zakonske kazne od zatvora do financijskih kazni, dapače, on se često onda i uzima kao ohrabrujući model djelovanja i ponašanja, kao junak koji je vješto prevario državu bilo na porezu, bilo na političkim (zlo)upotrebama, bilo na namještenim tenderima i kao takav treba biti slijeđen kao savršen primjer moćnog i silnog čovjeka kojemu čak ni „država i zakon“ ne mogu ništa kolika je sila u njemu. Ne treba čuditi kada euforični vršnjaci navijaju tko će koga više prebiti i namlatiti i što onaj koji prvi „postavi“ video biva slavljen kao „hrabar, odvažan, buntovan, originalan“, pri čemu mu svi zavide što je vršnjačko nasilje učinio filmskim događajem i kino projekcijom za sve zainteresirane gledatelje. Slabići među ovim skupinama, oni koji pozivaju na poštovanje, savjesnost, oprez, nenasilje, razum i pristojno ponašanje i ophođenje s drugima označeni su kao neprijatelji moć i sile koliko god bili i ljudski i moralno dobri i plemeniti ljudi. Moć i sila ne podnose ni slabiće niti slabost čak i onda kada se ta slabost i slabić pojavljuju kao pokušaji da se bude dobar, plemenit, savjestan, odgovoran, korektan, obziran, kulturan vozač, suprug ili supruga, vršnjak, političar…

U Sarajevu 20. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: pitinan

O preživjelom

Moć i moćan preziru preživjelog. Tko ima apsolutnu moć, za njega je najgore prihvatiti da postoji jedan preživjeli. Kada neki moćnik uzurpira pravo na preživljavanje kao svoj metafizički apsolut, jedan preživjeli sličan njemu najveća je opasnost za njegovu moć. Kada bi neki vojskovođa preživio bitku vrativši se sam, stekao bi ogromnu moć. Jer u određenom smislu preživjeti znači biti izabran. I biti izabran je put do stjecanja moći. Pojava jednog preživjelog vojnika kojemu je dotični vojskovođa zapovijedao na bojnom polju slabi njegovu moć jer dokazuje da vojskovođa nema specijalnih moći. Vojskovođa nije izabrani kako je o sebi govorio drugima. Onaj koji posjeduje moć, jer je jedini preživio, mrzi drugoga koji je preživio isto. Drugi je prijetnja njegovoj moći i njegovom izabranju. Preživjeli može biti dokaz kako nema nikakvog izabranja, nego se možda vojskovođa spasio bijegom od bojnog polja ili gurajući ispred sebe svoje podređene da bi spasio svoju vlastitu kožu.

Preživjeli je opasan za moć. Njegovo svjedočanstvo može uništiti izabranje moćnog i svesti ga na običnog kukavicu i dezertera. Moćan ne podnosi preživjelog. Preživljavanje smatra svojom osobnom privilegijom. Svi pogledi usmjereni su na njega kao jedinog istinskog junaka koji je preživio. Od kukavice i dezertera postaje heroj. Sve dok se ne pojavi drugi koji je preživio i koji možda zna drugačiju istinu od one koju je moćni ispričao onima koji su ga slušali. Preživjeli je opasnost koja se mora ukloniti. Ako se ne ukloni preživjeli, junaštvo, herojstvo i izabranje moćnog prijeti da postane izmišljotina, laž i zabluda. Jer postoji još jedan koji je vidio i čuo što se stvarno dogodilo i kako se sve zbilo.

Moć i moćan ne vole preživjelog. Ne podnose ga. Uklanjaju ga jer ga se plaše. Plaše se onoga što je vidio i čuo i što bi mogao javno reći o moćnom. Preživjeli tuguje što nitko nije preživio osim njega. Moćan slavi što je on jedini ostao živ i što može od svog preživljavanja stvoriti izmišljeno herojstvo i junaštvo. Preživjeli oplakuje svačiji život, pa čak i život onoga koji ga je pokušao ubiti. Moćan se raduje što nitko nije preživio osim njega. Zato preživjeli nema straha kada susretne još nekoga tko je preživio, raduje se još jednom spašenom ljudskom životu. Moćan se boji preživjelog i čim ga spazi, pokušat će ga odmah ukloniti da ne bi ovaj rekao istinu. Preživjeli se petlja u aktivnosti i planove moćnog što moćni ne može nikada dopustiti. Moćan osjeća odvratnost prema preživjelom i jedva može zauzdati mržnju u svojim očima i razočarenje što nije odradio posao kako valja.

