Autor: Katarina Lauc

Ako galamim tijekom svađe, znači li da sam u pravu?

U svađi obično povisimo ton glasa kako bismo nadglasali svojeg sugovornika. No je li to baš optimalno i hoćemo li time uvjeriti druge da smo zaista u pravu?

Galama i podizanje tona glasa glavne su karakteristike svađe. U nastojanju da uvjerimo osobu kako je baš ono što mi govorimo točno, pokušavamo ju nadglasati vjerujući kako ćemo tako postići uspjeh. No i bez svađe ljudi često podižu ton ako su u društvu više osoba jer žele da se baš njih sluša, a nije lako doći do riječi kada njih pet, šest baš u tom trenutku želi iznijeti svoje mišljenje. Neki su uvjereni kako će tako zasigurno uvjeriti svoje sugovornike da su u pravu. No je li to zaista točno? Kakav utisak zapravo galama ostavlja na ljude i zašto uopće galamimo?

U jednom istraživanju kojeg su provodili David Poeppel, profesor psihologije i neurologije na sveučilištu u New Yorku i njegove kolege pokazali su kako galama utječe na ljudski mozak. Naime, oni su prikupili niz krikova s YouTubea, filmova te glasove 19 volontera koji su vrištali u laboratorijskoj kabini na mikrofon. Zatim su uspoređivali utjecaj normalnih i glasnih zvukova na ljudski mozak. Došli su do zaključka da prilikom slušanja normalnih zvukova naš mozak prepoznaje kojeg je spola govornik, koliko mu je otprilike godina te kakav je ton njegovog glasa. To je zato što normalan zvuk ide od naših ušiju do centra u mozgu koji je određen za to da procesuira ono što smo čuli. Dakle, potrebno mu je vrijeme kako bi prepoznao karakteristike zvuka. No s galamom nije tako. Glasni zvukovi od našeg uha idu do amigdale, spremišta emocionalnog pamćenja u našem mozgu, koja je odgovorna za naše brze reakcije, tj. služi kao svojevrsni alarm ako se nalazimo u opasnosti. To znači da glasni zvukovi u nama aktiviraju alarm, te nas tjeraju da brzo reagiramo. Amigdala je osobito osjetljiva na strah, a zapravo su naši urođeni strahovi strah od gubljenja tla pod nogama i strah od nagle buke.

Zbog ovog razloga, galama nije učinkovita ni u svađi, a kamo li u normalnom, svakodnevnom razgovoru. Kod ljudi ona budi strah. To je osobito karakteristično kod djece. Njihov mozak jednostavno preplavi strah, te više ni ne čuju što im uopće govorimo. Zbog toga često ispada kao da nas ni ne slušaju, pa uporno ponavljaju istu grešku. Kada čovjeka obuzme strah, njegov mozak prepoznaje opasnost, te su pred njih dvije mogućnosti: pobjeći ili se boriti (eng. flight or fight). Stoga je uobičajeno kad netko povisi ton tijekom razgovora da će to kod sugovornika pobuditi upravo jednu od ovih dviju reakcija: ili će se odmaknuti ili će uzvratiti istom mjerom.

Dakle, ne treba nas čuditi ako smo skloni galami da to što pričamo ne dopire do naših sugovornika jer se oni osjećaju napadnuti bez obzira na to što mi zaista možemo biti u pravu i što može biti apsolutno točno ono što govorimo. Stoga, ako zaista želimo da nas čuju i saslušaju, snizimo ton glasa te nastojmo argumentirano iznijeti vlastito mišljenje. To je uvijek prihvatljiva opcija, ali za nju se potrebno potruditi te kontrolirati svoje emocije.

U Mostaru 25. 5. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

Projekcija: zašto vlastite mane najlakše opažamo na drugim ljudima?

“Projekcija je postupak premještanja vlastitih osjećaja na drugu osobu, životinju ili predmet. Pojam se najčešće koristi za opis obrambene projekcije – pripisivanje vlastitih neprihvatljivih poriva drugome.”

 

Ljudi su po svojoj prirodi skloni da lakše uočavaju nedostatke i pogreške kod drugih negoli kod sebe samih. Naravno, postoje i oni koji će bez problema priznati vlastitu manu, ali rijetkost je da ćemo priznati baš sve. Obično ono što krijemo je ono što nas najviše smeta i gdje smo posebno osjetljivi. Kako se ne bismo morali s tim suočavati, upravo zato što nam je to vrlo nezgodno, pribjegavamo projekciji, tj. jednom od obrambenih mehanizama o kojima je prvi progovorio Sigmund Freud. Vezano za projekciju, Freud je taj obrambeni mehanizam opisao kod svoje pacijentice koja je vlastiti osjećaj srama projicirala na svoje susjede navodeći da ju ogovaraju. Dakle, nije bila spremna suočiti se s tim osjećajem, pa je radije tu lopticu prebacila drugima. Može nam se činiti kako se mi ne koristimo projekcijom jer eto nemamo problema priznati svoje mane, no kako kažu psiholozi, obrambeni mehanizmi funkcioniraju na nesvjesnoj razini i stoga ih teško prepoznajemo. Tako na primjer nevjerni suprug može svoju suprugu optuživati za prevaru ili pak osoba sa sklonostima prema krađi može govoriti kako joj susjedi pokušavaju provaliti u stan. Primjera je jako puno jer zapravo se svakodnevno koristimo ovim mehanizmom. Nešto slično možemo pronaći u Bibliji u Isusovom Govoru na gori:

”Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!” (Mt 7,3-5; Lk 6,41-42).

