O vremenu i greškama

Životne greške uključuju vrijeme. Vrijeme koje ćemo izgubiti. Vrijeme kojega nismo svjesni. Životna mudrost koju čovjek pronalazi i otkriva učeći na svojim greškama plaća se vremenom. Dragocjenim vremenom. Ne pokušavamo dovesti u pitanje kako je najmudriji čovjek onaj koji je najvažnije o životu naučio na svojim greškama. Međutim, iza naučene mudrosti uvijek postoji nešto što se moralo izgubiti. Trajno i nepovratno. Vrijeme. Dok učimo na životnim greškama, postoje dvije otežavajuće okolnosti. Ne znamo da je nešto životna greška sve dok se nešto u životu ne okonča. Intuiciji vjerujemo premalo ili kao i većina optimista nadamo se promjeni. A drugo, ne vidimo i ne osjećamo vrijeme koje prolazi dok učimo, odnosno živimo u skladu s životnom greškom. Sve se doima savršenim, onakvim kakvim mislimo da bi trebalo biti jer ne znamo za drugo i ne znamo za bolje. Tek kad do naše svijesti dopre spoznaja da je ono što se trenutno događa ili način kako živimo zapravo dugoročna životna greška i da trebamo mijenjati nešto u tom procesu, istovremeno postajemo svjesni vremena. Kako bismo ublažili razočarenje izgubljenim vremenom, pribjegavamo iskustvu mudrosti, odnosno životne škole. Ipak ni ono što smo naučili kroz životnu grešku neće uvijek na pravi način ublažiti osjećaj izgubljenog vremena. Ne radi li se o tome da bismo radije imali još uvijek na raspolaganju vrijeme koje smo izgubili nego biti svjesni da je neki životni izbor bio greška iz koje smo puno o sebi naučili, ali istovremeno sebi oduzeli i vrijeme kojega više ne možemo dobiti natrag. Kako bismo se opravdali, pribjegavamo tom fatalizmu kojega smatramo nužnim zakonom bez kojega se ništa ne može naučiti u životu. Fatalizmu kako je jedino pravo učenje i mudrost ono što se stekne kroz pogrešne poteze u životu. Međutim to ne mora biti istina. I nije nužno. Netko može dobro i oprezno organizirati svoj život tako da maksimalno iskoristi vrijeme koje ima na raspolaganju bez velikih životnih grešaka, odnosno promašaja. Zašto bi čovjek bio mudriji i pametniji isključivo učeći na životnim greškama? Zar ne bi mogao biti jednako mudar i pametan ako ih zna izbjeći i okrenuti se nekom drugom cilju u životu? Odnos prema životnim greškama i promašajima ovisi od našeg odnosa prema protraćenom vremenu. Je li se izgubljeno vrijeme moglo bolje i pametnije iskoristiti? I može li to što se osjećamo mudrijima i zrelijima ublažiti nezadovoljstvo zbog izgubljenog vremena? I naša često ponavljana misao kako bi se radilo drugačije da se imalo ovu pamet, a one godine upućuje da ne možemo tako lako prijeći preko toga da vrijeme nismo bolje i pametnije upotrijebili i usmjeravali. Kada osjetimo da nam je vrijeme ograničeno, čini se kako greške i promašaji ne znače previše, osim kao neugodni podsjetnik da smo trebali živjeti drugačije. Nije lako objasniti taj odnos između našeg vremena i životnih grešaka i promašaja. On se ne može promatrati u sadašnjosti. Sve dok odnos između životne greške i vremena traje kao nešto što se događa sada i danas, nemamo svijest da gubimo vrijeme i da je trenutni poredak života pogrešan. Očito čovjek ne može uspostaviti tu vezu kako bi pojmio odnos ovoga dvoga. Sigurno da postoje neki nagovještaji koji upućuju da nešto nije kako treba. Osjećaj kako nešto nije dobro, intuicija kako nešto ne ide u dobrom smjeru, doživljaj čovjeka kako nečemu ne pripada i kako se u nešto ne može uklopiti, osjećaj da radi nešto što ne želi i živi nešto što ne voli. Ali ovim upozoravajućim znakovima suprotstavljaju se oprečni i drugačiji osjećaji. Nada kako će kroz neko vrijeme ipak biti drugačije, očekivanja da će se nešto promijeniti, oprez i strah da se ništa ne mijenja i da se stoji u mjestu. Svi ovi čovjekovi osjećaji događaju se i odvijaju u vremenu, ali čovjek kao da ne primjećuje vrijeme. Više mu se čini kako se sve događa u sadašnjosti i u trenutku i kako se ništa i nitko ne kreće nigdje. Jedan od trenutaka kada se čovjeku otvori um i jest trenutak otkrivenja izgubljenog vremena. Ne trebaju uvijek drugi igrati presudnu ulogu u tom otkriću.