Apsolutna moć ne trpi preživjele i sve ih odreda uklanja ako može i onda kada više nema bitke i borbe. Preživjeli je najveća opasnost za lažno mesijanstvo moćnog i njegovu metafiziku izabranja da bude jedini gospodar i tumač istine i onoga što se dogodilo. Preživjeli opet ne traži ništa. Ni moć ni vlast ni položaj. Traži da se kaže istina. Kada preživjeli traži da se kaže istina, moćan već zna što slijedi. Gubi se aureola junaštva, heroj postaje kukavica i dezerter, a umišljeno izabranje od strane bogova postaje psihički poremećaj u glavi moćnog. Jer nakon što preživjeli izrekne istinu, slika o moćnom postaje drugačija. Ne samo da prestaje biti moćan. On prestaje biti nadčovjek, prestaje biti mesija, izabrani. Postaje vojskovođa koji je pobjegao i ostavio svoju vojsku da izgine. Zato moćan traži poput gramzive zvijeri da ukloni preživjelog prije nego ovaj uspije progovoriti. Zna da sva njegova moć izvire iz njegove misli kako nitko nije preživio osim njega. I ako se pojavi još jedan koji je preživio, sve je gotovo.

Malo je reći da moć i moćan preziru preživjelog. Oni ga mrze i žele ga ukloniti. Moćan i preživjeli ne mogu nigdje biti zajedno. Niti ih se može ostaviti same na jedan trenutak. Preživjeli je još naivan i raduje se što je i moćan spasio golu kožu. Misli da je i moćnom drago što ga vidi. I preživjeli širi ruke prema moćnom. Moćan skriva oružje iza leđa i čeka da ubije preživjelog. Njegovo mesijansko ludilo i izabranje ne može podnijeti da se netko raduje njegovom preživljavanju. Moćan mrzi i sam život i sve tuđe živote, osim vlastitog i u njegovoj bolesnoj mašti nema i ne smije biti preživjelih. Preživjeli ništa o tome ne zna. Radosno i nevino širi ruke sretan što je još barem jedan preživio osim njega. Nesvjestan onoga što ga čeka. Moć i moćan mrze i ubijaju preživjelog jer on je podsjetnik da njihovo izabranje i mesijanstvo nije ništa drugo nego oblik ludila. Ludila koje od kukavičluka i nečovječnosti stvara lažne junake i heroje koji samo zvjeraju oko sebe opreznim pogledima i skrivaju lica da ih neki preživjeli ne bi ugledao radujući se što su i oni koji su moćni preživjeli.

Moćan ne podnosi radost preživjelog jer iz dubine svog bića mrzi život. Više od života mrzi preživjelog jer preživjeli ga podsjeća da u panteonu bogova ima onih bogova koji ne daju preživjelom da umre i nestane. Preživjeli ga podsjeća da je prerano sebe proglasio bogom. I zato ga mrzi jer preživjeli svojom pojavom pripovijeda o drugačijem bogu, bogu kojega bi moćan, kad bi mogao, ubio kao i što želi ubiti preživjelog. O bogu kakav moćan nikada neće moći postati jer u njegovom luđačkom i izvitoperenom božanskom poretku nema ničega osim moći i njega samog. I zato je svaki preživjeli i eventualno bog koji ga je spasio predmet skrivenog pogleda mržnje koji čeka priliku da ubije obojicu. I boga i preživjelog.