Ili drugi primjer kada Isus pripovijeda prispodobu o dužniku kojemu je kralj otpustio dug, a taj dužnik onoga koji je njemu dugovao bacio u tamnicu ne htijući mu oprostiti duga (usp. Mt 18,23-35). Iako se ovdje govori o opraštanju, ipak se dade primijetiti kako ovaj dužnik nije bio sposoban uočiti da se i on i onaj koji je njemu dugovao nalaze u istoj situaciji – obojica su dužnici. Dakle, zatvorio je oči pred vlastitom pogreškom, a istu je drugom višestruko naplatio. Slično se događa i kod projekcije: zatvaramo oči kada je u pitanju neki naš nedostatak i jednostavno ga ”prišijemo” drugom.

Budući da smo svi skloni tome i da se to odvija na našoj nesvjesnoj razini, pitamo se postoje li načini kako spriječiti projekciju? Psihoterapeuti Karen R. Koenig i Michael Brustein navode nekoliko načina. Prije svega je potrebno promisliti kako se zaista osjećamo prema sebi, ponajviše kako doživljavamo svoje slabosti. Dakle, potrebna je samorefleksija kako bismo uočili služimo li se projekcijom kako bismo sakrili svoje slabosti. Drugi način je upitati nekoga tko nam je blizak primjećuje li kod nas takvo ponašanje. Ovo je možda malo teže jer nismo uvijek spremni čuti nešto loše o sebi od osoba koje su nam drage. I na koncu, naravno, uvijek možemo potražiti savjet kod psihoterapeuta koji će nam pomoći u prepoznavanju i nadilaženju projekcija.

Važnost nadilaženja projekcije nije bitna samo za naš odnos s drugima nego je bitna i za naš vlastiti rast. To dvoje je svakako povezano jer ne možemo ni imati kvalitetne međuljudske odnose ako prije svega ne poznajemo i ne razumijemo sebe.

U Mostaru 15. 3. 2021.

K. L.

Izvori:

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/projection

https://www.healthline.com/health/projection-psychology#how-to-stop

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ewastudio

Kako se ponašati prema drugima bez etiketiranja?

Etiketiranjem uništavamo međusobne odnose, ali štetimo i sebi samima. Stoga je vrlo važno znati kako se ponašati prema drugima, a da im pri tome ne lijepimo razne etikete.

Svakodnevno se u odnosima s drugim ljudima služimo etiketiranjem, tj. mehanizmom kojim pokušavamo staviti ljude u određene kategorije kako bismo znali na koji način postupiti s određenim osobama. Tako često znamo za nekoga reći da je čudak jer se njegovo ponašanje i razmišljanje ne uklapa u ono što nazivamo normalnim, ili pak da je netko jako arogantan jer se ne smiješi kad ga sretnemo. Naravno, etikete mogu biti i neke pozitivne karakteristike, ali to ne znači da su one prihvatljivije od onih negativnih. Razlog tomu je taj što je čovjek po sebi kompleksno biće i ne može se jednostavno poistovjetiti s nekim svojim karakteristikama. Život bi bio puno lakši i jednostavniji kad bismo na osnovu jedne karakteristike ili na osnovu prvog susreta s nekom osobom odmah znali kakva je. No, to nije i ne može biti tako. Svi ponekad mogu biti i ljubazni, i arogantni, i svadljivi, i lijeni, i duhoviti itd. Ali to ne znači da su takvi cijelo vrijeme. Još veći problem kod etiketiranja jest taj što ono utječe na naše ponašanje prema drugima. Ako nekoga u samom startu označimo arogantnim, naravno da se nećemo upustiti u razgovor s tom osobom, a još manje ju prihvatiti kao svoje društvo. Etiketiranje nas često sprječava da učinimo nešto dobro za druge, da pokušamo odgonetnuti zašto se ta osoba ponaša na takav način. Ali za tako nešto potrebno je puno volje, snage i živaca, no mi često nismo spremni na to. Lakše nam je osobu označiti nekakvom etiketom poput ”neodgojen”, ”lijenčina”, ”zgubidan” i sl. U skladu s ovim Jung kaže: ”Razmišljati je teško, zato ljudi većinom sude”. Ne samo da ovakvim pristupom nećemo pomoći, nego samo možemo učiniti da se u osobi javi bunt i da njeno ponašanje bude još gore. Mi zapravo etiketiranjem ne dozvoljavamo drugima da se promijene na bolje. No, pitanje je kako se možemo postaviti prema drugima bez etiketiranja i možemo li uopće ne etiketirati druge?

Rosenberg – opažaj umjesto da procjenjuješ

Odgovor na ovo pitanje pokušat ćemo pronaći kod američkog psihologa i autora Marshall B. Rosenberga. On kaže da smo mi ljudi inače skloni procjenjivati jedni druge, pa stoga na primjer na osnovu toga što osoba često ne uradi zadatke na vrijeme, etiketiramo ju kao lijenu. To zapravo nije potpuna laž, ali time sprječavamo moguću pozitivnu promjenu u ponašanju te osobe. Čim čujemo nekakvu negativnu riječ uz vlastito ime, normalno je da se u nama javlja obrambeni mehanizam jer se osjećamo napadnutima. Stoga Rosenberg u zamjenu za procjenu nudi opažanje, tj. umjesto da osobi kažemo da je lijena, bolje je npr. reći: „Zadnja dva jutra kasniš na posao i još uvijek nisi uradila zadatak koji je trebao biti završen prekjučer”. Na taj način, tvrdi Rosenberg, osoba se neće osjetiti napadnutom, te će moći jasnije uvidjeti u čemu je pogriješila, ali joj se ujedno i nudi prilika da to ispravi.