Ponekad tu privilegiju nemaju ni životne okolnosti ni životni uvjeti. Čovjeku se samom dogodi trenutak spoznaje, neka vrsta neobjašnjive nutarnje intuicije kada nepoznatom moći i snagom zahvati u jednom pogledu cijeli svoj dotadašnji život i dođe do zaključka. Tek u tom trenutku čovjek istovremeno uviđa i odnos životnih grešaka i izgubljenog vremena na njih, kao i odnos različitih osjećaja od osjećaja nezadovoljstva životom do osjećaja očekivanja i nadanja promjeni. Kako čovjek nije uvidio na vrijeme o čemu je riječ i o čemu se radi? Zašto je morao izgubiti toliko vremena? Zašto na početku odmah nije shvatio ili otkrio da srlja u životnu pogrešku, odnosno promašaj? I ovdje vrijeme igra ulogu objašnjenja i filtera koji štiti čovjeka. Ono izranja u čovjekovoj svijesti kao misao, odnosno rečenica koju se nasamo izgovara na glas: Neka, ima još vremena. Ima još vremena za što? Da se dokraja odradi ili odživi životni promašaj? Ili da će i nakon životnog promašaja biti jednako vremena na raspolaganju da se promašaj ne ponovi, odnosno kako će se moći početi sve iz početka? Igra vremena koje se igra s našim životom. Ta igra vremena s nama je na neki način dvolična. Na početku vrijeme nas ohrabruje da se nadamo i čekamo i ublažava našu napetost i osjećaj da nešto nije kako treba time što nas uvlači u zabludu svoje širine i darežljivosti. Neka ima vremena nije naša rečenica makar je mi izgovaramo. To je samo vrijeme u nama koje se s nama igra. Puno kasnije vrijeme će nastaviti igru, ali sada na potpuno drugačiji način. Podsjećanjem i optužbom kako smo izgubili dragocjeno vrijeme. Ali zašto smo mi krivi? Ne bi li vrijeme trebalo snositi posljedice? I tu vidimo da je vrijeme negdje izvan nas i da mu ne možemo ništa. Naše prijetnje vremenu ne dotiču ga ni na koji način. Naša ljutnja i protest protiv vremena ne može ništa promijeniti. Kako bismo ublažili osjećaj i iskustvo kako nas je vrijeme izigralo i prevarilo, pribjegavamo nepisanom pravilu: postali smo mudriji i prošli smo životnu školu. I to je možda i točno. Ali smo je platili vremenom koje smo možda mogli pametnije i bolje iskoristiti. Vrijeme nam naplaćuje svaki minut koji živimo u razdoblju greški i promašaja, ali to plaćanje se odvija gotovo neprimjetno i nevidljivo. Ne osjećamo da bilo što plaćamo i dajemo vremenu. Dapače, mislimo da smo mi oni koji vremenu naplaćuju prolaznost i vremenitost, pa ga iskorištavamo do kraja prije nego nam potpuno klizne i posljednje zrno pijeska iz životnog sata. Ako ne postoji razlika između recimo lošeg braka od dvadeset godina i dobrog braka od dvadeset godina, onda ne postoji nikakva razlika između pogođenog života i promašenog života i njihovog odnosa prema vremenu. Ali mi govorimo o nekakvoj razlici. Netko u lošem braku sigurno će kasnije reći kako je to bila greška i promašaj. Onaj u dobrom neće tako misliti. Odnos dva čovjeka prema vremenu koji se nalaze u ova dva različita odnosa nije isti. Onaj iz lošeg braka koji je okončan pomislit će na propušteno vrijeme kao izgubljeno bez obzira na to što se sve iskusilo. Onaj u dobrom neće misliti da je izgubio vrijeme. Iz tog razloga čovjek koji spozna da je izgubio vrijeme jer je promašio i napravio životnu grešku vrijeme vidi kao prošlost i mašta i sanja o povratku i sebe i vremena natrag. Njega će budućnost uvijek čekati i on se nikada neće istinski prema njoj uputiti. Onaj koji je bio oprezniji i nije promašio život vrijeme vidi samo kao sada i kao budućnost. Nema spoznaju o izgubljenom ili protraćenom vremenu. Tko je od njih dvojice mudriji i pametniji? Jesu li mudrost i pamet stečene na životnim greškama i promašajima ekskluzivne u odnosu na mudrost i pamet onoga koji nije promašio i živi bez osjećaja promašenosti? Kao i u mnogim pitanjima za koja tražimo i pronalazimo različite odgovore, i o ovom iskustvu i osjećaju življenja vjerojatno je da se mišljenja ljudi razlikuju i suprotstavljaju jer djelomično ovise o odnosu prema vremenu i osjeća li se kako je izgubljeno ili nije.

U Sarajevu 18. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Markus Gann

Kritika kao prilika za vlastiti razvoj

Definitivno nitko od nas ne želi biti kritiziran, ali samim time što smo ljudi, podložni smo kritici. Budući da ne možemo izbjeći kritiziranje, moramo se nekako naučiti nositi s tim te pokušati iz toga izvući nešto pozitivno i korisno. Prije svega, važno je napomenuti kako ni svaka kritika nije ista. Postoje, prema jednostavnoj podjeli, konstruktivne i destruktivne kritike. Ove prve idu prema rješenju problema, a ove druge su zapravo kritika radi kritike, tj. usmjerene su na uništavanje. Pored toga, važno je znati davati kritiku u smislu da se treba jasno dati do znanja da se ne kritizira osoba kao takva, nego ono što ona čini. No ovdje ćemo se više pozabaviti pitanjem kako se nositi s kritikom bez obzira o kakvoj kritici se radi i na koji način nam je upućena. Redovito, čim čujemo da nam je netko uputio kritiku, u nama se budi bunt, osjećamo se napadnuti te krećemo u protunapad. To je nekakva naša primarna reakcija koja nam djeluje sasvim logično. Ali ako malo bolje razmislimo, time samo pogoršavamo situaciju. Reagirajući tako, ne razmišljamo puno o tome što ćemo time postići. Bitno je što prije obraniti vlastiti ego koji je ranjen i koji žudi ponovo uspostaviti ravnotežu i sigurnost. No na takav način uglavnom dolazi do rasprave i svađe koja nas još više ranjava i narušava naše odnose, osobito ako je kritika došla od strane nama bliskih ljudi. Kako bismo to pokušali izbjeći, potrebno je prihvatiti kritiku kao način osobnog rasta i učenja. Ovdje se pod prihvaćanjem kritike ne podrazumijeva automatski da je ista utemeljena jer i oni koji nam upućuju kritiku su samo ljudi sa svojim manama i vrlinama. Radi se o tome da kritici trebamo pristupiti znatiželjno jer ćemo samo tako uspjeti ukrotiti svoj obrambeni mehanizam. Znatiželja nas sama po sebi tjera da više istražujemo, učimo te se na taj način razvijamo i rastemo. Dakle, kada nam netko uputi kritiku, treba nam biti jasno da osoba govori nešto što smatra da je bitno te se zapitati što nam ta osoba želi reći i zašto smatra da je to važno. Štoviše, klinički psiholog Hendrie Weisinger ističe kako bismo zapravo trebali sami pitati druge koje stvari bismo mogli uraditi bolje, tj. tražiti od drugih kritiku. Nakon što nam drugi iznesu svoje mišljenje, Weisinger savjetuje da im zahvalimo te neko vrijeme odvojimo kako bismo razmislili o značaju kritike i kako ju možemo primijeniti za vlastiti razvoj. Dakako, ponekad se može dogoditi da zaključimo kako kritika nije na mjestu, ali i tada se iz kritike može izvući nešto pozitivno u smislu da prikupimo kvalitetnije argumente u našu obranu. Dakle, ne trebamo se bojati kritike, nego ju prihvatiti kao informaciju koja nam pomaže u vlastitom napretku i rastu.