U Sarajevu 19. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: crazymedia

RATNI JUNAK

Gledao je poznato lice na plakatu. Golobradog mladića čiji je osmijeh obećavao budućnost svima i cijeloj državi. Tako je pisalo na plakatu ispod njegovog lica. Želimo budućnost svima, a ne samo izabranima. Nije volio politiku. Oduvijek je smatrao da je to posao za ljude bez časti i uvjerenja, za ljude koji samo slažu ramenima i glavom, za ljude koji ne misle i nemaju nikakvih ideja osim tuđih.

Ispod plakata je stajao datum održavanja političkog skupa u njihovom gradu. Nikada nije išao na političke skupove niti je ikada izlazio na izbore. Smatrao je da u zemlji nema nikoga tko je vrijedan njegovog glasa. Glasa koji je u ratu izgubio jednu nogu i desno oko. Glasa koji je dobio bezvrijedni komad papira na kojem je pisala zahvala što je ovoj zemlji darovao svoju mladost, zdravlje i zamalo i vlastiti život. Njegovu zahvalnicu potpisao je onaj koji mu je obećavao dostojan život nakon rata, a sada živi daleko na Zapadu vodeći zakladu pod svojim imenom za ratom zahvaćena područja u svijetu. Kakva igra sudbine mislio je u sebi dok je gledao poznato lice na plakatu. Lice koje je imalo dječačke pjege i dječju plavu kosu koju je skrio svojim tijelom od pucnja i eksplozije. Mnoga lica više nije želio vidjeti i od mnogih se lica sklanjao. Postao je nevažan i nepotreban komad mesa odbačen na smetlište života koji više nikomu ne treba.

Vjerovao je u poštenje i pravednost koji su još za vrijeme rata bili načeti sumnjom dok je gledao kako jedni ubijaju druge, a kasnije ti isti međusobno dijele krvavi novac od krijumčarenja oružja i nafte koje su prodavali jedni drugima da bi se poslije ponovo ubijali i tako beskonačno u začaranom krugu zla, krvi i obmane. Nadao se da je to moralo tako biti jer je sastavni dio rata da ljudi prestanu biti ljudi i postanu životinje, krvoloci i zvijeri željni krvi i ubijanja koji ne smiju prestati. Brzo je naučio da u ratu postoji samo životinjski svijet i osjećaj preživljavanja pod svaku cijenu. Sva druga pravila nisu važila čak i ako su postojala. Lanci zapovijedanja i komandi postojali su uvijek samo do prvog pucnja i prvog metka, nakon toga životinjski instinkt preuzimao je moć nad svim i nad svakim. Nakon pucnja i granate prestanu postojati ljudi, postoje samo zvijeri. Obećavali su mu sve dok je bio sposoban i neustrašiv, dovoljno lud da pokuša napraviti nemoguće i da uvijek bude prvi i na prvom mjestu i na prvoj liniji. O njemu se još za rata stvorila legenda kao neustrašivom borcu, ratnom Golijatu koji je sam mogao pobijediti brigadu. Znao je da im ne treba vjerovati i nije im vjerovao. Ali je griješio što je vjerovao u princip i mogućnost da kad sve ono ludilo završi možemo biti opet ljudi i prestati biti zvijeri.