Razlog više zašto bismo trebali izbjegavati etiketiranje i vjerovati da se ljudi mogu promijeniti na bolje je taj što istraživanje objavljeno u časopisu Jurnal of Personality and Social Psychology iz 2014. godine pokazuje da oni učenici koji su vjerovali da se drugi mogu promijeniti na bolje bili su pod manjim stresom, uspješniji u rješavanju školskih zadataka te kvalitetnijeg zdravlja. Dakle, izbjegavanjem etiketiranja ne samo da pomažemo drugima nego i sebi samima.

U Mostaru 22. 1. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksei Gurko

ŠTO JE SINDROM VARALICE I KAKO SE NOSITI S TIM?

Sindrom varalice je vjerovanje osobe da nije inteligentna, sposobna ili kreativna unatoč dokazima o visokim postignućima.

Vjerojatno smo dosta puta u svome životu imali osjećaj da nismo dovoljno sposobni, osobito ako se radilo o novom radnom mjestu ili nekim novim zadatcima s kojima do tada nismo imali iskustva. To je svakako normalno jer uvijek želimo opravdati tuđe povjerenje i očekivanja. Valjda su nekim razlogom baš taj posao ili zadatak dodijelili nama. No što kad je taj osjećaj stalno prisutan, kad sami sebe doživljavamo nedovoljno sposobnima, pa čak i onda kada imamo popriličan niz uspjeha iza sebe? Opisani doživljaj naziva se sindrom uljeza ili varalice (eng. Imposter syndrome). Sindrom je prvi put spomenut i opisan u studiji kliničkih psihologinja Pauline Clance i Suzanne Imes 1978. godine. U svojem radu ove dvije psihologinje bavile su se ženama koje su postigle velike uspjehe tijekom svojih karijera. Sam sindrom opisuju riječima: „Vjerovanje osobe da nije inteligentna, sposobna ili kreativna unatoč dokazima o visokim postignućima“. Inače se smatra da sindrom češće pogađa žene nego muškarce, iako ni oni nisu u potpunosti pošteđeni.

Uljez ili varalica sve svoje uspjehe pripisuje pukoj sreći iako se većinom radi o iznimno inteligentnim i uspješnim pojedincima. Kao najčešći simptomi navode se negativno razmišljanje o sebi, stidljivost na radnom mjestu i pretjerana kompenzacija poput prekovremenog rada ili nepostavljanje granica s opterećenošću poslom. Osobe koje pate od tog sindroma neprestano su u strahu da će drugi otkriti kako su oni zapravo varalice i da je njihov uspjeh lažan. Kritike ih pogađaju puno više nego druge ljude te smatraju kako su upravo te kritike dokaz da nisu dovoljno dobri. S druge strane, pohvale ne doživljavaju osobno i misle kako ih ne zaslužuju.

Dr. Valerie Young u svojoj knjizi iz 2011. godine, na osnovu studije Clance i Imes, predložila je raščlambu ovog sindroma na pet podtipova:

  1. Perfekcionisti – postavljaju ispred sebe visoke i često nedostižne ciljeve. Ne pronalaze zadovoljstvo u svome radu, nego se uvijek fokusiraju na mane te smatraju kako su to mogli puno bolje obaviti.
  2. Supermeni/superžene – osobe koje kompenziraju svoj osjećaj nedostatnosti preteškim poslovima što je veoma opasno za njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Podložni su tzv. ”sagorijevanju” na poslu, a time često uništavaju svoje odnose i veze s drugim ljudima.
  3. Prirodni geniji – oni poput perfekcionista postavljaju iznimno visoke ciljeve, a uz to ih nastoje ostvariti iz prvog pokušaja. Ako to ne uspiju, vrlo brzo odustaju misleći kako nisu dovoljno dobri za to.
  4. Individualisti – osobe kojima je vrlo teško zatražiti pomoć od drugih iz razloga što smatraju kako će to biti dokaz njihovoj nesposobnosti. Smatraju kako drugima ne bi trebala pomoć da se nađu u istoj situaciji kao oni.
  5. Stručnjaci – osjećaju kako su prevarili svoje nadređene da znaju više nego što zapravo znaju i mogu. U stalnom su strahu da će kao biti razotkriveni.

Sindrom varalice ne smatra se poremećajem, stoga ni ne postoji neka posebna terapija koja bi zaliječila ovo stanje. No ipak postoje neke smjernice i savjeti kako se nositi s tim sindromom ako je on prisutan. U skladu s tim, većina stručnjaka savjetuje povjeravanje svojih strahova prijateljima, kolegama, tj. bilo kojoj osobi od povjerenja. Također savjetuju zapisivanje vlastitih postignuća, vrijednosti, vještina i sl. kako bi se u svakom trenutku moglo posegnuti za njima kada sindrom varalice nastupi. Dr. Young savjetuje da se negativne misli poput: „Nemam pojma što radim“, zamijene mišlju, “Da, nikad nisam radio ovo, ali zaista želim naučiti“. Dakle, potrebno je svaku novu situaciju ili zadatak shvatiti kao mogućnost za napredak te se ne bojati pitati za pomoć jer nitko ne zna sve. Stoga imamo pravo na pogreške i te pogreške prihvaćati kao sastavni dio života te nastojati iz njih nešto naučiti.