U Mostaru 20. 2. 2020.

K. L.

Izvori:

Alex Lickerman, ”How to Manage Criticism”, (2. 9. 2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/happiness-in-world/201209/how-manage-criticism (Stanje: 20. 2. 2020.).

Hendrie Weisinger, ”The Art of Taking Criticism: Get Curious?”, Lifehack, Izvor: https://www.lifehack.org/330157/the-art-taking-criticism-get-curious (Stanje: 20. 2. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

 

ZAŠTO UČENICI NE VOLE ŠKOLU … I POSTOJI LI ŠANSA DA JE ZAVOLE?

Ljudski mozak predstavlja iznimno moćan biološki računalni stroj. Toliko moćan, da čak i najnapredniji super-kompjuteri današnjice zaostaju za njim još uvijek barem dvije ili tri decenije intenzivnog tehnološkog i znanstvenog razvoja. Međutim, istovremeno možemo konstatirati sa žaljenjem kako i najobičniji matematički kalkulator od 10KM neuporedivo brže obavlja elementarne matematičke operacije od ljudskog mozga. Zato se možemo pitati u čemu se onda ogleda ta navedena i razvikana superiornost ljudskog mozga? Ono u čemu se naš mozak najbolje snalazi jest kretanje i prepoznavanje uzoraka. Recimo, mi se bez problema krećemo neravnim terenom, a u gradskoj špici ćemo među stotinama ljudskih lica u sekundi prepoznati ono koje poznajemo. Ovo nam moguće i ne zvuči kao nešto posebno, međutim, iz računalne perspektive gledano, ovo su tako napredne i superiorne sposobnosti koje još uvijek uvelike nadilaze i najmoćnije laboratorijske super-kompjutere današnjice.

Upravo s navedenim primjerom, u svojem djelu „Zašto učenici ne vole školu” američki kognitivni psiholog Daniel T. Willingham započinje svoje razmišljanje o suvremenom obrazovanju. Mnogi roditelji diljem svijeta se svakodnevno, a pogotovo u jutarnjim satima susreću s frustrirajućim dječjim prigovorom koji otprilike glasi: „Ali, ja stvarno ne želim da idem u školu!” S naznačenim prigovorom se na svoj način svakodnevno susreću i brojni nastavnici. Stoga unapređenje obrazovnog sustava mora predstavljati zajedničku brigu današnjeg društva, a ono moguće kreće upravo sa onim navedenim primjerom, odnosno, s boljim razumijevanjem ljudskog mozga. Sa onim: kako on funkcionira; što voli a što ne; što mu je prirodno a što neprirodno; koji zadaci su mu lagani a koji energetski preizazovni i suviše zahtjevni?

Kratkoročno i dugoročno pamćenje

Jedna od bitnih pretpostavki Willinghamovog djela je to da čovjekov mozak baš poput kompjutera također posjeduje jednu kratkoročnu, tako da kažemo, radnu memoriju (RAM), te onu dugoročnu ili duboku memoriju (ROM). Čovjekov mozak u stvari ne sliči na kompjuter, nego obratno, kompjuter je taj kojeg su rani računalni znanstvenici bili organizirali po uzoru na ljudski mozak. Dakle, većinu svakodnevnih zadataka čovjek obavlja uz pomoć one kratkoročne memorije. Ona je brza i fleksibilna ali ne pamti dugo. Stoga se važni podaci i iskustva moraju nekako premjestiti u onu dugoročnu memoriju, a o tome odlučuje dio mozga koji se zove hipokampus, a hipokampus će opet dugoročno pospremiti samo ono što smatra egzistencijalno važnim. Samim tim stižemo i do prvog velikog izazova suvremenog obrazovanja…