Vjerovao je ne samo da se krvoločna ratna zvijer može pripitomiti u bezopasnu životinju, vjerovao je da ta zvijer može ponovno nakon svega otkriti u sebi tragove svoje ljudskosti i čovječnosti bilo da prizna zlo i pokaje se bilo da oprosti zlo. Ali bio je jedna od rijetkih zvijeri rata koja je u sebi zadržala nešto od svog dječjeg svijeta i naivnosti. Rijetko je mogao primijetiti kako su drugi s kojima je dijelio blizinu smrti jedva čekali da pokažu svoju zvjersku stranu jer su čekali predugo i bili su i suviše opijeni zlom da bi čak i pokušali barem skriti kako u njemu uživaju. Cijelo je vrijeme vjerovao da će jednog dana doći netko tko će ga razumjeti, razumjeti zašto izbjegava ljude, zašto izbjegava susrete, zašto ne želi pričati o ratu. On ratni junak, dobitnik bezbrojnih priznanja i danas invalid koji skuplja ostatke hrane po gradskim parkovima. Nitko nije bio zainteresiran za junaka koji je duboko žalio sa svojim izgubljenim čovještvom i svojom ljudskošću kojoj nikada više neće moći vratiti njezinu djetinju nevinost i pogled na svijet jer je vidio i doživio previše da bi danas vjerovao da uopće postoji bilo kakva nevinost. Ali osmijeh mladića na plakatu probudio je u njemu malenu iskru nade, poput onog ludog osjećaja kad su sve šanse protiv tebe, ali ti ipak pobijediš i dođeš do cilja prvi mimo svih očekivanja i unatoč svim preprekama. Vidjevši dječje pjegavo lice i plavu kosu sada uobličenu u lice mladića, povjerovao je da nemoguće može postati moguće i pomislio da je budućnost moguća čak i za njega koji je odavno prestao vjerovati da je bilo što moguće osim polaganog umiranja zbog sramote što ratni junak danas sa štakom i bez noge, slijep na jedno oko čeznutljivo gleda izlog pekare preko puta parka.

Mislio je kako njegova štaka i stakleno oko imaju smisla sada kada stoji pred licem onoga kojega je zaštitio svojim tijelom od udara granate i zbog kojega danas teško hoda i povremeno se sudara s ljudima jer ne vidi uvijek dobro. Želio ga je vidjeti ponovo nakon toliko godina. Neće mu prići i pozdraviti ga i reći mu da ga je on spasio od sigurne smrti i da je zbog njega invalid i tražiti nešto za sebe. Ne želi mu prilaziti jer ne želi da se politički junak osjeća neugodno zbog svoga spasitelja koji je hodao u poderanoj odjeći s napola iskrivljenom štakom i bez noge do koljena. On nije takav. Želi samo čuti što će mladić reći i je li mladić naučio lekciju još dok je bio pjegavo dijete s plavom kosom i napola izludjelim pogledom majke koja je gledala krv nakon udara granate. Želi samo osluhnuti je li pjegavi dječačić shvatio što se dogodilo toga dana i što mu je majka rekla dok je njegov spasitelj ležao u nesvijesti krvave glave i otkinute noge. Želio je čuti je li zapamtio riječi svoje majke koje je izgovorila u trenutku kad se njegov spasitelj probudio u bolnici dok su njih dvoje stajali pored njegovog kreveta. Nevoljko je odlučio doći na politički skup najjače stranke, ali nije mogao odoljeti želji da čuje jesu li čovještvo i ljudskost još uvijek živi u tom pjegavom licu i plavoj dječjoj kosi.

Na skup je došao na samom početku, ali je stajao izvan kruga podalje. Stajao je oslonjen na štaku i osluškivao. Oprezno i napeto. Redali su se govornici i obećavali nemoguće, javno lagali ljude pred sobom, ali to ga nije zanimalo i nije želio to čuti. Želio je čuti njega. Kada su konačno svi redom slagali što im je bilo zapovjeđeno da slažu, konačno je i on stao za govornicu. Počeo je s podsjećanjem. S podsjećanjem na junaka koji mu je spasio život u ratu i koji je dobitnik najviših državnih i ratnih priznanja. Masa je oduševljeno klicala i izvikivala ime velikog junaka i njegovog spasitelja koji je sam podalje od njih stajao oslanjajući se na štaku držeći u ruci prljavu vrećicu s ostacima staroga kruha. Podsjetio se mladić svog junaka i rekao kako je prije nego je ovdje došao išao obići njegov grob i položiti cvijeće. Prisjetio se mladić kako mu je njegov spasitelj rekao da kad rat ponovo dođe, treba biti zvijer i pobiti sve one koji budu stajali na suprotnoj strani. Podsjetio se kako mu je njegov spasitelj rekao da sve treba mrziti, istrijebiti i pobiti dok zemlja ne bude njihova. Ako ni to ne bude moguće, treba je onda do kraja razoriti i uništiti.