U Mostaru 7. 12. 2020.

K. L.

Izvori:

Lisa Adrill, ”Dr. Valerie Young’s tips for navigating imposter syndrome at home”, 15. 9. 2020., Silicon Republic, https://www.siliconrepublic.com/advice/valerie-young-imposter-syndrome (Stanje: 7. 12. 2020.).

Megan Dalla-Camina, ”The Reality od Imposter Syndrome”, Psychology Today, 3. 9. 2018., https://www.psychologytoday.com/us/blog/real-women/201809/the-reality-imposter-syndrome (Stanje: 7. 12. 2020.).

Jordan Rosenfeld, ”What is Imposter Syndrome, anda What Can You Do About It?, 20. 2. 2016., https://www.mentalfloss.com/article/75699/what-imposter-syndrome-and-what-can-you-do-about-it (Stanje: 7. 12. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Cory Thoman

Isplanirani optimizam

Nada posljednja umire, ali što učiniti kada se to jednom konačno dogodi?

U korijenu svih naši želja, snova, planova nalazi se nada da će se isti i ostvariti. Nada nije samo dobar osjećaj nego je ona i dinamički kognitivni motivacijski sustav, kako to navodi humanistički psiholog Scott Barry Kaufman. Djeluje kao komplicirana definicija, no vrlo je jednostavno – nada djeluje kao motivacija, tj. na neki način nas tjera na djelovanje. Upravo zbog toga je vrlo važna u našem životu. Dok god postoji i trunka nade da će se naše želje ostvariti ili trunka nade u bolje sutra, sigurno nećemo odustati od svojih planova na kakve god prepreke nailazili. Stoga nije uzaludna izreka da nada umire posljednja. Zapravo je vrlo ohrabrujuća i poticajna. Osim toga, nada je za kršćane jedna od teologalnih kreposti, dakle, od Boga ulivena krepost koja je ključna u duhovnom životu vjernika. Iako se često različito tumače, neki autori smatraju da je nada usko vezana uz optimizam, pa tako klinički psiholog Ron Breazeale kaže da je nada optimizam s planom. No što kada ta nada, figurativno rečeno, ipak umre? Kada padnemo u očaj i više nikakve snage ne pronalazimo za bilo kakvo djelovanje? Kad nam se čini da je sve crno i da nas u budućnosti ne čeka ništa dobro?

Prije svega, kako to savjetuje psihologinja Jenny Taitz, potrebno je fokusirati se na ono nad čime imamo kontrolu. To je važno iz razloga što mi često pokušavamo riješiti sve probleme odjednom ili pak previše razmišljamo o problemima koji se događaju u svijetu (kao što je to slučaj sa sadašnjom pandemijom). Naravno da je to izvan naše kontrole i da ne možemo imati puno utjecaja na to. Stoga je važno staviti u fokus pojedine komponente našeg života te unutar te sfere postavit neki mali cilj za koji znamo da ćemo ga s velikom vjerojatnošću moći ostvariti. Npr. ako se želimo usredotočiti na vlastito zdravlje, postavit ćemo si cilj da ćemo danas šetati par kilometara ili pak da ćemo za doručak uzeti neko voće umjesto peciva. Na taj način barem ćemo donekle izbjeći osjećaj bespomoćnosti kada uvidimo da ipak imamo kakvu takvu kontrolu nad vlastitim životom. Sljedeće što nam dotična psihologinja savjetuje jest da pokušamo pronaći ono nešto cjelovito, netaknuto i dobro u našem životu makar ono bilo skoro neprimjetno kao što su osmjeh djeteta ili pak priroda koja nas okružuje. Nadalje, Taitz smatra da je za nadu bitno pronaći stvari koje nas nadahnjuju i pomažu da idemo dalje kada se nađemo u teškim životnim situacijama. Kao primjer navodi prikupljanje fotografija i raznih drugih uspomena, slušanje glazbe i sl. Čak navodi kako je jedno istraživanje pokazalo da je takva praksa znatno povećala nadu kod pacijenata s rakom u terminalnoj fazi.

Na koncu, vrlo važno je sebi posvijestiti da ono što se definitivno nikada neće promijeniti jest naša nemogućnost predviđanja budućnosti, pa stoga nema koristi od očekivanja katastrofe, nego je potrebno ostati otvorena uma, a to se najbolje postiže kada događajima pristupamo iz znatiželje jer znatiželja pomaže u prekidu očaja.

U Mostaru 3. 12. 2020.

K. L.

Izvori:

Jenny Taitz, ”Finding Hope When Things Feel Gloomy, New York Times, 18. 11. 2020., https://www.nytimes.com/2020/11/18/smarter-living/finding-hope-when-things-feel-gloomy (Stanje: 2. 12. 2020.).

Scott Barry Kaufman, ”The Will and Ways of Hope, Psychology Today, 26. 12. 2020., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/beautiful-minds/201112/the-will-and-ways-hope (Stanje: 2. 12. 2020.).