Znanje i koristoljublje

Društvo nikad ne voli one notorne intereščije među ljudima koji ne biraju ni ciljeve ni sredstva kako bi se domogli željenog cilja. Međutim, u jednoj određenoj mjeri svi smo intereščije i to jednostavno spada na našu ljudsku prirodu. Carmine Gallo u „Tajnama prezentacija Stevea Jobsa” ističe kako se čovjek nikad ne može nečega ozbiljno prihvatiti ukoliko u tome ne vidi svoj osobni interes. Taj interes ne mora striktno biti materijalne prirode … može se raditi i o emocionalnom interesu ili o snažnom iskustvu i osjećaju izazova. No, kakav god da je, ovaj interes mora postojati. Što god prezentirali ljudima, ako ih pri tome želite ozbiljno zagrijati, oni će se nekako morati osjetiti osobno pogođenima. Morat će osjetiti da im vi dajete nešto što im je prijeko potrebno. Stoga i svaka solidna lekcija nekako mora povezivati čovjekove elementarne interese sa svojim sadržajem. Zašto im je to potrebno? Što s tim dobivaju? Zašto bi uopće o tome trebali nešto učiti? U tom smislu sjećam se svoje nastavnice matematike s kraja osnovne škole. Često nam je ponavljala kako ona zna da nas je već barem pola iz razreda čvrsto odlučilo jednoga dana studirati nešto što nema nikakve veze s matematikom, ali da nam je određeno matematičko znanje ipak i pored toga potrebno. Kako ćemo jednog dana zbrajati račune? Kako ćemo proračunati količinu potrebnih namjernica za deset ljudi ako poslovično kuhamo samo za troje? Kako ćemo proračunati u trgovini namještaja može li željeni ormar uopće stati u našu sobu? Koliko nam je farbe potrebno za ličenje stana s obzirom na ukupnu površinu zidova i plafona i sl.?

U tom smislu, u jednoj američkoj eksperimentalnoj srednjoj školi su nastavu doslovce postavili naglavačke. Tu se više ne ide od predmeta prema zanimanju, nego obratno, od zanimanja prema predmetu. To zapravo ni ne liči na školu, nego više na nekakvu tvorničku halu. Na početku školovanja svaki učenik bira projekt koji ga zanima. Netko će praviti automobil, netko računalni program, netko će raditi namještaj itd. Učenici zatim započinju projekt i onda nailaze na najrazličitije prepreke i probleme, i tek tad zapravo i zovu nastavnike u pomoć. Nastavnik dolazi, procjenjuje situaciju i upućuje učenika koje gradivo mora svladati kako bi mogao riješiti problem na koji je naišao. Naravno, što je izabrani projekt po sebi ambiciozniji i kompleksniji, to će učenik tijekom školovanja morati steći i više znanja. Neki tako moraju učiti i puno stvari koje po sebi spadaju na fakultetsko obrazovanje. Dobro se pomuče, ali rado se pomuče jer rade na nečemu svom, i to na onom svom što ih jako zanima.

Bez otkrivanja naznačenog osobnog interesa u nastavnom procesu, informacije će se teško domoći moždanog neokorteksa jer im hipokampus to neće dopustiti. U tom smislu navest ću i jedan vlastiti, nadam se, vrlo zanimljiv primjer. Kad sam pred upis postdiplomskog studija morao izvaditi popis položenih predmeta s dodiplomskog studija, na navedenoj listi sam opazio jedan predmet kojeg se nikako nisam mogao sjetiti. Ne samo ispita, nego ni samog predmeta. Naprosto sam se mogao zakleti da taj predmet nikad nisam bio ni slušao, a na popisu je jasno stajalo da sam ga položio i to devetkom, i to sve kod profesora koji je važio kao strah i trepet. O čemu je ovdje riječ? Pa sasvim jasno, cijela stvar je bila riješena kratkoročnom memorijom, jer je moj hipokampus bio procijenio da je cijelo to šikaniranje posve bespotrebno mom neokorteksu. Jedina misija koju je moj mozak bio procijenio kao opravdanu jest popunjavanje još jedne kućice u indeksu. Misija obavljena, a zatim i ekspresno zaboravljena!

Dakle, stoga bi svaki nastavnik „pod muss” morao znati da se učenici svakako na ovaj ili onaj način mogu natjerati da nešto nauče. Ali hoće li to dugotrajno zapamtiti, dogodit će se samo ukoliko procjene da im je to znanje stvarno potrebno. Bez toga će se sve svesti na zbilja bespotrebno i beskorisno šikaniranje.

Primjeri su uvijek korisni

Ovdje se opet pobliže vraćamo Willinghamu i njegovom djelu. On govori između ostalog i o kontekstualnosti našeg znanja, pri čemu će neki novi kontekst biti najlakše usvojen ukoliko u našoj glavi već postoji neki njemu približan, sličan kontekst. U tom smislu on ističe kako se u nastavnom procesu uvijek dobro obilato koristiti primjerima i analogijama iz svakodnevnog života i općeg ljudskog iskustva. Ti već postojeći približni konteksti u našem pamćenju su nešto poput sidrišta za nove informacije. Znanje se puno lakše lijepi na ono „približno nešto” a ne na „nepostojeće ništa”.

Temeljni principi

Willingham nadalje ističe kako u nastavnom procesu počesto vrijedi ono da je manje zapravo više. Nastavnici bi za svaki predmet trebali definirati one temeljne principe i pitanja, te na tome dosta raditi, i to sa učenicima često ponavljati. Naime, neosporno je da složena znanja pretpostavljaju usvajanje velikog broja informacija, međutim, to će na kraju biti moguće samo ukoliko učenici u svojim glavama imaju dobro posložene one naznačene temeljne principe i pitanja. Stoga bi nastavnik iz svakog udžbenika po kojem radi sebi prvo morao izvući onih 20-30, tako da kažemo, strateških rečenica. U tom slučaju će se na kraju bolje „provući” i cijeli udžbenik.