Podsjećao se na ratni put svoga spasitelja dok je pjenio s govornice obećavajući nove ratove, novu vojsku, nova oružja i nova ubijanja ako itko dirne ma i u jedan pedalj njegove rodne domovine. I dok je masa urlala na pozive da svi ponovo postanemo zvijeri jer su i oni s druge strane ništa drugo nego također zvijeri koje nas žele raskomadati, ratni junak je šutio i gledao gomilu zvijeri kako se sprema za neki novi pir krvi i zla. Čudno, pomislio je, da je danas bio na mom grobu koji ne postoji jer ni ja ne znam gdje je, da sam mu govorio dok sam ležao napola mrtav čuvajući njegovo dječje tijelo i lice bez svijesti i u tami, da nije zapamtio riječi majke koje mu je rekla kad su došli prvi i zadnji put u bolnicu da ga obiđu i zahvale. Ratni junak duboko uzdahne i sjedne na zemlju gledajući masu koja je galamila i pljeskala na svaki poziv kojim je dijete pjegavog lica i plave kose pozivalo da je jedini način da živimo jest da ponovo postanemo divlje zvijeri i psi rata.

Zamislio se jer je shvatio da ovo nije njegov svijet i da ovo nisu njegovi ljudi i da ovaj što govori nije onaj dječak pjegava lica i plave kose kojega je spasio. Zbog kojega je dobio sva ratna i poratna priznanja, ali nikada nije dobio natrag svoje dostojanstvo i ljudskost koji su se svaki dan gasili malo-pomalo po kontejnerima i gradskim parkovima. U tom trenutku ratni junak je spoznao, ili mu se barem tako činilo, da su ljudi samo zvijeri koje uživaju u zlu i da su rijetki, a možda čak i ne postoje oni koji se još uvijek pitaju gdje je njihova ljudskost i je li je moguće dobiti natrag nakon svega. A to je bio njegov temeljni problem i pitanje koje ga je mučilo i nije mu dalo spavati. Je li može povratiti barem djelić svoje ljudskosti i svoje dječje nevinosti i naivnosti? Bilo mu je žao golobradog mladića koji je još uvijek s govornice prijetio i udarao šakom svako malo obećavajući rat i ubijanje. Bilo mu je žao jer se nadao da jednog dana čak i ako se svi pretvore u zvijeri, pjegavo lice i plava kosa neće krasiti lice zvijeri, nego lice čovjeka koji vjeruje u ljudskost, čovječnost i zrnca dobrote skrivena u čovjeku koje samo treba izvući na površinu. Prevario se. Vjerojatno posljednji put.

Znao je oduvijek da je politika način da netko postane zvijer i da ljudi ne postaju zvijeri uvijek jer žele, nego jer postoji način da ih se u zvijeri pretvori. Postoji životinjski kavez zatvoren sa svih strana gdje čovjeka drže u mraku i strahu. Treniraju ga i dresiraju. Udarcima, uzvicima, plašenjima, parolama, atentatima i naručenim ubojstvima. I kad ga puste iz kaveza izluđenog i dresiranog, iz kaveza iziđe zvijer bez tragova čovještva spremna rastrgati svakoga tko miriše na nešto drugačije od kaveza. Za njega je politika bila taj kavez. A on nije volio kaveze i nikada nije dopustio da bude dresiran u jednom od njih.