Ron Breazeale, ”Hope: Optimism With a Plane”, Psychology Today, 9. 2. 2017., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/in-the-face-adversity/201702/hope-optimism-plan (Stanje: 2. 12. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

ZAGONETKA ZVANA ŽIVOT

Ništa u životu ne treba požurivati. Ni rođenje ni smrt. Sve dođe u svoje vrijeme. Onda kada je spremno. Jer što se dogodi s ptićem kada ga prerano izvadimo iz njegove ljuske? Teško da će preživjeti. Nije spremno. Ne tada. Još nije došao njegov trenutak. Priroda najbolje zna kad je vrijeme za izlazak iz ljuske, iz udobnosti i topline u ovaj često pohladan i neudoban svijet. Ali zašto smo onda tako često nestrpljivi? Zašto požurujemo sebe, druge, svoj život, razne događaje? Zar zaista mislimo da smo se spremni i pripremljeni rodili? Žalimo se kako je život kratak, a cijelo vrijeme trudimo se požuriti ga. Dok smo djeca, jedva čekao da odrastemo. Dok idemo u školu, jedva čekamo da iz nižih razreda prijeđemo u više pa onda da iz škole prijeđemo na fakultet. Dok smo u vezi, jedva čekamo kad ćemo ući u brak. Onda dođu djeca, pa jedva čekamo da odrastu i počnu skrbiti o sebi. Neprestano smo nestrpljivi, neprestano nešto iščekujemo. Tek kada zađemo u duboku starost, želimo se vratiti na početak. A zašto? Možda kako bismo opet požurivali život, ali ovoga puta u drugom smjeru. Da, teško je biti strpljiv i čekati da se dogodi ono što želimo. No vrlo lako se, a često tako i biva, događa ono što ne želimo. Bismo li požurivali da smo znali kako će se stvari odvijati? Sumnjam. Uvjereni smo u vlastite planove koje što prije treba realizirati i maštamo kako ćemo onda konačno uživati. No to se ne događa. Iskustvo nas tome pokušava poučiti. Pokušava, ali izgleda da su ti pokušaji uzaludni. Loši smo učenici. Svim silama se trudimo biti sprinteri, a život od nas traži da budemo maratonci. No mi nismo spremni za maratonske utrke. Nismo. Kako ćemo biti kad od malih nogu trčimo samo na kratke staze, želimo što prije doći do tog cilja. Tako smo naučili od starijih, a isto to prenosimo na mlađe. Možda je to sve zato što svatko od nas umišlja da je napredniji od drugih. Jer eto, meni ne treba toliko vremena kao drugima, ja to mogu brže. Umišljamo si da smo brži i od samog vremena, samog života.

Ali onda nas vrijeme i život pregaze. Ni ne primijetimo. Prijeđu preko nas kao preko suhog otpalog lišća. Uopće ih nije briga što nismo proživjeli život kako smo htjeli. Uopće ih nije briga što nismo spremni okončati neodživljeni život. Prema njihovom izračunu došao je kraj. Kraj jednog neodživljenog života, kraj neispunjenim željama, kraj neostvarenim očekivanjima. Nismo stigli uživati. Nismo stigli živjeti. A kako ćemo kad smo se žurili dovesti život njegovom kraju. Zašto se onda bunimo? Zašto se onda ne osjećamo ispunjeno i zadovoljno? Što smo tražili, to smo i dobili. Sjetimo se kasno. Sjetimo se tek kad počnemo žutjeti i kad nas nemilosrdni vjetar pokušava otrgnuti od izvora života. Zanimljivo. Žurimo cijeli život, a onda zakasnimo primijetiti da je došao kraj. Apsurd, rekli bismo. Možda. A možda je to upravo smisao života. Života koji nam ne da vladati sobom, koji se stalno natječe s nama i na koncu uvijek pobjeđuje. Može li drugačije? Ne znamo. Možda može. Treba samo pokušati. Nije kasno. Nadamo se da nije. Ne znamo ni to. Živimo život o kojem ne znamo ništa. Ni kad će započeti ni kad će završiti. Zato što mi nismo tvorci života niti njegovi vlasnici. Darovan nam je. Još kad bi uz njega dolazila i uputstva za upotrebu, bilo bi dobro. Ipak ne dolaze. S razlogom. Darovan nam je kao enigma. Na nama je da tu enigmu riješimo. Dešifriramo. Rješenje dolazi na kraju. I onda na ovom svijetu nema dalje. Zato ne smijemo požurivati, nego polako i strpljivo, dan po dan, odgonetavati zagonetku zvanu život.

U Mostaru 20. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

Korak do neugodnosti – prvi dan na poslu

Alarm zvoni. Kad prije? Je li uopće spavala? Vjerojatno jest malo jer joj se po glavi vrzmaju mutne, nejasne slike nekog čudnog sna. Valjda je to bio san. No, nije ni važno. Treba se ustati i lagano se početi odijevati. Muka joj je od same pomisli. Udahne duboko, protrlja oči i nesigurno zakorači iz kreveta. Je li moguće da je ovaj dan tako brzo došao? Ne, definitivno nije spremna. Pogleda krevet. Da se barem može uvući, pokriti i ne izlaziti cijeli dan. Zna da ne može. Ulazi mama:

– Ah, lijepo, već si budna. Hoćeš kavu?

Nije ni uspjela progovoriti, a već je dobila odgovor:

– Hajde, ja ću skuhati kavu, a ti se spremaj.

– Ma zašto me uopće pita kad sama odgovara – prozbori mrzovoljno.