Stara srednjovjekovna lekcija

Neovisno o Willinghamovom radu, ovdje bi istakao i onu jednu prastaru srednjovjekovnu lekciju iz filozofije Sv. Tome Akvinskog. Naime, na jednom mjestu on krajnje jednostavno ali i posve briljantno primjećuje kako „samo vatra može raspaliti vatru”, ili u ovom slučaju kako samo strast može potaći strast. Ukoliko nastavnik samom nastavnom procesu pristupa mlako, površno i nezainteresirano, uopće se neće morati čuditi što su mu i učenici takvi. Ukoliko sami nismo oduševljeni onim što iznosimo, teško da ćemo i druge uspjeti oduševiti.

Poučak za roditelje

I na kraju nešto važno za same roditelje. Kako smo nedavno pisali, djeca prvenstveno uče oponašanjem a ne toliko slušanjem mudrih savjeta. Premda ponekad bude i izuzetaka, ono u stilu da od djece intelektualaca ne bude ništa, kao što nekad i od neukih roditelja ispadnu vrsni intelektualci, u prosjeku ipak važi ono da „jabuka ne pada daleko od stabla”. Djeca će puno vjerojatnije čitati knjige ukoliko ih čitaju i njihovi roditelji, a bez redovitog čitanja nema ni ozbiljnog intelektualnog života.

U Sarajevu, 28.V.2019.

M. B.

Izvori:

– Daniel T. WILLINGHAM, Why Don’t Students Like School?: A Cognitive Scientist Answers Questions About How the Mind Works and What It Means for the Classroom, Jossey-Bass, San Francisco, 2009.

– Ray KURZWEIL, How to Create a Mind: The Secret of Human Thought Revealed, Penguin Books, New York, 2013.

– Carmine GALLO, Steve Jobs – Tajne njegovih prezentacija, Školska knjiga – Zagreb, 2013.

– MariaTeresa FUMAGALLI – Beonio BROCCHIERI – Massimo PARODI, Povijest srednjovjekovne filozofije. Od Boetija do Wycliffea, KS – Zagreb, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: ferli

KAKO POTAKNUTI UČENIKE NA EFIKASNIJE UČENJE – TRI VAŽNA UTJECAJA NA PROCES UČENJA

Učenje predstavlja temeljni proces koji živa bića osposobljava za život. Bez njega je nezamislivo živjeti kao neovisna odrasla osoba. Postoje različiti oblici učenja, a neke od njih ljudi dijele s ostalim vrstama kao što su klasično i operantno uvjetovanje.

Ono što razlikuje učenje kod ljudi i životinja jest jezik. Jezik ljudima omogućava brojne oblike kompetencija koje su nezamislive kod drugih vrsta. On je ključan u interpersonalnoj komunikaciji, ali i u intrapersonalnoj (promišljanje, komunikacija unutar sebe). Dakle, osim što pomoću jezika uspostavljamo komunikaciju s drugim ljudima, on nam također omogućava da sami sebi govorimo, mislimo, biramo. Budući da je učenje vrlo složen proces, nije ga jednostavno definirati. No, neka općenita definicija bi bila da je učenje proces kojim iskustvo ili vježba proizvode promjene u mogućnostima obavljanja određenih aktivnosti.

Iako je ključan za život općenito te premda učenje počinje već u prenatalnom razdoblju, učenje u strogom smislu riječi uglavnom povezujemo s obrazovanjem. To je nekako logično jer se u periodu školovanja odvija aktivno učenje, tj. učimo s namjerom da nešto zapamtimo. Nasuprot tome, u svakodnevnici pamtimo određene informacije, a da uopće nismo uložili napor, dakle proces učenja odvija se nesvjesno. Upravo zbog važnosti koju predstavlja, sve češće možemo naići na tekstove koji navode različite metode lakšeg i jednostavnijeg učenja, osobito u školskom okruženju. Budući da je, kako smo već rekli, proces učenja veoma složen, samim tim ne postoji neka jednostavna shema koja bi neminovno dovela do lakšeg učenja i boljeg pamćenja. Ipak, postoje važni utjecaji na ljudsko učenje. Michael J. A. Howe u Priručniku za nastavnike navodi slijedeća tri: mentalne aktivnosti, obnavljanje i dogradnja na postojeće znanje.

Mentalne aktivnosti

Ono što redovito iznenađuje učitelje u školama jest činjenica da uz sav trud koji ulože kako bi učenicima jasnije i učinkovitije prenijeli određeno gradivo, ishod nije uvijek pozitivan. Razlog toga je što počesto zaboravljaju kako je učenje nešto što učenici sami čine ili ne čine. Nitko to ne može učiniti umjesto njih. Pokatkad se koristi metafora: „Učitelj je tu da otvori vrata znanja, ali sami učenici moraju kroz njih proći.“ Dakle, mentalne aktivnosti predstavljaju važan čimbenik koji utječe na ljudsko učenje. Prema tome, koliko god učitelj zanimljivo podučavao o nekom gradivu, neće doći do nikakvog učenja ako se sam učenik ne usmjeri i poduzme određene mentalne aktivnosti kako bi shvatio dotično gradivo. Poznavajući ovu činjenicu, učitelj može pomoći učenicima prilikom učenja tako što će ih poticati na angažman onih vrsta mentalnih aktivnosti koje će dovesti do boljeg pamćenja. To se može postići kroz određene oblike pitanja. Istraživanja pokazuju kako učenici bolje pamte ona pitanja koja su usmjerena na smisleni aspekt onoga što vide i pitanja o značenju onoga što vide. Također, složenije rečenice bolje pospješuju učenje kao i stupanj u kojem pitanje ima osobnu relevantnost za pojedinca. Navedeni oblici pitanja zahtijevaju od učenika veći napor i tako učenje postaje efikasnije. Ista istraživanja pokazuju kako namjera da se uči nema nekih dodatnih učinaka na samo učenje. To će reći da uz učinkovite mentalne aktivnosti koje učenik poduzima i nije toliko važno ima li on namjeru naučiti nešto ili ne. Svi znamo da ono famozno „Počet ću učiti od ponedjeljka“ uglavnom i nema smisla. Umjesto toga, proces učenja je potrebno aktivirati adekvatnim mentalnim aktivnostima kod učenika.