Ustane se s prašnjave zemlje i baci umoran pogled na urlajuću masu i golobradog mladića koji je još uvijek govorio glasno i smiono zlokobno predviđajući kako uskoro slijedi vrijeme kada svi moraju izići iz kaveza dresirani spremni da budu ono što su oduvijek željeli biti. Zvijeri. Pogleda prema stazi koja je vodila nizbrdo. Osloni se na zdravu nogu, podbaci iskrivljenu štaku pod ruku i stisne vrećicu sa starim i prljavim kruhom. Gdje bi mogao otići večeras? Možda do svoga groba o kojem je mladić govorio? Da se odmori jer na njegovom grobu sigurno nema zvijeri, možda na svom grobu pronađe djelić svoje ljudskosti i svoga čovještva jer ovi dole na stadionu koji su se derali i urlali ili su ga izgubili ili ga nikad nisu imali. Možda da ode na grob i odmori se od zvijeri i njihove rike za krvlju i ubijanjem. Jer grob je mjesto tišine, mira i počivanja i tamo nema rike. Zastane. Možda je on samo ustao da vidi je li njegova nada i vjera u ljudskost imala temelja dok je čekao pjegavo lice i plavu kosu da kažu da vjeruju u čovjeka, ljudskost i dobrotu? Možda je vrijeme da se vrati jer pjegavo lice i plava kosa nevinog dječaka postali su lice mladića čiji pogled postaje pogled zvijeri koja poziva na rat. A njemu je bilo dosta ratova, zvijeri, krvi i ubijanja. Čeznuo je za mirom, tišinom i počivalištem. Nitko nije obraćao pažnju na tamnu siluetu na brdu iznad stadiona koja je polako zamicala iza brda stapajući se sa zalaskom sunca.

Golobradi mladić na trenutak je zastao i pogledao prema mjestu gdje je stajao ratni junak. Učinilo mu se da je vidio siluetu kako stoji, ali to mu se činilo nemogućim jer je prije nekoliko sati bio na njegovom grobu. I golobradi mladić nije želio da se njegov spasitelj pojavi jer je znao da mu njegov spasitelj nije rekao da se pretvori u zvijer. Rekao mu je u bolničkom krevetu da bude čovjek, da treba imati ljudskost, da treba znati voljeti drugačijeg od sebe i oprostiti mu. Sjetio se i majčinih riječi kad mu je rekla nakon što je njegov spasitelj usnuo da u svakom ljudskom zvjerinjaku i ludilu ima netko tko je još uvijek čovjek s ljudskim licem i zbog koga vrijedi graditi svijet ljudskosti. Rekla mu je da zapamti njegove riječi i da po njima živi. Zato je odahnuo kada je dobro se zagledavši vidio da gore na brdu nema nikoga i da njegov spasitelj već odavno počiva u grobu. Nije mu palo na pamet da je ratni junak samo danas i nikada više došao da ga vidi i čuje i da se razočaran vratio u svoj neoznačeni i nepoznati grob. I ne bi bilo dobro da mu padne na pamet ili da zna da ga je ratni junak vidio i čuo jer kako bi čovjeku sa štakom i jednim okom koji u ruci drži vrećicu skorenog i starog kruha pogledao u oči i rekao mu i ja sam čovjek kao i ti, i ja u sebi nosim kao i ti djelić tvoje čovječnosti i ljudskosti?

U Sarajevu, 21. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Svojatanje „nepoznate“ zemlje

Što prosječni stanovnik Sarajeva zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Trebinja? Ili što prosječni stanovnik Mostara zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Orašja? Ili što stanovnik Neuma zna o Bosanskoj Gradišci i zna li išta o njoj? Ili što prosječni stanovnik Rogatice zna o Kupresu? Moglo bi se unedogled nabrajati stanovnike određenih mjesta koji u dobroj mjeri o nekim drugim mjestima udaljenih nekoliko desetaka kilometara ne znaju baš puno.