Počela se lagano spremati. Voli jutra, ali ne voli ih trošiti na uređivanje i dotjerivanje. To je oduvijek smatrala gubljenjem vremena. Udahne duboko. Što se može? Sama je birala. Sad bi izbor sigurno bio drugačiji. Tada nije baš razmišljala. Možda i jest, ne sjeća se više. Opet udahne duboko.

– Što se mora, nije teško. Tako kažu.

Tješila se tim riječima. Teško je itekako. No, unatoč svojim turobnim mislima koje su je uglavnom vukle nazad, imala je jaku volju. Ne zna kako joj je to uspijevalo. Valjda se rodila s tim. Ipak, možda ju je tijekom svih za nju neugodnih situacija ojačala. Neprimjetno. Kako god, sada je trenutak da volja prevlada, da ju pokrene. Ne smije zakasniti. To bi tek bilo neugodno. Štoviše, to bi bilo katastrofalno. Polako je navlačila na sebe odjeću koju je već prethodnu večer pripremila. Sada joj se učinila lošim izborom. No svjesna je da je sinoć bila kud i kamo trezvenija i sigurnija. Bolje da se drži sinoćnjeg izbora. Tko zna na što bi sličila da sad krene birati odjeću. Vjerojatno bi izgledala kao da se spremila za sahranu, a ne za prvi dan na radnom mjestu. Posao! Obli je hladan znoj. Osjeti još veću mučninu u želucu. Zašto je samo prihvatila ponudu? Da, nije razmišljala da će ovaj dan ipak doći. Ali došao je. Volja opet prevlada. Nastavi sa spremanjem. Treba nabaciti malo šminke. Pogleda se u zrcalo. Šminkanje?! Nasmija se glasno. Pa dobro, hajdemo i to obaviti.

Napokon je bila spremna. Na brzinu ispije par gutljaja kave, uzme stvari i pođe prema automobilu. Još jedna neugodnost. Trebala se sama odvesti do radnog mjesta, a nije bila na ti s vožnjom. Fokusirajući se na volan, gas, kočnicu, kvačilo, prometne znakove, kroz tih petnaestak minuta skroz je zaboravila gdje uopće ide. Tek kad je stigla na parking, ponovo ju obli hladan znoj. Kako će sad ući tamo? Već je zamišljala kako će se spotaknuti, pasti i izazvati salve smijeha svih prisutnih. Naravno, nije bilo tako. Ni blizu. Na svu sreću bila je neprimjetna te se stopila s masom. Tek nakon nekog vremena pojedinci su shvatili da je nova te joj pristojno uputili riječi dobrodošlice. Ugodno iznenađenje. Niti je bilo ikakvih neugodnosti, niti je bilo čudnih pogleda, niti su je puno propitkivali. Spremajući se to jutro, zaboravila je da je po sebi skoro nevidljiva i da je teško primjećuju. Iako joj često to nije išlo u prilog, sada je bila zahvalna što ima tu sposobnost proći svugdje neopaženo. Sad je žalila samu sebe što je morala prolaziti kroz toliku tjeskobu i što se pripremila za najgore. Zašto si to uvijek radi? Zašto mora biti toliki pesimist? Zaključila je da je to uvijek prisutni strah od nepoznatog. Ma nema veze. Važno da se njene slutnje nisu ostvarile i da sad nije sve nepoznato, a sutra će već, nada se, biti nešto lakše.

U Mostaru 6. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

PRAVI KRIVAC BESMISLA

„Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.“ Ovim riječima Klaudija je završila još jednu stranicu svog dnevnika. Piše ga od svoje petnaeste godine. Ima unutra svega pomalo. No, kad krene listati stranice unatrag, riječi koje pročita, emocije koje izviru iz njih, događaji koji su opisani čine joj se tako stranima. Kao da se radi o nekom potpunom strancu. Ponekad, nakon te spoznaje ga samo lagano zatvori. Mučno joj je čitati nešto tako nepoznato. Kao da ne želi tom strancu oduzimati privatnost otkrivajući pojedinosti iz njegova života. Ali, ponekad se upita zašto? Zašto joj se te ispisane stranice dnevnika čine nepoznatima? Tko ili što ju je otuđio od nje same? Od njene prošlosti koja je, ruku na srce, bila sve, samo ne dosadna i loša. Tko ili što ju je odvojio od njenih snova, želja, mašte, djetinje radosti i nadanja? Onda ponovo pregledava datume obilježene na vrhu stranica. Ponovo iščitava ispisane retke pokušavajući pronaći krivca za sve ono što joj se trenutno događalo, za sve one emocije koje su trenutno vladale njome. Pogled joj privuče rečenica ispisana crvenim slovima: „Za sve što ti se u životu događa, krivca nemoj tražiti okolo. Pravi krivac stanuje unutar tebe“.

– Zašto sam, pobogu, ovo napisala? Pa ne čini li se logičnim da nismo mi oni koji jedini imaju utjecaja na naš život, sudbinu i sve ono što nam se događa? Što je s drugima koji nas okružuju? Nisam ja birala ovaj život, ovu obitelj, ovu zemlju.