Obnavljanje

Postoji više vrsta obnavljanja, a obično se dijeli u dvije kategorije: ponavljanje i vježbanje. Ponavljanje je najraširenija strategija koju učenici koriste prilikom učenja. Važno je napomenuti kako se ono uglavnom koristi pri svjesnoj namjeri da se nešto nauči. Iako uobičajena aktivnost, ipak nije jednostavna jer nije urođena – potrebno ju je steći. Upravo iz toga razloga mnogi učenici ne koriste strategiju ponavljanja. Čini im se kao neprivlačna rutinska aktivnost. No, istraživanja pokazuju kako ponavljanje predstavlja jedan od ključnih čimbenika uspješnog učenja do te mjere da mu je potrebno posvetiti najviše vremena unutar cijelog procesa učenja, i stoga ga je potrebno prakticirati. Uz to što je potrebno naučiti ponavljati, također treba steći naviku primjene ponavljanja. To je ono što ovu strategiju čini znatno težom. Jasno je kako u tome važnu ulogu imaju roditelji i učitelji jer je čest slučaj da mladi pojedinci ne iskorištavaju prednost stečenih vještina. Uz ponavljanje, vježba je također vrlo važna. To ponajbolje pokazuje istraživanje provedeno među mladim glazbenicima – uspješniji su bili oni koji su više vremena utrošili na vježbanje neovisno o talentu. Vježbanje mora biti namjerno i koncentrirano. Dakle, potrebno je usmjeriti pažnju na one aspekte vještine koji nisu na zadovoljavajućem nivou. To je samo po sebi jasno jer nema smisla vježbati aktivnosti koje su već savladane. Kao i ponavljanje, vježbanje je vrlo zamorno i ne baš zanimljivo mladim ljudima i stoga ih je potrebno poticati kako bi stekli naviku vježbanja. I u ovom slučaju je vrlo važno da u poticanju učenici osjete osobni poziv i izazov. Može se krenuti i od onih osoba kojima se oni inače dive, uspješni sportaši, glumci, glazbenici … iza svih njih stoji naporan i uporan rad.

Nadogradnja na postojeće znanje

Prilikom stjecanja novih, nepoznatih informacija, obično se koristimo prethodno stečenim znanjem. Štoviše, veoma ovisimo o svojem postojećem poznavanju našeg svijeta. Prema tome, jasno je kako će se nove informacije lakše naučiti ako imaju nekakvu poveznicu s onim što već znamo. Stoga bi i učitelji u nastavi trebali koristiti različite strategije s ciljem povezivanja novog gradiva s učenikovim prethodnim znanjem. Neke od tih strategija M. Howe navodi u svom priručniku. Npr. u slučaju da nova informacija nema nikakvu poveznicu sa već usvojenim znanjem, potrebno je napraviti pomagala, tzv. uvodne organizatore. To je zapravo dio informacije koji se s jedne strane lako povezuje s postojećim znanjem, a s druge strane je pojmovno povezan s novim gradivom. Također, potrebno je koristiti slike, analogije i metafore. No, isto tako treba imati na umu kako postoje negativni utjecaji postojećeg znanja. Distorzije se uglavnom događaju kada je potrebno usvojiti novo znanje koje je u kontradikciji s već postojećim. Događaju se i u slučaju kad su uključena naša osobna vjerovanja, mišljenja i predrasude. Upravo zbog toga učitelji trebaju imati što bolji uvid u već postojeće znanje učenika kako bi se barem djelomično izbjegle naznačene distorzije.

 

UMJESTO ZAKLJUČKA

Vodeći računa o prethodno navedenim utjecajima, učitelji kao i roditelji itekako mogu pomoći djeci i mladima da učinkovitije uče. Iako se učenje često odvija nesvjesno, to zasigurno nije slučaj u školi. Tu je potrebno svjesno, koncentrirano učenje koje zahtjeva vrijeme i trud. Sva tri navedena utjecaja traže veliko zalaganje kako od učenika tako i od učitelja. No, i sam proces učenja je složen i težak pa stoga i ne postoje neki posebno lagani načini kako usvojiti određeno gradivo. U tom smislu Aristotel reče: ”Korijeni učenja su gorki, ali plodovi slatki”.

U Mostaru, 1. 10. 2018.

K. L.

 

Izvori:

– Howe, Michael J. A., Psihologija učenja: priručnik za nastavnike, Naklada Slap, Zagreb, 2002.

– Zarevski, Predrag, Psihologija pamćenja i učenja, Naklada Slap, Zagreb, 2007.

– https://citati.hr/citat-4180 (Stanje 1. 10. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

ADAPTACIJA ILI REGRESIJA – KAKO UISTINU BITI MODERAN?

Nakon početnog ismijavanja i žustre društvene kritike na samom kraju XX. stoljeća, za sudionike mutnog balkanskog rođačko-kumovskog kapitalizma ali i politike, prosječni građanin sve češće zna reći „da su se ljudi snašli“. Ekces je u međuvremenu postao društveno pravilo. Mnogi mladi ljudi (srećom, ne svi) ne skrivajući govore kako u polupismenim tajkunima i nakinđurenim sponzorušama prepoznaju svoje nepobitne uzore. Etički i kulturni kriteriji kao da su ishlapili, a kao ultimativni cilj ostaje ono „snaći se“ i to bez obzira na cijenu.