Svojatanje „svakog pedlja bosanskog tla“ kojega prate pjesničke, epske, i antologijske izjave o „borbi do zadnjeg daha“ ponekad prati oskudno i mizerno poznavanje kako povijesti Bosne i Hercegovine tako još više nezainteresiranost za život, običaje i djelovanje drugih gradova i općina u ovoj zemlji. Borba za „svaki milimetar bosanske zemlje“ uključuje i Sarajevo, Trebinje, Orašje, Bosansku Gradišku, Rogaticu, Kupres, ali što najčešće verbalni politički „borac“ za „pedlje tla“ zna o tim mjestima i njihovim stanovnicima i je li ikada posjetio i pokušao upoznati ta mjesta, ljude u tim mjestima i njihove običaje ili ih jednostavno označava kao „osvajačke mjere“ koje treba „izmjeriti“ i do kraja označiti i ograditi „bosansko tlo“ i onda „napasti i zauzeti“ da bi se „tor“ konačno ogradio. Ograđivanjem „tora“ prestaje obveza da se druga mjesta i ljude u ovoj zemlji upozna i prepozna kao ljude i građane ove zemlje, „unitarni tor“ „zaokruživanjem tla“ zaokružuje i mogućnost da svako mjesto, grad i ljudi u gradu ostanu izvor već odavno razvikanog i u stvarnosti prilično nepostojećeg „plural“ i „multi“ društva. Neznanje o vlastitoj zemlji, ljudima koji u njoj žive i mjestima koja se u njoj nalaze nije samo stvar „intelektualne lijenosti“ onih političko-epskih junaka koji „pjevaju“ o „unitarnom tlu“, nego je i određena politička „(ne)kultura“ koja neznanje o vlastitoj zemlji, gradovima i ljudima smatra sasvim normalnim i prihvatljivim. Rijetki su oni „junaci“ u politici koji ipak nešto znaju o zemlji u kojoj žive i od koje primaju plaću, pa ne trče odmah „u junačku unitarnu borbu za unitarni tor“ nego tu i tamo upozoravaju da „junaštvo“ nije najpametnije rješenje u uvjetima kada postoje gradovi, općine i ljudi u ovoj zemlji o kojima trebamo još puno učiti i koje se treba također o nečemu pitati. Tako svaki „pedalj bosanskog tla“ uz možda i opravdanu brigu za budućnost ove zemlje kao dio „folklora“ političkog „junačine“ ponekad prikriva neznanje o zemlji u kojoj „junak“ nastoji i hoće ostvariti svoju „plemenitu stvar“ „snažnom junačkom mišicom“ ne pitajući pri tom slažu li se stanovnici Sarajeva, Rogatice, Kupresa i Orašja s njegovom „borbom“ i zašto im „politički junak“ ne bi ponudio referendum pitajući ih jesu li oni također za „borbu za svaki pedalj bosanskog tla“ ili im je sasvim dovoljno što svatko mirno živi u svom gradu bez tenzija i bez potrebe da budu „unitarni tor“. Tako se već dugo svojata „nepoznata“ zemlja, „nepoznati“ gradovi o kojima se nema volje učiti, „nepoznati“ stanovnici o kojima se ne želi znati, „nepoznata“ povijest o kojoj se ne trudi znati puno, kao da će „unitarni tor“ „političkog junaka“ izbrisati magijom „neznanje“ koje je njegov najveći neprijatelj i to u zemlji gdje nekoliko desetaka kilometara od njegovog „borbenog položaja“ egzistira grad i stanovnici grada o kojima „politički junak“ zna samo da su „mrski neprijatelji“ i ništa više od toga kao da su Sarajevo, Mostar, Trebinje, Rogatica, Orašje, Bosanska Gradiška, Kupres „neprijateljska gnijezda“ koja treba „poraziti“ i ograditi „unitarnim torom“. Da se tako i dogodi, to neće izliječiti neznanje „političkog junaka“ o njegovoj vlastitoj zemlji nego ga samo produbiti, jer tada neće biti ni potrebno znati povijest drugog grada i njegovih stanovnika, jer će sve biti „jedna nepoznata zemlja“ gdje je „neznanje“ o susjednom gradu, općini i njihovim stanovnicama prihvatljivo, normalno i poželjno. „Neznanje“ je najveći neprijatelj „političkog harambaše“, zato se trudi stvoriti jedan „tor“ gdje bi svi trebali biti „neznalice“ o vlastitoj zemlji i gradu ili općini koja je tek nekoliko desetaka kilometara dalje, ali koju „politički harambaša“ nikad nije posjetio, a ne daj bože da o njoj nešto pročita i nauči da se ne bi kojim slučajem zarazio „znanjem“ o zemlji i općinama koje predstavlja spreman vlastitim „neznanjem“ boriti se za „svaki pedalj bosanske zemlje“ o kojoj ne zna ništa dalje od „političkog prijestolja“ na kojem sjedi.

U Sarajevu, 6. 2. 2018.

O. J.