Nakon bujice tih misli koje su navirale u njenoj glavi sve jedna preko druge, shvati da se dogodilo nešto što joj je već dugo vremena izmicalo. Pa ona je napokon pročitane riječi doživjela kao svoje! Prisjetila se trenutka kad je to napisala. Još prije tri godine kad je njen život bio u njenim rukama. Kada se sve činilo tako jednostavnim, mogućim. Kada je sve imalo svoj smisao. Kada su slagalice života zauzimale svoje mjesto prema točno određenom redu. Tko ih je izmiješao, kada i zašto? Na ta pitanja nije imala odgovore. Dok se tako prepuštala strujanju vlastitih misli, njene oči su zapele za već pročitanu rečenicu: „Pravi krivac stanuje unutar tebe“. Ovoga puta te riječi odjeknuše ne samo u njenoj glavi, nego i u srcu, a odatle se poput svježe udahnutog zraka raspršiše po cijelom krvotoku dopirući tako do dubine njenog bića. Tada se niotkuda – barem joj je tako izgledalo – pojavi u isti mah čudna, ali i važna misao. Shvatila je da život nije samo ono što joj se događa. Život je daleko više ono kako se ti događaji doživljavaju. A tko će drugi biti odgovoran za te doživljaje nego ona sama. Sad joj se to učini kao neko novo otkriće.

– Pa to se isto događalo s ovim dnevnikom! To je razlog zašto se činio stranim. Ne, on je objektivno bio moj. Riječi koje se tu nalaze, život koji je na njegovim stranicama opisan je otpočetka bio moj. Ali ja ga nisam doživljavala svojim.

Nije mogla jasno razaznati i razlučiti emocije koje su je obuzimale, ali duboko u sebi znala je da je to početak nečeg novog. Možda ne novog života, ali barem novog pogleda na život. A to u konačnici i jest možda jedino što smo kadri promijeniti. Opet se vrati na zadnju stranicu. Ove nove spoznaje ne smiju pasti u zaborav. Jer, osim što su je sada duboko prodrmale, tko zna kad će to ponovo učiniti jednom kad zapadne u besmisao s kojim se do maloprije borila. Ili, bolje rečeno, pred kojim je bila pokleknula. Prije nego se upustila u ispisivanje novih stranica, svrati pogled na posljednju rečenicu. Pročita ju glasno:

Ne, ne bojim se smrti. Bojim se uzaludno potrošena života.

Da, to je oduvijek bio njen jedini i najveći strah. A sad je konačno smogla snage da mu se suprotstavi. Štoviše, da ga pobijedi.

U Mostaru 14. 7. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Alta Oosthuizen

Umalo savršena

Ništa na ovom svijetu nije i ne može biti savršeno – rečenica koja joj je već neko vrijeme odzvanjala u ušima. Je li ju čula od nekoga ili pak negdje pročitala, nije više bila sigurna. No bila je uvjerena u njenu apsolutnu točnost. Pa znala je to i iz vlastitog iskustva, počevši već od banalnih stvari, kao npr. čišćenje. Koliko god se trudila dovesti u red svaki kutak vlastite kuće, nije joj uspijevalo. Pa kako onda dovesti u red svoj život, toliko puta kompliciraniju stvarnost od čišćenja? Znala je to sve. Znala je to vrlo dobro. No zašto se onda toliko trudila da sve bude na svom mjestu? Tko je uopće odredio koje je to pravo mjesto? Zašto je svaki puta padala u blagu depresiju kad nešto nije išlo onako kako je htjela i planirala? Znala je da tako šteti ponajviše sebi, ali to je jednostavno bilo jače od nje. Rođeni perfekcionist. Kako je samo patila zbog toga, i opet u toj patnji razmišljala kako će sljedeći zadatak odraditi savršeno. Mnogi su joj govorili da se opusti, samo jednom se živi, ta neće život provesti u traganju za savršenošću i dubokim nezadovoljstvom svaki puta kad ga ne dosegne, a to je praktički uvijek.

Pogleda kroz prozor svoje sobe, a za oko joj zape predivno stablo koje je pustilo svoju krošnju da ju lagano njiše ljetni povjetarac. Kako li je samo divno, kako li samo odiše slobodom, ljepotom… Onda primijeti kako to stablo nema nekog reda. Jednostavno mu grane strše onako kako žele. Čuj žele. Nasmija se na tu pomisao. Kao da stablo može nešto željeti. Da, želja. Upravo ta želja stvarala joj je toliko problema. Želja za savršenošću. Pa naravno da stablu ne smeta što se njegove grane nepravilno pružaju kad ono ni ne može željeti da imaju nekakav pravilan red. To je zapravo bio ključni problem. Kad bi samo mogla prestati željeti i žudjeti za redom, pravilnošću i savršenošću. Kad bi samo mogla poput tog stabla dozvoliti sebi da se vine do neba, da osjeti tu slobodu, tu ljepotu prirodne nepravilnosti. Kad bi samo mogla prestati razmišljati da njen život mora imati ustaljeni red i raspored. Pa zar je smisao života stvarno u tome? Ne može biti. Ne smije biti. Zapravo i nije. Ali kako to da ona toliko žudi za tim kad to po sebi i nije dobro? Odgovor nije znala. Ne samo da nije znala, nego je još više osjetila tjeskobu jer joj se sad učinilo da svojom žudnjom za savršenošću promašuje bit i smisao života.