Pojmovi snalaženja i prilagodbe po sebi ponajviše pripadaju svijetu evolucijske biologije, jer koliko je znano, veliki religiozni ali i kulturni sustavi ih uopće ne spominju.

S druge strane, za evolucijsku misao pojmovi snalaženja i prilagodbe, uokvireni zajedničkim pojmom adaptacije, predstavljaju vrhunac sposobnosti nekog bića. Međutim, sve ovo s jednim velikim „ALI“! Naime, Darwin je pod adaptacijom podrazumijevao razvoj neke potpuno nove osobine ili navike, a ne povratak nekim prastarim atavizmima. A kad govorimo o onom „snalaženju“ s početka teksta, tu se očito radi o ovom drugom, a ne prvom. Zašto? Rođački kapitalizam pouzdano ne predstavlja nešto u potpunosti originalno i novo. Tu se radi o organizaciji poslovanja utemeljenog na arhaičnom plemenskom mentalitetu, pri čemu nije toliko važno tko koliko zna i može, nego je najvažnije ono: tko je tvoj, a tko nije tvoj … dok u samom središtu plemenske pedagogije stoji maksima da je svaki pripadnik tvoga plemena prijatelj i brat, dok ti je svaki pripadnik tuđeg plemena neprijatelj ili barem stranac. To je valjda i razlog zašto će svi primitivci plemenskog usmjerenja uvijek pokušati izbjeći plaćanje poreza. U njihovom suženom svjetonazoru jednostavno ne postoji dovoljna svijest o široj društvenoj cjelini i općem dobru. Šta njih boli briga kako će se financirati škole, bolnice i još puno toga drugoga. Oni su dovoljni sami sebi… U konačnici slično vrijedi i za spomenute „sponzoruše“; nema tu ničeg posebno novog, jer dobro je svima znano koji je ono najstariji zanat na svijetu…

Korisna i štetna regresija

Posebnost čovjeka je ta što on nije samo evolutivno, nego i regresivno biće, a sama regresija pri tome dođe nešto kao obrnuta evolucija. Dok je evolucija okrenuta prema budućnosti i bavi se razvojem novih osobina i karakteristika, dotle regresija svoja rješenja traži u prošlosti.

Regresija u svakom slučaju ne mora biti nešto negativno. Ona je zaslužna i za ponovno otkriće brojnih dobrih stvari koje su svojevremeno bile istisnute pred valom novih otkrića i rješenja. Tako je pronalazimo i u kulturi, pa čak i u dizajnu. Npr., renesansa je kao jedno od najznačajnijih kulturnih razdoblja u povijesti ljudske civilizacije u središtu svoga zanimanja imala upravo ponovno otkrivanje velikih zaboravljenih dostignuća minule antičke kulture i misli. S druge strane, u dizajnu regresiju pronalazimo kroz novu reinterpretaciju – u međuvremenu – prevladanog dizajna. Npr., među automobilima, danas su ponovno popularni neki modeli iz 60-tih i 70-tih poput „fiće“ i „minija“, a globalno hvaljeni i obožavani Applov dizajn po sebi nije ništa drugo nego blaga reinterpretacija njemačkog dizajnera Dietera Ramsa, tj. njegovih radova od prije otprilike pola stoljeća.

Slika 1: Lijevo: Ramsov radio tranzistor iz 1958. Desno: Appleov prvi iPod iz 2001. Izvor (foto): bellroy.com

Međutim, ako govorimo o ekonomskim i društveno-političkim stvarima, kao uostalom i onim osobno-psihološkim, regresija se javlja uglavnom kao negativna i uznemiravajuća pojava. Tendencija da se u kriznim situacijama bježi natrag a ne naprijed, mogla bi biti dobra samo u svijetu s malo problema. No, što je problema više ili što su oni veći, to će značiti da takav svijet neće moći istinski napredovati.

Kao reprezentativnog anatoma civilizacijske regresije mogli bismo imenovati britanskog pisca Williama Goldinga. Već u svojem prvom značajnijem i ujedno najslavnijem djelu „Gospodar muha“ (Lord of the flies) iz 1954., Golding se posvećuje seciranju krhkosti kulture i civilizacije, pod pretpostavkom kako samo jedno veliko i tragično događanje fine i uglađene ljude preko noći pretvara u divlju i okrutnu primitivnu hordu.

Istinska adaptivnost

U neka mnogo starija vremena zima nikako nije značila zimske radosti već istinsku smrtonosnu kušnju. Niske temperature, otežano kretanje kroz snježne nanose te nedostatak hrane tjerali su manje-više sva živa bića na prilagodbu i snalaženje. U tom smislu veći broj životinja je razvio sposobnost hibernacije (zimskog sna), koji u nekim slučajevima može trajati čak i do sedam mjeseci.  U tom periodu snižava se tjelesna temperatura, u nekim slučajevima čak i do samo jednog stupnja, broj otkucaja srca pada na svega par otkucaja u minuti. Na ovaj način se radikalno smanjuje potrošnja energije koja se vrlo štedljivo nadoknađuje razgradnjom iz masnih naslaga. No, druge životinje su razvile i neke drugačije sposobnosti. Npr. divlje svinje imaju nevjerojatno svestran probni trakt koji može svariti manje-više sve: i tvrdo korijenje, i trule strvine, tako da su u stanju uvijek sebi naći nešto za jelo, te su u zimsko vrijeme čak i aktivnije nego u ostatak godine (vrijeme parenja i puno borbe oko toga). Kod jelena pronalazimo opet novu taktiku. Biolozi procjenjuju da je oblik njegovih rogova zapravo više prilagođen za razgrtanje snijega nego za borbu. Služeći se tom prirodnom lopatom, u zimsko vrijeme uspijeva doći do oskudnog raslinja ispod debelog snježnog pokrivača. Neke životinje poput vjeverice opet pribjegavaju pravljenju zaliha za zimu. Sličnom taktikom se na kraju krajeva poslužio i čovjek, koristeći i još par drugih korisnih trikova (vatra, zimska odjeća, pravljenje solidnijih, zatvorenih  nastambi).

Već smo ranije pisali kako su se za čovjekov napredak ključnim pokazale slijedeće dvije osobine: sposobnost detaljnog učenja i altruizam. Ono prvo je omogućilo razvoj kao i svladavanje složenih znanja, a ono drugo je bilo još sveobuhvatnije. S jedne strane, kroz zauzetu brigu za bolesne i ranjene srodnike altruizam je uzrokovao i značajno produženje životnoga vijeka čovjeka. S druge strane, altruizam je omogućio ljudima i da se udružuju na izradi većih i složenijih projekata čije će blagodati stizati tek znatno kasnije. Tko bi rekao, ali čovjekova sposobnost odlaganja zadovoljstva se pokazala – eto – svojevrsnim ključem njegovog kulturnog i civilizacijskog napretka.

Sa svim ovim se izgledno cijela priča o napretku okreće naglavačke, jer danas mnogi počesto razmišljaju obratno: zakleli bi se da je odgađanje zadovoljstva tamo neki glupi primitivni vjerski moral, a da su seks, drskost i sav prateći vulgarni materijalizam nešto posve moderno i napredno – konačna i ultimativna emancipacija potlačenog ljudskog bića.

Onkraj svih ideoloških sukoba, moglo bi se jednostavno reći: tko stvarno misli biti moderan morat će neminovno razmišljati i djelovati u smjeru posvemašnje originalnosti; smisliti nam i razraditi nešto korisno i pametno, što još nikad nije među ljudima postojalo. Reklo bi se, što dalje od svake ekonomske i društveno-političke regresije.

U Sarajevu, 29. 4. 2018.

M. B.

Ponovo…

„Ponavljanje je majka znanja!“, svi smo mnogo puta čuti ovu latinsku poslovicu. Stari Latini su bili svjesni da se učenjem stječu relativno stalni oblici reagiranja u određenim uvjetima koji su se ponavljanjem pretvarali u znanje.

Danas mi to jednostavno i lako nazivamo navikom. Osnovni faktori u formiranju navika su ponavljanje i vježba, a vježbom navika postaje sve čvršća i dovodi do automatizma. Kako se navike vježbom brže ili sporije automatiziraju, tako se i nevježbanjem dolazi do deautomatizacije, a potom i do gašenja navike. Kod djece se navike najčešće usvajaju uz pomoć potkrepljenja, tj. uz nagradu ili kaznu.

Odnosno potkrepljenje je svaki podražaj koji povećava vjerojatnost da će se neko ponašanje pojaviti ili da se neko nepoželjno ponašanje neće pojaviti (Petz, 2005).

Osim o vježbi, formiranje navike ovisi i o samoj motiviranosti osobe koja želi usvojiti određenu naviku. Što je navika više automatizirana, minimalna je svijest kontrole i javlja se optimalni utrošak energije, a takvo reagiranje je vrlo ekonomično.

Tipičan primjer automatizirane radnje, tj. navike je vožnja automobila. Nakon više ponavljanja tko još razmišlja o tome kako se pali automobil, kad je potrebno pritisnuti kvačilo, gas, kočnicu… nema više tog razmišljanja kad ćemo prebaciti u koju brzinu, nego se sve radi po automatizmu, pod minimalnim stupnjem svjesnosti.

Navike su te koje nam olakšavaju svakodnevno funkcioniranje te nam uvelike skraćuju vrijeme koje bismo potrošili da nam određena radnja nije poznata i usvojena.

U psihologiji je poznata hijerarhija navika, a objašnjava se kao organizacija jednostavnijih (komponentnih) navika u sklopu neke složenije navike. Hijerarhija se odnosi i na redoslijed pojavljivanja pojedinih komponentnih navika i na intenzitet tog pojavljivanja. Za jednostavnije navike uvijek je potrebno manje vremena, dok za one složenije potrebno je više vremena i više svjesnosti, ali vremenom i ponavljanjem to postaje sve manje svjesno i sve lakše izvodljivo.

Budući da smo u životu izloženi mnogim situacijama, postoje mnoge prilike da usvojimo kako dobre tako i loše navike, kako za nas tako i za druge. Ovisno od stabilnosti ličnosti i životnih događaja usvojit ćemo navike koje mogu biti i dobre i loše.

Navike su kao i svi drugi oblici ponašanja, koji ovise kako o nama i našoj ličnosti, tako i o situaciji, kako o nasljeđu tako i o okolini. Kad se govori o nasljeđu i navikama ne govori se o genu koji smo naslijedili za neko ponašanje i naviku, nego o nasljeđivanju preferencije da smo skloniji određenim oblicima ponašanja koje su naši preci ponavljali.

Mnogo puta čujemo o zdravim i lošim navikama života, o tome što jedemo i kako jedemo i slično. Sve su to ustaljena ponašanja i usvojeni oblici ponašanja koje smo bez velikog razmišljanja ponavljajući usvojili. Kad malo razmislimo, čitav naš dan se većinom sastoji iz naših navika… zato dobro će nam doći da razmislimo što to sve ponovo činimo, jer sve ponovljeno može nam postati navika…

U Sarajevu, 16. 2. 2014.

B. K.

 

Exit mobile version