Kad će to sve skupa prestati? Da, upravo se tome nadala. Nadala se da će se samo jedno jutro probuditi spremna da se prepusti valovima života da ju odvedu na nepoznate i neistražene obale kako bi osjetila ljepotu i moć življenja. Ovako hodeći sigurnom i poznatom stazom, prestala je osjećati i doživljavati sve one čari koje život pruža, sva ona uzbuđenja koja se javljaju dok prolaziš kroz riskantne i izazovne situacije. Iako se plašila toga, iskreno se nadala da će se upravo to dogoditi. Bilo joj je dosta svega. Bilo joj je dosta opreza, straha, pritiska… No tada primijeti da se javlja upravo ono što joj je stvaralo problem – želja. Kako god da okrene, kojim god putem da krene, ne može bez želje. Je li onda svejedno hoće li željeti red ili pak željeti riješiti se te želje? Uh, postalo joj je prevruće. Mozak joj je pregorio od tog razmišljanja. Zašto sve mora biti tako teško? Kao da se samo vrti ukrug. A možda naposljetku život i jest to – jedna velika želja koja neprestano mijenja objekt žudnje i rađa misli koje se većinom ne ostvare. Ali želju kao da to i ne brine puno. Ako se i ne ostvare, već će naići neke nove spremne da zauzmu položaj u nečijoj glavi i tako od jutra do sutra hodaju stvarajući napetost, igrajući se sve dok se ne umore, a onda prepuste mjesto novoj, svježoj i odmornoj braći. Eto što se sve može stvoriti u ljudskog glavi pred spavanje. Izmorena od igre svojih misli, utonu u san gdje su se rađale nove, nešto neobičnije slike i misli, ali ne toliko snažne i bistre da bi joj stvarale probleme.

U Mostaru 9. 7. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: artemfurman

Po čemu procjenjujemo dobrotu?

Svakodnevno u našim životima označavamo nešto ili nekog kao dobro ili loše. Redovito pravimo tu distinkciju, a rijetko kad se pitamo po čemu mi to procjenjujemo da je netko dobar ili loš. Ponekad dobrotu izjednačavamo sa ljubaznošću i lijepim riječima. Svakako da je to važno, ali mi ljubazno možemo i ne pomoći drugome. Bilo bi vrlo jednostavno kada bismo po nečijem mrgudnom izrazu lica odmah znali da je ta osoba loša ili obratno, kada bismo po ljubaznosti i pristojnosti mogli znati da je osoba dobra. Ovom pitanju se svakako ne bi trebalo pristupati olako, pa reći da se neki jednostavno rode takvima. Ljudska osoba je po sebi vrlo kompleksa, pa bilo kakvo jednostrano i simplificirano rješenje ili definicija ne mogu biti zadovoljavajući.

Steve Taylor, psiholog i autor, u tekstu za Psychology Today „The Real Meaning of ‘Good’ and ‘Evil’“ piše kako se dobrota ogleda u empatiji, odnosno u sposobnosti da suosjećamo s drugima, tj. da prepoznamo, razumijemo i dijelimo misli i osjećaje druge osobe. Oni koji ne njeguju tu sposobnost, uvijek sebe i svoje potrebe stavljaju na prvo mjesto i njima drugi zapravo služe kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih želja i nakana. Prema tome, ove druge označavamo kao loše osobe. No što zapravo znači suosjećati s drugima? Je li to samo slušanje njihovih problema ili pak ono: „Kako sam se danas rastužila kad sam vidjela jednog prosjaka“? Tj. odnosi li se empatija samo na emocionalnu razinu? Ako uzmemo za primjer velike povijesne ličnosti poput Majke Terezije ili Mahatma Gandhija, reći ćemo kako su oni bili dobri ljudi. Ali da je ta njihova dobrota ostala samo na onoj emocionalnoj razini, malo tko bi znao za njih. Oni su zapravo učinili korak više od one, reći ćemo, početne empatije. Oni su empatiju konkretizirali. Prije svega, pogađalo ih je stanje onih najsiromašnijih, prezrenih, odbačenih, ali umjesto da samo kažu kako im je žao tih ljudi, oni su im konkretno pomagali. U Bibliji imamo mnoštvo primjera koji upravo o tome govore. U opisu događaja kad Isus Krist hrani preko 4 000 ljudi prvo što kaže jest: „Žao mi je naroda“ (Mt 15,32). Dakle, Isus izražava empatiju prvo riječima, a onda djeluje. To je zapravo ključno – djelovanje. Zatim kad Isus govori kako istinski vršiti volju Očevu, navodi sljedeću prispodobu:

”Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: ”Onaj prvi”.

Možda onaj prvi sin nije na prvu pokazao empatiju i poslušnost, ali ipak izvršava očevu molbu. Ali to i jest ključno. On je djelovao. Kakve koristi od obećanja i lijepe priče ako nismo u stanju priskočiti u pomoć osobi koja je u nevolji ili pak kad se rastužimo ugledavši gladnu, siromašnu djecu na televizoru, a u istom trenu ne želimo donijeti majci čašu vode?

Dakle, dobrota se ne odnosi na tzv. ”plitku empatiju” kao mogućnost vidjeti svijet ”tuđim očima”, nego na ”duboku empatiju” kao mogućnost da doista ”uđemo u nečiji um” i osjetimo sve njihove emocije, tj. na neki način prestaje razdvojenost između mene i te osobe. U skladu s tim, moralni imperativ koji vrijedi za sva vremena dolazi iz ove ”duboke empatije”: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite to i vi njima“.

U Mostaru 30. 4. 2020.

K. L.

Izvori:

https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/psihologija/empatija-razumijete-li-doista-njezino-znacenje (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/out-the-darkness/201308/the-real-meaning-good-and-evil (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/empathy (Stanje: 30. 4. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Exit mobile version